Uzvišena načela Božjeg Zakona uobličena su u Deset zapovesti i potvrđena Hristovim životom. Ona izražavaju Božju ljubav, volju i ciljeve s obzirom na ljudsko ponašanje i odnose i obavezuju sve ljude u svim vremenskim razdobljima. Ova su pravila osnova Božjeg saveza s Njegovim narodom i merilo Božjeg suda. Posredovanjem Svetoga Duha ona upućuju na greh i bude potrebu za Spasiteljem. Spasenje je samo od milosti, a ne od dela, a njegov rod je poslušnost Zapovestima. Ova poslušnost razvija hrišćanski karakter i donosi osećaj sreće. Ona je dokaz naše ljubavi prema Gospodu i naše brižljivosti za naše bližnje. Poslušnost koja potiče od vere pokazuje Hristovu silu da preobrazi život i u skladu s tim jača hrišćansko svjedočenje. (Osnovna verovanja, 19)
Sve su oči bile uprte u goru. Njen je vrh bio pokriven gustim oblakom, koji je postajao sve mračniji, i koji se polako spuštao sve dok cijelo brdo nije bilo potpuno obavijeno nekom tajanstvenošću. Munje su sijevale iz tame, dok su gromovi višestruko odjekivali; “Dizao se dim kao dim iz peći. Sve se brdo silno treslo. Zvuk trube bivao sve jači. (Izl 19,18.19). Ova veličanstvena objava Božje prisustnosti bila je tako silna da je sav Izrael drhtao.
Iznenada su grmljavina i trube umuknuli, ostavljajući uzvišenu tišinu. Tada je Bog progovorio iz guste tame koja Ga je okružavala, dok je stajao na gori. Dirnut dubokom ljubavlju svog naroda, On je objavio Deset zapovijedi. Mojsije je rekao: “Dođe Jahve sa Sinaja, sa Seira im se pokaza i s gore Parana zasja. Ipak ti ljubiš sve narode, svi sveti njihovi u tvojoj su ruci. Pred tvojim su ležali nogama, išli tobom prevođeni.” (Pnz 33,2.3)
Kad je dao Zakon na Sinaju, Bog se nije otkrio samo kao veličanstveni, vrhovni autoritet svemira već i kao Otkupitelj svoga naroda (Izl 20,2). On je Spasitelj zato što je pozvao ne samo Izrael već i cijelo čovječanstvo (Prop 12,13) da posluša deset kratkih Stvoriteljevih, autoritativnih pravila koja obuhvaćaju dužnosti ljudskih stvorenja spram Boga i njihovih bližnjih.
A Bog reče:
“Nemoj imati drugih bogova uz mene.”
“Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.
Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.”
“Ne uzimaj uzalud imena Jahve Boga svojeg, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime Njegovo.”
“Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je za šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.”
“Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve Bog tvoj.”
“Ne ubij!”
“Ne učini preljuba!”
“Ne ukradi!”
“Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!”
“Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga. (Izl 20,3-17).
Narav Zakona
Kao izričaj Božjeg karaktera moralni i sveobuhvatni Zakon Deset zapovijedi sadrži sveopća načela.
Odbljesak karaktera Zakonodavca. Sveto pismo otkriva u Božjem zakonu Božje osobine. Kao i Bog “Savršen je Zakon Jahvin” i “pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino” (Ps. 19, 8). Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta i pravedna, i dobra.” (Rim 7,12). “Vjerne su sve zapovijedi tvoje. Odavno znam za tvoje propise, da si ih sazdao zasvagda.” (Ps 119,151.152). Doista, “zapovijedi su tvoje sve pravedne” (Ps 119,172).
Moralni Zakon. Deset zapovijedi objavljuju Božji model ponašanja za ljudski rod. One određuju naš odnos spram našeg Tvorca i Otkupitelja i našu dužnost prema bližnjima. Sveto pismo naziva prekršaj Božjeg Zakona grijehom (1 Iv 3,4).
Duhovni zakon. “Zakon je duhovan” (Rim 7,14). Zato ga mogu i poslušati samo oni koji su duhovni i posjeduju duhovni rod. (Iv. 15,4; Gal 5,22.23). Božji Duh nam daje silu da činimo Njegovu volju (Dj 1,8; Ps 51, 10-12). Ostajanjem u Kristu primamo silu koja nam treba da bismo rodili rod Njemu na slavu (Iv 15,5).
Ljudski su zakoni usredotočeni samo na očevidna djela. Međutim, Zapovijed tvoja nema granica” (Ps 119,96), jer obuhvaća naše najskrivenije misli, želje i osećaje, kao što su ljubomora, zavist, strast ili častoljublje. U propovijedi na Gori Isus je istaknuo ovu duhovnu veličinu Zakona, otkrivajući da prijestup počinje u srcu (Mt 5,21.22.27.28; Mk 7,21-23).
Pozitivni Zakon. Dekalog je mnogo više od samo kratkog niza zabrana; on obuhvaća dalekosežna načela. On se proteže ne samo na ono što ne trebamo činiti, već i na ono što trebamo činiti. Mi se moramo uzdržati od zlih djela i misli, ali mi moramo i naučiti upotrebljavati svoje od Boga dane talente i darove. Na taj način svaka negativna zabrana ima pozitivnu veličinu.
Na primjer, šesta zapovijed “Ne ubij!” ima i svoju pozitivnu stranu: “Unaprijedi život!” “Božja je volja da Njegovi sljedbenici teže da unaprijede dobrobit i sreću svakoga tko dođe u okružje njihova utjecaja. U dubokom smislu nalog Evanđelja – dobre vijesti o spasenju i vječnom životu u Isusu Kristu – počiva na pozitivnom načelu uobličenom u šestoj zapovijedi.
Zakon Deset zapovijedi ne treba promatrati “toliko sa strane zabrane, koliko sa strane milosrđa. Njegove su zabrane sigurno jamstvo sreće u poslušnosti. Prihvaćen u Kristu, on ostvaruje u nama čistotu karaktera koja će nam donijeti radost kroz cijelu vječnost. Za poslušne je on zaštitni zid. U Njemu gledamo dobrotu Boga, koji otkrivajući nepromjenjiva načela pravde, želi zaštititi ljude od zla što proistječe iz prekršaja.”
Jednostavan Zakon. Deset zapovijedi su duboke u svom jednostavnom značaju. One su tako kratke da ih čak i dijete može brzo naučiti napamet, a ipak tako sveobuhvatne da pokrivaju svaki mogući grijeh.
“U Božjem Zakonu nema tajni. Svi mogu shvatiti velike istine koje on obuhvaća. I najslabiji um može shvatiti ova pravila; najneobrazovaniji može prilagoditi život i oblikovati karakter u skladu s božanskim mjerilima.
Zakon načela. Deset zapovijedi su skup svih pravih načela – ona se u svim vremenima primjenjuju na cjelokupno čovječanstvo. Pismo kaže: “Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek.” (Prop 12,13).
Dekalog – Deset riječi ili Deset zapovijedi (Izl 34,28) – sastoji se od dva dijela, predočena dvjema kamenim pločama, na kojima ga je sam Bog ispisao (Pnz 4,13). Prve četiri zapovijedi reguliraju našu dužnost spram našeg Tvorca i Otkupitelja, a posljednjih šest našu dužnost spram ljudi.
Ova dvostruka podjela potječe od dvaju velikih temeljnih načela ljubavi na kojima djeluje Božje kraljevstvo: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom pameću svojom a svoga bližnjega kao samoga sebe!” (Lk 10,27; usporedi: Pnz 6,4.5; Br 19,18). Oni koji žive po ovim načelima bit će u punom skladu s Deset zapovijedi, jer Zapovijesti u više pojedinosti izražavaju ova načela.
Prva zapovijed upućuje na isključivo obožavanje jedinoga istinitoga Boga. Druga zabranjuje idolopoklonstvo. Treća zabranjuje nepoštovanje i krivokletstvo prizivanjem Božjeg imena. Četvrta poziva na štovanje subote i prepoznaje pravoga Boga kao Tvorca neba i Zemlje.
Peta zapovijed zahtijeva od djece da se pokoravaju roditeljima kao od Boga određenih posrednika za prijenos Njegove otkrivene volje budućim naraštajima (vidi: Pnz 4,6-9; 6,1-7). Šesta štiti čovjekov život kao svetinju. Sedma nalaže čistotu i zaštitu bračnog odnosa. Osma štiti imovinu. Deveta čuva istinu i zabranuje krivokletstvo. Deseta dopire do korijena ljudskih odnosa, zabranjujući da se poželi ono što pripada drugima.
Jedinstveni Zakon. Deset zapovijedi su posebne riječi jer su one jedine riječi što ih je Bog jasno izgovorio jednom cijelom narodu (Pnz 5,22). Ne povjeravajući ovaj Zakon čovjekovom zaboravnom umu, Bog ga je svojim prstom uklesao na dvije kamene ploče koje je trebalo čuvati u kovčegu saveza u šatoru sastanka (Izl 31,18; Pnz 10,2).
Da bi pomogao Izraelu da Zapovijedi sprovede u djelo, Bog je dao dopunske zakone koji su do pojedinosti objašnjavali njihov odnos spram Njega i jednih prema drugima. Neki od ovih dodatnih zakona bili su usmjereni na građanske poslove u Izraelu (građanski zakoni); drugi su regulirali obrede u službi u svetštu (obredni zakoni). Bog je ove dodatne zakone priopćio narodu preko posrednika, preko Mojsija, koji ih je zapisao u “knjigu Zakona” i postavio ih “uz Kovčega saveza Jahvina (Pnz 31,25.26) – a ne u kovčeg saveza, kako je to učinio s najuzvišenijim Božjim otkrivenjem, s Dekalogom – s Deset zapovijedi. Ovi dodatni zakoni poznati su kao “Mojsijeva knjiga Zakona” (Jš 8,31; Neh 8,1; 2 Ljet 25,4) ili jednostavno kao “Zakon Mojsijev”. (2 Kr 23,25; 2 Ljet 23,18).
Zakon koji uveseljava. Božji je Zakon nadahnuće za dušu. Psalmist je rekao: “O, kako ljubim Zakon tvoj, po cio dan o njemu razmišljam.” Stoga ljubim zapovijedi tvoje više no zlato, zlato žeženo.” Čak i kad “tjeskoba me i nevolja snađe”, rekao je on, tvoje su zapovijedi uživanje moje.” (Ps 119,97.127.143). Onima koji vole Boga “njegove zapovijedi nisu teške” (1 Iv 5,3). Prijestupnici Zakon smatraju teškim jarmom, jer grešni um “se ne pokorava zakonu Božjem niti to može”. (Rim 8,7).
Svrha Zakona
Bog je dao svoj Zakon da bi ljude obilno blagoslovio i uveo u spasiteljski odnos sa Sobom. Zapazite sljedeće posebne ciljeve:
On otkriva Božju volju ljudskom rodu. Kao izraz Božjeg karaktera i ljubavi, Deset zapovijedi otkrivaju Njegovu volju i cilj koji želi ostvariti s ljudskim rodom. Zapovijedi zahtijevaju savršenu poslušnost jer “ako tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve”. (Jak 2,10). Poslušnost je Zakonu, kao pravilu života, od životne važnosti za naše spasenje. Sam Krist je rekao: “Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi.” (Mt 19,17). Ova se poslušnost može ostvariti samo silom što ju daje Sveti Duh koji prebiva u čovjeku.
On je temelj Božjeg saveza. Mojsije je zapisao Deset zapovijedi s drugim tumačenjima Zakona u knjigu koja se zove Zavjetna knjiga (Izl 20,1-24,8). Kasnije je on Deset zapovijedi nazvao “ploče Saveza”, upućujući na njihov značaj kao temelja vječnog saveza (Pnz 9,9 usporedi: 4,13. Za šira objašnjenja saveza, vidi 7. poglavlje u ovoj knjizi).
On djeluje kao mjerilo suda. Kao što je to Bog, i Njegove “zapovijedi su sve pravedne”. (Ps 119,172). Prema tomu Zakon postavlja mjerilo pravičnosti. Svakome od nas bit će suđeno prema ovim pravednim načelima, a ne po našoj savjesti. “Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi”, kaže Sveto pismo, “jer sva će skrivena djela, bila dobra ili zla, Bog izvesti na sud.” (Prop 12,13.14; usporedi: Jak 2,12).
Ljudska savjest je različita. Neka je “slaba”, dok je druga “okaljana” “zla” ili “ožigosana” (1 Kor 8,7.12; Tit 1,15; Heb 10,22; 1 Tim 4,2). Kao i sat, ma koliko dobro radio, ona se mora “podesiti” s pomoću nekog preciznog mjerila da bi imala svoju vrijednost. Naša nam savjest govori što moramo pravo učiniti, ali ona nam ne govori što je pravo. Samo nas savjest utvrđena Božjim uzvišenim mjerilom – Njegovim Zakonom – može zadržati da ne odemo u grijeh.
On upozorava na grijeh. Bez Deset zapovijedi ljudi ne bi mogli jasno poimati Božju svetost, svoju vlastitu krivnju ili svoju potrebu za pokajanjem.
Kad ljudi nisu svjesni da prestupaju Božji Zakon, oni ne osjećaju svoju izgubljenost ili potrebu za spasonosnom Kristovom krvi.
Kako bi pomogao ljudima da uvide svoje pravo stanje, Zakon djeluje kao ogledalo (Vidi: Jak 1,23-25). Oni koji “pogledaju u njega” vide svoje karakterne mane nasuprot Božjem pravednom karakteru. Na taj način moralni Zakon pokazuje da je cio svijet kriv pred Bogom (Rim 3,19), učinivši svakoga u cijelosti odgovornim spram Njega.
“Zakon, uistinu, služi samo točnoj spoznaji grijeha” (Rim 3,20) jer “grijeh je kršenje zakona” (1 Iv 3,4). Doista, apostol Pavao je rekao “ja sam grijeh upoznao samo po Zakonu”. (Rim 7,7). Uvjeravajući grešnike u njihovu krivnju, on im pomaže da shvate kako su pod osudom suda Božje srdžbe i da su sučeljeni s kaznom vječne smrti. On ih dovodi do osjećaja njihove potpune bespomoćnosti.
On je pokretačka sila u obraćenju. Božji je Zakon sredstvo koje koristi Sveti Duh da bi nas doveo do obraćenja: “Savršen je Zakon Jahvin – dušu krijepi.” (Ps 19,7) Kada, nakon raspoznavanja svog pravog karaktera, shvatimo da smo grešnici, da se nalazimo u stroju smrti i bez nade, mi osjećamo potrebu za Spasiteljem. Tada dobra vijest evanđelja dobiva pravo značenje. Na taj nas način Zakon upućuje na Krista, na Jedinog koji nam može pomoći da izbjegnemo svoju beznadežnu situaciju. U ovoj svjetlosti apostol Pavao se poziva i na moralni i obredni zakon, jer je “čuvar da nas vodi u Krista, da se vjerom opravdamo” (Gal 3,24).
Premda Zakon otkriva naš grijeh, on nas nikada ne može spasiti. Upravo kao što je voda sredstvo kojim se može očistiti prljavo lice, tako i mi, nakon otkrića svoje potrebe u ogledalu Božjeg moralnog Zakona, sežemo k izvoru da se operemo “od grijeha i nečistoće” (Zah 13,1) i čistimo se “u krvi Janjetovoj”. (Otk 7,14). Mi moramo pogledati na Krista i “kada nam se Krist otkrije … na križu Golgote, kako umire pod teretom grijeha cijeloga svijeta, Sveti Duh nam otkriva Božji stav prema svima koji se pokaju od svojih prijestupa”. Tada nada ispunjuje naše duše i u vjeri žudimo k Spasitelju koji nam pruža dar vječnog života (Iv 3,16).
On daje pravu slobodu. Krist je rekao “tko god čini grijeh, rob je grijeha”. (Iv 8,34). Dok prestupamo Božji Zakon, nemamo nikakvu slobodu; ali nam poslušnost Božjim zapovijedima osigurava istinsku slobodu. Živjeti među granicama Božjeg Zakona znači oslobođenje od grijeha. To isto znači i oslobođenje od onoga što prati grijeh – od stalne brige, ranjavanja savjesti, povećavanja krivnje i griže savjesti koje slabe naše životne snage. Psalmist je rekao: “Hodit ću putem prostranim, jer naredbe tvoje istražujem.” (Ps 119,45). Apostol se Jakov pozvao na Dekalog kao na “kraljevski Zakon, “savršeni Zakon slobode”. (Jak 2,8; 1,25)
Da bismo mogli dobiti ovu slobodu, Isus nas poziva da sa svojim teretom grijeha dođemo k Njemu. Namjesto njega, On nam nudi svoj jaram koji je lak (Mt 11,29.30). Jaram je sredstvo za služenje. Time što raspoređuje teret, jaram olakšava izvršenje zadaće. Krist nudi da bude u jarmu zajedno s nama. Sam jaram je Zakon; “veliki zakon ljubavi očitavan u Edenu, objavljen na Sinaju, a u novom savezu, napisan u srcu, povezuje čovjeka – djelatnika s Božjom voljom”. Kad smo u jarmu zajedno s Kristom, On nosi teški teret a poslušnost pretvara u radost. On nam omogućuje da uspijemo u onome što je ranije bilo nemoguće, tako da Zakon, zapisan u našem srcu, postaje zadovoljstvom i radošću. Mi smo slobodni zato što želimo da činimo onako kako On nalaže.
Ako se Zakon iznosi bez Kristove spasonosne sile, onda ne postoji oslobođenje od grijeha. Međutim, Božja spasiteljska milost, koja ne ukida Zakon, pokreće silu koja oslobađa od grijeha, jer “gdje je Duh Gospodnji ondje je sloboda”. (2 Kor 3,17)
On sprečava zlo i donosi blagoslov. Umnožavanje zločina, nasilja, nemoralnosti i zla što je preplavilo svijet, proisteklo je iz nepoštovanja Deset zapovijedi. Tamo gdje je prihvaćen, ovaj Zakon sprečava grijeh, potpomaže pravično djelovanje i postaje sredstvom za ustanovljenje pravde. Narodi koji su pripojili njegova načela svojim zakonima, doživjeli su veliki blagoslov. S druge strane, odbacivanje njegovih načela donosi stalno propadanje.
U doba Staroga zavjeta Bog je često blagoslivljao narode i pojedince u srazmjeru s njihovom poslušnošću prema Njegovom Zakonu. “Pravednost uzvišuje narod”, kaže Sveto pismo, “i pravdom se utvrđuje prijestolje” (Izr 14,34; 16,12). Oni koji ne slušaju Božje zapovijedi nailaze na nevolje (Ps 89,31,32). “Jahvino je prokletstvo na domu bezbožnika, a blagoslov u stanu pravednika.” (Izr 3,33; usporedi: Br 26; Pnz 28). Isto opće načelo važi idanas.
Vječnost Zakona
Budući da je moralni Zakon od deset zapovijedi izraz Božjeg karaktera, njegova načela nisu privremena ili vezana za okolnosti, nego su apsolutna, nepromjenjiva i od stalne važnosti za ljudski rod. Kršćani tijekom stoljeća čvrsto su podržavali vječnost Božjeg Zakona, snažno potvrđujući njegovu univerzalnu važnost.
Zakon prije Sinaja. Zakon je postojao mnogo ranije no što je Bog dao Dekalog Izraelu. Da nije postojao, ne bi mogao postojati grijeh prije Sinaja, jer “grijeh je kršenje Zakona” (1 Iv 3,4). To što su Lucifer i njegovi anđeli zgriješili dokazuje postojanje Zakona čak i prije stvaranja (2 Pt 2,4).
Kad je Bog po svom obličju stvorio Adama i Evu, On je u njihov um usadio moralna načela Zakona, učinivši da za njih bude sasvim prirodno činiti Njegovu volju. Njihov prijestup uveo je grijeh u ljudski rod (Rim 5,12).
Bog je kasnije rekao o Abrahamu da je “slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama”. (Post 26,4.5). A i Mojsije je učio Božje zapovijedi i Njegove zakone prije Sinaja (Izl 16; 18,16). Proučavanje 1. Mojsijeve knjige, knjige Postanak, pokazuje da su Deset zapovijedi bile poznate mnogo prije Sinaja. Ova knjiga objašnjava da je narod shvatio prije no što je Bog dao Dekalog, da su djela koja su zabranjena bila zla. Ovo opće razumijevanje moralnog Zakona pokazuje da je Bog ljudskom rodu dao spoznaju o Deset zapovijedi.
Sinajski Zakon. Tijekom dugog razdoblja robovanja u Egiptu, među narodom koji nije priznavao pravoga Boga (Izl 5,2), Izraelci su živjeli usred idolopoklonstva i izopačenosti. Zbog toga su oni izgubili mnogo od svog razumijevanja Božje svetosti, čistote i moralnih načela. Njihov položaj robova otežavao je njihovo obožavanje.
Odgovarajući na njihov beznadežni poziv u pomoć, Bog se sjetio svog zavjeta s Abrahamom pa je odlučio svoj narod osloboditi iz te “peći ražarene” (Pnz 4,20) tako što će ih dovesti u zemlju “da čuvaju naredbe njegove i zakone da mu paze”. (Ps 105,43-45).
Nakon njihovog oslobođenja, On ih je doveo do gore Sinaj da bi im dao moralni Zakon, pravilo Njegove vladavine i obredne zakone koji su ih trebali poučiti da put spasenja vodi jedino kroz Spasiteljevu žrtvu pomirnicu. Zatim, Bog je na Sinaju dao Zakon neposredno, jasnim i jednostavnim izrazima “radi prekršaja” (Gal 3,19) “kako bi se grijeh, uz pomoć zapovjedi, pokazao neizmjerno grešan” (Rim 7,13). Jedino time što je Božji moralni Zakon postavljen u oštro žarište, Izraelci su mogli postati svjesni svojih prijestupa, prepoznati svoj osjećaj bespomoćnosti i uvidjeti svoju potrebu za spasenjem.
Zakon prije Kristovog povratka. Biblija otkriva da je Božji Zakon predmet Sotoninog napada i da će njegovo ratovanje protiv njega dostići svoj vrhunac neposredno prije Drugog dolaska. Proročanstvo upućuje da će Sotona povesti većinu ljudi u neposlušnost prema Bogu (Otk 12,9). Djelujući preko sile “Zvijeri”, on će usmjeriti pozornost svijeta na Zvjer namjesto na Boga (Otk 13,3; više o ovim proročanstvima vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi).
1. Napad na Zakon. Sedmo poglavlje Knjige proroka Danijela prikazuje istu silu kao mali rog. Ovo poglavlje govori o četirima velikim zvjerima, koje su, još od Kristovog doba, komentatori poistovjetili sa svjetskim silama – Babilonom, Medo-Perzijom, Grčkom i Rimom. Deset rogova četvrte zvijeri predstavljaju diobe Rimskog Carstva u vrijeme njegovog pada (476.n.e)
Danijelovo je viđenje usredotočeno na Mali rog, na strašnu i bogohulnu silu koja se uzdigla između deset rogova, označujući uzdizanje jedne strašne sile nakon raspada Rimskog Carstva. Ova će sila pokušati promijeniti Božji Zakon (Dn 7,25) i protezat će se do Kristovog povratka (vidi: 19. poglavlje). Ovaj napad, sam po sebi, dokaz je o vječnom značaju Zakona u planu spasenja. Ovo se viđenje završava ponovnim uvjeravanjem Božjeg naroda da ova sila neće uspjeti ukloniti Zakon, jer će Sud uništiti Mali rog (Dn 7,11.26-28).
2. Sveti brane Zakon. Poslušnost je obilježje svetih koji očekuju Drugi dolazak. U konačnom će se sukobu oni sjediniti u podupiranju Božjeg zakona. Sveto pismo ih opisuje sljedećim izrazima: “Koji vrše Božje zapovijedi i čuvaju Isusovo svjedočanstvo” (Otk 12,17; 14,12) i strpljivo i željno iščekuju Kristov povratak.
Pripremajući se za Drugi dolazak ovaj narod objavljuje evanđelje, pozivajući druge da obožavaju Gospoda kao Tvorca (Otk 14,6.7). Oni koji s ljubavlju obožavaju Boga, slušaju Ga, kao što je apostol Ivan rekao: “Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške.” (1 Iv 5,3).
3. Božji sudovi i Zakon. Božji sud od sedam posljednjih zala koji će doći na neposlušne potiče iz Hrama, “Šatora svjedočanstva” na Nebu (Otk 15,5). Izrael je bio dobro upoznat s izrazom šator svjedočanstva. On je označavao šator svjedočanstva što ga je podigao Mojsije (Br 1,50.53; 17,8; 18,2). On je tako nazvan zato što je u šatoru bio smješten “Kovčeg svjedočanstva (Izl 26,34) koji je čuvao “dvije ploče svjedočanstva” (Izl 31,18). Tako su Deset zapovijedi “Svjedočanstvo” – svjedočanstvo ljudskom rodu o božanskoj volji (Izl 34,28.29).
Međutim, Otkrivenje 15,5 odnosi se na, “Šator svjedočanstva” na Nebu. Mojsijevo je svetište bilo samo kopija nebeskog hrama (Izl 25,8.40; Usporedi: Heb 8,1-5); veliki izvornik Dekaloga ondje se čuva. Da su konačni sudovi usko povezani s prijestupom Božjeg Zakona, dodatni je dokaz o neprolaznom trajanju Deset zapovijedi.
Knjiga Otkrivenje također opisuje otvaranje nebeskog Hrama koje otkriva pogledu “Kovčeg saveza” (Otk 11,19). Izraz “Kovčeg saveza” označuje kovčeg zemaljskog svetišta, koji je čuvao ploče na kojima su bile “riječi Saveza, Deset zapovijedi” (Izl 34,28. usporedi: Br 10,33; 5. Pnz 9,9). Kovčeg saveza u nebeskom svetištu je izvorni kovčeg koji čuva riječi vječnog saveza – izvornih Deset zapovijedi. Na taj način, jasno je da je određivanje vremena Božjih konačnih sudova nad svijetom (Otk 11,18) u vezi s otvaranjem nebeskog Hrama u čijem se središtu nalazi kovčeg s Deset zapovijedi – doista, upečatljiva slika uzdizanja Božjeg Zakona kao mjerila suda.
Zakon i evanđelje
Spasenje je dar koji dolazi milošću kroz vjeru, a ne djelima Zakona (Ef 2,8). “Nikakva djela po Zakonu, nikakav napor dostojan hvale i nikakva dobra djela – bez obzira ima li ih mnogo ili malo, jesu li to djela žrtve ili ne – ne mogu ni na kakav način opravdati grešnika” (Tit 3,5; Rim 3,20).
U cijelom Svetom pismu postoji savršeni sklad izmedju Zakona i evanđelja, jedno podupire drugo.
Zakon i evanđelje prije Sinaja. Kad su Adam i Eva zgriješili, spoznali su što je krivica, strah i potreba (Post 3,10). Bog je udovoljio njihovoj potrebi ne time što je poništio Zakon koji ih je osuđivao; već namjesto toga nudeći im evanđelje koje će ih vratiti u zajednicu s Njim i u poslušnost Njemu.
Ovo se evanđelje sastojalo od obećanja o otkupu kroz Spasitelja, sjeme ženino, koji će jednoga dana doći i pobijediti zlo (Post 3,15). Sustav žrtava koji im je Bog naložio, podučavao ih je važnoj istini o pomirenju: da se oprost može primiti samo kroz prolivenu krv – kroz Spasiteljevu smrt. Vjerujući da žrtvovanje životinja simoblizira Spasiteljevu otkupiteljsku smrt kojom je umro namjesto njih, oni su dobili oprost grijeha. Oni su spašeni milošću.
Ovo je evanđeosko obećanje bilo središte Božjeg vječnog saveza milosti što ga je ponudio čovječanstvu (Post 12,1-3; 15,4.5; 17,1-9). On je bio u uskoj vezi s poslušnošću Božjem Zakonu (Post 18,18.19; 26,4.5). Jamac Božjeg zavjeta bio je Božji Sin koji je kao središte Evanđelja, bio janje zaklano “od postanka svijeta”. (Otk 13,8). Božja je milost, počela djelovati čim su Adam i Eva zgriješili. Psalmist David je rekao: “Al’ ljubav Jahvina vječna je nad onima što ga se boje… nad onima što njegov Savez čuvaju i pamte mu zapovijedi da ih izvrše.” (Ps 103,17.18)
Zakon i evanđelje na Sinaju. Između Deset zapovijedi i evanđelja postoji uska veza. Uvod u Zakon, na primjer, odnosi se na Boga kao Spasitelja (Izl 20,1). I nakon objavljivanja Deset zapovijedi, Bog je dao upute Izraelcima da podignu oltar i otpočnu s prinošenjem žrtava koje su trebale otkriti Njegovu spasonosnu milost.
Bog je na gori Sinaj dao Mojsiju veliki dio obrednog zakona o podizanju svetišta u kojem će Bog prebivati sa svojim narodom i sretati se s njima da bi na njih izlijevao svoje blagoslove i opraštao im grijehe. (Izl 24,9-31,18). Ovo proširenje jednostavnog sustava žrtava, koji je postojao prije Sinaja, unaprijed je upućivalo na Kristovo posredničko djelo za otkup grešnika i obranu autoriteta i svetosti Božjeg zakona.
Božje prebivalište bilo je u Svetinji nad svetinjama u zemaljskom svetištu, na prijestolju milosti na kovčegu u kome se čuvao Dekalog. Svaki vid službe u svetištu predstavljao je Spasitelja. Žrtve u krvi usmjeravale su na Njegovu smrt pomirenja, koja će iskupiti ljudski rod od osude Zakona (vidi: 4. i 9. poglavlje).
Dok je Zakon Deset zapovijedi bio stavljen u kovčeg, obredni zakon, zajedno s građanskim propisima što ih je Bog dao, bili su zapisani u “knjigu Zakona” i stavljeni uz Kovčeg saveza kao “svjedokom” za narod (Pnz 31,26). Kad god su zgriješili, ovaj “je svjedok” osuđivao njihova djela i davao uvjete za izmirenje s Bogom. Od Sinaja pa do Kristove smrti, prijestupnici Deset zapovijedi nalazili su nadu, oprost i očišćenje vjerom u evanđelje prikazano u obrednim službama u svetištu.
Zakon i evanđelje poslije križa. Kao što su mnogi kršćani primijetili, Biblija je – upućujući da je Kristova smrt ukinula obredni zakon – istodobno potvrdila daljnju važnost moralnog Zakona.
Obratite pozornost na sljedeći dokaz:
1) Obredni zakon. Krist je svojom smrću ispunio proročki simbolizam žrtvenog sustava. Praslika je našla svoju “sjenu i obredni je zakon došao svome kraju. Stoljećima je prije ovoga prorok Daniel prorekao da će Mesijinom smrću prestati “žrtva i prinos” (Dn 9,27, vidi: 4. poglavlje u ovoj knjizi). Kad je Isus umro, crkveni se zastor na natprirodni način pocijepao od gore do dolje (Mt 27,51), upućujući na kraj duhovnog značaja službi u Hramu.
Premda je odigrao vitalnu ulogu prije Kristove smrti, obredni je zakon u mnogočemu bio nesavršen jer je bio samo “sjen budućih dobara”. (Heb 10,1) On je služio samo privremenom cilju i bio je nametnut Božjem narodu do nastupanja “pravog reda” (Heb 9,10; usporedi: Gal 3,19) – do vremena kada je Krist umro kao pravo Janje Božje.
Prilikom Kristove smrti nadležnost je obrednog zakona prestala, jer je Njegova žrtva pomirnica pribavila oprost svih grijeha. Ovaj je čin izbrisao “zadužnicu koja je svojim odredbama bila nama protivna; ukloni je prikovavši je na križu”. (Kol 2,14; usporedi: Pnz 31,26). Tada više nije trebalo obavljati složene obrede koji ni u kom slučaju nisu mogli otkloniti grijeh ili očistiti savjest (Heb 10,4;9,9.14). Nije bilo više briga o obrednim zakonima s njihovim složenim zahtjevima o žrtvama, jelu i piću, svetkovanju raznih blagdana (Pasha, Pedesetnica itd.), mladina ili obrednih subota (Kol 2,16; usporedi: Heb 9,10), koji su bili samo “sjen stvarnosti koja je imala doći”. (Kol 2,17)
Kristovom smrću vjernici više nemaju nikakvu potrebu da se bave sjenom – mišljenju o stvarnosti u Kristu. Sada mogu neposredno pristupiti samom Spasitelju, jer “stvarnosti je Krist” (Kol 2,17).
Onako kako su ga Židovi tumačili, obredni je zakon postao preprekom između njih i drugih naroda. Postao je velikom smetnjom njihovoj misiji prosvjećivanja svijeta Božjom slavom. Kristova je smrt uništila “Zakon zapovijedi s njegovim odredbama i razvalila “plot” koji je rastavljao neznabošce od Židova i stvorila jednu novu obitelj vjernika pomirenih “u jednome tijelu” (Ef 2,14-16).
2) Deset zapovijedi i križ. Kristova je smrt okončala autoritet obrednog zakona, ali je utvrdila autoritet Deset zapovijedi. Krist je uklonio prokletstvo zakona, oslobađajući time vjernike od njegove osude. Međutim, to što je tako učinio ne znači da je Zakon ukinut, dajući nam slobodu da kršimo njegova načela. Mnoštvo svjedočanstava u Svetome pismu o vječnosti Zakona, niječe takvo gledište.
Calvin je prikladno tvrdio kako “ne smijemo misliti da nas je Kristov dolazak oslobodio autoriteta Zakona, jer je on vječno pravilo predanog i svetog života, i stoga mora biti isto tako nepromjenjiv kao što je to i Božja pravda.”
Apostol Pavao opisuje odnos između poslušnosti i evanđelja o spasenju milošću. Pozivajući vjernike na sveto življenje, on ih poziva da se predaju “kao oružje pravednosti u službu Bogu. Grijeh, naime, neće gospodariti nad vama, jer niste pod Zakonom, već pod milošću.” (Rim 6,13.14). Tako kršćani ne drže Zakon da bi dobili spasenje – oni koji se trude da to učine, utvrdit će samo veće robovanje grijehu. “Dokle god je pod Zakonom, čovjek također ostaje i pod vlasti grijeha, jer Zakon ne može spasiti čovjeka ni od osude ni od sile grijeha. Međutim, oni koji su pod milošću, primaju ne samo oslobođenje od osude (Rim 8,1) već i silu da pobijede (Rim 6,4). Na taj način grijeh više neće imati vlast nad njima.”
“Krist je”, dodaje apostol Pavao, “svršetak Zakona: da se opravda svatko toko vjeruje.” (Rim 10,4). Tada tko god vjeruje u Krista shvaća da je On svršetak Zakona kao načina za dobivanje pravde. Sami po sebi mi smo grešnici, ali u Isusu Kristu mi smo pravedni putem Njegove pripisane pravednosti.
Ipak, to što su pod milošću ne daje vjernicima dozvolu da ostanu “u grijehu da se poveća milost”. (Rim 6,1). Milost prvenstveno pruža silu koja omogućuje poslušnost i pobjedu nad grijehom. “Sad, dakle nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu.” (Rim 8,1).
Kristova smrt uzdigla je Zakon, podupirući njegov sveopći autoritet. Da se Zakon mogao promijeniti, On ne bi trebao umrijeti. Ali budući da je ovaj Zakon aposolutan i nepromjenjiv, zahtijevala se smrt da bi se platila kazna koju on nameće. Ovom zahtjevu Krist je svojom smrću na križu u cijelosti udovoljio, omogućujući vječni život svima koji prihvaćaju Njegovu veličanstvenu žrtvu.
Poslušnost Zakonu
Ljudi ne mogu zadobiti spasenje svojim dobrim djelima. Poslušnost je plod spasenja u Kristu. Njegovom zadivljujućom milošću, posebno iskazanom na križu, Bog je oslobodio svoj narod od kazne i prokletstva grijeha. Premda su bili grešnici, Krist je dao svoj život da bi im osigurao dar vječnog života. Božja preobilna ljubav budi u grešniku pokajniku odaziv koji se i sam pokazuje poslušnošću iz ljubavi kroz moć milosti tako obilno dane. Vjernici koji razumiju da Krist cijeni Zakon i koji shvaćaju blagoslove od poslušnosti, bit će snažno potaknuti da žive životom što je sličan Kristovom.
Krist i Zakon. Krist je duboko štovao Zakon od deset zapovijedi. Kao veliki JA SAM, On je sam objavio Očev moralni Zakon sa Sinaja (Iv 8,58; Izl 3,14; vidi: 4. poglavlje u ovoj knjizi) Dio je Njegove zadaće na Zemlji bio da “uzveliča i proslavi Zakon svoj” (Iz 42,21). Jedan odsjek iz psalma koji Novi zavjet primjenjuje na Krista, jasno pokazuje Njegov stav prema Zakonu: “Milije mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Ps 40,9; usporedi: Heb 10,5.7).
Njegovo evanđelje donosilo je vjeru koja je čvrsto podupirala važnost Deset zapovijedi. Apostol Pavao je rekao: “Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo.” (Rim 3,31).
Tako je Krist došao ne samo da otkupi čovjeka nego i da opravda autoritet i svetost Božjeg Zakona, prikazujući Njegovu veličanstvenost i slavu ljudima i dajući im primjer kakav odnos da zauzmu spram Njega. Svi Njegovi sljedbenici, kršćani, pozvani su da u svom životu uzdižu Božji zakon. I sam živeći životom poslušnosti iz ljubavi, Krist je istaknuo da Njegovi sljedbenici trebaju držati Zapovijedi. Kad su ga upitali za uvjete vječnog života, On je odgovorio: “Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi.” (Mt 19,17). On je također opominjao da se ne krši ovo načelo: “Neće svaki koji mi govori: Gospodine! Gospodine! ući u kraljevstvo
nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.” (Mt 7,21-23). Kršiteljima Zakona bit će zabranjen ulaz.
I sam Krist je držao Zakon, ne time što ga je poništio već životom poslušnosti. “Jer, zaista, kažem vam, rekao je On, “dok opstoji nebo i zemlja, nijedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakon sigurno neće nestati, a da se ne ostvari.” (Mt 5,18). Krist je snažno istaknuo da veličanstveni cilj Božjeg zakona uvijek treba držati na umu: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom! Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!” (Mt 22,37.38). Međutim, On nije želio da Njegovi sljedbenici vole jedni druge onako kako svijet tumači ljubav – sebično ili sentimentalno. Da bi objasnio ljubav o kojoj je govorio, Krist je dao “novu zapovijed”. (Iv 13,34). Ova nova zapovijed nije trebala preuzeti mjesto Deset zapovijedi, već da vjernicima pruži “primjer o tome što je nesebična, u stvari prava ljubav, takva ljubav koja se nikada ranije nije pokazala na Zemlji. U tom smislu Njegova se zapovijed može opisati kao nova. Ona im nije jednostavno naložila ‘da imate ljubav među sobom’, već ‘ljubite jedan drugoga kao što sam ja ljubio vas’. (Iv 15,12). Strogo govoreći, ovdje imamo još jedan dokaz kako je Krist uveličao Zakon svoga Oca.”
Poslušnost otkriva takvu ljubav. Isus je rekao: “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.” (Iv 14,15). “Ostat ćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi, kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svoga te ostajem u njegovoj ljubavi.” (Iv 15,10). Slično, ako volimo Božji narod, mi volimo Boga i “vršimo njegove zapovijedi”. (1. Iv 2,3).
Iskrenu poslušnost možemo postići samo ako ostanemo u Kristu. “Kao što mladica ne može sama od sebe ako ne ostane na trsu, roditi roda” rekao je On, “tako ni vi, ako ne ostanete u meni. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodit će mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Iv 15,4.5). Da bismo ostali u Kristu, moramo biti raspeti s Njim i iskusiti ono o čemu je apostol Pavao pisao: “Živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni.” (Gal 2,20). Na onima koji se nalaze u ovom stanju, Krist može ispuniti svoje novozavjetno obećanje: “Stavit ću svoje zakone u pamet njihovu, upisat ću ih u srca njihova. Ja ću biti Bog njihov, a oni će biti narod moj.” (Heb 8,10).
Blagoslovi poslušnosti. Poslušnost razvija kršćanski karakter i razvija osjećaj sreće, pokrećući razvitak vjernika kao “tek rođena dječica” i “preobražaj u Kristov lik” (vidi: 1 Pt 2,2; 2 Kor 3,18). Ovaj preobražaj od grešnika u Božje dijete silno svjedoči o Kristovoj sili.
Sveto pismo proglašuje “blaženima” sve koji “hode po Zakonu Jahvinu” (Ps 119,1), koji “uživa u zakonu Jahvinu” i koji razmišljaju “o zakonu Njegovu… dan i noć”. (Ps 1,2). Mnogi su blagoslovi poslušnosti: (1) znanje i mudrost (Ps 119,98.99); (2) mir (Ps 119,165; Iz 48,18); (3) pravda (Pnz 6,25; Iz 48,18); (4) čist i moralan život (Izr 7,1-5); (5) poznanje istine (Iv 7,17); (6) zaštita od bolesti (Izl 15,26); (7) dugovječnost (Izr 3,1.2; 4,10.22); i (8) obećanje da će čovjekove molitve biti uslišene (1 Iv 3,22; usporedi: Ps 66,18).
Pozivajući nas na poslušnost, Bog obećava obilne blagoslove (Lev 26,3-10; Pnz 28,1-12). Kad odgovorimo potvrdno, mi postajemo Njegovo “blago” – “kraljevsko svećenstvo i sveti puk” (Izl 19,5.6; usporedi: 1 Pt 2,5.9), uzvišeni “nad sve narode na zemlji, “na pročelju a ne u začelju” (Pnz 28,1.13).
(1604)