Proroštvo je jedan od darova Svetoga Duha. Ovaj dar je znak prepoznavanja Crkve Ostatka i pokazao se u službi Ellen G. White. Kao Gospodnji vesnik, njeni su rukopisi stalni i autoritativni izvor istine koji Crkvi osigurava utehu, vođstvo, poučavanje i popravljanje. Oni, takođe, naglašavaju da je merilo kojim se moraju ispitati sva učenja i iskustva – Biblija. (Osnovana verovanja, 18)
Jošafat, kralj Judin, uplašio se. Neprijateljska vojska približavala se, a izgledi su bili naoko beznadežni.” Jošafat se uplaši i stade tražiti Jahvu, te oglasi post po svoj Judeji.” (2 Ljet 20,3). Narod se počeo slijevati ka Hramu da moli Boga za milost i oslobođenje.
Vodeći molitvenu službu, Jošafat je tražio od Boga da promijeni okolnosti. Molio se: “Jahve, Bože otaca naših, ti si Bog na nebu i vladaš nad svim krivobožačkim kraljevstivma. U tvojoj je ruci takva sila i jakost da se nitko ne može održati pred tobom.” (redak 6.). Zar Bog u prošlosti nije na poseban način zaštio svoj narod? Zar ovu zemlju nije dao svom izabranom narodu? Zato se Jošafat zalagao: “O Bože naš, zar im nećeš suditi? Jer u nas nema sile… niti mi znamo što da radimo, nego su nam oči uprte u te.” (redak 12.).
Dok je cio Juda stajao pred Gospodom, neki je Jahaziel ustao. Njegova je vijest donijela ohrabrenje i usmjerenje zastrašenom narodu. On je rekao: “Ne bojte se i ne plašite se… jer ovo nije vaš rat, nego Božji… Ne treba da se bijete; postavite se, stojte pa gledajte kako će vam pomoći Jahve … Jahve će biti s vama!” (reci 15-17) Ujutro je kralj Jošafat rekao svojim odredima: “Pouzdajte se u Jahvu svoga Boga, i održat ćete se; pouzdajte se u njegove proroke i budite sretni!” (redak 20)
Ovaj je kralj imao tako snažnu vjeru u tog malo poznatog proroka Jahaziela da je svoje čelne odrede zamijenio pjevačima koji su pjevali hvalospjeve Gospodu i ljepoti svetosti! Dok su hvalospjevi ispunjavali zrak, Gospod je djelovao unoseći zbrku u vojske koje su se udružile protiv Jude. Pogibelj je bila tako velika “nitko se nije spasio”. (redak 24)
Jahaziel je bio Božji tumač za to posebno vrijeme.
Proroci su imali životno važnu ulogu i u starozavjetno i u novozavjetno doba. No, je li proroštvo prestalo sa svršetkom biblijskog kanona? Da bismo našli odgovor na to, pokušajmo poći tragom povijesti proricanja.
Dar proricanja u biblijskim vremenima
Premda je grijeh učinio kraj komuniciranju Boga s ljudskim bićima licem k licu (Iz 59,2), Bog nije učinio kraj svom odnosu s ljudskim rodom. Namjesto toga, On je ustanovio druge načine sporazumijevanja. On je počeo slati svoje vijesti ohrabrenja, opomene i karanja preko proroka.
U Svetom pismu prorok je “osoba koja prima priopćenje od Boga i prenosi njegovo značenje Njegovom narodu. Proroci ne proriču po svojoj inicijativi, “jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskog htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga”. (2 Pt 1,21).
U Starom je zavjetu riječ prorok obično prijevod hebrejske riječi nabi. Njeno značenje izraženo je u Izlasku 7,1.2: “Mojsiju je Jahve odgovorio: Vidi! Faraonu ću te nametnuti kao božanstvo; tvoj brat Aron bit će tvoj prorok. Ti kazuj sve što ti naređujem, a tvoj brat Aron neka faraonu ponovi da pusti Izraelce te odu iz njegove zemlje.” Mojsijev odnos prema faraonu bio je sličan Božjem odnosu prema Njegovom narodu. I kao što je Aron priopćavao Mojsijeve riječi faraonu, tako je prorok prenosio Božje riječi narodu. Izraz prorok, prema tomu, označuje od Boga određenu osobu koja će govoriti u Božje ime. Grčki ekvivalent za hebrejsku riječ nabi je prophetes, od koje je izvedena i engleska riječ prophet.
“Vidjelac je prijevod hebrejske riječi roeh (Iz 30,10), ili chozeh (2 Sam 24,11; 2 Kr 17,13) je, jedna druga odrednica za osobe s proročkim darom. Izrazi prorok i vidjelac tijesno su povezani. Sveto pismo objašnjava: “Nekoć se u Izraelu, kad bi išli pitati Boga za savjet, govorilo: Hajde, pođimo k vidiocu! Jer, koga danas zovu prorokom, nekoć se zvao vidjelac.” (1 Sam 9,9). Odrednica vidjelac ističe prorokovu recepciju (primanje) božanske poruke. Bog otkriva pred “očima” ili umovima proroka obavijest koju želi da oni prenesu Njegovom narodu.
Tijekom mnogih godina Bog je objave svoje volje davao svom narodu preko osoba s darom proricanja. “Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.” (Am 3,7; usporedi: Heb 1,1)
Djelovanje dara proricanja u Novom zavjetu. Novi zavjet daje proricanju istaknuto mjesto među svim darovima Svetoga Duha, dajući mu jednom prvo, a drugi put drugo mjesto među svim službama koje su najkorisnije za Crkvu (vidi: Rim 12,6; 1 Kor 12,28; Ef 4,11). On potiče vjernike da posebno žude za ovim darom (1 Kor 14,1.39).
Novi zavjet upućuje na to da proroci imaju sljedećefunkcije:
1. Oni su pomagali u osnivanju Crkve. Crkva je nazidana “na pravom temelju na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. (Ef 2,20.21).
2. Oni su započeli širenje misije Crkve. Duh Sveti je preko proroka izabrao Pavla i Barnabu za prvo misionarsko putovanje (Dj 13,1.2) i davao upute gdje misionari trebaju djelovati (Djela 16,6-10).
3. Oni su izgradili Crkvu. “Koji prorokuje” rekao je apostol Pavao, “izgrađuje crkvu.” Proroštva su iskazana “ljudima da ih uzdižu, opominju i tješe” (1 Kor 14,4.3). Uz ostale darove, Bog je dao Crkvi proricanje da vjernike spremi da čeznu “za duhovnim darovima na izgradnju Crkve”. (Ef 4,12).
4. Oni su ujedinjavali i štitili Crkvu. Proroci su pomogli da se ustanovi “jedinstvo vjere”, štitili su Crkvu od lažnih učenja, tako da vjernici ne budu više “malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke, u ljudskoj prijevarnoj igri”. (Ef 4,14).
5. Oni su opominjali na buduće teškoće. Jedan novozavjetni prorok govorio je o gladi koja se približuje. Kao odgovor na to, Crkva je započela program za otklanjanje nedaća kako bi pomogla onima koji su patili od te gladi (Dj 11,27-30). Drugi su proroci govorili o Pavlovom uhićenju i zatvoru u Jeruzalemu (Dj 20,23; 21,4.10-14).
6. Oni su potvrđivali vjeru u vrijeme rasprava. Na prvom crkvenom Saboru Sveti Duh je vodio Crkvu do odluke o spornim problemima koji su bili u vezi sa spasenjem kršćana iz neznaboštva. Tada, preko proroka, Duh je ponovo uvjeravao vjernike u pravi nauk. Nakon priopćenja saborske odluke vjernicima “Juda i Sila, i sami proroci, mnogim su nagovorima tješili i utvrđivali braću”. (Dj 15,32)
Proročki dar u posljednjim danima
Mnogi kršćani vjeruju da je Duh proroštva prestao sa završetkom apostolskog vremena. Međutim, Biblija nam otkriva posebnu potrebu Crkve za božanskim vodstvom tijekom krize u vrijeme posljetka; ona svjedoči o stalnoj potrebi za proročkim darom u vremenima nakon Novog zavjeta.
Nastavak duhovnih darova. Ne postoji biblijski dokaz da će Bog uskratiti duhovne darove što ih je dao Crkvi, prije no što ona završi svoju zadaću, koja, prema apostolu Pavlu, treba dovesti Crkvu k “jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove”.(Ef 4,13). Budući da Crkva još nije dosegla ovo iskustvo, njoj su još uvijek potrebni svi duhovni darovi. Ovi darovi, uključujući i proročki dar, i dalje će djelovati za dobro Božjeg naroda sve dok se Krist ne vrati. U skladu s tim, apostol Pavao opominje vjernike da ne “gase Duha” ili da ne “preziru proročke govore” (1 Sol 5,19.20) i savjetuje “vruće čeznite za duhovnim darovima, posebno za prorokovanjem!” (1 Kor 14,1).
Ovi se darovi nisu uvijek obilno pokazivali u kršćanskoj Crkvi. Nakon smrti apostola, proroci su uživali štovanje u mnogim krugovima sve do 300. g.n.e.e Međutim, opadanje duhovnosti u Crkvi i otpad koji je proistekao iz toga (vidi: 12. poglavlje) doveli su do opadanja prisutnosti i darova Svetoga Duha. Istodobno lažni proroci izazvali su gubitak povjerenja u proročki dar.
Opadanje dara proricanja tijekom određenih vremenskih razdoblja u povijesti crkve ne znači da je Bog zauvijek povukao ovaj dar. Biblija upućuje na to da kako se kraj bude približavao, tako će ovaj dar biti prisutan da u tim teškim vremenima pomogne Crkvi. I više od toga, ona upućuje na povećano djelovanje ovog dara.
Proročki dar neposredno prije Drugog dolaska. Bog je dao proročki dar Ivanu Krstitelju da objavi Prvi Kristov dolazak. Na sličan način možemo očekivati da će ponovo poslati proročki dar da bi se objavio Drugi dolazak, kako bi se svatko mogao pripremiti za susret sa Spasiteljem.
U stvari, Krist napominje pojavu lažnih proroka kao jedan od znakova da je Njegov dolazak blizu (Mt 24,11.24). Kad ne bi bilo pravih proroka u vrijeme posljetka, Krist bi opominjao protiv svakoga tko bi tvrdio da ima ovaj dar. Njegova opomena protiv lažnih proroka, znači da će isto tako biti i pravih proroka.
Prorok Joel je navijestio posebno izlijevanje proročkog dara upravo neposredno prije Kristovog dolaska. On je rekao: “Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojega u dane one. Pokazat ću znamenja na nebu i zemlji, krv i oganj i stupove dima. Sunce će se prometnut u tminu, a mjesec u krv, prije nego svane Jahvin dan, velik i strašan.” (Jl 3,1-4).
Prva Pedesetnica pokazala je veliko izlijevanje Svetoga Duha. Apostol Petar, navodeći Joelovo proročanstvo, podsjetio je na to da je Bog obećao takve blagoslove (Dj 2,2-21). Međutim, mi se možemo pitati je li Joelovo proročanstvo doseglo svoje krajnje ispunjenje na Dan pedesetnice, ili mora postojati još i drugo, mnogo potpunije ispunjenje. Nemamo dokaza da su prirodne pojave na Suncu i Mjesecu o kojima govori prorok Joel, prethodile ili se dogodile nakon izlijevanja Svetoga Duha. Ove prirodne pojave dogodile su se mnogo stoljeća kasnije. (Vidi: 24. poglavlje)
Pedesetnica je tada bila prvi mali doživljaj pune manifestacije Duha prije drugog dolaska. Kao i rane kiše u Palestini koje padaju u jesen, odmah nakon sjetve usjeva, izlijevanje je Svetoga Duha na Dan duhova označilo svečani početak davanja Duha. Potpuno i završno ispunjenje Joelovog proročanstva odgovara poznoj kiši koja pada u proljeće, pridonosi sazrijevanje žitarica (Joel 2,23). Isto tako, završno izlijevanje Božjega Duha dogodit će se neposredno prije Drugog dolaska, nakon prorečenih znakova na Suncu, Mjesecu i zvijezdama (usporedi: Mt 24,29; Otk 6,12-17; Jl 2,31). Kao i pozna kiša, ovo će završno izlijevanje Duha dovesti do sazrijevanja zemaljske žetve (Mt 13,30.39), i “svi što prizivaju ime Jahvino spašeni će biti”. (Jl 3,5).
Dar proricanja u Crkvi Ostatka. Otkrivenje 12. poglavlje objavljuje dva glavna razdoblja progonstva. Tijekom prvog, koji je obuhvatio vrijeme od 538. do 1798. g.n.e. (Otk 12,6.14; vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi) odani su vjernici trpjeli veliko progonstvo. Ponovo, neposredno prije Drugog dolaska, Sotona će napasti “Ostatak njezin”, ostatak Crkve koji će odbiti da se odrekne vjernosti Kristu. Otkrivenje karakterizira odane vjernike koji sačinjavaju Ostatak kao one koji drže zapovijedi Božje “i čuvaju Isusovo svjedočanstvo”. (Otk 12,17)
Da izraz “svjedočanstvo Isusovo” govori o proročkom otkrivenju jasno proistječe iz kasnijih razgovora između anđela i apostola Ivana.
Pri kraju knjige anđeo sebe opisuje kao “sluga kao i ti i tvoja braća koja čuvaju Isusovo svjedočanstvo” (Otk 19,10) te kao “sluga kao i ti i tvoja braća proroci”. (Otk 22,9). Ovi usporedni izrazi objašnjavaju da su to proroci koji imaju “svjedočanstvo Isusovo”. Tvrdnja anđela objašnjava da je “svjedočanstvo Isusovo proročki duh”. (Otk 19,10).
Komentirajući ovaj tekst, James Moffat piše: “Jer svjedočanstvo ili svjedočenje (tj. koje daje) Isus je (tj. sačinjava) Duh proroštva. Ovo … vrlo točno određuje vjersku zajednicu koja ima svjedočanstvo Isusovo kao posrednika proročkog nadahnuća. Svjedočanstvo Isusovo praktično je istovjetno s Isusovim svjedočenjem (xxii.20). Samootkrivenje Isusovo (prema Otkrivenju 1,1, koje konačno pripada Bogu) jest to što pokreće kršćanske proroke.”
Tako se izraz Duh proroštva može odnositi na: (1) Svetoga Duha koji nadahnjuje proroka otkrivenjem od Boga, (2) djelovanje dara proricanja i (3) prijenos samog proroštva.
Proročki dar, Isusovo svjedočanstvo “Crkvi preko proroštva” obuhvaća naročitu karakteristiku Crkve Ostatka. Prorok Jeremija povezuje zanemarivanje ovog dara s bezakonjem. “Zakona nema! Ni u proroka više se ne nalaze viđenja Jahvina.” (Pl 2,9) Otkrivenje poistovjećuje posjedovanje ovih dvaju darova kao izrazitu karakteristiku Crkve posljednjeg vremena; njeni vjernici drže “zapovijedi Božje i čuvaju Isusovo svjedočanstvo” – proročki dar (Otk 12,17).
Bog je dao proročki dar “crkvi” Izlaska da bi organizirao, podučavao i vodio svoj narod (Dj 7,38). “Al po Proroku izvede Jahve Izraela iz Egipta, i po Proroku on ga je čuvao.” (Hoš 12,14). Onda nije nikakvo iznenađenje ako se taj dar bude našao među onima koji su obuhvaćeni posljednjim Izlaskom – bijegom s grijehom ukaljanog planeta Zemlje u nebeski Kanaan. Ovaj Izlazak, koji će uslijediti nakon Drugog dolaska, završeno je i cjelovito i potpuno ispunjenje Izaije 11,11: “U dan onaj: Jahve će drugi put ruku pružiti da otkupi Ostatak svoga naroda.”
Pomoć u posljednjoj krizi. Sveto pismo otkriva da će Božji narod posljednjih dana zemaljske povijesti iskusiti puninu srdžbe i moći sotonskog zmaja kad bude započeo posljednji pokušaj da ga uništi (Otk 12,17). To će biti “Vrijeme tjeskobe kakve ne bjaše otkako je ljudi pa do toga vremena”. (Dn 12,1). Kako bi im pomogao da prežive najžešći sukob svih vjekova, Bog u svojoj ljubavi daje svom narodu uvjeravanje da neće ostati sami. Svjedočanstvo Isusovo, Duh proroštva, sigurno će ih voditi do njihovog konačnog cilja – sjedinjenja sa svojim Spasiteljem prilikom Njegovog drugog dolaska.
Sljedeći slikoviti prikaz objašnjava odnos između Biblije i poslijebiblijskih objava dara proricanja: “Pretpostavimo da se spremamo otputovati brodom. Vlasnik broda daje nam knjigu uputa, priopćavajući nam da ona sadrži naputke koji su dostatni za cijelo putovanje i, ako ih slijedimo, sigurno ćemo stići u luku za koju smo se opredijelili. Kad smo namjestili jedra, otvaramo knjigu da se upoznamo s njenim sadržajem. Utvrđujemo da je njen pisac izložio opća načela koja će nas rukovoditi na našem putovanju, podučavajući nas koliko je to izvodljivo, prosuđujući o raznim nepredvidljivim slučajevima koji mogu iskrsnuti do kraja; ali on nam također govori da će posljednja etapa našega puta biti posebno opasna; da se konture obale stalno mijenjaju zbog živog pijeska i bura; ‘ali za tu etapu puta’, kaže on, ‘osigurao sam Vam pilota, koji će se sastati s Vama i dati Vam upute koje zahtijevaju okolnosti što Vas okružuju i opasnosti; njega morate slušati’. S ovim uputama dospijevamo do opasnih trenutaka koji su nam nabrojani, a pilot se, kako je obećano, pojavljuje. Međutim, neki iz posade, nude svoje usluge i bune se protiv njega. ‘Mi imamo izvornu knjigu uputa’, kažu oni, ‘i to je dostatno za nas. Mi se držimo toga i samo toga; mi ne želimo ništa od Vas’. Tko sada štuje izvornu knjigu uputa? Oni koji odbacuju pilota ili oni koji ga prihvaćaju kako im ona knjiga nalaže? Prosudite sami.”
Poslijebiblijski proroci i Biblija
Proročki dar je stvorio i samu Bibliju. U poslijebiblijskim danima Sveto pismo se ne može mijenjati, jer je sada kanon Svetoga pisma zaključen.
Proročki će dar u posljednje vrijeme djelovati više no što je djelovao u doba apostola. Njegova je dužnost da podupire Bibliju kao osnovu vjere i života, da objasni njena učenja i primijeni njena načela na svakodnevni život. Uključen je u osnivanje i izgradnju Crkve, osposobljujući je da sprovede svoju od Boga označenu zadaću. Proročki dar kara, opominje, vodi i ohrabruje i pojedince i Crkvu, štiteći ih od hereza i sjedinjujući ih u biblijskim istinama.
Poslijebiblijski proroci djeluju vrlo slično Natanu, Gadu, Azafu, Šemaji, Azariji, Elieazeru, Ahiji i Obedu, Mariji, Debori, Oldi, Šimunu, Ivanu Krstitelju, Agabu, Sili, Ani i Filipovim kćerima, koji su živjeli u biblijsko doba, ali čija svjedočanstva nikada nisu postala dijelom Biblije. Isti Bog koji je govorio preko proroka čiji se napisi nalaze u Bibliji, nadahnjivao je i ove proroke i proročice. Njihove vijesti nisu proturiječile ranije zabilježenim božanskim otkrivenjima.
Ispitivanje proročkog dara. Budući da Biblija ističe da će ustati lažni proroci prije Kristovog drugog dolaska, moramo brižljivo istraživati sve tvrdnje o proročkom daru. “Duha ne gasite”, rekao je apostol Pavao. “Što je dobro zadržavajte. Uklanjajte se svakom zlu.” (1 Sol 5,19-21; usporedi: 1 Iv 4,1).
Biblija navodi neke smjernice s pomoću kojih možemo razlikovati pravi proročki dar od lažnog.
1. Slaže li se vijest s Biblijom? “Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako zoru neće dočekati.” (Iz 8,20). Ovaj tekst nagovješćuje da vijesti svakog proroka moraju biti u skladu s Božjim Zakonom i svjedočanstvom iz cijele Biblije. Kasniji prorok ne smije proturječiti ranijim prorocima. Sveti Duh nikada ne proturječi svojim ranije danim svjedočanstvima, jer u Boga “nema ni promjene, ni zasjenjenja zbog mijene”. (Jak 1,17).
2. Ispunjuju li se proročanstva? “Možda ćeš reći u svom srcu: Kako ćemo raspoznati riječ koju Jahve nije izrekao? Kad prorok govori u ime Jahve, pa to ne bude i riječ se ne ispuni, onda je to riječ koje Jahve nije kazao. U drskosti je taj prorok govorio. Nemoj od njega strahovati.” (Pnz 18,21.22; usporedi: Jr 28,9.) Premda proročanstva mogu obuhvatiti uglavnom mali dio proročke vijesti, njihova se točnost mora pokazati.
3. Priznaje li Kristovo utjelovljenje? “Po ovome poznajete duh Božji, svaki duh koji priznaje: Isus Krist došao je u tijelu, od Boga je; svaki duh koji takvim ne priznaje Isusa Krista, nije od Boga.” (1 Iv 4,2.3). Ovaj test zahtijeva više od jednostavne potvrde da je Isus Krist živio na Zemlji. Pravi prorok mora priznati biblijsko učenje o Kristovom utjelovljenju – mora vjerovati u Njegovu božansku narav i ranije postojanje, da Ga je rodila djevojka, da je imao pravu ljudsku narav, bezgrešan život, u žrtvu pomirnicu, uskrsnuće, uzašašće, posredničku službu i drugi dolazak.
4. Donosi li prorok dobre ili zle “rodove”? Proroštvo dolazi nadahnućem “ljudi potaknuti od Duha Svetoga” (2 Pt 1,21). Lažne proroke možemo prepoznati po njihovim rodovima. “Ne može dobro stablo roditi zlim rodom,” rekao je Isus, a zlo stablo dobrim rodom. Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, siječe se i baca u oganj. Dakle: prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.” (Mt 7,16.18-20)
Ovaj je savjet od presudnog značaja za procjenjivanje prorokove tvrdnje. On prvo govori o prorokovom životu. To ne znači da prorok mora biti apsolutno savršen – Sveto pismo kaže da je Ilija bio čovjek “koji je patio kao i mi”. (Jakov 5,17) Međutim, prorokov život treba označiti rod Duha, a ne djela tjelesna (vidi: Gal 5,19-23).
Drugo, ovo je načelo u vezi s prorokovim utjecajem na druge. Kakvi rezultati nastaju u životu onih koji prihvaćaju vijest? Osposobljuju li njihove vijesti pripadnike Božjeg naroda za misiju i sjedinjuju li ih u njihovoj vjeri (Ef 4,12-16)?
Svaka osoba koja tvrdi da ima proročki dar treba biti podvrgnuta ovim biblijskim testovima. Ako on ili ona odgovore ovim mjerilima, možemo imati povjerenja da je Duh Sveti toj osobi doista dao proročki dar.
Duh proricanja u Crkvi adventista sedmoga dana
Dar proricanja bio je aktivan u službi Ellen G. White, koja je bila među osnivačima Crkve adventista sedmoga dana. Ona je davala nadahnute upute Božjem narodu koji živi u posljednje vrijeme. Svijet s početka devetnaestog stoljeća, kada je Ellen White počela iznositi Božje vijesti, bio je svijet čovjeka. Njen proročki poziv podvrgnut je detaljnom kritičkom ispitivanju. Nakon što je zadovoljila biblijske testove, nastavila je služiti svojim duhovnim darom punih 70 godina. Od 1844., kada je imala 17 godina, do 1915., kada je umrla, ona je imala više od 2000 viđenja. Tijekom tog vremena živjela je i radila u Americi, Evropi i Australiji, dajući savjete, osnivajući novo djelo, propovijedajući i pišući.
Ellen White nikada nije uzela titulu proročice, ali nije bila protiv kada su je drugi zvali tim imenom. Ona je objašnjavala: “U mojoj ranoj mladosti pitali su me nekoliko puta: ‘Jesi li ti proročica?’Ja sam uvijek odgovarala: ‘Ja sam Gospodnja vijesnica.’ Znam da su me mnogi nazvali proročicom, ali ja nisam zahtijevala tu titulu… Zašto nisam zahtijevala da me zovu proročicom? – Zato što u današnje vrijeme mnogi koji smjelo tvrde da su proroci predstavljaju sramotu za Kristovo djelo i zato što moj rad obuhvata mnogo više no što riječ prorok znači … Nikada nisam tvrdila da sam proročica. Ako me drugi tako zovu, s njima se ne prepirem. Ali moj rad pokriva toliko mnogo grana da sebe ne mogu drukčije nazvati do vijesnicom.
Primjena proročkih tekstova. Kako je služba Ellen White zadovoljila biblijske testove za proroka?
1. Podudarnost s Biblijom. Njen bogati literarni rad obuhvaća na desetine tisuća biblijskih redaka, povezanih često s detaljnim izlaganjima. Temeljito je proučavanje pokazalo da su njeni spisi dosljedni, točni i u potpunoj podudarnosti sa Svetim pismom.
2. Točnost proročanstava. Spisi Ellen White sadrže relativno mali broj proročanstava. Neka su u tijeku ispunjenja, dok druga još čekaju ispunjenje. Međutim, ona koja su mogla biti ispitana, ispunila su se s pouzdanom točnošću. Slijede dva primjera koji pokazuju njenu proročku spsobnost.
a. Uspon modernog spiritizma. Godine 1850. kada se upravo pojavio spiritizam – pokret koji zagovara vezu sa svijetom duhova i mrtvih – Ellen White ga je prepoznala kao prijevaru posljednjeg vremena i prorekla njegovo širenje. Premda je u to vrijeme pokret bio nedvosmisleno antikršćanski, ona je prorekla da će se ovo neprijateljstvo promijeniti i da će se on cijeniti među kršćanima. Od tog vremena spiritizam se proširio po cijelom svijetu, pridobivši milijune privrženika. Njegov položaj se promijenio; čak mnogi nazivaju sebe kršćanskim spiritistima, tvrdeći da imaju pravu kršćansku vjeru i da su “spiritisti jedini vjerski zanesenjaci koji koriste obećane Kristove darove, s pomoću kojih liječe bolesne i pokazuju buduće svjesno i napredno postojanje”. Čak i uvjeravaju da vam spiritizam “pruža spoznaju o svim velikim vjerskim sustavima, čak i više od toga, on vam daje veće znanje kršćanske Biblije nego svi komentari zajedno. Biblija je knjiga spiritizma.”
b. Biblijska suradnja izmedju protestanata i rimokatolika. Tijekom života Ellen White između protestanata i rimokatolika postojala je velika provalija koja je nagovještavala da će isključiti svaku suradnju između njih. Među protestantima je bjesnio antikatolicizam. Ona je prorokovala da će goleme promjene unutar protestantizma prouzročiti udaljavanje od vjere Reformacije. U skladu s tim, smanjit će se razlike između protestanata i katolika, što će dovesti do toga da premoste provaliju koja ih je dijelila.
Godine nakon njene smrti suočavale su se s pojavom ekumenskog pokreta, ustanovljenjem Svjetskog savjeta Crkava, Vatikanom II Katoličke crkve, s protestantskim nepoznavanjem pa čak i neposrednim odbacivanjem gledišta reformacije o proročkom tumačenju. Ove glavne promjene porušile su barijere između protestanata i katolika, uspostavljajući suradnju koja je stalno napredovala.
3. Priznavanje Kristovog utjelovljenja. Ellen White je opširno pisala o Kristovom životu. U njenim književnim djelima dominira Njegova uloga kao Gospoda i Spasitelja, Njegova žrtva pomirnica na križu i njegova sadašnja posrednička služba. Njena knjiga Čežnja vjekova proglašena je jednom od najduhovnijih rasprava ikada napisanih o Kristovom životu, dok je Put Kristu, njena najraširenija knjiga, dovela milijune u duboki odnos s Njim. Njena djela jasno prikazuju Krista kao potpunog Boga i potpunog čovjeka. Njena se uravnotežena izlaganja u cijelosti slažu s biblijskim gledištem, u kojima brižljivo izbjegava pretjerano isticanje jedne naravi nad drugom – problem koji je izazvao mnogo rasprava tijekom povijesti kršćanstva.
Njena cjelokupna obrada Kristove službe je praktična. Bez obzira o kom aspektu ona govori, njena je glavna briga da čitatelja dovede u mnogo prisniju vezu sa Spasiteljem.
4. Utjecaj njene službe. Prošlo je više od jednog stoljeća kako je Ellen White primila proročki dar. Njena Crkva i život onih koji su se držali njenih savjeta otkrivaju utjecaj njenog života i poruka.
“Premda nije nikada bila na nekom zvaničnom položaju, nije bila rukopoloženi propovjednik, i nikada nije primila nikakvu plaću od Crkve sve do smrti svoga muža, njen je utjecaj oblikovao Crkvu adentista sedmoga dana više od bilo kog činitelja, osim Svetoga pisma. Ona je bila pokretačka sila u ustanovi izdavačkog djela Crkve, u školama, medicinsko – misionarskom djelu i u po cijelom svijetu raširenom misionarskom djelu, što ga je Kršćanska adventistička crkva učinila jednom od najvećih protestantskih misionarskih organizacija s najbržim priraštajem.
Materijal koji je napisala čini više od 80 knjiga, 200 traktata i brošura i 4.600 članaka u časopisima. Propovjedi, dnevnici, posebna svjedočanstva i pisma obuhvaćaju daljnjih 60.000 stranica rukopisnog materijala.
Oblast ovog materijala je začuđujuća. Stručnost Ellen White nije bila ograničena samo na nekoliko uskih polja. Gospod joj je davao savjete za oblast zdravlja, odgoja, obiteljskog života, umjerenosti, evangelizma, izdavačke službe, pravilne prehrane, medicinskog djela i za mnoge druge predmete. Možda njeno pisanje o zdravlju najviše zadivljuje, jer je njena shvaćanja, od kojih su neka nastala prije više od jednog stoljeća, potvrdila moderna znanost.
Njeni spisi usredotočeni su na Isusa Krista i podupiru visoke moralne vrijednosti judeo-kršćanske predaje.
Premda je većina spisa usmjerena Kršćanskoj adventističkoj crkvi, veliki dio cijeni i šira publika. Njena popularna knjiga Put Kristu prevedena je na više od stotinu jezika i prodana u više od 15 milijuna primjeraka. Njeno je najveće djelo dobro prihvaćena serija Velika borba u pet svezaka, koja u detalje opisuje veliki sukob između Krista i Sotone od nastanka grijeha do Njegovog iskorjenjivanja iz svemira.
Dubok je utjecaj njenih spisa na pojedince. Nedavno je Institut za propovjedničku službu u Crkvi na Sveučilištu Andrews načinio studiju uspoređujući kršćanski stav i ponašanje adventista koji redovno čitaju njene knjige i onih koji to ne čine. Ovo istraživanje izričito ističe utjecaj njenih spisa na one koji ih čitaju. Studija je došla do ovih zaključaka: “Čitatelji imaju prisniju vezu s Kristom, više sigurnosti u svom druženju s Bogom, sasvim je vjerojatno da su prepoznali svoje duhovne darove. Oni mnogo više daju u korist javnih evangelizacija i mnogo revnosnije pridonose mjesnim misionskim projektima. Osjećaju se mnogo spremnijima za svjedočenje i aktivno se uključuju u mnoge programe za svjedočenje i uspostavu veza. Oni po svoj prilici svakodnevno proučavaju Bibliju, mole se za određene osobe, sastaju se u skupinama za kršćansko druženje i svakodnevno imaju obiteljska bogoslužja. Oni mnogo pozitivnije promatraju svoju Crkvu. Oni su zaslužni za pridobivanje mnogih duša.”
Duh proroštva i Biblija. Spisi Ellen White nisu zamjena za Sveto pismo. Oni ne mogu biti stavljeni na istu visinu. Sveto pismo stoji samo, kao jedinstveno mjerilo s pomoću koga se njeni i svi ostali spisi moraju procijeniti i kome moraju biti potčinjeni.
1. Biblija najuzvišenije mjerilo. Adventisti sedmoga dana potpuno podupiru načelo reformacije sola scriptura, o Bibliji koja samu sebe tumači i osnova je svih doktrina. Osnivači Crkve razradili su osnovna vjerovanja proučavanjem Biblije; oni nisu dobili ove doktrine s pomoću viđenja Ellen White. Njena glavna uloga prilikom stvaranja doktrina bila je da ih vodi u razumijevanju Biblije i potvrdi zaključke donesene na melju proučavanja Biblije.
Sama ELlen White vjerovala je i učila da je Biblija glavno pravilo Crkve. U svojoj prvoj knjizi, objavljenoj 1851. godine, ona kaže: “Preporučujem Vam, dragi čitatelju, Riječ Božju kao pravilo vjere i života. Riječju će nam se suditi.” Ona nikada nije promijenila ovo gledište. Mnogo godina kasnije pisala je: “U svojoj Riječi Bog nam je dao znanje potrebno za spasenje. Mi trebamo primiti Sveto pismo kao pouzdano i nepogrešivo otkrivenje Njegove volje. Ono je mjerilo karaktera, pravilo vjere i života.” Godine 1909. tijekom svog posljednjeg obraćanja generalnom zasjedanju Crkve, otvorila je Bibliju, podigla je pred skupom i rekla: “Braćo i sestre, ja vam preporučujem ovu Knjigu.”
U odgovoru vjernicima koji su njene spise smatrali dodatkom Bibliji, pisala je: “Uzela sam dragocjenu Bibliju i okružila nekim Svjedočanstvima za Crkvu, danim Božjem narodu … Vi ne poznajete Sveto pismo. Da ste od Božje Riječi načinili predmet svog proučavanja, sa željom da postignete biblijsko mejrilo i dostignete kršćansko savršenstvo, Svjedočanstva vam ne bi bila potrebna. Budući da ste zanemarili upoznati Božju nadahnutu Knjigu, On je pokušao doprijeti do vas jednostavnim, neposrednim svjedočanstvima, skrećući vašu pozornost na riječi nadahnuća koje ste zanemarili poslušati, vodeći vas da oblikujete svoj život u skladu s čistim i uzvišenim učenjima.”
2. Vodič k Bibliji. Svoje djelo smatrala je vodičem koji ljude usmjerava natrag k Bibliji. “Malo se pozornosti poklanja Bibliji”, rekla je ona. Zato je “Bog dao manju svjetlost da povede ljude i žene k većoj svjetlosti.” “Božja Riječ”, pisala je ona, “dostatna je da rasvijetli i najzamračeniji um i mogu je razumjeti oni koji imaju najmanju želju da je razumiju. Međutim, usprkos svemu tome, neki koji izjavljuju da su od Božje Riječi načinili predmet svog proučavanja, pokazali su se da žive u neposrednoj suprotnosti s njenim najjasnijim načelima. Stoga, da ne bi ostavio ljude i žene bez ikakvog opravdanja, Bog je dao jasna i odlučna svjedočanstva, da ih dovede natrag k Riječi koju su zanemarili slijediti.”
3. Vodič u razumijevanju Biblije. Ellen White je svoje spise smatrala putokazom k jasnijem razumijevanju Biblije. “Dodatna istina nije dana; već je Bog kroz Svjedočanstva pojednostavio velike istine koje su već dane i na svoj izabrani način iznio pred narod da bi probudio um i ostavio dojam na njega s pomoću njih, kako bi svi ostali bez izgovora.” “Pisana svjedočanstva nisu dana da pružaju novu svjetlost, već da živo utječu na srce istinama nadahnuća koje su već otkrivene.”
4. Vodič za primjenu biblijskih načela. Većina njenih spisa primjenjuju biblijske savjete na svakodnevni život. Ellen White je govorila “da je dobila uputstva da objavi opšta načela, u svom govoru ili pisanju, a da istodobno nabroji opasnosti, zablude i grijehe nekih pojedinaca, kako bi svi bili opomenuti, pokarani i posavjetovani”. Krist je obećao takvo proročko voditeljstvo svojoj Crkvi. Kao što je Ellen White i zabilježila: “Činjenica da je Bog otkrio svoju volju čovjeku kroz svoju Riječ, ne isključuje potrebu stalne prisutnosti i vodstva Božjeg Duha. Naprotiv, Spasitelj je obećao Svetoga Duha svojim učenicima da bi mogli razumjeti Njegovu Riječ, da ih rasvijetli i zapečati njegov nauk.”
Izazov za vjernika.Proročanstvo iz Otkrivenja da će se u posljednjim danima povijesti Zemlje “svjedočanstvo Isusovo” samo pokazati preko “duha proroštva”, predstavlja izazov za svakoga da ne zauzme stav ravnodušnosti i nevjerstva, već da “sve ispituje” i “da se drži dobra”. Mnogo se dobiva – ili gubi – ovisno o tome sprovodimo li ovo biblijski opunomoćeno istraživanje. Jošafat je rekao: “Pouzdajte se u Jahvu svoga Boga, i održat ćete se; pouzdajte se u njegove proroke i budite sretni!” (2 Ljet 20,20). Njegove riječi i danas zvuče istinito.
(878)