Milostivi Tvorac, nakon šest dana stvaranja, odmarao se sedmoga dana i za sve ljude ustanovio Subotu kao uspomenu na stvaranje. Četvrta zapovest Božjeg nepromenljivog Zakona zahteva svetkovanje sedmog dana, subote, kao dana odmora, obožavanja i službe u skladu sa učenjem i životom Isusa, Gospodara subote. Subota je dan divnog zajedništva s Bogom i s bližnjima. Ona je simbol našeg spasenja u Hristu, znak našeg posvećenja, znak naše vernosti i predukus naše večne budućnosti u Božjem carstvu. Subota je Božji večni znak Njegovog večnog zaveta između Njega i Njegovog naroda. Radosno svetkovanje ovog svetog vremena od večeri do večeri, od Sunčevog zalaska do zalaska, je svetkovanje Božjeg stvaralačkog i otkupiteljskog dela. (Osnovna verovanja, 20)

Zajedno s Bogom Adam i Eva su istraživali svoj edenski dom. Ljepota predjela zaustavljala je dah i nadilazila sve mogućnosti opisivanja. Dok je tog petka, šestog dana stvaranja, Sunce polako zalazilo, a zvijezde se počele pomaljati, “i vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro”. (Post 1,31). Tako je Bog završio svoje stvaranje “neba i zemlje sa svom svojom vojskom”. (Post 2,1)

Ali bez obzira na ljepotu svijeta što ga je upravo završio, najveći dar koji je Bog mogao dati tek stvorenom bračnom paru bila je prednost osobnog razgovora s Njim. Tako im je dao subotu, dan posebnih blagoslova, druženja i zajednice s njihovim Stvoriteljem.

Subota u Bibliji

Subota je središte u našem obožavanju Boga i kao uspomena na stvaranje, ona nam otkriva zašto Boga treba obožavati: On je Tvorac, a mi Njegova stvorenja. “Subota, stoga, počiva u samom temelju obožavanja Boga, jer ona, kao nijedna druga ustanova, na najupečatljiviji način, daje pouke o ovoj velikoj istini. Pravi temelj obožavanja Boga, ne samo sedmoga dana, već svih bogoslužja, nalazi se u razlici između Tvorca i Njegovih stvorenja. Ova velika činjenica nikada ne može zastarjeti i nikada se ne smije zaboraviti.”  Ova je istina vječna i morala se sačuvati pred ljudskim rodom – zato je Bog ustanovio subotu.

Subota prilikom stvaranja.  Subota je došla do nas iz bezgrešnog svijeta. Ona je poseban Božji dar, koji osposobljuje ljudski rod da doživi nebesku stvarnost na Zemlji. Tri su različna djelovanja ustanovila subotu:

1) Bog se odmarao u subotu. Sedmoga je dana Bog “prestao raditi i odahnuo” (Izl 31,17), ali se ipak nije odmarao zato što Mu je to bilo neophodno (Iz 40,28). Glagol “počinuti”, šabat, doslovno znači, prestati s poslom ili aktivnošću (usporedi: Post 8,22). “Božji odmor nije bio rezultat ni iscrpljenosti ni umora, već prestanak s ranijim poslom.”

Bog se odmarao jer je očekivao i od ljudi da se odmaraju. On je ljudskim bićima dao primjer koji su trebali slijediti (Izl 20,11).

Ako je Bog završio stvaranje šestog dana (Post 2,1), što ističe Sveto pismo kad govori da On “dovrši svoje djelo koje učini” (Post 2,2)? Bog je završio stvaranje neba i Zemlje tijekom tih šest dana, ali je trebalo još stvoriti subotu. Odmaranjem u subotu, On ju je stvorio. Subota je bila Njegov završni potez, kraj Njegovog djela.

2) Bog je blagoslovio subotu.  Ne samo što je Bog stvorio subotu već ju je i blagoslovio. “Blagosiljanje sedmoga dana u suštini znači da je on time proglašen predmetom izrazite božanske naklonosti i danom koji će donositi blagoslov Njegovim stvorenjima.”

3) Bog je posvetio subotu.  Posvetiti nešto znači načiniti ga svetim ili osvećenim ili ga pak izdvojiti kao sveto i za svetu porabu – posvetiti ga. Posvećeni mogu biti ljudi, mjesta (kao što su svetište, hram ili crkva) i vrijeme (sveti dani). Činjenica da je Bog posvetio sedmi dan znači da je ovaj dan svet, da ga je On izdvojio za uzvišeni cilj obogaćivanja božansko-ljudskih odnosa.

Bog je blagoslovio i posvetio sedmi dan subotu zato što se toga dana odmarao od svih svojih djela. On ga je blagoslovio i posvetio za ljudski rod, a ne za sebe. Njegova osobna prisutnost donosi suboti Božji blagoslov i posvećenje.

Subota kod Sinaja.  Događaji koji su uslijedili nakon odlaska Izraelaca iz Egipta pokazuju da su oni u velikoj mjeri izgubili iz vida subotu. Strogi zahtjevi ropstva kao da su svetkovanje subote učinili veoma teškim. Odmah nakon što su stekli slobodu, Bog ih je čudom padanja mane i objavljivanjem Deset zapovijedi izričito podsjetio na njihovu obvezu svetkovanja sedmoga dana – subote.

1) Subota i mana.  Mjesec dana prije no što je objavio Zakon sa Sinaja, Bog je narodu obećao zaštitu od bolesti ako bude brižljivo pazio zapovijedi Njegove “i držao njegove zakone”. (Izl 15,26; usporedi: Post 26,5). Uskoro nakon davanja ovog obećanja, Bog je podsjetio Izraelce na svetost subote. Čudom davanja mane On ih je praktično podučio koliko važnim smatra njihov odmor sedmoga dana.

Svakoga dana u tjednu Bog je Izraelcima davao dostatno mane kojom je zadovoljavao njihove potrebe za taj dan. Oni je nisu smjeli nimalo ostaviti za sljedeći dan, jer bi se ako bi tako učinili, pokvarila (Izl 16,4.16-19). Šestoga dana morali su je skupiti dvostruko više no obično, tako da su imali dostatno za svoje potrebe tijekom ta dva dana – tog dana i subote. Podučavajući ih da je šesti dan određen za pripremu, kao i to kako treba svetkovati subotu, Bog je rekao: “Sutra je dan potpunog odmora, subota Jahvi posvećena. Ispecite što želite ispeći; skuhajte što želite kuhati. Sve što vam preteče ostavite za sutra.” (Izl 16,23). Samo se sedmoga dana mana nije ukvarila (Izl 16,24). Jezikom sličnim četvrtoj zapovijedi Mojsije je rekao: “Šest je dana skupljajte, a sedmoga u subotu, neće je biti.” (Izl 16,26)

Četrdeset godina ili više od 2.000 uzastopnih tjednih subota, dok su Izraelci bili u pustinji, čudo s manom podsjećalo je na ovaj model od šest radnih dana i sedmog dana za odmor.

2) Subota i Zakon.  Bog je postavio zapovijed o suboti u središte Dekaloga. Ona ovako glasi:

“Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” (Izl 20,8-11).

Sve zapovijedi iz Dekaloga imaju životni značaj i nijedna se ne smije zanemariti (Jak 2,10), pa ipak Bog je označio zapovijed o suboti među svim ostalim zapovijedima. U posebnom odnosu spram nje, On je naredio “Sjeti se”, pozivajući ljudski rod da se sačuva od opasnosti da zaboravi njen značaj.

Riječi kojima počinje zapovijed “Sjeti se da svetkuješ dan subotni” – pokazuju da subota nije prvi put ustanovljena na Sinaju. Ove riječi upućuju na to da ona potječe odranije – u stvari da je ustanovljena prilikom stvaranja, kao odmor, kako nam to zapovijed pokazuje. Božja je namjera bila da svetkujemo subotu kao Njegovu uspomenu na stvaranje. Ona određuje vrijeme za odmor i službu Bogu, usmjeravajući nas na razmišljanje o Bogu i Njegovim djelima.

Kao uspomena na stvaranje, svetkovanje subote je lijek protiv idolopoklonstva. Podsjećajući nas da je Bog stvorio nebo i Zemlju, ona Ga odvaja od svih lažnih bogova. Svetkovanje subote tako postaje znakom naše vjernosti pravome Bogu – znakom da priznajemo Njegovu vrhovnu vlast kao Tvorca i Kralja.

Zapovijed o suboti djeluje kao pečat na Božjem Zakonu.  Obično, pečati sadrže tri elementa: ime vlasnika pečata, njegovo zvanje i pravnu nadležnost. Službeni pečati služe za ovjeru značajnih dokumenata. Dokument prisvaja sebi autoritet zvaničnika čiji je pečat stavljen na njega. Pečat u biti znači da je sam zvaničnik odobrio dokument i da iza njega stoji sva moć njegove nadležnosti.

Između Deset zapovijedi, Zapovijed o suboti sadrži životne elemente pečata. Ona jedina između njih deset označuje pravoga Boga izričući Mu ime: “Jahve, Bog tvoj”; njegovo zvanje: “Jahve je stvarao” – Tvorac; i Njegovu teritorijalnost: “nebo i zemlju” (Izl 20,10.11). Budući da samo četvrta zapovijed iskazuje čiji autoritet stoji iza Deset zapovijedi, onda ona “sadrži pečat Boga, dodan Njegovom Zakonu kao dokaz njegove autentičnosti i obavezujuće sile”.

Bog je stvorio subotu kao “uspomenu ili znak svoje moći i autoriteta u svijetu koji je bio neumrljan grijehom i pobunom. Ona je trebala biti ustanova vječne osobne obveze što je naložena opomenom ‘Sjeti se da svetkuješ dan subotni’. (Izl 20,8)

Ova zapovijed dijeli tjedan na dva dijela. Bog je ljudskom rodu dao šest dana da “radi i obavlja sav svoj posao”, ali da sedmoga dana ne radi “nikakva posla” (Izl 20,9.10). “šest dana”, kaže zapovijed, jesu radni dani, ali sedmi je dan dan odmora. Da je “sedmi dan” jedinstveni Božji dan odmora dokaz su uvodne riječi ove zapovijedi: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni.”

Premda je ljudskim bićima potreban tjelesni odmor da osvježe svoje tijelo, Bog zasniva svoju zapovijed na našem odmoru u subotu po Njegovom primjeru. Budući da se On odmarao od svoga djelovanja u prvom tjednu ovoga svijeta, i mi se trebamo odmarati.

3) Subota i savez.  Kao što je Božji Zakon bio u žarištu saveza (Izl 34,27), tako je i subota, stavljena u srce Zakona, istaknuta u Njegovom savezu. Bog je objavio subotu kao “znak između sebe i njih, neka znaju da sam ja Jahve koji ih povećujem.” (Ez 20,12; usporedi: Ez 20,20; Izl 31,17). Stoga je, rekao je On, svetkovanje subote vječni savez (Izl 31,16). “Upravo kao što je savez zasnovan na Božjoj ljubavi prema Njegovom narodu (Pnz 7,7.8), tako je i subota, kao znak toga saveza, znak božanske ljubavi.

4) Godišnje subote.  Osim tjednih subota (Lev 23,3), bilo je i sedam godišnjih, obrednih subota raspoređenih po cijelom vjerskom kalendaru  Izraelaca. Ove godišnje subote nisu bile neposredno u vezi sa subotom, sedmim danom, ili s tjednim ciklusom. Ove subote “povrh Jahvinih subota” (Lev 23,38) bile su prvi i posljednji dan Blagdana beskvasnih kruhova, Dana pedesetnice, Dana trubnog, Dana pomirenja i prvi i posljednji dan Blagdana sjenica (usporedi: Lev 23, 7. 8. 21. 24. 25. 27. 28. 35. 36).

Budući da je računanje ovih subota ovisilo o početku svete godine, koja se zasnivala na lunarnom kalendaru, one su mogle pasti u svaki dan tjedna. Kad su se poklapale s tjednom subotom, zvale su se “velikim danima” (usporedi: Iv 19,31). “Dok je tjedna subota bila za cio ljudski rod ustanovljena na kraju tjedna stvaranja, godišnje subote bile su sastavni dio hebrejskog sustava obreda ustanovljenih na gori Sinaj … koje su unaprijed upućivale na dolazak Mesije i zato je njihovo svetkovanje prestalo s Njegovom smrću na križu.”

Subota i Krist.  Sveto pismo otkriva da je i Krist isto kao i Otac, bio Stvoritelj (vidi: 1 Kor 8,6; Heb 1,1.2; Iv 1,3). Prema tome i On je odvojio sedmi dan kao dan odmora čovječanstvu.

Krist je kasnije udružio subotu i sa svojim otkupiteljskim, kao i sa svojim stvaralačkim djelom. Kao veliki “JA JESAM” (Iv 8,58; Izl 3,14) On je priključio subotu Dekalogu kao moćnu uspomenu na ovaj tjedni sastanak s Tvorcem i središte obožavanja Boga. On je dodao još jedan razlog za svetkovanje subote: spasenje Njegovog naroda (Pnz 5,14.15). Tako subota obilježava one koji su prihvatili Isusa kao Tvorca i Spasitelja.

Kristova dvostruka uloga kao Tvorca i Spasitelja čini očitom tvrdnju da je On kao Sin čovječji također “gospodar i subote” (Mk 2,28). Takvim autoritetom, On je mogao da je to htio odbaciti subotu, ali On to nije učinio. Naprotiv, On ju je primijenio na sva ljudska bića govoreći: “Subota je stvorena radi čovjeka.” (redak 27.).

Tijekom svoje zemaljske službe Krist nam je bio primjer u vjernom svetkovanju subote. “Po svom običaju u subotu uđe u sinagogu. Zatim ustade da čita.” (Lk 4,16). Njegovo sudjelovanje na bogoslužju subotom otkriva da ju je On potvrdio kao dan za službu Bogu.

Krist je vodio toliku brigu o svetosti subote da je, kad je govorio o progonstvu koje će se zbiti nakon Njegovog uzašašća, savjetovao svoje učenike u vezi s njom. “Molite”, rekao je, “da vaš bijeg ne bude zimi ili u subotu.” (Mt 24,20). To u biti jasno znači, kako je Jonathan Edwards zamijetio, “da su kršćani čak i tada bili obvezni strogo paziti na subotu.”

Kad je Krist završio svoje djelo stvaranja – svoj prvi veliki čin u povijesti svijeta – On se odmarao sedmoga dana. Ovaj odmor označavao je dovršenje i savršenost. On je isto tako učinio i na kraju svoje zemaljske službe, kad je završio svoj drugi veliki čin u povijesti. U petak poslije podne, šestog dana tjedna, Krist je završio svoje otkupiteljsko djelo na Zemlji. Njegove su posljednje riječi bile “Svršeno je!” (Iv 19,30). Sveto pismo ističe da kad je On umro, “bijaše dan Priprave, i subota je već osvitala”. (Lk 23,54). Nakon svoje smrti, On se odmarao u grobu, simbolično na taj način pokazujući da je dovršio otkup ljudskoga roda.

Tako subota svjedoči o Kristovom djelu stvaranja i otkupljenja. Svetkovanjem subote Njegovi sljedbenici raduju se zajedno s Njim zbog Njegovog dostignuća za čovječanstvo.

Subota i apostoli.  Učenici su u velikoj mjeri štovali subotu. To se moglo vidjeti u vrijeme Kristove smrti. Kad je nastupila subota, oni su prekinuli svoje pripreme za pogreb ” u subotu se nisu micali prema propisu (Zakonu)”, s planovima da nastave ovaj rad u nedjelju, “u prvi dan sedmice”. (Lk 23,56; 24,1).

Kao što je činio Krist, i apostoli su imali bogoslužje sedmoga dana u subotu. Na svojim evanđeoskim putovanjima apostol Pavao je subotom išao u sinagogu i propovijedao Krista (Dj 13,14; 17,1.2; 18,4). Čak su ga i neznabošci pozvali da im propovijeda Božju riječ u subotu (Dj 13,42.44). U mjestima u kojima nije bilo sinagoge, on je tražio mjesto koje je bilo odvojeno za subotnje bogoslužje (Dj 16,13). Kao što je Kristovo sudjelovanje u subotnjem bogoslužju otkrivalo Njegovo prihvaćanje sedmoga dana kao posebnog dana za bogoslužje, tako je i Pavlovo sudjelovanje upućivalo na njegovo prihvaćanje.

Pavlovo vjerno svetkovanje tjedne subote stajalo je u oštroj suprotnosti s njegovim stavom spram godišnjih obrednih subota. On je jasno istaknuo da kršćani nisu bili obvezni svetkovati ove godišnje dane odmora, zato što je Krist prikovao na križ obredne zakone (vidi: 18. poglavlje). On je rekao: “Prema tome, neka vas nitko ne osuđuje zbog jela ili pića, ili zbog godišnjih blagdana, ili mlađaka, ili Subota! To je samo sjena starnosti koja je imala doći, a stvarnost je Krist.” (Kol 2,16.17). Budući da se “kontekst (ovog ulomka) bavi obrednim predmetima, subote o kojima je ovdje riječ, su obredne subote hebrejskih godišnjih blagdana ‘koje su sjena’ ili slika čije se izvršenje trebalo ispuniti u Kristu.”

Isto tako i u Poslanici Galaćanima apostol Pavao prigovara poštovanju zahtjeva obrednog zakona. On je rekao: “Brižno slavite određene dane, mjesece, vremena i godine. Bojim se za vas da se nisam možda uzalud mučio za vas.” (Gal 4,10.11).

Mnogi su stekli dojam da Ivan ima u vidu nedjelju kad iznosi: “U dan Gospodnji padoh u zanos”. (Otk 1,10). (U izvornom biblijskom tekstu stoji “dan Gospodnji.”) U Bibliji je, pak, jedini dan koji se odnosi na posebnu Gospodnju svojinu subota. Krist je izjavio: “A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi Bogu tvojemu” (Izl 20,10; Izl 31,15). Kasnije ga je nazvao “sveti dan” (Iz 58,13). Krist je sebe nazvao “Gospodarem subote” (Mk 2,28). Budući da je u Svetom pismu jedini dan koji Gospod naziva svojim sedmim danom dan subota, čini se logičnim zaključiti da je to bila subota na koju se apostol Ivan pozvao. Svakako ne postoji nikakav biblijski raniji slučaj koji bi upućivao na to da on primjenjuje ovaj pojam na prvi dan tjedna ili nedjelju.

Biblija nam nigdje ne nalaže da svetkujemo bilo koji drugi dan osim subotu. On nije prozvao nijedan drugi tjedni dan blagoslovljenim i svetim, niti Novi zavjet upućuje na to da je Bog zamijenio subotu nekim drugim tjednim danom.

Naprotiv, Sveto pismo otkriva da je Božja namjera da Njegov narod kroz cijelu vječnost svetkuje subotu: “Jer kao što će nova nebesa i zemlja nova, koju ću stvoriti, trajati preda mnom – riječ je Jahvina – tako će vam ime i potomstvo trajati. Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim – govori Jahve.” (Iz 66,22.23)

Značenje subote.  Subota ima široko značenje i ispunjena je dubokom i bogatom duhovnošću.

1) Vječna uspomena na stvaranje.  Kao što smo vidjeli, osnovno značenje što ga Deset zapovijedi pridaju suboti je da ona podsjeća na stvaranje svijeta (Izl 20,11.12). Zapovijed je da se svetkuje sedmi dan kao šabat, koji je “nerazlučivo povezan s djelom stvaranja, ustavnovljenjem subote i zapoviješću da se ona svetkuje, budući da je neposredna posljedica djela stvaranja. Dalje, cjelokupna ljudska porodica duguje svoje postojanje božanskom djelu stvaranja koje se na taj način pamti. Prema tome, obveza da se pokorimo Zapovijedi o suboti (odmoru) kao uspomeni na Božju stvaralačku moć pada na cijeli ljudski rod.”  Strong naziva subotu “vječnom obvezom kao Božjom određenom uspomenom na Njegovu stvaralačku aktivnost”.

Oni koji je svetkuju kao uspomenu na stvaranje, svetkovat će je kao zahvalno priznanje “da je Bog njihov Tvorac i njihov pravedni (zakoniti) Vladar; da su oni djelo Njegovih ruku i podanici Njegove vladavine. Tako je ova ustanova potpuno komemorativna i dana cijelom ljudskom rodu. U njoj nema ničeg nebitnog ili ograničene primjene na bilo koje ljude.”  I sve dok obožavamo Boga zato što je naš Tvorac, sve dotad će subota djelovati kao znak i uspomena stvaranja.

2) Simbol otkupljenja.  Kad je Bog oslobodio Izraela iz ropstva u Egiptu, subota, koja je već bila uspomena na stvaranje, postala je isto tako i uspomenom na oslobođenje (Pnz 5,15). “Gospodnja je namjera bila da tjedni subotnji odmor, ako se pravilno svetkuje, stalno oslobađa čovjeka od ropstva u nekom Egiptu, koje nije ograničeno na bilo koju zemlju ili vijek, već obuhvaća svaku zemlju i svako vremensko razdoblje. Čovjek danas osjeća potrebu da se oslobodi ropstva koje dolazi od gramzivosti, od dobitka i moći, od društvene nejednakosti i od grijeha i sebičnosti.”

Kad promatramo križ, onda se subotnji odmor ističe kao poseban simbol otkupljenja. “Ona je uspomena izlaska iz ropstva grijehu pod vodstvom Emanuela. Najveći teret što ga nosimo je krivnja naše neposlušnosti. Subotnji odmor, upućujući na Kristovu subotu u grobu, subotu pobjede nad grijehom, nudi kršćaninu stvarnu priliku da primi i iskusi Kristov oprost, mir i odmor.”

3 Znak posvećenja.  Subota je znak Božje preobražavajuće sile, znak svetosti ili posvećenja. Gospod objavljuje: “Subote moje morate održavati, jer subota je znak između mene i vas od naraštaja do naraštaja, da budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem.” (Izl 31,13; usporedi: Ez 20,20). Subota je također, znak Boga kao Onoga koji posvećuje. Budući da se ljudi posvećuju Kristovom krvlju (Heb 13,12), subota je i znak vjernikovog prihvaćanja Njegove krvi radi oprosta grijeha.

Isto kao što je Bog izdvojio subotu za svete ciljeve, tako je izdvojio i svoj narod za svete ciljeve – da bude Njegov poseban vjesnik. Njegova veza s Njim toga dana vodi k svetosti; on uči da ne ovisi o svojim sredstvima, već o Bogu koji ga posvećuje.

“Sila koja je stvorila sve, sila je koja ponovo stvara dušu po Njegovom obličju. Za one koji svetkuju subotu, taj dan je znak posvećenja. Pravo posvećenje predstavlja sklad s Bogom, istovjetnost s Njim u karakteru. Ona se prima poslušnošću onim načelima koja su kopija Njegovog karaktera. Subota je, pak, znak poslušnosti. Onaj koji je od srca poslušan četvrtoj zapovijedi, bit će poslušan i cijelom Zakonu. On postaje posvećen poslušnošću.”

4) Znak vjernosti.  Kao što je vjernost Adama i Eve stavljena na kušnju postojanjem drveta poznanja dobra i zla smještenog usred edenskog vrta, tako će vjernost svakog ljudskog bića prema Bogu biti stavljena na kušnju zapoviješću o suboti koja je postavljena usred Dekaloga.

Sveto pismo otkriva da će prije Drugog dolaska cijeli svijet biti podijeljen u dvije skupine: one koji su vjerni i “čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa” i one koji se poklone “Zvijeri i njezinu kipu” (Otk 14,12.9). U to će vrijeme Božja istina biti uzdignuta pred svijetom i svima će biti jasno da poslušno svetkovanje sedmoga dana subote po Svetom pismu, dokazuje vjernost Stvoritelju.

5. Vrijeme zajedništva.  Bog je stvorio životinje da budu prijatelji ljudskom rodu (Post 1,24.25). A za uzvišenije druženje Bog je dao čovjeku i ženi jedno drugoga (Post 2,18-25). U suboti je međutim Bog dao ljudskom rodu takav dar koji nudi najviši oblik druženja – druženja s Njim. Ljudska bića nisu stvorena da se druže samo sa životinjama, niti čak samo s drugim ljudskim bićima. Ona su stvorena za Boga.

Upravo subotom možemo posebno doživjeti Božju prisutnost među nama. Bez subote bi sve bilo samo težak rad i znoj koji ne bi imao kraja. Svaki bi dan bio istovjetan, posvećen zemaljskim poslovima. Dolazak subote donosi nadu, radost, smisao i hrabrost. Ona nam osigurava vrijeme da budemo s Bogom putem bogoslužja, molitve, pjesme, proučavanja, razmišljanja o Riječi i diobe evanđelja s drugima. Subota je naša prilika da iskusimo Božju prisutnost.

6) Znak opravdanja vjerom.  Kršćani priznaju da rukovođeni prosvjetljenom savješću nekršćani koji pošteno traže istinu mogu biti dovedeni Duhom Svetim do razumijevanja glavnih načela Božjeg Zakona (Rim 2,14-16). To objašnjava zašto se devet zapovijedi osim četvrte, u stanovitoj mjeri, sprovode i izvan kršćanstva. Međutim, to nije slučaj sa zapovijedi o suboti, danu odmora.

Mnogi ljudi mogu shvatiti razlog za tjedni dan odmora, ali često imaju teškoća da shvate zašto je rad koji je kad se obavlja u bilo koji drugi dan u tjednu dostojan hvale, grijeh kada se obavlja sedmoga dana. Priroda ne daje nikakav povod za svetkovanje sedmog dana. Planeti se kreću po svojim utvrđenim putanjama, vegetacija buja, a životinje se ponašaju kao da je svaki dan isti. Zašto, onda, ljudska bića trebaju svetkovati sedmi dan subotu? “Za kršćanina postoji samo jedan razlog i nijedan drugi; ali je taj razlog dostatan: Bog je rekao.”

Jedino na temelju Božjeg naročitog otkrivenja, ljudi shvaćaju opravdanost svetkovanja sedmog dana. Oni koji drže sedmi dan, čine to vjerom i bezuvjetnim povjerenjem u Krista, koji je zapovijedio njegovo svetkovanje. Svetkovanjem subote vjernici otkrivaju svoju spremnost da u svom životu prihvate Božju volju, namjesto da se oslone na svoje rasuđivanje.

Držanjem sedmoga dana vjernici ne pokušavaju sami sebe učiniti pravednima. Oni svetkuju subotu prvenstveno kao rezultat svog odnosa s Kristom, Tvorcem i Otkupiteljem.  Svetkovanje je subote plod Njegove pravde u opravdanju i posvećenju, što označuje njihovo oslobođenje od ropstva grijehu i primanje Njegove savršene pravde.

“Jabukovo drvo ne postaje jabuka time što rađa jabuke. Ono treba prvo biti jabukovo drvo. Jabuke tada nastaju kao prirodan plod. Tako i pravi kršćanin ne svetkuje subotu, ili drugih devet pravila, da bi sebe učinio pravednim. Prije je to prirodni rod pravde koju Krist dijeli s njim. Onaj koji svetkuje subotu na ovakav način nije legalist, jer vanjsko držanje sedmoga dana nagovješćuje vjernikovo unutrašnje iskustvo u opravdanju i posvećenju. Otuda, pravi svetkovatelj subote se ne uzdržava od zabranjenih akcija u subotu da bi zadobio Božju naklonost, već zato što voli Boga i želi da od subote učini sve što je moguće za prisnije druženje s (Njim).”

Svetkovanje subote otkriva da smo se prestali oslanjati na svoja djela, i razumijevanje da nas samo Krist, Tvorac, može spasiti. Doista, “duh pravog svetkovanja subote otkriva nam uzvišenu ljubav spram Isusa Krista, Tvorca i Spasitelja, koji nas je načinio novim stvorenjima. On čini svetkovanje pravoga dana na pravi način znakom opravdanja vjerom.”

7) Simbol prebivanja u Kristu.  Subota, uspomena na Božje oslobođenje Izraela iz Egipta da bi se odmorio u zemaljskom Kanaanu, bila je znakom razlike između oslobođenih onog vremena i naroda koji su ih okružavali. Na sličan način, subota, koja je znak oslobođenja od grijeha i počinka u Božjem odmoru, odvaja otkupljene od svijeta.

Svi koji stupaju u odmor na koji ih Bog poziva, “počivaju od djela svojih, kao i Bog od svojih”. (Heb 4,10) “Ovaj odmor je duhovni odmor, odmor od ‘naših vlastitih djela, prestanak s grijehom. Bog poziva svoj narod u ovaj odmor, pa su i subota i Kanaan simboli ovog odmora.”

Kad je sedmoga dana Bog završio svoje djelo stvaranja, On je osigurao Adamu i Evi u subotu priliku da se odmaraju u Njemu. Premda su pogriješili, Božja je prvotna namjera pri davanju tog odmora ljudskom rodu ostala nepromijenjena. Nakon pada u grijeh, subota je nastavila biti uspomenom na taj odmor. “Svetkovanje sedmoga dana subote tako je svjedočanstvo ne samo o vjeri u Boga kao Tvorca svega već i o vjeri u Njegovu moć da preobrazi život i osposobi ljude i žene za ulazak u taj vječni ‘pokoj’ što ga je On prvotno namijenio stanovnicima ove Zemlje.”

Bog je ovaj duhovni odmor obećao doslovnom Izraelu. Usprkos njihovom propustu da uđu u taj odmor, Božji je poziv još uvijek punovažan: “Prema tome, preostaje narodu Božjemu neki subotni počinak.” (Heb 4,9). Svi koji žele ući u taj odmor “moraju prvenstveno ući vjerom u Njegovo duhovno ‘počivanje’, u odmor duše od grijeha i vlastitih napora da se spasu”.

Novi zavjet poziva kršćanina da ne čeka na iskustvo ovog odmora i vjere, jer “danas” je najbolje vrijeme da uđe u njega (Heb 4,7; 3,13). Svi koji su ušli u ovaj odmor – u spasiteljsku milost, primljeni vjerom u Isusa Krista – prestali su sa svim naporima da postignu opravdanje vlastitim djelima. Tako je svetkovanje sedmog dana subote simbol vjernikova ulaska u evanđeoski odmor.

Pokušaji da se promijeni dan za službu Bogu

Budući da subota igra životno važnu ulogu u služenju Bogu kao Tvorcu i Otkupitelju, ne treba nas iznenaditi to što je Sotona poveo sveopći rat da uništi ovu svetu ustanovu.

Nigdje Sveto pismo nije odobrilo promjenu dana za službu Bogu koji je  ustanovio u Edenu i ponovo na Sinaju. Drugi kršćani, koji i sami svetkuju nedjelju, priznaju ovo. Katolički kardinal James Gibbons pisao je jednom prilikom: “Možete čitati Bibliju od Postanka do Otkrivenja, i nećete naći ni jedan jedini redak koji odobrava svetkovanje nedjelje. Sveto pismo nameće vjersko svetkovanje subote.”

A. T. Lincoln, protestant, slaže se da “se ne može dokazati kako sam Novi zavjet pruža potvrdu za vjerovanje da je od uskrsnuća Bog odredio prvi dan da se svetkuje kao odmor (subota)”.  On potvrđuje: “Postati svetkovateljem sedmoga dana subote jedini je dosljedni postupak za svakoga tko drži da cio Dekalog obvezuje kao moralni Zakon.”

Ako ne postoji nikakav biblijski dokaz da su Krist ili Njegovi učenici promijenili dan službe Bogu sa sedmoga dana, kako je onda toliko mnogo kršćana prihvatilo nedjelju namjesto subote?

Podrijetlo svetkovanja nedjelje.  Promjena svetkovanja sa subote na nedjelju nastala je postupno. Nema dokaza o kršćanskom svetkovanju tjedne nedjelje prije drugog stoljeća, ali dokazi upućuju na to da su sredinom tog stoljeća neki kršćani dobrovoljno svetkovali nedjelju kao dan službe Bogu, a ne kao dan odmora.

Rimska crkva, u velikoj mjeri sastavljena od vjernika iz mnogoboštva (Rim 11,13), težila je svetkovanju nedjelje. U Rimu, glavnom gradu Carstva, došlo je do snažnog antižidovskog osjećaja, koje je postajalo sve snažnije kako je vrijeme odmicalo. Reagirajući na ove osjećaje, kršćani su se u tom gradu pokušali razlikovati od Židova. Oni su odbacili neke običaje koji su ih spajali sa Židovima i usmjerili se od svetkovanja subote k isključivom svetkovanju nedjelje.

Od drugog do petog stoljeća, dok je nedjelja povećavala utjecaj, kršćani su nastavili svetkovati sedmi dan subotu gotovo posvuda u cijelom Rimskom Imperiju. Sokrat, povjesničar koji je živio u petom stoljeću, piše: “Gotovo sve crkve u cijelom svijetu svetkuju svete tajne u subotu svakoga tjedna, ali kršćani u Aleksandriji i Rimu prestali su to činiti na temelju neke stare predaje.”

U četvrtom i petom stoljeću mnogi su kršćani svetkovali i subotu i nedjelju. Sozomen, jedan drugi povjesničar iz tog vremena, pisao je: “Narod Carigrada i gotovo svuda, okuplja se subotom, kao i prvog dana tjedna, kakav se običaj nikada nije držao u Rimu ili Aleksandriji.”  Ovi podaci pokazuju vodeću ulogu Rima u odbacivanju svetkovanja subote.

Zašto su oni koji su se odvratili od sedmoga dana izabrali nedjelju, a ne neki drugi dan tjedna? Glavni je razlog bio u tome što je Krist uskrsnuo u nedjelju; ustvari, neosnovano se tvrdilo da je On dopustio svetkovanje tog dana. “Ali, ma koliko čudno to izgledalo, nijedan pisac iz drugog i trećeg stoljeća nikada nije naveo ni jedan jedini biblijski tekst kao punomoć da se svetkuje nedjelja namjesto subote. Ni Barnaba, ni Ignacije, ni Justin, ni Irenej, ni Tertulijan, ni Kliment Rimski, ni Kliment Aleksandrijski, ni Origen, ni Ciprijan, ni Viktorin, niti ijedan drugi pisac koji je živio blizu Isusovog vremena, nije znao za takav naputak od Isusa ili iz bilo kog dijela Biblije.”

Popularnost i utjecaj što ga je obožavanje Sunca poganskih Rimljana dalo nedjelji, nesumnjivo su pridonijeli njenom sve većem prihvaćanju kao dana službe Bogu. Obožavanje Sunca igralo je važnu ulogu tijekom cijelog starog vijeka. Ono je bilo “jedan od najstarijih sastavnih dijelova rimske religije. Zbog istočnjačkih kultova Sunca “od početka drugog stoljeća poslije Krista, kult Sol Invictus prevladao je u Rimu i u drugim dijelovima Imperija”.

Ovo narodno vjerovanje vršilo je svoj utjecaj na ranu Crkvu preko novoobraćenika. “Kršćanske obraćenike iz mnogoboštva stalno je privlačilo obožavanje Sunca. To pokazuje ne samo česta osuda ove prakse što su je izricali crkveni oci, već i značajni odrazi obožavanja Sunca u kršćanskoj liturgiji.”

Četvrto je stoljeće doživjelo uvođenje nedjeljnih zakona. Prvo su bili izdani nedjeljni zakoni građanske naravi, a poslije njih su došli i nedjeljni zakoni vjerskog karaktera. Car Konstantin izdao je prvi zakon građanske naravi, a zatim su došli nedjeljni zakoni vjerske naravi. Car Konstantin je izdao prvi građanski zakon o nedjelji 7. ožujka 321. godine poslije Krista. Držeći u vidu omiljenost nedjelje među neznabožačkim obožavateljima Sunca i visoko štovanje kojim su je mnogi kršćani uvažavali, Konstantin se nadao da time što će nedjelju načiniti blagdanom, može svojoj vladavini osigurati podršku ovih dvaju biračkih tijela.

Konstantinov zakon o nedjelji odražavao je svoju poleđinu kao zakon o obožavanju Sunca. On glasi: “Na sveti Dan Sunca /venerabili die Solis/ neka se suci i narod koji stanuje u gradovima odmaraju i neka sve radionice budu zatvorene. Na selu, međutim, lica koja se bave zemljoradnjom mogu slobodno i zakonito nastaviti svoje poslove.”

Nekoliko desetljeća kasnije Crkva je slijedila njegov primjer. Sabor u Laodiceji (364. pos. Kr.) koji nije bio sveopći sabor, već samo rimokatolički, izdao je prvi crkveni zakon o nedjelji. U 29. članu vjere (kanonu) Crkva je utvrdila da kršćani trebaju štovati nedjelju i “ako je moguće, da ne rade na taj dan”, dok je optuživala običaj odmaranja subotom, nalažući da kršćani ne trebaju biti besposleni subotom /grčki sabbaton, “šabat”/, već trebaju toga dana raditi.

Godine 538. poslije Krista, godine koja je označena kao početak 1260-godišnjeg proročanstva (vidi: 12. poglavlje), rimo – katolički Treći sabor u Orleansu izdao je mnogo stroži zakon od Konstantinovog. Dvadeset i osmi član vjere (kanon) ovoga sabora kaže da se u nedjelju čak i “poljodjelni radovi trebaju napustiti, kako ljudi ne bi bili spriječeni da idu u crkvu”.

Prorečena promjena.  Sveto pismo otkriva da svetkovanje nedjelje kao kršćanske ustanove vodi svoje podrijetlo od “tajne bezakonja” (2 Sol 2,7), koja je već djelovala u Pavlovo vrijeme (vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi). Preko Danielovog proročanstva u 7. poglavlju, Bog je unaprijed otkrio svoje znanje o promjeni dana koji treba štovati.

Danielovo viđenje opisuje napad na Božji narod i Njegov Zakon. Sila koja napada, predočena malim rogom (i zvijeri iz Otkrivenja 13,1-10), prouzročit će veliki otpad unutar kršćanske Crkve (vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi). Uzdigavši se iz četvrte zvijeri i postavši glavna sila koja progoni nakon pada Rima (vidi: 18. poglavlje) mali rog će pokušati “promijeniti vremena i zakone”. (Dn 7,25). Ova otpala sila ima veoma mnogo uspjeha u obmani najvećeg dijela svijeta, ali će na kraju biti protiv nje izrečen sud (Dn 7,11.22.26). Za vrijeme posljednjeg stradanja Bog će posredovati za svoj narod i osloboditi ga (Dn 12,1-3).

Ovo se proročanstvo poklapa samo s jednom silom u kršćanstvu. Postoji samo jedna vjerska organizacija koja tvrdi da ima prednost mijenjati božanske zakone. Obratite pozornost, što su tijekom cjelokupne povijesti, tvrdile rimokatoličke vlasti:

Oko 1400. godine poslije Krista Petrus de Ancharano tvrdio je da “papa može promijeniti božanski Zakon, jer njegova sila nije ljudska, već božanska i on djeluje umjesto Boga na Zemlji u posvemašnjoj sili da sveže ili razdriješi svoje ovce”.

Naboj ove zapanjujuće tvrdnje pokazao se za vrijeme reformacije. Luther je tvrdio da je Sveto pismo, a ne crkvena predaja vodič u životu. Njegova je lozinka bila: sola scriptura – ‘Biblija i samo Biblija’. John Eck, jedan od najznačajnijih branilaca rimokatoličke vjere, napao je Luthera u ovoj točki tvrdeći da je autoritet Crkve iznad Biblije. On je prigovarao Lutheru zbog svetkovanja nedjelje namjesto biblijske subote. Eck je rekao: “Sveto pismo uči: ‘Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu’, itd. Ipak, Crkva je promijenila subotu u nedjelju svojim autoritetom, za koju Vi (Luther) nemate nikakav biblijski tekst (Bibliju).”

Na Saboru u Trentu (1545-1563), što ga je sazvao papa da bi se suprotstavio protestantizmu, Gaspare de Fosso, nadbiskup iz Reggiija ponovo je započeo raspravu o ovom predmetu. “Autoritet Crkve”, rekao je, “ilustriran je, pak, najjasnije Svetim pismom; jer dok s jedne strane ona (Crkva) ga preporučuje, objavljuje ga da je božansko, (i) nudi ga nama na čitanje, … s druge strane, zakonska pravila u Svetom pismu koja je učio Gospod, prestala su važiti po istomu autoritetu (Crkvi). Subota, najslavniji dan u Zakonu, promijenjena je u Gospodnji dan … Ovo i slični predmeti nisu prestali putem Kristovog učenja (jer je On govorio da je došao ispuniti Zakon, a ne uništiti ga), nego su zamijenjeni autoritetom Crkve.”

Zadržava li Crkva još uvijek ovaj stav? Katekizam katoličkog nauka za obraćenike, izdanje iz 1977. godine, sadrži ovaj niz pitanja i odgovora:

“P.: Koji je dan odmora?

O.: Subota je dan odmora.

P.: Zašto svetkujemo nedjelju mjesto subote?

O.: Mi svetkujemo nedjelju mjesto subote zato što je Katolička crkva prenijela svetkovanje sa subote na nedjelju.

U bestseleru Vjera milijuna (1974.) rimokatolički znanstvenik John A. O’Brien došao je do ovog prisilnog zaključka: “Budući da je subota, a ne nedjelja, imenom označena u Bibliji, zar nije neobično što ne-katolici koji tvrde da su preuzeli svoju vjeru neposredno iz Biblije, a ne od Crkve, svetkuju nedjelju namjesto subote? Da, svakako, to je nedosljedno. “Običaj svetkovanja nedjelje”, nastavio je, “počiva na autoritetu Katoličke crkve, a ne na nekom izričitom tekstu u Bibliji. Takvo svetkovanje ostaje kao uspomena na Majku Crkvu od koje su se nekatoličke sekte izgubile – kao dječak koji pobjegne od kuće, ali još uvijek u svome džepu nosi sliku svoje majke ili jedan uvojak njene kose.”

Polaganje prava na ove prednosti ispunjenje su proročanstva i pridonose prepoznavanju sile malog roga.

Obnova subote.  U Knjizi proroka Izaije 56. i 58. poglavlju Bog poziva Izrael na reformu subote. Otkrivajući slavu budućeg okupljanja neznabožaca u Njegovom toru (Iz. 56,8), On povezuje uspjeh ove misije spasenja sa svetkovanjem subote (Iz 56,1.2.6.7).

On brižljivo ocrtava posebno djelo svog naroda. Premda njihova zadaća obuhvaća cio svijet, ipak je posebice usmjerena na jednu klasu ljudi koji tvrde da su vjernici ali su se ustvari udaljili od Njegovih naredaba (Iz 58,1.2). On objavljuje njihovu zadaću spram onih koji su tobožnji vjernici ovim riječima: “I ti ćeš graditi na starim razvalinama, dići ćeš temelje budućih koljena. Zvat će te propravljačem pukotina, i obnoviteljem cesta do naselja. Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajući od puta, bavljenja poslom i pregovaranja – tad ćeš u Jahvi svoju milinu naći, i ja ću te provesti po zemaljskim visovima, dat ću ti da uživaš u baštini oca tvog Jakova, jer Jahvina su usta govorila.”  (Iz 58,12-14).

Zadaća duhovnog Izraela usporedna je sa zadaćom starog Izraela. Božji je Zakon bio narušen kada je sila malog roga promijenila subotu. Isto kao što je pogažena subota trebala biti obnovljena u Izraelu, tako se i u moderno vrijeme božanska ustanova subote treba obnoviti i valja popraviti razvaline na zidu Božjeg Zakona.

Objavljivanje vijesti iz Otkrivenja 14,6-12 o vječnom evanđelju izvršuje ovo djelo obnove i uzdizanja Zakona. Objavljivanje ove vijesti zadaća je Božje Crkve u vrijeme drugog dolaska (vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi). Ova vijest treba probuditi svijet, pozivajući svakoga da se pripremi za sud.

Tekst opomene o obožavanju Tvorca, “Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda” (Otk 14,7) neposredno je pozivanje na četvrtu zapovijed iz Božjeg vječnog Zakona. Njegovo uključivanje u ovu posljednju opomenu potvrđuje Božju izrazitu brigu da se Njegova uvelike zaboravljena subota obnovi prije Drugog (Kristovog) dolaska.

Objavljivanje ove vijesti ubrzat će sukob koji će zahvatiti cijeli svijet. Središnji predmet rasprave bitće poslušnost Božjem Zakonu i svetkovanju subote. Sučeljen s ovim sukobom svatko će morati odlučiti hoće li držati Božje ili ljudske zapovijedi. Ova će vijest proizvesti ljude koji drže Božje zapovijedi i imaju vjeru Isusovu. Oni koji to odbiju, na kraju će primiti pečat Zvijeri (Otk 14,9.12; vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi).

Da bi uspješno izvršio svoju zadaću uzdizanja Božjeg Zakona i štovanja Njegove zanemarene subote, Božji narod mora pružiti postojan, privrženi primjer svetkovanja subote.

Svetkovanje subote

Da bismo se sjetili “dana odmora” da ga svetkujemo (Izl 20,8), moramo razmišljati o suboti cijeloga tjedna i vršiti neophodne pripreme kako bi se svetkovala tako da to bude po Božjoj volji. Mi moramo paziti da ne iscrpimo svoje snage tijekom tjedna toliko da nismo kadri sudjelovati u Njegovoj službi subotom.

Budući da je subota dan osobitog zajedništva s Bogom, u kome smo pozvani da radosno slavimo Njegova slavna djela prilikom stvaranja i otkupljenja, važno je da izbjegavamo sve što bi umanjilo njeno sveto ozračje. Biblija određuje da subotom trebamo prestati sa svjetovnim poslom (Izl 20,10), izbjegavajući sve poslove s ciljem da zaradimo za život i sve poslovne transakcije (Neh 13,15-22). Mi moramo poštovati Boga “odustajući od puta, bavljenja poslom i pregovaranja”. (Iz 58,13) Posvećivanje ovog dana za udovoljavanje sebi, uplitanje u svjetovne interese, razgovore i misli, ili bavljenje sportovima, odvojilo bi nas od zajednice s našim Tvorcem i kršilo svetost Subote.  Naša briga o subotnjoj zapovijedi treba se proširiti na sve koji su pod našom nadležnosti – na našu djecu, na one koji rade za nas, pa čak i na naše posjetioce i životinje (Izl 20,10), tako da i oni uživaju blagoslove subote.

Subota počinje zalaskom Sunca u petak uvečer i završava zalaskom Sunca u subotu uvečer (vidi Post 1,5; usporedi: Mk 1,32).  Sveto pismo naziva dan prije subote (petak) – danom pripreme – (Mk 15,42) – dan pripreme za subotu, tako da ništa ne naruši njenu svetost. Ovoga dana oni koji pripremaju objede za obitelj, trebaju pripremiti hranu za subotu, tako da se tijekom svetih sati i oni mogu odmoriti od svog rada (vidi: Izl 16,23; Br 11,8).

Kad se približe sveti sati subote, dobro je da se članovi obitelji ili vjernici skupe neposredno prije Sunčevog zalaska u petak uvečer da bi pjevali, molili se i čitali Božju Riječ, pozivajući tako Kristovog Duha da bude dobrodošao gost. Vjernici slično trebaju obilježiti i njen svršetak sjedinjenjem u službi Bogu na kraju subote u subotu uvečer, tražeći Božju prisutnost i voditeljstvo tijekom cijelog narednog tjedna.

Gospod poziva svoj narod da subotu načini danom miline (Iz 58,13). Kako to mogu učiniti? Samo ako slijede primjer Krista, Gospodara subote, oni se mogu nadati da će iskustveno doživjeti pravu radost i zadovoljstvo koje tog dana Bog ima za njih.

Krist je redovno išao na bogoslužje subotom, sudjelovao u službi i davao vjerske upute (Mk 1,21; 3,1-4; Lk 4,16-27; 13,10). Ali uz službu Bogu, On se družio s ljudima (Mk 1,29-31; Lk 14,1), provodio vrijeme na otvorenom (Mk 2,23) i išao okolo čineći sveta djela milosrđa. Gdje god je mogao, On je liječio bolesne i nemoćne (Mk 1,21-31, 3,1-5; Lk 13,10-17; 14,2-4; Iv 5,1-15; 9,1-14).

Kad su Ga kritizirali zbog rada na otklanjanju patnji, Isus je odgovorio: “Dakle, slobodno je subotom činiti dobro.” (Mt 12,12). Njegov rad na izlječenju nije kršio subotu niti je ukidao. Ali je taj rad učinio kraj nepodnošljivim propisima koji su izopačili značaj subote kao Božjeg sredstva za duhovno osvježenje i radost. Bog je odredio subotu za duhovno obogaćivanje ljudskog roda. Aktivnosti koje pojačavaju vezu s Bogom treba izvršiti; one koje odvraćaju od ove namjere i pretvaraju subotu samo u blagdan nisu prikladne.

Gospodar subote nas poziva da slijedimo Njegov primjer. Oni koji prihvaćaju Njegov poziv iskusit će subotu kao radost i duhovnu nasladu – predukus Neba. Oni otkrivaju da je “Bog odredio subotu kako bi spriječio duhovno obeshrabrenje. Iz tjedna u tjedan sedmi dan bodri našu savjest, uvjeravajući nas da usprkos našem nesavršenom karakteru, stojimo savršeni u Kristu. Njegovo ostvarenje (postignuće) na Golgoti računa se kao naše pomirenje. Mi ulazimo u Njegov pokoj.”

(297)

20. Subota