< 7. Poglavlje Sadržaj 9. Poglavlje >

8. U IME ALLAHA MILOSTIVOG – SAMILOSNOG

"U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!" – riječi su iz Kur'ana, sa kojima započinje gotovo svako poglavlje (osim IX). Bez obzira o čemu je riječ, šta opisuju ta poglavlja (sure), ove zvučne riječi, ohrabrujuće su i pune nade. Te riječi otkrivaju, s jedne strane, stanje u kome se nalazi svaki čovjek i cjelokupno čovječanstvo kome je potrebna Božja milost, a s druge strane, kroz njih se otkriva Bog koji je Milostiv i nudi nam spasenje, koje ne zaslužujemo, niti možemo zaraditi. Kada Allah ne bi intervenisao svojom milošću u korist čovjeka, čovjek ne bi imao nikakve šanse da se vrati Bogu i bude u zajednici s Njim. Zato je Bog odlučio, sebi dao zadatak, da bude milostiv. O tome čitamo:

"Upitaj: 'Čije je sve ono što je na nebesima i na Zemlji?"- i odgovori 'Allahovo!' On je Sebi propisao da bude milostiv. On će vas na Sudnjem danu sakupiti, u to nema nikakve sumnje; oni koji su sebe upropastili, pa oni neće vjerovati." (Kur'an 6,12.)

Nakon pada u grijeh, čovjek je mogao biti prepušten posljedicama sopstvenog izbora. Ipak, Bogu hvala, "On je Sebi propisao da bude milostiv". To ne znači da je On, mimo svoje volje Sebe primorao na to, već jednostavno, donio je odluku da čovjeku pruži još jednu priliku, pokazavši milost prema njemu. Kako se ispoljila Božija milost i u čemu se ona ogledala? Da li Ga je to nešto stajalo? Koliko? Ako smo razumjeli da grijeh odvaja čovjeka od njegovog Stvoritelja - Izvora Života i sigurno ga vodi u propast - vječnu smrt, onda pokušajmo razumjeti šta je to Bog učinio da bi uklonio taj uzrok odvajanja i pronašao sredstvo, kojim će odvojene ponovo vratiti k Sebi i povezati ih sa Sobom.

Šta može da uradi za sebe onaj, koji je presjekao uže sopstvenom nepažnjom i strmoglavio se u ambis? Kako da pomogne sebi? Šta da učini? On je jednostavno osuđen na smrt. To će se sigurno i desiti, ako mu se ne pruži neka čudesna pomoć; ako neko ko je toliko moćan, bolje reći svemoćan, ne priskoči i pomogne u toj bezizlaznoj situaciji. To znači da pomoć i spasenje može doći samo od nekog drugog, koji je u mogućnosti, koji posjeduje sredstva i ima veliku želju da iziđe nesretniku u susret. Ta želja mora biti pokrenuta ljubavlju, nekog tako bliskog, koji će se usuditi da rizikuje, da se i sam žrtvuje, kako bi beznadežni bio spašen od sigurne smrti. Jedino što preostaje onome koji pada je da objeručke prihvati pomoć koja mu dolazi sa strane i bude spašen. Ne primiti takvu pomoć, kategorički je odbijati i uzdati se u sebe, značilo bi da je taj ne samo nesmotren, već i lud. On je, dakle, izabrao smrt.

U slučaju Adamovog pada u grijeh, a sa njim i sveukupnog čovječanstva, Bog je preuzeo odgovornost i rizik, platio visoku cijenu i svojom ljubavlju ponovo povezao čovječanstvo sa sobom.

Nakon što su Adam i njegova žena jeli sa zabranjenog drveta, shvatili su koliko je ozbiljna bila njihova greška i kako je strašna posljedica njihove neposlušnosti:

"...A kad oni drvo okusiše, stidna mjesta njihova im se ukazaše i oni po sebi džennetsko lišće stavljati počeše..." (Kur'an 7,22.)

Interesantno je da prije nego što su uzeli od zabranjenog ploda, nisu se stidjeli mada su i tada bili goli:

"A bjehu oboje goli, Adam i žena mu, i ne bješe ih sramota." (Prva Mojsijeva 2,25. [Tevrat] )

Što se to, u stvari, desilo nakon jedenja s tog famoznog drveta, te je prouzrokovalo stid i strah?

Tek proizišle iz Stvoriteljevih ruku, Adama i Evu je obavijala Slava Božja. Crte Božjeg karaktera - ljubav, dobrota, neporočnost, svetost, bile su utisnute u njih i činile ih nevinim i čednim. Poput male djece, koja se naga igraju i ne stide se, čak ni u prisustvu odraslih, tako se ni oni nisu stidjeli jedno drugog, a ni od svoga Tvorca. Te Božanske osobine u njihovom karakteru činile su ih uzvišenim, svetim i pravednim. Kao stvorenja u svom domenu, bili su savršeni. Zato su anđeli, iako duhovna bića, trebali da im izraze poštovanje. Njihova pripadnost i povezanost sa Tvorcem davala im je mogućnost da budu besmrtni. Trebalo je da svi njihovi potomci imaju ista svojstva.

Nažalost, padom u grijeh, prvi ljudi, a samim tim i cio ljudski rod, odvaja se od Boga i gubi Njegove crte karaktera. Te plemenite osobine bivaju oskrnavljene, zaprljane sebičnošću i ohološću, tako da je čovjek poprimio sotonske osobine. On više nije zaodenut Slavom Božijom, već je ogoljen. Svjetost i pravednost su se povukli od njega. Propadljivo lišće, kojim su htjeli da pokriju svoju ogoljenost, nije moglo zamijeniti Slavu Svevišnjega. Od tada na ovamo, preko lažnih religija i filozofija, ljudi uporno pokušavaju da izgubljenu pravednost, koja je od Boga, zamijene nekom svojom pravdom – "odjećom od lišća" - koja brzo vene i propada. Ali takva slava i pravednost ih nikada neće vratiti Bogu. Evo sa čime je ona upoređena u Božjoj Objavi:

"Ali svi bijasmo kao nečisto što, i sva naša pravda kao nečista haljina; zato opadosmo svi kao list, i bezakonja naša kao vjetar odnesoše nas." (Isaija 64,6. [Tevrat] )

Što god da radimo, kakvi god da su naši podvizi i djela, kojim bi se prikazivali kao pravedni, Bog bi, kao mjerodavni Sudija, proglasio nepravednim. Sva naša "dobra djela" bila bi proizvod naše grešne prirode, naslijeđene od Adama, i zaprljana grijehom.

"Ko će čisto izvaditi iz nečista? Niko. I kako će čovejk biti pravedan pred Bogom? I kako će čist biti rođen od žene? Gle, ni mjesec ne bi sjao, ni zvijezde ne bi bile čiste pred njim, a kamoli čovjek, crv, i sin čovječiji, moljac." (Knjiga o Jovu 14,4; 25,4-6. [Tevrat] )

Mojsije (Musa) je to razumio. On, koji je važio za jednog od velikih Božjih proroka, nije se uzdao u svoju pravdu ili svoju slavu, već je tražio Božiju.

"Opet reče Mojsije: molim te pokaži mi slavu svoju. A Gospod mu reče: učiniću da prođe sve dobro moje ispred tebe, i povikaću po imenu: Gospod pred tobom. Smilovaću se kome se smilujem, i požaliću koga požalim. I reče: ali nećeš moći vidjeti lica mojega, jer ne može čovjek mene vidjeti i ostati živ. A Gospod siđe u oblaku, i ostade ondje s njim, i povika po imenu: Gospod. Jer prolazeći ispred njega vikaše: Gospod, Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom. Koji čuva milost tisućama, prašta bezakonja i nepravde i grijehe, koji ne pravda krivoga, i pohodi grijehe otačke na sinovima i na unucima do trećega i četvrtoga koljena. A Mojsije brže savi glavu do zemlje i pokloni se." (Druga Mojsijeva 33,18-20; 34,5-8. [Tevrat] )

Na Mojsijevu, usrdnu molbu da mu Gospod pokaže svoju Slavu, Bog mu se, sišavši u oblaku otkriva, izgovarajući neke osobine svog karaktera. Iz ovoga vidimo da Božiju Slavu čine Njegove karakterne osobine. To su osobine koje je čovjek izgubio, a Milostivi želi da ih ponovo utisne u njega. Naravno, ovdje se ne misli na neke tipično Božanske osobine, koje samo Njemu kao Stvoritelju pripadaju, na primjer: svemoć, sveprisutnost, sveznanje, vječnost ničim neuslovljena, itd.

Bog je, u svojoj milosti, našao način da čovjeka vrati k sebi, da opet bude pravedan i zaodjenut Slavom Božjom oslobođen od grijeha i vječne smrti. Objasnivši im šta ih sve očekuje, na grijehom oskrnavljenoj zemlji, prije no što će morati da napuste Raj, Bog ih je odjenuo u životinjske kože i pokrio njihovu golotinju.

"I načini Gospod Adamu i ženi njegovoj haljine od kože, i obuče ih u njih." (Prva Mojsijeva 3,21. [Tevrat] )

Po svemu sudeći, Bog im je objasnio smisao svog gesta. U Bibliji se to kasnije da razumijeti, jer su događaji opisani hronološkim redom. Ali, evo jednog intresantnog teksta iz Kur'ana koji može potkrijepiti ovu konstantaciju:

"I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv." (Kur’an 2,37.)

Adam je od Milostivog mogao primiti samo pravu uputu - plan spasenja koji mu je povratio nadu i pomogao da razumije na koji će način Bog spasiti čovjeka. Očigledno se složio sa svojim Tvorcem i prihvatio Njegovu milost i uputu. On je na osnovu toga, izrazio povjerenje u Allaha, priznao svoj grijeh, i pokajao se. Zato mu je Allah oprostio, a to slikovito prikazao, oblačeći ih u odjeću načinjenu od kože. Ovaj gest predstavlja Tvorčev dar koji je pripremio za njih i simbolizuje ono što su ranije imali, a svojim prijestupom izgubili. Allah im to sada milostivo vraća. Razmislimo o ovom Božjem gestu jer u njemu se krije spasonosna poruka. Ako je razumijemo i prihvatimo, postali smo sljedbenici Pravog puta. To je religija koja od Boga dolazi i ka Bogu vodi.

Šta je to, u stvari, Bog učinio za čovjeka? Da bi ih, umjesto haljina od lišća, zaodijenuo u mnogo kvalitatniju odjeću, Bog je žrtvovao nevine životinje. Njihovom kožom je obukao ljude i vratio im čast pokrivši njihovu sramotu. Jedna ili, najvjerovatnije, dvije životinje platile su to svojim životom. To je bila prva smrt, još u Edemskom vrtu. Ako je neko trebalo da umre, to su bili Adam i Eva. Oni su bili krivi. Po Božijoj pravdi, oni su zaslužili smrt i to onu vječnu, jer su se grijehom odvojili od Boga - Izvora Života. Međutim, umjesto njihovih, ugasili su se životi nevinih životinja.

Na osnovu tog čina, uz objašnjenje koje su dobili, Adam i Eva su razumjeli i prihvatitli milost i dar Božji. Njima je grijeh oprošten, jer je uslijedilo pokajanje, a kazna - vječna smrt - bila je povučena. Doduše, posljedice grijeha, koje će do Sudnjega Dana svi trpjeti, kao i privremenu smrt, kojom svi umiremo, bilo da smo u grijehu ili opravdani, biće neminovne. Ipak, ovim činom je čovjeku pružena ta nova prilika povratka Tvorcu i vječnom životu.

Za Adama je prinošenje prve žrtve predstavljalo vrlo bolan čin. Njegova ruka se morala podići da uzme život, koji je samo Bog mogao dati. Tada je prvi put, uopšte, prisustvovao smrti, a znao je da, ni čovjek, ni životinja nikada ne bi morali umrijeti da je ostao poslušan Bogu. Dok je ubijao nevinu životinju, sa bolom je mogao shvatiti da će njegov grijeh proliti krv neokaljanog BOŽJEG JAGNJETA. Taj prizor mu je pružio dublje shvatanje o veličini njegovog prijestupa, koji se drukčije nije mogao okajati. Divio se beskrajnoj dobroti svoga Tvorca, koji će dati takvu otkupninu da spase krivca.

„Jer je duša tijelu u krvi; a ja sam vam je odredio za oltar da se čiste duše vaše; jer je krv što dušu očišća.” (Treća Mojsijeva 17,11. [Tevrat] )

Žrtva je temelj Božijeg plana spasenja i istina o tome se stalno provlači kroz Njegove Objave. Ona je radosna vijest i nada čovječanstva. Obratimo pažnju na sljedeću usporedbu:

Da su ljudi razumjeli i prihvatili ovaj model, vidi se još na početku, jer su pobožni svoje uvjerenje i prihvatanje Božijeg plana spasenja pokazivali prinošenjem žrtava (kurbana) u vidu čistih životinja, uglavnom jaganjaca i ovnova. Prvi Adamovi sinovi su to znali, jer su od svojih roditelja primili uputstva. Međutim, Kajin (stariji sin) nije bio u svemu doslijedan pravoj vjeri. On je bio svojeglav, sujetan i ohol. Njegov mlađi brat Avelj je bio krotak i ponizan, plemenit u veri i odan Bogu. Obojica su imali iste predispozicije. Mogli su da podjednako razvijaju plemenite crte karaktera, da duhovno rastu i napreduju u vjeri i zajednici sa svojim Tvorcem, budući da su vaspitavani i poučavani rječju i primjerom na isti način. Ipak, za razliku od Avelja, Kajin je odlučio da ide drugim putem.

"A poslije nekog vremena dogodi se, te Kajin prinese Gospodu prinos od roda zemaljskoga; a i Avelj prinese od prvina stada svojega i od njihove petiline. I Gospod pogleda na Avelja i na njegov prinos, a na Kajina i na njegov prinos ne pogleda. Zato se Kajin rasrdi veoma, i lice mu se promijeni. Tada reče Gospod Kajinu: Što se srdiš? Što li ti se lice promijeni? Nećeš li biti mio, kad dobro činiš? A kad ne činiš dobro, grijeh je na vratima. A volja je njegova pod tvojom vlašću, i ti si mu stariji." (Prva Mojsijeva 4,3-7. [Tevrat] )

Kajinovo buntovništvo se pokazalo u tome što je Bogu na žrtvu prinio plodove svoga rada (zemaljski rod), ono što je on proizveo, a ne krvnu žrtvu (životinju iz stada), koja predstavlja Božji dar i vlasništvo. Ta krvna žrtva je simbolizovala Božju otkupninu, kojom On otkupljuje čovjeka. Prinošenjem takve žrtve, grešnik pokazuje da se kaje za svoje grijehe, odbacuje ih i prihvata Božju milost, to jest, zamjenu za svoj život u vidu žrtvovanog jagnjeta (ili neke druge žrtvene životinje), čija se krv proliva radi njega. Avelj je razumio i sa zahvalnošću prihvatio taj koncept pomirenja između Boga i čovjeka. Njegova vjera je primjer prave pobožnosti. Vjernik koji tako vjeruje, ne oslanja se na sebe i svoja djela (zasluge), već na Božju milost, kao sredstvo kojim ga On oslobađa i čisti od grijeha, darujući pokajanom grešniku novi, nevini život. Taj nevini život je simbolično prikazan životom nevinog jagnjeta, koje biva zaklano radi grešnika. Kajin nije prihvatio takav koncept. On je ponudio Bogu svoju religiju, utemeljenu na sopstvenom trudu i zaslugama. To je koncept u kome grešnik pokušava svojim naporima da odobrovolji Boga i stekne Njegovu naklonost. A to praktično znači da, ako se čovjek pokaje i kaže Bogu da će biti dobar, i potrudi se u tom pravcu, da će mu On oprostiti i neće morati niko da odgovara za učinjeni grijeh. Ne treba, dakle, niko da bude odgovoran i kažnjen zbog zlodjela. Time bi grijeh i kršenje Božijeg zakona bili legalizovani. Bog bi bio predstavljen kao Vladar svjetova koji krši sopstvene zakone i kao pristrasni sudija, koji sa grijehom čini kompromis. To je vrlo perfidan koncept, koji je tipičan za sve lažne religije i predstavlja Boga kao nekoga ko radi sotonski posao. Nažalost, neprijatelj ljudi je uspio da podmetne ovakva shvatanja i učenja i među sljedbenicima Knjige – Jevreja, hrišćana i muslimana.

Kajinov koncept je falsifikat Božijeg koncepta. Ali Bog ga je, u svojoj mudrosti, razotkrio odmah na početku ljudske istorije i ukazao, preko svojih Objava, da će takvu lažnu religiju, sa svim mogućim finesama, đavo ubacivati i među vjernike sve do Sudnjega Dana. Od samog početka se između ova dva koncepta vodila borba koja će trajati do kraja. U takvoj borbi, kao pravednik i sljedbenik PRAVOG PUTA, stradao je Avelj od ruke svog rođenog brata. Sklonosti ka lažnoj pobožnosti su doprinijele da mu se "lice promijeni", tako da su Božanske, plemenite, crte karaktera nestajale, a sotonski karakter ubice postepeno nadvladavao u njemu. Umjesto da mu se odupre snagom svoje volje, oslanjajući se na Milostivog Boga, koji mu je ukazivao na problem i nudio rješenje u pravom konceptu vjere i odnosa sa Njim, Kajin se prepušta nagonima svoje grešne prirode koja ga odvodi u zločin. On postaje ubica svoga brata.

"Poslije govoraše Kajin s Aveljem bratom svojim. Ali kad bijahu u polju, skoči Kajin na Avelja brata svojega, i ubi ga." (Prva Mojsijeva 4,8. [Tevrat] )

To je bio početak opšteg bratoubistva, na ovoj napaćenoj planeti Zemlji, a ujedno i nagovještaj stradanja onih koji će htjeti istinski da slijede pravu vjeru i po cijeni ovozemaljskog prolaznog života. Ljudska istorija je puna takvih primjera.

Jagnje koje je Avelj prinio, ukazivalo je na njegovo povjerenje u žrtvu, koju će Milostivi dati da bi otkupio njega i sav ljudski rod. S tim uvjerenjem stradao je od ruke svoga brata. On je rano napustio ovaj svijet, koji više nije bio u mogućnosti da pruži pravu radost života i neopterećene bratske odnose između ljudi. Njegovu vjeru i odanost, Veliki Davalac Života će nagraditi vječnim rajskim životom. Prilikom opšteg oživljenja, na Sudnjem Danu, svi koji su vjerom primili dar pravednosti, od Pravednog Boga, dobiće vječni život i biće zauvijek srećni. Neka i nama Milostivi, Samilosni Allah – Bog pomogne da među spasenima budemo i mi. Zato već sada prepoznajmo i prihvatimo Njegov Veliki Dar pomirenja, da bismo se oslobodili zla i našli utočište u Njemu.