| < 11. Poglavlje | Sadržaj |
Dvanaesto poglavlje Danijelove proročke knjige najkraće je poglavlje u
njoj. U jevrejskoj književnosti zaključak uvijek odzvanja kao eho početka
knjige. Knjiga završava kako je započela.
Izraz
"podići će se" iz prvog stiha (jevrejski amad) spada u rječnik
rata i ratovanja. Jedanaesto poglavlje puno je tih glagola koji govore kako su
se carevi podizali u rat (l l, 2-4; 11, 13-17.20.21.31). Ovaj izraz se
posljednji puta koristi u prvom stihu posljednjeg poglavlja, i to u vezi s
imenom Mihaela koje sadrži oznaku pobjede - Onaj koji je kao
Bog.
Podizanje Mihaela na početku poglavlja ima svoj eho na kraju
poglavlja gdje je riječ o uskrslim mrtvima (12, 13). Njegova pobjeda je
svemirskih razmjera.
12, l
- Veličanstvena pobjeda je popraćena izuzetnom dramatikom, jer poslije velikih
patnji i očajanja dolazi "vrijeme tjeskobe kakvog nije bilo otkako je
naroda". Naše iskustvo ne poznaje takav očaj i tjeskobu o kakvoj je riječ u
tom tekstu. Ono jednostavno nema povijesnog presedana. Međutim, sam izraz
tjeskoba ili nevolja nije nepoznat. On se pojavljuje mnogo puta u
Starom zavjetu (Iz. 33, 2; Jer. 14, 8; 15, 11; Ps. 37,
39).
U
Jeremiji 30. glavi opisuju se događaji tog veoma teškog vremena. "Jaoh, jer
je veliki onaj dan, nije bilo takoga, i vrijeme je muke Jakovljeve, ipak će se
izbaviti iz nje. "(Jer. 30, 7) Poglavlja koja joj
prethode sadrže proročanstvo o odvođenju Izraela u babilonsko
ropstvo.
U
Novom zavjetu sam Isus ukazuje na to proročanstvo: "Kad dakle ugledale mrzost
pustošenja, o kojoj govori prorok Danijel, gdje stoji na mjestu svetome... Jer
će biti nevolja velika kakva nije bila od postanja svijeta dosad niti će biti. "
(Mat. 24, 15.21)
Vrijeme kraja će biti slično vremenu odvođenja Izraela u
babilonsko ropstvo. To je vrijeme kad više nema Jeruzalema i Hrama - vrijeme kad
je Bog odsutan. Božji narod se nalazi u čeličnom zagrljaju Babilona. To je
vrijeme apsurda kad vjera gubi ono u što je vjerovala i to je trenutak kad smo potpuno
sami, prepušteni sebi. Boga kao da nema. Zemlja postaje poprište velike bitke
dviju zaraćenih strana. Izgleda kao da će zlo pobijediti dobro. Kakvog onda
smisla ima ići dalje? Sumnja napada posljednje plamičke vjere. Nade kao da više
nema. Mi nikada nismo bili tako blizu da doživimo nešto o čemu govori ovo
proročanstvo kao što smo to sada! U isto vrijeme kao da nije postojala takva
ravnodušnost kao što je sada.
•
Ekolozi promatraju raspadanje naše planete, ali se ništa ne radi da se stanje
promijeni.
•
Ekonomiste ne napušta pesimizam.
•
Svjetska nezaposlenost je u porastu.
• Tri
.četvrtine stanovništva planete ugroženo je od smrti
glađu.
•
Politička situacija svijeta posrće.
• Mir
je cilj koji se postavlja na sastancima najodgovornijih političara svijeta, ali
nakon svili sastanaka i pregovaranja oružje i dalje
prijeti.
• Ne
postoji gotovo nijedna zemlja koja nije upletena u rat s nekom
drugom.
• Sve
političke akcije povlače za sobom posljedice internacionalnih
razmjera.
•
Moralno stanje društva krajnje je prožeto kriminalom, silovanjima, drogama,
alkoholom, aidsom. Nijedan sloj društva nije više siguran.
• Novi
sloj ljudi i žena, poslovno uspješnih, istovremeno se pojavio po cijelom
svijetu. Njihov jedini cilj je novac.
Savremeno društvo postaje sve više efektivno a sve manje humano.
Cvijeće zla niče na sve strane. Vizija Danijela je globalnih proporcija i
odnosi se na sve narode. Nema zemlje, nema otoka ili toliko dalekih plemena i
nacija koji mogu uteći. To vrijeme je vrijeme nevolje i
tjeskobe.
Ipak,
ovo poglavlje ne završava tragično. Danijelova knjiga vidi "vrijeme
nevolje"m perspektivi božanske
nade. Poslije vremena nevolje koje doživljuju prognanici Jude, prorok Jeremija
proročkim je pogledom predvidio povratak prognanika, "...vrijeme je muke
Jakovljeve, ali će se izbaviti iz nje. "
Prorok
predviđa dolazak Sina Čovječjega. Sam Isus kaže: "Odmah će po nevolji^ dana
tih Sunce pomrčati... l tada će se pokazati znak Sina Čovječjega na nebu."
(Mat. 24, 29.30) I u posljednjem poglavlju Danijela spasenje dolazi odozgo i
prekida nevolju i tjeskobu. "... i u to će se vrijeme izbaviti tvoj narod,
svaki koji se nade zapisan u knjizi." (12, l)
Poput
sedmog, i dvanaesto poglavlje stavlja dolazak Mihaela, Sina Čovječjega, u okvir
suda. U oba poglavlja knjige su otvorene (7, l i 12, 1). Međutim, u dvanaestom
poglavlju sud proširuje svoju aktivnost i van nebeskih prostora koje nalazimo u
sedmom poglavlju. Mi postajemo svjedoci izricanja božanske presude nad zlom.
Sada shvatamo da je sve što se dešavalo imalo svoje značenje, i da je svaki
događaj imao svoje uzroke i posljedice. Svako je u knjizi bio zapisan i
izmjeren. Sud odvaja dobre od zlih, život od smrti. Jedino je radikalna promjena
mogla pripremiti put za novi život. Jedino će uništenje smrti učiniti novi život
mogućim. Sud ima svemirske razmjere. Spasenje dotiče sve, i ono pripada
određenom trenutku povijesti:
12, 3
- "Mnogi od onih koji spavaju u prahu zemaljskom probudiće se... razumni će
se sjati kao svjetlost nebeska, i koji mnoge privedoše pravdi kao zvijezde vazda
i dovijeka. "
Iz
dubine tame, dopire pitanje: "Koliko će dugo sve to još trajati?" To pitanje dva
puta se postavlja u Danijelovoj knjizi. Jednom je ovo pitanje postavio Danijel,
a drugi puta isto pitanje postavlja anđeo. Danijel 12. poglavlje odgovara na to
pitanje predstavljajući nam tri perioda vremena.
Prvi
period vremena nam je već poznat - vrijeme, vremena i pola vremena (1260 dana
zgodina). To je ono isto vrijeme koje se spominje u sedmom poglavlju. U to
vrijeme mali rog uspostavlja svoju vlast, koja će trajati sve do 1798. godine.
Međutim, Danijel ne razumije. "I ja čuh, ali ne razumjeh, i rekoh: Gospodaru
moj, kakav će biti kraj tome?" (12, 8)
Druga
dva period pokrivaju sličnu dužinu vremena:
•
Drugi period iznosi 1290 dana zgodina.
•
Treći period iznosi 1335 dana zgodina.
Drugi
i treći period vremena su povezani s prvim. Isto su tako drugi i treći period
blisko povezani: "A od vremena kad se ukine žrtva svagdašnja i postavi
gnusoba pustošna, biće tisuća i dvjesta i devedeset dana. Blago onome koji
pretrpi i dočeka tisuću i tri stotine i trideset i pet dana. "(12,
11.12)
Ako
period od 1290 godina i period od 1335 godina imaju istu polaznu tačku u vremenu
označenu događajem: "Kad se ukine žrtva svagdašnja", to znači da se prvi
period ranije završava a drugi, duži period se nastavlja za narednih 45
godina.
Ovaj
treći period od 1335 godina je odgovor na pitanje "kakav će biti ishod tome"
iz šestog i osmog stiha. Prvo pitanje postavilo je nebesko biće čovjeku
obučenom u platno. Ranije je nebesko biće postavilo isto pitanje drugom.
Korištene su iste riječi na jevrejskom ad matai, čudesne stvari (8, 13).
Nebesko biće postavilo je to pitanje prvosvećeniku koji je direktno sudjelovao u
Jom Kipuru. Vidjeli smo da je ključna tema osmog poglavlja Dan suda - Jom
Kipur.
Period
od 2300 godina i 1335 godina daju odgovor na isto pitanje "Koliko dugo?"
Oni nas vode do 1844. godine.1 Vizija o 2300 večeri i jutara
govori o početku nebeskog suda. Tada će početi suđenje ljudskom rodu i time će
biti pripremljen dolazak vječnog carstva. Prema tome, period Kipura ili nebeskog
suda počinje 1844. godine.
Završna Danijelova proročka riječ otkriva da 1335. godina doseže do istog
svečanog početka suda. Dok je period od 2300 godina dat iz nebeske perspektive,
period od 1335 godina je dat iz zemaljske perspektive: "Blago onome koji
pretrpi i dočeka tisuću i tri stotine i trideset i pet dana." (Dan. 12,
12)2
Period
vremena koji je počeo 1844. godine nije samo vrijeme ispunjenja proročanstva o
sudu nego je isto tako vrijeme čekanja i nade. U biblijska vremena, Izraelac je
čekao i nadao se spasenju u vrijeme Jom Kipura: "Čekam Gospoda; čeka duša
moja; uzdam se u riječ njegovu. Duša moja čeka Gospoda većma nego straže
jutarnje, koje straže jutrom. Neka čeka Izrael. Gospoda; jer je u Gospoda
milost, i velik je u njega otkup. " (Ps. 130, 5-7)
Dok
gledamo na 1844. godinu kao na krajnju tačku kojom započinje Jom Kipur ili sud,
od te godine oduzmimo 1335 godina. Rezultat računanja dovodi nas u 508/9 godinu.
Prema Danijelu, taje godina početna godina od koje se računa ukidanje prinošenja
svagdašnje žrtve i uspostavlja gnusoba pustošna. Međutim ta dva događaja:
ukidanje svagdašnje žrtve i uspostavljanje gnusobe pustošne (ili otpada
pustošnog, otpada od žrtve svakodnevne, mrzost opustošenja) nisu ista. U čemu se
razlikuju? Prvi događaj priprema teren drugom događaju. Biblijski tekst doslovno
kaže da je svakodnevna žrtva ukinuta s ciljem da se uspostavi gnusoba pustoš. U
Danijelovoj knjizi "gnusoba pustošna" je tehnički izraz koji se koristi
za silu koja tlači (8, 11.13; 9, 27; Mat. 24, 15; Mark 13,
14).
Prema
proročanstvu ovo tlačenje će trajati tri i po godine, što znači 1260 godina. Taj
period se završava 1798. godine, a početna tačka ovog perioda je 538. godina
Međutim, već 508. godine, srednjovjekovna crkva značajno je osnažila svoj
položaj. Ona je naime dobila pomoć od Klodovika, cara Franaka koji je porazio
arijsko pleme (Zapadne Gote), koje je prijetilo opstanku te crkve. Od te godine
pa nadalje, papstvo je neometano napredovalo u učvršćivanju svog
političko-religioznog uticaja. Prema tome 508. godina je početna godina od koje
počinje teći period od 1335 godina. Ali tek 538. godine imperator Justinijan
konačno uklanja prijetnju papstvu od strane preostala dva arijanska plemena.
Prema Danijelovom proroštvu, tek kada su ta tri roga (plemena) otpala, vlast
maloga roga postaje potpuna.
Ako
508. godini dodamo drugi proročki period od 1290 godina, dolazimo u 1798.
godinu. Te godine papa je odveden u ropstvo, i tako je politička sila
srednjovjekovne crkve doživjela smrtnu ranu.
Godina
1844. poznata je po internacionalnom i multikonfesionalnom buđenju nade u drugi
Kristov dolazak.
•
Povjesničar John B. Me Master procjenjuje da je blizu jedan milion ljudi od
ukupno 17 miliona, koliko ih je živjelo u Sjedinjenim Američkim Državama, bilo
uključeno u taj pokret.3
• S
druge strane u judaizmu Jevreji doživljuju slično iskustvo. Hasidski pokret
judaizma Istočne Evrope očekivao je dolazak Mesije 1843/1844.
godine.4
•
Bahai muslimani dolaze do sličnog zaključka. "Bab" ili otvorena vrata, to jest
izlaženje u javnost skrivenog imama, dogodilo se 1843/1844.
godine.
• U
isto vrijeme u sekularnom svijetu su marksistički pokreti u procvatu. Oni
pozivaju na progres pjevajući svoju melodiju nade.
Kakvim
se god razlozima može objasniti taj povijesni fenomen, interesantno je zapaziti
da su svi oni u skladu s Danijelovim proročanstvom. Sve su to očigledno bili
simptomi intenzivne čežnje i čekanja.
To
intenzivno čekanje je sada iza nas. Ono je izgubilo svoju svježinu! Mi više ne
čekamo čežnjivo, i zaboravili smo kako se čeka! S druge strane, što se Isusov
dolazak više približava, toliko više ima razloga za čekanje i više potrebe za
nadanjem. Čekanje je jedini način za opstanak. To je posljednja poruka koju je
anđeo imao za Danijela.
Danijelova sreća bila je ukorijenjena u čekanju. Ali ono što je on čekao
još se nalazi u pravcu horizonta. Njegove oči nisu vidjele obećanu Zemlju. Poput
Mojsija na planini Nebo (5. Moj. 34, 1), i on vidi obrise buduće slave, ali još
nije bilo vrijeme da bude njezin učesnik. Ipak, on zna da je kraj slavan. Prorok
Danijel je proveo cijeli svoj život očekujući događaj udaljen od njega
stoljećima u budućnosti. Čekanje je bilo bit njegove
egzistencije.
Kao
jevrejski ratni zarobljenik, on je čekao da se vrati u Jeruzalem. Inspirisan
Duhom Svetim, on još čeka ispunjenje vizije koju mu je Bog
dao.
12, 13
- Čekanje nije pasivno. Anđeo zaključuje: "A ti (što se tebe tiče) idi ka
kraju svome." U čekanju.nema ravnodušnosti. Naprotiv, ono je hodanje
naprijed! To je životna akcija! Takvo čekanje čini hodanje mogućim. Danijel može
hodati zato što čeka! Zato što gleda konačni cilj: uskrsenje na kraju
vremena!
Posljednje riječi anđela nose sveukupnu težinu ove knjige. Poruka nije
upućena samo Danijelu, već važi za svakoga. Fizički i lični kraj Danijela se
istovremeno spaja s univerzalnim svemirskim krajem posljednjih dana (12, 13a i
13b). Bog se preko Danijela obraća cijelom čovječanstvu. Cijeli ljudski rod
kreće se poput Danijela ka svome kraju - umire. Svi smo mi poput Danijela
zatvoreni u babilonskoj civilizaciji beznađa. Bilo da neko čeka ili ne, bilo da
je muškog ili ženskog roda, bilo da je bogat ili siromašan, judaista, musliman
ili kršćanin, svi čekamo nešto bolje. Svi smo mi zasad, poput jevrejskog princa
Danijela, u zarobljeništvu u očekivanju konačne slobode.
1 Vidi
Doukhan, p. 187.
2
Ibid, p. 188.
3 J.
B. McMaster, A History of the People of the U.S. From the Revolution to the
Civil War (New York: 1920), vol. 7, p. 136.
4 Machiah Maintenant Jan. 30, 1993.