| < 9. Poglavlje | Sadržaj | 11. Poglavlje > |
Adventisti
sedmoga dana vjeruju...
U
beskrajnoj ljubavi i milosti Bog je učinio Krista, koji nije znao za grijeh,
grijehom radi nas, tako da mi u Njemu možemo biti učinjeni Božjom pravdom.
Vođeni Svijetim Duhom mi osjećamo svoju potrebu, priznajemo svoju grešnost,
kajemo se zbog svojih prijestupa, i vjerujemo u Isusa kao Gospodina i Krista,
kao Zamjene i Primjera. Ova vjera koja prima spasenje dolazi preko božanske sile
Riječi i dar je Božje milosti. Kroz Krista mi smo opravdani, usvojeni kao Božji
sinovi i kćeri i oslobođeni od vlasti grijeha. Ponovo smo rođeni i posvećeni
Duhom; Duh obnavlja naše umove, upisuje Božji zakon ljubavi u naša srca i mi
dobivamo silu da živimo svetim životom. Time što ostajemo u Njemu, postajemo
sudionici u božanskoj naravi i imamo jamstvo spasenja sada i na sudu. (Osnovna
vjerovanja, 10)
ISKUSTVO SPASENJA
Rezultat. Koji je rezultat pokajanja i
opravdanja?
Iskustvo spasenja i
sadašnjost
Kristovo savršenstvo. Što je biblijsko savršenstvo?
Kako se može steći?
Iskustvo spasenja i
budućnost
Osnova po kojoj nas Boga
prihvaća
Prije
mnogo stoljeća Pastir iz Hermasa sanjao je jednu izboranu staricu koja je dugo
živjela. Kako je vrijeme prolazilo, ona se, u ovom snu, počela mijenjati: dok je
njeno tijelo još uvijek bilo staro i njena kosa sijeda, lice se činilo sve
mlađim. Napokon joj se vratila mladost.
T.F.
Torrance je povezao ženu sa Crkvom. Kršćani ne mogu biti nepokretni. Ako u
njihovoj nutrini vlada Kristov Duh (Rim 8,9), onda su oni u procesu
promjene.
Apostol
je Pavao rekao da je i: "Krist ljubio Crkvu, i sam sebe predao za nju, da je
posveti čisteći je kupelji vode uz pratnju riječi da sam sebi privede Crkvu
krasnu bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane."
(Ef 5,25-27). Takvo očišćenje je cilj Crkve. Otuda, vjernici koji čine Crkvu
mogu posvjedočiti da "ako se i raspada naš vanjski čovjek, ipak se naš nutarnji
čovjek obnavlja iz dana u dan". (2 Kor 4,16). "A mi svi, koji otkrivena lica
odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku,
uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha." (2 Kor 3,18). Ovaj je
preobražaj konačna unutarnja Pedesetnica (Duhovi).
U
cijelom Svetom pismu o opisima vjerničkog iskustva - o spasenju, opravdanju,
posvećenju, očišćenju i otkupljenju - govori se kao (1) da je već izvršeno, (2)
sada se ostvaruje i (3) treba se ostvariti u budućnosti. Razumijevanje ovih
triju perspektiva pomaže u rješavanju prividnih napetosti u pridavanju posebnog
značaja opravdanju i posvećenju. Ovo je poglavlje, stoga, podijeljeno na tri
glavna dijela, koji se bave spasenjem u vjerničkoj prošlosti, sadašnjosti i
budućnosti.
Činjenično
je znanje o Bogu i Njegovoj ljubavi i dobroti nedostatno. Pokušaj da odvojeno od Krista razvijemo
dobro u sebi nemoguće je djelo. Iskustvo spasenja koje dopire duboko do duše
dolazi od samoga Boga. Govoreći o ovom iskustvu Krist je rekao: "Tko se odozgo
ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega... Tko se ne rodi od vode i
Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko." (Iv
3,3.5).
Jedino
kroz Isusa Krista čovjek može doživjeti spasenje, "jer je pod nebom to jedino
ime ljudima po kojem nam se treba spasiti". (Dj 4,12). Isus je rekao: "Ja sam
put, istina i život; Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni." (Iv
14,6).
Iskustvo
spasenja obuhvaća pokajanje, priznanje, oprost, opravdanje i
posvećenje.
Pokajanje.
Neposredno prije svog raspeća Isus je svojim učenicima obećao Svetoga Duha koji
će Ga otkriti time što će svijetu dokazati zabludu s obzirom na "grijeh, na
pravednost i na sud". (Iv 16,8). Kad je na Dan Duhova Sveti Duh uvjerio ljude o
njihovoj potrebi za Spasiteljem, a oni upitali kako se trebaju odazvati, Petar
je odgovorio: "Obratite se." (Dj 2,37.38; usporedi: 3,19).
1.
Što je pokajanje? Riječ pokajanje je prijevod hebrejske
riječi nacham, što znači 'biti žao', 'pokajati se'. Istovjetna grčka
riječ je metanoeo i znači 'predomisliti se', 'osjećati grižnju savjesti',
'pokajati se'. Pravo pokajanje proistječe iz korjenite promjene stava spram Boga
i grijeha. Božji Duh uvjerava one koji Ga prime u ozbiljnost grijeha time što ih
dovodi do osjećaja Božje pravednosti i njihovog izgubljenog stanja. Oni
doživljuju žalost i osjećaj krivice. Priznajući istinu da "tko skriva svoje
grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi" (Izr
28,13), oni ispovijedaju određene grijehe. Odlučnim sprovođenjem svoje volje,
oni se potpuno predaju Spasitelju i odriču se svoga grešnog ponašanja. Na taj
način pokajanje ostvaruje svoj vrhunac u obraćenju - okretanju grešnika k Bogu
(od grčke riječi epistrophe, okretanje ka; usporedi: Dj
15,3).
Davidovo
pokajanje zbog svojih grijeha preljuba i ubojstva živo prikazuje kako ovo
iskustvo priprema put pobjede nad grijehom. Osvjedočen Duhom, on je prezreo svoj
grijeh i žalio zbog njega i molio se za čistotu: "Bezakonje svoje priznajem, i
grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio, i učinio što
je zlo pred tobom." "Smiluj mi se,
Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!" "Čisto srce stvori mi, Bože i duh
postojan obnovi u meni!" (Ps 51,5.6.3.12). Davidovo kasnije iskustvo pokazuje da
Božji oprost ne samo što daje oproštaj grijeha već i odvaja od
grijeha.
Premda
pokajanje prethodi oprostu, grešnik se pokajanjem ne može osposobiti tako da
osigura Božji blagoslov. Ustvari, grešnik čak ne može stvoriti u sebi pokajanje
- to je Božji dar (Dj 5,31; usporedi: Rim 2,4). Sveti Duh privlači grešnika
Kristu da bi mogao naći pokajanje, tu žalost u srcu zbog
grijeha.
2.
Motivacija za pokajanje.
Isus je rekao: "A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k
sebi." (Iv 12,32). Srce postaje mekše i pokorava se kad osjetimo da nas Kristova
smrt opravdava i oslobađa kazne smrti. Zamislite osjećaj zatvorenika, koji
očekujući izvršenje smrtne kazne, iznenada dobije
pomilovanje.
U
Kristu, grešnik koji se kaje ne samo što dobiva oprost, već se proglašuje
nevinim - proglašuje se pravednim! On ne zaslužuje i ne može steći takvo
postupanje. Kao što apostol Pavao ističe, Krist je umro za naše opravdanje još
dok smo bili slabi, grešni, bezbožni i neprijatelji Božji (Rim 5,6-10). Ništa ne
dira dubine duše kao osjećaj Kristove ljubavi koja prašta. Kad grešnici
razmišljaju o ovoj neizmjernoj božanskoj ljubavi, pokazanoj na križu, oni
primaju najmoćniju moguću motivaciju za pokajanje. To je ta Božja dobrota koja
nas vodi na pokajanje (Rim 2,4).
Opravdanje.
Bog u svojoj beskrajnoj ljubavi i milosti Krista "koji je bio bez ikakva grijeha
učini namjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo pravednošću Božjom". (2 Kor
5,21). Vjerom u Isusa srce se puni Njegovim Duhom. Istom vjerom, koja je dar
Božje milosti (Rim 12,3; Ef 2,8), grešnici koji se kaju postaju opravdani (Rim
3,28).
Riječ
'opravdanje' prijevod je grčkih riječi dikaioma, što znači 'pravedni
zahtjev, djelo', 'odredba', 'sudska presuda', 'čin pravednosti' i "dikaiosis", što znači
'opravdanje', 'opravdanost', 'proglašenje nevinim'. Srodan glagol
dikaioo, 'proglašen i smatran pravednim', 'biti proglašen nevinim', 'biti
opravdan', 'biti oslobođen', 'načinjen čistim', 'opravdati', 'činiti pravdu',
daje dodatan uvid u značenje ove riječi.
Uopće,
opravdanje, onako kako se koristi u teologiji, znači "božanski čin kojim
Bog proglašuje grešnika koji se kaje pravednim, ili ga smatra pravednim.
Opravdanje je suprotni pojam od osude" (Rim 5,16). Osnova za ovo opravdanje je -
ne naša poslušnost, već Kristova - jer "izvršenjem zapovijedi od jednoga dolazi
na sve ljude opravdanje koje se sastoji u životu ... tako će i pokornošću
jednoga svi postati pravednici". (Rim 5,18.19). On daje ovu poslušnost onim
vjernicima koji su opravdani "darom njegove milosti." (Rim 3,24) "Ne zbog
pravednih djela koja smo mi učinili, već (nas) po svom milosrđu - spasi." (Tit
3,5)
1.
Uloga vjere i djela. Mnogi pogrešno vjeruju da njihov
opstanak pred Bogom ovisi o njihovim dobrim i lošim djelima. Uputivši pitanje
kako se ljudi opravdaju pred Bogom, apostol Pavao nedvosmisleno izjavljuje da
"sve sada gubi u mojoj cijeni svoju vrijednost... da Krista dobijem i da budem u
njemu, ne pravdnošću koja bi bila moja... nego onom koja se dobiva po vjeri u
Krista, pravednošću koja dolazi od Boga na osnovi vjere" (Fil 3,8.9). On upućuje
na Abrahama koji vjerova "Bogu, i to mu se uračuna u pravednost." (Rim 4,3; Post
15,6). On je bio opravdan prije no što se podvrgao obrezanju, a ne zbog njega
(Rim 4,9.10).
Kakvu
je vjeru imao Abraham? Sveto pismo otkriva da "vjerom se Abraham pokori" kad ga
je Bog pozvao da napusti rodni kraj i krene "iako nije znao kamo ide". (Heb
11,8-10; usporedi: Post 12,4; 13,18). On je svojom poslušnošću pokazao da ima
pravu, živu vjeru u Boga. Na osnovu ove silne vjere bio je
opravdan.
Apostol
Jakov upućuje na jedno drugo pogrešno razumijevanje opravdanja vjerom: da se
čovjek može opravdati vjerom bez pokazivanja odgovarajućih djela. On je pokazao
da prava vjera ne može postojati bez djela. Kao i apostol Pavao, apostol Jakov
slikovito prikazuje svoj stav s pomoću Abrahamovog iskustva. Abrahamovo
žrtvovanje sina Izaka (Jakov 2,21) pokazuje njegovu vjeru. "Vidiš", kaže apostol
Jakov, "da je vjera zajednički djelovala s njegovim djelima, i da je vjera uz
pomoć djela postala savršena." (Jakov 2,22). Vjera "ako nema djela, mrtva je u
samoj sebi." (Jakov 2,17).
Abrahamovo
iskustvo otkriva da su djela dokaz pravog odnosa s Bogom. Vjera koja vodi do
opravdanja je, stoga, živa vjera koja djeluje (Jakov
2,24).
Apostol
Pavao i Jakov slažu se u poimanju opravdanja vjerom. Dok apostol Pavao
usredotočuje pozornost na zabludu o dobivanju opravdanja djelima, apostol Jakov
raspravlja o podjednako opasnom razumijevanju zahtijeva za opravdanjem bez
odgovarajućih djela. Ni djela ni mrtva vjera ne vode k opravdanju. Ona se može
ostvariti samo pravom vjerom koja djeluje ljubavlju (Gal 5,6) i čisti
dušu.
2.
Iskustvo opravdanja.
Opravdanjem vjerom u Krista, Njegova se pravda pripisuje nama. Mi smo ispravni
pred Bogom zato što je Krist naša zamjena. "Njega", kaže apostol Pavao, "koji je
bio bez ikakva grijeha Bog učini mjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo
pravednošću Božjom." (2 Kor 5,21). Kao grešnici koji se kajemo, mi doživljujemo
potpuni oprost. Mi smo izmireni s Bogom!
Zaharijino
viđenje o velikom svećeniku Isusu veličanstveno prikazuje opravdanje. Isus je
stajao ispred Gospodnjeg anđela odjeven u prljave haljine koje su predstavljale
umrljanost grijehom. Dok je tako stajao, Sotona je zahtijevao njegovu osudu.
Sotonine tužbe bile su točne - Isus nije zaslužio oslobođenje. Ali Bog, u
božanskoj milosti, ukorava Sotonu: "Nije li on glavnja iz ognja izvučena?" (Zah
3,2). Nije li to moj dragi koga sam sačuvao na poseban
način?
Gospod
je naredio da mu brzo skinu prljavu odjeću i izjavljuje: "Evo, skidam s tebe
tvoju krivicu i odjevam te u dragocjenu haljinu!" (Zah 3,4). Naš Bog ljubavi i
velike milosti odbacuje sve Sotonine optužbe, pravdajući grešnika koji drhti od
straha, pokrivajući ga haljinama Kristove pravde. Budući da Isusove prljave
haljine predstavljaju grijeh, onda nova odjeća predstavlja vjernikovo novo
iskustvo u Kristu. U postupku opravdanja, ispovijedani i oprošteni grijesi
prenose se na čistog i svetog Božjeg Sina, na Janje koje će ponijeti grijehe.
"Nedostojni je vjernik koji se kaje odjeven u pripisanu ili uračunatu Kristovu
pravdu. Ova zamjena odjeće, ova božanska, transakcija, predočuje biblijsko
učenje o opravdanju. Opravdani je vjernik doživio oprost i očišćen je od svojih
grijeha.
Rezultat.
Koji je rezultat pokajanja i opravdanja?
1.
Posvećenje.
Riječ 'posvećenje' je prijevod grčke riječi hagiasmos, koja znači
'svetost', 'posvećenje', 'osvećenje', a potječe od glagola hagiazo,
'načiniti svetim', 'posvetiti', 'osvetiti', 'posvećivati'. Hebrejski
odgovarajući izraz je gadash (kadaš), 'odvojiti od opće
upotrebe'.
Pravo
pokajanje i opravdanje vodi k posvećenju. Opravdanje i posvećenje usko su
povezani, jasno obilježeni, ali nikada odvojeni. Oni označauju dvije faze
spasenja: opravdanje je ono što Bog čini za nas, dok je posvećenje ono
što Bog čini u nama.
Ni
opravdanje ni posvećenje nisu rezultat zasluženih djela. I jedno i drugo se
jedino pripisuju Kristovoj milosti i pravednosti. "Pravednost kojom se
opravdavamo je pripisana ili uračunata; pravednost kojom se posvećujemo je dana.
Prva je naše pravo na Nebo, druga je naša pripremljenost za
Nebo.
Tri
faze posvećenja koje Biblija prikazuje su: (1) izvršeni čin u vjernikovoj
prošlosti; (2) postupak u vjernikovu sadašnjem iskustvu; (3) i krajnji rezultat
vjernikova iskustva prigodom Kristova povratka.
Što
se tiče vjernikove prošlosti, u trenutku opravdanja vjernik je također posvećen
"imenom našega Gospodina Isusa Krista i Duhom našega Boga" (1 Kor 6,11). On ili
ona postaju "sveti". U tom trenutku novi vjernik je otkupljen i potpuno pripada
Bogu.
Kao
rezultat Božjeg poziva (Rim 1,7), vjernici se nazivaju "svetima", jer su "u
Kristu" (Fil 1,1; vidi: Iv 15,1-7), a ne zato što su postigli neko stanje
bezgrešnosti. Spasenje je prisutno iskustvo. Po "svom milosrđu", kaže apostol
Pavao, "spasi nas kupelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh sveti" (Titu
3,5), osvećujući nas i posvećujući nas za sveti cilj i život sa Kristom.
2.
Usvojenje u Božju porodicu.
Istodobno novi vjernici primili su "duh posinjenja". Bog ih je usvojio kao svoju
djecu, što znači da su vjernici sinovi i kćeri Kralja! On ih je učinio svojim
baštinicima i "subaštinicima Kristovim" (Rim 15-17). Kakva je to prednost, čast
i radost!
3.
Jamstvo spasenja.
Opravdanje donosi također i jamstvo o prihvaćanju vjernika. Ono donosi radost
zbog ponovnog sjedinjenja s Bogom sada. Bez obzira koliko je grešan bio
nečiji prošli život, Bog oprašta sve grijehe i mi više nismo pod osudom i
prokletstvom Zakona. Otkupljenje je postalo stvarnost: "U kome imamo otkupljenje
njegovom krvlju, oproštenje grijeha, prema bogatstvu njegove milosti." (Ef
1,7).
4.
Početak novog i pobjedonosnog života.
Razumijevanje da Spasiteljeva krv pokriva našu grešnu prošlost donosi
ozdravljenje tijelu, duši i umu. Osjećaj krivnje se tako raspršuje, jer je u
Kristu sve oprošteno, sve je novo. Svakodnevnim darivanjem svoje milosti Krist
nas počinje preobražavati u Božje obličje.
Kako
raste naša vjera u Njega, tako napreduje i naše ozdravljenje i preobražaj i On
nam daje sve veće pobjede nad silama tame. Njegova nam pobjeda nad svijetom
jamči oslobođenost iz ropstva grijehu (Iv 16,33).
5.
Dar vječnog života.
Naš novi odnos s Kristom nosi sobom i dar vječnog života. Apostol Ivan
potvrđuje: "Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života." (1 Iv
5,12). Na našu grešnu prošlost nitko ne gleda; preko Duha koji stanuje u nama
možemo uživati blagoslove spasenja.
U
Kristovoj krvi koja donosi očišćenje, opravdanje i posvećenje, vjernik je "novi
stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo". (2 Kor
5,17)
Poziv
na život posvećenja.
Spasenje obuhvaća življenje posvećenim životom, na osnovu onoga što je Krist
ispunio na Golgoti. Apostol Pavao poziva vjernike da žive posvećenim životom, u
moralnoj svetosti i ponašanju (1 Sol 4,7). Da bi im omogućio da dožive
posvećenje, Bog daje vjernicima "Duha Svetoga" (Rim 1,4). "Prema bogatstvu svoje
slave", kaže apostol Pavao, Bog "neka vam dadne ... da se ojačate u snazi po
njegovom duhu u nutarnjega čovjeka, da Krist stanuje u vašim srcima po vjeri."
(Ef 3,16.17).
Kao
nova stvorenja, vjernici imaju i nove odgovornosti. "Kao što ste nekoć učinili
svoje udove podložnima nečistoći i razvratnosti da se pokvarite", kaže apostol
Pavao, "tako sada učinite svoje ude podložnima pravednosti da se posvetite!"
(Rim 6,19).
Vjernici
ispunjeni Duhom ne žive po tijelu nego po Duhu. (Rim 8,4). Oni su preobraženi,
budući da "težnja tijela jest smrt, a težnja Duha život je i mir". (Rim 8,6)
Useljenjem Božjega Duha, "već niste u tijelu nego u duhu" (Rim
8,9).
Najuzvišeniji
cilj života ispunjenog Duhom jest ugađanje Bogu (1 Sol 4,1). Posvećenje je Božja
volja, kaže apostol Pavao. Stoga treba izbjegavati "bludnost" i "da nitko u
trgovini ne griješi i ne vara svog brata",... jer "Bog nas, uistinu, nije pozvao
k nečistoći, nego k posvećenju" (1 Sol 4,3.6.7).
Unutarnja
promjena.
Prigodom drugog Kristovog dolaska mi ćemo biti tjelesno izmijenjeni. Ovo
raspadljivo, smrtno tijelo obući će se u besmrtnost (1 Kor 15,51-54). Međutim,
naši karakteri moraju pretrpjeti preobražaj u pripremi za drugi Kristov
dolazak.
Preobražaj
karaktera obuhvaća umnu i duhovnu stranu Božjeg obličja, onu "unutrašnju prirodu
koja se treba svakodnevno obnavljati" (2 Kor 4,16; vidi: Rim 12,2). Tako kao ona
starica u priči o pastiru iz Hermasa, Crkva će postati mlađa u svojoj nutrini.
Svaki potpuno predani kršćanin mijenjat će se iz slave u slavu dok, prigodom
Drugog dolaska, njegov ili njen preobražaj u obličje Božje ne bude
završen.
1.
Umiješanost Krista i Svetoga Duha.
Jedino Tvorac može izvršiti stvaralačko djelo preobražaja našeg života (1 Sol
5,23). Međutim, On to neće učiniti bez našeg sudjelovanja. Mi se moramo
postaviti na put djelovanja Duha, a to možemo učiniti gledanjem na Krista. Kad
se usredotočimo na Kristov život, Sveti Duh obnavlja tjelesne, umne i duhovne
sposobnosti (usporedi: Tit 3,5). Djelo Svetog Duha obuhvaća otkrivenje Krista i
našu obnovu u Kristovo obličje (usporedi: Rim 8,1-10).
Bog
želi prebivati u svome narodu. Stoga što je obećao "stanovat ću među njima" (2
Kor 6,16; usporedi: 1 Iv 3,24; 4,12), apostol Pavao je mogao reći: "Krist živi u
meni." (Gal 2,20; usporedi: Iv 14,23). Tvorčevo prebivanje svakodnevno ponovo
iznutra oživljuje vjernike (2 Kor 4,16), obnavljajući njihov um (Rim 12,2; vidi:
Fil 2,5).
2.
Sudionici u božanskoj naravi.
Kristova skupocjena i najveća obećana dobra obvezuju Njegovu božansku silu da
izvrši preobražaj našeg karaktera (2 Pt 1,4). Ovakav pristup božanskoj sili
dopušta nam da sa svojom vjerom spojimo "poštenje, s poštenjem znanje, sa
znanjem uzdržljivost, s uzdržljivošću postojanost, s postojanošću pobožnost, s
pobožnošću bratsku ljubav, s bratskom ljubavi ljubav uopće". (2 Pt 1,5-7). "Ako,
naime, posjedujete ove kreposti te ako napredujete u njima", nastavlja apostol
Petar, "one ne dopuštaju da ostanete ni besposleni ni besplodni u pravoj
spoznaji našega Gospodina Isusa Krista. Komu ove kreposti nedostaju, on je
slijep." (2 Pt 1,8.9).
a. Jedino kroz Krista. Ono što
preobražava ljude u obličje njihovog Tvorca je oblačenje u Gospoda Isusa Krista
ili sudjelovanje u Njemu (Rim 13,14; Heb 3,14), obnovljenjem koje "čini Duh
Sveti". (Tit 3,5) To je usavršavanje Božje ljubavi u nama (1 Iv 4,12). Tu se
nalazi tajna srodna onoj o utjelovljenju Božjeg Sina. Kao što je Sveti Duh
osposobio božanskog Krista da uzme ljudsku narav, tako nas taj Duh osposobljuje
da budemo sudionici u crtama božanskog karaktera. Ovo prisvajanje božanske
naravi obnavlja unutarnje biće, čineći nas sličnima Kristu, premda na drukčijoj
razini: dok je Krist postao ljudskim bićem, vjernici ne mogu postati božanskim
bićem. Oni po karakteru postaju slični Bogu.
b. Snažan proces. Posvećenje je
postupno. Molitvom i proučavanjem Božje Riječi stalno rastemo u zajednici s
Bogom.
Nacrt
spasenja prihvaćen samo umom neće biti dostatan. "Ako ne jedete tijela Sina
Čovječjega i ne pijete krvi njegove", objašnjava Krist, "nećete imati života u
sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga
uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje pravo jelo i krv je moja pravo piće.
Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu." (Iv
6,53-56).
Njegovo
slikovito izlaganje živo kazuje da vjernici trebaju prihvatiti Kristove riječi.
Isus je rekao: "Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život." (Iv 6,63; vidi:
Mt 4,4).
Karakter
je sastavljen od onoga što um "jede i pije". Kad se hranimo kruhom života, mi se
preobražavamo u Kristov lik.
3.
Dva preobražaja.
Godine 1517, iste godine kad je Luther prikovao svojih 95 teza na vrata kapele
zamka u Wittenbergu, u Njemačkoj, Rafael je u Rimu otpočeo slikati svoju čuvenu
sliku - Preobraženje. Ova dva događaja imaju nešto zajedničko. Lutherov čin
označio je rađanje protestantizma, a Rafaelova slika - čak i premda nenamjerno -
sažeto je prikazivala duh reformacije.
Slika
prikazuje Krista koji stoji na gori s čovjekom opsjednutim zlim duhom koji s
nadom gleda iz doline prema Njemu (usporedi: Mk 9,2-29). Dvije skupine učenika -
jedna na gori, a druga u dolini - opisuju dvije vrste
kršćana.
Učenici
na gori željeli su ostati s Kristom, očito ne vodeći brigu o potrebama u dolini.
Vjekovima su mnogi zidali na "gorama", daleko od potreba ovoga svijeta. Njihovo
je iskustvo molitva bez djela.
S
druge strane, učenici u dolini radili su bez molitve - pa su njihovi napori da
istjeraju zlog duha ostali bez uspjeha. Mnoštvo je palo u klopku ili da radi za
druge bez sile ili da se moli mnogo a ne radi za druge. Obje ove vrste kršćana
imaju potrebu za obnovom Božjega lika u sebi.
a. Pravi preobražaj. Bog se nada
da će izmijeniti pala bića u svoje obličje tako što će preobraziti njihovu
volju, um, želje i karakter. Sveti Duh donosi vjernicima određenu promjenu
izgleda. Njegov rod, "ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota,
vjernost, krotkost, uzdržljivost" (Gal 5,22.23.), sada čini njihov način života
- premda ostaju smrtnici, podložni raspadanju sve do Kristovog
povratka.
Ako
Mu se ne odupremo, Krist će se tako izjednačiti s našim mislima i ciljevima,
tako dovesti naša srca i umove u sklad sa svojom voljom, da ćemo slušajući Njega
ustvari postupati po svojim prirodnim sklonostima. Volja očišćena i posvećena
naći će svoje najuzvišenije zadovoljstvo u službi Njemu.
b. Dva odredišta. Kristovo
preobraženje otkriva još jednu upadljivu suprotnost. Krist se preobrazio, ali je
u stanovitom smislu tako bilo i s dječakom u dolini. Dječak je pretvoren u
obličje zlog duha (vidi: Mk 9,1-29). Ovdje vidimo rasvijetljena dva suprotna
nacrta - Božji nacrt da nas obnovi i Sotonin da nas uništi. Sveto pismo kaže da
nas je Bog kadar sačuvati, "od pada" (Juda 24). Sotona, s druge strane, čini sve
što može da nas zadrži u palom stanju.
Život
je obuhvaćen stalnom promjenom. Ne postoji neutralno tlo. Mi smo ili oplemenjeni
ili poniženi. Mi smo ili "robovi grijehu" ili "sluge pravde (pokornosti)"
(Rimljanima 6,17.18.). Onaj tko obuzme naše misli, umove, taj nas pokorava. Ako,
preko Svetog Duha, Krist zauzme naš um, postat ćemo ljudi slični Kristu - život
ispunjen Duhom donosi "svaki razum da se pokorava Kristu". (2 Kor 10,5). Ali
biti bez Krista isključuje nas od izvora života i mijenja nas, pa čini
neizbježnim naše konačno uništenje.
Kristovo savršenstvo.
Što je biblijsko savršenstvo? Kako se može steći?
1.
Biblijsko savršenstvo.
Riječi 'savršen' i 'savršenstvo' su prijevodi hebrejske riječi tam ili
tamim, koje znače 'potpun', 'prav', 'miran', 'zdrav', 'dobrog zdravlja'
ili 'bez mane'. Općenito grčka riječ teleios znači 'potpun', 'savršen',
'potpuno odrastao', 'zreo', 'potpuno razvijen' i 'postignut
cilj'.
U
Starom savezu, kad se primjenjivala na ljude, ova je riječ imala relativni
smisao. Noa, Abraham i Job opisani su kao savršeni ili bez mane (Post 6,9; 17,1;
22,18; Job 1,1.18), premda je svaki od njih bio nesavršen (Post 9,21; 20; Job
40,2-5).
U
Novom zavjetu riječ savršen često opisuje zrele osobe koje su živjele u
skladu s najboljom raspoloživom svjetlošću i dostigle visoku mogućnost svojih
duhovnih, umnih i tjelesnih snaga (usporedi: 1 Kor 14,20; Fil 3,15; Heb 5,14).
Vjernici treba biti savršeni u svom određenom i potpunom djelokrugu (uporedi: Mt
5,48). U Božjim očima savršena je osoba ona čije su srce i život potpuno
potčinjeni obožavanju i službi Bogu, koja stalno raste u božanskom znanju i
koja, Božjom milošću, živi prema cjelokupnoj svjetlosti koju je primila dok se
radovala životu pobjede (usporedi: Kol 4,12; Jak 3,2).
2.
Potpuno savršenstvo u Kristu.
Kako možemo postati savršeni? Sveti Duh nam prikazuje Kristovo savršenstvo.
Kristov savršeni karakter vjerom postaje našim karakterom. Ljudi nikada ne mogu
neovisno zaslužiti to savršenstvo, kao da je ono njihova urođena svojina ili im
pripada po nekom pravu. Savršenstvo je Božji dar.
Izvan
Krista ljudska bića ne mogu dobiti pravednost. "Tko ostaje u meni i ja u njemu",
rekao je On, "rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti." (Iv 15,5).
Krist je taj "koji nam postade mudrost od Boga, pravednost, posvećenje i
otkupljenje". (1 Kor 1,30).
U
Kristu ove osobine čine naše savršenstvo. On je izvršio, jednom zauvijek, naše
posvećenje i otkupljenje. Nitko ne može dodati onome što je On učinio. Naše
svadbeno ruho, naša haljina pravde, izrađena je Kristovim životom, smrću i
uskrsnućem. Sveti Duh sada uzima gotov proizvod i ostvaruje ga u kršćanskom
životu. Tako možemo biti ispunjeni "do sve punine koja dolazi od Boga". (Ef
3,19)
3.
Ići k savršenstvu.
Kakvu ulogu igramo mi kao vjernici u svemu ovome? Time što Krist prebiva u nama
mi postižemo rastući duhovnu zrelost. Božjim darovima danim Crkvi možemo doći "k
savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove" (Ef 4,13). Trebamo
prevazići rastom naše iskustvo duhovnog djetinjstva (Ef 4,14), nadmašujući
kršćansko iskustvo osnovnih istina, težeći k "jakoj hrani" pripremljenoj za
zrele vjernike (Heb 5,14). "Zato", kaže apostol Pavao, "pustimo na stranu
početnu nauku o Kristu i težimo za onim što spada na zrele." (Heb 6,1). "I ovo
je moja molitva", kaže on, "neka vaša ljubav sve više raste u pravoj spoznaji i
svakom rasuđivanju da mognete prosuditi ono što je bolje: da budete - čisti i
besprijekorni za Kristov dan, i na slavu i hvalu Božju puni roda - pravednosti -
koji dolazi po Isusu Kristu." (Fil 1,9-11).
Posvećeni
život nije život bez ozbiljnih teškoća i prepreka. Apostol Pavao opominje
vjernike: "Sa stahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje." Ali, dodaje ohrabrujuće riječi: "Bog je,
naime, onaj koji proizvodi u vama i htjenje i djelovanje da mu se možete
svidjeti."
(Fil
2,12.13.).
"Opominjite
se međusobno svaki dan", rekao je, "da koji od vas ne otvrdne zavodljivošću
grijeha! Mi smo uistinu postali i jesmo sudionici Kristovi, samo ako nadu kakvu
smo od početka imali čvrsto sačuvamo do svršetka." (Heb 3,13.14; usporedi: Mt
24,13).
Međutim,
Sveto pismo opominje: "Ako, naime, svojevoljno griješimo pošto smo jasno
upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego strašno
iščekivanje suda." (Heb 10,26.27.).
Ove
opomene jasno pokazuju da kršćanima "treba mnogo više od pukog zakonskog
opravdanja ili posvećenja. Njima treba svetost karaktera, premda je spasenje
uvijek vjerom. Pravo na Nebo počiva samo na Kristovoj pravdi. Osim opravdanja,
Božji plan spasenja daje ovim pravom prednost za Nebo kroz Krista koji prebiva u
njima. Ova se spremnost mora otkriti u čovjekovom moralnom karakteru kao dokaz
da se spasenje 'zbilo'.
Što
to znači izrečeno govornim jezikom? Stalna molitva je nužna za življenje
posvećenim životom koji je savršen na svakom stupnju svog razvitka. "Zato... ne
pretajemo moliti za vas... tako da živite dostojno Gospodina, da mu budete
ugodni u svemu; da budete plodonosni svakom vrstom dobrih djela i da napredujete
u spoznaji Boga." (Kol 1,9.10.).
Svakodnevno
opravdanje.
Svi vjernici koji žive posvećenim životom ispunjenim Duhom (život Kristove
svojine) imaju stalnu potrebu za svakodnevnim opravdanjem (koje Krist daje).
Nama ovo treba zbog svjesnih prijestupa i zbog pogrešaka koje možda nesvjesno
činimo. Shvaćajući grešnost ljudskog srca, David je tražio oprost za svoje tajne
pogreške (Ps 19,12; usporedi: Jr 17,9). Govoreći izričito o grijesima vjernika,
Bog nam obećava da "ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa
Krista, pravednika". (1 Iv 2,1.).
Naše
će spasenje biti konačno i potpuno izvršeno kad budemo ili proslavljeni u
uskrsnuću ili odneseni na Nebo. Proslavljanjem Bog dijeli sa spašenima svoju
sjajnu slavu. Ovo je nada koju svi mi, kao Božja djeca, očekujemo. Apostol Pavao
kaže: "Dičimo se nadom slave Božje." (Rim 5,2. DF).
Ono
će biti ispunjeno prigodom Kristovog drugog dolaska kad se Krist bude pojavio
"onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje". (Heb 9,28).
Proslavljanje
i posvećenje.
Kristovo prebivanje u našem srcu jedan je od uvjeta za buduće spasenje -
proslavljanje naših smrtnih tijela. "Krist, nada slave", kaže apostol Pavao,
"jest među vama" (Kol 1,27), objašnjavajući na drugom mjestu: "Ako zbilja u vama
stanuje Duh onoga koji uskristi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša smrtna
tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama." (Rim 8,11). Apostol Pavao uvjerava
da nas je "Bog od početka izabrao za spasenje koje se postizava posvećenjem Duha
i vjerom u istinu", da dobijemo "slavu Gospodina našega Isusa Krista". (2 Sol
2,13.14.).
U
Njemu, mi se već nalazimo u nebeskoj prijestolnoj dvorani (Kol 3,1-4). Oni koji
su "dionici Duha Svetoga" u stvarnosti su okusili "čudesa budućeg svijeta". (Heb
6,4.5.). Promatranjem Gospodnje slave i prikovanog pogleda na privlačnoj ljepoti
Kristovog karaktera, preobražavajući se "u tu istu sliku, uvijek sve slavniju"
(2 Kor 3,18) - mi se pripremamo za preobražaj koji ćemo doživjeti prigodom
Drugog Kristovog dolaska.
Naše
će se cjelovito otkupljenje i usvajanje kao Božje djece dogoditi u budućnosti.
Apostol Pavao kaže: "Ta cjelokupno stvorenje ustrajno iščekuje ovo objavljivanje
sinova Božjih", dodajući da i mi "sami u sebi uzdišemo ustrajno iščekajući
posinjenje: otkupljenje našega tijela". (Rim 8,19.23; usporedi: Ef
4,30)."
Vrhunski
događaj zbit će se "do vremena sveopće obnove". (Dj 3,21). Krist ga naziva
"obnovom svijeta" (Mt 19,28; "obnovom svih stvari" NIV). Tada "će se i samo
stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti da sudjeluje u slobodi slave djece
Božje". (Rim 8,21).
Gledište
Svetoga pisma da je u stanovitom smislu usvojenje i otkupljenje - ili spasenje -
a da u drugom smislu još nije, zbunjuje neke. Odgovor proistječe iz proučavanja
cjelokupnog cilja Kristovog rada kao Spasitelja. "Pavao povezuje naše
sadašnje spasenje s prvim Kristovim dolaskom. U povijesnom križu,
uskrsnuću i Kristovoj nebeskoj službi naše su opravdanje i posvećenje osigurani
jednom zauvijek. Naše buduće spasenje, proslavljanje (preobrazbu) našeg
tijela, apostol Pavao povezuje s Drugim Kristovim
dolaskom.
"Iz
ovog se razloga može istodobno reći: 'Spašeni smo' držeći u vidu križ i Kristovo
uskrsnuće u prošlosti, i 'još nismo spašeni' držeći u vidu Kristov budući
povratak da otkupi, izbavi naše tijelo."
Isticanje
našeg sadašnjeg spasenja isključivanjem budućega stvara nepravilno, nesretno
razumijevanje cjelovitog spasenja u Kristu.
Proslavljanje
i savršenstvo.
Neki pogrešno vjeruju da je završno savršenstvo koje će donijeti proslavljanje
već dostupno ljudima. Međutim, apostol Pavao, taj posvećeni Božji čovjek, piše o
sebi pri kraju svoga života: "Ne kažem da sam to već postigao ili da sam već
postao savršen. Naprotiv, ja i dalje kušam kako bih to dohvatio, jer je i mene
dohvatio Krist Isus. Braćo, ja još ne mislim da sam to dohvatio. Ali kažem samo
jedno: zaboravljajući što je nazad, ispružajući se prema onome što je naprijed,
trčim prema cilju da postignem nagradu - nebesko stanje u koje nas je Bog pozvao
po Kristu Isusu." (Fil 3,12-14)
Posvećenje
je zbivanje koje traje koliko i život. Naše je savršenstvo sada samo u Kristu,
ali će se završni, posvemašnji preobražaj našega života u Božje obličje dogoditi
prigodom Drugog dolaska. Apostol Pavao opominje: "Dakle, tko misli da stoji,
neka pazi da ne padne!" (1 Kor 10,12). Povijest Izraela i život Davida, Salomona
i Petra ozbiljne su opomene za sve. "Dokle god traje život, s odlučnom namjerom
treba voditi računa o osjećajima i strastima. Postoji unutarnja izopačenost,
postoje vanjske kušnje i gdje god treba Božje djelo napredovati i kad god se
Božje djelo treba unaprijedi, Sotona planira prilagoditi okolnosti tako da
kušnja neodoljivom silom dođe na dušu. Nijednog trenutka ne možemo biti sigurni,
jedino kad se oslonimo na Boga, na život koji je s Kristom sakriven u
Bogu."
Naš
će završni stvaralački preobražaj biti izvršen kad postanemo neraspadljivi i
besmrtni, kada Sveti Duh potpuno obnovi prvotno stvaranje.
Ni
Kristu slične karakterne osobine ni besprijekorno ponašanje nije osnova po kojoj
nas Bog prihvaća. Spasonosna pravda dolazi od Pravednika Isusa i prenosi se na
nas Svetim Duhom. Mi ne možemo ništa pridonijeti Kristovom daru pravde; mi Ga
jedino možemo prihvatiti. Nitko drugi do Krist nije pravedan (Rim 3,10);
samostalna je čovjekova pravda samo prljava haljina (Iz 64,6; vidi: i Dn
9,7.11.20; 1 Kor 1,30).
Čak
i ono što činimo uzvraćajući Kristovoj spasonosnoj ljubavi ne može učiniti da
nas Bog prihvati. To prihvaćanje izjednačuje se s Kristovim radom. Iznoseći nam
Krista, Sveti Duh nam donosi to prihvaćanje.
Je
li naše prihvaćanje utemeljeno na Kristovoj pravdi koja nam daje opravdanje ili
na Njegovoj posvetiteljskoj pravdi, ili i na jednom i na drugom? Jean Calvin je
istaknuo da kao što se "Krist ne može podijeliti na dijelove, tako su neodvojive
ove dvije istine, opravdanje i posvećenje, za koje držimo da su ujedinjene u
Njemu". Kristova služba mora se promatrati kao cjelina. Ovo je čini vrhunskom da
se izbjegne spekulacija o ovim dvama izrazima "time što bi se pokušalo izraziti
u tančine neznatne razlike između opravdanja i posvećenja ... Zašto pokušati
biti podrobniji od Nadahnuća u vitalnim pitanjima opravdanja
vjerom?"
Upravo
kao što su Sunčeva svjetlost i toplina - nedjeljive, ali jedinstvena djelovanja
- tako je i Krist postao nama i pravdom i posvećenjem (1 Kor 1,30). Mi u Njemu
nismo samo potpuno opravdani već i potpuno posvećeni.
Sveti Duh unosi "Svršeno je" s Golgote u nas, primjenjujući jedino iskustvo Božjeg prihvaćanja ljudskog roda - na nas. Ovo "Svrši se" s križa dovodi u pitanje sve ostale ljudske pokušaje da steknu to prihvaćanje. Unoseći Raspetoga u nas, Duh daje i jedinu osnovu po kojoj nas Bog prihvaća, dajući nam jedinu pravu ovlast za to i spremnost za spasenje koje nam je na raspolaganju.
| < 9. Poglavlje | Sadržaj | 11. Poglavlje > |