Ceo ljudski rod je obuhvaćen velikom borbom između Hrista i sotone u odnosu na Božji karakter, Njegov Zakon i Njegovu vladavinu svemirom. Ovaj sukob je nastao na Nebu kad je jedno stvoreno biće, obdareno slobodom izbora, u samouzvišenju unelo duh pobune u ovaj svet i navelo na greh Adama i Evu. Ovaj čovekov greh je uzrokovao izopačenost Božjeg obličja u ljudskom rodu, metež u stvorenu svetu i njegovo potpuno uništenje u vreme potopa celog sveta. Posmatran od svih stvorenih bića, ovaj svet je postao poprištem sveopšteg sukoba iz koga će Bog ljubavi na kraju izaći opravdan. Da bi pomogao svom narodu u ovoj borbi, Hristos šalje Svetoga Duha i odane anđele da ga vode, zaštite i podrže na putu spasenja. (Osnovna verovanja, 8)
Sveto pismo prikazuje ovu svemirsku borbu između dobra i zla, Boga i Sotone. Razumijevanje ove borbe, u koju je uvučen cijeli svemir, pomaže u davanju odgovora na pitanje: “Zašto je Isus došao na ovaj planet?”
Svemirsko sagledavanje borbe
Tajna nad tajnama, borba između dobra i zla, započela je na Nebu. Kako je moguće da je grijeh nastao u tako savršenoj sredini?
Anđeli, bića višeg reda od ljudi (Ps 8,5), stvoreni su da uživaju u prisnom druženju s Bogom (Otk 1,1; 3,5; 5,11). Veće snage i poslušni Božjoj Riječi (Ps 103,20) oni su djelovali kao sluge ili “službujući duhovi” (Heb 1,14). Premda, općenito rečeno, nevidljivi, povremeno se pojavljuju u ljudskom obliku (Post 18,19; Heb 13,2). Kroz jedno takvo anđeosko biće grijeh se uvukao u svemir.
Podrijetlo borbe. Koristeći se kraljevima Tira i Babilona kao slikovitim opisima Lucifera, Sveto pismo rasvjetljuje početak ove svemirske borbe. “Svjetlonoša” (Lucifer), “Sin Zorin”, postavljeni kerub zaštitnik”, prebivao je u Božjoj prisutnosti (Iz 14,12; Ez 28,14).” Sveto pismo kaže: “Ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep… Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina.” (Ez 28,12.15.)
Premda je pojava grijeha neobjašnjiva i neopravdana, njeni se korijeni mogu otkriti u Luciferovoj oholosti: “Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odnemari zbog svojega blaga!” (Ez 28,17) Lucifer nije htio biti zadovoljan uzvišenim položajem koji mu je dao njegov Tvorac. U sebičnosti je priželjkivao da se izjednači sa samim Bogom: “U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići… bit ću jednak Višnjemu.” (Iz 14,12-14) Ali, premda je poželio Božji položaj, on nije želio i Njegov karakter. On se mašio Božje vlasti, ali ne i Njegove ljubavi. Luciferova pobuna protiv Božje vlasti bio je prvi korak u njegovom preobražaju u Sotonu, protivnika, suparnika.
Luciferovo prikriveno djelovanje zaslijepilo je mnoge anđele prema Božjoj ljubavi. Iz toga je proizašlo nezadovoljstvo i nepokoravanje Božjoj vlasti koje je sve više raslo, sve dok jedna trećina anđeoskih vojski nije mu se pridružila u pobuni (Otk 12,4). Mir Božjeg kraljevstva bio je poremećen i tako se “zametnu rat u nebu”. (Otk 12,7). Nebeski rat potekao od Sotone, opisanog kao veliki Zmaj, stara “Zmija” i đavao, “bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njim njegovi anđeli”. (Otk 12,9)
Kako su ljudska bića uključena? Nakon progonstva s neba, Sotona je proširio svoju pobunu na našu Zemlju. Prerušen u zmiju koja je govorila i primjenjujući iste razloge koji su doveli do njegovog pada, on je uspješno potkopao Adamovo i Evino povjerenje u njihovog Tvorca (Post 3,5). Sotona je pokrenuo u Evi nezadovoljstvo sagledavanjem položaja koji joj je određen. Zaslijepljena obećanim izjednačenjem s Bogom, ona je povjerovala kušačevoj riječi, a posumnjala u Božju. Ne slušajući Božju zabranu, ona je pojela plod i utjecala na svoga muža da i on to isto učini. Vjerujući zmijinoj riječi više nego Stvoriteljevoj, oni su iznevjerili svoje povjerenje u Boga i podaničku vjernost Bogu. Kobno sjeme borbe koja je počela na Nebu, ukorijenilo se na planetu Zemlji. (vidi: Post 3)
Zavodeći naše praroditelje u grijeh, Sotona im je uspješno preoteo upravu nad Zemljom. Iz svoga novoga sjedišta, planeta Zemlje, Sotona je sada, tvrdeći da je “knez ovoga svijeta”, osporavao Boga, Njegovu vlast i mir u cijelom svemiru.
Udar ljudskom rodu. Posljedice borbe između Krista i Sotone naskoro su postale vidljive, jer je grijeh izopačio Božji lik u čovječanstvu. Premda je Bog ponudio svoj zavjet milosti ljudskom rodu preko Adama i Eve (Post 3,15; vidi: 7. poglavlje iz ove knjige), njihovo prvo dijete, Kajin, ubio je svoga brata (Post 4,8). Zlo se nastavilo umnožavati, dok Bog od žalosti nije morao reći o čovjeku “kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloća.” (Post 6,5).
Bog je iskoristio veliki potop da očisti ovaj svijet od njegovih nepokajanih stanovnika i omogući ljudskom rodu nov početak (Post 7,17-20). Ali nije dugo potrajalo, a potomci vjernog Noe udaljili su se od Božjeg saveza. Premda je Bog obećao da više nikada neće uništiti cijelu Zemlju potopom, oni su razmetljivo pokazali svoje nepovjerenje u Njega podizanjem Babilonske kule, pokušavajući doprijeti do neba i na taj način stvoriti sredstvo za bjeg od svakog potopa koji bi mogao nastati. Ovaj je put Bog savladao čovjekovu pobunu time što je pomiješao njegov opšti jezik (Post 9,1.11;11).
Nakon stanovitog vremena, u svijetu koji je gotovo potpuno otpao od Boga, Bog je svoj savez pružio Abrahamu. Bog je želio da preko Abrahama blagoslovi sve narode na svijetu (Post 12,1-3;22,15-18). Međutim, naredni naraštaji Abrahamovih potomaka pokazali su vjernost Božjem savezu milosti. Navedeni na grijeh, oni su pomogli Sotoni u postizanju njegovog cilja u velikoj borbi razapinjući na križ Tvorca i Jamca saveza, Isusa Krista.
Zemlja, pozornica svemira. Izvještaj u knjizi Job o svemirskom skupu na kome su bili nazočni predstavnici iz raznih dijelova svemira, pruža nam dopunski uvid u veliku borbu. Izvještaj počinje: “Jednoga dana dođu sinovi Božji da stanu pred Jahvu, a među njima pristupi i Satan. Jahve tad upita Satana: “Odakle dolaziš?” – “Evo prođoh zemljom i obiđoh je”, odgovori on.” (Job 1,6.7; usporedi: 2,1-7)
Jahve je tada rekao: “Pogledaj, Sotono, Joba. On vjerno drži moj Zakon. On je savršen!” (vidi: Job 1,8)
Sotona se usprotivio: “Da, ali on je savršen samo zato što mu se isplati da Ti služi. Zar ga nisi zaštitio?” Krist je odgovorio time što je dopustio Sotoni da iskuša Joba na bilo koji način osim da mu oduzme život. (vidi: Job 1,9-2,7).
Svemirska perspektiva koju daje knjiga Job, pruža nam moćan dokaz o velikoj borbi između Krista i Sotone. Ovaj planet je pozornica na kojoj se odigrava ova dramatična borba između dobra i zla. Sveto pismo o tome kaže: “Postali smo prizorom svijetu, anđelima i ljudima.” (1 Kor 4,9).
Grijeh je prekinuo vezu između Boga i čovjeka i “sve što se ne čini po čvrstom uvjerenju grijeh je”. (Rim 14,23) Prekršaj Božjih zapovijedi ili Zakona je neposredni rezultat nedostatka vjere, dokaz prekinutog odnosa. Opet, planom spasenja Bog namjerava obnoviti povjerenje u Tvorca što vodi do odnosa ljubavi izraženog u poslušnosti. Kao što je Krist istaknuo, ljubav vodi k poslušnosti (Iv 14,15).
U našem stoljeću bezakonja, prave su vrijednosti obezvrijeđene, nepoštenje se hvali, podmitljivost je način života, preljub buja, a ugovori, kako međunarodni tako i osobni, osjenčeni su lažima. Naša je prednost da ponad beznadežnog svijeta, posmatramo svemogućeg Boga koji voli. Ovaj širi pogled otkriva nam važnost posredničke službe našeg Spasitelja, koja će učiniti kraj ovoj svemirskoj borbi.
Svemirsko sporno pitanje
O kojem spornom pitanju ovisi ova borba na život i smrt?
Božja vladavina i Zakon. Božji moralni Zakon je isto tako bitan za postojanje Njegovog svemira, kao što su važni fizički zakoni koji ga održavaju u jedinstvu i stalnome radu. Grijeh je “kršenje zakona” (1 Iv 3,4) ili “bezakonje”, kao što znači i grčka riječ anomia. Bezakonje proistječe iz odbacivanja Boga i Njegove vladavine.
Namjesto da prizna odgovornost za bezakonje u svijetu, Sotona okrivljuje za to Boga. Kaže da Božji Zakon, za koji on tvrdi da je tiranski, krši osobnu slobodu. Dalje, napada Zakon jer da on, kako ga je nemoguće štovati, djeluje protiv najboljih interesa stvorenih bića. Ovim stalnim i lukavim potkopavanjem Zakona, Sotona pokušava oboriti Božju vladavinu, pa čak i samoga Boga.
Krist i predmet poslušnosti. Kušnje s kojima se Isus sučelio u tijeku svoje zemaljske službe otkrile su ozbiljnost borbe za poslušnost i pokornost Božjoj volji. U sučeljavanju s tim kušnjama, koje su Ga pripremale da bude “Svećenik milostiv i vjeran” (Heb 2,17), Krist se u pojedinačnoj borbi sreo sa smrtnim neprijateljem. U pustinji, nakon Kristovog posta od četrdeset dana, Sotona Ga je kušao tražeći da pretvori kamenje u kruhove kako bi dokazao da je On stvarno Božji Sin (Mt 4,3). Kao što je Sotona kušao Evu da u Edenu sumnja u Božju riječ, tako je sada pokušao prisiliti Krista da sumnja u valjanost onoga što je Bog rekao prigodom Njegovog krštenja: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.” (Mt 3,17). Da je Krist taj predmet uzeo u svoje ruke, pretvarajući kamenje u kruh kako bi potvrdio da je Božji Sin, On bi kao Eva, otkrio nedostatak povjerenja u Boga. Njegova bi se zadaća završila neuspjehom.
Međutim, Kristova je najvažnija prednost bila da živi po Riječi svoga Oca. Unatoč velikoj gladi, On je ovako odgovorio na Sotoninu kušnju: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Mt 4,4)
U drugom pokušaju da pobijedi Krista, Sotona Mu je pokazao panoramski prizor svjetskih carstava, obećavajući: “Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš.” (Mt 4,9). On je nagovještavao da bi čineći to Krist mogao povratiti svijet i na taj način završiti svoje djelo ne trpeći samrtne muke na Golgoti. Bez ijednog trenutka oklijevanja, i u potpunoj pokornosti Bogu, Isus je zapovjedio: “Odstupi, sotono!” Tada, služeći se Svetim pismom, kao najdjelotvornijim oružjem, rekao je: “Gospodaru, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedinom služi!” (Mt 4,10) Njegove su riječi zaključile bitku. Premda je očuvao svoju potpunu ovisnost o Ocu, Krist je pobijedio Sotonu.
Otkrivanje planova na Golgoti. Svemirska borba dosegla je vrhunac na Golgoti. Kako se približavalo vrijeme njenog završetka, Sotona je pojačao svoje napore da spriječi Isusovu službu. Sotona je bio posebice uspješan koristeći vjerske vođe onog vremena, čija je ljubomora zbog Kristove omiljenosti u narodu izazvala takve nevolje da je On morao završiti svoju javnu službu (Iv 11,45-54). Izdajom jednog od svojih učenika i svjedočenjem lažnih svjedoka, Isus je bio uhićen, saslušan i osuđen na smrt (Mt 26,63.64; Iv 19,7). U potpunoj poslušnosti volji svoga Oca, Isus je ostao vjeran sve do smrti.
Korist od Kristovog života i Njegove smrti dopire izvan ograničenog svijeta ljudskog roda. Govoreći o križu, Isus je rekao: “Sad će biti knez ovoga svijeta (Sotona) biti bačen van!” (Iv 12,31) te da je “osuđen knez ovoga svijeta.” (Iv 16,11)
Svemirska borba dosegla je svoj vrhunac na križu. Ljubav i vjerna poslušnost koju je Krist tamo pokazao usprkos Sotoninoj surovosti, potkopala je položaj kneza Sotone, potvrđujući njegovu posvemašnju propast.
Borba za istinu kakva je u Isusu
Velika borba, koja silno bjesni oko Kristove vlasti, obuhvaća danas ne samo Njegov Zakon već i Njegovu Riječ – Sveto pismo. Pristupi u tumačenju Biblije su tako postavljeni da dopuštaju malo ili nimalo prostora za božansku objavu. Sveto pismo izlaže se tako kao da se ne razlikuje od bilo kog drugog starog dokumenta i analizira se istom kritičkom metodologijom. Sve veći broj kršćana, uključujući teologe, više ne promatraju Sveto pismo kao Božju Riječ, nepogrešivu objavu Njegove volje. U skladu s tim, oni su dospjeli dotle da sumnjaju u biblijsko gledište o ličnosti Isusa Krista; o Njegovoj naravi, o rođenju preko djevice, a o čudima i uskrsnuću naširoko se raspravlja.
Najpresudnije pitanje. Kad je Krist upitao: “Za koga drže ljudi Sina Čovječjega?”, učenici su odgovorili: “Jedni za Ivana Krstitelja, drugi za Iliju, a treći za Jeremiju ili za jednoga od proroka.” (Mt 16,13.14) Drugim riječima, većina Njegovih suvremenika smatrali su Ga samo čovjekom. Svijeto pismo nastavlja ovaj izvještaj; “A vi – reče im za koga me držite?”
Ti si Krist, Sin Boga živoga! odgovori mu šimun Petar.”
“Na to će mu Isus: “Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski!” (Mt 16,15-17).
Danas se svako sučeljava s istim pitanjem što ga je Isus postavio svojim učenicima. Čovjekov odgovor na ovo pitanje života i smrti ovisi o njegovoj vjeri u svjedočanstvo Božje Riječi.
Središte biblijskih nauka. Krist je središte Svetoga pisma. Bog nas poziva da shvatimo istinu kakva je u Isusu (Ef 4,21), jer je On Istina (Iv 14,5). Jedno od Sotoninih lukavstava u svemirskom sukobu sastoji se u pokušaju da uvjeri ljude kako mogu shvatiti istinu odvojeno od Isusa. Tako je predloženo nekoliko središta istine ili posebno ili u kombinaciji; (1) čovjek, (2) priroda ili vidljivi svemir, (3) Sveto pismo i (4) Crkva.
Dok ova središta imaju svoj udio u otkrivanju istine, Sveto pismo iznosi Krista kao Tvorca svih njih i koji nadmašuje sve njih. Sva ona svoje stvarno značenje nalaze samo u Onome od koga i potječu. Odvajanje biblijskog nauka od Njega vodi do pogrešnog razumijevanja “puta, istine i života”. (Iv 14,6) Naravi i cilju antikrista odgovara da nameće druga središta istine, a ne Krista. (U grčkom izvorniku antikrist može značiti ne samo ‘protiv Krista’ već i ‘namjesto Krista’). Time što je u crkvenim učenjima postavio neka druga središta namjesto Krista, Sotona postiže svoj cilj i skreće pozornost s Onoga koji je jedina nada čovječanstva.
Zadaća kršćanske teologije. Svemirsko viđenje otkriva Sotonin pokušaj da ukloni Krista s Njegovog pravog mjesta u svemiru kao i u istini. Teologija, u objašnjenju neke studije o Bogu i Njegovom odnosu prema svojim stvorenjima, mora otkriti sav nauk u svjetlosti Krista. Punomoć kršćanske teologije zahtijeva da ulije povjerenje u vjerodostojnost Božje Riječi i zamijeni Kristom sva ostala predložena središta istine. Kada tako čini, prava kršćanska teologija dobro služi Crkvi, jer onda dopire do korijena svemirske borbe, izlaže je i sastavlja s jedinim neospornim dokazom – Kristom onako kako je otkriven u Svetome pismu. Iz ove perspektive Bog se može služiti teologijom kao djelotvornim sredstvom za pomaganje čovječanstvu u njegovom protivljenju Sotoninim naporima na Zemlji.
Značaj nauka
Nauk o velikoj borbi otkriva nam strahovitu bitku koja pogađa svako biće koje se rodi na svijetu – koja, ustvari, dopire u svaki kutak svemira. Sveto pismo kaže: “Jer naša borba nije protiv krvi i tijela, nego protiv Poglavarstava, protv Vlasti, protiv Vrhovnika ovoga mračnog svijeta: protiv zlih duhova koi borave u nebeskim prostorima.” (Ef 6,12)
Nauk pokreće na stalno stanje budnosti. Razumijevanje ovog nauka uvjerava čovjeka u potrebu sprečavanja zla. Uspjeh je moguć samo pouzdanjem u Isusa Krista, Zapovjednika nad vojskama, u Onoga koji je “silan i junačan, Jahve silan u boju”. (Ps 24,8). Kao što apostol Pavao kaže, prihvaćanje Kristova umijeća opstanka nalaže čovjeku da uzme bojnu opremu Božju da se mognete oduprijeti u zli dan i kad sve nadvladate, održati se! Dakle, stojte čvrsto! “Opašite svoje bokove istinom”, “obucite oklop-pravednost”, obujte noge spremnošću za Radosnu vijest – mir!” U svemu uzmite veliki štit-vjeru; njime ćete moći ugasiti sve goruće strijele Zloga! Prihvatite kacigu-ono čim se spasava – i mač Duha to jest riječ Božju, sa svakovrsnom prošnjom i molitvom. Molite u jedinstvu s Duhom u svakoj prigodi, i k tome bdijte sa svom ustrajnošću i svakovrsnom molitvom za sve svete.” (Ef 6,13-18). Kakva prednost za prave kršćane da žive životom koji je obilježen strpljivošću i vjernošću, spremnošću u svako doba za borbu (Otk 14,2) i izricanjem stalne ovisnosti o Onome koji nas je učinio više nego pobjednicima (Rim 8,37).
Ona objašnjava tajnu patnje. Zlo ne potječe od Boga. Onoga, za koga se kaže “ljubio si pravednost, a mrzio bezakonje” (Heb 1,9), ne treba okrivljavati za bijedu u svijetu. Sotona, pali anđeo, odgovoran je za svirepost i patnje. Mi možemo bolje razumjeti pljačke, ubojstva, pogrebe, zločine i nesretne slučajeve – ma koliko slamale srce – kad ih promotrimo unutar velike borbe.
Križ svjedoči o razornoj moći grijeha i dubinama Božje ljubavi spram grešnika. Na taj način, tema o velikoj borbi uči nas da mrzimo grijeh, a volimo grešnika.
Ona ističe sadašnju Kristovu skrb iz ljubavi prema svijetu. Nakon svog povratka na Nebo, Krist nije ostavio svoj narod kao siročad. U velikoj samilosti On nam daje svaku moguću pomoć u borbi protiv zla. Sveti Duh je dobio nalog da zamijeni Krista i bude naš stalni pratilac sve dok se Krist ne vrati (Iv 14,16; usporedi: Mt 28,20). Anđeli su također dobili nalog da se uključe u Njegovo djelo spasenja (Heb 1,14). Naša je pobjeda osigurana. Mi možemo s nadom i hrabrošću gledati u budućnost, zato što naš Učitelj vrši nadzor. Naše usne mogu izreći hvalu za Njegovo djelo spasenja.
Ona otkriva svemirski značaj križa. Spasenje ljudskog roda bilo je stavljeno na kocku u Kristovoj službi i smrti, jer je došao položiti svoj život za oprost naših grijeha. Čineći tako, On je obranio karakter svoga Oca, Zakona i vladavine, na što je lažno bačena ljaga.
Kristov je život obranio Božju pravednost i dobrotu i pokazao da su Božji Zakon i vladavina pošteni. Krist je otkrio neosnovanost Sotoninog napada na Boga, pokazujući da se potpunim oslanjanjem na Božju silu i milost, vjernici koji se kaju mogu uzdići iznad uznemirenosti i prepreka svakodnevnih kušnji i živjeti kao pobjednici nad grijehom.
(316)