Iako naš narod poznaje termin „rajska smrt” – smrt bez bolova u toku sna – sigurno će se većina čitalaca složiti da ove dvije riječi teško da idu zajedno. Raj predstavlja jedan sasvim savršeni svijet u kome smrt ne postoji, dok smrt veoma dobro razumijemo u negativnom smislu, čak i mi koji je još uvijek nismo lično doživjeli. Svaka smrt je ružna, užasna i nepoželjna. Ali čini mi se da je među najružnijim, najužasnijim i najnepoželjnijim svakako smrt koja nastaje od vode, bilo da vi padnete u vodu ili da voda padne na vas. Ljubitelje filmova podsjećam na meni najužasniju smrt u nedavnom blokbaster hitu „300: Uspon carstva”, filmu koji veliča ubijanje i ratovanje, a to je trenutak kada Artemisija naređuje da se persijski kapetan baci u more okovan tegovima. Zamislite borbu za svaki udisaj dok voda svom silom navire u pluća, a ne postoji mogućnost izranjanja! Grozno! Već na prvim stranicama hrišćanske svete knjige Biblije nalazi se izvještaj o globalnom potopu koji je poslao Bog razočaran i ožalošćen ponašanjem svojih stvorenja. Način koji je Bog izabrao da kazni ljude bila je smrt od vode. Povodom ovog zapisa savremeni čovjek postavlja pitanja od kojih su najčešća: da li je događaj opisao globalni potop ili lokalnu poplavu, kako je Noje napravio veliki brod, je li bilo moguće da sve životinje stanu u brod koji je Noje načinio i druga slična pitanja. Ali možda najvažnije pitanje glasi: „Zašto je Bog dopustio da se desi potop?”, a najvažnije je zato što se tiče našeg razumijevanja Božijeg karaktera. Nekima se čini teško pomiriti starozavjetnu sliku o Bogu koji šalje potop i zla na neposlušne ljude sa prikazom miroljubivog Isusa iz Nazareta u Jevanđeljima. Mnogi slijede put jeretika Marciona iz drugog vijeka koji je lansirao ideju dualističkog pogleda na božanstvo u Svetom pismu, te ih podijelio na ratobornog Boga Starog zavjeta i mirotvorca Hrista o čijem životu nalazimo izvještaj na stranicama Novog zavjeta. Iako drevno, to pogrešno mišljenje je i danas veoma često prisutno u glavama mnogih hrišćana.
Zato predlažem sedam afirmativnih razloga u prilog razumijevanja slanja potopa na ovaj svijet. Oni su zasnovani na biblijskom razumijevanju Božijeg karaktera, te prihvatanju zapisa o ovom događaju u 1. knjizi Mojsijevoj kao vjerodostojnog izvještaja. Iako ovih razloga ima sedam, što je u Bibliji poseban broj, time se ne namerava reći da ovaj tekst daje jedini i konačni odgovor na to pitanje.
1) Božji doživljaj zla
Budući da odrastamo u svijetu u kome vlada zlo i grijeh, teško nam je iznova razumjeti svu težinu zla i grijeha i zaprepastiti se. Svakodnevno slušamo izvještaje o ubijanju nevinih ljudi u neredima zemalja trećeg svijeta, a to činimo grickajući omiljenu hranu i uživajući u njenim raznovrsnim ukusima. Ni mi ni onaj koji prenosi takve vijesti ne zastajemo nijednog trenutka u svojim aktivnostima iako smo saznali da je u toku ovog dana ubijeno trideset dvoje nedužnih ljudi, a ranjeno njih dvostruko više. C’est la vie, naš je zaključak dok nastavljamo u ličnom hedonističkom uživanju. Mi smo se navikli na grijeh i zlo te ne možemo da razumijemo njegovu strahotu. Biblija tvrdi da Bog i nakon hiljada godina posmatranja zla i grijeha na ovoj Zemlji nije doživio naše iskustvo amortizacije čula. On svako zlo doživljava kao da je prvo. Svaki jecaj maltretiranog djeteta, svako zlostavljanje bračnog druga, svako vrijeđanje na rasnoj, vjerskoj i bilo kakvoj drugoj osnovi doživljava kao dijete koje prvi put vidi scenu nasilja na televiziji: šokantno, ozbiljno i stvarno. To za Njega nije statistika večernjeg dnevnika. Kada je zlo poprimilo globalne razmere u prepotopno doba (1. Moj. 6:5), ono je Boga zaprepastilo do te mere da pisac bilježi kako je Bog doživio bol i žalost (prevod stihova sa jevrejskog jezika). Umjesto što čitamo da se Bog pokajao što je stvorio čovjeka, tekst kaže kako je Bog duboko uzdahnuo, doživio emotivni bol (1. Moj. 6:6-7) zbog svega što se desilo i odlučio da nešto uradi u tom smislu.
2) Ukidanje razlike između svetog i nesvetog
Jedan od razloga zašto se Bog odlučio na ovako težak korak bio je sklapanje brakova između „sinova Božjih i kćeri čovječijih” (1. Moj. 6:2). Mnogo je objašnjenja dato o tim tekstovima, ali mnoga od njih idu u vanbiblijskom smjeru. Pod sinovima Božjim se često podrazumijevaju anđeli, a pod kćerima čovječijim ljudi, te se tvrdi kako je na djelu čudnovata seksualna aktivnost nebeskih i zemaljskih bića. Iako će na drugom mjestu u Bibliji (Knjiga o Jovu 1:6; 2:1) termin sinovi Božji stajati umjesto termina anđeli, u ovom slučaju se zanemaruje jedan od važnih principa tumačenja Biblije, a to je da značenje riječi određuje kontekst. U ovom poglavlju nema spominjanja anđela. Šesto poglavlje se nastavlja na prvih pet gde postoji jasna podjela na ljude koji su slijedili Božija upustva pokušavajući da im budu poslušni, to jest na potomke Sita (1. Moj. 4:26), i na drugu liniju koja slijedi put Kajina i njegovih potomaka koji se bune protiv Božijih propisa (1. Moj. 4:19.23). Kada biblijski pisac spominje tu vrstu braka, on govori o ukidanju razlike između onih koji poštuju Boga i onih koji to ne čine. Ukidanje te razlike je bilo mnogo opasnije ukoliko ga posmatramo u kontekstu obećanja da će iz pozitivne genealogije doći obećani Spasitelj svijeta, Mesija. Kroz cijelu Bibliju se pojavljuje ideja podjele na dvije grupe ljudi. Uprkos našoj današnjoj težnji za univerzalizmom, po kome svi stižemo na isti cilj bez obzira na različite puteve, Biblija ne govori tako (Isaija 43:11; Djela 4:12). Bez obzira što je najveća vrijednost našeg društva tolerancija drugog i drugačijeg, Biblija jasno naglašava postojanje ispravnog i pogrešnog (5. Moj. 30:19). Ovdje ne govorim da sam ja i moja grupa u pravu, a ti koji čitaš i grupa kojoj pripadaš u krivu. Jednostavno, Biblija tvrdi da postoji ispravno i pogrešno, sveto i nesveto, i kada se to dvoje počne isprepletati na taj način da se ne prepoznaje razlika, Bog smatra da je vrijeme da On djeluje (Ps. 75:2). Ova razlika između svetog i nesvetog nije toliko podjela na ljude nego na vrijednosti koje oni prenose. U ovom konkretnom slučaju u pitanju je vrednovanje svetosti braka, što takođe ima svoje paralele sa svijetom u kome mi živimo: različite vrste neadekvatnog ponašanja u heteroseksualnim odnosima, te svakodnevno promovisanje homoseksualnog kao prirodnog i prihvatljivog samo su neke od dimenzija negiranja svetosti braka i porodice.
3) Izopačenje Božjih darova
I sam Isus u svojim govorima spominje događaje u vezi sa potopom (Matej 24:37; Luka 17:26). Mnogim hrišćanima je to validan dokaz da su se te stvari zaista dogodile. Kada Isus govori o razlozima uništenja prepotopnog svijeta, On, čini se, kao da naglašava jedan razlog iznad ostalih: zloupotreba Božjih darova putem neumjerenog apetita (Matej 24:38). Nije u pitanju samo jelo i piće, iako se i oni spominju. Govori se i o ženidbi i udaji, ne u kontekstu njihove negativnosti nego u kontekstu njihovog izopačenja. Kada čovjek počne da živi da bi jeo, a prestane da jede da bi živio, on se spušta sa nivoa krune stvaranja (kako ga često nazivaju hrišćanski teolozi) na nivo živog bića bez duhovne dimenzije (1. Kor. 3:3). Kada čovjek upražnjava seksualne aktivnosti mijenjajući partnere kao čarape i kada seksualnost služi kao poticaj kupovine skoro svakog proizvoda, može se govoriti o prepotopnoj dimenziji ljudske ličnosti koja je svedena na tijelo (1. Moj. 6:3b). Kada čovjek postane rob svih onih darova kojima ga je Bog blagoslovio da mu služe i kada Darodavac bude stavljen na sekundarno mjesto u odnosu na darove, možemo ustanoviti da je riječ o stanju čovjeka čije su misli svagda samo zle, sebične i usmjerene na zadovoljenje ličnih prohteva i niskih strasti (1. Moj. 6:5c).
4) Potop i koncept milosti
Vjerovatno ste u ovom trenutku već spremni da ostavite ovaj časopis po strani jer vas je sam podnaslov već isprovocirao. Kako je moguće da se uništenje čovječanstva jednom od najgorih oblika smrti može uopšte staviti u kontekst razumijevanja milosti? Pa zavisi sa koje strane posmatrate ovaj događaj. Već je spomenuto da je prepotopni svijet bio preplavljen različitim oblicima zla, gaženjem svetih principa, te izopačenjem Božjih darova. Među grijesima onog vremena apostol Petar posebno spominje ideju ruganja i protivljenja (2. Pet. 3:1-6). Grijeh pobune u Bibliji naziva se grijehom podignute pesnice (jevrejski termin pesha). To je namjerno ustajanje protiv onoga što znamo da je ispravno i često je praćeno nasiljem. Na kraju krajeva, svaki film o Noju, pa i ovaj najnoviji, prikazuje da Nojeve komšije nisu baš bile oduševljene onim što je on činio. Mogućnost drugačijeg pogleda na svijet i njegovo praktikovanje u odnosu na onaj koji je preovladavao, kao da nije bila opcija kakvu su Noju nudili njegovi savremenici Zato potop treba razumjeti i kao Božji način da pokaže milost svima onima koji žele da izbjegnu uništenje zajedno sa zlom. Iako tekst iz 1. Mojsijeve ne spominje direktno pozive drugim ljudima, čitaoci Biblije svih vijekova razumjeli su da je Nojev posao podrazumijevao i pozivanje za ulazak u barku. Na sličan način to razumiju i novozavjetni pisci (2. Pet. 2:5). Potop je nudio alternativu onima koji su se borili sa zlom u svom životu i birali dobro. Pored mogućnosti za spasenje, potop je bio znak Božije milosti za one koji su željeli spasenje od sveopšteg nasilja i pobune.
5) Potop i koncept pravde
Istinski krik za pravdom može razumjeti samo onaj ko je doživio nepravdu. Onog trenutka kada vozač autobomila sa tri hiljade plus kubika u noćnoj jurnjavi prođe kroz crveno svjetlo i naleti na porodicu, neki od nas mogu osjetiti poticaje za pravdom. Takvih poticaja je mnogo u našem svakodnevnom životu, a manipulacije i korupcija sve nas češće uvjeravaju kako je pravda i spora i nedostižna. Kratkim i škrtim jezikom pisac prve knjige Mojsijeve opisuje stanje prepotopnog društva. No koliko god nedovoljne bile njegove riječi, one daju konture veoma negativnog stanja. U svijetu u kome su „sve misli srca čovječijega bile uvijek samo zle” (1. Moj. 6:5) možete zamisliti koliko je bilo krikova za pravdom. A kada se sa nepravdom udruži sila, svako nadanje i optimizam nestaje.
Za razliku od drugih bliskoistočnih zapisa o potopu, u kojima su bogovi (više njih) arbitrarni, reaguju iz ličnog gnjeva, sebičnosti i kaprica, pokušavaju da prevare ljude i ne obavještavaju ih o nadolazećoj nevolji, Bog u Bibliji je prikazan dijametralno suprotno. Razlog za potop je Božji doživljaj zla i uspostavljanje pravde. U tom pravcu, Bog daje period u kome je moguće promijeniti svoj put i biti izbavljen (1. Moj. 6:3). Samo oni koji tragaju za pravdom u svom životu, oni kojima je nanesena teška nepravda, mogu razumjeti Božije postupanje sa prepotopnim svijetom i nazvati ga ispravnim. Svi mi ostali koji uživamo u nepravdi, u kršenju i Božjih i zemaljskih principa datih za očuvanje života, definitivno nećemo biti oduševljeni zapisom o potopu.
6) Izvještaj o potopu kao opomena
Izvještaj o potop ukazuje na najmanje dvije stvari. Prva misao jeste razumijevanje da se zlo ne može riješiti nasilnim putem. Za sve one koji žele oponašati Boga iz ovog teksta u onim situacijama kada je njima nanesena nepravda ovo je teška misao. Nedugo nakon potopa, malobrojni preživjeli bivaju ponovo uključeni u grešne situacije (1. Moj. 9:20-29). Zato će Bog za spasenje čovjeka od grijeha izabrati izlivanje nasilja i grijeha na Božjeg Sina (Isaija 53:5; Rimljanima 4:25). Tim događajem svima koji žele otvoren je put spasenja od propasti zbog ličnog grijeha i izbavljenje od vječnog uništenja. To je prva, utješna misao. Druga misao je malo drugačija, iako neki i u njoj pronalaze smisao. Ona ukazuje na to da Božija ponuda za spasenje, kao i u slučaju potopa, neće trajati vječno. Uništenje potopom stoji kao opomena i podsjećanje na konačno uništenje nepravde, zla, patnje i smrti. Nažalost, svi oni koji izaberu ove negativne kategorije biće na kraju uništeni zajedno sa njima. Apostol Petar će na izvještaju o uništenju potopom izgraditi misao o konačnom uništenju vatrom i o uspostavljanju nove Zemlje (2. Petrova 3:1-13).
Dopustiti Bogu da bude Bog
Pitanje „Zašto je Bog dopustio potop?” stavlja onog koji pita u položaj kao da je iznad Boga ili bar jednak Njemu. Biblija započinje riječima da je Bog Tvorac ovoga svijeta i svega na njemu te da između stvorenja i Stvoritelja stoji nepremostiva razlika. Bog je vječan, nepromjenjiv, sveznajući, svemoćan i u isto vrijeme dobar, milostiv, pun ljubavi i saosjećanja. Nama, ograničenim stvorenjima veoma često nije jednostavno da te Njegove osobine pomirimo. No, biblijski Bog nije manje Bog zbog našeg nerazumijevanja. On je slobodan da djeluje prema svom sveznanju. I to su predispozicije sa kojima treba pristupiti čitanju ovog, i svakog drugog, biblijskog izvještaja. Znam da to nama ogrezlima u humanističkim idejama, koji stavljamo čovjeka na pijedestal božanstva, nije nimalo lako, a još manje ugodno. Neophodno je dopustiti Bogu da bude Bog. A ukoliko krećemo sa drugim predispozicijama, drugačijim pogledom na svijet, onda dopustimo Bogu da bude bar onoliko slobodan u svom djelovanju koliko veoma često to tražimo za sebe.
Stanić R. Želimir
(2684)