Milenijum je hiljadugodišnje carovanje Hrista sa svojim svetima na Nebu između prvog i drugog vaskrsenja. U toku ovog vremena sudiće se zlim mrtvima; Zemlja će biti potpuno opustošena, bez stanovnika, zauzeta od sotone i njegovih anđela. Na njegovom kraju Hristos i Njegovi anđeli i Sveti grad sići će sa Neba na Zemlju. Nepravedni mrtvi tada će vaskrsnuti i sa sotonom i njegovim anđelima opkoliće grad; ali vatra od Boga uništiće ih i očistiti Zemlju. Svemir će tako zauvek biti oslobođen od greha i grešnika. (Osnovna verovanja, 27)

Tijekom cijele povijesti bilo je takvih LJUDI koji su rječito govorili o strahotama pakla, igrajući se ljudskim strahom u pokušaju da ih natjeraju da služe Bogu. Kakvog su boga oni prikazivali?

Kako će se na kraju Bog osloboditi zla? što će se dogoditi Sotoni? što će spriječiti grijeh da još jednom podigne svoje ružno lice? Kako može pravedni Bog biti i Bog ljubavi?

Događaji na početku milenija

Za vrijeme milenija, tisućgodišnjeg vremenskog razdoblja o kome govori dvadeseto poglavlje Otkrivenja, Sotonin utjecaj na Zemlji bit će ograničen, a Krist će vladati sa svojim svetima (Otk 20,1-4).

Drugi dolazak. Otkrivenje 19. i 20. poglavlje su cjelina; ova dva poglavlja nisu razdvojena. Ona opisuju Kristov dolazak (Otk 19,11-21) i odmah nastavljaju opisivati milenij, tako da njihov redoslijed upućuje na to da će milenij početi kad Krist ponovo dođe.

Otkrivenje prikazuje tri sile koje će sakupiti narode svijeta da se suprotstave Kristovom djelu i djelu Njegovog naroda neposredno prije Drugog dolaska kao Zmaja, Zvijer i lažnog proroka (Otk 16,13). Kad se Zvijer i zemaljski vladari i njihove vojske okupe da zarate protiv Krista u vrijeme Njegovog dolaska, Zvijer i lažni prorok bit će uništeni (Otk 19,19.20). Ono što slijedi u Otkrivenju 20. poglavlju o mileniju, raspravlja o sudbini trećeg člana demonskog trija, o Zmaju. On je zarobljen i bačen u bezdan u kome će ostati 1000 godina.

Kao što smo vidjeli u 24. poglavlju prilikom Drugog Kristovog dolaska, kada sva carstva ovoga svijeta budu uništena, Bog će uspostaviti svoje kraljevstvo slave – carstvo koje će vječno trajati (Dn 2,24). Tada će Njegov narod početi vladati.

Prvo uskrsnuće.  Prilikom Kristovog drugog dolaska dogodit će se prvo uskrsnuće. Pravednici “blaženi i sveti” uskrsnuće – jer, “nad ovima druga smrt nema vlasti, nego će biti svećenici Božji i Kristovi i s njime će kraljevati tisuću godina”. (Otk 20,6; vidi: 25. poglavlje u ovoj knjizi).

Pravednici odlaze na Nebo. Nakon uskrsnuća umrlih pravednika, oni i živi sveti bit će uzeti “na oblacima u susret Gospodinu.” (1 Sol 4,17). Tada će Krist ispuniti obećanje što ga je dao neposredno prije no što je napustio ovaj svijet: “Idem da vam pripravim mjesto! Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja.” (Iv 14,2.3). Isus je opisao mjesto koje će prepustiti svojim sljedbenicima kao kuću “Oca moga,” gdje, se nalaze mnogi “stanovi” ili mjesta za obitavanje (Iv 14,2). Ovdje se Isus poziva na Novi Jeruzalem, koji neće sići na ovu Zemlju sve do kraja tisućgodišnjice – milenija. Prilikom Drugog Kristovog dolaska, onda kada pravednici budu uzeti “na oblacima u susret Gospodinu”, njihovo će odredište biti Nebo – a ne Zemlja koju su upravo napustili.  Krist sada neće ustanoviti svoje Kraljevstvo slave na Zemlji. On će to učiniti na kraju milenija.

Kristovi neprijatelji uništeni.  Krist je svoj Drugi dolazak usporedio s onim što se zbilo u vrijeme potopa i prilikom uništenja Sodome i Gomore (Mt 24,37-39; Lk 17,28-30). Njegova usporedba ističe dvije točke: prvo, da je uništenje koje je došlo iznenadilo zle, a drugo, ono što je došlo bilo je uništenje – potop “sve odnese” (Mt 24,39). Vatra i sumpor koji su padali kao kiša na Sodomu “i sve uništi” (Lk 17,29; vidi: Mt 13,38-40). Prilikom Drugog dolaska Krist će sići s Neba sa svojim vojskama kao jahač na bijelom konju i nosit će ime “Kralj kraljeva i Gospodar gospodara” i udarit će pobunjene narode svijeta. Poslije uništenja Zvijeri i lažnog proroka ostatak će Sotoninih sljedbenika umrijeti i nitko neće preživjeti, jer “ostali su ubijeni mačem što izlazi iz usta jahača na konju; i sve se ptice nasitiše njihova mesa”. (Otk 19,16,21).

Opisujući ovaj prizor, Sveto pismo je reklo: “Jer, gle, izići će Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemlje kazni što se o njeg ogriješiše. Izbacit će zemlja svu krv što je na njoj prolivena i neće više kriti onih koji su na njoj poklani.” (Iz 26,21).

Zemlja postaje pustom.  Budući da će se pravednici uznijeti da budu sa svojim Gospodom, a zli biti uništeni Njegovom pojavom, Zemlja će stanovito vrijeme ostati bez stanovnika. Sveto pismo upućuje na takvu situaciju. Jeremija je rekao: “Gledam zemlju: pusta je, evo, i prazna, nebesa: svjetlost im iščezla. Gledam brda: gle, tresu se, a svi se humci uzdrmali. Gledam: evo čovjeka nema.” (Jr 4,23-25). Jeremija upotrebljuje nazivlje koje se sreće u Post 1,2: “pusta i prazna”, upućujući na to da će Zemlja postati isto tako kaotična kakva je bila na početku stvaranja.

Sotona vezan.  Događaji koji će se zbiti u ovo vrijeme bili su unaprijed prikazani u obredu s jarcem na Dan očišćenja u službi u izraelskom Svetištu. Na Dan očišćenja veliki je svećenik očistio Svetište krvlju očišćenja Gospodnjeg jarca. Tek nakon što je ovo očišćenje potpuno završeno, otpočeo je obred koji je uključio Azazela, jarca koji je predstavljao Sotonu (vidi: Poglavlje 23). Postavljajući ruke na njegovu glavu, veliki je svećenik ispovijedio “sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu” (Lev 16,21). Jarac je odveden u pustinju, nenaseljenu zemlju (Lev 16,22).

Isto tako, Krist u nebeskom Svetištu služi svojim izvršenim pomirenjem svome narodu; prilikom svog Drugog dolaska On će ih otkupiti i dati im vječni život. Kad završi ovo djelo otkupljenja i očišćenja nebeskog Svetišta, On će staviti grijehe svoga naroda na Sotonu, začetnika i pokretača zla. Ni na koji način ne može se reći da Sotona iskupljuje grijehe vjernika – Krist je to u cijelosti učinio. Međutim, Sotona mora snositi odgovornost za sav grijeh na koji je naveo one koji su spašeni. I kao što je “čovjek spreman odveo jarca u nenastanjenu zemlju, tako će Bog prognati Sotonu u opustošenu i nenastanjenu Zemlju” (Vidi: 23. poglavlje u ovoj knjizi).

Ivanovo viđenje milenija (tisućgodišnjice) živo slika Sotonino progonstvo. On je vidio da je na početku tisuću godina “Zmaj, stara zmija – a to je đavao, sotona” okovan u verige i zatvoren u “bezdan” (Otk 20,2.3). Ovo simbolički objavljuje privremeni kraj Sotoninog djelovanja, progonstva i prijevare “da više ne zavodi naroda dok se ne navrši tisuću godina”. (Otk 20,3).

Izraz koji Ivan upotrebljuje – “bezdan” (grčki abussos) – prikladno opisuje stanje Zemlje i to vrijeme.  Pod udarcima sedam zala koji će neposredno prethoditi Kristovom dolasku (Vidi: Otk 16,18-21) i pokrivena tijelima zlih, Zemlja predočuje prizor strašne pustoši.

Ograničen na ovu Zemlju, Sotona je “svezan” verigama okolnosti. Budući da na Zemlji nema ljudskih bića, Sotona nema koga kušati ili progoniti. On je vezan u smislu da nema što raditi.

Događaji tijekom milenija

Krist na Nebu s otkupljenima. Prilikom svog Drugog dolaska Krist će povesti svoje sljedbenike na Nebo, u stanove koje je pripremio za njih u Novom Jeruzalemu. Kao i Mojsije i Izraelci, otkupljeni će, ispunjeni zahvalnošću, pjevati pjesmu svoga spasenja – “pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Janjeta: Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru, Bože, Svemogući! Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda!” (Otk 15,3).

Sveti vladaju s Kristom.  Za vrijeme milenija Krist će ispuniti svoje obećanje i dati pobjednicima “vlast nad poganima” (narodima). (Otk 2,26). Daniel je vidio da poslije uništenja Kristovih neprijatelja “kraljevstvo, vlast i veličanstvo pod svim nebesima dat će se puku Svetaca Svevišnjega”. (Dn 7,27). Oni koje Krist bude uskrsnuo prilikom prvog uskrsnuća, vladat će s Njim tisuću godina (Otk 20,4).

U kom smislu se može reći za svete da vladaju ako su na nebu, dok su svi zli mrtvi? Njihovo vladanje sastojat će se u sudjelovanju u jednom važnom razdoblju Kristovog upravljanja.

Suđenje zlima. Apostol Ivan je vidio da će tijekom milenija sveti sudjelovati u suđenju; on je vidio “prijestolja, i onima što sjedoše na njih bi dana svaka vlast da sude”. (Otk 20,4). Ovo je vrijeme suđenja Sotoni i njegovim anđelima koje bilježi Sveto pismo (2 Pt 2,4; Juda 6). To je vrijeme kada će se ostvariti izjava apostola Pavla da će sveti suditi svijetu, pa čak i anđelima (1 Kor 6,2.3)

Milenijski sud neće odlučivati o tome tko će biti spašen ili izgubljen. Bog će donijeti takvu odluku prije Drugog Kristovog dolaska, a svi oni koji nisu uskrsnuli ili preobrazili se, bit će zauvijek izgubljeni. Sud kome će pravedni prisustvovati odgovorit će na svako pitanje koje bi pravedni postavili u želji da saznaju zašto su zli izgubljeni. Bog želi da svi oni kojima je poklonio vječni život imaju potpuno povjerenje u Njegovo vodstvo i zato će im On otkriti djelovanje svoje milosti i pravde.

Zamislite da ste na Nebu i da ste utvrdili da s vama nije jedan od vaših voljenih za koga ste sigurno očekivali da bude tamo. Takav slučaj mogao bi vas navesti na to da posumnjate u Božju pravdu, a ta vrst sumnje leži u pravoj osnovi grijeha. Da bi zauvijek uklonio svaku priliku za takve sumnje – i tako osigurao da se grijeh više nikada ne pojavi – Bog će odgovoriti na ovakva pitanja tijekom ovog razdoblja pregleda na milenijskom sudu.

U ovom će djelu otkupljeni odigrati odlučujuću ulogu u velikoj borbi između dobra i zla. “Oni će potvrditi na svoje vječno zadovoljstvo da se Bog ozbiljno i strpljivo starao za izgubljene grešnike. Oni će shvatiti da su grešnici nemarno i tvrdoglavo prezirali i odbijali Njegovu ljubav. Otkrit će da su čak i naoko sitni grešnici u tajnosti gajili odvratnu sebičnost namjesto da su prihvatili sustav vrednovanja svoga Gospoda i Spasitelja.”

Sotonino vrijeme za razmišljanje. Tijekom milenija Sotona će silno patiti. Zatvoren sa svojim anđelima, na opustošenoj Zemlji, on ne može sprovoditi svoje prijevare koje su stalno ispunjavale njegovo vrijeme. On je prisiljen da razvidi rezultate svoje pobune protiv Boga i Njegovog Zakona; on mora razmišljati o ulozi koju je odigrao u borbi između dobra i zla. On sada jedino može gledati u budućnost sa strahom od užasne kazne koju će morati podnijeti zbog cjelokupnog zla za koje je odgovoran.

Događaji na kraju milenija

Na kraju tisuću godina, “ostali (će) mrtvaci” – zli – uskrsnuti, oslobađajući na taj način Sotonu od neaktivnosti koja mu je bila nametnuta (Otk 20,5.7). Još jedanput prevarivši zle, on ih vodi protiv tabora “svetih – ljubljenog grada” (Novog Jeruzalema) (Otk 20,9) koji u to vrijeme zajedno s Kristom, silazi s Neba.

Krist, Sveti i Sveti grad silaze.  Krist iz dvaju razloga silazi ponovo na Zemlju, zajedno sa svetima i Novim Jeruzalemom. On želi žavršiti veliku borbu time što će sprovesti odluke milenijskog suda i što će očistiti i obnoviti Zemlju, tako da na njoj može ustanoviti svoje vječno Kraljevstvo. Tada će u najpotpunijem smislu “Jahve biti kralj nad svom zemljom”. (Zah 14,9)

Uskrsnuće suda. Sada je nastupio trenutak u kome će se izvršiti ispunjenje Kristovog obećanja da će “svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas” (Iv 5,28). Prilikom svog Drugog dolaska Krist je izveo pravedne mrtve iz njihovih grobova u prvom uskrsnuću, “uskrsnuću života”. Sada će se zbiti drugo uskrsnuće, o kome Isus govori – “uskrsnuće na propast” (Iv 5,29). Otkrivenje se također poziva na ovo uskrsnuće: “Ostali mrtvaci (oni koji nisu ustali u prvom uskrsnuću) ne oživješe, dok se nije navršilo tisuću godina. (Otk 20,5).

Sotonino tamnovanje završeno.  Uskrsnuće zlih na kraju hiljadu godina, oslobađa Sotonu njegovog zatočeništva “kratko vrijeme”. (Otk 20,3). U svom posljednjem pokušaju da izazove Božju vladavinu, on će “izići da zavodi narode na četiri kraja zemlje”. (Otk 20,8). S obzirom da su zli uskrsnuli s istim buntovnim duhom koji su posjedovali kad su umrli, njegov posao neće biti težak.

Napad na Sveti grad.  U svojoj posljednjoj prijevari Sotona pokušava zle nadahnuti nadom da će silom zauzeti Božje Kraljevstvo. Okupljene narode svijeta on će povesti protiv voljenoga grada (Otk 20,8.9).  “Zli koji su tvrdoglavo odbijali ulazak u Božji grad temeljem zasluga Kristove žrtve pomirnice sada odlučuju opsadom i borbom zadobiti pristup i kontrolu.”

Činjenica da će se zli, čim im Bog bude ponovo podario život, okrenuti protiv Njega i pokušati zbaciti Njegovu vladavinu, potvrđuje odluku koju je donio o njihovoj sudbini. Na ovaj način Njegovo ime i karakter koje je Sotona želio uprljati, potpuno će biti obranjeni pred svima.

Veliko bijelo, sudsko prijestolje.  Apostol Ivan ističe da Bog u trenutku kad su Božji neprijatelji opkolili grad spremni da ga napadnu, postavlja svoje veliko bijelo prijestolje. Kad se cijeli ljudski rod bude stekao oko prijestolja – neki sigurni unutar grada, drugi izvana, prestrašeni u nazočnosti Suca – Bog će sprovesti posljednju fazu suda. Ovo je vrijeme o kome je govorio Isus kad je rekao: “Ondje će nastati plač i škrgut zuba kad vidite Abrahama, Izaka, Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a same sebe vani istjerane.” (Lk 13,28).

Da bi se sprovela ova izvršna faza suda, Božje knjige će se otvoriti. “I druga knjiga, knjiga života, bi otvorena. Tada su mrtvaci suđeni prema onom što je napisano u knjigama, po svojim djelima.” (Otk 20,12). Tada će Bog izreći presudu koja će glasiti – uništenje.

Zašto je Bog uskrsnuo ove ljude da bi ponovo uništio njihov život? U toku milenija, otkupljeni su imali priliku istraživati pravednost Božjeg postupka prema svakom razumnom biću u svemiru. Sada će i sami izgubljeni – uključujući Sotonu i njegove anđele -potvrditi pravednost Božjih putova.

Kod ovog će se velikog bijelog sudskog prijestolja ispuniti Pavlove riječi: “Ta, svi ćemo stajati pred Božjim sudom.” (Rim 14,10). Tu će sva stvorenja – pali i oni koji nisu pali, spašeni i izgubljeni – prikloniti svoja koljena i priznati da je Isus Krist Gospod (Fil 2,10.11; usporedi: Iz 45,22.23). Tada će pitanje Božje pravde zauvijek biti riješeno. Oni koji su dobili vječni život imali su nepokolebljivu vjeru u Njega. Nikada više grijeh neće pokvariti svemir ili upropastiti njegove stanovnike.

Sotona i grješnici uništeni. Odmah nakon izricanja presude, Sotona, njegovi anđeli i njegovi sljedbenici – ljudi, primit će svoju kaznu. Oni će doživjeti vječnu smrt. “Tada siđe vatra s neba i proguta ih.” (Otk 20,9). Površina Zemlje izvan grada izgleda kao da se topi, postavši golemo plameno jezero za “dan Suda i propasti bezbožnika.” (2 Pt 3,7). “Došao je “dan odmazde” (Iz 34,8), kada će On izvršiti “djelo čudnovato” (Iz 28,21) uništenja svojih neprijatelja. Apostol Ivan kaže: “I tko se god ne nađe upisan u knjizi života, bi bačen u ognjeno jezero.” (Otk 20,15). đavo i njegovi saveznici također će doživjeti ovu sudbinu (Otk 20,10).

Kontekst cijele Biblije jasno govori da ova “druga smrt” (Otk 21,8) koju će doživjeti zli označuje njihovo potpuno uništenje. što onda sa shvaćanjem o paklu koji vječno gori? Pažljivo proučavanje pokazuje da Biblija ne uči o takvom paklu ili mučenju.

1. Pakao. Biblijski “pakao” je “mjesto i stanje kazne i uništenja, vječnom vatrom prilikom druge smrti, onih koji odbacuju Boga i ponudu spasenja u Isusu Kristu.”

Razni prijevodi Biblije često upotrebljuju riječ pakao kao prijevod hebrejske riječi šeol i grčke riječi had. Ovi izrazi obično se odnose na grob u kome – i pravedni i zli – čekaju, u nesvjesnom stanju, uskrsnuće (vidi: Poglavlje 25.). Budući da se današnji pojam pakla u velikoj mjeri razlikuje od onoga što hebrejski i grčki izraz znači, stanovit broj suvremenih prijevoda izbjegava riječ pakao, jednostavno navodeći hebrejsku riječ šeol i grčku had.

Suprotno od ovoga, grčka riječ gehena, koju na primjer engleski prijevodi Novog zavjeta također prevode riječju pakao, označuje mjesto kažnjavanja vatrom onih koji se nisu pokajali. Prema tome u Svetom pismu pakao nema uvijek isto značenje – i propust u nezamjećivanju ove razlike često je dovodio do velike zabune i zbrke.

Gehena je izvedenica od hebrejske riječi Ge Hinom, ‘Dolina Hinom’ – jedan klanac južno od Jeruzalema. Ovdje su Izraelci vršili neznabožački obred spaljivanja – žrtvovanja djece Molohu (2 Ljet 28,3; 33,1.6). (U našem prijevodu dolina Enomova) prorok Jeremija je prorekao da će zbog ovoga grijeha Gospod učiniti da ova dolina bude “dolina krvna”, u kojoj će se leševi Izraelaca pokopavati sve dok ne bude bilo više mjesta za njih. Ostala tijela postat će “hrana pticama nebeskim.” (Jr 7,32.33; 19,6; Iz 30,33). Jeremijino je proročanstvo nesumnjivo navelo Izrael da Ge Hinom smatra mjestom suda nad zlim, mjestom užasa, kazne i srama.  Kasnije ga rabinska predaja smatra mjestom za spaljivanje leševa i smeća.

Isus je plamen Enoma upotrebljavao da prikaže pakleni oganj (Mt 5,22; 18,9). Tako vatra Enoma predstavlja uništavajući oganj posljednjeg suda. On je tvrdio da to dolazi poslije smrti (Lk 12,5) i da će pakao uništiti i tijelo i dušu (Mt 10,28).

Kakva je priroda paklenog ognja? Hoće li ljudi u paklu uvijek gorjeti?

2. Sudbina zlih.  Prema Svetom pismu, Bog obećava vječni život samo pravednima. Plaća za grijeh je smrt, a ne vječni život u paklu (Rim 6,23).

Sveto pismo uči da će zli biti “satrti” (Ps 37,9.34), da će izginuti (Ps 37,20; 68,2). Oni neće vječno živjeti u svjesnom stanju, već će biti spaljeni (Mal 4,1; Mt 13,30.40; 2 Pt 3,10). Oni će biti uništeni (Ps 145,20; 2 Sol 1,9; Heb 2,14), nestat će (Ps 104,35).

3. Vječna kazna.  Govoreći o kažnjavanju zlih, Novi zavjet upotrebljuje riječi vječita, vječna. Ove su riječi prijevod grčke riječi aionios, koja se primjenjuje kako na Boga tako i na čovjeka. Da bi se izbjegao nesporazum, treba držati na umu da je aionios relativan pojam; njegovo značenje određuje objekt koji on bliže određuje. Tako kad Sveto pismo upotrebljuje riječ aionios (vječni) za Boga, onda znači da On ima neograničen, neomeđen život – jer je Bog besmrtan. Ali kad ovu riječ upotrebljuje za smrtna ljudska bića ili propadljive stvari, onda znači: dokle god čovjek živi ili ta stvar postoji.

Juda 7., na primjer, kaže da Sodoma i Gomora “ispaštaju kaznu u vječnom ognju”. Ipak ti gradovi danas ne gore. Apostol Petar kaže da je vatra pretvorila te gradove u pepeo, osudivši ih na uništenje (2 Pt 2,6). Vječni je oganj gorio sve dok više nije ništa ostalo da gori i tada se ugasio (vidi: Jr 17,27; 2 Ljet 36,19).

Slično, kada Krist odredi zle za “oganj vječni” (Mt 25,41), taj oganj koji će spaliti zle bit će “vječni” (Mt 3,12). Samo kad više nebude ničega da gori, on će se ugasiti.

Kad Krist govori o “vječnoj muci” (Mt 25,46), On ne govori o vječnom mučenju. On podrazumijeva da kao što će “vječni život” (koji će uživati pravednici) trajati tijekom stalnih vjekova vječnosti, i kazna će (koju će izdržati zli) biti također vječna – ne vječno trajanje svjesnih patnji, već kazna potpuna i konačna. Kraj je onih koji će tako patiti druga smrt. Ova će smrt biti vječna, iz nje neće biti i ne može biti uskrsnuća.

Kad Biblija govori o “vječnom otkupu” (Heb 9,12) i “vječnom sudu” (Heb 6,2), to se onda odnosi na vječni rezultat otkupa i suda – ne na beskrajan proces otkupa i suda. Na isti način, kada govori o vječnoj kazni, ona govori o rezultatu, a ne o procesu te kazne. Smrt koju će doživjeti zli, bit će konačna i vječna.

4. Mučenje “u vijek vijeka”. Izraz “u vijek vijeka” (Otk 14,11; 19,3; 20,10) koji upotrebljuje Sveto pismo, također je pridonio zaključku da će se proces kažnjavanja Sotone i zlih nastaviti kroz vječnost. Međutim, kao i “vječan”, objekt što ga on bliže određuje, određuje značenje riječi “u vijek”. Kad je povezan s Bogom, njegovo je značenje ‘apsolutan’ – jer je Bog besmrtan; kad je povezan sa smrtnim ljudima, njegovo je značenje ‘ograničen’.

Opis iz Svetoga pisma o Božjoj kazni Edoma, dobar je primjer ovakve porabe. Prorok Izaija kaže da će Bog pretvoriti Zemlju u jamu koja gori i koja se “ni noću ni danju ugasit neće” i “dim će joj se dizati dovijeka, iz koljena u koljeno pusta će ostati za vjekove vjekova nitko neće prolaziti njome”. (Iz 34,9.10). Edom je bio razoren, ali on više ne gori. “Dovijeka” traje dok njegovo uništenje nije završeno.

Kroz cijelo Sveto pismo jasno je da “dovijeka” ima svoje granice. Stari zavjet kaže da rob može služiti svoga gospodara “dovijeka” (Izl 21,6), da je dijete Samuel trebalo ostati “zauvijek” u šatoru od sastanka (1 Sam 1,22), i da je prorok Jona mislio da će u ribljem trbuhu ostati “zauvijek” (Jona 2,7). Novi zavjet na sličan način upotrebljuje ovaj pojam: Apostol Pavao, na primjer, savjetuje Filemonu da primi Onezima “zauvijek” (Filemon 15). U svim ovim primjerima “dovijeka” znači ‘dokle god ta osoba živi’.

Psalam 92,7 kaže da će zli biti istrijebljeni dovijeka. A prorokujući o velikoj završnoj vatri, prorok Malahija kaže: “Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad Vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice.” (Mal 3,19).

Kad jednom svi zli – Sotona, zli anđeli i nepokajani ljudi – budu bili uništeni vatrom, kako korijen tako i grane, onda više neće postojati nikakva potreba za smrću ili hadom – paklom (vidi: 25. poglavlje u ovoj knjizi). Sve će ove Bog, također, vječno uništiti (Otk 20,14).

Na taj način Biblija daje vrlo jasno objašnjenje da je kazna vječna, a ne kažnjavanje – da je to druga smrt. Iz ove kazne nema uskrsnuća; njene su posljedice vječne.

Nadbiskup William Temple bio je u pravu kad je tvrdio: “Jedno možemo s povjerenjem reći: Vječno se mučenje treba isključiti. Da ljudi nisu unijeli grčke i nebiblijske pojmove o prirodnoj neuništivosti čovjekove duše i tada čitali Novi zavjet s njima u svojim umovima, oni bi izvukli iz njega (Novog zavjeta) vjerovanje, ne u vječno mučenje, već u uništenje. Vatra se naziva aeonian (vječna), a ne život bačen u nju.

Budući da je potpuna kazna Božjeg Zakona izvršena, udovoljeno je zahtjevima pravde. Sada Nebo i Zemlja objavljuju Gospodnju pravdu.

5. Načelo kazne.  Smrt je konačna kazna za grijeh. Svi koji odbiju spasenje što ga Bog nudi, umrijet će vječno, a što je posljedica njihovog grijeha. Međutim, neki su gnjusno griješili, demonski su uživali u nanošenju patnji drugima. Drugi su živjeli uglavnom moralnim, mirnim životom i njihova je krivnja samo u odbacivanju spasenja što ga je omogućio Krist. Je li pravo da oni podnesu istu kaznu?

Isus je rekao: “Sluga koji poznajući volju svoga gospodara, ništa nije uradio prema njegovoj volji, primit će mnogo batina. Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti; komu je mnogo povjereno, od njega će se više iskati.” (Lk 12,47.48)

Nesumnjivo, oni koji su se pobunili protiv Boga, najviše će patiti, više od onih koji to nisu učinili. Međutim, mi moramo shvatiti njihovu konačnu patnju u uvjetima Kristovog iskustva “druge smrti na križu”. Tu je On nosio grijehe svijeta. Grijeh je bio taj koji Mu je donio strašno odvajanje od Oca, što je izazvalo samrtne muke koje je podnosio – umni bol koji se ne može opisati. Tako će biti i s izgubljenim grješnicima. Oni će požnjeti ono što su posijali, ne samo tijekom ovog života već i prilikom konačnog uništenja. U Božjoj prisutnosti, krivnja koju osjećaju zbog grijeha što su ih počinili, prouzročit će patnje neopisivih samrtnih muka. Ukoliko veća bude krivica, utoliko će biti veće samrtne muke. Sotona, pokretač i vinovnik grijeha, najviše će patiti.

Očišćenje Zemlje.  Opisujući dan Gospodnji, u kome će svaki trag grijeha biti uklonjen, apostol Petar je rekao: “U taj će dan nebesa iščeznuti s velikom lomljavom, počela će se u ognju rastopiti, a zemlja se sa svojim ostvarenjima neće više naći.” (2 Pt 3,10).

Vatra koja će uništiti zle, očistit će i Zemlju od zagađenja grijehom. Iz razvalina ove Zemlje Bog će načiniti “nebo novo i novu zemlju, jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja.” (Otk 21,1). S ove očišćene, ponovo stvorene Zemlje – vječnog staništa otkupljenih – Bog će zauvijek prognati tugu, bol i smrt (Otk 21,4). Napokon, prokletstvo što ga je grijeh donio, bit će uklonjeno (Otk 22,3).

Držeći u vidu dan Gospodnjeg dolaska, u kome će grijeh i nepokajani grješnici biti uništeni, apostol Petar svima kaže: “Budući da će se ovo sve tako raspasti, kakvi sve onda morate biti svetim življenjem i pobožnošću dok očekujete dolazak dana Božjega.” Zasnivajući ovu nadu na obećanju o Kristovom drugom dolasku, on potvrđuje: Ali mi očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa i novu zemlju gdje prebiva pravednost. Zato, ljubljeni, dok ovo čekate, revno nastojte da bez ljage i mane budete u njegovim očima u miru.” (2 Pt 3,11.13.14).

(776)

27. Milenijum (hiljadugodišnje carstvo) i kraj greha