Bog je Tvorac svega i u Svetom pismu otkrio je verodostojan izveštaj o svojoj stvaralačkoj delatnosti. Za šest dana Gospod je stvorio “nebo i zemlju”, sva bića na Zemlji i počinuo sedmoga dana te prve sedmice. Na taj način On je ustanovio subotu kao večnu uspomenu na svoje završeno stvaralačko delo. Prvi čovek i žena stvoreni su po Božjem obličju kao kruna stvaralačkog dela. Čovek je dobio vlast nad svetom ali i odgovornost da se brine o njemu. Kad je stvaranje sveta bilo završeno, svet je bio “veoma dobar”, spreman da objavljuje Božju slavu. (Osnovna verovanja, 6)
Biblijski je izvještaj jednostavan. Na Božju su se stvaralačku zapovijed “nebo, zemlja i more i sve što je u njima” (Izl 20,11) odmah pojavili. Za samo šest dana pokazala se promjena od Zemlje “puste i prazne” do bujnog planeta prepunog potpuno razvijenim stvorenjima i biljnim oblicima. Naš je planet bio ukrašen čistim, jasnim, jarkim bojama, oblicima i mirisima, sastavljenim rijetkim ukusom i točno određenim pojedinostima i funkcijama.
Tada se Bog “odmorio”, zaustavivši se da svetkuje i uživa. Ljepota i veličanstvenost ovih šest dana vječno će se pamtiti zato što je On zastao. Pogledajmo letimice biblijski izvještaj o Početku.
“U početku stvori Bog nebo i zemlju.” Zemlja je bila pokrivena vodom i tamom. Prvog je dana Bog odvojio svjetlost od tame, nazvavši svjetlost “dan” a tamu “noć”.
Drugog dana Bog “odijeli vode od voda”, odvojivši atmosferu od vode koja se zadržala na Zemlji, stvarajući tako uvjete pogodne za život. Trećeg je dana Bog skupio vode na jednom mjestu i stvorio kopno i more. Tada je Bog zaodjenuo gole obale, brda i doline. “I nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaku prama svojoj vrsti, i stabla koja rode plodovima što u sebi nose svoje sjeme, svako prema svojoj vrsti.” (Post 1,12)
Četvrtog dana Bog je postavio Sunce, Mjesec i zvijezde “da budu znaci blagdanima, danima i godinama”. Sunce da upravlja danom, a mjesec noći. (Post 1,14-16)
Bog je petog dana oblikovao ptice i svijet u moru. On ih je stvorio “svake vrste” (Post 1,21), upućujući na to da će se sva bića koja je On stvorio razmnožavati po svojim vrstama.
šestog je dana Bog stvorio više oblike životinjskog svijeta. On je rekao: “Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste.” (Post 1,24)
Tada, kao krunu cjelokupnog stvaranja, Bog je stvorio čovjeka “na svoju sliku.., na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih” (Post 1,27). Bog je pogledao sve što je stvorio i “bijaše veoma dobro”. (Post 1,31)
Božja stvaralačka riječ
“Jahvinom su riječju” pisao je psalmista, “nebesa sazdana, i dahom usta njegovih sva vojska njihova.” (Ps 33,6) Kako je djelovala ova stvaralačka riječ?
Stvaralačka riječ i pratvar. Riječi iz Knjige Postanka “i reče Bog” upoznaju nas sa silnom božanskom zapovijedi, pokretačem veličanstvenih događaja tijekom šest dana stvaranja (Post 1,3.6; 9,11.14.20.24). Svaka je zapovijed nabijena stvaralačkom snagom koja je “pust i prazan” planet preobražavala u raj. “On reče – i sve postade, naredi, i sve se stvori.” (Ps 33,9) Doista, “svijet” je “stvoren Božjom riječju.” (Heb 11,3)
Ova stvaralačka riječ nije ovisila o ranije postojećoj tvari (ex nihilo – ni iz čega): “Vjerom doznajemo da je svijet stvoren Božjom riječju tako da je vidljivo proizvedeno od nevidljivoga.” (Heb 11,3); premda je Bog katkad upotrebljavao ranije postojeću tvar – Adam i životinje su stvoreni od zemlje, a Eva je stvorena od Adamovog rebra (Post 2,7.19.22) – napokon, Bog je stvorio svu tvar.
Izvještaj o stvaranju
Mnoga su se pitanja postavljala u vezi s izvještajem o stvaranju iz Knjige Postanka. Jesu li dva izvještaja o stvaranju što ih sadrži prva knjiga Biblije proturječna jedan drugome ili su u skladu? Jesu li dani stvaranja doslovni ili predstavljaju duga vremenska razdoblja? Je li nebo – Sunce, Mjesec, pa čak i zvijezde – doista stvoreno samo prije 6.000 godina?
Izvještaj o stvaranju. Jesu li dva biblijska izvještaja o stvaranju, jedan u Postanku od 1,1 do 2,3 a drugi u Postanku 2,4-25, u skladu?
Prvi izvještaj kronološkim redom iznosi stvaranje svega.
Drugi izvještaj počinje riječima: “To je postanak…”, izrazom kojim se u Postanku prikazuje historijat jedne porodice (usporedi Post 5,1; 6,9; 10,1). Ovaj izvještaj opisuje čovjekovo mjesto u Stvaranju. On kronološki nije točan, ali otkriva da je sve služilo pripremi životne sredine za čovjeka. On pruža više pojedinosti o stvaranju Adama i Eve i o sredini koju je Bog osigurao u Edenskom vrtu nego što ih pruža prvi izvještaj. Osim toga, on nas obavješćuje o naravi ljudske i božanske vladavine. Ako se ova dva izvještaja o stvaranju prihvate kao doslovni i povijesni, onda su oni u skladu s ostalim Svetim pismom.
Dani stvaranja. U biblijskom izvještaju o stvaranju dani označuju doslovne vremenske razmake od 24 sata. Tipično za način kako su Božji ljudi Staroga zavjeta mjerili vrijeme, izraz “večer pa jutro” (Post 1,5.8.13.19.23.31) označuje pojedinačne dane, kada dan počinje uvečer, odnosno sa zalaskom Sunca (vidi: Lev 23,32; Pnz 16,6). Nema opravdanja kada se kaže da ovaj izraz na primjer označuje jedan doslovan dan u Levitskom zakoniku, a tisuće ili milijune godina u Postanku.
Hebrejska riječ prevedena sa dan u Potanku je yom (jom). Kad riječ yom prati određeni broj, onda ona uvijek označava doslovni dan od 24 sata (npr. Post 7,11; Izl. 16,1), što još jednom upućuje na činjenicu da izvještaj o stvaranju govori o doslovnim danima od dvadeset i četiri sata.
Deset zapovijedi pružaju još jedan dokaz da se izvještaj o stvaranju iz Knjige Postanka odnosi na doslovne dane. U četvrtoj zapovijedi Bog kaže: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi… ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” (Izl 20,8-11)
Bog ponovo jezgrovito iznosi izvještaj o Stvaranju. Svaki je dan (yom) bio ispunjen stvaralačkim radom, nakon kojih slijedi subota kao vrhunac tjedna stvaranja. Subotnji dan od 24 sata, obnavlja tako uspomenu na doslovan tjedan Stvaranja. Četvrta zapovijed ne bi imala nikakvog smisla kada bi se svaki dan prostirao u eone.
Oni koji navode tekst iz 2. Petrove 3,8 “da je u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina” pokušavaju dokazati da dani stvaranja nisu bili doslovni dani od dvadeset i četiri sata, prelazeći preko činjenice da se isti redak završava tvrdnjom da su “tisuću godina kao jedan dan”. Oni koji dane Stvaranja tumače kao tisuće godina ili duga neodređena vremenska razdoblja od više milijuna, pa čak i milijardi godina, sumnjaju u vjerodostojnost Božje Riječi – onako kako je zmija kušala Evu da to učini.
što je “nebo”? Neki ljudi su zbunjeni, i razumljivo je što su zbunjeni, recima koji govore da stvori “Bog nebo i zemlju” (Post 1,1. usporedi 2,1; Izl 20,11) i što je stvorio Sunce, Mjesec i zvijezde četvrtog dana tjedna Stvaranja prije 6.000 godina (Post 1,14-19). Jesu li sva nebeska tijela postala u to vrijeme?
Tjedan stvaranja ne obuhvaća Nebo na kome Bog prebiva od vječnih vremena. “Nebo” iz Post 1. i 2. poglavlja vjerojatno se odnosi i na planete i zvijezde koje su najbliže Zemlji.
Zemlja je po svoj prilici bila Isusovo posljednje djelo stvaranja. Biblija prikazuje sinove Božje, vjerojatno Adame svjetova koji nisu pali, koji se sastaju s Bogom u nekom udaljenom dijelu svemira (Job 1,6-12). Svemirske sonde zasad još nisu otkrile druge nastanjene svjetove. Oni su očito smješteni u prostranstvima svemira – daleko od dodira s našim Sunčanim sustavom što je zagađen grijehom, izdvojeni od grijehovne zaraze.
Bog Stvaranja
Kakav je naš Bog Tvorac? Zanima li se tako beskrajno Biće za nas – sitno zrnce života u udaljenom kutku Njegova svemira? Nakon stvaranja Zemlje, je li nastavio stvarati veća i bolja djela?
Bog koji se stara. Biblijski izvještaj o Stvaranju počinje s Bogom i kreće se k ljudskim bićima. On nagovješćuje da je stvaranjem neba i Zemlje, Bog pripremio savršenu sredinu za ljudski rod. Ljudski rod – čovjek i žena – bili su Njegovo remek djelo.
Izvještaj prikazuje Boga kao brižljivog planera koji skrbi o svojim stvorenjima. On je stvorio poseban vrt – dom za njih – i obvezao ih da ga obrađuju. On je stvorio ljudska bića kadra da održavaju vezu s Njim. To nije trebao biti prisilni i neprirodni odnos; On ih je stvorio sa slobodom izbora i sposobnošću da Ga vole i da Mu služe.
Tko je bio Bog Tvorac? Sva Lica Božanstva povezana su sa Stvaranjem (Post 1,2.26). Međutim, aktivni je pokretač bio Božji Sin, Krist koji je postojao prije svega. U prologu svog izvještaja o stvaranju, Mojsije piše: “U početku stvori Bog nebo i zemlju. Sjećajući se tih riječi, apostol Ivan je odredio Kristovu ulogu u Stvaranju sljedećim riječima: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog… Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.” (Iv 1,1-3) Kasnije u istom odsjeku Ivan veoma jasno objašnjava o kome piše: “I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama.” (Iv 1,14). Isus je bio Tvorac, Onaj čijom je riječi Zemlja postala (vidi također: Ef 3,9; Heb 1,2).
Izraz Božje ljubavi. Koliko je duboka Božja ljubav! Kad je Krist s brižljivošću punom ljubavi, klečao nad Adamom, oblikujući čovjekovu prvu ruku, sigurno je znao da će čovjekove ruke jednoga dana učiniti nepravdu i napokon će Ga prikovati na križ. U stanovitom smislu Stvaranje i križ se slijevaju u jedno, budući da je Krist Tvorac “zaklan od postanka svijeta” (Otk 13,8). Njegova Ga božanska providnost nije zaustavila. Pod zlokobnim oblakom Golgote, Krist je udahnuo u Adamove nozdrve dah života, znajući da će Ga Njegov stvaralački čin lišiti Njegovog daha života. Temelj Stvaranja je nepojmljiva ljubav.
Cilj Stvaranja
Ljubav pokreće sve što Bog čini, jer je On ljubav (1 Iv 4,8). On nas je stvorio ne samo da Ga volimo već da i On nas može voljeti. Njegova Ga je ljubav navela da prigodom Stvaranja podijeli jedan od najvećih darova koji je mogao dati – život. Upućuje li onda, Biblija, s kojim ciljem postoji svemir i njeni stanovnici?
Da otkriju Božju slavu. Preko svojih djela koja je stvorio Bog otkriva svoju slavu: “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih. Dan danu to objavljuje, a noć noći glas predaje. Nije to riječ, a ni govor nije, nije ni glas što se može čuti, al po zemlji razliježe se jeka, riječi sve do nakraj svijeta sežu.” (Ps 19,2-5)
Zašto takvo pokazivanje Božje slave? Priroda djeluje kao Božji svjedok. Njegova je namjera da Njegova stvorena djela usmjere pojedince k njihovom Tvorcu. Apostol Pavao kaže: “Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike.” (Rim 1,20)
Kad nas priroda privlači Bogu, mi doznajemo više o Božjim svojstvima, osobinama koje se mogu ugraditi i u naš život. Odsjajivanjem Božjeg karaktera, odajemo Mu slavu i na taj način ispunjavamo svrhu svog stvaranja.
Naseliti svijet. Stvoritelj nije namjeravao da Zemlja ostane osamljen, pust planet. Trebala je biti nastanjenom (Iz 45,8). Kad je prvi čovjek osjetio potrebu za drugom, Bog je stvorio ženu (Post 2,20; 1 Kor 11,9). Na taj je način On utemeljio ustanovu braka (Post 2,22-25). Ovom paru Stvoritelj nije dao samo upravu nad novostvorenim svijetom – već mu je riječima “plodite se i množite” (Post 1,28), dao prednost da sudjeluju u njegovom stvaranju.
Značaj stvaranja
Ljudi često padaju u kušnju da odbace doktrinu o stvaranju. “Tko razmišlja o tome”, govore oni, “kako je Bog stvorio svijet? Ono što mi trebamo znati jest kako da stignemo u Nebo. Ipak, nauk o Božjem stvaranju je “neizbježan temelj kršćanske i biblijske teologije”. Stanovit je broj osnovnih biblijskih pojmova ukorijenjen na božanskom stvaranju. Doista, spoznaja o tome kako je Bog stvorio “nebo i zemlju” može pomoći čovjeku da pronađe svoj put k novom Nebu i novoj Zemlji o kojima govori vizionar apostol Ivan. što, u skladu s ovim, sadrže neka učenja o stvaranju?
Lijek protiv idolopoklonstva. Božje stvaralačko svojstvo razlučuje Ga od svih ostalih bogova (1 Ljet 16,24-27; Ps 96,5.6; Iz 40,18-26; 42,5-9; 44). Mi trebamo obožavati Boga koji nas je stvorio, a ne bogove koje smo mi načinili. Svojim je stvaralaštvom On zaslužio našu potpunu vjernost. Svi drugi odnosi koji remete ovu vjernost jesu idolopoklonstvo i podliježu božanskoj osudi. Na taj je način vjernost Tvorcu odluka za život ili smrt.
Temelj istinskog obožavanja. Naše se obožavanje Boga zasniva na činjenici da je On naš Tvorac, a mi Njegova stvorenja (Ps 95,6). Važnost ove teme pokazana je njenim uključenjem u poziv upućen stanovnicima Zemlje, upravo prije Kristovog povratka, da obožavaju Stvoritelja “neba i zemlje, mora i izvora voda”. (Otk 14,7)
Subota – Uspomena na Stvaranje. Bog je ustanovio sedmi dan subotu kako bismo imali tjedni podsjetnik da smo bića koja je On stvorio. Subota je bila dan milosti, koji ne govori o tomu što smo mi učinili, već o tome što je Bog učinio. On je posebice blagoslovio ovaj dan i posvetio ga, kako ne bismo nikada zaboravili da, uz rad, život treba obuhvatiti i zajednicu s Tvorcem, odmor i proslavljanje Božjih veličanstvenih djela koja je stvorio (Post 2,2.3). Da bi naglasio njen značaj, Tvorac je nalog da se sjećamo ove svete uspomene na Njegovu stvaralačku moć stavio u središte moralnog Zakona kao vječni znak i simbol Stvaranja (Post 20,8-11; 31,13-17; Ez 20,20; vidi: 19. poglavlje u ovoj knjizi).
Brak – božanska ustanova. U tijeku tjedna stvaranja, Bog je zasnovao brak kao božansku ustanovu. Njegova je namjera bila da ova sveta zajednica između dviju osoba bude trajna: Čovjek je trebao “prionuti” svojoj ženi i njih su dvoje trebali postati “jedno tijelo” (Post 2,24; vidi također Mk 10,9; vidi: 22. poglavlje u ovoj knjizi).
Osnova za pravo vrednovanje svoje ličnosti. Izvještaj o stvaranju otkriva da smo stvoreni po Božjem obličju. Ova spoznaja daje pravi pojam o vrijednosti svakog pojedinca. I ne ostavlja mogućnost za samopotcjenjivanje. Doista, mi smo dobili jedinstveno mjesto u stvaranju, s posebnom prednošću da stalno komuniciramo sa Bogom i postanemo što sličniji Njemu.
Temelj za istinsku zajednicu. Božje je stvaralaštvo temelj Njegovog prava očinstva (Mal 2,10) i otkriva bratstvo cijelog ljudskog roda. On je naš Otac; mi smo Njegova djeca. Bez obzira na spol, rasu, obrazovanje ili položaj – svi su stvorenja po Božjem obličju. Kad se shvati i primijeni, ovaj pojam odbacuje rasizam, vjersku netrpeljivost i svaki drugi oblik diskriminacije.
Osobna služba povjerenika. Budući da nas je Bog stvorio, mi pripadamo Njemu. Ova činjenica u biti znači da imamo svetu odgovornost da budemo vjerni pristavi nad našim tjelesnim, umnim i duhovnim sposobnostima. Djelovati potpuno neovisno o Tvorcu sažeti je izraz naše nezahvalnosti. (Vidi: 20. poglavlje u ovoj knjizi).
Odgovornost za životnu sredinu. Prilikom stvaranja Bog je prvog čovjeka i ženu nastanio u vrtu (Post 2,8). Odnje su trebali obrađivati zemlju i “vladati” (Post 1,28) nad cijelim životinjskim svijetom. Na taj smo način primili božansku odgovornost da očuvamo životnu sredinu.
Dostojanstvo fizičkog rada. Tvorac je zahtijevao da Adam “obrađuje i čuva” vrt u Edenu. Davanje ovog korisnog zanimanja u zadaću ljudskom rodu u savršenom svijetu, otkriva dostojanstvo fizičkog rada.
Vrijednost fizičkog svemira. Prilikom svakog narednog oblika Stvaranja Bog je rekao da je ono što je stvorio “dobro” (Post 1,10.12.17.21.25), a za svoje dovršeno djelo stvaranja da je “veoma dobro” (Post 1,31). Na taj način stvorena tvar nije u biti zla, već dobra.
Lijek protiv pesimizma, osamljenosti i besmisla. Izvještaj o stvaranju otkriva da nismo postali slučajnom evolucijom, već da je sve stvoreno s određenim ciljem. Život ljudskog roda zamišljen je u vječnoj vezi sa samim Stvoriteljem. Kad shvatimo da smo stvoreni s nekim razlogom, život postaje bogatim i dobiva značaj, pa bolna praznina i nezadovoljstvo koje mnogi pokazuju, iščezava, a njihovo mjesto zauzima Božja ljubav.
Svetost Božjeg Zakona. Božji je Zakon postojao prije pada u grijeh. U svom stanju prije pada, ljudska su bića bila u skladu s njim. On je trebao opominjati protiv samouništenja, pokazivati granice slobode (Post 2,17), čuvati sreću i mir podanika Božjeg kraljevstva (Post 3,22-24; vidi: 18. poglavlje u ovoj knjizi).
Svetost života. Tvorac života se i dalje zanima za stvaranje ljudskog života i time život čini svetinjom. David hvali Boga jer je pokazao brižljivost prilikom njegova rođenja: “Jer ti si stvorio moje bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno… kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj.” (Ps 139,13-16) U Knjizi proroka Izaije Gospod se izjednačuje s Onim koji je “tvorac tvoj od utrobe.” (Iz 44,24) Budući da je život dar od Boga, mi ga moramo cijeniti. Ustvari, naša je moralna dužnost da ga sačuvamo.
Božje djelo stvaranja se nastavlja
Je li Bog završio svoje stvaranje? Izvještaj o stvaranju završava izjavom: “Tako bude dovršeno nebo i zemlja.” (Post 2,1). Novi zavjet potvrđuje da je Božje stvaranje završeno “od postanka svijeta.” (Heb 4,3). Znači li to da Kristova stvaralačka sila više ne djeluje? Nipošto. Stvoreni svijet još uvijek djeluje na razne načine.
1. Krist i Njegova stvaralačka riječ. Jedan je rimski stotnik, četiri tisuće godina poslije stvaranja, rekao Kristu: “Samo reci riječ, i ozdravit će sluga moj.” (Mt 8,8) Upravo je Isus tako djelovao prilikom stvaranja, izgovorio je riječ – i sluga je ozdravio. Tijekom cijele Isusove zemaljske službe, ista stvaralačka sila koja je dala život Adamovom beživotnom tijelu podizala je mrtve i donosila nov život bolesnima koji su tražili Njegovu pomoć.
2. Stvaralačka riječ danas. Ni ovaj svijet ni svemir ne djeluju nekom njima svojstvenom silom. Bog koji ih je stvorio čuva ih i održava. “Oblacima on prekriva nebesa i zemlji kišu sprema; daje da po bregovima raste trava… On stoci hranu daje i mladim gavranima kada grakću.” (Ps 147,8.9; usporedi: Job 26,7-14). On održava sve svojom riječju i “sve” je “u njemu” (Kol 1,17; usporedi: Heb 1,3)
Rad svake stanice u našem tijelu ovisi o Bogu. Svaki dah, svaki otkucaj srca, svaki treptaj oka govori o skrbi Stvoritelja punog ljubavi. “Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo.” (Dj 17,28)
Božja stvaralačka sila nije uključena samo u Stvaranje nego i u otkupljenje i obnovu. Bog ponovo stvara srca (Iz 44,21-28; Ps 51,10). “Njegovo smo, naime, stvorenje”, kaže apostol Pavao, “stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi.” (Ef 2,10) “Ako je tko u Kristu, on je novi stvor.” (2. Kor 5,17). Bog koji je stvorio mnoge galaksije u svemiru, koristi istu moć da po svome obličju nanovo stvori najponiženijeg grešnika.
Ova otkupiteljska, obnoviteljska sila nije ograničena samo na promjenu ljudskih života. Ista sila koja je prvotno stvorila nebo i Zemlju, nakon završnog će ih suda ponovo stvoriti – načiniti od njih novo i veličanstveno stvaralačko djelo, novo nebo i novu Zemlju (Iz 65,17-19; Otk 21,22).
Stvaranje i spasenje
Tako su se u Isusu Kristu sjedinili stvaranje i spasenje. On je stvorio veličanstveni svemir i savršeni svijet. Oba su kontrasta i obje poredbe između stvaranja i spasenja značajne.
Trajanje stvaranja. Prilikom stvaranja Krist je izdao naredbu i ona je odmah izvršena. Njegova moćna riječ je važna za stvaranje, a ne duga vremenska razdoblja preobražaja. Za šest dana On je stvorio sve. Ipak, zašto su trebali baš tih šest dana? Zar nije mogao izgovoriti samo jedanput i sve stvoriti u jednom trenutku?
Možda je uživao u razvitku našeg planeta tijekom tih šest dana.
Ili je možda ovo “produženo” vrijeme bilo više u vezi s vrijednošću koju je pridavao svakom stvorenom djelu ili u vezi sa željom da objavi sedmodnevni tjedan kao uzor za ciklus rada i odmora što ga je namijenio čovjeku.
Međutim Krist nije riječju stvorio spasenje. Postupak spašavanja ljudi protegnuo se na tisuće godina. On obuhvaća Stari i Novi zavjet, Kristove 33 i pol godine na Zemlji i naknadno nebesko posredovanje od gotovo 2.000 godina. To je dugo vremensko razdoblje – prema biblijskoj kronologiji oko 6.000 godina od stvaranja – a ljudi se još nisu vratili u Edenski vrt.
Kontrast između vremena potrebnog za stvaranje i ponovno stvaranje pokazuje da je Božje djelovanje uvijek u najboljem interesu ljudskoga roda. Kratkoća stvaranja pokazuje Božju želju da dovede potpuno razvijena bića koja bi mogla uživati u Njegovom stvaranju. Odugovlačenje s dovršenjem stvaranja time što bi ono bilo ovisno o nekom procesu postupnog razvoja tijekom dugih vremenskih razdoblja bilo bi suprotno karakteru Boga punog ljubavi. Dužina vremena za ponovno stvaranje otkriva Božju želju proisteklu iz ljubavi da spasi što više ljudi (2 Pt 3,9).
Kristovo stvaralačko djelo. Krist je u Edenu izgovorio stvaralačku Riječ. U Betlehemu je “Riječ tijelom postala, i nastanila se među nama” (Iv 1,14) – Tvorac je postao djelom stvaranja. Kakvo krajnje poniženje! Premda nitko nije bio svjedok Kristovog stvaranja svijeta, mnogi su bili svjedoci sile koja je dala vid slijepome (Iv 9,6.7), govor nijemome (Mt 9,32.33), ozdravljenje gubavima (Mt 8,2.3) i život mrtvome (Iv 11,14-45).
Krist je došao kao drugi Adam, novi početak za ljudski rod (Rim 5). On je čovjeku u Edenu dao drvo života; čovjek Ga je prikovao na drvo na Golgoti. U raju je čovjek stajao visok po obličju Božjem, na Golgoti je Čovjek visio mlitav u obličju zločinca. I u petak stvaranja i u petak raspeća “Svršeno je” govorilo je o završenom stvaralačkom djelu (Post 2,2; Iv 19,30) – jedno je Krist završio kao Bog, a drugo kao Čovjek; jedno – brzom silom, drugo – ljudskom patnjom; jedno za jedno vrijeme, drugo za vječnost; jedno podložno padu, drugo pobjedom nad Sotonom.
Kristove su savršene božanske ruke dale prvom čovjeku život; dok su Kristove probodene i krvlju umrljane ruke dale čovjeku vječni život. Jer čovjek nije samo stvoren; on može biti nanovo stvoren. Oba su stvaranja podjednako Kristovo djelo – nijedno od njih nije nastalo nezavisno, prirodnim razvićem.
Stvoreni po Božjem obličju, mi smo pozvani da proslavljamo Boga. Kao vrhunski čin svoga stvaranja, Bog poziva svakoga od nas da pristupi u zajednicu s Njim, tražeći svakodnevno obnoviteljsku silu od Krista, tako da u slavu Bogu možemo mnogo potpunije odsjajivati Njegov lik.
(523)