Kritika Elen G. Vajt postoji na raznim područjima. Ona se dijelom zasniva na njenom ličnom životu, a djelom na analizi njenih spisa. Teško je kompletnu kritiku u potpunosti sagledati, ali se mogu sagledati osnovna područja na kojima ona postoji, pa se tako može i izvući princip po kojem se kritika sa izvjesnog područja može analizirati.

Neispunjena proročanstva

Možda jedini, ali ipak markantni primjer neispunjenog proročanstva, koji kritičari Elen G. Vajt navode jeste jedno njeno proročanstvo iz 1856. godine. Na jednom saboru 27. maja 1856., Elen G. Vajt je dobila viziju koja je bila vezana za taj sabor. Evo kako ono glasi:

Bilo su mi pokazani oni koji su bili prisutni na saboru. Anđeo je rekao: “Neki će biti hrana za crve, neki objekat poslednjih sedam zala, a neki će biti živi i ostati na zemlji da budu preobraženi prilikom Isusovog dolaska.”[1]

Da bi se razumilo ovo proročanstvo, neophodno je biti svjestan da postoje uslovna proročanstva. Ona su uslovna zbog ljudskog faktora koji na različite načine može odgovoriti na Božju poruku.[2] Prorok Jona je izrekao jedno vrlo jasno i izričito proročanstvo o propasti grada Ninevije. “I Jona poče ići po gradu jedan dan hoda, i propovijeda i reče: jošte četrdeset dana, pa će Ninevija propasti.”[3] Zanimljivo je da nigdje u ovoj poruci ne postoji „ako“ ili „ali,” da se ukaže da je to jedno uslovno proročanstvo. Pa ipak, kada je isteklo četrdeset dana, ništa se nije desilo. Ali, Ninevljani su vrlo iskreno i ponizno prihvatili poruku proroka Jone. Oni su se pokajali i promijenili način života, uzdajući se u Božju milost.[4] I zato se ovo proročanstvo, proročanstvo jednog pravog proroka, ipak nije ispunilo.

Na sličan način treba razumjeti i ovo proročanstvo Elen G. Vajt. Godine 1903. ona je ukazala na činjenicu da je Božji narod već mogao biti u nebeskom Hananu, da je bio poslušan Bogu.[5]

Vizije su produkt psihičke neuravnoteženosti

Postoje kritičari koji vizije Elen G. Vajt smatraju običnom psihičkom neuravnoteženošću.[6] Ali, ovakav odgovor nas stavlja pred mnogo više drugih nerješivih pitanja. Jer u svjetlosti onoga što je o vizijama i njihovom natprirodnom karakteru već objašnjeno u drugoj glavi ovog rada, sasvim je jasno da one nisu produkt običnih psihičkih poremećaja kakve srećemo kod ostalih bolesnika.[7]

U ovim vizijama nije bilo nekih čudnih i posebnih grimasa, niti klasičnih simptoma bolesti.[8] Ono što je posebno zanimljivo jeste ono što se dešavalo nakon vizije, a to su bili oni podaci koji su Elen G. Vajt pokazani u sklopu same vizije. To su često bili takvi podaci koje ona nikako nije mogla saznati bilo kojim prirodnim putem, bez pomoći sa strane.[9] Neki kritičari smatraju da su svjedočanstva Elen G. Vajt koja je ona upućivala pojedincima bila produkt ogovaranja, nagađanja i pretpostavljanja. Ali, suviše je primjera koji pokazuju da je sam Bog na poseban način djelovao da svojoj sluškinji objavi ono što je bilo potrebno da se kaže nekom pojedincu. Ponekada su takva svjedočanstva u stvari bila proročanstva i govorila su o onome što će se tek desiti i to, u određenim slučajevima, u najsitnije detalje.[10] A takva proročanstva su očigledan dokaz za Božje djelovanje, ona su sama po sebi čudo i nije ih moguće objasniti na neki drugi način.[11]

Pripisivati djelo Svetoga Duha nekim prirodnim uzrocima uopšte nije novo. To isto su činili i oni koji su pokušali da se usprotive apostolima na dan Pedesetnice. Dok su oni govorili u jezicima, tečno se izražavajući na raznim jezicima koje do tada nisu upotrebljavali i objavljujući spasonosne istine, određeni ljudi su pokušali da to pripišu pijanstvu. I zaista je čudno da nisu shvatili koliko je ovakva jedna izjava nelogična i nerazumna. Zar se kroz pijanstvo dobija mogućnost tečnog govorenja drugih jezika?[12] Svakako, isto toliko je nelogično da oni koji su barem donekle upoznali prirodu vizija Elen G. Vajt i njihove posljedice, ustvrde da su one produkt nervne neuravnoteženosti. Ali, kao što to pokazuje i primjer Pedesetnice, ako neko nema Svetoga Duha, moguće je da se zastupaju najnelogičnije i najpraznije teorije, u želji da se dokaže ono što neko želi da dokaže.[13]

Kontradikcije u odnosu na Bibliju

Iako je očigledno da Elen G. Vajt svojim stavom i spisima svestrano podupire cjelokupnu biblijsku nauku, postoje i primjedbe da se njeno učenje ne slaže sa raznim biblijskim izjavama i učenjima. Na početku je korisno da se napomene da ako neko ima za cilj da traži prividne kontradikcije, vrlo će ih lako pronaći i kod biblijskih pisaca. Tipičan primjer su apostol Pavle i apostol Jakov. Dok apostol Pavle krajnje izričito naglašava da se čovjek opravdava samo “vjerom bez djela zakona,”[14] apostol Jakov kao da želi da istakne nešto sasvim suprotno: “Vidite li dakle da se djelima pravda čovjek a ne samom vjerom?”[15] Uzimajući ove tekstove kao argument, neki nevjernik ili skeptik bi u svojim očima neoborivo dokazao da biblijski pisci nisu učili istu nauku i da među njima postoje očigledne kontradikcije.

Pri tome se u ovom slučaju radi o različitom uglu posmatranja koji su imala ova dva apostola, pri čemu su mislili na jedno te isto. Naime, apostol Pavle ističe objektivnu istinu da se čovjek spasava samo vjerom. A apostol Jakov ukazuje na činjenicu da prava vjera uvijek kao svoj produkt ima dobra djela. Pa ipak, kada se pogledaju samo izjave koje su dali ova dva apostola, čini se da su njihovi stavovi po ovom pitanju bili sasvim različiti.

Na isti način je moguće da se određene izjave Elen G. Vajt izvade iz njihovog literarnog konteksta, i iz konteksta ukupnog literarnog ostvarenja Elen G. Vajt, što onda može da proizvede potpuno pogrešan utisak kod onoga ko te citate čita.

Dosta je različitih kontradikcija koje navodno postoje između spisa Elen Vajt i Biblije. Ovde će biti analizirana dva primjera kritike koja se nalazi na internetu, a koji se tiču suproćenja izjava Elen Vajt i Biblije.

Elen Vajt je napisala: “Bog je zadovoljio njihovu želju dajući im meso, i puštajući ih da jedu dok njihova proždrljivost nije prouzrokovala pomor.”[16] Kritika tu citira sljedeći tekst: Ali meso još im bijaše u zubima, jošte ga ne pojedoše, a Gospod se razgnjevi na narod, i udari Gospod narod pomorom vrlo velikim.”[17] Na osnovu ovog teksta, kritika tvrdi da grijeh za koji su Izraelci bili krivi nije bio grijeh proždrljivosti, već za grijeh žudnje ili želje, koji je zabranjen u Dekalogu.[18] Ali, nakon kratke logične analize ove navodne kotradikcije, vidi se da je izjava kritike krajnje kontradiktorna. Ako su Izraelci bili pobijeni pomorom zbog želje, šta je bio predmet njihove želje? To je bila hrana. Kako se drugačije zove pohlepa za hranom? Zar ne proždrljivost?

„A svjetina što bješe među njima, bješe vrlo lakoma, te i sinovi Izrailjevi stadoše plakati govoreći: ko će nas nahraniti mesa? A narodu reci: pripravite se za sjutra da jedete mesa, jer plakaste da Gospod ču, i rekoste: ko će nas nahraniti mesa? Jer nam dobro bijaše u Misiru. Daće vam dakle Gospod mesa i ješćete“[19]

Nije li ovo očigledna aluzija na proždrljivost naroda koju je on već ranije posjedovao? Dakle, iako se proždrljivost nije mogla razviti za onih nekoliko trenutaka dok je narod žvakao meso, ona je postojala već ranije i za to je narod mogao da bude kažnjen.

Drugi primjer je citat: “Bog voli onu malu djecu koja se trude da čine dobro, i On je obećao da će ona biti u njegovom carstvu. Ali zlu djecu Bog ne voli.”[20] Kritika ovdje navodi Hristove riječi: „Ljubite svoje neprijatelje“[21]. Zatim postavlja pitanje: „Kako Bog može da voli svoje najgore neprijatelje, a da ipak ne voli zlu djecu?“[22] Žalosno je što je na ovom mjestu jedan citat iščupan iz cjelokupnog konteksta spisa Elen Vajt o ovoj važnoj temi. Nasuprot utisku koji bi se mogao steći na osnovu jednog ovakvog pojedinačnog citata, postoji veoma veliki broj citata koji pozivaju da se svoj djeci, bez razlike da li su ona dobra ili loša, ukaže pažnja, brižnost i ljubav. Elen Vajt upućuje najusrdnije pozive da se djeci pomogne da izgrade dobar i plemenit karakter i da ih se voli usprkos njihovim manama. Npr. govoreći o siročadi, ona kaže sljedeće:

Mnogi od njih su nasledili rđave crte karaktera; i ako ih pustimo da rastu u neznanju, dopašće u društvo onih koji će ih navesti na porok i zločin. Ova deca, koja ne obećavaju mnogo, trebalo bi da budu smeštena u sredinu pogodnu za pravilnu izgradnju karaktera da bi i ona mogla postati Božja deca.[23]

Postoji još mnogo citata koji jasno pokazuju da je Elen Vajt imala nežno srce, puno saučešća, razumjevanja i ljubavi prema djeci. Ona je to stalno iznova isticala.

Decu ne možemo silom dovesti Hristu... Grubost tera duše u sotoninu mrežu. Klonite se reči koje zastrašuju, koje stvaraju strah i izgone ljubav iz srca. Mudar, nežan i bogobojazan otac neće u dom unositi ropski strah, već toplinu ljubavi... Ljubav koju pokazujemo u druženju sa svojom decom ima veliku vrednost. Nemojte ih odgurnuti nedostatkom saosećanja za njihove dečje igre, radosti i žalosti. Nikada nemojte dopustiti da se namrštite ili da gruba reč pređe preko vaših usana. Bog sve ove reči zapisuje u svoje knjige.[24]

Dakle, logično je zaključiti da, kada Elen Vajt govori o tome da Bog ne voli lošu djecu, ona govori o tome da On ne može da se složi sa njihovim ponašanjem, a ne da ih On odbacuje kao ljudska bića koja mu nisu draga. Ona vjerovatno želi da ukaže na opasnost istrajavanja na putu činjenja loših postupaka, što važi i za djecu. Uostalom, kako bi se mogli protumačiti tekstovi gdje Bog zapovjeda da se pobiju čitavi narodi, zajedno sa djecom?[25] Nisu li ovakvi tekstovi pokazatelj da Bog, usprkos svojoj ljubavi prema svakom ljudskom biću, na kraju mora da ponekad dopusti da se izvrši i pravda, da ne bi posljedice trpljenja zla bile još veće? Dakle, Bog voli djecu, ali upozorava na posljedice koje će zlo ponašanje donijeti, a to je ono što je u onim spornim tekstovima Elen Vajt želila da istakne.

Kontradikcije u odnosu na sopstvene spise

Još jedna kritika Elen G. Vajt jeste da njeni spisi nisu koherentni, tj. da u njima postoje kontradiktornosti. Međutim, zanimljivo je da milioni onih koji pažljivo čitaju njene spise nisu dali takvu primjedbu. U ovom kontekstu je zanimljiv primjer u kojem je Elen G. Vajt navodno prvo odobravala jedenje mesa (što je rečeno u sklopu jedne vizije gdje se upotrebljavaju riječi „vidjela sam“)[26], a kasnije izričito zabranjuje jedenje svinjskog mesa.[27] Pitanje koje se postavlja jeste, kako je ona mogla da kroz viziju dobije suprotne informacije onima koje je kasnije takođe dobila kroz vizije?[28]

Ali, da li je zaista postojala kontradikcija, da li je Elen G. Vajt potvrdila da je jedenje svinjskog mesa zaista korisno? Ovaj slučaj je zapisan u „Svjedočanstvima za crkvu,“ a ovo svjedočanstvo je upućeno jednom bračnom paru. U tom svjedočanstvu se obrađuje nekoliko pitanja. Između ostaloga, Elen G. Vajt im piše sljedeće:

Vidjela sam da da vi imate pogrešno mišljenje o mučenju vašeg tjela, time što se lišavate hranjive hrane. Ove stvari navode neke u crkvi da misle da mora biti da je Bog sa vama, inače se vi ne biste tako odricali i žrtvovali. Neki odlaze u krajnosti u ishrani.[29]

Zatim ona nastavlja i govori o iskustvu svog muža i nje i o periodima kada su se i oni suviše lišavali dobre i kvalitne hrane. Toliko su štedili da bi mogli da pomognu Božje djelo, da su svoje zdravlje doveli u opasnost.[30] Onda govori o opštem odricanju u hrani koje će u specifičnim okolnostima nekada i biti potrebno. Ali, u svemu ovome, ona nije nigdje spominjala svinjsko meso, već je govorila o opštim principima, a to je da treba jesti dovoljno dobre i kvalitetne hrane.[31] Nakon toga, dolazi sljedeća izjava o svinjskom mesu za koje je ovaj bračni par smatrao da ga ne treba jesti:

Vidjela sam da vaši pogledi u vezi sa svinjskim mesom ne bi nanijeli štetu ako biste ih zadržali za sebe; ali u vašem sudu i mišljenju vi ste ovo pitanje učinili testom, i vaša djela su jasno pokazala vašu vjeru u ovu stvar. Ako Bog zahtjeva od svog naroda da prestane sa svinjskim mesom, On će ga osvjedočiti u ovu stvar. On je isto toliko voljan da svojoj iskrenoj djeci pokaže njihovu dužnost, kao i pojedincima na koje On nije položio teret svog djela. Ako je dužnost crkve da se prestane sa svinjskim mesom, Bog će otkritivećem broju ljudi, a ne samo dvojici ili trojici. On će učiti svoju crkvu njenoj dužnosti.[32]

Iz ovog citata se vidi da 1. nije loše ako ovaj bračni par i dalje ne bude upotrebljavao svinjsko meso, 2. da su oni ovo pitanje učinili testom za druge, i 3. da su oni ovo pokušavali da prenesu i drugima, na način na koji su oni mislili da to treba da se uradi. U nekim drugim djelovima ovog svjedočanstva se vidi da ovo dvoje ljudi nisu na pravi način objavljivali ono što su smatrali da je korisno, ne koristeći prave metode za to.[33] Prema tome, bilo bi logično da se zaključi da su i ovo pitanje iznosili na jedan nemudar način, tako da je Bog svojoj sluškinji objavio da ove ljude nije pozvao na taj posao i da ne želi da ga oni obavljaju.[34] A da je svinjetina bila ta dobra i „hranjiva hrana“[35] koju su oni sebi uskraćivali, zašto bi im onda napisala: „Vidjela sam da vaši pogledi u vezi sa svinjskim mesom ne bi nanijeli štetu ako biste ih zadržali za sebe“[36] Prema tome, problem nije ležao u ideji, koja je sama po sebi bila čak i dobra, već u neodgovarajućem i fanatičnom načinu prenošenja te ideje.

Ali, zanimljivo je da ona nije rekla da ta vijest neće biti objavljivana i da je netačna, već da će Bog, ako bude želio učiniti da ta vijest bude poznata čitavoj crkvi, a ne samo dvojici ili trojici pojedinaca. Dakle, ovo svjedočanstvo nigdje ne tvrdi da je svinjsko meso dobra i korisna hrana (što bi se zaista suprotilo kasnijim spisima Elen G. Vajt), već je to samo lično upućena poruka ljudima koji su objavljivali nešto na šta ih Bog nije pozvao.

Pitanje koje se takođe može postaviti jeste, kako to da Elen G. Vajt nije znala da je to dobra stvar i da je treba objaviti drugima? Odgovor je vrlo jednostavan – Bog joj tu vijest još nije povjerio jer je u svojoj mudrosti odredio pravi, a ne preuranjeni trenutak za objavljivanje ove vijesti.[37]

Slično ovom primjeru, mnoge navodne kontradikcije gdje Elen G. Vajt govori suprotno onome što je kasnije rekla su u stvari samo nedovoljno izučene izjave koje su rečene iz drugog ugla ili su izvađene iz svog istorijskog, društvenog ili literarnog konteksta.

Pitanje zdravstvene reforme

Jedno od pitanja koje izazvalo najveće diskusije u vezi onoga što je Elen G. Vajt poručila jeste pitanje zdravstvene reforme. Mnogi su njene poruke na ovom području posmatrali kao neku vrstu ograničavanja sopstvene slobode da žive kako im je to ugodno. Pa ipak, Elen G. Vajt jasno objašnjava da je zdravstvena reforma tu da bude na blagoslov i dobrobit čovječanstva, nikako da ga ograniči na nekom području na kome za to nema potrebe.[38]

U sklopu zdravstvene reforme, pitanje koje posebno često postaje predmet razmatranja jeste pitanje jedenja mesne hrane. Naime, kritičari Elen G. Vajt tvrde da se ona, kroz zastupanje vegetarijanizma, odvaja od biblijskih smjernica koje imamo za ovaj predmet. Naime, opšte je poznata činjenica da Sveto Pismo dopušta upotrebu mesne hrane. Šta više, oni tvrde da pošto je Isus jeo meso, osuđujući jedenje mesa, ona osuđuje samog Hrista.[39]

Ali, u svemu ovome treba uzeti u obzir da u Bibliji postoje dopuštenja, a postoje i ideali. Činjenica da je Bog nešto dopustio još uvijek ne znači da se to poklapa sa Njegovim planom koji u tom pravcu ima za čovjeka.[40] Iako je Bog dopustio mnogoženstvo, ropstvo i pijenje alkoholnih pića, to se nikada nije poklapalo sa Njegovim idealima i zato je kasnije, kroz Hrista sve to podigao na viši nivo.[41] Ali i Hristos je rekao: „Još vam mnogo imam kazati; ali sad ne možete nositi“.[42] Nije li moguće da u ovo „mnogo“ spadaju stvari koje je Bog kasnije objavio preko svojih vjernih slugu. Ako ljudi u Hristovo vrijeme još nisu mogli da prihvate sve uzvišene ideale, jer bi ta svijetlost bila za njih suviše velika u tom trenutku, zar nije logično da ju Bog objavi kada vidi da je situacija za to pogodna?

Dakle, Bog je odlučio da svoj narod vrati edemskom idealu vegetarijanizma, kada je vidio da je situacija za to spremna.[43] Ali i analizirajući naučne argumente u vezi vegetarijanizma, mi vidimo da je to najbolji način ishrane za čovjeka. Čovjek duže živi i manje boluje od raznih bolesti.[44] Ne govori li i zdrav razum da čovjek koji želi da vodi sretan život i da proslavi svog Stvoritelja, treba da živi tako da Njegov život bude što slobodniji od bolesti, a i što duži. Šta više, nije li to naša dužnost da tijelo koje nam je Bog povjerio održimo u najboljem mogućem stanju, i da čuvamo dragocjeni život, nastojeći da ga produžimo i onda dozvolimo da dragocjeno vrijeme našeg života bude iskorišteno Bogu na slavu, a bližnjima na spasenje.

Netačni podaci

Jedna od primjedbi koja takođe postoji jeste da je u rjetkim slučajevima Elen Vajt davala netačne podatke o određenim pitanjima. Ali, ona nije tvrdila da je slobodna od grešaka u vezi sa običnim pitanjima i podataka koji nisu vezani za njenu proročku službu i spasenje ljudi.[45] Takođe, ako je o nečemu pisala, koristeći standardne istorijske izvore, ona je podrazumjevala da su oni vjerodostojni.[46]

[1] Ellen White, Testimonies for the Church vol. 1. 131.132.

[2] “Uslovna proročanstva, ili kontrolisana neizvjesnost, je biblijski princip primjenjen na izjave proročke prirode koje se uključuju i odgovore ljudskih bića. Kada god razvoj događaj ovisi o odgovoru ljudskih bića, određeni aspekti proročkog iskupnjena su automatski i uslovni.” (Douglass., 30).

[3] Jona 3:4.

[4] Vidi Jona 3:5-10.

[5] «Znam da bi narod Božji, da je sačuvao živu vezu sa Njim, da je služao Njegovu Riječ, danas bio u nebeskom Hananu.» ( General Conference Bulletin, 35th Session, March 30, 1903, p. 9., citirano u Nichol, Francis. Ellen G. White and Her Critics. [Washington: Review and Herald, 1951] 109).

[6] “Tu i tamo se pojavi neko i pokuša da ubijedi druge ljude u ono što misli da je sam čuo ili vidio. Samoučinjeni “proroci” se pojave, da bi nas ubijedili u stvarnost svojih vizija. Čudni umovi se pojavljuju i pričaju nam o glasovima koje čuju, a kada su prilično normalni i društveno prihvatljivi, onda im ponekada uspijeva da izgrade veliku grupu sljedbenika, da započnu kultove i da osnuju zajednice. S druge strane, ako pretjerano umišljaju, ako prilikom svog gledanja nešto predaleko idu ili malo suviše čuju, brzo ih se uhvati i što je brže moguće smjesti iza zidova neke ustanove za duševno obolele.” (Rea, 22).

[7] Reći da se ove vizije, sa njihovim najneobičnijim karakteristikama i svim što iz njih proizlazi, mogu objasniti na osnovu tvrdnje da je gospođa White bila emocionalno nestabilna osoba, ili da je smjerala da obmani, suviše je plitko, da, suviše glupo objašnjenje koje bi se moglo ponuditi. Uzrok ne odgovara posljedici, da se poslužimo jednom naučnom frazom. To jednostavno ne objašnjava stvar. Ovo bi trebalo da bude dovoljan dokaz za svakoga ko nije beznadežno odlučan da sve ovo odbaci: vizije otkrivaju prisustvo natprirodnog faktora. Ali, sada se odmah nameće pitanje koje traži odgovor, da li je natprirodna sila odozgo ili odozdo? Hristos je dao siguran, bezbjedan način da dođemo do pravog zaključka u vezi sa ovakvim pitanjem. On je rekao: “Po rodovima njihovijem poznaćete ih.“ Da li osoba koju kontroliše zli (sotona prim. prev.), živi dugački život od osamdesetosam godina svetosti, pristojnosti i iskrenosti, stalno se mješajući sa svim klasama ljudi, a uvijek bez razloga za ukor? Da li bi sila odozdo pružila duhovno vodstvo, savjet, ukor i prosvjećivanje kao što su to njeni spisi stalno činili. Mislimo da ova pitanja istovremeno i daju odgovore i tako nas vode, prirodno i neizbježno, ka zaključku... da je gospođa White imala dar Duha proroštva.“ (Francis, Why I Believe in Mrs. E. G. White, 90-91).

[8] «Ne postoje nikakve odvratne grimase ili iskrivljenosit koje se obično pojavljuju kod spiritističkih medijuma, već upravo sama njena mirna, dostojanstvena i impresivna pojava kod posmatrača stvara poštovanje i jedan svečani osjećaj. Nema ništa fanatično u ovoj pojavi.» (Ibid. 87-88).

[9] “Kada izađe iz ovog stanja, ona ponekada govori i piše ono što je vidila dok je bila u viziji; a natprirodni karakter ovih vizija je još jasniji kroz ono što ona tako otkrije, nego u njenoj pojavi i stanju dok je u viziji, jer mnoge stvari su takve prirode da je bilo nemoguće da ona to sazna na bilo koji drugi način.

Posebne okololnosti u životima pojedinaca, koje nikada nije ranije vidjela u tjelu, i tajne sakrivene od najbližih poznanika, ona je objavila, kada nije ništa lično znala o ovim osobama osim kroz viziju. Često se nalazila na skupu onih koje uopšte nije poznavala, kada bi ustala i pokazala osobu za osobom koju nikada nije vidjela ranije, u tjelu, i rekla im šta su učinili i ukorila njihove grijehe. Mogao bih da spomenem mnoge druge tačke slične prirode, što mi ne dopušta prostor. Ove stvari se mogu dokazati velikim brojem svjedočanstava i mi pouzdano potvrđujemo da su one takvog karaktera da nisu mogle da se obave kroz prevaru. (Francis, Why I Believe in Mrs. E. G. White, 87-88).

[10] U ranim 1890-tim, jedna mlada žena, Anna Philips, je tvrdila da je primila viziju, da joj se Gospod počeo otkrivati. Počela je da piše svoje poruke, a članovi crkve su bili zbunjeni i mnogima nije bilo jasno da li su ove poruke zaista od Boga ili nisu. Tada vrlo poznati propovjednik A. T. Jones je smatrao da da su ove poruke od Boga i sredinom aprila je održao propovjed o ovom predmetu u adventističkoj crkvi u gradu Battle Creek. Čitao je svjedočanstva ove nove “proročice,” uspoređivao ih sa spisima Ellen White i pokušao da dokaže da su oni slični i da i ove spise treba prihvatiti kao nadahnuto štivo. Mnogi su bili zbunjeni i uzbuđeni zbog ove propovjedi.

Sljedećeg jutra, u nedelju, A. T. Jones je dobio pismo na kojem se vidjelo da je pismo poslano prije nekoliko sedmica i da je došlo iz Australije. To je bilo pismo od Ellen White. U njemu ga je ona pitala zašto je te subote propovjedao o nečemu za šta ga Bog nije pozvao, uspoređujući njene spise sa spisima Anne Philips. Ellen White je nastavila sa svojom porukom, opisujući u detalje ono što se odigralo tog jutra u crkvi i navodeći ono što je Jones propovjedao. Onda je jasno rekla da Anna Philips nije pozvana od strane Boga. Bila je to vrlo snažna i jasna poruka. Pošto je poruku čitao još u poštanskom uredu izdavačke kuće “Review and Herald,” tu je pored njega svo vrijeme bio i brat O. A. Tait, koji je čuo Jonesovu propovjed. Jones ga je zamolio da pročita pismo sestre White sa datumom 15. mart. Pitanje koje je poslije nekoliko trenutaka tišine postavio, bilo je: “Ko je gospođi White prije mijesec dana rekao da ću propovjedati propovjed o Anni Philips kao proročici?” Malo kasnije je nadodao: “Bog je znao šta ću učiniti.” Već sljedeće subote, Jones je ponovo propvjedao u istoj crkvi, ali je ovog puta njegova poruka bila drugačija. Bila je to snažna propovjed. U njoj je priznao da je Bog onaj koji poznaje pomisli srca čovječijeg i prije nego što ih on pomisli i da samo Bog ima silu da ove misli prikaže osobi koja je od ove osobe udaljena hiljadama kilometara. (vidi Francis, Why I Believe in Mrs. E. G. White, 113-117).

[11] Dr. Alerander Reith to na jedan veoma živopisan i ubjedljiv način opisuje u uvodu u svoju knjigu "Die Erfuellung der Biblischen Weissagungen" (Ispunjenje Biblijskih Proročanstava). On piše: "Proročanstvo kao posljedica Božanskog djelovanja ima isto značenje kao i svako drugo čudo, a samo po sebi i jeste očigledno čudo. Unaprijed znati šta će učiniti razumna i moralna bića je neshvatljiva Božja osobina, čisto Božje savršenstvo. Prošlost, sadašnjost i budućnost su jednako otvoreni njegovom pogledu; i ne može postojati konkretniji dokaz za neposredno djelovanje Svemoćnog, od proročanstva. Od svih Božjih osobina, njegovo sveznanje je ljudski um najviše zbunjivalo: i kada se ova Božanska osobina iskaže objavljivanjem onoga što je samo neograničeni razum Božji mogao otkriti, onda posvjedočena istina dobija Božanski pečat koji nikakvo ljudsko umijeće ne može oponašati. Kada se istinitost proročanstava Svetog Pisma može dokazati, kada su ona takvog karaktera, da je jednom čovjeku nemoguće da ih predvidi ili predskaže, kada su unaprijed objavljeni događaji opisani stoljećima ili čak milenijumima prije ispunjenja, kada se dakle istorija poklapa sa proročanstvom, onda je osvjedočenje, koje nam proročanstva pružaju, čudo i znak za svako pokolenje, tako da se teško moglo dati jasnije svjedočanstvo" (Alerander Reith, Die Erfüllung der Biblischen Weissagungen [Steinkopf: Steinkopfsche Buchhandlung, 1844], 2.3).

[12] «Pokušaj da se uništi povjerenje u rad Svetog Duha, pripisujući ga prirodnim uzrocima je star koliko i Biblija. Na kraju krajeva, čuda pedesetnice su pripisana pijanstvu. Kada neko jednom odbaci vjerovanje u Božansko porijeklo vizija, za očekivati je da se traže prirodna objašnjenja» (The Truth about White Lie.‚ 9).

[13] «Dalje, gdje postoji jedan primjer nekoga koga su česti napadi osposobili da vodi crkvu tako mudro i da savjetuje ljude tako korisno?» (Ibid).

[14] Rimljanima 3:28.

[15] Jakov 2:24.

[16] Ellen White, Counsels on Diet and Foods, (Washington: Review and Herald, 1938), 148.

[17] 4 Mojsijeva 11:33.

[18] Kritika argumentuje da proždrljivost nije ni spomenuta u gorenavedenom tekstu, a i da to nije grijeh zbog kojeg bi Bog tako kaznio svoj narod. Osim toga, proždrljivost se ne može razviti za tako kratko vrijeme, jer je narod tek počeo da žvaće hranu, a kazna je već došla. (vidi www.bible.ca)

[19] 4 Mojsijeva 11:4.18.

[20] Appeal to Youth, p. 61 citirano u www.bible.ca

[21] Matej 5:44.

[22] www.bible.ca

[23] Ellen White. Temelji srećnog doma. (Beograd: Preporod, 1984. 135).

[24] White, Temelji srećnog doma., 135.136.

[25] vidi 4 Mojsijeva 31:17; Sudije 21:11.

[26] vidi Ellen, White. Testimonies for the Church vol.1. Boise: Pacific Press, 1948, 204-209.

[27] vidi Ellen, White. Testimonies for the Church vol 2. Boise: Pacific Press, 1948, 96.

[28] Francis, Ellen G. White and Her Critics., 374.

[29] White, Testimonies for the Church vol.1. 205.

[30] Ibid.

[31] Ibid., 204-206.

[32] Ibid., 206.207.

[33] vidi White, Testimonies for the Church vol.1. 205.

[34] “Očigledno, šta god da je savjet gospođe White značio za njih u vezi pogleda na svinjsko meso, to nije bilo u vezi sa bilo kakvim hranjivim, jačajućim kvalitetima koje bi ono moglo da posjeduje, već je bilo na drugim osnovama. Ove druge osnove su jasno istaknute u citatu koji je već spomenut. Evidentno je da je ova porodica pitanje jedenja svinjskog mesa učinila „testom,“ i prilikom za pokazivanje stava svetiji-od-tebe. Kroz čitavu istoriju hrišćanstva, postojalo je žalosno iskustvo da su ponekad mudri ljudi morali da ukore neke vrlo značajne, vrijedne i čak neophodne reforme, jer su oni koji su nastojali da sprovedu ove refome bili nesmotreno prebrzi i koristili su nesmotrene metode, a ono što je još i gore, nesigurne razloge. Ne postoji ništa u izjavi gospođe White što bi sprečavalo čitaoca da vjeruje u moguću važnost reforme po pitanju svinjskog mesa. Njen jedini ukor je bio upućen određenoj porodici za koju je ona osjećala da ovoj stvari prilazi na pogrešan način” (Francis, Ellen G. White and Her Critics., 374-6).

[35] Testimonies for the Church vol.1., 205.

[36] Ibid., 206.

[37] “Ovde je i dobar primjer da prorok ne dobija istovremeno svu svjetlost, nego Bog određuje kada će koji dio svjetlosti da otkrije svom vjesniku.

Ali, da li prorok mora da ima svu svjetlost i svo znanje u vazi sa nekim važnim pitanjem za crkvu, na samom početku diskutovanja o njima? O ovom pitanju se raspravljalo već u ranijim poglavljima i biblijske ilulstracije su pokazale da Božji proroci ne dobijaju svu svjetlost odjednom. U odnosu na ovo, teško da možemo da pomislimo da bi neki iskreni čitaoc našao neki razlog koji bi nagovještavao da gospođa White nema proročki dar pošto na početku svoje službe nije imala svjetlost o tome da svinjsko meso ne treba da se upotrebljava. Proroke ne treba držati odgovornim za ono što su rekli da ne znaju, već za ono za šta tvrde da im je Bog otkrio” (vidi Francis, Ellen G. White and Her Critics., 376).

[38] „Imajmo uvek na umu da je veliki cilj zdravstvene reforme postizanje potpunog razvoja uma, duše i tela. Svi prirodni zakoni – koji su Božji zakoni – određeni su za naše dobro. Poslušnost tim zakonima uvećaće nam sreću u ovom životu i pomoći u pripremi za večni život” (Elen Vajt, Saveti o Životu i Ishrani. [Beograd: Preporod], 12).

[39] vidi Francis, Ellen G. White and Her Critics., 369.

[40] „Ali, Biblija takođe dopušta i ropstvo – a ateisti nas podsjećaju na tu činjenicu. Ni apostoli nisu podigli svoj glas pozivajući gospodare da oslobode svoje robove, a nisu ni okupljali robove na revolt. A ateisti nas na to takođe podsjećaju. A kako je sa gospođom White? Skoro od početka svog javnog života ona je grmila protiv onoga što je nazivala grijehom ropstva. Indikativno je da kada je ona počela da o tome govori, još uvijek je skoro pola sveštenstva u Sjedinjenim Državama govorilo da je ropstvo dio Božjeg plana i potpuno opravdano Pismom.

Da li je argumentacija gospođe White bila vanbiblijska, da li je ona samo nudila savjet koji je bio ‘dobar,’ ili koji ovisi o našem ličnom raspoloženju po ovom pitanju. Niko od nas ne bi to tako rekao danas. Mi bismo energično izjavili da je ona predstavljala originalni plan Božji kao što je prikazan u istoriji o Edemu, istovremeno nam ukazujući na ideal koji će biti na novoj zemlji.

Ako Bog nešto dopusti, to ne znači da je to ideal. Uzmimo na primjer, Mojsijevu dozvolu za razvod. Hristos je izjavio da je takva dozvola bila data zbog ‘tvrdoće’ srca Izraelaca. Ali, on odmah dodaje da je to bilo suprotno originalnom Božjem planu za čovjeka. (vidi Marko 10:2-9). Hristove riječi se mogu primjeniti na sva dopuštenja u Pismu koja izgledaju tako čudno različita u odnosu na originalnu Edemsku sliku ili na konačnu sliku obnovljenog Edema. Naša zamračena vizija, naše nasleđe koje nije nebesko i drugi faktori objašnjavaju ova dopuštenja. Ali takva dopuštenja ne dozvoljavaju da zaključimo da gospođa Vajt ne pruža inspirisana uputstva jer ona uzdiže naše oči iznad dopuštenja, ka idealu. Zar ne bi upravo to trebalo da bude oznaka proroka koji nastoji da nas pripremi za bolji svijet koji uskoro treba da dođe. A u tom bolje svijetu, kao što je to istina i u originalnom Edemu, neće postojati oni koji jedu meso. ‘Neće uditi ni potirati na svoj svetoj gori mojoj’(Isaija 11:9).

Ne postoji ništa vanbiblijsko u zastupanju vegetarijanizma. To je bila ishrana uspostavljena u Edemu i biće ishrana koja će biti obnovljena u Edemu. A dopušenja Pisma ne mjenjaju ovu činjenicu. Sjetite se da dopuštenja ne dopuštaju samo meso već i jaka pića, lak razvod, mnogoženstvo – da spomenemo samo neka od najupadljivijih. A ova dopuštenja nam ne otkrivaju standarde ljutitog Boga – kao što to tvrde ateisti – već dugotrpeljivost i strpljenje svetoga Boga. Ona nam sigurno ne nude neki stalni standard života niti neko opravdanje za življenje ispod nivoa svjetlosti koji nam je bio otkriven.

Božji proroci ponekada nastoje da nas uzdignu na više nivoe, da pomognu da “mislite o onome što je gore” (Kološanima 3:2). A čineći tako, oni se ne odvajaju od onoga što su Mojsije i proroci pisali. Oni jednostavno za nas grade stepenice božanskih principa koji bi nas od žalosnog nivoa dopuštenja poveli na više ka visokom nivou nebeske zemlje» (Francis, Why I Believe in Mrs. E. G. White,. 110-112).

[41] Ibid.

[42] Jovan 16:12.

[43] vidi Francis, Why I Believe in Mrs. E. G. White,. 110-112.

[44] vidi Walter Veith, Ernährung Neu Entdecken. (Stuttgart: Wissenschaftliche Verlagsgesellschaft, 1996), 59-61.

[45] Tvrdi se da je Ellen White napravili izvjestan broj grešaka. Da li mi tvrdimo da je ona nepogrešiva?

Ne, a ni Ellen White nije tvrdila da je “nepogrešiva”. Na primjer, kada je bila kritikovana zbog navođenja pogrešnog broja soba u jednom sanatorijumu – 40 umjesto 38 – ona je rekla:

Nikada mi nije bio otkriven tačan broj soba u nekom od naših sanatorijuma, znanje koje sam dobila potiče od onih za koje se smatra da to znaju. ... kada govorim o ovim opštim stvarima, ne postoji ništa što bi trebalo da navede umove da vjeruju da svoje znanje dobijam u vizijama od Gospoda i da ga onda kao takvog navodim.» (John Robertson, The White Truth. [Mountain View:

Pacific Press, 1981.] 8).

[46] Ibid.

< 3. Poglavlje Sadržaj 5. Poglavlje >