U beskrajnoj ljubavi i milosti Bog je učinio Hrista, koji nije znao za greh, grehom radi nas, tako da mi u Njemu možemo biti učinjeni Božjom pravdom. Vođeni Svetim Duhom mi osećamo svoju potrebu, priznajemo svoju grešnost, kajemo se zbog svojih prestupa, i verujemo u Isusa kao Gospoda i Hrista, kao Zamene i Primera. Ova vera koja prima spasenje dolazi preko božanske sile Reči i dar je Božje milosti. Kroz Hrista mi smo opravdani, usvojeni kao Božji sinovi i kćeri i oslobođeni od vlasti greha. Ponovo smo rođeni i posvećeni Duhom; Duh obnavlja naše umove, upisuje Božji zakon ljubavi u naša srca i mi dobijamo silu da živimo svetim životom. Time što ostajemo u Njemu, postajemo sudeonici u božanskoj prirodi i imamo jamstvo spasenja sada i na sudu. (Osnovna verovanja, 10)
Prije mnogo stoljeća Pastir iz Hermasa sanjao je jednu izboranu staricu koja je dugo živjela. Kako je vrijeme prolazilo, ona se, u ovom snu, počela mijenjati: dok je njeno tijelo još uvijek bilo staro i njena kosa sijeda, lice se činilo sve mlađim. Napokon joj se vratila mladost.
T.F. Torrance je povezao ženu sa Crkvom. Kršćani ne mogu biti nepokretni. Ako u njihovoj nutrini vlada Kristov Duh (Rim 8,9), onda su oni u procesu promjene.
Apostol je Pavao rekao da je i: “Krist ljubio Crkvu, i sam sebe predao za nju, da je posveti čisteći je kupelji vode uz pratnju riječi da sam sebi privede Crkvu krasnu bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane.” (Ef 5,25-27). Takvo očišćenje je cilj Crkve. Otuda, vjernici koji čine Crkvu mogu posvjedočiti da “ako se i raspada naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji čovjek obnavlja iz dana u dan”. (2 Kor 4,16). “A mi svi, koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha.” (2 Kor 3,18). Ovaj je preobražaj konačna unutarnja Pedesetnica (Duhovi).
U cijelom Svetom pismu o opisima vjerničkog iskustva – o spasenju, opravdanju, posvećenju, očišćenju i otkupljenju – govori se kao (1) da je već izvršeno, (2) sada se ostvaruje i (3) treba se ostvariti u budućnosti. Razumijevanje ovih triju perspektiva pomaže u rješavanju prividnih napetosti u pridavanju posebnog značaja opravdanju i posvećenju. Ovo je poglavlje, stoga, podijeljeno na tri glavna dijela, koji se bave spasenjem u vjerničkoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Iskustvo spasenja u prošlosti
Činjenično je znanje o Bogu i Njegovoj ljubavi i dobroti nedostatno. Pokušaj da odvojeno od Krista razvijemo dobro u sebi nemoguće je djelo. Iskustvo spasenja koje dopire duboko do duše dolazi od samoga Boga. Govoreći o ovom iskustvu Krist je rekao: “Tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega… Tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko.” (Iv 3,3.5).
Jedino kroz Isusa Krista čovjek može doživjeti spasenje, “jer je pod nebom to jedino ime ljudima po kojem nam se treba spasiti”. (Dj 4,12). Isus je rekao: “Ja sam put, istina i život; Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” (Iv 14,6).
Iskustvo spasenja obuhvaća pokajanje, priznanje, oprost, opravdanje i posvećenje.
Pokajanje. Neposredno prije svog raspeća Isus je svojim učenicima obećao Svetoga Duha koji će Ga otkriti time što će svijetu dokazati zabludu s obzirom na “grijeh, na pravednost i na sud”. (Iv 16,8). Kad je na Dan Duhova Sveti Duh uvjerio ljude o njihovoj potrebi za Spasiteljem, a oni upitali kako se trebaju odazvati, Petar je odgovorio: “Obratite se.” (Dj 2,37.38; usporedi: 3,19).
1. Što je pokajanje? Riječ pokajanje je prijevod hebrejske riječi nacham, što znači ‘biti žao’, ‘pokajati se’. Istovjetna grčka riječ je metanoeo i znači ‘predomisliti se’, ‘osjećati grižnju savjesti’, ‘pokajati se’. Pravo pokajanje proistječe iz korjenite promjene stava spram Boga i grijeha. Božji Duh uvjerava one koji Ga prime u ozbiljnost grijeha time što ih dovodi do osjećaja Božje pravednosti i njihovog izgubljenog stanja. Oni doživljuju žalost i osjećaj krivice. Priznajući istinu da “tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi” (Izr 28,13), oni ispovijedaju određene grijehe. Odlučnim sprovođenjem svoje volje, oni se potpuno predaju Spasitelju i odriču se svoga grešnog ponašanja. Na taj način pokajanje ostvaruje svoj vrhunac u obraćenju – okretanju grešnika k Bogu (od grčke riječi epistrophe, okretanje ka; usporedi: Dj 15,3).
Davidovo pokajanje zbog svojih grijeha preljuba i ubojstva živo prikazuje kako ovo iskustvo priprema put pobjede nad grijehom. Osvjedočen Duhom, on je prezreo svoj grijeh i žalio zbog njega i molio se za čistotu: “Bezakonje svoje priznajem, i grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio, i učinio što je zlo pred tobom.” “Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!” “Čisto srce stvori mi, Bože i duh postojan obnovi u meni!” (Ps 51,5.6.3.12). Davidovo kasnije iskustvo pokazuje da Božji oprost ne samo što daje oproštaj grijeha već i odvaja od grijeha.
Premda pokajanje prethodi oprostu, grešnik se pokajanjem ne može osposobiti tako da osigura Božji blagoslov. Ustvari, grešnik čak ne može stvoriti u sebi pokajanje – to je Božji dar (Dj 5,31; usporedi: Rim 2,4). Sveti Duh privlači grešnika Kristu da bi mogao naći pokajanje, tu žalost u srcu zbog grijeha.
2. Motivacija za pokajanje. Isus je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Iv 12,32). Srce postaje mekše i pokorava se kad osjetimo da nas Kristova smrt opravdava i oslobađa kazne smrti. Zamislite osjećaj zatvorenika, koji očekujući izvršenje smrtne kazne, iznenada dobije pomilovanje.
U Kristu, grešnik koji se kaje ne samo što dobiva oprost, već se proglašuje nevinim – proglašuje se pravednim! On ne zaslužuje i ne može steći takvo postupanje. Kao što apostol Pavao ističe, Krist je umro za naše opravdanje još dok smo bili slabi, grešni, bezbožni i neprijatelji Božji (Rim 5,6-10). Ništa ne dira dubine duše kao osjećaj Kristove ljubavi koja prašta. Kad grešnici razmišljaju o ovoj neizmjernoj božanskoj ljubavi, pokazanoj na križu, oni primaju najmoćniju moguću motivaciju za pokajanje. To je ta Božja dobrota koja nas vodi na pokajanje (Rim 2,4).
Opravdanje. Bog u svojoj beskrajnoj ljubavi i milosti Krista “koji je bio bez ikakva grijeha učini namjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom”. (2 Kor 5,21). Vjerom u Isusa srce se puni Njegovim Duhom. Istom vjerom, koja je dar Božje milosti (Rim 12,3; Ef 2,8), grešnici koji se kaju postaju opravdani (Rim 3,28).
Riječ ‘opravdanje’ prijevod je grčkih riječi dikaioma, što znači ‘pravedni zahtjev, djelo’, ‘odredba’, ‘sudska presuda’, ‘čin pravednosti’ i “dikaiosis“, što znači ‘opravdanje’, ‘opravdanost’, ‘proglašenje nevinim’. Srodan glagol dikaioo, ‘proglašen i smatran pravednim’, ‘biti proglašen nevinim’, ‘biti opravdan’, ‘biti oslobođen’, ‘načinjen čistim’, ‘opravdati’, ‘činiti pravdu’, daje dodatan uvid u značenje ove riječi.
Uopće, opravdanje, onako kako se koristi u teologiji, znači “božanski čin kojim Bog proglašuje grešnika koji se kaje pravednim, ili ga smatra pravednim. Opravdanje je suprotni pojam od osude” (Rim 5,16). Osnova za ovo opravdanje je – ne naša poslušnost, već Kristova – jer “izvršenjem zapovijedi od jednoga dolazi na sve ljude opravdanje koje se sastoji u životu … tako će i pokornošću jednoga svi postati pravednici”. (Rim 5,18.19). On daje ovu poslušnost onim vjernicima koji su opravdani “darom njegove milosti.” (Rim 3,24) “Ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već (nas) po svom milosrđu – spasi.” (Tit 3,5)
1. Uloga vjere i djela. Mnogi pogrešno vjeruju da njihov opstanak pred Bogom ovisi o njihovim dobrim i lošim djelima. Uputivši pitanje kako se ljudi opravdaju pred Bogom, apostol Pavao nedvosmisleno izjavljuje da “sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost… da Krista dobijem i da budem u njemu, ne pravdnošću koja bi bila moja… nego onom koja se dobiva po vjeri u Krista, pravednošću koja dolazi od Boga na osnovi vjere” (Fil 3,8.9). On upućuje na Abrahama koji vjerova “Bogu, i to mu se uračuna u pravednost.” (Rim 4,3; Post 15,6). On je bio opravdan prije no što se podvrgao obrezanju, a ne zbog njega (Rim 4,9.10).
Kakvu je vjeru imao Abraham? Sveto pismo otkriva da “vjerom se Abraham pokori” kad ga je Bog pozvao da napusti rodni kraj i krene “iako nije znao kamo ide”. (Heb 11,8-10; usporedi: Post 12,4; 13,18). On je svojom poslušnošću pokazao da ima pravu, živu vjeru u Boga. Na osnovu ove silne vjere bio je opravdan.
Apostol Jakov upućuje na jedno drugo pogrešno razumijevanje opravdanja vjerom: da se čovjek može opravdati vjerom bez pokazivanja odgovarajućih djela. On je pokazao da prava vjera ne može postojati bez djela. Kao i apostol Pavao, apostol Jakov slikovito prikazuje svoj stav s pomoću Abrahamovog iskustva. Abrahamovo žrtvovanje sina Izaka (Jakov 2,21) pokazuje njegovu vjeru. “Vidiš”, kaže apostol Jakov, “da je vjera zajednički djelovala s njegovim djelima, i da je vjera uz pomoć djela postala savršena.” (Jakov 2,22). Vjera “ako nema djela, mrtva je u samoj sebi.” (Jakov 2,17).
Abrahamovo iskustvo otkriva da su djela dokaz pravog odnosa s Bogom. Vjera koja vodi do opravdanja je, stoga, živa vjera koja djeluje (Jakov 2,24).
Apostol Pavao i Jakov slažu se u poimanju opravdanja vjerom. Dok apostol Pavao usredotočuje pozornost na zabludu o dobivanju opravdanja djelima, apostol Jakov raspravlja o podjednako opasnom razumijevanju zahtijeva za opravdanjem bez odgovarajućih djela. Ni djela ni mrtva vjera ne vode k opravdanju. Ona se može ostvariti samo pravom vjerom koja djeluje ljubavlju (Gal 5,6) i čisti dušu.
2. Iskustvo opravdanja. Opravdanjem vjerom u Krista, Njegova se pravda pripisuje nama. Mi smo ispravni pred Bogom zato što je Krist naša zamjena. “Njega”, kaže apostol Pavao, “koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom.” (2 Kor 5,21). Kao grešnici koji se kajemo, mi doživljujemo potpuni oprost. Mi smo izmireni s Bogom!
Zaharijino viđenje o velikom svećeniku Isusu veličanstveno prikazuje opravdanje. Isus je stajao ispred Gospodnjeg anđela odjeven u prljave haljine koje su predstavljale umrljanost grijehom. Dok je tako stajao, Sotona je zahtijevao njegovu osudu. Sotonine tužbe bile su točne – Isus nije zaslužio oslobođenje. Ali Bog, u božanskoj milosti, ukorava Sotonu: “Nije li on glavnja iz ognja izvučena?” (Zah 3,2). Nije li to moj dragi koga sam sačuvao na poseban način?
Gospod je naredio da mu brzo skinu prljavu odjeću i izjavljuje: “Evo, skidam s tebe tvoju krivicu i odjevam te u dragocjenu haljinu!” (Zah 3,4). Naš Bog ljubavi i velike milosti odbacuje sve Sotonine optužbe, pravdajući grešnika koji drhti od straha, pokrivajući ga haljinama Kristove pravde. Budući da Isusove prljave haljine predstavljaju grijeh, onda nova odjeća predstavlja vjernikovo novo iskustvo u Kristu. U postupku opravdanja, ispovijedani i oprošteni grijesi prenose se na čistog i svetog Božjeg Sina, na Janje koje će ponijeti grijehe. “Nedostojni je vjernik koji se kaje odjeven u pripisanu ili uračunatu Kristovu pravdu. Ova zamjena odjeće, ova božanska, transakcija, predočuje biblijsko učenje o opravdanju. Opravdani je vjernik doživio oprost i očišćen je od svojih grijeha.
Rezultat. Koji je rezultat pokajanja i opravdanja?
1. Posvećenje. Riječ ‘posvećenje’ je prijevod grčke riječi hagiasmos, koja znači ‘svetost’, ‘posvećenje’, ‘osvećenje’, a potječe od glagola hagiazo, ‘načiniti svetim’, ‘posvetiti’, ‘osvetiti’, ‘posvećivati’. Hebrejski odgovarajući izraz je gadash (kadaš), ‘odvojiti od opće upotrebe’.
Pravo pokajanje i opravdanje vodi k posvećenju. Opravdanje i posvećenje usko su povezani, jasno obilježeni, ali nikada odvojeni. Oni označauju dvije faze spasenja: opravdanje je ono što Bog čini za nas, dok je posvećenje ono što Bog čini u nama.
Ni opravdanje ni posvećenje nisu rezultat zasluženih djela. I jedno i drugo se jedino pripisuju Kristovoj milosti i pravednosti. “Pravednost kojom se opravdavamo je pripisana ili uračunata; pravednost kojom se posvećujemo je dana. Prva je naše pravo na Nebo, druga je naša pripremljenost za Nebo.
Tri faze posvećenja koje Biblija prikazuje su: (1) izvršeni čin u vjernikovoj prošlosti; (2) postupak u vjernikovu sadašnjem iskustvu; (3) i krajnji rezultat vjernikova iskustva prigodom Kristova povratka.
Što se tiče vjernikove prošlosti, u trenutku opravdanja vjernik je također posvećen “imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga” (1 Kor 6,11). On ili ona postaju “sveti”. U tom trenutku novi vjernik je otkupljen i potpuno pripada Bogu.
Kao rezultat Božjeg poziva (Rim 1,7), vjernici se nazivaju “svetima”, jer su “u Kristu” (Fil 1,1; vidi: Iv 15,1-7), a ne zato što su postigli neko stanje bezgrešnosti. Spasenje je prisutno iskustvo. Po “svom milosrđu”, kaže apostol Pavao, “spasi nas kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh sveti” (Titu 3,5), osvećujući nas i posvećujući nas za sveti cilj i život sa Kristom.
2. Usvojenje u Božju porodicu. Istodobno novi vjernici primili su “duh posinjenja”. Bog ih je usvojio kao svoju djecu, što znači da su vjernici sinovi i kćeri Kralja! On ih je učinio svojim baštinicima i “subaštinicima Kristovim” (Rim 15-17). Kakva je to prednost, čast i radost!
3. Jamstvo spasenja. Opravdanje donosi također i jamstvo o prihvaćanju vjernika. Ono donosi radost zbog ponovnog sjedinjenja s Bogom sada. Bez obzira koliko je grešan bio nečiji prošli život, Bog oprašta sve grijehe i mi više nismo pod osudom i prokletstvom Zakona. Otkupljenje je postalo stvarnost: “U kome imamo otkupljenje njegovom krvlju, oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti.” (Ef 1,7).
4. Početak novog i pobjedonosnog života. Razumijevanje da Spasiteljeva krv pokriva našu grešnu prošlost donosi ozdravljenje tijelu, duši i umu. Osjećaj krivnje se tako raspršuje, jer je u Kristu sve oprošteno, sve je novo. Svakodnevnim darivanjem svoje milosti Krist nas počinje preobražavati u Božje obličje.
Kako raste naša vjera u Njega, tako napreduje i naše ozdravljenje i preobražaj i On nam daje sve veće pobjede nad silama tame. Njegova nam pobjeda nad svijetom jamči oslobođenost iz ropstva grijehu (Iv 16,33).
5. Dar vječnog života. Naš novi odnos s Kristom nosi sobom i dar vječnog života. Apostol Ivan potvrđuje: “Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života.” (1 Iv 5,12). Na našu grešnu prošlost nitko ne gleda; preko Duha koji stanuje u nama možemo uživati blagoslove spasenja.
Iskustvo spasenja i sadašnjost
U Kristovoj krvi koja donosi očišćenje, opravdanje i posvećenje, vjernik je “novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo”. (2 Kor 5,17)
Poziv na život posvećenja. Spasenje obuhvaća življenje posvećenim životom, na osnovu onoga što je Krist ispunio na Golgoti. Apostol Pavao poziva vjernike da žive posvećenim životom, u moralnoj svetosti i ponašanju (1 Sol 4,7). Da bi im omogućio da dožive posvećenje, Bog daje vjernicima “Duha Svetoga” (Rim 1,4). “Prema bogatstvu svoje slave”, kaže apostol Pavao, Bog “neka vam dadne … da se ojačate u snazi po njegovom duhu u nutarnjega čovjeka, da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri.” (Ef 3,16.17).
Kao nova stvorenja, vjernici imaju i nove odgovornosti. “Kao što ste nekoć učinili svoje udove podložnima nečistoći i razvratnosti da se pokvarite”, kaže apostol Pavao, “tako sada učinite svoje ude podložnima pravednosti da se posvetite!” (Rim 6,19).
Vjernici ispunjeni Duhom ne žive po tijelu nego po Duhu. (Rim 8,4). Oni su preobraženi, budući da “težnja tijela jest smrt, a težnja Duha život je i mir”. (Rim 8,6) Useljenjem Božjega Duha, “već niste u tijelu nego u duhu” (Rim 8,9).
Najuzvišeniji cilj života ispunjenog Duhom jest ugađanje Bogu (1 Sol 4,1). Posvećenje je Božja volja, kaže apostol Pavao. Stoga treba izbjegavati “bludnost” i “da nitko u trgovini ne griješi i ne vara svog brata”,… jer “Bog nas, uistinu, nije pozvao k nečistoći, nego k posvećenju” (1 Sol 4,3.6.7).
Unutarnja promjena. Prigodom drugog Kristovog dolaska mi ćemo biti tjelesno izmijenjeni. Ovo raspadljivo, smrtno tijelo obući će se u besmrtnost (1 Kor 15,51-54). Međutim, naši karakteri moraju pretrpjeti preobražaj u pripremi za drugi Kristov dolazak.
Preobražaj karaktera obuhvaća umnu i duhovnu stranu Božjeg obličja, onu “unutrašnju prirodu koja se treba svakodnevno obnavljati” (2 Kor 4,16; vidi: Rim 12,2). Tako kao ona starica u priči o pastiru iz Hermasa, Crkva će postati mlađa u svojoj nutrini. Svaki potpuno predani kršćanin mijenjat će se iz slave u slavu dok, prigodom Drugog dolaska, njegov ili njen preobražaj u obličje Božje ne bude završen.
1. Umiješanost Krista i Svetoga Duha. Jedino Tvorac može izvršiti stvaralačko djelo preobražaja našeg života (1 Sol 5,23). Međutim, On to neće učiniti bez našeg sudjelovanja. Mi se moramo postaviti na put djelovanja Duha, a to možemo učiniti gledanjem na Krista. Kad se usredotočimo na Kristov život, Sveti Duh obnavlja tjelesne, umne i duhovne sposobnosti (usporedi: Tit 3,5). Djelo Svetog Duha obuhvaća otkrivenje Krista i našu obnovu u Kristovo obličje (usporedi: Rim 8,1-10).
Bog želi prebivati u svome narodu. Stoga što je obećao “stanovat ću među njima” (2 Kor 6,16; usporedi: 1 Iv 3,24; 4,12), apostol Pavao je mogao reći: “Krist živi u meni.” (Gal 2,20; usporedi: Iv 14,23). Tvorčevo prebivanje svakodnevno ponovo iznutra oživljuje vjernike (2 Kor 4,16), obnavljajući njihov um (Rim 12,2; vidi: Fil 2,5).
2. Sudionici u božanskoj naravi. Kristova skupocjena i najveća obećana dobra obvezuju Njegovu božansku silu da izvrši preobražaj našeg karaktera (2 Pt 1,4). Ovakav pristup božanskoj sili dopušta nam da sa svojom vjerom spojimo “poštenje, s poštenjem znanje, sa znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost, s pobožnošću bratsku ljubav, s bratskom ljubavi ljubav uopće”. (2 Pt 1,5-7). “Ako, naime, posjedujete ove kreposti te ako napredujete u njima”, nastavlja apostol Petar, “one ne dopuštaju da ostanete ni besposleni ni besplodni u pravoj spoznaji našega Gospodina Isusa Krista. Komu ove kreposti nedostaju, on je slijep.” (2 Pt 1,8.9).
a. Jedino kroz Krista. Ono što preobražava ljude u obličje njihovog Tvorca je oblačenje u Gospoda Isusa Krista ili sudjelovanje u Njemu (Rim 13,14; Heb 3,14), obnovljenjem koje “čini Duh Sveti”. (Tit 3,5) To je usavršavanje Božje ljubavi u nama (1 Iv 4,12). Tu se nalazi tajna srodna onoj o utjelovljenju Božjeg Sina. Kao što je Sveti Duh osposobio božanskog Krista da uzme ljudsku narav, tako nas taj Duh osposobljuje da budemo sudionici u crtama božanskog karaktera. Ovo prisvajanje božanske naravi obnavlja unutarnje biće, čineći nas sličnima Kristu, premda na drukčijoj razini: dok je Krist postao ljudskim bićem, vjernici ne mogu postati božanskim bićem. Oni po karakteru postaju slični Bogu.
b. Snažan proces. Posvećenje je postupno. Molitvom i proučavanjem Božje Riječi stalno rastemo u zajednici s Bogom.
Nacrt spasenja prihvaćen samo umom neće biti dostatan. “Ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove”, objašnjava Krist, “nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu.” (Iv 6,53-56).
Njegovo slikovito izlaganje živo kazuje da vjernici trebaju prihvatiti Kristove riječi. Isus je rekao: “Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (Iv 6,63; vidi: Mt 4,4).
Karakter je sastavljen od onoga što um “jede i pije”. Kad se hranimo kruhom života, mi se preobražavamo u Kristov lik.
3. Dva preobražaja. Godine 1517, iste godine kad je Luther prikovao svojih 95 teza na vrata kapele zamka u Wittenbergu, u Njemačkoj, Rafael je u Rimu otpočeo slikati svoju čuvenu sliku – Preobraženje. Ova dva događaja imaju nešto zajedničko. Lutherov čin označio je rađanje protestantizma, a Rafaelova slika – čak i premda nenamjerno – sažeto je prikazivala duh reformacije.
Slika prikazuje Krista koji stoji na gori s čovjekom opsjednutim zlim duhom koji s nadom gleda iz doline prema Njemu (usporedi: Mk 9,2-29). Dvije skupine učenika – jedna na gori, a druga u dolini – opisuju dvije vrste kršćana.
Učenici na gori željeli su ostati s Kristom, očito ne vodeći brigu o potrebama u dolini. Vjekovima su mnogi zidali na “gorama”, daleko od potreba ovoga svijeta. Njihovo je iskustvo molitva bez djela.
S druge strane, učenici u dolini radili su bez molitve – pa su njihovi napori da istjeraju zlog duha ostali bez uspjeha. Mnoštvo je palo u klopku ili da radi za druge bez sile ili da se moli mnogo a ne radi za druge. Obje ove vrste kršćana imaju potrebu za obnovom Božjega lika u sebi.
a. Pravi preobražaj. Bog se nada da će izmijeniti pala bića u svoje obličje tako što će preobraziti njihovu volju, um, želje i karakter. Sveti Duh donosi vjernicima određenu promjenu izgleda. Njegov rod, “ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost” (Gal 5,22.23.), sada čini njihov način života – premda ostaju smrtnici, podložni raspadanju sve do Kristovog povratka.
Ako Mu se ne odupremo, Krist će se tako izjednačiti s našim mislima i ciljevima, tako dovesti naša srca i umove u sklad sa svojom voljom, da ćemo slušajući Njega ustvari postupati po svojim prirodnim sklonostima. Volja očišćena i posvećena naći će svoje najuzvišenije zadovoljstvo u službi Njemu.
b. Dva odredišta. Kristovo preobraženje otkriva još jednu upadljivu suprotnost. Krist se preobrazio, ali je u stanovitom smislu tako bilo i s dječakom u dolini. Dječak je pretvoren u obličje zlog duha (vidi: Mk 9,1-29). Ovdje vidimo rasvijetljena dva suprotna nacrta – Božji nacrt da nas obnovi i Sotonin da nas uništi. Sveto pismo kaže da nas je Bog kadar sačuvati, “od pada” (Juda 24). Sotona, s druge strane, čini sve što može da nas zadrži u palom stanju.
Život je obuhvaćen stalnom promjenom. Ne postoji neutralno tlo. Mi smo ili oplemenjeni ili poniženi. Mi smo ili “robovi grijehu” ili “sluge pravde (pokornosti)” (Rimljanima 6,17.18.). Onaj tko obuzme naše misli, umove, taj nas pokorava. Ako, preko Svetog Duha, Krist zauzme naš um, postat ćemo ljudi slični Kristu – život ispunjen Duhom donosi “svaki razum da se pokorava Kristu”. (2 Kor 10,5). Ali biti bez Krista isključuje nas od izvora života i mijenja nas, pa čini neizbježnim naše konačno uništenje.
Kristovo savršenstvo. Što je biblijsko savršenstvo? Kako se može steći?
1. Biblijsko savršenstvo. Riječi ‘savršen’ i ‘savršenstvo’ su prijevodi hebrejske riječi tam ili tamim, koje znače ‘potpun’, ‘prav’, ‘miran’, ‘zdrav’, ‘dobrog zdravlja’ ili ‘bez mane’. Općenito grčka riječ teleios znači ‘potpun’, ‘savršen’, ‘potpuno odrastao’, ‘zreo’, ‘potpuno razvijen’ i ‘postignut cilj’.
U Starom savezu, kad se primjenjivala na ljude, ova je riječ imala relativni smisao. Noa, Abraham i Job opisani su kao savršeni ili bez mane (Post 6,9; 17,1; 22,18; Job 1,1.18), premda je svaki od njih bio nesavršen (Post 9,21; 20; Job 40,2-5).
U Novom zavjetu riječ savršen često opisuje zrele osobe koje su živjele u skladu s najboljom raspoloživom svjetlošću i dostigle visoku mogućnost svojih duhovnih, umnih i tjelesnih snaga (usporedi: 1 Kor 14,20; Fil 3,15; Heb 5,14). Vjernici treba biti savršeni u svom određenom i potpunom djelokrugu (uporedi: Mt 5,48). U Božjim očima savršena je osoba ona čije su srce i život potpuno potčinjeni obožavanju i službi Bogu, koja stalno raste u božanskom znanju i koja, Božjom milošću, živi prema cjelokupnoj svjetlosti koju je primila dok se radovala životu pobjede (usporedi: Kol 4,12; Jak 3,2).
2. Potpuno savršenstvo u Kristu. Kako možemo postati savršeni? Sveti Duh nam prikazuje Kristovo savršenstvo. Kristov savršeni karakter vjerom postaje našim karakterom. Ljudi nikada ne mogu neovisno zaslužiti to savršenstvo, kao da je ono njihova urođena svojina ili im pripada po nekom pravu. Savršenstvo je Božji dar.
Izvan Krista ljudska bića ne mogu dobiti pravednost. “Tko ostaje u meni i ja u njemu”, rekao je On, “rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Iv 15,5). Krist je taj “koji nam postade mudrost od Boga, pravednost, posvećenje i otkupljenje”. (1 Kor 1,30).
U Kristu ove osobine čine naše savršenstvo. On je izvršio, jednom zauvijek, naše posvećenje i otkupljenje. Nitko ne može dodati onome što je On učinio. Naše svadbeno ruho, naša haljina pravde, izrađena je Kristovim životom, smrću i uskrsnućem. Sveti Duh sada uzima gotov proizvod i ostvaruje ga u kršćanskom životu. Tako možemo biti ispunjeni “do sve punine koja dolazi od Boga”. (Ef 3,19)
3. Ići k savršenstvu. Kakvu ulogu igramo mi kao vjernici u svemu ovome? Time što Krist prebiva u nama mi postižemo rastući duhovnu zrelost. Božjim darovima danim Crkvi možemo doći “k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove” (Ef 4,13). Trebamo prevazići rastom naše iskustvo duhovnog djetinjstva (Ef 4,14), nadmašujući kršćansko iskustvo osnovnih istina, težeći k “jakoj hrani” pripremljenoj za zrele vjernike (Heb 5,14). “Zato”, kaže apostol Pavao, “pustimo na stranu početnu nauku o Kristu i težimo za onim što spada na zrele.” (Heb 6,1). “I ovo je moja molitva”, kaže on, “neka vaša ljubav sve više raste u pravoj spoznaji i svakom rasuđivanju da mognete prosuditi ono što je bolje: da budete – čisti i besprijekorni za Kristov dan, i na slavu i hvalu Božju puni roda – pravednosti – koji dolazi po Isusu Kristu.” (Fil 1,9-11).
Posvećeni život nije život bez ozbiljnih teškoća i prepreka. Apostol Pavao opominje vjernike: “Sa stahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje.” Ali, dodaje ohrabrujuće riječi: “Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htjenje i djelovanje da mu se možete svidjeti.”
(Fil 2,12.13.).
“Opominjite se međusobno svaki dan”, rekao je, “da koji od vas ne otvrdne zavodljivošću grijeha! Mi smo uistinu postali i jesmo sudionici Kristovi, samo ako nadu kakvu smo od početka imali čvrsto sačuvamo do svršetka.” (Heb 3,13.14; usporedi: Mt 24,13).
Međutim, Sveto pismo opominje: “Ako, naime, svojevoljno griješimo pošto smo jasno upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego strašno iščekivanje suda.” (Heb 10,26.27.).
Ove opomene jasno pokazuju da kršćanima “treba mnogo više od pukog zakonskog opravdanja ili posvećenja. Njima treba svetost karaktera, premda je spasenje uvijek vjerom. Pravo na Nebo počiva samo na Kristovoj pravdi. Osim opravdanja, Božji plan spasenja daje ovim pravom prednost za Nebo kroz Krista koji prebiva u njima. Ova se spremnost mora otkriti u čovjekovom moralnom karakteru kao dokaz da se spasenje ‘zbilo’.
Što to znači izrečeno govornim jezikom? Stalna molitva je nužna za življenje posvećenim životom koji je savršen na svakom stupnju svog razvitka. “Zato… ne pretajemo moliti za vas… tako da živite dostojno Gospodina, da mu budete ugodni u svemu; da budete plodonosni svakom vrstom dobrih djela i da napredujete u spoznaji Boga.” (Kol 1,9.10.).
Svakodnevno opravdanje. Svi vjernici koji žive posvećenim životom ispunjenim Duhom (život Kristove svojine) imaju stalnu potrebu za svakodnevnim opravdanjem (koje Krist daje). Nama ovo treba zbog svjesnih prijestupa i zbog pogrešaka koje možda nesvjesno činimo. Shvaćajući grešnost ljudskog srca, David je tražio oprost za svoje tajne pogreške (Ps 19,12; usporedi: Jr 17,9). Govoreći izričito o grijesima vjernika, Bog nam obećava da “ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika”. (1 Iv 2,1.).
Iskustvo spasenja i budućnost
Naše će spasenje biti konačno i potpuno izvršeno kad budemo ili proslavljeni u uskrsnuću ili odneseni na Nebo. Proslavljanjem Bog dijeli sa spašenima svoju sjajnu slavu. Ovo je nada koju svi mi, kao Božja djeca, očekujemo. Apostol Pavao kaže: “Dičimo se nadom slave Božje.” (Rim 5,2. DF).
Ono će biti ispunjeno prigodom Kristovog drugog dolaska kad se Krist bude pojavio “onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje”. (Heb 9,28).
Proslavljanje i posvećenje. Kristovo prebivanje u našem srcu jedan je od uvjeta za buduće spasenje – proslavljanje naših smrtnih tijela. “Krist, nada slave”, kaže apostol Pavao, “jest među vama” (Kol 1,27), objašnjavajući na drugom mjestu: “Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskristi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.” (Rim 8,11). Apostol Pavao uvjerava da nas je “Bog od početka izabrao za spasenje koje se postizava posvećenjem Duha i vjerom u istinu”, da dobijemo “slavu Gospodina našega Isusa Krista”. (2 Sol 2,13.14.).
U Njemu, mi se već nalazimo u nebeskoj prijestolnoj dvorani (Kol 3,1-4). Oni koji su “dionici Duha Svetoga” u stvarnosti su okusili “čudesa budućeg svijeta”. (Heb 6,4.5.). Promatranjem Gospodnje slave i prikovanog pogleda na privlačnoj ljepoti Kristovog karaktera, preobražavajući se “u tu istu sliku, uvijek sve slavniju” (2 Kor 3,18) – mi se pripremamo za preobražaj koji ćemo doživjeti prigodom Drugog Kristovog dolaska.
Naše će se cjelovito otkupljenje i usvajanje kao Božje djece dogoditi u budućnosti. Apostol Pavao kaže: “Ta cjelokupno stvorenje ustrajno iščekuje ovo objavljivanje sinova Božjih”, dodajući da i mi “sami u sebi uzdišemo ustrajno iščekajući posinjenje: otkupljenje našega tijela”. (Rim 8,19.23; usporedi: Ef 4,30).”
Vrhunski događaj zbit će se “do vremena sveopće obnove”. (Dj 3,21). Krist ga naziva “obnovom svijeta” (Mt 19,28; “obnovom svih stvari” NIV). Tada “će se i samo stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti da sudjeluje u slobodi slave djece Božje”. (Rim 8,21).
Gledište Svetoga pisma da je u stanovitom smislu usvojenje i otkupljenje – ili spasenje – a da u drugom smislu još nije, zbunjuje neke. Odgovor proistječe iz proučavanja cjelokupnog cilja Kristovog rada kao Spasitelja. “Pavao povezuje naše sadašnje spasenje s prvim Kristovim dolaskom. U povijesnom križu, uskrsnuću i Kristovoj nebeskoj službi naše su opravdanje i posvećenje osigurani jednom zauvijek. Naše buduće spasenje, proslavljanje (preobrazbu) našeg tijela, apostol Pavao povezuje s Drugim Kristovim dolaskom.
“Iz ovog se razloga može istodobno reći: ‘Spašeni smo’ držeći u vidu križ i Kristovo uskrsnuće u prošlosti, i ‘još nismo spašeni’ držeći u vidu Kristov budući povratak da otkupi, izbavi naše tijelo.”
Isticanje našeg sadašnjeg spasenja isključivanjem budućega stvara nepravilno, nesretno razumijevanje cjelovitog spasenja u Kristu.
Proslavljanje i savršenstvo. Neki pogrešno vjeruju da je završno savršenstvo koje će donijeti proslavljanje već dostupno ljudima. Međutim, apostol Pavao, taj posvećeni Božji čovjek, piše o sebi pri kraju svoga života: “Ne kažem da sam to već postigao ili da sam već postao savršen. Naprotiv, ja i dalje kušam kako bih to dohvatio, jer je i mene dohvatio Krist Isus. Braćo, ja još ne mislim da sam to dohvatio. Ali kažem samo jedno: zaboravljajući što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed, trčim prema cilju da postignem nagradu – nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao po Kristu Isusu.” (Fil 3,12-14)
Posvećenje je zbivanje koje traje koliko i život. Naše je savršenstvo sada samo u Kristu, ali će se završni, posvemašnji preobražaj našega života u Božje obličje dogoditi prigodom Drugog dolaska. Apostol Pavao opominje: “Dakle, tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!” (1 Kor 10,12). Povijest Izraela i život Davida, Salomona i Petra ozbiljne su opomene za sve. “Dokle god traje život, s odlučnom namjerom treba voditi računa o osjećajima i strastima. Postoji unutarnja izopačenost, postoje vanjske kušnje i gdje god treba Božje djelo napredovati i kad god se Božje djelo treba unaprijedi, Sotona planira prilagoditi okolnosti tako da kušnja neodoljivom silom dođe na dušu. Nijednog trenutka ne možemo biti sigurni, jedino kad se oslonimo na Boga, na život koji je s Kristom sakriven u Bogu.”
Naš će završni stvaralački preobražaj biti izvršen kad postanemo neraspadljivi i besmrtni, kada Sveti Duh potpuno obnovi prvotno stvaranje.
Osnova po kojoj nas Boga prihvaća
Ni Kristu slične karakterne osobine ni besprijekorno ponašanje nije osnova po kojoj nas Bog prihvaća. Spasonosna pravda dolazi od Pravednika Isusa i prenosi se na nas Svetim Duhom. Mi ne možemo ništa pridonijeti Kristovom daru pravde; mi Ga jedino možemo prihvatiti. Nitko drugi do Krist nije pravedan (Rim 3,10); samostalna je čovjekova pravda samo prljava haljina (Iz 64,6; vidi: i Dn 9,7.11.20; 1 Kor 1,30).
Čak i ono što činimo uzvraćajući Kristovoj spasonosnoj ljubavi ne može učiniti da nas Bog prihvati. To prihvaćanje izjednačuje se s Kristovim radom. Iznoseći nam Krista, Sveti Duh nam donosi to prihvaćanje.
Je li naše prihvaćanje utemeljeno na Kristovoj pravdi koja nam daje opravdanje ili na Njegovoj posvetiteljskoj pravdi, ili i na jednom i na drugom? Jean Calvin je istaknuo da kao što se “Krist ne može podijeliti na dijelove, tako su neodvojive ove dvije istine, opravdanje i posvećenje, za koje držimo da su ujedinjene u Njemu”. Kristova služba mora se promatrati kao cjelina. Ovo je čini vrhunskom da se izbjegne spekulacija o ovim dvama izrazima “time što bi se pokušalo izraziti u tančine neznatne razlike između opravdanja i posvećenja … Zašto pokušati biti podrobniji od Nadahnuća u vitalnim pitanjima opravdanja vjerom?”
Upravo kao što su Sunčeva svjetlost i toplina – nedjeljive, ali jedinstvena djelovanja – tako je i Krist postao nama i pravdom i posvećenjem (1 Kor 1,30). Mi u Njemu nismo samo potpuno opravdani već i potpuno posvećeni.
Sveti Duh unosi “Svršeno je” s Golgote u nas, primjenjujući jedino iskustvo Božjeg prihvaćanja ljudskog roda – na nas. Ovo “Svrši se” s križa dovodi u pitanje sve ostale ljudske pokušaje da steknu to prihvaćanje. Unoseći Raspetoga u nas, Duh daje i jedinu osnovu po kojoj nas Bog prihvaća, dajući nam jedinu pravu ovlast za to i spremnost za spasenje koje nam je na raspolaganju.
(207)