Svrha ovog poglavlja je da analizira terminologiju koja se u Novom zajvetu koristi za govorenje jezika, kao i njenu upotrebu u vanbiblijskom kontekstu. U prethodnom smo poglavlju posmatrali glosolaliju kao fenomen savremenog doba. Zaključili smo da je to noviji fenomen koji je počeo da se razvija oko 1900. godine. Takodje je poznato da glosolalija nije prisutna samo medju hrišćanima, nego je praksa i drugih ljudi poput sveštenika, šamana, vračeva, te pristalica ostalih svjetskih religija. ljingvisti i drugi naučnici, koji su proučavali fenomen glosolalije, ističu da ne postoji nikakva razlika izmedju hrišćanske i nehrišćanske glosolalije. Takodje smo vidjeli da se glosolalija, koja se govori danas, ne može poistovjetiti ni sa jednim ljudskim jezikom iz prošlosti ili sadašnjosti. NJena artikulacija i struktura ne odgovoaraju artikulaciji i strukturi nijednog ljudskog jezika. Još smo otkrili da se glosolalija može i naučiti.

Ovaj niz novih činjenica, ranije nepoznatih, upućuje nas na Bibliju, da bismo poduzeli nova istraživanja iskustva glvorenja jezika. S obzirom na nove činjenice, najvažniji zadatak koji se sada nameće je da se iznova ispita koji se dokaz za govorenje nezika navodi u Bibliji i kako bi trebalo da se on shvati. Moramo biti oprezni prilikom poistovjećivanja moderne glosolalije sa govorenjem jezika, koje se spominje u Novom zavjetu. To poistovjećivanje je danas veoma rašireno, a može se podržati samo ako se dokaže da je govorenje jezika Novog zavjeta isto što i današnji fenomen glosolalije.

Svrha ovog poglavlja je da se bazira na istraživanju Novog zavjeta i da prouči grčku terminologiju koja stoji iza izraza govorenje jezika. Ovo će uključiti neka opšta znanja, kao i stavove drugih po pitanju upotrebe novozavjenih riječi, kojima se izražava govorenje jezika. Prilikom sličnih istraživanja običaj je da se prouči i grčka literatura, koja nije vezana za NOvi zavjet, da bi se, ako je to moguće, otkrilo šta su drugi antički pisci, savremenici novozavjetnih, imali na umu kada su koristili iste termine. Naravno da se podrazumijeva da su upotrebljavali iste riječi. To će biti korisno za osvjetljavanje jezičke pozatine Novog zavjeta. Ovo istraživanje može pružiti mogućnost boljeg razumijevanja novozavjetnih termina. Na kraju može i ograničiti njihovo značenje. Medjutim, koristeći ovu komparativnu metodu ne smijemo jednostrano prelaziti iz jedne kulture u drugu. To znači da se, u svakom slučaju, Novi zavjet mora tumačiti na osnovu biblijskog konteksta. Biblija je sama svoj tumač.

Izraz govorenje jezika se u Novom zavjetu spominje na samo pet mjesta, konkretno na kraju jevandjelja po Marku (16,17); na tri mjesta u knjizi Djela apostolskih (Djela 2; 10; 19), i u 1. Korinćanima 12-14.

Mnogi moderni teolozi tvrde da izraz govorenje jezika ( glossa lalein) nije jednoznačan.[1]

Oni naglašavaju da postoje dva značenja koja proizilaze iz samog grčkog izraza. Prvo značenje je bazirano na iskustvu na dan Pedesednice, zapisanom u Djelima 2, gdje govorenje jezika predstalvja čudesan dar govorenja stranih jezika, koje govornici nisu znali od ranije. Drugo značenje je, kako oni tvrde, bazirano na 1. Korinćanima 12-14, gdje se govorenje jezika posmatra kao tehnički termin koji se odnosi na neku vrstu ekstatičnog, nerazumljivog govora, koji se podudara sa današnjom glosolalijom.[2] Drugi teolozi, isto tako dobro obučeni, naznačavaju da je jezik Novoga zavjeta homogen i da govorenje jezika u svakom tekstu označava govorenje autentičnih jezika, koje govornici ranije nisu poznavali.

S obzirom na ove dvije različite tvrdnje, čini se da je neophodno da se detaljno analizira izraz govorenje jezika u grčkom jeziku. Ono što želimo da uradimo u ovom dijelu rada je: 1.) da ispitamo osnove na kojima počivaju moderne tvrdnje koje kažu da postoje dva značenja u Novom zavjetu, i to proučavanjem izvornog jezika Novog zavjeta; 2.) da analiziramo sličnost ili različitost upotrebe izraza govorenje jezika; 3.) da ispitamo značenje imenice glosa u grčkom jeziku, van novozavjetnog konteksta; 4.) da ispitamo upotrebu novozavjetnog izraza glossa lalein, tj. govorenje jezika u Septuaginti, najstarijem prevodu Novoga zavjeta na grčki jezik (koji predstavlja osnovu sadašnjeg izdanja Novog zavjeta), i ako postoji, njegovu upotrebu u drugoj grčkoj literaturi. Za očekivati je da će nam pažljivo proučavanje jezičke podloge i leksikografske pozadine omogućiti da konačno dodjemo do odredjenog zaključka vezanog za upotrebu izraza govorenje jezika u Novom zavjetu.

Grčki izraz glossa lalein, doslovno preveden kao "govoriti jezike", rijetko se koristi u novozavjetnom grčkom jeziku. Ovo može iznenaditi mnoge ljudi, koji pretpostavljaju da je govorenje jezika, prije svega, bila praksa u novozavjetno doba. Ova pretpostavka, posmatrajući navodnu veoma raširenu upotrebu u Novom zavjetu, može počivati na sadašnjoj velikoj prisutnosti savremene glosolalije.

Statistički podaci o korištenju grčkog izraza glossa lalein u Novom zavjetu kažu da se on koristi u samo tri knjige Novoga zavjeta i to:

Imenica glossa, jezik, se, nepromijenjena, u jednini, koristi pet puta (1. Korinćanima 14,2.4.13.19.27). Devet puta se koristi u množini, i to bez dodataka (Djela 10,46; 19,6; 1. Korinćanima 13,30; 14,5 (2x).6.18.23.39). Uz dodatke se u množini pojavljuje svega pet puta (Marko 16,17; Djela 2,4.11; 1. Kor. 13,1; 14,21).

Neki kažu da postoji jedanaest izraza u Novom zavjetu koji su vezani za upotrebu izraza glossa lalein .[3] U Djelima 2,6 koristi se izraz "govoriti svojim dijalektom/jezikom",[4] dok se u osmom stihu pojavljuje izraz "tvojim jezikom".[5] Ove dodatne fraze su i specifične definicije, koje upućuju na to da je govorenje jezika govorenje nepoznatog jezika koji je nekima od slušalaca poznat.

U 1. Kor. 14 postoje različiti izrazi u kojima se u množivi koristi glagol lalein, sa značenjem "govorit i" (stih 2, dvaput, 15, dvaput, 16, dvaput, 17,21,28).

Treba da posmatramo imenicu glossa odvojeno do glagola lalein, jer se i kao takva pojavljuje u Novom zavjetu . Riječ glossa se spominje ukupno 24 puta[6] , nezavisno od glagola lalein.

U novijim rječnicima grčkog jezika piše da grčki termin glossa može da označava: 1. jezik kao organ govora (Luka 1,64; 16,24; Marko 7,33.35; Djela 2,26; Rimljanima 3,13; Jakov 1,26; 3,5.6(2x).8; 1. Jovanova 3,18; 1. Petrova 3,10; Otkrivenje 16,10); 2. jezik kao u izrazu jezik vatre, sa prenesenim značenjem (Djela 2,3) i 3. jezik sa uobičajnim značenjem jezika kao sredstva komunikacije (Rimljanima 14,11; Filib. 2,11; Otkrivenje 5,9; 7,9; 10,11; 11,9; 13,17; 14,16; 17,15).[7] Važno je napomenuti da u Novom zavjetu, ako zanemarimo diskutabilne odlomke 1. Korinćanima 14, koji govore o govorenju jezika, riječ glossa ne označava nerazumljiv ekstatičan govor, nebeski jezik, andjeoski govor ili bilo koji govor sličan tome.

1. Imenica glossa, sama po sebi, uvijek označava dio govornog aparata koji je nazvan jezikom, dok na drugim mjestima u Novom zavjetu označava jezik, kao sredstvo komunikacije.

2. Samo se u jednom slučaju odnosi na "jezike kao od vatre" (Djela 2,3), gdje se poredbena partikula pridružila imenici, pa je ona tako dobila preneseno značenje. Poredbena partikula "kao" (hosei) se koristi da da specifičan figurativni smisao. U tim tekstovima Novoga zavjeta ne postoji upotreba riječi glossa sa značenjem glosolalije, u smislu besmislenog govora ili brbljanja, ukoliko se, za trenutak, zanemare diskutabilni dijelovi iz 1. Korinćanima 14.

3. Sinoptička jevandjelja ne poznaju problem jezika sa značenjem glosolalije. Ni tekstu iz Marka 16,17 se ne može pripisati to značenje. BIlo kako bilo, ne postoji razlog da ovaj savremeni fenomen traži potporu u Marku 16,17.

4. U jevandjelju po Jovanu se mnogo govori o Duhu (Jovan 14,17), ali se ništa ne kazuje o jezicima u smislu nerazumljivog govora ili u smislu dara Svetog Duha.

5. U Djelima 2 jasno je definisana upotreba jezika, i to na oba mjesta na kojima se riječ spominje. Prvi put u izrazu "jezici kao od vatre" riječ ima figurativno značenje zbog upotrebe poredbene partikule koja cijelom izrazu daje takav smisao. Druga upotreba preovladava. Riječ je o govorenju jezika sa značenjem čudesnog govorenja razumljivih jezika, koji su poznati svima kojima su ti jezici maternji.[8] Tj. "Duh sveti omogućava vjernicu da govori druge jezike, tj. onaj koji se razlikuje od njegovog maternjeg".[9] Već je naznačeno da je jezik iz Djela 2, "jezik sa potpunim značenjem, apsolutno razumljiv slušaocima, što je podvrdjeno ne stihom, nego riječju kojom Luka opisuje govorenje (apophthegomai). Ovaj glagol se koristi i u Septuaginti i u klasično grčkom jeziku da označi sveti ili nadahnuti govor, a ne ekstatično izražavanje."[10] Drugim riječima, jezici kojima su ljudi govorili u Djelima 2 nisu predstavljali "neekstatično, nerazumljivo kazivanje, nego su to bili razgovejtni jezici (glossai idios dialektos) koji su se mogli razumjeti".[11] Govornici spomenuti u DJelima 2 nisu glosolalisti, u savremenom značenju te riječi. Oni su govorili ljudskim jezicima, koje ranije nisu poznavali. ljudi prisutni na dan Pedesetnice su došli iz Rima, pa i sa drugih različitih područja, kao što su Mesopotamija i Arabija, da bi kasnije bili svjedoci onoga što su vidjeli i čuli, a to je da su slušali kako osobe nadahnute Svetim Duhom govore njihovim jezikom (idia dialekto), kao što je naglašeno u Djelima 2,6.8.

Namjerno smo se do sada ogradili od diskutabilnog teksta koji je zapisan u 1. Kor. 12-14. Razlog za to je naveden i u najnovijem rječniku (objavljenom 1988) baziranom na značenju:

Većina teologa pretpostavlja da su fenomeni opisani u Djelima 2,4 i 1. Kor. 12-14, vjerovatno razičiti po tome što su u prvom slučaju ljudi raspoznavali svoj vlastiti regionalni jezik ili dijalekat, dok je u drugom slučaju bio potreban prevodilac. Zbog toga možda većina ljudi riječ glossa iz 1. Kor. 14,2 prevodi kao ekstatičan govor, koji je, takodje, činio dio helenističkih religija i koji je nazvan simblom božanskog nadahnuća.[12]

Citirali smo ovaj najnoviji rječnik pošto je u njemu sadržano mišljenje većine. On navodi shvatanje različitih modernih teologa vezano za dva tipa govorenja jezika, koji se pozivaju na Novi zavjet.

U toku posljednjih stotinu godina desila se značajna promjena u gledanju na predmet govorenja jezika u Novom zavjetu. Najpoznatiji grčko-engleski rječnik Novog zavjeta, iz 1858. godine je, na primjer, isticao sljedeće:

Očigledno je da se, prema tekstovima iz Marka i Djela, ovdje radi o govorenju drugih jezika; uporedi Djela 2,6.8-11. Drugi kao osnovu za svoje mišljenje uzimaju tekst iz 1. Kor. za koji se pretpostavlja da označava "govorenje druge vrste jezika", a odnosi se na osobu koja je u stanju velikog duhovnog uzbudjenja ili ekstaze, koja potiče od nadahnuća i koja je nesvjesna stvari oko sebe, jer je potpuno predana obožavanju, druženju sa Bogom, koje se prekida naglim izražavanjem hvale i predanja, koje nije povezano, pa, prema tome, ne i uvijek razumljivo mnoštvu;... Većina prevodilaca je ispravno prihvatila prvo značenje; dok drugi opet pretpostavljaju da se radi o dva različita dara.[13]

Važno je napomenuti da je 1859. godine, kada je rječnik izašao iz štampe, postojalo samo nekoliko prevodilaca, koji su tvrdili da se radi o dva različita dara. Tumačenje glosolalije kao ekstatičnog govora u 1. Kor. 14 je u to vrijeme, i u toku narednih 150 godina, zastupalo samo nekoliko prevodilaca. Danas je, nasuprot tome, većina teologa prihvatila stanovište o dva različita dara, jednom iz Djela 2 i drugom iz 1. Kor. 14.

Volter Bauerov novi standardni grčko-engleski leksikon Novoga zavjeta govori o "specifičnom problemu" kada je riječ o govorenju jezika u Novom zavjetu i podržava mišljenje da u 1. Kor.14 "nema spora oko pitanja koje se odnosi na isprekidani govor osoba koje su u religioznom zanosu".[14] U ovom su sadržani glavni pogledi savremenih teologa.

Problem, pred kojim se oštrouman čitalac nalazi, je: šta je dovelo do ove promjene u tumačenju? Koji su razlozi vodili moderne teologe današnjice da pretpostave dva različita iskustva, jedno iz Djela 2 i drugo iz 1. Kor. 14, koja su izražena istom terminologijom? Kako se opravdava ovakva promjena? Da li postoji dokaz za glosolaliju u helenističkim religijama? Postoji li dokaz ekstatičnog, nerazumljivog govora iz vanbiblijskog konteksta? Sljedeći dio je posvećen tim pitanjima.

Šta je dovelo do promjene u tumačenju, u posljednjih stotinu godina, grčko-engleske leksikografije i govorenja jezika u Novom zavjetu? DA li je uzrok tome šire istraživanje upotrebe grčih riječi glossa lalein, govorenje jezika, u drugoj grčkoj literaturi? Ili je možda otkriće novih grčkih tekstova u kojima stoji izraz glossa lalein, govoriti jezike, koji naglašavaju da, bez sumnje, postoji fenomen ekstatičnog govora nerazumljive vrste? Da li je to ponovno tumačenje novozavjetnih fraze glossa lalein, govoriti jezike, tu da stvori harmoniju sa modernom glosolalijom koja je prisutna medju harizmatskim hrišćanima? DA li je to nešto što je pronadjeno u Novom zavjetu?

Ova pitanja se postavljaju da predoče čitaocu različite mogućnosti. Da bi se pronašao odgovorajući odgovor na pitanje o promjeni u leksikografiji, koja se primjećuje u novijim grčko-engleskim rječnicima, važno je analizirati antički grčki jezik koji se koristio i van biblijskog konteksta. Ovo je, vjerovatno, uslovljeno tvrdnjom da je "ekstatičan govor" nerazumljive vrste "bio, takodje, dio helenističkih religija".[15]

Istraživanje vezano za grčku kulturu, koje je sproveo Kristofer Forbes, visoko kvalifikovani naučnik, je rezultiralo analizom različitih argumenata i tvrdnji koje su, tokom godina, davali teolozi koji su zastupali mišljenje da je helenistička narodna religija uticala na rani hrišćanski, nadahnuti glosolaličan govor, spomenut u 1. Korinćanima 14, kao i u drugim tekstovima Novoga zavjeta, koji se odnose na govorenje jezika.[16] Osvrnućemo se na neke od glavnih Forbsovih tvrdnji.

Antički filosof Platon govori o Pitijinim sveštenicama u Delfima, koje su doživljavale neku vrstu mahnite zanesenosti prilikom izricanja proročanstava.[17] Moramo biti svjesni činjenice da je proročište u Delfima glavni primjer koji navode teolozi, koji smatraju da postoji grčka pozadina za nerazumljiv, nadahnut govor. Običaj je već da se delfijsko proročište navodi kao pravi primjer antičke glosolalije.[18]

Teolozi su pažljivo ponovo istraživali ove nepotvrdjene "uporedne fenomene". [19] Možda je iznenadjujuće, ali je u isto vrijeme i neoborivo, da "ne postoji očigledan dokaz koji upućuje na to da su Pitijine sveštenice ikada izgovorale njena proročanstva u obliku analognom glosolaliji".[20] Još jedan, isto tako kompetentan naučnik, Jozef Fortenros, koji je tekstove antičkih grčkih autora nezavisno proučavao, zaključuje da Pitijina sveštenica u Delfima nije doživljavale mahnite zanose bijesa. Ona je bila pri čistoj svijesti, i nije govorila "nepovezanim brbljanjem".[21] Suprotno tome, sveštenica u Delfima je davala proročanstva usmenim ili pismenim putem, u obliku proze ili poezije.[22] To nije rezultat glosolaličnog izražavanja dobijenog nadahnućem ili ekstatičnim govorom. Šta više, ono što je Pitijina sveštenica prorokovala nije nikada bilo opisano izrazom glossa lalein, govorenje jezika, niti ma kojim drugim riječima, koje označavaju nerazumljiv, ekstatičan govor.[23]

Postoji tvrdnja koja kaže da su Pitijina "proročanstva nejasna (asaphe)".[24] Da li to znači da su se delfijska proročanstva pretvarala iz nerazumljivog jezika u razumljiv ili da je potreban neko da prevodi ono što je nejasno? To, uopšte, nije tako. Nego, jednostavno, znači da su proročanstva, budući da su prelazila iz božanskog jezika u ljudski, postajala nerazumljiva. Iako su rečena potpuno razumljivim jezikom, teško ih je shvatiti jer su misteriozna, pa je zbog toga potrebno objašnjenje. Ne može se zaključiti da je ono što je teško razumjeti, a što je napisano/rečeno čistim grčkim jezikom, nerazumljiv govor. Ono što je teško razumjeti u jasnom jeziku se nikako ne može nazvati glosolalijom ili ekstatičnim govorom. Ova novija izučavanja delfijskog proročištva su korigovala neka ranija pogrešna tumačenja naučnika. Danas je poznato da ne postoji nikakvi pojmovni, niti lingvistički dokaz za bilo kakvu vrstu glosollalije, prisutne u proročansvima u Delfima, ili nadahnut, ekstatičan govor nerazumljive vrste.

Ponovno pozivanje na ranije tvrdnje teologa,[25] koji su zastupali stav da postoji veza izmedju glosolalije i helenističke religije, i koji su pokušali da povežu Pavlovu upotrebu navedenog termina u 1. Kor. 14 sa ovim izvorom, neće podržavati analize i dokaze sada dostupne. To je ozbiljna prepreka za svakoga ko pokušava da tumači tekstove zapisane u 1. Kor. 12-14 i Marku 16,17, te Djelima 10 i 19, na osnovu nepotvrdjene helenističke religiozne pozadine. Ona ne postoji.

Kakvo značenje ima imenica glossa u grčkom jeziku van konteksta Novog zavjeta? Da li grčki termin glossa u okviru ma koje antičke grčke upotrebe ima značenje nerazumljivog govora?

Standardni leksikoni, koji opisuju period Grčke u antičkom svijetu, se slažu po pitanju značenja riječi glossa. Pažnju ćemo prvo usmjeriti na istraživanja papirusa, dokumenata antičke Grčke pisanih na materijalu napravljenom od trske. To je bila rasprostranjena praksa, pa se sada pronalaze mnogi tekstovi koji su pisani na tom materijalu. Fridrih Prejsikeov službeni rječnik grčkog papirusa nam ukazuje na to da glossa označava "jezik" (dio govornog aparata, prim. prev.), jezik kao sredstvo komunikacije i ništa više.[26] Za termin laleo kaže da nosi sljedeća značenja: "govoriti, komunicirati, reći".[27] Ne postoji nikakav dokaz koji ide u prilog tome da se glosolaličan govor spominje u literaturi pisanoj na papirusu. Sve se svodi na nivo razuma i jasnog govora.

Molton i Miligan su sve grčke termina izvukli sa papirusa i iz drugih neknjiževnih izvora, da bi objasnili rječnik Novoga zavjeta. I ovdje termin glossa označava organ u ljudskim ustima ili ustima životinja, ili označava razumljiv ljudski jezik.[28]

NJih dvojica ističu da "dok lego skreće pažnju na ono što je rečeno, onomatopeični glagol laleo naglašava upravo vidljivi govor..."[29] Medjutim, to još nije dokaz da se glagol laleo pretvorio u izraz koji je označavao glosolaliju u starom svijetu. On ostaje termin koji se upotrebljava da označi razumljivi govor. To je slučaj i sa onim poglavljem u kojem moderni teolozi žele da pronadju tragove nerazumljivog govora. U 1. Kor. 14,19.29 glagol laleo označava jasan govor.[30]

Pošto smo ispitali papiruse i neknjiževne izvore, analizirajući riječ glossa, neophodno je da vidimo da li grčki jezik, mladji od novozavjetnog, sadrži spomenuti termin kao onaj koji označava ekstatično izražavanje ili nerazumljiv govor. Zbog toga treba da se bavimo grčkom literaturom crkvenih otaca. Oni su pisali mnogo, pa su za sobom ostavili bogatu literaturu.

U patrističkom grčkom jeziku glossa znači "jezik, kao sredstvo govora", ili "jezik kao govorni organ", dok metaforično označava "bič" ili "šipku" od zlata.[31]

Istraživanja problema govorenja jezika medju ranim crkvenim ocima (koji su živjeli u periodu do 3. vijeka) su dovela do zaključka "da kada su rani crkveni oci razjašnjavali prirodu govorenja jezika koje se praktikovalo, opisivali su ih kao ksenogslične (govorenje poznatog jezika koji osoba nije naučila mehaničkim putem)".[32] Drugim riječima, rani crkveni oci su fenomen govorenja jezika u svoje vrijeme vidjeli kao čudesno govorenje stranih jezika. U tom svjetlu su tumačili i 1. Kor. 14.

Važno je napomenuti da je najdetaljnije iztraživanje, koje pravi razliku izmedju govorenja jezika kao razumljivog govora i onog nerazumljivog iz 1. Kor. 14, preduzeo N.I.Dž.Engelson, koji je zaključio da se grčki izraz za govorenje jezika, glossa lalein, ne susreće van stranica Novog zavjeta.[33] Jedini izuzetak je pronadjen još dok istraživanje nije bilo objavljeno, ali se ni taj izraz ne odnosi na nerazumljiv govor.[34]

Iscrpili smo sve grčke tekstove koji su danas poznati. Ipak, ne postoji ni jedan tekst, poznat antičkom svijetu, koji koristi imenicu glossa, glagol lalein, ili novozavjetnu kombinaciju Govoriti jezike, glossa lalein, u smislu ekstatičnog govorenja jezika. Do dana današnjen ni jedan teolog nije mogao da i jednom od ovih termina iz vanbiblijskih grčih tekstova da značenje glosolalije u smislu nerazumljivog govora ili ekstatičnog izražavanja. Ovo je začudjujuća činjenica s obziron na to da su mnogi ljudi koji su pisali o govorenju jezika prihvatili pretpostavku da je fenomen glosolalije bio poznat i van stranica Novog zavjeta, u antičkim paganskim religijama, odakle se uvuklo u crkvu u Korintu i drugdje.

Konačno ćemo se osvrnuti na upotrebu termina glossa lalein u Septuaginti, koja je u prvom vijeku naše ere bila judaistički službeni prevod Starog zavjeta sa jevrejskog na grčki jezik. Grčki jezik Septuaginte su koristili pisci Novoga zavjeta kada su citirali neke odlomke iz Starog. Pitanje koje se namaće je: Da li se u Septuaginti koristi izraz glossa lalein sa značenjem nerazumljivog govora ili ekstatičnog načina izražavanja?

Profesor Roj A. Harsvil sažima dokaze u svom poznatom radu, koji tretira problem upotrebe termina glossa lalein u grčkom jeziku: "U Septuaginti se termin glossa uz glagol lalein pojavljuje sedam puta, četiri puta u jednini, i to nepromijenjeno (Jov 33,2; Ps. 36 (37),30; 38(39),4(3); Jer. 9,4(5)), kao i ti puta u množini, uz dodatke (Ps. 108 (109),2; Isaija 19,18; 28,11)."[35] To je dokaz o identičnoj upotrebi spomenute fraze u Novom zavjetu.

Posmatrajući čitav niz upotrebe termina glossa u Septuaginsti, kao i one slučajeve u kojima je dosta slična lingvističkoj upotrebi Novog zavjeta, profesor Harsvil je zaključio da "prevodilac Septuaginte nije poznavao ništa slično tehničkom terminu za govorenje jezika",[36] koji bi imao značenje nerazumljivog govora. Upotreba imenice glossa ili kombinacije glossa lalein u Septuaginti, se odnosi na normalan jezik. Ni u jednom slučaju se nema da umu glosolalija. Prema tome, upotreba u Septuaginti je u skladu sa ostalim upotrebama ovog termina u grčkoj literaturi van konteksta Novoga zavjeta.

Ustvari, upotreba izraza glossa lalein u Septuaginti podržava stanovište da i na drugim mjestima van Septuaginte, odnosno u Novom zavjetu, ova fraza označava govorenje normalnim ljudskim jezicima.

Možemo sažeti činjenice vezane za izraz glosssa lalein, govorenje jezika, navodeći da ovaj izraz nikada nije korišten van konteksta NOvog zavjeta da opiše ono što se danas naziva glosolalijom, koja ima značenje nerazumljivog govora ili ekstatičnog načina izražavanja. Takva upotreba nije poznata u grčkom jeziku i literaturi starog svijeta, našto jednodušno upućuju važna savremena istraživanja tog problema. Tako postaje sve teže tumačiti Pavlovu upotrebu termina kao onog sa značenjem ekstatičnog, nerazumljivog govora. Ne postoji nikakva spoljna podrška za takvo tumačenje, a to se suproti onome što su raniji teolozi bili spremni da tvrde.

Činjenica da ne postoje ni lingvistički, niti dokazi druge vrste, koji će potvrditi da je glosolalija ili ekstatično izražavanje bilo prisutno van stranica NOvoga zavjeta, može iznenaditi ljude koji se bave tim modernim fenomenima. S obziron na to, ne postoji mnogo alternativa za osobe koje žele da tekst iz 1. Kor. 14 tumače kao glosolaliju. Profesor Harisvil je veoma jasno iznio činjenice: "Ukoliko ne prebacimo potpunu odgovornost na pisce Novog zavjeta za izmišljanje nove terminologije, moraćemo nastaviti istraživanje u pravcu ponalaženja stručnih termina za govorenje jezika koje postoji u Novom zavjetu."[37]

Postoje dvije osnovne hipoteze za priznavanje grčkog izraza glossa lalein, govoriti jezike, kao onog koji ima tehničko značenje "nerazumljivog izražavanja"[38] u 1. Kor. 14. Jedna hipoteza tvrdi da je izraz proširio sam Pavle kao tehnički termin da pobije iskustvo nekih hrišćana u Korintu. Druga hipoteza naznačava da "je stručni termin rodjen u prethrišćanskom judaizmu", odnosno da potiče iz prahrišćanskih jevrejskih izvora povezanih sa Kumranom.[39]

Ove hipoteze se ne mogu prihvatiti tek tako. Ne postoji vidljiva specifična upotreba u biblijskom ili vanbiblijskom jeziku ili literaturi, koja pokazuje da se značenje izraza govorenje jezika mijenja, i to da se govorenju normalnih jezika pripisuje pretpostavljeni nerazumljivi,, ekstatičan govor. Činjenica da se Pavlu pripisuje stvaranje novog stručnog izraza upućuje na to da su pristalice te ideje prinudjene da priznaju da ne postoji ništa izvan Novog zavjeta što će podržati tvrdnju da izraz glossa lalein, govoriti jezike, označava glosolaliju bilo gdje u Starom svijetu. Oni su prinudjeni da Pavlu pripišu zaslugu za tu inovaciju, jer nikakav drugi dokaz ne mogu nigdje da proandju. Johanes Bem u svom članku o riječi glossa u riječniku pod nazivom "Theological Dictionary of the Nenj Testament", piše da se ona u Djelima 2,3.4 ne može poistovjetiti sa glosolalijom.[40] On je, bez sumnje, u pravu.

Teolozi, koji tvrde da glagol lalein, govoriti, vjerovatno onomatopeična riječ, odgovara glosolaliji,[41] nemaju jaku lingvističku podršku, izuzev nekih vlastitih pretpostavki[42] . Zašto bi Pavle izmislio stručno značenje neke riječi ako se bori protiv zloupotrebe duhovnog dara?

Oni koji su tvrdili da glosolalija vuče korijene iz jevrejskih ili helenističkih krugova su smatirani Engelsenovim zaključkom: "Možda je Pavle imao prethodnike u tome, ali oni nusu ostavili nikakav trag."[43] To znači da hipoteze, izgradjene na osnovu nepotvrdjene analogije iz jevrejskog ili helenističkog Pavlovog svijeta, nemaju nikakvu neposrednu ili posrednu podršku od strane starih pisanih izvora. Takav materijal nije dostupan.

Šta je sa jevrejskom sektom iz Kumrana? Da li je iza nje ostao ikakav trag iskustva glosolaličnog izražavanja ili ekstatičnog govora? I mada ne postoji dokaz iz Kumrana vezan za glosolaliju, kaže se da je ona postojala van ove zajednice. Ni Kumran ne obezbjedjuje ono što nedostaje Pavlovoj upotrebi izraza glossa lalein, kao stručnog termina za glosolaliju, niti podržava njeno hipotetično porijeklo.[44] Niko ne može dokazati vezu izmedju Kumrana ili drugih prahrišćanskih, jevrejskih kugova sa porijeklom glosolalije.

I dalje ostaje činjenica da niti u Kumranu, ni u krugovima povezanim sa tom zajednicom ne postoji ništa slično savremenoj glosolaliji ili onome što je opisano u 1. Kor. 14. Drugim riječima, to znači da hipoteze o porijeklu nepotvrdjene Pavlove glosolalije, koje zavise od jevrejskih i drugih izvora, ne dobijaju neophodnu podršku iz danas nama dostupnih izvora. Važno je primjetiti da oni, koji su formirali ove hipoteze, priznaju, na osnovu savremenih dokaza, da izraz glossa lalein, govoriti jezike, nikada nije označavao glosolaliju kao ekstatično, nerazumljivo izražavanje van konteksta Novoga zavjeta.

Ne postoji saglasnost medju modernim teolozima u vezi porijekla nepotvrdjene glosolalije, koju je Pavle, kako se pretpostavlja, imao na umu u 1. Kor. 12-14. Do dana današnjeg nisu pronadjeni dokazi za fenomen glosolalije iz ma kojeg pristupačnog pisanog grčkog ili drugog izvora. Takodje, ne postoje ni dokazi koji bi optužili Pavla za izum nečega što ima oblik sličan ili identičan glosolaliji, koja je prisutna u hrišćanskoj i nehrišćanskim religijama danas. Sa stanovišta tumačenja Pisma, nije ispravno ubacivati modreni fenomen u kontekst Novog zavjeta - u ovom je slučaju riječ o glosolaliji koju praktikuju pentakostalci i neopentakostalci, te sljedbenici nehrišćanskih religija na različitim kontinentima. Ako to činimo, onda slijedimo metodu aizegeze (ubacivanja u tekst onoga što se iz njega ne može pročitati), a ne egzegeze (tumačenja onoga što tekst uistinu sadrži).

U Novom zavjetu ipak postoji jedan jasan i konačan tekst koji, nedvojbeno, definište govorenje jezika, a on je zapisan u Djelima 2. Ako se uzme u obzir ono što tamo zaista piše, onda su "jezici" poznati, razumljivi jezici, koje su govorile osobe koje su primile dar Svetoga Duha i koje su razmjeli ljudi koji su došli iz različitih krajeva antičkog svijeta u Jerusalim.

Možemo postaviti pitanje o ispravnom tumačenju. Zar ne bi bilo metodološki ispravno da se prilikom tumačenja podje od poznate definicije i tekstova NOvoga zavjeta ka nejasnim i tekstovima težim za tumačenje?[45] Zar ne bi neki tumač, u tom slučaju, pokušao da teže tekstove iz 1. Kor. 12-14 objasni u svjetlosti jasnijih odlomaka iz Djela 2? Nije li takav pristup ispravan?

[1] Vidi standardne rječnike kao što je Johanes Bem, "glossa", Theological Dictionary of the Nenj Testament, urednik Gerhard Kitel (Grand Rapids, MI: Eerdmans Publ. Co., 1964) 1:719-26; Dž.B. Tajson, "Tongues, Speaking njith," Harper's Bible Dictionary, urednik Pol Dž. Ačtemajer (San Francisco: Harper and Ronj Publisher, 1985) 1081-82.

[2] Vidi V. Grundman, "Der Pfingstbricht der Apostelgeschichte in seinem theologischen Sinn," Studia Theologica, urednik F. q. Kross (Berlin: Akademie Verlag, 1964) II-584-94; Frank V. Bir, "Speaking in Tongues: A Critical Survey of the Nenj Testament Evidence," JBq 83 (1964) 229-46 (ponovo štampano u izdanju Votson E. Milsa, urednika., Speaking in Tongues. A Guide to Research on Glossolalia (Grand Rapids, MI: Eerdmans Publishing Company, 1986) 107-26); Stjuart D. Kurje, "Speaking in Tongues: Early Evidence Outside the Nenj Testament Bearing on Glossais qalein," Interpretation 19 (1965) 274-94 (ponovo štampano u izdanju Milsa, urednika, Speaking in Tongues, 83-106); Kristofer Forbs, "Early Christian Inspired Speech and Hellenistic Popular Religion," Novum Testamentum 28/3 (1986) 257-70.

[3] Ove informacije je dao Roj A. Harisvil, "Speaking in Tongues: A qexicographical Study," Speaking In Tongues. A GUide to Modern Research, urednik Votson E. Mils (Grand Rapids, MI: Eerdmans, 1986), str. 36.

[4] Djela 2,6: te idia dialekto lalounton.

[5] Djela 2,8: te idia dialekto hemoh.

[6] Marko 7,33.35; quka 1,64; 16,24; Djela 2,3.26; Rimljanima 3,13; 14,11; Filibljanima 2,11; Jakov 1,26; 3,5 (tri puta).8; 1. Petrova 3,10; 1. Jovanova 3,18; Otkrivenje 5,9; 7,9; 10,11; 11,9; 13,7; 14,6; 16,10; 17,15.

[7] Volter Bauer, Viljem F. Arnt, F. Vilbur Gingrič i Rederik Danker, A Greek-English qexicon of the Nenj Testament and Other Early Christian qiterature (drugo izdanje; Chicago/qondon: The University of Chicago Press, 1979) 162; Volter Bauer, Grechisch-deutsches NJorterbuch zu den Schriften des Neuen Testaments und der fruhchristilchen qiteratur, urednik Kurt Aland i Barbara Aland (Berlin: Nenj York: NJalter de Greyter, 1988) 324; Josef Henri Tajer, The Nenj Thayer's Greek-English qexicon of the Nenj Testament (Peabody, MA: Hendrickson Publishers, 1981) 1100-1101.

[8] Vidi Barklaj M. NJumen i Eugen A. NIda, A Translator's Handbook on the Acts of the Apostles (qondon: United Bible Societies, 1972) 34-36.

[9] Ibid, str 35 (naglašavanje u tekstu).

[10] Ibid.

[11] Viljem Dž. MekDonald, "Glossolalia in the Nenj Testament," Speaking in Tongues, urednik Votson E. Mils, str. 129.

[12] Johanes P. qouv, Eugen A. Nida i drugi, Greek-English qexicon of the Nenj Testament Based on Semantic Domain (qondon/Nenj York: United Bible Societies, 1988) 1:389-90.

[13] Edvard Robinson, Greek and English qexicon of the Nenj Testament (Nenj York: Harper and Brothers, 1858) 149.

[14] Bauer, Arnt i Gingič, str. 162.

[15] qouv i NIda i drugi, str. 389-90.

[16] Krisofer Forbs, "Early Christian Inspired Speech and Hellenistic Popular Religion," Novum Testamentum 23/3 (1986) 257-70.

[17] Tipično je što prevodioci s razlogom tvrde da je postojao "ekstatičan govor" ili "govorenje na ekstatičan način" u delfijskom proporištvu i Pitijinoj religiji. Radi primjera vidi S. M. Roebek, "Tongues Gift of,"The International Standard Bible Encyclopedia (Grand Rapids, MI: Eerdmans Publ. Co., 1988) 4:872, i rasprave u Forbsovoj knjizi, str. 269-70, koji je citirao tipične primjere poput primjera teologa kao što su N.I.Dž.Engelsen, q.T. Johanson, T.V. Džilespaj, P. Roberts.

[18] Veoma citiran članak od F. Bema, "Glossa," Theological Dictionary of the Nenj Testament, urednika G. Kitela (Grand Rapids, MI: Eerdmansk, 1964) I:772, takodje se osvrće na Platonove komentare od delfijskom proročištvu u Frigiji, citirajući grčki tekst u potpunosti. Viti takodje i futnotu iznad, br. 3.

[19] Bem, "glossa," 722.

[20] Forbs, 260.

[21] Josef Fertenroz, The Delphic Oracle (Berkeley: The University of California Press, 1978) 204-212.

[22] Forbs, 262-63.

[23] Ibid, 267-268.

[24] Citirano iz Forbsovog djela Dio Chrysostom, ibid., 268.

[25] Ovo je tipično za N.I.Dž.Engelsena, Glossolalia and Other Forms of Inspired Speech According to 1 Cor. 12-14 (neobjavljena doktorska disertacija, Yale University, 1970), koji tvrdi da Pavle razlikuje razumljiv od nerazumljivog govora. NJega su slijedili mnogi pisci. Forbs zaključuje: "Engelsonov pokušaj da poistovjeti hrišćansku glosolaliju sa fenomenima grčke i helenističke religije je, medjutim proizvod i pogrešnih metoda i tumačenja, te se njegovi zaključci moraju odbaciti" (str. 269).

[26] Fredrih Prejsig, NJorterbuch der griechischen Papyrusurkunden (Heidelberg: Selbstvarlag, 1924) 1:299.

[27] Fredrih Prejsig, NJorterbuch der griechischen Papyrusurkunden (Berlin: Selbstverlag der Erben, 1925) 2:3 "sprechen, mitteilen, erzahlen."

[28] Džejms Houp Moulton i Džordž Miligan, The Vocabulary of the Greek Testament Illustrated from the Papyri and other Non-qiterary Sources (qondon: Hodder and Stoughton, 1952) 128.

[29] Ibid., 368.

[30] Robert H. Gundri, "Ecstatic Utterance (N.E.B.)?" Journal of Theological Study 17 (1969) 304.

[31] Dž.V.H. qamp, A Patristic Greek qexicon (Oxford: At the Carendon Press, 1962) 316.

[32] Harold Hanter, "Tongues-Speech: A Patristic Analysis," Journal of the Evangelical Theological Society 23/2 (1980) 135. Takodje vidi Durije, str. 105, koji je naveo potpuno različite zaključke. On naglašava da nije moguće odrediti da li se grčki izraz glossa lalein u Novom zavjetu "može upotrebiti da bi opisao savremene fenomene govorenja jezika" (ibid.).

[33] Engelsen, str. 20. Ovu tvrdnju podržava i Garisvil, str. 41.

[34] Harisvil, str. 41, on je pronašao jedan primjer govorenja jezika, glossa lalein, u starom grčkom. Pronašao je taj izraz u rekonstrukciji himne Asklepiju iz biblioteke Oxyrhynchus Papyri.

[35] Harisvil, Speaking in Tongues, 39.

[36] Ibid, str. 41.

[37] Ibid, str.43.

[38] Bem, 722.

[39] Harisvil, Speaking in Tongues, 44-50.

[40] Bem, str. 725-26.

[41] Vidi Bastian Van Elderen, "Glossolalia in the Nenj Testament," Bulletin of the Evangelical Theological Society 7 (1964) 53-58; Viljem E. Ričardson, qiturgical Order and Glossolalia: 1 Corinthians 14: 26c-33a and Its Implications (neobjavljena doktorska disertacija; Andrenjs University, Berrien Springs, MI, 1983) 89-91.

[42] Harisvil, Speaking in Tongues, str. 50, odbacuje porijeklo od Pavla i naznačuje da može da potiče iz "prehrišćanskih, jevrejskih izvora".

[43] Engelsen, str. 20.

[44] Harisvil, str. 44-48.

[45] Postoje neki teolozi koji na osnovu svojih analiza Djela 2 tvrde da je jasniji tekst onaj iz 1. Kor. 14. Oni traže da se prilikom analize podje od 1. Kor. 14 da bi se analizirao tekst iz Djela 2. Oni tvrde da je u Djelima 2 sadržana dublja tradicija koja je identična nerazumljivoj glosolaliji iz 1. Kor. 14, ali su kasniji izdavači redigovali Djela 2 da bi taj dar predstavili kao dar govorenja razumljivih jezika (vidi glavu IV). Ovakvom pristupu nedostaje podrška punog značenja teksta iz Djela 2, kao i podrška starih manuskripta, jer je on baziran na modernim rekonstrukcijama koje su suviše subjektivne da bi se mogle uzeti u obzir. Najbolje bi bilo koristiti pristup "temeljitog iščitavanja" teksta.

< 1. Poglavlje Sadržaj 3. Poglavlje >