Brak u našem vremenu

U dnevnom je tisku objavljen članak pod naslovom Brak u Francuskoj izlazi iz mode, a u njemu stoji: “Brak je u Fran­cuskoj izišao iz mode brže nego bilo gdje u Zapadnoj Europi, priopćio je Nacionalni statistički institut u Parizu.

Broj parova koji sklapaju brakove u ovoj katoličkoj naciji naglo je opao na 255.200 brakova u 1993. godini, što je najniži broj u ovom stoljeću. U odnosu na 1992. godinu broj brakova je opao za 6 posto, u Belgiji za 5,7 posto, a u Švedskoj za 5,6 posto. Za 1994. godinu predviđa se nastavak opadanja broja brakova.

Parovi se radije odlučuju za zajednički život nego za brak, a visoka nezaposlenost i ekonomska recesija ranih 90-ih pri­donijele su da parovi odgađaju brak...” (Vjesnik, 13. 3. 1995.)

U Americi ima tri milijuna djece čiji su roditelji rastavlje­ni. U Francuskoj je 1970. godine bila jedna rastava braka na deset sklopljenih, a 1985. godine jedna rastava na dva sklop­ljena braka! U Francuskoj će u 2000. godini polovica rođene djece biti rođena u izvanbračnoj zajednici.

“Što će mi njegov otac?”, pita se jedna francuska novinar­ka, “samo mi smeta, a k tome još polaže neko pravo na mojeg sina!” Posljedice su odavno poznate u djece rastavljenih rodi­telja: nasilništvo, huliganstvo, narkomanija, ulični odgoj...

Računa se da će samo ove godine najmanje 80.000 Austra­laca okusiti gorko iskustvo rastave braka. S njima će to iskus­tvo doživjeti i najmanje 50.000 djevojčica i dječaka. U svakih devet od deset slučajeva rastave djeca ostaju kod majke. A otac jednostavno iščezava iz svakodnevnog, a ponekad i potpuno iz života djece.

U knjizi Seksološki savjetnik za mlade autorica Lizzie Bundgaard piše: “Nije pametno navrat-nanos srljati u brak...

Tek nakon što ste nekoliko godina živjeli zajedno možete sa sigurnošću stvoriti zaključak ima li vaša veza izgleda na traj­nost” te preporučuje životnu zajednicu bez vjenčanja, “jer ta­kvi brakovi bez pravne forme svakako su opravdani, naročito ako se partneri odluče dosljedno sprečavati začeće.” (Vjesnik, 7. 4. 1995.)

 

Teološki oblik braka

Brak je veoma važna tema biblijske teologije, jer Biblija ima svoj stav prema braku. Tema obuhvaća nauk o braku (an­tropologiju braka), koji polazi od čovjekovog poimanja krš-ćanske vjere, te teologiju braka u moralno-teološkom izrazu.

Brak je savez ljubavi, a postoji i jedan viši savez ljubavi koji još djelotvornije utječe na ljudski život, a to je Božji savez ljubavi s čovječanstvom u cjelini u ostvarenju Kristove zajed­nice s Crkvom.

Otuda i smisao neraskidivosti braka, koji proizlazi iz smi­sla, naravi, svrhe, znaka i simbola Kristovog saveza s Njego­vom Crkvom. Tako je ljudska zajednica jedina osobna slika Božjeg Trojstva u vidljivom stvaranju. Ta spoznaja o najvišem smislu braka i te kako ima utjecaja na stvarno ponašanje u braku.

Dakle, s teološkog gledišta, to jest po učenju Biblije i po ljudskom stavu u kršćanskoj vjeri, brak je puni i stvarni savez ljubavi muškarca i žene te kao takav punina ljudskih bića koji su stvoreni kao muško i žensko. Istodobno je brak simbolični smisao Božje zajednice ljubavi u koju je pozvano i čovječan­stvo u Kristu te djelotvorni znak spasenja u milosti.

 

Ciljevi braka

Savez ljubavi za muškarca i ženu u braku znači da njih dvoje sjedinjuju svoj život i postojanje. Njihova daljnja životna povijest nije više povijest jednog ili drugog, već treća povijest, koja se sastoji od njihovog zajedničkog, međusobno poveza­nog života. To zajedništvo proizlazi iz ljubavi i u ljubavi. Bračni drug želi svoj životni put i put svojeg bračnog druga obogatiti, usavršiti, želi biti “njegova — njezina sreća”. Ovdje riječ sreća ima dublje značenje.

Ovo kršćansko gledište o braku podrazumijeva, dakle, os­tvarenje ljubavi na dublji način no što je popularno izdanje ove misli o sreći, ali kako sadrži u sebi cilj ljubavi i njezino ostvarenje, obuhvaća i tu sreću.

 

Božanska ustanova

Brak je, ponovimo, božanska ustanova. Da je ljudska tvo­revina, mogli bismo ga se riješiti ili ga svesti gotovo ni na što. Da je tu samo zbog naše udobnosti, da postoji danas samo kao ostatak folklora, naslijeđe države, Crkve, ostatak građanske dekadentne tradicije, mogli bismo ga lako zamijeniti nečim drugim, primjerice umjetnom oplodnjom, bebama iz epruve­te, odgojem u vojarnama.

Međutim, postojanje braka i obitelji u vezi je s Božjom voljom, a Bog ne smatra da čovjek treba postati robot koji bi se proizvodio serijski, već u braku i obitelji treba sačuvati najviše dostojanstvo, što znači biti i ostati Božje dijete.

Ako pak brak i obitelj priznajemo kao božansku ustanovu, moramo se zapitati što ona treba biti, koja je njezina stvarna bît, skrivena pod svim mogućim zloupotrebama koje joj je čovjek nametnuo. Stoga treba pitati Boga i Božje objave u Njegovoj Riječi.

Moramo biti vrlo oprezni kad raspravljamo o braku koji, kao božanska ustanova i sve što je s njim u vezi, uračunavši tu i spolnost, zaslužuje našu punu pozornost, poštovanje i za­hvalnost. Budući da brak potječe od Boga, Boga ljubavi, on može biti samo blagoslov za Njegova stvorenja, jer je “Bog ljubav”. (1 Iv 4,8)

Kad je Tvorac završio svoje djelo stvaranja, procijenio ga je i rekao: “I bijaše veoma dobro!” (Post 1,31) Bračna zajed­nica je dio tog “veoma dobrog” djela.

Nažalost, stvari su se izmijenile i izopačile to “veoma do­bro” kad su muškarac i žena dopustili da grijeh neposlušnosti uđe u naš svijet te su tako i prekinuli svoj odnos s Bogom. Otuda i svi bračni problemi i poteškoće.

Prema tome, logično je da i mi danas moramo zauzeti određeni stav prema grijehu ako želimo riješiti probleme u braku. Ta mogućnost postoji u Kristu. On nam pomaže svo­jom žrtvom da ponovno uspostavimo zajednicu s Bogom.

 

< 1. Poglavlje

Sadržaj

3. Poglavlje >