Dodatak

PAVAO I SUBOTA

Tradicionalno tumačenje Kološanima 2,16-17
Kološanska hereza
Što je bilo pribijeno na križ?
Pavlov stav prema suboti
Napomene

U raspravi o suboti i nedjelji obično se navode tri Pavlova teksta (Kološanima 2,14-17; Galaćanima 4,8-11; Rimljanima 14,5-6) da se doka že da Pavao starozavjetnu subotu nije više smatrao obvezujućom, osobito za kršćane iz neznaboštva. Od tri spomenuta teksta najviše se citira onaj u Kološanima jer on jasno govori o Kristu koji nešto prikiva na križ (2,14) i upozorava kršćane da se ne obaziru na odredbe koje se odnose na neke blagdane kao što je “subota” (2,16). Zbog važnosti koja se pripisuje ovim ulomcima mi ćemo Pavlov stav prema suboti proučavati tako da svoje istraživanje prvenstveno usredotočimo na Kološanima 2,14-17 uzimajući u obzir i podatke koji se nalaze u poslanicama Galaćanima 4,8-11 i Rimljanima 14,5-6.

Tradicionalno tumačenje Kološanima 2,16-17

Kratak povijesni pregled tumačenja ulomka u Kološanima 2,16-17 uvjerit će nas kako je ulomak dosljedno objašnjavan da je subota židovska ustanova koju je Krist ukinuo na križu. U ulomku koji se pripisuje Ireneju navodi se tekst iz Kološanima 2,16 s namjerom da se kršćane odvrati od štovanja “blagdana i mlađaka” koji “se ne mile Gospodinu”.1 Tertulijan se koristi ovim ulomkom da, suprotno Marcionu, dokaže kako Zakon ne potječe od drugog Boga, već da je on sjena koja pripada tijelu, Kristu. On pita Marciona: “Reci mi sada, Marcione, što ti misliš o apostolovim riječima kad ovaj kaže: ‘Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje zbog jela i pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađaka, ili subota!’ [Kološanima 2,16]. Mi sada ne raspravljamo o zakonu, osim što (primjećujemo) da apostol ovdje jasno uči kako je on ukinut budući da je sjena prešla u zbilju, slika je postala stvarnost, a to je Krist.”2

Premda Tertulijan otvoreno kaže da ne namjerava raspravljati o pitanju zakona, on ipak u svojoj usputnoj primjedbi jasno otkriva kako shvaća tekst kad kaže: “Apostol ovdje [Kološanima 2,16] jasno uči kako je [zakon] ukinut.”

Augustin nastavlja na isti način primjenjujući Kološanima 2,16-17 posebno na subotu. On navodi ulomak da pokaže kako Krist nije bio kriv kad je prekršio subotu jer je “uklanjao sjenu”.3

Luther je prihvatio ovo tumačenje kad je o ulomku u Kološanima 2,16-17 rekao: “Ovdje je Pavao ukinuo subotu i nazvao je prošlom sjenom jer je došlo tijelo, to jest sam Krist.”4

Calvin je također shvatio da se u Kološanima 2,16 kaže da “je Krist svojom smrću ukinuo... štovanje obreda”.5 On objašnjava da “on oslobađa kršćane od štovanja tih obreda zato što su to bile sjene u vrijeme kad je Krist, na neki način, još bio odsutan.”6 Calvin smatra kako je razlika između dana “bila praktična za Židove jer su mogli striktno slaviti dane koji su im bili dati pa su se na taj način mogli razlikovati od drugih. Međutim, ova je podjela među kršćanima nestala.”7

Ovo tumačenje koje subotu u ulomku u Kološanima smatra prošlom obrednom sjenom koja pripada židovskoj objavi i koju je Krist ukinuo na križu doprlo je do nas kao najprihvaćenije tumačenje. Bit će dovoljno spomenuti nekoliko poznatih stručnjaka da bismo potvrdili ovu činjenicu:

J. Daniélou, na primjer, kaže: “Sv. Pavao je objavio kraj subote (Rimljanima 14,6)... Ako je subota trebala umirati malo po malo, to je zbog toga što je ona bila samo privremena ustanova i slika svijeta koji će doći. Sada je došao taj svijet: ‘Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje zbog jela ili pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađaka, ili subota! To je samo sjena stvarnosti koja je imala doći, a svarnost je Krist’ (Kološanima 2,16).”8

W. Robertson Nicoll slično tvrdi da Poslanica Kološanima “nedvojbeno uči” da je “obveza židovske subote prošla kao i obveza žrtava i obrezanja“.9 I Paul K. Jewett smatra da je “Pavlova tvrdnja [Kološanima 2,16] najjasnije očitovanje da je on svoje obraćenike učio kako oni više nemaju obveze štovati sedmi dan, subotu Starog zavjeta”.10 C. S. Mosna zaključuje na sličan način riječima: “Prema ovom tekstu [Kološanima 2,16-17]... Kološani su bili u opasnosti da izgube slobodu prihvaćajući uredbu o suboti... Među uredbama Zakona koje je trebalo ukinuti bio je čak i subotnji počinak.”11

Tumačenje W. Rordorfa u biti je isto. Na temelju poslanica Galaćanima i Kološanima on izvodi Pavlov stav prema suboti sljedećim riječima: “U vezi s kršćanima iz neznaboštva on [Pavao] apsolutno odbija trpjeti čeznutljive poglede koji počivaju na starozvajetnom zakonu: oni su oslobođeni od vršenja zakona... A osobito nikada nije bilo upitno trebaju li oni štovati židovsku subotu.”12

Ovih nekoliko primjera potvrđuje da su riječi iz Kološanima 2,16-17 tijekom kršćanske povijesti prilično dosljedno tumačene na način da Pavao subotu smatra starozvajetnom tipološkom ustanovom koju je Krist ispunio pa stoga ona za kršćane više nije obvezujuća. Budući da je povijest “posvetila” ovo tumačenje, podvrći tekst u Kološanima i srodne ulomke novom kritičkom razmatranju može izgledati kao uobražen pothvat. Ipak, svako naslijeđeno tumačenje treba provjeriti.

Da bismo utvrdili Pavlovo razumijevanje subote (kao i židovskih blagdana općenito), posebno u svjetlu ključnog ulomka u Kološanima 2,14-17, treba razmotriti nekoliko pitanja. Budući da je upozorenje u vezi sa štovanjem blagdana samo jedan vid “kološanske hereze” koju apostol pobija, trebamo prvo utvrditi osnovnu narav lažne nauke zbog koje Pavao vjernike u Kolosi iznenada “proglašuje nedostojnima” (2,18). Jesu li lažni učitelji zastupali isključivo strogo obdržavanje obreda Mojsijevog zakona? Treba li ih poistovjetiti sa “zadužnicom” koju Bog po Kristu “izbrisa... ukloni je prikovavši je na križ” (2,14)? Može li netko opravdano zaključiti na temelju ovog ulomka da Pavao štovanje blagdana kao što je subota smatra Mojsijevim uredbama prikovanim na križ? Tvrdi li apostol da su kršćani oslobođeni od svih obveza držanja blagdana? Nastojat ćemo sažeto odgovoriti na ova pitanja razmatrajući najprije narav “kološanske hereze”, zatim što je prikovano na križ i, napokon, Pavlov stav prema suboti i blagdanima.

Kološanska hereza

Utvrditi vjersko-povijesnu pozadinu kološanske hereze nije lagana zadaća budući da zagonetni nagovještaji pojmova kao što su “tradicija” (2,8), “punina” (1,2.9.10), “filozofija” (2,8), “jela i pića” (2,16), “poglavarstva i vlasti” (2,15), i “prirodne sile svijeta” (2,8.20) imaju svoje inačice i u “gnostičkom judaizmu” i “helenističkom sinkretizmu”.13 Komentatori se njima, zapravo, podjednako koriste da odrede podrijetlo kološanske spoznaje. Međutim, u našoj studiji nema potrebe pokretati raspravu u vezi s ideološkim korijenima kološanske “filozofije” (2,8). Dovoljno će biti rekonstruirati glavne crte ove nauke na temelju kratkih citata i natuknica koje Pavao navodi u 2. poglavlju u kontekstu svojih upozorenja vjernicima.

Lažnu nauku koju Pavao pobija u Poslanici Kološanima obilježava teološka i praktična zabluda. U teološkom smislu kološanska se “filozofija” (2,8) natječe s Kristom za čovjekovu naklonost. Izvor njezina autoriteta bila je, prema Pavlu, ljudska “predaja” (2,8), a njezin je cilj bio usaditi istinsku “mudrost” (2,3.23), “znanje” (2,3.3; 3,10) i “spoznaju” (1,9; 2,2). Da bi stekli ovakvu spoznaju, kršćane se poziva da odaju čast “poglavarstvima i vlastima” (2,10.15) i “prirodnim silama svijeta” (2,8.18.20).

Što je točno Pavao mislio ovim posljednjim izrazom još se uvijek uvelike raspravlja. Neki “prirodne sile -stoicheia” tumače kao “naučavanje da Bog pripada ovom svijetu” koje je bilo prisutno u svojim početnim oblicima i u judaizmu i poganizmu.14 Drugi smatraju da su “prirodne sile” “počela ovoga svijeta” - zemlja, voda, zrak i vatra, iz kojih, vjerovalo se, potječe sve ostalo.15 Međutim, većina suvremenih egzegeta prihvatila je personificirano tumačenje počela - stoicheia (posebno na temelju usporednog ulomka u Galaćanima 4,3.9; usp. 3,19), poistovjećujući ih s anđeoskim posrednicima zakona (Djela 7,53; Galaćanima 3,19; Hebrejima 2,2) i s poganskim astralnim bogovima kojima se pripisivao nadzor nad konačnim odredištem čovječanstva.16 Da bi se zaštitili od ovih svemirskih sila, poglavarstava i vlasti, kološanski su “filozofi” pozivali kršćane da obožavaju anđeoske sile (2,11.14.16.17.21.22). Time se osiguravao pristup i udio u božanskoj “punini” (2,9.10, usp. 1,19). Teološka zabluda sastojala se u tome što su posredovali podređeni anđeli umjesto same Glave (2,9.10.18.19).

Praktični ishod ovih teoloških spekulacija bio je ustrajavanje na strogom asketizmu i ritualizmu. Oni su se sastojali od “odbacivanja tijela koje služi grijehu” (2,11) (što je značilo povlačanje iz svijeta),17 rigoroznog postupanja prema tijelu (2,23), zabrane uzimanja ili dodirivanja određenih vrsta hrane i pića (2,16.21) i pozornog štovanja blagdana i svetkovina - godišnjih proslava, mlađaka i subota (2,16). Kršćane se vjerojatno uvjeravalo da se oni pokoravanjem ovim asketskim običajima ne odriču vjere u Krista, već da primaju dodatnu zaštitu i da im je osiguran pristup božanskoj punini. Ovo se može zaključiti i na temelju Pavlovog isticanja razlike između oslanjanja na “prirodne sile svijeta” a ne “na Krista” (2,8), i apostolovog ustrajavanja na nadmoći utjelovljenog Krista. “Budući da u njemu stanuje stvarno sva punina božanstva” (2,9), kršćani “puninu” života ne primaju po prirodnim silama, već po Kristu koji je “glava svakog Poglavarstva i Vlasti” (2,10; usp. 1,15-20; 3,3).

Već i na temelju ove oskudne skice možemo utvrditi da subota u ovom ulomku nije spomenuta u kontekstu izravne rasprave o obvezatnosti zakona, već u kontekstu sinkretističkih vjerovanja i običaja (koji su obuhva ćali elemente iz Starog zavjeta da bi se, nema sumnje, opravdala asketska načela)18 koja su zagovarali kološanski “filozofi”. Nemamo obavijesti o tome kakvu su vrst štovanja subote promicali ovi učitelji, ali na temelju njihovog ustrajavanja na strogom izvršavanju “uredbi”, očito je da je ovaj dan trebalo štovati na najstroži i najpraznovjerniji način. Moguće je, zapravo, da su, kao što ćemo kasnije vidjeti, astrološka vjerovanja koja su se odnosila na Saturnov dan štovanje tog dana činili još praznovjernijim.

Ako Pavao, kao što je općeprihvaćeno, u Poslanici Kološanima ne opovrgava uobičajenu vrst židovskog ili židovsko-kršćanskog legalizma, već sinkretističku “filozofiju” koja je između ostalog sadržavala i neke židovske elemente,19 je li opravdano koristiti se ovim ulomkom da bi se odredio Pavlov temeljni stav prema suboti? Je li Pavlova osuda izopačene uporabe vjerskih obreda valjan temelj za zaključak da apostol oslobađa kršćane od svih njezinih obveza? Što je još važnije, znači li tekst u Kolo šanima 2,16-17 da je Pavao mislio i učio da kršćani više nisu obvezni štovati dane i držati ih svetima? Prije nego što razmotrimo ova pitanja, utvrdit ćemo kakvu ulogu igra zakon u Pavlovom pobijanju kološanske hereze. Govori li apostol, na primjer, o moralnom ili obrednom zakonu kad govori o “zadužnici” koju Bog “ukloni... prikovavši je na križ” (2,14)? To će nam pomoći razjasniti je li subota uistinu, prema Pavlovom shvaćanju, dio onoga što je bilo pribijeno na križ.

Što je bilo pribijeno na križ?

Da bismo razumjeli pravnu terminologiju u Kološanima 2,14, najprije je potrebno shvatiti dokaze koje Pavao iznosi u prethodnim redcima da opovrgne “filozofiju” Kološana. Spomenuli smo da su lažni učitelji kršćane “varali lukavim govorom” (2,4) želeći ih navesti da povjeruju kako je štovanje “odredbi” potrebno da se stekne zaštita svemirskih bića koja su im navodno pomagala da baštine božansku puninu i savršenstvo. Da bi osporio ovu nauku, Pavao naglašava dvije ključne istine. Prvo, on podsjeća Kološane da u Kristu, i samo u Njemu, “stanuje stvarno sva punina božanstva” (2,9) pa su stoga svi drugi postojeći oblici autoriteta podložni Njemu koji je “glava svakog Poglavarstva i Vlasti” (2,10), jer Krist, osim što posjeduje “puninu božanstva” (2,9), pruža i puninu “otkupljenja” i “oprosta grijeha” (1,14; 2,10-15; 3,1-5).

Da bi objasnio kako Krist prenosi “savršenstvo” (1,28; 4,12) i “puninu“ (1,19; 2,9) na vjernika, Pavao se, kao što je uvjerljivo pokazao Herold Weiss, “ne obraća zakonu, već krštenju”.20 Ovo je značajno odstupanje budući da je objašnjavanje uloge zakona uvijek sastavni dio Pavlovog navješćivanja Evanđelja. Činjenica da se u Poslanici Kološanima 2 “izraz ‘zakon’ nigdje ne spominje... u ovoj raspravi”21 podpupire našu ranije izrečenu tvrdnju, naime da se kološanska hereza nije temeljila na uobičajenom židovskom legalizmu, već na neoubičajenoj (sinkretisti čkoj) vrsti asketskih i obrednih uredbi koje su potkopavale potpunost Kristovog otkupljenja.

Da bi se suprotstavio ovim lažnim naukama, Pavao je odlučio naglasiti središnji položaj raspetog, uskrslog i proslavljenog Krista objašnjavaju ći kako je kršćansko savršenstvo djelo Boga koji krštenjem udjeljuje kršćanima zasluge Kristove smrti i uskrsnuća (2,11-13). Zasluge krštenja konkretno su opisane kao oprost “svih prekršaja” (2,13; 1,14; 3,13) što dovodi do “oživljavanja” (2,13). Ponovna potvrda punine Božjeg oprosta, koji je Krist ostvario na križu i koji po krštenju daje svim kršćanima, tvori osnovu Pavlovog odgovora onima koji pokušavaju postići savršenstvo pokoravajući se “odredbama”. Da bi naglasio pouzdanost i puninu božanskog oprosta (već spomenutog u 2,13), apostol se u 2,14 koristi pravnom metaforom, da je Bog kao sudac “zadužnicu izbrisao... uklonio je prikovav ši je na križ”.

Što je Pavao mislio s riječju cheirographon (izraz koji je u drevna vremena značio “pisani ugovor” ili “potvrda o dugu”)?22 Je li mislio na Mojsijev zakon s njegovim odredbama i time rekao da ga je Bog prikovao na križ? Ako se prihvati ovo tumačenje, postoji opravdana mogućnost da subota bude uključena među uredbe koje su prikovane na križ. Ima autora koji prihvaćaju ovo stajalište.23

Ali osim gramatičkih poteškoća,24 “nije Pavlov način”, kao što piše J. Huby, “prikazivati Boga kako razapinje ‘svetu’ (Rimljanima 7,12) stvar kao što je Mojsijev zakon”.25 Štoviše, ovo stajalište ne bi poduprlo Pavlov iskaz čija je svrha bila da dokaže puninu Božjeg oprosta, već bi mu naškodilo. Bi li uklanjanje moralnog i obrednog zakona dalo kršćanima sigurnost u božanski oprost? Teško. To bi samo ostavilo čovječanstvo bez moralnih načela. Krivnja se ne uklanja uništavanjem moralnih uredbi.

Većina komentatora tumači izraz cheirographon ili kao “potvrdu o zaduženosti” koja proizlazi iz naših prijestupa ili kao “knjigu koja sadrži zapise o grijesima” koja se koristi za suđenje čovječanstvu.26 Za oba prijevoda, koji su u biti slični, može se naći potpora u rabinskoj i apokalipti čkoj literaturi. “U judaizmu”, kako tvrdi E. Lohse, “odnos između čovjeka i Boga mnogo se puta opisuje kao odnos dužnika i vjerovnika.”27 Rabi je, na primjer, rekao: “Kad se čovjek pokaje, dug se poništava (tj. proglašava nevažećim). Ako se on ne pokaje, ono što je zapisano ostaje na snazi (pravovaljano).”28 U Ilijinoj apokalipsi nalazi se opis anđela koji drži knjigu, koja se izričito naziva cheirographon, a u njoj su zapisani grijesi proroka.29 Na temelju ovog i sličnih primjera očito je da je cheirographon ili “potvrda o zaduženosti grijehom” ili “knjiga grijeha”, ali ne i Mojsijev zakon budući da ovo potonje, kao što to razborito ističe Weiss, “nije knjiga zapisa”.30

Zato zaključujemo da Pavao ovom smjelom metaforom kaže da je Bog “izbrisao”, “uklonio” i “prikovao na križ” po Kristovom tijelu (koje u određenom smislu predstavlja krivnju čovječanstva) cheirographon, sredstvo za pamćenje grijeha. Zakonska osnova ovog sredstva jesu “odredbe zadužnice” (2,14), ali Bog na križu nije uništio zakonsku osnovu (zakon) naše upletenosti u grijeh, već zapis o naši grijesima.31 Uništivši zapis o grijehu, Bog je uklonio mogućnost da se ikada podnese optužba protiv onih kojima je oprošteno.32

Ovo mišljenje podupire i rečenica: “I to je uklonio iz sredine [prema engleskom prijevodu, prim. prev.]” (2,14). “Iz sredine” je mjesto koje u središtu sudnice ili zbora zauzima svjedok otpužbe.33 U kontekstu Kološana svjedok optužbe je cheirographon koji je Bog u Kristu izbrisao i uklonio iz sudnice. Teško je ne osjetiti kako Pavao ovom djelotovornom metaforom potvrđuje puninu Božjeg oprosta koji je dao po Kristu na križu. Uništivši dokaze o našim grijesima, Bog je ujedno “razoružao Poglavarstva i Vlasti” (2,15) budući da oni više ne mogu optuživati braću (Otkrivenje 12,10). Stoga nema potrebe da se kršćani osjećaju nepotpunima i nastoje imati udjela u punini božanstva (Pleroma) preko “odredbi”. Oni koji su po krštenju umrli i oživjeli u Kristu sada mogu živjeti sa sigurnošću da su otkupljeni i da im je oprošteno. Stoga ih prirodne sile više ne trebaju brinuti.

Vidjeli smo da u ovom cijelom dokazivanju Zakon, kao što tvrdi Weiss, “uopće ne igra nikakvu ulogu”.34 Stoga je svaki pokušaj dokazivanja kako cheirographon aludira na subotu ili neku drugu starozvajetnu uredbu sasvim neopravdan. Dokument koji je prikovan na križ nije sadr žavao ni moralni zakon ni obredne zakone, već samo zapis o našem grijehu. Nije li istina da čak i danas sjećanje na grijeh može u nama stvoriti osjećaj nedostatnosti? Rješenje za ovaj osjećaj ne nalazi se, prema Pavlu, u pokoravanju sustavu “odredbi”, već u prihvaćanju činjenice da je Bog na križu izbrisao naše grijehe i darovao nam potpuni oprost. Stoga možemo zaključiti da se u Kološanima 2,14 potvrđuje bit Evanđelja, radosna vijest da je Bog na križu prikovao krivnju i zapis o našim grijesima, a da se uopće ne govori o zakonu i suboti.

Pavlov stav prema suboti

Pošto je pobio intelektualne spekulacije “filozofije” Kološana potvrđujući nadmoćnost Krista i puninu Njegovog otkupljenja (redci 8-15), Pavao se sada okreće njihovim praktičnim posljedicama baveći se isključivo nekim obilježjima njihovih vjerskih običaja.

“16. Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje zbog jela ili pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađaka, ili subota! 17. To je samo sjena stvarnosti koja je imala doći, a stvarnost je Krist.”

Budući da je u ovoj opomeni subota izdvojena kao jedan od vjerskih običaja koji su “sjena stvarnosti koja je imala doći”, opći je zaključak da “je Pavao ovdje ukinuo subotu i nazvao je sjenom stvarnosti jer je došlo tijelo koje je sam Krist.”35 Da bismo ispitali valjanost ovog uobičajenog tumačenja, treba razmotriti nekoliko pitanja. Treba li običaje (uključujući i subotu) koje je čuvala ova sitničava klika smatrati Mojsijevim propisima ili kao preuveličano puritansko naučavanje koje potječe iz sinkretističke ideologije? Osuđuje li apostol uzdržavanje od jela i pića kao i držanje blagdana i svetkovina, ili on upozorava protiv njihove pogrešne uporabe? Kakvu su vrst štovanja subote zastupali ovi lažni učitelji? Kakav je bio Pavlov temeljni stav prema suboti i židovskim blagdanima općenito?

Narav odredbi. Pripadaju li uredbe koje se odnose na “jelo i piće, godišnje blagdane, ili mlađake, ili subote” isključivo Mojsijevom zakonu? Premda spominjanje držanja “godišnjih blagdana, mlađaka i subota” jasno pokazuje da su lažni učitelji neka svoja naučavanja uzimali iz Starog zavjeta, ograničenja u vezi s “jelom i pićem” teško da se mogu naći u istom izvoru. Grčki izrazi upotrijebljeni na ovom mjestu ne opisuju (kao što se često netočno prevodi) “jelo” i “piće” već “jedenje i pijenje”.36 Stoga nije u pitanju, kao što ističe R. C. H. Lenski, “ispravna i neispravna hrana, čista i nečista, već se radi o tome tko može jesti, piti i postiti”.37 Ovakvih ograničenja u vezi s hranom nema u levitskom zakonu budući da se on ne bavi promicanjem asketizma, već samo razlučuje čiste i nečiste vrste hrane. Štoviše, Mojsijev zakon ne govori o pićima, osim u slučaju nazireja i rekabovaca koji su se uzdržavali od opojnih pića zbog posebnog zavjeta.38 Međutim, ove iznimke su nametale svoju vlastitu disciplinu, sasvim razli čitu od općih uredbi zakona.

Da se propisi o prehrani spomenuti u Kološanima 2,16 ne odnose na Mojsijev zakon, upućuje i zabrana iz 21. retka (u vezi s uzimanjem hrane) koju su nametnuli zagovornici “filozofije”: “Ne uzmi! Ne kušaj! Ne takni!“ Ovakva asketska ograničenja čija je svrha bila promicati “prividnu mudrost u samovoljnom bogoštovlju, krivom štovanju i trapljenju tijela” (2,23) bila je strana normativnoj židovskoj nauci. Takav asketizam obično potječe iz dualističkog koncepta ljudskog bića da bi se postigla veća svetost. U židovskom poimanju čovjeka, koje je u cijelosti holističko, nema tragova ovakvog dualističkog stajališta.

Ima naznaka da se u Pavlovo vrijeme ovaj oblik asketizma razvijao unutar Crkve. U Rimljanima 14 apostol se bavi razdorom koji je uzrokovala asketska skupina koja je (slična onoj u Kolosi) ustrajavala na vegetarijanizmu, uzdržavanju od vina (14,2.21) i na štovanju dana (14, 5-6). Slična skupina je vjerojatno postojala i u Efezu budući da Pavao upozorava Timoteja protiv onih “koji zabranjuju ženidbu i (naređuju) uzdržavanje od jela koja Bog stvori da ih vjernici uzimaju sa zahvalnošću” (1. Timoteju 4,3).

Je li sljedbaški judaizam ili poganski asketizam izvršio prvobitni utjecaj na ovo asketsko naučavanje? Teško je određeno odgovoriti na ovo pitanje budući da znamo da su vegeterijansku prehranu promicale (1) židovske sljedbe therapeutae i vjerojatno eseni, (2) gnostičke sljedbe poput enkratita, ebionita i marcionita, (3) poganske škole kao što su orfički misteriji, pitagorejci i neoplatonisti.39 Na primjer, Filostrat (oko 220. g. po Kr.) izvještava da je Apolinije iz Tijane (oko 98. g. po Kr.), neoplatonisti čki filozof, “odbio živjeti na mesnoj hrani zbog toga što je nečista i što otupljuje um. On je jeo samo suho voće i povrće jer je rekao da su svi plodovi zemlje čisti.”40 (Vrijedi zamijetiti da je čak i Jakov, brat Gospodinov, prema Hegesipu, “bio svet od utrobe matere svoje te nije pio vina niti jakih pića niti je jeo meso”.)41

Brojni su bili poganski razlozi za asketizam i post. Vjerovalo se, na primjer, da post priprema osobu za primanje božanskog otkrivenja.42 Vjerovanje u seljenje duše očito je motiviralo uzdržavanje od životinjskog mesa budući da se njegovo jedenje smatralo nekom vrstom kanibalizma. Druge je dualistički pogled na svijet doveo do asketizma.43 U slučaju kološanske “filozofije” zabrana jedenja i štovanje blagdana očito su se smatrali izrazom pokornosti i služenja “prirodnim silama svijeta” (2,20.18).

Neki stručnjaci smatraju da je kološanska lažna nauka bila ogranak nauke kumranske zajednice. Oni ističu da naglašavanje propisa o hrani, blagdanskoga kalendara i obožavanja anđela sasvim odgovara običajima kumranske sljedbe.44 Međutim, u kološanskoj “filozofiji”, ispravno uočava E. Lohse, “nema nikakvih znakova radikalnog tumačenja zakona koje je zastupala kumranska zajednica. Izraz ‘zakon’ uopće se ne spominje u sukobu u koji su uključeni Kološani.”45 Najuvjerljiviji zaključak, koji prihvaća većina znanstvenika, jest da su lažne nauke i običaji u Kolosi bili sinkretističke naravi i da su sadržavali i poganske i židovske elemente. Očito je da su se pozivali na Stari zavjet da bi opravdali svoja sinkretisti čka vjerovanja i običaje.46

Ako je ovaj zaključak točan (što nama nije sporno), tada se Pavlovo spominjanje subote i blagdana mora razumjeti u kontekstu heretičkih, asketskih i sinkretističkih običaja kojima se on protivi. U ovom slučaju, sve što je rečeno o izopačenoj uporabi jedne ustanove kao što je subota ne može se opravdano koristiti da se dovede u pitanje valjanost zapovijedi o suboti. Uredba se ne poništava osudom njezine zlouporabe. Ali prije nego što se izravnije usredotočimo na Pavlov stav prema suboti, trebamo utvrditi što se u Kološanima 2,16-17 osuđuje: praksa ili načela?

Praksa ili načelo. Osuđuje li Pavao doista pet asketsko-vjerskih običaja (“jela, pića, godišnje blagdane, mlađake i subote) koje su promicali lažni učitelji u Kolosi? U svjetlu činjenice da su ovi običaji potkopavali sveobuhvatnost i dovoljnost Kristovog otkupljenja, mi s pravom očekujemo da ih Pavao odmah osudi. Međutim, što apostol čini?

Razmotrimo sada glagol kojim se on koristi: “neka vas nitko ne osuđuje.” Značenje je ovoga glagola neutralno i ne znači “osuđivati”, već “prosuđivati” s odobravanjem ili neodobravanjem.47 Pavao se opet koristi istim glagolom u Rimljanima kad se bavi sličnim problemom: “Koji jede sve, neka ne prezire onoga koji ne jede” (14,3). “Jedan, dakako, polaže veću vrijednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijednost na svaki dan.” (14,5) Značenje glagola, prema njegovoj uobičajenoj uporabi, nije “osuditi”, već “izraziti mišljenje, odlučiti, prosuditi”. Zamijetite da ovaj glagol ukazuje da je Pavao prilično snošljiv u tom pitanju. On ne osuđuje određene običaje, već samo ustrajava na tome da se nikoga ne smije prisiljavati da ih štuje. Pavao, kao što kaže Charles R. Erdmann, “odluku prepušta svakom kršćaninu”.48 A Lukyin Williams usmjerava pozornost na ovu važnu činjenicu riječima: “Zamijetite da Sv. Pavao zastupa šire gledište od onoga koje zabranjuje štovanje zakona o hrani i blagdana. On to pitanje prepušta svakom pojedincu. Ono što on kaže jest da štovanje (ili neštovanje) ne treba biti osnova prema kojoj će netko osuđivati Kološane.”49

Stoga mi zaključujemo da u 16. retku upozorenje nije usmjereno protiv subote, blagdana i uredbi o hrani, već protiv onih koji promiču ove običaje kao neizostavnu pomoć za kršćansko savršenstvo i kao potrebu u zaštiti od “prirodnih sila svijeta” i tako poriču Kristovu dostatnost.50 17. redak upućuje na zaključak da Pavao nije namjeravao reći da su ovi obredi bezvrijedni: “To je samo sjena stvarnosti koja je imala doći, a stvarnost je Krist.” Priznajući da su blagdani iz Starog zavjeta “sjena stvarnosti koja je imala doći”, Pavao nije mogao “ukinuti subotu i nazvati je sjenom prošlosti”.51 E. F. Scott izvrsno primjećuje da “Pavao, koji je i sam Židov, ne može priznati da su najsvetije uredbe židovstva bezvrijedne sjene. Njegova misao ista je kao i misao pisca Poslanice Hebrejima koji nalazi vrijednost u svim drevnim obredima sve dok oni, određenom vrstom slikovitog jezika, upućuju na budućnost, na veliko ispunjenje (subota je predslika savršenog Božjeg počinka. Hebrejima 4,11).52

Međutim, nekoliko komentatora, koji ne mogu prihvatiti da je Pavao mogao starozvajetne svete dane i asketske običaje sinkretističke naravi smatrati “sjenama” koje imaju proročko značenje i svrhu, pokušali su riješiti ovu dvojbu proizvoljnim dodavanjem riječi “samo” ili “u najboljem slučaju” nakon riječi “sjena” tako da se ovom potonjem izrazu daje negativna konotacija.53 Nadalje, glagol “jesu sjena” tumači se ili prevodi sa “bili su sjena” čime se podrazumijeva da je Kristovim dolaskom njihova svrha sasvim prestala.54 Da bi opravdali ovo tumačenje, neki dokazuju da Pavao nije mogao propise o hrani sumnjivog podrijetla smatrati “sjenom stvarnosti koja je imala doći”. Umjesto toga oni su bili sjene kršćanske vjere, ali sada to više nisu.55 Prema ovom tumačenju oni su imali opravdanu svrhu samo prije, ali ne i nakon Kristovog dolaska što, naravno, nije istina. Kako je Bog mogao u jednom trenutku dati ove praznovjerne zabrane o prehrani, a kasnije ih odbaciti?

Najuvjerljiviji je zaključak da se Pavao ne spori oko podrijetla, oblika ili opravdanosti ovih obreda, već da priznaje njihovu vrijednost, očito zato što ih je prepoznao kao izraz plemenitih i iskrenih, premda pogrešno vođenih duhovnih težnji. Međutim, apostol stavlja ove obrede u pravi odnos spram Krista pomoću kontrasta “sjena -stvarnost”.56 Pavao iz ovog ugla promatranja vidi da ne samo štovanje blagdana, već čak i uzdržavanje od jela, može služiti kao sjena u pripremanju kršćana za stvarnost svijeta koji ima doći.57 Starozavjetni blagdani sadrže poruku za kršćane. Pashom (koju mi danas nazivamo Uskrs) se slavi uspomena na Kristovu otkupiteljsku žrtvu i navješćuje Njegov dolazak (Marko 14,25; 1. Korinćanima 11,26), blagdan beskvasnih kruhova slikovito prikazuje “čistoću i čestitost“ (1. Korinćanima 5,8), Pedesetnica izlijevanje Svetoga Duha (Djela 2,4), a subota, kao što smo vidjeli, blagoslove spasenja koji su slika vječnog počinka Božjeg naroda.58 Međutim, Pavao upozorava da sjena ne smije postati zamjena za stvarnost koja je Krist, “Tijelo” i “Glava” (19. redak). William Barclay dobro izražava Pavlovu misao: “On [Pavao] kaže da je religija koja se temelji na jedenju i pijenju određenih vrsta hrane i pića i na uzdržavanju od ostalih, religija koja se temelji na štovanju subote i sličnom, samo sjena prave religije; jer stvarna je religija zajednica s Kristom.“59

Mi prijezirno gledamo na ovo izopačeno shvaćanje onoga što je bitno, a ipak ovaj problem neprekidno muči kršćanstvo. Religija se prečesto pretvara u obrede i pravila kojima treba biti poslušan. “Ti propisi,” objašnjava Pavao, “istina, imaju neku prividnu mudrost u samovoljnom bogoštovlju, krivom štovanju i trapljenju tijela, ali nemaju nikakve vrijednosti da budu dovoljne tjelesnom čovjeku” (2,23). Pobožnost zakonu može kršćanina učiniti samo zatočenikom “tijela”, da bude “bezrazložno napuhan svojom tjelesnom pameti” (2,18). Rješenje koje apostol nudi za asketski i vjerski legalizam jest: “Tražite ono što je gore, gdje se nalazi Krist sjedeći Bogu s desne strane! Svraćajte misao na ono što je gore, ne na ono što je na zemlji, jer ste umrli i vaš je život sakriven s Kristom u Bogu!” (3,1-3)

Mi stoga zaključujemo da Pavao u Kološanima 2,16 ne osuđuje uzdržavanje od hrane i pića ili štovanje blagdana kao što je subota, već pogrešne pobude za njihovo štovanje. Pavao se protivi da se ovi običaji promiču kao dodatna pomoć za spasenje, kao sredstvo za pribavljanje zaštite od “prirodnih sila svijeta”.

Subota u Kološanima 2,16. Blagdani koje su propisali lažni učitelji nazivaju se “godišnji blagdani, ili mlađaci, ili subote” (2,16). Komentatori se slažu da ova tri izraza prikazuju logičan i progresivan slijed (godišnji, mjesečni, tjedni) kao i iscrpan popis posvećenih blagdana. Ovo stajalište potvrđuje pojavljivanje ovih izraza, u sličnom ili obrnutom slijedu, pet puta u Septuaginti i nekoliko puta u ostaloj literaturi.60 Međutim, u Izaiji 1,13-14 nailazimo na izuzetak gdje se “mlađak” nalazi na početku niza, a ne u sredini, ali ova iznimka ne opovrgava uobičajenu uporabu.

The Seventh-day Adventist Bible Commentary tumači “subote” kao oznaku godišnjih obrednih, a ne tjednih subota (Levitski zakonik 23,6-8, 15,16,21,24,25,27,28,37,38). Činjenica je da se i za subotu i za Dan pomirenja u hebrejskom koristi sintagma shabbath shabbath.n, što znači “subota” (Izlazak 31,15; Levitski zakonik 23,3.32; 16,31). Ali u Septuaginti ovaj je izraz je preveden grčkom sintagmom koja ima drugi smisao od jednostavnog izraza u Kološanima 2,16. Stoga se ovaj potonji izraz jezično ne može protumačiti kao da se misli na Dan pomirenja ili neku drugu obrednu subotu budući da se oni nikad ne imenuju tim izrazom.

Međutim, navedeni komentar ne zasniva svoje tumačenje na gramati čkoj i jezičnoj uporabi riječi “shabbath.n”, već na teološkom tumačenju subote u odnosu na “sjenu” u Kološanima 2,17. Tvrdi se da “je tjedna subota uspomena na događaj na početku zemaljske povijesti... stoga ‘subote’ koje Pavao proglašava sjenom, a koje upućuju na Krista, ne mogu upućivati na tjedne subote, već se moraju odnositi na obredne dane odmora koji se ostvaruju u Kristu i Njegovom kraljevstvu.”61

Određivati značenje riječi na isključivo teološkim pretpostavkama, a ne na jezičnim ili kontekstualnim dokazima, protivi se pravilima biblijske hermeneutike. Štoviše, teško je opravdati čak i teološko tumačenje subote koje daje adventistički komentar budući da smo vidjeli da se subota može opravdano smatrati “sjenom” ili prikladnim simbolom sadašnjeg i budućeg blagoslova spasenja.62 Nadalje, spomenuli smo da se izraz “sjena” ne koristi u lošem smislu, kao oznaka za obrede koji više nemaju vrijednosti, čija je svrha prestala, već da odredi njihovu ulogu u odnosu na “tijelo Kristovo”. Druga važna naznaka da nije riječ o godišnjim obrednim subotama jest činjenica da su oni već obuhvaćeni izrazom “godišnji blagdani” i ako označuje isti pojam, bilo bi to nepotrebno ponavljanje. Ovi pokazatelji uvjerljivo pokazuju da se riječ “shabbath.n” u Kološanima 2,16 ne može odnositi na neke godišnje obredne subote.

Upućuje li množina riječi “subote” isključivo na sedmi dan subotu? Činjenica da množina ima tri značenja: (1) nekoliko subota (Septuaginta, Ezekiel 46,3; Izaija 1,13; Djela 17,2), (2) jedna subota (usprkos množini - Septuaginta, Izlazak 20,11; Marko 1,21; 2,23-24; 3,2-4), i (3) cijeli tjedan (usp. naslovi psalama u Septuaginti, psalam 23,1; 47,1; 93,1; Marko 16,2; Luka 24,1; Djela 20,7) navela je neke na zaključak da se ovaj izraz u Kološanima ne odnosi isključivo na sedmi dan subotu, već na “tjedne dane”.63 Ovo gledište zaslužuje razmatranje budući da nabrajanje ne upućuje na godišnje, mjesečne ili tjedne blagdane. Štoviše, činjenica da u Galaćanima 4,10 (usp. Rimljanima 14,5), gdje se Pavao protivi vrlo sličnoj lažnoj nauci koja je nastojala na štovanju “dana, mjeseca, vremena i godine”, lista počinje s “danima” (množina), daje nam razloga da vjerujemo kako “subote” u Poslanici Kološanima obuhvaćaju i druge dane osim subote. Pavao u ovom slučaju upozorava na štovanje godišnjih, mjesečnih i tjednih blagdana općenito (uključujući i subotu). Potporu ovom tumačenju daje i popis u kojem se nalaze “jela i pića” i štovanje blagdana. Tekst u Rimljanima 14,2.5 upućuje na isti uzajamni odnos između jedenja i štovanja dana. Stoga je sasvim moguće da su “dani” u poslanicama Rimljanima i Galaćanima, i “subote” u Kološanima međusobno povezani uključujući i subote ili druge tjedne dane obilježene postom ili izbjegavanjem jela.

Dobro je poznato da su ne samo Židovi, već i rani kršćani postili u određene dane.64 U sljedbaškom judaizmu post je bio još stroži. Zamijetite da u je Dokumentu Zadokite zapovjeđeno držanje posta zajedno sa svetim danima: “Obdržavajte subotu u svakoj njezinoj pojedinosti, i blagdane i postove u skladu s običajem koji su prvobitno uspostavili ljudi koji su ušli u savez u ‘zemlji damaščanskoj’.” (CD 6,18). Znamo, međutim, da post nije bio dopušten u subotu ni među Židovima ni među prvim kršćanima.65 To bi značilo da, ako se, kao što neki vjeruju, uzdržavanje od hrane o kojem se govori u Kološanima i Rimljanima može opravdano dovesti u vezu s “danima” i “subotama”,66 onda ovo potonje ne može izravno upućivati na sedmi dan subotu, već na određene tjedne dane posta.

Ako zbog istraživanja pretpostavimo da se “subote” u Poslanici Kološanima odnose na subotu u potpunosti ili makar dijelom, pitanje koje se mora razmotriti jest: kakvu su vrst štovanja subote zastupali lažni učitelji? Podaci koje pruža Poslanica Kološanima suviše su oskudni da bi se na ovo pitanje mogao dati određeni odgovor. Ipak, narav hereze nam dopušta da izvučemo neke osnovne zaključke. Pretjerano naglašavanje držanja uredbi o prehrani prenosilo se, nema sumnje, i na držanje subote. Obožavanje “prirodnih sila” moralo je utjecati i na štovanje subote i blagdana budući da se vjerovalo da astralne sile, koje upravljaju zvijezdama, nadziru i kalendar i ljudske živote. G.nther Bornkamm u vezi s ovim kaže: “Pavao spominje mlađake i subote (Kološanima 2,16), dane, mjesece, vremena i godine (Galaćanima 4,10), dakle, dane i vremena koji ni u kom slučaju ne pripadaju povijesti spasenja, već periodičnom ciklusu prirode, to jest odgovaraju kretanju zvijezda. To je sadržaj i značenje ‘prirodnih sila svijeta‘.”67

Čini se da subota u kontekstu kološanske hereze nije štovana kao znak stvaranja, izbora ili otkupljenja, već, kao što ističe Eduard Lohse, “zbog prirodnih sila svijeta koje upravljaju kretanjem zvijezda i tako do u sitnice ođreduju kalendar”.68 Zamijetite da ovo astrološko praznovjerje nije prevladavalo samo u helenističkim krugovima, već i u judaizmu. Kumranska zajednica je, na primjer, spekulirala o odnosu između anđela, astralnih sila i strogog štovanja blagdana.69 Judeo-kršćanska sljedba elkosaita (oko 100. g. po Kr.) pruža još jedan primjer kako je obožavanje astralnih sila utjecalo na njihovo štovanje subote. Hipolit izvještava: “Elkasait ovako govori: ‘Postoje zle zvijezde neznaboštva... Čuvaj se sila dana, utjecaja ovih zvijezda, te ne počinji nikakav posao tijekom njihove vladavine. I ne krštavaj čovjeka ili ženu u dane kad ove zvijezde vladaju, kad Mjesec (izlazeći) između njih juri nebom i putuje zajedno s njima... Ali, štoviše, poštuj dan subotnji budući da je to jedan od onih dana u koje prevladavaju (sile) ovih zvijezda.”70

U kasnijim kršćanskim raspravama protiv Židova nalazimo dodatne dokaze o astralnom utjecaju na štovanje blagdana kao što je subota. U Poslanici Diognetu, na primjer, čitamo ove nemile ukore: “Ali kad je u pitanju njihova (židovska) suzdržanost u vezi s mesom i njihovo praznovjerje u vezi sa subotom, njihovo hvalisanje obrezanjem i maštanja o postu i mlađacima, što je potpuno smiješno i nije vrijedno objašnjavanja, mislim da o tomu ne trebaš ništa saznati od mene.”71

Ulomak iz Petrove propovijedi sadrži ovo oštro upozorenje: “Niti ga obožavajte kao što to čine Židovi jer oni, iako misle da samo oni poznaju Boga, ne poznaju ga služeći anđelima i arkanđelima, mjesecima i Mjesecu, a ako se ne vidi Mjesec, oni ne slave ono što oni nazivaju prvom subotom niti drže mlađaka, ni dana beskvasnih kruhova, ni blagdan (sjenica?) niti veliki dan (pomirenja).”72

U poganskom svijetu, kao što smo već spomenuli,73 subota se smatrala nesretnim danom zbog njezine veze s planetom Saturnom. U svjetlu prevladavajućih astralnih praznovjerja koja su utjecala na štovanje dana među Židovima i neznabošcima logično je pretpostaviti da je svako štovanje subote koje su zastupali asketski učitelji u Kolosi, poznati po promicanju štovanja prirodnih sila svijeta, moglo samo biti stroge i praznovjerne naravi. Apostolovo upozorenje protiv ovakvog držanja subote bilo je ne samo primjereno, već i poželjno. Ali u ovom slučaju Pavao nije napadao načelo štovanja subote, već njezino izopačivanje. Valja zamijetiti da apostol ne upozorava protiv oblika ovih obreda, već protiv njihove izopačene svrhe. Način na koji kršćani jedu, piju i štuju dane i vremena (kao što se jasno kaže u Rimljanima 14,5) stvar je osobnog uvjerenja koje treba poštovati, ali pobude za njihovo štovanje nisu pitanje osobnog stava. Ovi obredi jesu i moraju ostati sjena koja upućuje na stvarnost koja je Krist, i oni nikad ne smiju postati zamjena za stvarnost. Stoga se Pavao ne protivi načinu ili obliku štovanja blagdana, već njihovoj izopačenoj svrsi i pobudama koje krivotvore temelj spasenja. Podaci koje pružaju preostala dva slična ulomka (Rimljanima 14,5-6; Galaćanima 4,8-11) koje ćemo sada razmatrati podupiru ovaj zaključak.

Subota u Rimljanima i Galaćanima. U Rimu je fanatična (heretička) asketska skupina, iznimno slična onoj u Kolosi, zastupala strogi vegetarijanizam, uzdržavanje od vina i štovanje dana (Rimljanima 14,1-10.21). Ranije smo zaključili da Pavao vjerojatno povezuje (kao u Kološanima 2,16) uzdržavanje od jela sa štovanjem dana. Ako je ovo tumačenje točno, onda “dani” spomenuti u Rimljanima 14,5-6 teško da se mogu odnositi na subotu budući da znamo da je subota smatrana danom blagovanja, a ne posta.74

Problem u Rimu očito je bio blaži nego u Kolosi ili Galaciji. Asketski učitelji su tamo bili manje utjecajna manjina i nisu bili “promicatelji ceremonijalizma usmjerenog protiv križa”.75 Na to upućuju apostolove odmjerene i pomirljive riječi: “Jedan, dakako, polaže veću vrijednost na jedan nego na drugi dan, a drugi polaže jednaku vrijednost na svaki dan. Samo neka svatko bude posve uvjeren u svoje mišljenje! Tko pazi na dan, čini to radi Gospodina; tko jede sve, čini to radi Gospodina jer zahvaljuje Bogu; tko ne jede sve, ne jede radi Gospodina, i on također zahvaljuje Bogu.” (14,5-6)

Načelo djelovanja u skladu s osobnim uvjerenjima i poštovanja različitih mišljenja (Rimljanima 14,3.10.13-16.19-21) o pitanju jela i dana u Rimljanima stoji u opreci načelu opravdanja po vjeri. Pavao tvrdoglavo odbija popustiti u vezi s ovim potonjim, ali u vezi s prvim on priznaje osobnu savjest kao konačni autoritet. Kako objasniti ovu očitu razliku? Odgovor se nalazi u Pavlovom razumijevanju onoga što je bitno a što nebitno za spasenje. Za Pavla je neupitno i bitno načelo da je vjera u Krista temelj spasenja (usp. Rimljanima 3,22.26.27.28.31; 4,3.13.22-25; 5,1). Ali budući da svaki pojedinac doživljava i izražava vjeru drukčije, bitan je i način na koji se ona očituje. “Samo neka”, kaže Pavao, “svatko bude uvjeren u svoje mišljenje!” (14,6) Osnovno načelo koje apostol opetovano iznosi da odredi opravdanost štovanja dana ili pravila o hrani jest želja da se poštuje Gospodin (“čini to radi Gospodina”, 14,6.7.18; usp. 1. Korinćanima 16,31).

Na temelju ovoga načela možemo se pitati je li Pavao mogao zagovarati odbacivanje štovanja subote? Teško je povjerovati da bi on ovakav običaj smatrao smetnjom poštovanju Gospodina kad je on sam subotom “po svom običaju” (Djela 17,2) raspravljao sa “Židovima i Grcima” u sinagogi (Djela 18,4). W. Rordorf dokazuje da Pavao zauzima dvostruko stajalište. “Slabim” židovskim kršćanima daje slobodu da štuju zakon uključujući i subotu. S druge strane, “jakima”, kršćanima iz neznaboštva, on daje potpunu “slobodu od štovanja zakona”, a posebno od subote.76 Može li se ovakav zaključak opravdati na temelju teksta u Rimljanima 14? Zamijetite da je sukob između “slabih” i “jakih” u pitanju jela i dana neznatno povezan (ako uopće jest) s Mojsijevim zakonom. “Slabić” koji “jede samo povrće” (14,2), ne pije vina (14,21) i “polaže veću vrijednost na jedan dan [očito za post] nego na drugi” (14,5) za ovakva uvjerenja ne može tražiti potporu u Starom zavjetu. Mojsijev zakon nigdje ne propisuje strogi vegetarijanizam, potpunu apstinenciju od vina i sklonost k danima posta.77 Jednako tako i “jaki”, onaj tko “vjeruje da smije sve jesti” (14,2) i koji “polaže jednaku vrijednost na svaki dan”, ne zahtijeva oslobođenje od Mojsijevog zakona, već od asketskih vjerovanja koja očito potječu iz sljedbaškog judaizma.78 Cijela rasprava se ne vodi onda o slobodi od štovanja zakona, već se ona, naprotiv, bavi “nebitnim” stvarima savjesti koje ne propisuju božanske uredbe već ljudska pravila i praznovjerje. Budući da ova različita uvjerenja i običaji nisu potkopavali bit evanđelja, Pavao savjetuje obostranu snošljivost i poštovanje u tom pitanju.

Situacija u Galaciji potpuno je drukčija. Ovdje Pavao odlučno ukorava one kršćane iz neznaboštva koji su se sami obrezali (Galaćanima 6,12; 5,2) i koji su počeli “slaviti određene dane, mjesece, vremena i godine” (4,10). Njihovo usvajanje ovih običaja on definira kao povratak ropstvu “prirodnim silama” (4,8-9), svemirskim silama kojima se pripisuje nadzor nad sudbinom čovječanstva. U mnogim vidovima polemika u Galaćanima 4,8-11 iznimno je slična onoj u Kološanima 2,8-23. Na oba mjesta praznovjerno štovanje blagdana opisuje se kao ropstvo “prirodnim silama”. Međutim, u Galaćanima je javni ukor “lažnih učitelja” stroži. Njih se smatra “prokletima” (1,8.9) jer su naučavali “evanđelje protivno onom koje smo vam navijestili”. Njihovo naučavanje da je štovanje dana i vremena nužno za opravdanje i spasenje iskrivljavalo je samu bit Evan đelja (5,4).

Aludira li se u Poslanici Galaćanima na subotu ili ne, ovisi o tumačenju riječi “dana” (4,10). Neki kritičari dokazuju na temelju usporednog ulomka u Kološanima 2,16, gdje su “subote” izričito spomenute, da “riječ ‘dani’ svakako upućuje na subote”.79 Mi ne poričemo ovu mogućnost, ali smo ranije pokazali da se imenica “subote” u množini u Kološanima uobi čajeno koristila kao naziv ne samo za dan subotu, već i za cijeli tjedan. Tako i imenica “dani” u množini u Galaćanima može lako ukazivati da su kološanske “subote” “tjedni”, a ne obrnuto.

Pretpostavljajući da je subota dio “dana” koje su Galaćani80 štovali, pitanje koje trebamo razmotriti glasi: “Što ih je motiviralo na štovanje ovih subota i blagdana? Protivi li se Pavao biblijskoj uredbi koja zapovijeda štovanje subote i blagdana, ili on ukorava izopačenu uporabu ovih običaja?

Općenito se prihvaća da su praznovjerna vjerovanja u astralne utjecaje motivirala Galaćane na štovanje židovskih blagdana. Na to ukazuje Pavlova optužba kako je njihovo prihvaćanje ovih običaja isto što i povratak na nekadašnju neznabožačku pokornost bogovima koji nisu nikakvi bogovi (4,8-9). Očito je da su Galaćani zbog svoga neznabožačkog podrijetla, kako to dobro zamjećuje W. Rordorf, “u posebnoj pozornosti koju su Židovi poklanjali određenim danima i vremenima vidjeli samo vjersko obožavanje zvijezda i prirodnih sila”.81 Možda je činjenica da se štovanje židovske subote u poganskom svijetu, kao što smo već spomenuli, često pripisivalo zlim utjecajima planeta Saturna pridonijela razvoju ovog pogrešnog razumijevanja. Stoga izgleda da je svako štovanje subote od strane Galaćana bilo motivirano praznovjernim i pogrešnim razumijevanjem biblijskih uredbi.

Međutim, Pavao se ne trudi razotkriti praznovjerne ideje koje motiviraju ovakvo štovanje, već dovesti u pitanje cijeli sustav koji su stvorili lažni učitelji u Galaciji. Uvjetujući Božje opravdanje i prihvaćanje obreda kao što su obrezanje i štovanje dana i vremena, Galaćani su spasenje učinili ovisnim o ljudskim dostignućima. Za Pavla je to izdaja Evanđelja: “Prekinuli ste s Kristom svi koji se hoćete opravdati u Zakonu; ispali ste iz milosti.” (Galaćanima 5,4).

Pavlov javni ukor štovanja dana i vremena mora se razumjeti u ovom kontekstu. Kad pobude za obdržavanje ovih obreda ne bi potkopavale ključna načela opravdanja po vjeri u Isusa Krista, Pavao bi samo preporučio snošljivost i poštovanje (kao što čini u Rimljanima 14), čak ako su neke zamisli i strane nauku Starog zavjeta. Međutim, budući da su motivi za ovakve običaje ugrožavali sam temelj spasenja pouzdanjem u dogmu, apostol ih ne oklijeva odbaciti. Pavao ni u Galaćanima ni u Kološanima ne osporava načelo štovanja subote, već izopačenu primjenu vjerskih obreda čija je svrha bila promicanje spasenja ljudskim dostignućima, a ne božanskom milošću.

Zaključak. Naša raščlamba tri Pavlova teksta koji se često navode u prilog dokazu da Pavao odbacuje subotu kao starozavjetnu obrednu sjenu pokazala je da je ovo tumačenje neodrživo iz nekoliko razloga.

Prvo, Pavao ni u jednom navedenom tekstu ne raspravlja o tome obvezuje li zapovijed o suboti i kršćane, već osporava složene asketske i vjerske obrede koji su (posebno u Kolosi i Galaciji) potkopavali ključna načela opravdanje vjerom u Isusa Krista.

Drugo, činjenica da je praznovjerni oblik štovanja subote možda dio hereze koju Pavao ukorava, ne umanjuje obvezujuću narav ove uredbe, budući da on osuđuje njezino izopačenje, a ne samu uredbu. Ukoravanje zlouporabe biblijske uredbe ne može se tumačiti kao ukidanje same uredbe.

Treće, činjenica da je Pavao preporučio snošljivost i poštovanje čak i prema razlikama u propisima o hrani i danima (Rimljanima 14,3-6) koje potječu od ljudskih običaja upućuje na činjenicu da je on u pitanju "dana" bio suviše liberalan da bi odbacio zapovijed o suboti i uveo štovanje nedjelje. Da je to učinio, suočio bi se s protivljenjem i beskrajnim raspravama sa zagovornicima subote. Odsutnost tragova bilo kakve polemike možda je najočitiji dokaz Pavlovog poštovanja ustanove subote.

U završnoj raščlambi, dakle, Pavlov stav spram subote mora se određivati na temelju njegovog općeg stava prema zakonu, a ne na temelju njegovih javnih ukora heretičkih i praznovjernih obreda koji su možda obuhvaćali i držanje subote. Propust da se uoči razlika između Pavlovog koncepta zakona kao skupa uputa koje on smatra “svetim, pravednim i dobrim” (Rimljanima 7,12; usp. 3,31; 7,14.22), i koncepta zakona kao sustava spasenja mimo Krista koji on odlučno odbacuje, očit je uzrok nerazumijevanja Pavlovog stava prema suboti. Nije upitno da je apostol poštovao one starozavjetne ustanove koje su za kršćane još uvijek bile valjane. Na primjer, primijetili smo da je on u subotu pribivao bogoslužju zajedno sa “Židovima i Grcima” (Djela 18,4.19; 17,1.10.17), da je proveo dane beskvasnog kruha u Filipi (20,16), da mu se “žurilo... da bude, ako je moguće, na Duhove u Jeruzalemu” (20,16), da se na vlastitu inicijativu podvrgao nazarejskom zavjetu u Kenhreji (Djela 18,18), da se očistio u hramu da bi dokazao da “i sam vrši Zakon” (Djela 21,24) i da je obrezao Timoteja (Djela 16,3). S druge strane, kad god je bilo koji od ovih ili sličnih običaja promican kao temelj spasenja, on je odlučno osporavao njihovu izopačenu svrhu. Stoga bismo mogli reći da je Pavao odbacio subotu kao sredstvo spasenja, ali ju je prihvatio kao sjenu koja upućuje na stvarnost koja pripada Kristu.

________________________