Krštenjem ispovedamo svoju veru u smrt i vaskrsenje Isusa Hrista i dajemo dokaz o svojoj smrti grehu i nameri da hodimo u novom životu. Na taj način priznajemo Hrista kao Gospoda i Spasitelja, postajemo Njeg narod i primljeni smo za vernike Njegove Crkve. Krštenje je znamenje našeg jedinstva s Hristom, znamenje oprosta naših greha i primanja Svetoga Duha. Krštenje se vrši uronjavanjem u vodu i moguće je na temelju priznanja vere u Isusa i dokaza o kajanju zbog greha. Ono sledi upute iz Svetoga pisma i prihvatanja njegovog učenja. (Osnovna verovanja, 15)
Nyangwira, koja je živjela u Centralnoafričkoj Republici, nije krštenje shvaćala samo kao pravom izbora. Više od jedne godine ona je revnosno proučavala Bibliju. Čeznula je da postane kršćankom.
Jedne je večeri prenijela i svome mužu ono što je spoznala. Razjaren, on je vikao: “Ja ne želim takvu vjeru u svome domu i ako nastaviš proučavati, ja ću te ubiti.” Premda je bila slomljena, Nyangwira je nastavila proučavati i naskoro je bila spremna za krštenje.
Prije no što je pošla na službu krštenja, Nyangwira je sa štovanjem klekla pred svoga muža i rekla mu da će se krstiti. On je izvukao svoj veliki lovački nož i povikao: “Rekao sam ti, ne želim da se krstiš. Onoga dana kad se krstiš ja ću te ubiti.”
Međutim, Nyangwira je odlučila slijediti svoga Gospoda i pošla je dok su prijetnje njenog muža odzvanjale u njenim ušima.
Prije no što je ušla u vodu priznala je svoje grijehe i posvetila svoj život svome Spasitelju, ne znajući hoće li ga tog dana položiti za svoga Gospoda. Mir je zavladao njenim srcem dok su je krštavali.
Kad se vratila kući, donijela je nož svome mužu.
“Jesi li si se krstila?” upitao ju je ljutito.
“Da”, mirno je odgovorila Nyangwira, “evo noža.”
“Jesi li spremna za smrt?”
“Da, spremna sam.”
Zadivljen njenom hrabrošću, muž nije imao snage da je ubije.
Važnost krštenja?
Vrijedi li za krštenje riskirati život? Zahtijeva li uistinu Bog krštenje? Ovisi li spasenje od tome je li tko kršten?
Isusov primjer. Jednoga dana Isus je napustio drvodjeljsku radionicu u Nazaretu, oprostio se od svoje obitelji i otišao na Jordan gdje je Njegov rođak propovijedao. Prišavši Ivanu, zamolio ga je da Ga krsti. Začuđen, Ivan Ga je pokušao razuvjeriti rekavši: “Treba da ti krstiš, mene, a ti dolaziš k meni!”
“Pusti sada”, odgovorio je Isus, “jer tako nam dolikuje da sve ispunimo što je u skladu s voljom Božjom.” (Mt 3, 13-15)
Isusovo je krštenje zauvijek dalo ovom obredu božansku potvrdu (Mt 3,13-15; usporedi: Mt 21,25). Krštenje je vid pravednosti u kome svatko može sudjelovati. Budući da je Krist, bezgrešno biće, kršten da bi ispunio “volju Božju”, mi koji smo grešnici, isto trebamo činiti.
Isusova zapovijed. Na kraju svoje službe Krist je zapovijedio svojim učenicima: “Zato idite i naučite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovijedio!” (Mt 28,18-20)
U ovom nalogu Krist je jasno pokazao da zahtijeva krštenje onih koji žele postati dijelom Njegove Crkve, Njegovog duhovnog kraljevstva. Nakon što je Sveti Duh radom apostola doveo ljude do pokajanja i prihvaćanja Isusa za svoga Spasitelja, trebali su ih krstiti u ime trojedinog Boga. Njihovo će krštenje pokazati da su stupili u osobni odnos sa Kristom i da su se obvezali živjeti u skladu s načelima Njegovog kraljevstva milosti. Krist je zaključio svoju punomoć za krštavanje uvjeravanjem: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.”
Nakon Kristovog uzašašća, apostoli su objavljivali potrebu i nužnost krštenja (Dj 2,38; 10,48;22,16). Odazivajući se, mnoštvo je kršteno, te je tako formiralo novozavjetnu Crkvu (Dj 2,41.47; 8,12), prihvaćajući autoritet Oca, Sina i Svetoga Duha.
Krštenje i spasenje. Krist je učio da onaj “tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se”. (Mk 16,16). U apostolskoj je Crkvi krštenje samo po sebi slijedilo prihvaćanje Krista. Ono je bilo potvrda vjere novog vjernika (Usporedi: Dj 8,12; 16,30-34).
Apostol Petar je upotrijebio Noino iskustvo za vrijeme potopa da pokaže odnos između krštenja i spasenja. U pretpotopno vrijeme grijeh je dosegao takve razmjere da je Bog, preko Noe, opominjao svijet da se pokaje ili će se sučeliti s uništenjem. Samo je osam osoba povjerovalo, ušlo u korablju i “bi spašeno vodom.” “Ono što je unaprijed označavala”, kaže apostol Petar, “krštenje, spasava sad i vas; ono nije uklanjanje tjelesne nečistoće, nego Bogu upravljena molitva za dobru savjest, uskrsnućem Isusa Krista.” (1 Pt 3,20.21)
Apostol Petar objašnjava da se spasavamo krštenjem, kao što su Noa i njegova obitelj spašeni od vode. Svakako je Bog taj koji je spasio Nou, a ne voda potopa. Analogno tomu, Kristova krv, a ne voda krštenja, otklanja grijeh kod vjernika. “Ali je krštenje, kao i (Noinu) poslušnost time što je ušao u arku, odgovor dobre savjesti spram Boga. Kad čovjek Božjom silom daje ‘odgovor’, spasenje omogućeno uskrsnućem Isusa Krista postaje djelotvornim.
Međutim, premda je krštenje u vitalnoj vezi sa spasenjem, ono ne jamči spasenje. Apostol Pavao smatra da iskustvo izlaska Izraela predočuje simbolični prikaz krštenja. “Dakako, htio bih da znate, braćo, da su svi naši očevi bili pod oblakom; da su prešli preko mora; da su svi kršteni u oblaku i u moru za pripadnike Mojsiju; da su svi jeli isto duhovno jelo; da su svi pili isto duhovno piće.” “Uronjeni u vodi – oblak iznad njih, a voda s obiju strana – izraelski je narod simbolički kršten dok je prolazio preko Crvenog mora. Pa ipak, usprkos ovakvom iskustvu “većina njih nije bila po volji Bogu”. (1 Kor 10,1-5). Tako i danas, krštenje automatski ne osigurava spasenje. Izrelsko iskustvo je zapisano “za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima. Dakle, tko misli da stoji neka pazi da ne padne!” (1 Kor 10,11.12)
“Jedno krštenje”
Krštenje se različito obavlja u kršćanskom svijetu. Neki koriste zaronjavanje, drugi škropljenje, a treći opet polijevanje. Svojstveno jedinstvu što ga Duh donosi u Božju Crkvu jest prakticiranje “jednog krštenja”. (Ef 4,5) Što nam Biblija otkriva o značenju izraza krstiti, o samom obavljanju krštenja i njegovom duhovnom značaju?
Značenje riječi krstiti. Engleska riječ baptize potječe od grčkog glagola baptizo što znači ‘zagnjuriti’, jer je izveden od glagola bapto, koji znači ‘zagnjuriti u ili ispod’. Kad se ovaj glagol odnosi na vodeno krštenje, on sadrži pojam uronjavanja ili zagnjurivanja neke osobe u vodu.
U Novom zavjetu glagol to baptize (krstiti) koristi se (1) da označi krštenje vodom (npr. Mt 3,6; Mk 1,9; Dj 2,41); (2) kao metafora kojom su označene Kristove patnje i smrt (Mt 20,22.23; Mk 10,38.39; Lk 12,50); (3) za dolazak Svetog Duha (Mt 3,11; Mk 1,8; Lk 3,16; Iv 1,33; Dj 1,5; 11,16); i (4) za obredno pranje ruku (Mk 7,3.4; Lk 11,38). Ova četvrta poraba jednostavno označuje pranje da bi se izvršilo čišćenje od obrednih nečistoća i ne oglašuje važećim krštenje polijevanjem. Sveto pismo upotrebljuje imenicu baptism i za krštenje vodom i za Kristovu smrt (Mt 3,7; 20,22).
J.K. Howard zamjećuje da Novi zavjet “ne pruža nikakav dokaz da je škropljenje ikada bilo praksa apostola, naprotiv, svi dokazi upućuju na to da je to bilo uvedeno kasnije.
Krštenje u Novom zavjetu. Slučajevi krštenja vodom što ih bilježi Novi zavjet uključuju uronjavanje. Čitamo da je Ivan krštavao u Jordanu (Mt 3,6; usporedi: Mk 1,5) i “u Enonu blizu Salima, jer ondje bijaše mnogo vode”. (Iv 3,23). Jedino uronjavanje zahtijeva “mnogo vode”.
Ivan je uronio Isusa. On je krstio Isusa “u Jordanu” i poslije krštenja Isus je izlazio “iz vode” (Mk 1,9.10; usporedi: Mt 3,16)
I apostolska je Crkva krštavala uronjavanjem. Kad je evanđelist Filip krstio etiopskog uškopljenika, oni “obojica siđoše u vodu” i “iziđoše iz vode”. (Dj 8,38.39)
Krštenje u povijesti. Prije kršćanskog razdoblja Židovu su krštavali svoje obraćenike (prozelite) uronjavanjem. Eseni u Kumranu držali su se ovog običaja uronjavanja i za vjernike i za obraćenike.
Dokaz sa slika u katakombama i u crkvama, s mozaika na podovima, zidovima i tavanicama, s reljefa i crteža u starim knjigama Novoga zavjeta “nadmoćno svjedoči o uronjavanju kao normalnom krštavanju u kršćanskoj Crkvi tijekom prvih deset do četrnaest stoljeća. Krstionice u starim katedralama, crkvama i ruševine u Sjevernoj Africi, Turskoj, Italiji, Francuskoj i drugdje još uvijek svjedoče o drevnosti ovog običaja.
Značenje krštenja
Značenje krštenja prisno je povezano s njegovim načinom. Alfred Plummer je rekao: “Samo kad se krštenje obavlja uronjavanjem vidi se njegovo potpuno značenje.
Simbol Kristove smrti i uskrsnuća. Kao što prekrivanje vodom predstavlja velike nevolje i nesreće (Ps 42,7; 69,2; 124,4.5), tako je i Isusovo krštenje vodom predstavljalo prorečeni prororčki događaj Njegove patnje, smrti i pogreba (Mk 10,38; Lk 12,50), a Njegovo izronjavanje iz vode govorilo je o Njegovu uskrsnuću nakon toga (Rim 6,3-5).
Krštenje ne bi imalo nikakav značaj kao simbol Kristovog stradanja “da je apostolska Crkva sprovodila neki drugi način krštavanja različan od uronjavanja”. Stoga je “najjači dokaz za krštenje uronjavanjem teološki dokaz”.
Simbol umiranja grijehu i življenja Bogu. Krštenjem vjernici doživljuju stradanje našega Gospoda. Apostol Pavao kaže: “Ili zar ne znate da smo svi koji smo kršteni u Krista Isusa, u njegovu smrt kršteni? Dakle s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom.” (Rim 6,3.4).
Prisnost vjernikova odnosa s Kristom otkrivena je izrazima kao što su “svi koji smo kršteni u Krista Isusa”, “u njegovu smrt kršteni” i “s njim smo zajedno ukopani po krštenju”. Howard zamjećuje: “U simboličnom činu krštenja vjernik stupa u Kristovu smrt i u pravom smislu ta smrt postaje njegova smrt i on stupa u Kristovo uskrsnuće i to uskrsnuće postaje njegovo uskrsnuće. Što u biti znači vjernikovo sudjelovanje u stradanju našega Gospoda?
(1) Smrt grijehu. Krštenjem vjernici su “postali jedno s Kristom smrću sličnoj njegovoj” (Rim 6,5) i “s Kristom su razapeti” (Gal 2,19). To znači “naš je stari čovjek razapet zajedno s Isusom da se uništi ovaj grešni čovjek, tako da više ne robujemo grijehu, jer tko je mrtav, slobodan je od grijeha.” (Rim 6,6-8)
Vjernici su se odrekli svog ranijeg načina života. Oni su mrtvi grijehu i potvrđuju da je “staro nestalo” (2 Kor 5,17), njihovi životi sakriveni su s Kristom u Bogu. Krštenje simbolizira razapinjanje starog života na križu. Ono nije samo smrt već i ukop. Mi smo se ukopali “s njim u krštenju”. (Kol 2,12). Kao što pogreb slijedi nakon nečije smrti, tako se i stari život kad vjernik siđe u vodeni grob, sahranjuje, jer je vjernik prihvatio Isusa Krista.
Vjernici se krštenjem odriču svijeta. Slušajući nalog: “Iziđite između njih i odvojte se, veli Gospodin. Ne dotičite se ničega nečista” (2 Kor 6,17), kandidati javno objavljuju napuštanje svoje službe Sotoni i prihvaćanje Krista u životu.
U apostolskoj Crkvi poziv na pokajanje uključivao je i poziv na krštenje (Dj 2,38). Na taj način krštenje označuje i istinsko pokajanje. Vjernici umiru u svome krštenju prijestupu Zakona i dobivaju oprost grijeha krvlju Isusa Krista koja očišćuje. Svečani obred krštenja je izraz unutarnjeg očišćenja – pranja priznatih grijeha.
(2) Živi Bogu. Kristova sila uskrsnuća počinje djelovati u našem životu. Ona nas osposobljuje da hodimo u novom životu (Rim 6,4) – sada mrtvi grijehu “a živi Bogu u Kristu Isusu”. (Rim 6,11). Mi svjedočimo da je jedina nada za pobjedonosni život nad starom naravi milost uskrslog Gospoda koji je osigurao novi duhovni život osnažujućom silom Svetoga Duha. Ovaj novi život uzdiže nas na višu razinu ljudskog iskustva, dajući nam nove vrijednosti, ciljeve i želje koje su usredotočene na predanje Isusu Kristu. Mi postajemo novi učenici našeg Spasitelja, a krštenje postaje znakom našeg apostolskog zvanja.
Simbol zavjetnog odnosa. U starozavjetno doba obrezanje je označavalo zavjetni odnos između Boga i Abrahama (Post 17,1-7).
Abrahamov zavjet imao je i duhovni i nacionalni značaj. Obrezanje je bilo znak nacionalnog identiteta. Abraham osobno i svi muškarci u njegovoj obitelji od osam dana starosti i stariji trebalo su se obrezati (Post 17,10-14; 25-27). Svakog muškarca koji nije bio obrezan trebalo se “odstraniti” iz Božjeg naroda zato što je prekršio savez (Post 17,14).
To što je Zavjet učinjen između Boga i Abrahama, odraslog čovjeka, otkriva njegov duhovni značaj. Abrahamovo obrezanje označavalo je i potvrđivalo njegovo ranije iskustvo o opravdanju vjerom. Njegovo obrezanje je bilo “jamstvo pravednosti koja dolazi od vjere i koju je postigao još kad bijaše neobrezan”: (Rim 4,11).
Međutim, samo obrezanje nije jamčilo ulazak u pravu duhovnu vrijednost saveza. Često su Božji vjesnici opominjali da ništa neće biti dostatno osim duhovnog obrezanja. “Srce svoje obrežite; šiju više ne ukrućujte!” (Pnz 10,16; usporedi: 30,6; Jr 4,4). Svi “neobrezana srca” bit će kažnjeni zajedno s neznabošcima (Jr 9,25.26).
Kad su Židovi odbacili Isusa kao Mesiju, oni su raskinuli svoj zavjetni odnos s Bogom, završivši svoj poseban položaj Njegovog izabranog naroda (Dn 9,24-27; vidi: 4. poglavlje). Premda su Božji zavjet i Njegova obećanja ostali isti, On je izabrao drugi, novi narod. Duhovni je Izrael zamijenio hebrejski narod (Gal 3,27-29; 6,15.16).
Kristova smrt potvrdila je novi zavjet. Narod je stupio u ovaj zavjet putem duhovnog obrezanja – odzivom vjere na Kristovu smrt pomirenja. Kršćani imaju “evanđelje među neobrezanima” (Gal 2,7). Novi zavjet zahtijeva od onih koji žele pripasti duhovnom Izraelu “unutarnju vjeru”, a ne “vanjski obred”. Netko može biti Židov rođenjem, ali čovjek može postati kršćanin samo novorođenjem. “Uistinu, u Kristu Isusu nema vrijednosti ni obrezanje ni neobrezanje, nego vjera, koja očituje svoju snagu ljubavlju.” (Gal 5,6) Ono što je važno jest “obrezanje koje je u srcu po duhu, a ne po slovu”. (Rim 2,28.29).
Krštenje, znak spasiteljskog odnosa s Kristom, predočuje ovo duhovno obrezanje. “U njemu ste i obrezani; ne obrezanjem obavljenim rukom, nego obrezanjem Kristovim: odlaganjem tijela koje služi grijehu. Zajedno s njim ukopani u krštenju, s njim ste i uskrsnuli vjerom u snagu Boga koji ga uskrisi od mrtvih.” (Kol 2,11.12).
“Odbacivši ‘tijelo mesno’ duhovnim obrezanjem što ga je izvršio Isus, krštenik se sada ‘oblači u Krista’ i stupa u zavjetni odnos s Isusom. Kao rezultat toga on se našao na putu da primi ispunjenje zavjetnih obećanja. “Jer svi koji ste u Krista kršteni, Krista ste obukli. A ako vi pripadate Kristu, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.” (Gal 3,27-29). Oni koji su sklopili ovaj zavjetni odnos stječu iskustvo o Božjem obećanju: “I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.” (Jr 31,33).
Simbol posvećenja Kristovoj službi. Prigodom krštenja Isus je primio naročito izlijevanje Svetoga Duha, koji je označio Njegovo pomazanje ili posvećenje zadatku što Mu ga je Otac odredio (Mt 3,13-17; Dj 10,38). Njegovo iskustvo otkriva nam da krštenje vodom i krštenje Duhom idu zajedno, da je krštenje kome nedostaje primanje Svetog Duha nepotpuno.
U apostolskoj je Crkvi izlijevanje Svetoga Duha obično pratilo krštenje vodom. Tako i danas, kad se krštavamo u ime Oca, Sina i Svetoga Duha, mi smo posvećeni i sjedinjeni s Trojedinom velikom nebeskom silom poradi širenja vječnog Evanđelja.
Sveti Duh nas priprema za ovu službu očišćenjem naših srca od grijeha. Ivan je izjavio da će nas Isus “krstiti Duhom Svetim i ognjem”. (Mt 3,11). Izaija je otkrio da će Bog očistiti svoj narod od njegove nečistote “dahom suda i dahom što spaljuje”. (Iz 4,4) “Da lužinom tvoju trosku očistim”, kaže Bog, “da iz tebe uklonim olovo.” (Iz 1,25) “Uistinu, naš je Bog oganj koji proždire. (Heb 12,29). Sveti Duh će očistiti život svih koji Mu se predaju, tako što će uništiti njihove grijehe.
Tada im Sveti Duh daje svoje darove. Njegovi su darovi “poseban božanski dar, dan u vrijeme krštenja, da osposobi vjernika kako bi služio Crkvi i propovijedao onima koji još nisu prihvatili Isusa Krista”. Krštenje Svetim Duhom dalo je prvoj Crkvi silu da svjedoči (Dj 1,5.8) i samo će to isto krštenje Crkvu učiniti kadrom da ispuni svoju zadaću objavljivanja evanđelja o vječnom kraljevstvu (Mt 24,14; Otk 14,6).
Simbol stupanja u Crkvu. Kao znak čovjekove regeneracije ili novorođenja (Iv 3,3.5) krštenje također označuje i čovjekov ulazak u Kristovo duhovno kraljevstvo. Budući da sjedinjuje novog vjernika s Kristom, ono uvijek djeluje kao vrata koja vode u Crkvu. Krštenjem Gospod pridodaje nove učenike tijelu vjernika – Njegovom tijelu, Crkvi (Dj 2,41.47; 1 Kor 12,13). Tada oni postaju članovi Božje obitelji. Čovjek se ne može krstiti a da se ne priključi obitelji Crkve.
Potrebno svojstvo za krštenje
Sveto pismo uspoređuje odnos između Krista i Njegove Crkve sa brakom. U braku obje strane moraju dobro znati odgovornosti i obveze koje postoje u njemu. Oni koji se žele krstiti moraju u svom životu pokazati vjeru, pokajanje i rodove pokajanja, kao i to da razumiju značenje krštenja i kasnijeg duhovnog odnosa.
Vjera. Jedan od preduvjeta za krštenje je vjera u Isusovu žrtvu pomirnicu kao jedino sredstvo spasenja od grijeha. Krist je rekao: “Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se.” (Mk 16,16). U apostolskoj Crkvi samo oni koji su povjerovali u Evanđelje bili su kršteni (Dj 8,12.36.37;18,8).
Budući da “vjera dolazi od propovijedanja, a propovijedanje biva riječju Kristovom” (Rim 10,17), podučavanje je bitni dio priprave za krštenje. Kristov veliki nalog potvrđuje važnost takvog podučavanja: “Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28,19.20). Kad netko postane učenikom, on treba temeljito proučavati.
Pokajanje. “Obratite se”, rekao je Petar, “neka se svaki od vas krsti!” (Dj 2,38). Podučavanje u Božjoj Riječi ne samo što stvara vjeru nego i pokajanje i obraćenje. Odgovarajući na Božji poziv, ljudi uviđaju svoje izgubljeno stanje, priznaju svoju grešnost, pokoravaju se Bogu, kaju se zbog svojih grijeha, prihvaćaju Kristovu žrtvu pomirnicu i posvećuju se novom životu s Njim. Bez obraćenja ne mogu stupiti u osobni odnos s Isusom Kristom. Samo pokajanjem oni mogu iskusiti umiranje grijehu – preduvjet za krštenje.
Rodovi pokajanja. Oni koji se žele krstiti moraju izreći vjeru i doživjeti pokajanje. Međutim, sve dok ne rode “plod koji odgovara obraćenju” (Mt 3,8), oni neće ispuniti biblijske zahtjeve za krštenjem. Njihov život treba pokazati njihovo predanje istini kakva je u Isusu i izraziti njihovu ljubav prema Bogu poslušnošću Njegovim zapovijedima. Pripremajući se za krštenje oni trebaju napustiti svoja pogrešna vjerovanja i navike. Djelovanje Duha otkriveno u njihovom životu otkrit će da Gospod prebiva u njima i oni u Njemu (Iv 15,1-8). Sve dok ne pruže ovakav dokaz o svom odnosu s Kristom, nisu spremni za priključenje Crkvi.
Ispitivanje kandidata. Kad netko postaje vjernikom Crkve, treba se donijeti odluka o poduzimanju tog duhovnog koraka; to nije samo postupak upisivanja nečijeg imena u crkvenu knjigu. Oni koji donose odluku o krštenju odgovorni su i za odluku o spremnosti kandidata za krštenje. Oni moraju utvrditi kako kandidat shvaća načela koja zastupa Crkva i pružiti dokaz o novom rođenju i radosnom iskustvu u Gospodu Isusu.
Ipak oni moraju paziti da ne prosuđuju o pobudama onih koji žele krštenje. “Kad netko izrazi želju da postane vjernikom Crkve, moramo ispitati rod njegovog života, prepuštajući odgovornost za njegove pobude njemu.”
Neki su živi pogrebeni u vodeni grob prigodom krštenja. Međutim, njihovo ‘ja’ nije umrlo. Ovi nisu primili novi život u Kristu. Oni koji su na ovaj način prišli Crkvi, ponijeli su sa sobom sjeme slabosti i otpada. Njihov “neposvećeni utjecaj zbunjuje one u Crkvi i izvan nje i sprečava njeno svjedočenje”.
Trebaju li se bebe i djeca krstiti. Krštenje priključuje nove vjernike Crkvi u okviru konteksta “novorođenja”. Njihovo obraćenje osposobilo ih je za krštenje i vjerništvo Crkve. Priključenje se zbiva prigodom “novorođenja”, a ne prigodom “rođenja malog djeteta”. Iz ovog su razloga kršteni vjernici – “i ljudi i žene” (Dj 8,12.13.29-38; 9,17.18; 1 Kor 1,14). “Nigdje u Novom zavjetu”, priznaje Karl Barth, “nije dopušteno niti naređeno krštavanje male djece.” G.R. Beasley Murray priznaje: “Nisam kadar zamijetiti krštenje male djece u krštavanju novozavjetne Crkve.”
Budući da bebe i djeca ne mogu doživjeti obraćenje, ona nisu osposobljena za krštenje. Znači li to da su ona isključena iz novozavjetne zajednice? Svakako da nisu! Isus ih nije isključio iz svoga kraljevstva milosti. “Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni”, rekao je On, “jer takvima pripada kraljevstvo nebesko.” I stavio je “na njih ruke”. (Mt 19,14.15) Vjerni roditelji igraju životno važnu ulogu u izgradnji odnosa između svoje djece i Krista, koji će ih na kraju dovesti do krštenja.
Isusov izričit odgovor majkama koje su Mu dovele svoju djecu da bi ih blagoslovio prouzročio je pojavu običaja posvećenja djece. Za ovu službu roditelji dovode svoju djecu u Crkvu da ih prikažu ili posvete Bogu.
U kom uzrastu je neka osoba spremna za krštenje? Pojedinci se mogu krstiti ako: (1) su dostatno odrasli da shvate značaj krštenja, (2) ako su se predali Kristu i obratili se, (3) ako razumiju osnovna načela kršćanstva, i (4) ako shvate značaj pripadništva Crkvi. Čovjek ugrožava svoje spasenje samo kad dosegnuvši do uzrasta pune odgovornosti odbaci utjecaj Svetoga Duha.
S obzirom da se ljudi u nekom određenom uzrastu razlikuju po svojoj duhovnoj zrelosti, neki su spremni za krštenje u ranijoj dobi no drugi. Stoga ne možemo postaviti neki utvrđeni minimum uzrasta za krštenje. Kad roditelji daju svoj pristanak za krštenje svoje djece u nekom ranom uzrastu, oni moraju prihvatiti i odgovornost za njihov duhovni rast i razvitak karaktera.
Rod krštenja
Istaknuti rod što ga krštenje donosi je život za Isusa. Cilj i želja usredotočeni su na Krista, a ne osobno na sebe. “Dakle, ako ste uskrsnuli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje se nalazi Krist sjedeći Bogu s desne strane! Svraćajte misao na ono što je gore, ne na ovo što je na Zemlji.” (Kol 3,1.2). Krštenje je dosezanje vrhunca što ga kršćanin može osvojiti. Dok duhovno rastemo, stječemo kršćanske vrline što ih upotrebljujemo u službi drugima po Božjem planu umnožavanja: “Milost vam i mir u obilju po pravoj spoznaji Boga i našega Gospodina Isusa!” (2 Pt 1,2). Kad ostajemo vjerni svom zavjetu krštenja, Otac, Sin i Sveti Duh, u čije smo ime kršteni, jamče nam pristup božanskoj sili koja nam može pomoći u svakoj potrebi s kojom se možemo sučeliti u životu poslije krštenja.
Drugi je plod život za Kristovu Crkvu. Mi nismo više osamljeni pojedinci; mi smo postali članovi Kristove Crkve. Kao živo kamenje ugrađujemo se u Božju Crkvu (1 Pt 2,2-5). Održavamo poseban odnos sa Kristom, Glavom Crkve, od koga svakodnevno primamo milost za rast i razvitak u ljubavi (Ef 4,16). Preuzimamo na sebe i odgovornosti unutar zavjetne zajednice, čiji članovi osjećaju odgovornost spram novokrštenih (1 Kor 12,12-26). Za njihovo osobno dobro, kao i za dobro Crkve, ove nove vjernike treba uključiti u život bogoslužja, molitve i službe ljubavi (Ef 4,12).
Posljednji je plod život vođen u svijetu i za njega. Istina je da mi koji smo kršteni imamo svoje državljanstvo na Nebu (Fil 3,20). Međutim, mi smo pozvani iz svijeta da bismo se obučavali unutar Kristovog tijela da se vratimo svijetu kao sluge, sudjelujući u Kristovoj spasiteljskoj službi. Pravi učenici neće se povući iz svijeta u Crkvu. Mi smo rođeni u Kristovom kraljevstvu kao misionari. Vjernost našem zavjetu krštenja obuhvaća i uvođenje drugih u kraljevstvo milosti.
Bog nas danas s čežnjom očekuje da uđemo u život izobilja koji je tako milostivo osigurao. “A sada na što još čekaš? Ustani, primi krštenje i očisti se od svojih grijeha zazivljući njegovo ime!” (Dj 22,16).
(212)