Postoji jedan Bog: Otac, Sin i Sveti Duh, zajednica tri lica iste večnosti. Bog je besmrtan, svemoćan, sveznajuć, iznad svega i posvuda prisutan. On je beskonačan i nadilazi moć ljudskog razumevanja, ali ipak poznat preko svojih otkrivenja o Sebi. On je večno dostojan da Ga sva stvorenja poštuju, obožavaju i da Mu služe. (Osnovna verovanja, 2)
Na Golgoti su se gotovo svi odrekli Isusa. Tko je Isus uistinu bio prepoznala je samo nekolicina – onaj zločinac koji je umirao i koji Ga je nazvao Gospodom (Lk 23,42), kao i rimski vojnik koji je rekao: “Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” (Mk 15,39)
Kada je napisao: “K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše” (Iv 1,11), apostol Ivan nije mislio samo na mnoštvo oko križa ili čak na Izrael, već isključivo na generaciju koja je u to vrijeme živjela. Osim šačice ljudi, cijelo čovječanstvo, kao i ta promukla svjetina na Golgoti, nije u Isusu prepoznala svoga Boga i Spasitelja. Ovaj propust, najveći i najtragičniji propust ljudskog roda, pokazuje da je znanje čovječanstva o Bogu vrlo oskudno.
Spoznaja o Bogu
Mnoge teorije u svom pokušaju da objasne Boga i mnogi dokazi za i protiv Njegova postojanja, pokazuju da ljudska mudrost ne može prodrijeti u ono što je božansko. Oslanjanje samo na ljudsku mudrost u želji da se dokuči Bog, slično je porabi lupe u proučavanju sazviježđa. Otuda je za mnoge Božja mudrost”tajanstvena i sakrivena” (1 Kor 2,7). Za njih je Bog tajna. Apostol Pavao piše: “… onu (mudrost Božju) koju nije upoznao ni jedan od knezova ovoga svijeta – da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.” (1 Kor 2,8)
Jedna je od temeljnih zapovijedi Svetoga pisma: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom.” (Mt 22,37; usporedi Pnz 6,5) Mi ne možemo voljeti nekoga o komu ništa ne znamo, a ipak istraživanjem ne možemo dokučiti tajne Božje (Job 11,7). Kako onda možemo ostvariti poznavanje Tvorca i ljubavi prema Njemu?
Bog se može upoznati. Razumijevajući ljudski položaj, Bog nas je – u svojoj ljubavi i milosti – dosegao preko Biblije. To otkriva da “kršćanstvo nije svjedočanstvo o čovjekovu traganju za Bogom; ono je rezultat Božje objave samoga Sebe i svojih ciljeva čovjeku. Ova samoobjava premošćuje provaliju između buntovnog svijeta i Boga ljubavi.
Izricanje najveće Božje ljubavi došlo je kroz Njegovu najuzvišeniju objavu, kroz Isusa Krista, Njegovog Sina. Preko Isusa možemo upoznati Oca. Evo kako to apostol Ivan kazuje: “Znamo, također, da je Sin Božji došao i da nam je dao razum, da upoznamo Istinoga. Mi smo u Istinitome, u njegovu Sinu Isusu Kristu. On je Istinit, Bog i vječni život.” (1 Iv 5,20)
Isus je rekao: “A ovo je vječni život spoznati tebe, jedino pravoga Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Iv 17,3)
To je dobra vijest. Premda je nemoguće potpuno spoznati Boga, Sveto pismo pruža praktično znanje o Njemu, dostatno da ostvarimo spasonosni odnos s Njim.
Stjecanje spoznaja o Bogu. Kao i druge spoznaje, spoznaja o Bogu je potreba srca koliko i uma. Ona obuhvaća cjelovitu čovjekovu ličnost, a ne samo um. U tome se mora vidjeti postoji li otvaranje prema Svetome Duhu i spremnost da se izvrši Božja volja (Iv 7,17. usporedi: Mt 11,27). Isus je rekao: “Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati.” (Mt 5,8)
Oni koji ne vjeruju, ne mogu pojmiti Boga. Pavao je uzviknuo: “Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje li je istraživač ovoga svijeta? Zar nije Bog učinio ludom mudrost svijeta? Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja.” (1 Kor 1,20.21)
Način na koji učimo spoznavati Boga iz Biblije razlikuje se od svih ostalih metoda u stjecanju znanja. Ne možemo se postaviti iznad Boga i ponašati se prema Njemu kao prema nekom predmetu koji treba ispitati ili okarakterizirati. U našem traganju za spoznajom o Bogu moramo se potčiniti autoritetu Njegove samoobjave – Bibliji. Budući da Biblija sama sebe tumači, moramo se potčiniti njezinim načelima i metodama. Bez ovih biblijskih smjernica ne možemo upoznati Boga.
Zašto toliko mnogo ljudi iz Isusova vremena nije bilo kadro vidjeti Božju samoobjavu u Isusu? Zato što se nisu htjeli potčiniti vodstvu Svetoga Duha preko Svetoga pisma, pogrešno su tumačili Božju vijest i raspeli svog Spasitelja. Njihov problem nije bio problem uma. Bio je to problem zatvorena srca i potamnjela uma koji je vodio u vječnu propast.
Postojanje Boga
Postoje dva glavna izvora dokaza o postojanju Boga – Knjiga prirode i Sveto pismo.
Dokaz iz stvaranja. Svatko može doznati istinu o Bogu preko prirode i ljudskog iskustva. David je pisao: “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.” (Ps 19,1) Apostol Ivan je tvrdio da Božja objava uključujući i prirodu prosvjetljuje svakoga (Iv 1,9). Apostol Pavao je smatrao: “Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta.” (Rim 1,20)
Ljudsko ponašanje, također, pruža dokaz o postojanju Boga. U atenskom obožavanju “nepoznatoga Boga” apostol Pavao je vidio dokaz o vjerovanju u Boga. On je rekao: “Dakle, što vi ne znajući štujete, to vam ja navješćujem.” (Dj 17,23) Apostol Pavao, također, govori da ponašanje nekršćana otkriva svjedočanstvo njihove savjesti i ističe da je Božji Zakon napisan “u njihovim srcima”. (Rim 2,14.15). Ova spoznaja da Bog postoji nalazi se čak i među onima koji nemaju pristupa Bibliji. Ova opća objava o Bogu vodi k cijelome nizu klasičnih racionalnih dokaza o postojanju Boga.
Dokaz iz Svetog pisma. Biblija ne dokazuje postojanje Boga. Ona to usvaja kao istinu. Njezin uvodni redak izjavljuje: “U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Post 1,1) Biblija opisuje Boga kao Tvorca, Održavatelja i Gospodara nad cjelokupnimstvaranjem. Božja je objava preko prirode toliko moćna da nema opravdanja za ateizam koji potječe iz napora da se potisne božanska istina ili iz uma koji neće priznati dokaze da Bog postoji (Ps 14,1; Rim 1,18-22.28).
Ima dostatno dokaza o Božjem postojanju koji mogu uvjeriti svakoga tko ozbiljno pokušava otkriti istinu o Njemu. Vjera je, pak, preduvjet jer “bez vjere nemoguće mu je ugoditi, jer onaj koji želi pristupiti Bogu mora vjerovati da postoji Bog i da nagrađuje one koji ga traže.” (Heb 11,6)
Vjera u Boga, međutim, nije slijepa. Ona se zasniva na dostatno dokaza koji se nalaze u Božjim objavama, i preko Svetoga pisma i preko prirode.
Bog Svetoga pisma
Biblija otkriva osnovne Božje osobine preko Njegovih imena, djela i atributa.
Božja imena. U vrijeme kad je Sveto pismo pisano imena su bila važna, kao što je to još uijvek važno na Bliskom i Dalekom Istoku. U tim se područjima smatra da ime treba otkriti karakter onoga koji ga nosi, njegovu pravu prirodu i identitet. Važnost Božjih imena – koja određuju Njegovu narav, karakter i svojstva – otkrivena je u Njegovoj zapovijedi: “Ne uzimaj uzalud imena Jahve Boga svoga.” (Izl 20,7) Psalmist David je pjevao: “Pjevat ću imenu Jahve višnjega.” (Ps 7,18) “Sveto je i časno ime njegovo.” (Ps 111,9). “Neka svi hvale ime Jahvino, jer divno je njegovo ime uzvišeno!” (Ps 148,13)
Hebrejska imena El i Elohim (“Bog”) otkrivaju Božju moć. Ona Ga opisuju kao jakog i moćnog Boga, Boga Stvoritelja (Post 1,1; Izl 20,2; Dn 9,4). Imena Elyon (“Višnji”) i El Elyon (“VišnjiBog”) usredotočuju se na Njegov položaj (Post 14,18-20; Iz 14,14). Adonai (“Gospodin”) prikazuje Boga kao Svemogućeg Vladara (Iz 6,1; Ps 35,23). Ova imena ističu Božju veličanstvenu i uzvišenu (transcendentnu) narav.
Druga imena otkrivaju Božju spremnost da izgradi odnos s ljudima. Shaddai (“Svemogući”) i El Shaddai (“Bog svemogući”) prikazuje Svemogućeg Boga kao izvor blagoslova i utjehe (Izl 6,3; Ps 91,1). Ime Yahweh, prevedeno kao Jehova ili Gospodin, Gospod naglašava Božju vjernost zavjetu i Njegovu milost (Izl 15,2.3; Hoš 12,5.6). U Izlasku 3,14 Jahve opisuje sebe kao “Ja sam koji jesam” ili “bit ću ono što ću biti”, ističući svoj postojani odnos prema svom narodu. S vremena na vrijeme Bog se otkriva čak i mnogo prisnije kao “Otac” (Pnz 32,6; Iz 63,16; Jr 31,9; Mal 2,10), nazivajući Izraela “sin moj, prvorođenac” (Izl 4,22; usporedi: Pnz 32,19).
Osim za ime Otac novozavjetna Božja imena imaju istovjetno značenje kao i ona u Starom zavjetu. U Novom zavjetu Isus se služi imenom Otac, da bi nas doveo u prisni i osobni odnos s Bogom (Mt 6,9; Mk 14,36; usporedi: Rim 8,15; Gal 4,6).
Božja djelatnost. Biblijski pisci troše više vremena opisujući Božju djelatnost nego Njegovu ličnost. On je predočenkao Tvorac (Post 1,1; Ps 24,1.2), Održavatelj svijeta (Heb 1,3) i Otkupitelj i Spasitelj (Pnz 5,6; 2 Kor 5,19), koji nosi teret konačne sudbine čovječanstva. On stvara planove (Iz 46,11), proročanstva (Iz 46,10) i obećanja (Pnz 15,6; 2 Pt 3,9). On oprašta grijehe (Izl 34,7) i u skladu s tim zaslužuje naše obožavanje (Otk 14,6.7). Na kraju Sveto pismo otkriva Boga kao Vladara: “Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, jedinom Bogu”(1 Tim 1,17). Njegova djela potvrđuju da je On Bog ličnost.
Božja obilježja – atributi. Pisci Svetoga pisma daju dodatnu obavijest o bitku Boga svjedočanstvima o Njegovim obilježjima.
Božja svojstva koja nisu priopćena obuhvaćaju aspekte Njegove božanske naravi koji nisu dani stvorenim bićima. Bog postoji sam po Sebi, jer On ima “život u sebi”. (Iv 5,26) On ima neovisnu volju (Ef 1,5) i moć (Ps 115,3). On je sveznajuć, On zna sve (Job 37,16; Ps 139,1-18; 147,5; 1. Iv 3,20), jer je Alfa i Omega (Otk 1,8), On zna kraj od samog početka (Iz 46,9-11).
Bog je posvuda nazočan (Ps 139,7-12; Heb 4,13) prožimajući cijeli svemir. On je potpuno prisutan u svakom dijelu svemira. On je vječan (Ps 90,2; Otk 1,8), premašujući vremenske granice, ali je potpuno prisutan i u svakom vremenskom trenutku.
Bog je svemoćan. Da Mu ništa nije nemoguće, uvjerava nas to što On ispunjava svaku svoju namjeru (Dn 4,17.25.35; Mt 19,26; Otk 19,6). On je nepromjenljiv zato što je savršen. On kaže: “Jer ja Jahve, ne mijenjam se.” (Mal 3,6; vidi: Ps 33,11; Jakov 1,17) Budući da samo u nekom smislu ovi atributi određuju Boga, oni nisu savršeni.
Božji priopćeni atributi potječu iz Njegove skrbi pune ljubavi spram ljudskog roda. Oni obuhvaćaju ljubav (Rim 5,8), milost (Rim 3,24), milosrđe (Ps 145,9), strpljenje (2 Pt 3,15), svetost (Ps 99,9), pravdu (Ezr 9,15; Iv 17,25), pravičnost (Otkrivenje 22,12) i istinu (1. Iv 5,20). Ovi darovi dolaze sa samim Darivaocem.
Božja vladavina
Sveto pismo uči o Božjoj vladavini. “Radi što hoće… i nema nikoga da bi mu ruku ustavio.” (Dn 4,35) “Jer ti si stvorio sve: sve tvojoj volji duguje postojanje i stvaranje.”. (Otk 4,11) “što god se Jahvi svidi,to čini na nebu i na zemlji.” (Ps 135,6) Stoga kralj Salamun može reći: “Kraljevo je srce u ruci Jahve kao voda tekućica; vodi ga kuda god hoće.” (Izr 21,1) Apostol Pavao, svjestan Božje vrhovne vlasti, piše: “Opet ću se, ako Bog da, vratiti k vama.” (Dj 18,21; vidi: Rim 15,32), dok apostol Jakov opominje: “Mjesto da govorite: Ako Gospodin htjedne, živjet ćemo…” (Jak 4,15)
Predodređenje (predestinacija) i ljudska sloboda. Biblija otkriva Božji potpuni nadzor nad svijetom. On je “predodredio” odredi” ljude “da budu jednaki slici Njegova Sina” (Rim 8,29.30) kako bi postali Njegova usvojena djeca i primili nasljeđe (Ef 1,4.5.11). što u biti takva vrhovna vlast znači za ljudsku slobodu?
Glagol predestinirati znači “unaprijed odrediti”. Neki pretpostavljaju da ovi ulomci uče da Bog neke proizvoljno bira za spasenje, a druge za osudu (uništenje), bez obzira na njihov osobni izbor. Međutim, proučavanje konteksta ovih poglavlja pokazuje da apostol Pavao ne govori o Božjem hirovitom isključenju što je pogodilo koga.
Napad na ove tekstove je inkluzivan. Biblija jasno tvrdi daBog “hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine. (1 Tim 2,4) On “neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju.” (2 Pt 3,9). Ne postoji nikakav dokaz da je Bog odlučio da neke osobe budu izgubljene; takva odluka bi poricala Golgotu, na kojoj je Isus umro za svakoga. Nijedan u tekstu “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine nijedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Iv 3,16) znači da svatko može biti spašen.
“Da je čovjekova slobodna volja odlučujući čimbenik njegove sudbine vidi se iz činjenice da Bog neprekidno iznosi rezultate poslušnosti i neposlušnosti i potiče riječima grešnika da izabere poslušnost i život (Pnz 30,19; Još 24,15; Iz 1,16.20; Otk 22,17), kao i iz činjenice da je onome koji vjeruje moguće, premda je u jednom trenutku dobio milost, otpasti i biti izgubljen (1 Kor 9,27; Gal 5,4; Heb 6,4-6; 10,29)…
“Bog može unaprijed vidjeti izbor koji će svaki pojedinac učiniti, ali Njegovo proviđenje ne odlučuje o tome kakav će biti izbor… Biblijsko predodređenje (predestinacija) sastoji se od Božjeg djelotvornog cilja da svi koji izaberu vjeru u Krista budu spašeni (Iv 1,12; Ef 1,4-10).”
Što onda u Svetom pismu znači to kad se kaže da je Bog volio Jakova, a Ezava nije (Rim 9,13) i da je otvrdnuo srce faraonu (Rim 9,17.18.15.16; Izl 9,16; 4,21)? Kontekst ovih redaka pokazuje da je Pavlova briga misija, a ne spasenje. Spasenje stoji svakome na raspolaganju – ali Bog neke ljude bira zaposebne zadaće. Spasenje je podjednako stajalo na raspolaganju Jakovu kao i Ezavu, ali je Bog izabrao Jakova, a ne Ezava da bude loza preko koje će On objaviti vijest o spasenju svijetu. Bog pokazuje vrhovnu moć u svojoj misionarskoj strategiji.
Kad Sveto pismo kaže da je Bog otvrdnuo srce faraonu, onda to jedino znači pripisivanje Njemu onoga djela koje On dopušta, a ne nagovještaj da ga On nalaže. Faraonov negativni odgovor na Božji poziv ustvari pokazuje Božje štovanje njegove slobode izbora.
Proviđenje i ljudska sloboda.Neki vjeruju da je Bog tako povezan s ljudima da ne poznaje njihov izbor sve dok ga oni ne izvrše; da Bog zna neke buduće događaje, kao što je drugi Kristov dolazak, milenij i obnova Zemlje, ali ne zna tko će biti spašen. Oni smatraju da bi Božja snažna povezanost s ljudskim rodom bila ugrožena kad bi znao sve što će se objelodaniti od vječnosti do vječnosti. Neki kažu i to da bi Mu bilo dosadno znati kraj prije samog početka.
Međutim, Božje znanje o tome što će pojedinci učiniti ne remeti ono što oni stvarno izaberu da učine, ništa više no što povjesničarevo znanje o onome što su ljudi činili u prošlosti remeti njihova djela. Upravo kao što kamera bilježi neki prizor, ali ga ne mijenja, proviđenje gleda u budućnost ne mijenjajući je. Božansko proviđenje nikada ne krši ljudsku slobodu.
Dinamika unutar Božanstva
Postoji li samo jedan Bog? Kako razmišljati o Kristu i Svetome Duhu?
Božje jedinstvo. Suprotno neznabožačkim narodima koji su ga okruživali, Izrael je vjerovao u postojanje jednoga Boga (Pnz4,35; 6,4; Iz 45,5; Zah 14,9). Novi zavjet također ističe Božje jedinstvo (Mk 12,29-32; Iv 17,3; 1 Kor 8,4-6; Ef 4,4-6; 1 Tim 2,5). Isticanje monoteizma ne proturiječi kršćanskom konceptu o trojedinom Bogu ili Trojstvu – Ocu, Sinu i Svetom Duhu, već potvrđuje da ne postoji panteon raznih bogova.
Pluralitet unutar Božanstva. Premda Stari zavjet izričito ne uči da je Bog trojedini, on nagovješćuje množinu u Božanstvu. Ponekad Bog koristi zamjenice u množini, kao naprimjer: “Načinimo čovjeka na svoju sliku.” (Post 1,26); “Evo, čovjek postade kao jedan od nas” (Post 3,22); “Hajde da siđemo.” (Post 11,7) Povremeno je anđeo Gospodnji poistovjećen s Bogom. Javivši se Mojsiju, anđeo Gospodnji je rekao: “Ja sam Bog tvojega oca, Bog Abrahamov, Izakov i Bog Jakovljev.” (Izl 3,6)
Razni izvještaji razlučuju Božjeg Duha od Boga. U izvještaju o stvaranju “Duh Božji lebdio je nad vodama.” (Post 1,2) Neki reci ne samo što se odnose na Duha već uključuju i treće lice u Božjem djelu otkupljenja: “A sada me (Božji Sin) Gospod Jahve (Otac) šalje s duhom svojim (Sveti Duh).” (Iz 48,16); “Na njega (Mesija) sam (ja – Otac) svoga duha (Sveti Duh) izlio,da donosi pravo narodima.” (Iz 42,1)
Odnos unutar Božanstva. Prvi Kristov dolazak daje nam mnogo jasniju spoznaju trojednog Boga. Ivanovo Evanđelje otkriva da je Božanstvo Bog Otac (vidi: 3. poglavlje ove knjige), Bog Sin (vidi: 4. poglavlje) i Bog Sveti Duh (vidi: 5. poglavlje) – jedinstvo triju jednako vječne ličnosti koje imaju jedinstven i ljudskom razumu nepojmljiv odnos.
1. Odnos ljubavi. Kad je Krist uzviknuo: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” (Mk 15,34), On je patio zbog grijehomizazvanog udaljavanja svoga Oca. Grijeh je prekinuo prvotni odnos između čovječanstva i Boga (Post 3,6-10; Iz 59,2). U svojim posljednjim trenucima Isus, koji nije poznavao grijeh, postao je grijehom nas radi. Preuzimajući naš grijeh, naše mjesto, On je iskusio razdvajanje od Boga, što je bila naša sudbina – i zbog toga umro.
Grešnici nikada neće shvatiti što je Isusova smrt značila za Božanstvo. Od vječnih vremena On je bio sa svojim Ocem i Duhom. Oni su živjeli kao jednako vječni, postojali su zajedno u savršenom samopredanju i ljubavi jedan prema drugome. Biti zajedno toliko dugo pokazuje savršenu, apsolutnu ljubav koja postoji u Božanstvu. “Bog je ljubav” (1 Iv 4,8) znači da je Svatko od Njih živio tako za Drugoga da su iskusili potpunu sreću.
Ljubav je točno opisana u 1. Korinćanima 13. poglavlju. Netko će se možda pitati kako se osobina duge trpeljivosti ili strpljenja slaže u Božanstvu koje ima savršen odnos ljubavi. Strpljenje je prvenstveno trebalo u postupanju s pobunjenim anđelima, a kasnije s ljudskim bićima koja su zastranila.
Među ličnostima trojedinog Boga ne postoji nikakva razlika. Sve tri ličnosti su božanske, ali, ipak, dijele svoje božanske moći i osobine. U ljudskim organizacijama konačna izvršna vlast počiva na jednoj osobi – na predsjedniku, kralju, premijeru. U Božanstvu konačna izvršna vlast počiva na svim trima Članovima.
Dok Božanstvo nije jedno u ličnosti, Bog je jedan u ciljevima, umu i karakteru. Jedinstvo ne poništava jasno obilježje ličnosti Oca, Sina i Svetoga Duha. Niti razdvojenost ličnosti u Božanstvu razara monoteističko isticanje Svetog pismada su Otac, Sin i Sveti Duh jedan Bog.
2. Djelotvoran odnos. U Božanstvu postoji ekonomičnost funkcija. Bog nepotrebno ne udvostručuje rad. Jedan od najvažnijih zakona Neba je red i Bog radi uredno. Ova urednost proistječe od Božanstva i čuva jedinstvo Božanstva. Otac radi kao izvor, Sin kao posrednik, a Duh kao Onaj koji ostvaruje ili primjenjuje.
Utjelovljenje jasno i lijepo pokazuje radni odnos triju lica Božanstva. Otac je dao svoga Sina, Krist se sam dao, a Sveti Duh je pripremio Isusovo rođenje (Iv 3,16; Mt 1,18.20). Anđeoska objava Mariji jasno otkriva djelovanje Trojice u tajni da je Bog postao čovjekom. “Duh sveti sići će na te, – odgovori joj anđeo – sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim. (Lk 1,35)
Svaki je član Božanstva bio nazočan prigodom Kristova krštenja: Otac dajući ohrabrenje (Mt 3,17), Krist dopuštajući da bude kršten kao naš primjer (Mt 3,13-15) i Duh predajući sebe Isusu da bi Mu dao silu (Lk 3,21.22).
Na kraju svog zemaljskog života, Isus je obećao da će poslati Svetoga Duha kao savjetnika i pomoćnika (Iv 14,16). Samo nekoliko sati kasnije, viseći na križu, Isus je povikao svom Ocu: “Bož moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?” (Mt 27,46) U tim trenucima koji čine vrhunac u povijesti spasenja Otac, Sin i Sveti Duh bili su dio tog prizora.
Danas, Otac i Sin dopiru do nas preko Svetoga Duha. Isus je rekao:
“Kad dođe Branitelj, kojega ću ja poslati od Oca, Duh istine koji izlazi od Oca, svjedočit će za mene.” (Iv 15,26) Otac i Sin šaljuDuha da otkrije Krista svakom čovjeku. Velika je zadaća Trojstva donijeti Boga i spoznaju o Kristu svakome (Iv 17,3) i Krista učiniti prisutnim i stvarnim (Mt 28,20; usporedi: Heb 13,5). Oni koji vjeruju izabrani su za spasenje, kako Petar kaže, “po predznanju Boga Oca, za posvećenje koje ostvaruje Duh, da se pokore Isusu Kristu i budu poškropljeni njegovom krvi”. (1 Pt 1,2)
Apostolski blagoslov uključuje sva tri lica Božanstva. “Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga Oca i zajedništvo Duha sa svima vama.” (2 Kor 13,13) Krist se nalazi na prvom mjestu. Božja dodirna točka s ljudskim rodom bila je i jest preko Isusa Krista – Boga koji je postao čovjekom. Premda sva tri lica Trojstva rade zajednički na spašavanju, samo je Isus živio kao čovjek, umro kao čovjek i postao naš Spasitelj (Iv 6,47; Mt 1,21; Dj 4,12). Ali kako “Bog bijaše onaj koji je u Kristu, pomirio svijet sa sobom” (2 Kor 5,19), Bog se Otac također može označiti kao naš Spasitelj (usporedi: Tit 3,4), jer nas je On spasio preko Krista Spasitelja (Ef 5,23; Fil 3,20; usporedi: Tit 3,6).
U ekonomičnosti funkcija, pojedinačni članovi Božanstva obavljaju određene zadatke u spašavanju čovjeka. Djelatnost Svetoga Duha ne dodaje ništa toj dostatnosti žrtve koju je Isus Krist podnio na križu. Preko Svetog Duha objektivno se pomirenje na križu primjenjuje subjektivno kad se Krist pomirenja useli. Stoga apostol Pavao govori o “Kristu u vama, nadi slave”. (Kol 1,27)
Usredotočenost na spasenje
Prva je Crkva krštavala ljude u ime Oca, Sina i Svetoga Duha (Mt 28,19). Ali budući da se preko Isusa otkrila Božja ljubav inamjera, Biblija je usredotočena na Njega. On je nada unaprijed prikazana u starozavjetnim žrtvama i blagdanima. On je Onaj koji zauzima središte u Evanđeljima. On je evanđelje – radosna vijest – koju su apostoli objavljivali u propovijedima i spisima – blažena nada. Stari zavjet iščekivao je Njegov dolazak; Novi zavjet izvješćuje o Njegovu prvom dolasku i očekuje Njegov ponovni dolazak.
Krist, posrednik između Boga i nas, na taj način sjedinjuje nas s Božanstvom. Isus je “put, istina i život”. (Iv 14,6) Evanđelje je usredotočeno na Ličnost, a ne samo na običaj. Ono predstavlja odnos, a ne samo pravila – jer kršćanstvo je Krist. U Njemu nalazimo bit, sadržaj i kontekst za cijelu istinu i življenje.
Gledajući na križ, mi netremice gledamo Božje srce. Na napravi za mučenje On je izlio svoju ljubav za nas. Preko Krista ljubav Božanstva ispunjuje naša bolna, prazna srca. Krist je visio tamo kao Božji dar i naša zamjena. Na Golgoti Bog je sišao na najnižu točku na Zemlji da se sretne s nama, ali se zato mi možemo popeti na najviše mjesto. Kad pođemo na Golgotu, penjemo se visoko, najviše što je moguće prema Bogu.
Trojstvo je na križu u cijelosti otkrilo nesebičnost. Tamo je naša najpotpunija objava o Bogu. Krist je postao čovjekom da bi umro za ljudski rod. On je cijenio nesebičnost više od svoga života. Tamo je Krist postao naša “pravednost, posvećenje i otkupljenje. (1 Kor 1,30) Bez obzira kakva je naša vrijednost ili značaj koji imamo ili ćemo ikada imati, on proistječe iz Njegove žrtve na križu.
Jedini pravi Bog je Bog križa. Krist je svemiru otkriobeskrajnu ljubav Božanstva i Njegovu spasiteljsku silu. On je otkrio trojedinog Boga koji je bio voljan proći kroz samrtnu patnju razdvajanja zbog bezuvjetne ljubavi prema buntovnom planetu. S ovog križa Bog nam objavljuje svoj poziv ljubavi: Pomirite se “i mir će Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvati srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu” (Fil 4,7).
(312)