| < 8. Poglavlje | Sadržaj | 10. Poglavlje > |
Adventisti
sedmog dana vjeruju...
U
Kristovom životu savršene poslušnosti Božjoj volji, u Njegovoj patnji, smrti i
uskrsnuću Bog je osigurao jedino sredstvo pomirenja za ljudski grijeh, tako da
oni koji vjerom prihvaćaju ovaj mir mogu imati vječni život, a cijeli svijet
može bolje razumijeti Tvorčevu bezgraničnu i svetu ljubav. Ovaj savršeni mir
opravdava pravednost Božjeg Zakona i milostivost Njegova karaktera; jer ovo
dvoje osuđuju naš grijeh i daju nam oprost. Kristova smrt je zamjena i otkup
koji ostvaruje mir i preobražaj. Kristovo uskrsnuće objavljuje Božju pobjedu nad
silama zla, a onima koji prihvaćaju mir daje čvrsto obećanje o posvemašnjoj
pobjedi nad grijehom i smrću. Ono objavljuje dostojanstvo Gospodina Isusa Krista
pred kojim će se saviti svako koljeno na Nebu i na Zemlji. (Osnovna vjerovanja,
9)
Božja milost koja
spašava
Kristova služba
pomirbe
Kristova žrtva
pomirnica
Krist, otkup
Krist predstavnik ljudskog
roda
Kristov život i
spasenje
Kristovo uskrsnuće i
spasenje
Rezultat Kristove spasiteljske
službe
Jedna otvorena vrata vode u središte svemira, u Nebo. Jedan glas poziva: "Uđi i vidi što se ovdje događa!" U Duhu, apostol Ivan gleda u Božju prijestolnu dvoranu.
Zasljepljujuća
smaragdna duga okružuje središnje prijestlje, a munje, gromovi i glasovi izlaze
iz nje. Dostojanstvenici - odjeveni u bijele odore sa zlatnim krunama - sjede na
manjim prijestolima. Dok se uzdiže hvalospjev, starješine padaju na koljena i
obožavaju Boga, stavljajući svoje zlatne krune pred
prijestlje.
Jedan
anđeo, noseći svitak zapečaćen sa sedam pečata, govori: "Tko je kadar da otvori
knjigu i da razlomi njezine pečate?" (Otk 5,2). Zapanjen, Ivan vidi da nitko na
nebu ni na Zemlji nije dostojan otvoriti svitak. Njegova se zaprepaštenost
pretvara u plač, sve dok ga jedan od starješina nije utješio: "Nemoj plakati,
pobijedio je 'Lav' iz Judina plemena, Davidov 'Izdanak', tako da može otvoriti
knjigu i njezinih sedam pečata." (Otk 5,5).
Pogledavši
opet na veličanstveno prijestolje, Ivan vidi Janje koje je bilo zaklano, ali je
sada živo i ojačano Duhom. Dok ovo ponizno Janje uzima svitak, živa bića i
starješine započinju novi hvalospjev: "Kadar si da uzmeš knjigu i da otvoriš
njezine pečate, jer si bio zaklan i svojom krvi iskupio Bogu ljude od svakog
plemena, jezika, puka i naroda, i učinio ih za 'našega Boga' kraljevstvom
svećenika i oni će kraljevati na zemlji!" (Otk 5,9.10). Svako stvoreno biće na
Nebu i na Zemlji priključuje se njihovoj pjesmi: "Onomu koji sjedi na
prijestolju, i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast u vijeke vjekova!" (Otk
5,13).
Što
je tako značajno u ovom svitku? On bilježi spasenje ljudskog roda od njegovog
robovanja Sotoni i oslikava potpunu pobjedu Boga nad grijehom. On otkriva
spasenje tako savršeno da se oni koji su zarobljeni grijehom svojim izborom mogu
osloboditi tamnice uništenja. Mnogo prije svog rođenja u Betlehemu, Janje je
uzviknulo: "Evo dolazim! U svitku Knjige piše za mene: Milje mi je, Bože moj,
vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim." (Ps 40,7.8; usporedi: Heb
10,7). Dolaskom Janjeta zaklanog od utemeljivanja Zemlje izvršeno je spasenje
ljudskog roda (Otk 13,8).
Sveto
pismo otkriva Boga koji vodi brigu o spasenju ljudskog roda. Članovi Božanstva
ujedinjeni su u djelu vraćanja ljudi u jedinstvo s njihovim Tvorcem. Isus je
rasvijetlio Božju ljubav koja spašava riječima: "Da, Bog je tako ljubio svijet
da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine nijedan koji u nj vjeruje, već da
ima život vječni." (Iv 3,16)
Sveto
pismo izjavljuje da je "Bog ljubav". (1 Iv 4,8). On doseže do čovječanstva
"ljubavlju vječnom". (Jr 31,3) Bog koji pruža poziv za spasenje je svemoćan, ali
Njegova ljubav zahtijeva da dopusti svakom čovjeku slobodu izbora u odlučivanju
(Otk 3,20.21). Prisila, metoda suprotna Njegovu karakteru, ne može imati
nikakvog udjela u Njegovom umijeću ratovanja.
Božanska
inicijativa.
Kad su Adam i Eva zgriješili, Bog je tražeći ih učinio prvi korak. Par koji je
zgriješio, čuvši glas svoga Tvorca, nije Mu radosno potrčao u susret kao što je
to ranije činio. Namjesto toga, oni su se sakrili. Međutim, Bog ih nije
napustio. On ih je uporno zvao: "Gdje ste?"
Duboko
ožalošćen, Bog je ocrtao posljedice njihove neposlušnosti - bol, teškoće s
kojima će se sretati. Ipak, u njihovom potpuno beznadežnom stanju On im je
otkrio veličanstveni nacrt spasenja, obećavajući potpunu pobjedu nad grijehom i
smrću (Post 3,15).
Milost
ili pravda?
Kasnije, zbog Izraelova otpada kod Sinaja, Gospodin je otkrio Mojsiju svoj
milostivi ali i pravični karakter, objavivši: "Jahve! Jahve! Bog milosrdan i
milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama,
podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja, nego
kažnjava opačinu otaca na djeci - čak na unučadi do trećega i četvrtog koljena."
(Izl 34,6.7).
Božji
karakter otkriva jedinstveni sustav milosrđa i pravde, voljnosti da prašta i
nevoljnosti da opravda krivicu. Samo u Kristovoj ličnosti možemo razumjeti kako
se ove karakterne osobine mogu međusobno slagati.
Praštati
ili kazniti?
Tijekom razdoblja Izraelova otpada, Bog se često s čežnjom zalagao za svoj narod
da prizna svoju nepravdu i da se vrati Njemu (Jr 3,12-14). Međutim, oni su s
prezrenjem odbijali Njegove milostive pozive (Jr 5,3). Nepokajano držanje koje
se ruga praštanju dovodi do neizbježne kazne (Ps 7,12).
Premda
je milostiv, Bog ne može oprostiti onima koji su prionuli za grijeh (Jr 5,7).
Oprost ima cilj. Bog želi promijeniti grešnike u svete ljude: "Nek bezbožnik put
svoj ostavi, a zlikvac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se
smilovati, k Bogu našemu, jer je velikodušan u praštanju." (Iz 55,7). Njegova
vijest o spasenju jasno odzvanja kroz svijet: "Obratite se k meni da se spasite,
svi krajevi zemlje, jer ja sam Bog i nema drugoga!" (Iz
45,22)
Božja
srdžba spram grijeha.
Prvotan prijestup stvorio je u ljudskom umu neprijateljsko raspoloženje prema
Bogu (Kol 1,21). U skladu s tim, mi zaslužujemo nezadovoljstvo Boga koji je
"oganj koji proždire" (Heb 12,29; usporedi: Hab 1,13). Svečana istina je da "su
svi sagriješili" (Rim 3,23), svi su
rođena "djeca srdžbe" (Ef 2,3; usporedi: 5,6) i podložni smrti "jer je plaća
grijeha smrt". (Rim 6,23)
Božja
srdžba je ono što Sveto pismo naziva Božjim odgovorom na grijeh i nepravdu (Rim
1,18). Hotimično odbacivanje Božje otkrivene volje - Njegovog Zakona - izaziva
Njegov pravedan gnjev ili srdžbu (2 Kor 17,16-18; 2 Ljet 36,16). G.E. Ladd piše:
"U moralnom pogledu ljudi su grešni; i kad Bog protiv njih nabraja njihove
prijestupe, On ih mora promatrati kao grešnike, kao neprijatelje, kao predmet
božanske srdžbe, jer je moralna i vjerska potreba da se Božja svetost iskaže u
srdžbi prema grijehu. Ipak, u isto
vrijeme, Bog čezne da spasi buntovni svijet. Dok mrzi svaki grijeh, dotle On
gaji skrb punu ljubavi za svakog grešnika.
Ljudski
odaziv.
Božje postupanje s Izraelom doseglo je vrhunac u službi Isusa Krista, koji je
omogućio najjasniji uvid u "izvanredno bogatstvo svoje milosti" (Ef 2,7). Ivan
je rekao: "I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac
od Oca - pun milosti i istine." (Iv 1,14) "Isus Krist", piše apostol Pavao,
postao nam je "premudrost od Boga, pravednost, posvećenje i otkupljenje, da bude
kako je pisano: "Tko se ponosi, neka se u Gospodu ponosi!" (1 Kor 1,30.31) Tko
onda može omalovažiti "njegovu obilnu dobrotu, iščekivanje i strpljivost"? Nije čudo što apostol Pavao ističe da
nas "dobrota Božja" vodi do pokajanja (Rim 2,4).
Čak
i ljudski odaziv na Božju ponudu spasenja ne potječe od ljudskih bića, već od
Boga. Naša je vjera samo Božji dar (Rim 12,3), kao što je to i naše pokajanje
(Dj 5,31). Naša ljubav proistječe iz odaziva Božjoj ljubavi (1 Iv 4,19). Mi se
sami ne možemo spasiti od Sotone, grijeha, patnji i smrti. Naša pravda je kao
prljava haljina (Iz 64,6). "Ali Bog koji je bogat milosrđem - iz svoje velike
ljubavi kojom nas je ljubio - nas, koji smo bili mrtvi zbog grijeha, s Kristom
oživi... Da, milošću ste spašeni - po vjeri. To ne dolazi od vas, to je dar
Božji! To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao." (Ef
2,4.5.8.9)
Dobra
vijest je da "Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom". (2 Kor
5,19) Njegova pomirba obnavlja vezu između Boga i ljudskog roda. Ovaj redak
ističe da ovaj postupak miri grešnike s Bogom, a ne Boga s grešnicima. Ključ za
vraćanje grešnika Bogu je Isus Krist. Božji nacrt o miru je čudo božanske
poniznosti. On ima sva prava da čovječanstvo pusti da
izgine.
Kao
što smo već zamijetili, Bog je bio taj koji je poduzeo prvi korak u obnovi
prekinutog odnosa između ljudskog roda i sebe. "Dok smo još bili neprijatelji",
kaže apostol Pavao, "izmireni smo s Bogom smrću njegova Sina." (Rim 5,10).
Sljedstveno tomu, mi se "ponosimo u Bogu po našem Gospodinu Isusu Kristu, po
kome smo sada postigli izmirenje." (Rim 5,11)
Postupak
pomirbe združen je s riječju pomirenje. Engleska riječ 'atonement'
prvotno je značila 'at-one-ment', tj. stanje jedinstva ili skladnosti. Prema
tomu, 'pomirenje' je označavalo sklad odnosa, a kad je došlo do otuđenja, ovaj
je sklad bio rezultat postupka izmirenja. Razumijevano u uvjetima njegovog
prvotnog značenja, 'pomirenje' pravilno označuje stanje mira koje je ukinulo
stanje otuđenja.
Mnogi
kršćani ograničavaju pojam pomirbe isključivo na iskupiteljske ciljeve Kristova
utjelovljenja, patnji i smrti. U službama u svetištu, međutim, pomirba nije
obuhvaćala samo ubijanje žrtvenog janjeta, već je uključivala i svećeničku službu s njenom
prolivenom krvlju u samom svetištu (usporedi: Lev 4,20.26.35; 16,15-18.32.33).
Prema ovom biblijskom načinu postupanja, pomirba se onda može odnositi na
Kristovu smrt isto kao i na Njegovu posredničku službu u nebeskom Svetištu.
Tamo, kao Veliki svećenik, On primjenjuje zasluge svoje potpune i savršene žrtve
pomirenja da bi postigao mir između ljudi i Boga.
Vincent
Taylor također zamjećuje da nauk o miru ima dva vida: "(a) Kristovo djelo
spasenja i (b) pojedinačno i opće prisvajanje Njegove službe vjerom. Ovo dvoje
zajedno čine pomirbu. Ovako gledajući, on je zaključio da je "pomirba
učinjena za nas i izvršena u nama.
Ovo
je poglavlje usredotočeno na pomirbu koja je povezana s Kristovom smrću. O
pomirbi u vezi s Njegovom prvosvećeničkom službom biće raspravljeno kasnije
(vidi: 23. poglavlje u ovoj knjizi).
Kristova
žrtva pomirnica na Golgoti obilježava prekretnicu u odnosima između Boga i
ljudi. Premda postoje zabilješke o ljudskim grijesima, kao rezultat pomirbe Bog
im ne uračunava njihove grijehe (2 Kor 5,19). To ne znači da Bog odbacuje kaznu,
ili da grijeh više ne izaziva Njegovu srdžbu. Prije, to znači da je Bog našao
način da podari oprost grešnicima koji se kaju, dok istodobno podupire
pravednost svog vječnog Zakona.
Kristova
smrt - neophodnost.
Da bi Bog ljubavi održao svoju pravdu i pravednost, smrt pomirbe Isusa Krista
postala je "moralna i zakonska nužnost". Božja "pravda zahtijeva da se grijeh
izvede na sud. Bog stoga mora izvršiti osudu grijeha a time i grešnika. U tom
izvršenju presude Božji Sin, u skladu s Božjom voljom, zauzima naše mjesto,
mjesto grešnika. Ovakva pomirba bila nužna zato što se čovjek nalazio pod Božjom
pravednom srdžbom. U Njemu je središte Evanđelja o oprostu grijeha i tajna
Kristova križa: Kristova savršena pravednost primjerno zadovoljuje božansku
pravdu, a Bog je voljan prihvatiti Kristovu žrtvu, samoga sebe namjesto
čovjekove smrti.
Ljudi
koji nisu voljni prihvatiti Kristovu žrtvu pomirnicu ne primaju oprost grijeha i
još uvijek podliježu pod Božju srdžbu. Ivan je rekao: "Tko vjeruje u Sina, ima
život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje
na njemu." (Iv 3,36).
Stoga
je križ izraz Božje milosti i Njegove pravde. "Njega je Bog izložio da svojom
krvi bude Pomirilište po vjeri, da učini očitom svoju pravednost - jer je
ostavio nekažnjene prošle grijehe u vrijeme Božje strpljivosti - da učini očitom
svoju pravednost u sadašnje vrijeme i da dolaže da je pravedan i da opravdava
onoga koji vjeruje u Isusa. (Rim 3,25.26).
Što
je žrtva pomirnica izvršila?
Otac je sam prinio svoga Sina kao "žrtvu pomirnicu" - žrtvu očišćenja (Rim 3,25;
grčki hilasterion), 'pomirenje', 'iskupljenje'. Novozavjetna poraba
riječi hilasterion nema ničeg zajedničkog s neznabožačkim pojmom
"umilostivljenja, stišavanja rasrđena Boga" ili "zadovoljavanja osvetoljubivog,
tiranskog i ćudljivog Boga". Redak otkriva da je "Bog" svojom milostivom voljom
prinio Krista kao otkup za svoju svetu srdžbu zbog čovjekove krivice, jer je
prihvatio Krista kao čovjekova predstavnika i božansku Zamjenu da primi Njegov
sud zbog grijeha.
Iz
ove se perspektive može razumjeti Pavlov opis Kristove smrti kao "prinos i
žrtvu" - Bogu na ugodni miris". (Ef 5,2; usporedi: Post 8,21; Izl 29,18; Lev
1,9) "Kristovo žrtvovanje samoga sebe ugodno je Bogu, zato što je ovaj žrtveni
prinos otklonio prepreku između Boga i grešnog čovjeka time što je Krist u
cijelosti podnio Božju srdžbu zbog čovjekova grijeha. Kroz Krista se Božja
srdžba nije pretvorila u ljubav, već je otklonjena od čovjeka, a On ju je sam
ponio.
Tekst
u Rim 3,25 također otkriva da je Kristovom žrtvom grijeh iskupljen ili očišćen.
Iskupljenje je usredotočeno na ono što krv pomirnica čini za grešnika koji se
kaje. On doživljuje oprost, otklanjanje osobne krivice i očišćenje od
grijeha.
Krist,
nosilac grijeha kao zamjena.
Sveto pismo prikazuje Krista kao Onoga koji je "ponio grijehe" ljudskog roda.
Dubokim, proročkim jezikom Izaija kaže da "za naše grijehe probodoše njega, za
opačine naše njega satriješe;... Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju... Al
se Jahvi svidje da ga pritisne bolima ... (On je žrtvovao) - život svoj za
naknadnicu ... da grijehe mnogih ponese na sebi." (Iz 53,5.6.10.12; usporedi:
Galaćanima 1,4) Apostol Pavao je držao ovo proročanstvo na umu kad je rekao: "da
je Krist suglasno Pismima, umro za naše grijehe." (1 Kor
15,3)
Ovi
reci upiućuju na važnu predodžbu u planu spasenja: grijesi i krivica koja nas je
prljala mogu se prenijeti na Nosioca naših grijeha, koji nas očišćuje (Ps
51,10). Žrtveni obredi u starozavjetnom svetištu otkrivali su ovu Kristovu
ulogu. Tamo je prijenos grijeha s grešnika koji se kaje na nevino janje
predočavao prijenos grijeha na Krista, nosioca grijeha (vidi: 4. poglavlje u
ovoj knjizi).
Uloga
krvi.
Krv je imala središnju ulogu u žrtvama za pomirbu u službi u svetištu. Bog je
predvidio pomirbu rekavši: "Jer je život živoga bića u krvi. Tu krv ja sam vam
dao da... obavljate obred pomirenja za svoje živote." (Lev 17,11). Nakon klanja
životinje, svećenik je morao primijeniti njenu krv prije no što je dobio
oprost.
Novi
zavjet otkriva da su starozavjetni obredi za dobivanje oprosta, očišćenja i
pomirbe krvlju koja je predstavljala zamjenu, ispunjeni u krvi pomirenja
Kristove žrtve na Golgoti. Nasuprot starom načinu, Novi zavjet kaže: da "koliko
će više krv Krista - koji je po vječnom Duhu prinio sam sebe Bogu kao žrtvu bez
mane - očistiti našu savjest od mrtvih djela da služimo živomu Bogu?" (Heb 9,14)
Prolijevanje Njegove krvi izvršilo je iskupljenje od grijeha (Rim 3,25). Apostol
Ivan kaže da je iz svoje ljubavi Bog "poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu
(hilasmos) za grijehe naše" (1 Iv 4,10; "iskupljenje, žrtva
pomirenica").
Rezimirajući,
"Božji nepristrasni čin pomirenja izvršen je krvlju pomirbe i pokajanja (osobna
žrtva) Krista Isusa, Njegovog Sina. Na taj je način Bog 'davalac i primilac
pomirbe'.
Kad
su ljudska bića pala pod vlast grijeha, postali su izloženi osudi i prokletstvu
Božjeg Zakona (Rim 6,4; Gal 3,10-13). Robovi grijeha (Rim 6,17), podložni smrti,
nisu bili u stanju da se izvuku. "Ta nitko sebe ne može otkupiti ni za se dati
Bogu otkupninu." (Ps 49,8) Jedino nas Bog obdaruje silom otkupljenja. "Ja ću ih
izbaviti od vlasti Podzemlja, od smrti ću ih spasiti." (Hoš 13,14) Kako će ih
Bog otkupiti?
Preko
Isusa koji je posvjedočio da "nije došao da mu služe, nego da on služi i da
dadne svoj život kao otkup mjesto svih!" (Mt 20,28; vidi: 1 Tim 2,6), Bog "sebi
steče" crkvu "krvlju svojom" (Dj 20,28). U Kristu "imamo otkupljenje njegovom
krvlju, oproštenje grijeha". (Ef 1,7; usporedi: Rim 3,24). Njegova smrt "nas
otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo njegov izabrani narod, revan u
djelima ljubavi". (Tit 2,14)
Tko
je izvršio otkup?
Kristova smrt potvrdila je da je ljudski rod Božja svojina. Apostol Pavao je
rekao: "Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni?" (1 Kor 6,19.20;
vidi: 1 Kor 7,23).
Svojom
smrću Krist je slomio nadmoć grijeha, ukinuo duhovno ropstvo, otklonio osudu i
prokletstvo Zakona i omogućio vječni život svim grešnicima koji se kaju. Apostol
Petar kaže da su oni koji vjeruju otkupljeni "od svoga bezvrijednog, od otaca
baštinjenog načina života". (1 Pt 1,18). Apostol Pavao je pisao da koji su
oslobođeni od ropstva grijeha i njegovih rodova smrti, sada su u službi Bogu s
njenim plodom "na posvećenje" i na kraju "životom vječnim" (Rim
6,22).
Odbaciti
ili odricati načelo otkupa značilo bi "izgubiti samu bit evanđelja milosti i
poricati najdublji razlog naše zahvalnosti Božjem Janjetu. Ovo načelo je središte hvalospjeva koji
se pjeva u nebeskoj prijestolnoj dvorani: "Jer si bio zaklan i svojom krvi
iskupio Bogu ljude od svakog plemena, jezika, puka i naroda, i učinio ih 'za
našega Boga' 'kraljevstvom svećenika', i oni će kraljevati na zemlji!" (Otk
5,9.10).
I
Adam i Krist - "novi Adam" ili "drugi čovjek" (1 Kor 15,45.47) predstavljaju
čovječanstvo. Dok prirodno rođenje opterećuje svakog čovjeka posljedicom Adamova
prijestupa, tko god doživi duhovno rođenje prima dobra Kristovog savršenog
života i žrtve. "Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi
oživjeti." (1 Kor 15,22).
Adamova
je pobuna svima donijela grijeh, osudu i smrt. Krist je preokrenuo tijek
nazadovanja. U svojoj velikoj ljubavi, On se potčinio božanskoj osudi grijeha i
postao predstavnikom čovječanstva. Njegova je smrt kao zamjena osigurala
oslobođenje od kazne grijeha i vječni život za grešnike koji se kaju (2 Kor
5,21; Rim 6,23; 1 Pt 3,18)
Sveto
pismo jasno uči o sveopćoj prirodi Kristove smrti kao zamjene. Po "milosti
Božjoj" On je doživio smrt za svakoga (Heb 2,9). Kao i Adam, oni su zgriješili
(Rim 5,12), pa je stoga svatko doživio smrt - prvu smrt. Smrt koju je Krist
okusio za svakoga bila je druga smrt - potpuno prokletstvo grijeha (Otk 20,6;
vidi: 26. poglavlje u ovoj knjizi).
"Jer
ako smo izmireni s Bogom smrću njegova Sina dok smo još bili neprijatelji, mnogo
ćemo se sigurnije, već izmireni, spasiti njegovim životom." (Rim 5,10) Bio je
potreban Kristov život, kao i Njegova smrt da se premosti provalija koju je
produbio grijeh. Oboje je potrebno i pridonosi našem
spasenju.
Što
Kristov savršeni život može učiniti za nas?
Isus je živio čistim i svetim životom ljubavi, oslanjajući se potpuno na Boga.
Ovaj dragocjeni život On dijeli kao dar s grešnicima koji se kaju. Njegov
savršeni karakter predstavljen je kao "svadbeno ruho" (Mt 22,11) ili "haljina
spasenja" (Iz 61,10) koju daje da bi se pokrile prljave prnje ljudskih pokušaja
da postignu pravednost (Iz 64,6).
Unatoč
našoj ljudskoj izopačenosti, kad se potčinimo Kristu, naše se srce sjedinjuje s
Njegovim srcem, naša se volja stapa s Njegovom voljom, naš um postaje jedno s
Njegovim umom, On zarobljuje naše misli; mi živimo Njegovim životom. Mi smo
pokriveni Njegovom odjećom pravde. Kad Bog promatra grešnika koji vjeruje i koji
se kaje, On vidi - ne golotinju i poročnost grijeha, već haljinu pravde
načinjenu Kristovom savršenom poslušnošću Zakonu. Nitko ne može biti istinski pravedan ako
nije pokriven ovom haljinom.
U
priči o svadbenom ruhu, gost koji je stigao u svojoj odjeći, nije bio izbačen
zbog svoga nevjerstva. On je prihvatio poziv na gozbu (Mt 22,10). Međutim,
njegov dolazak nije bio dostatan. Bilo mu je potrebno svadbeno ruho. Slično,
vjerovanje u križ nije dostatno. Da bismo se mogli pojaviti pred Kraljem, nama
također treba Kristov savršeni život i Njegov pravedni
karakter.
Kao
grešnicima nije nam potrebito da nam se dugovi ponište, nego i da nam se obnovi
bankovni račun. Potrebno nam je više od oslobođenja iz zatvora, nama treba da
budemo usvojeni u obitelj našega Kralja. Posrednička služba uskrsloga Krista ima
dvostruki cilj oprosta i davanja odjeće - primjenu Njegove smrti i života na naš
život i na naš položaj pred Bogom. Golgotsko "svršeno je" označavalo je ispunjenje savršenog
života i savršene žrtve. Grešnicima treba oboje.
Nadahnuće
Kristovog života.
Kristov život na Zemlji također je pružio čovječanstvu uzor kako treba živjeti.
Apostol Petar, na primjer, preporučuje nam kao primjer način na koji je On
odgovorio kad je bio zlostavljan (1 Pt 2,21-23). On koji se izjednačio s nama, i
u svemu bio kušan kao i mi, pokazao je da oni koji se oslanjaju na Božju silu
nemaju nikakvu potrebu da nastave griješiti. Kristov život daje nam jamstvo da
možemo živjeti pobjedonosno. Apostol Pavao svjedoči: "Sve mogu u onome koji mi
daje snagu." (Fil 4,13)
"Ako
li Krist nije uskrsnuo", kaže apostol Pavao, "onda je neosnovano naše
propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera: vi ste još u svojim grijesima." (1
Kor 15,14.17.) Isus Krist je u tijelu uskrsnuo (Lk 24,36-43), uznio se na nebo
kao Bogočovjek i otpočeo svoj presudni posrednički rad kao Posrednik s desne
strane Boga Oca (Heb 8,1.2; vidi: 4. poglavlje u ovoj
knjizi).
Kristovo
uskrsnuće daje značaj križu koji apostoli skrhani bolom nisu mogli vidjeti u
petak na dan raspeća. Njegovo uskrsnuće preobrazilo je ove ljude u moćnu silu
koja je izmijenila povijest. Uskrsnuće - nikada odvojivo od raspeća - postalo je
središtem njihova djelovanja. Oni su objavljivali živog, raspetog Krista koji je
nadvladao sile zla. U tome leži sila apostolske vijesti.
"Kristovo
uskrsnuće", piše Philip Schaff, "nedvosmisleno je probno pitanje o kome ovisi
istinitost ili neistinitost kršćanske vjere. Ono je ili najveće čudo ili najveća
obmana koju bilježi povijest.
Wilbur M. Smith objašnjava: "Kristovo uskrsnuće je prava tvrđava
kršćanske vjere. To je učenje koje je naglavce okrenulo svijet u prvom stoljeću,
koje je uzdiglo kršćanstvo nad judaizmom i neznabožačkim religijama svijeta oko
Sredozemlja. Ako ovo vrijedi, onda tako mora vrijediti gotovo sve što je od
životne važnosti i što je jedinstveno u Evanđelju Gospodina Isusa Krista: 'A ako
Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera'. (1 Kor
15,17)"
Kristova
je sadašnja služba ukorijenjena u Njegovoj smrti i uskrsnuću. Dok je žrtva
pomirnica na Golgoti bila valjana i potpuna, bez uskrsnuća ne bismo imali
nikakvog jamstva da je Krist uspješno izvršio svoju božansku zadaću na Zemlji.
To što je Krist uskrsnuo potvrđuje stvarnost života iza groba i pokazuje
istinitost Božjeg obećanja vječnog života u Njemu.
Kristova
služba pomirbe ne utječe samo na ljudski rod već i na cijeli
svemir.
Pomirba
u cijelom svemiru.
Apostol Pavao otkriva veličinu Kristovog spasenja u Crkvi i preko nje: "Da se
sada po Crkvi saopći mnogolika Božja mudrost poglavarstvima i vlastima na
nebesima." (Ef 3,10) On dalje ističe da je Bogu bilo po volji kroz Krista
"pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju
njegova križa." (Kol 1,20) Apostol Pavao otkriva zapanjujući rezultat ove
pomirbe: "Da se Isusovu imenu "pokloni svako koljeno" nebeskih, zemaljskih i
podzemaljskih bića, i da "svaki jezik prizna" - na slavu Boga Oca: Gospodar je
Isus Krist." (Fil 2,10.11).
Opravdanje
Božjeg Zakona.
Kristova savršena žrtva pomirnica uzdigla je pravdu i dobrotu, odnosno
pravednost Božjeg svetog Zakona, kao i Njegov milostivi karakter. Kristova smrt
i otkup udovoljili su zahtjevima Zakona (da treba grijeh kazniti), opravdavajući
Njegovom milošću i milosrđem grešnike koji se kaju. Apostol Pavao je rekao da je
On "osudio grijeh u tijelu, da bi se u nama, koji ne živimo po tijelu nego po
Duhu, ispunio pravedni zahtjev Zakona." (Rim 8,3.4.).
Opravdanje.
Pomirba postaje djelotvornom samo kad se prihvati oprost. Zabludjeli sin se
pomirio s ocem kad je prihvatio ljubav i oprost od svoga
oca.
"Oni
koji vjerom prihvaćaju da je Bog u Kristu izmirio svijet sa sobom u Kristu i
koji se pokoravaju Njegovoj volji primaju od Boga neprocjenjivi dar opravdanja s
njegovim neposrednim darom mira u Bogu. (Rim 5,1) Budući da nisu više predmet
Božje srdžbe, opravdani vjernici postaju predmetom Božje ljubavi. S potpunim
pristupom Božjem prijestolju preko Krista, oni primaju silu Svetoga Duha da
slome sve prepreke ili zidove razdvajanja i neprijateljstva među ljudima,
slikovito prikazane kao neprijateljstvo što je postojalo između Židova i
neznabožaca. (Vidi: Ef 2,14-16)"
Uzaludnost
spasenja djelima.
Božja služba pomirbe otkriva uzaludnost ljudskih napora da dobiju spasenje
djelima Zakona. Proučavanje božanske milosti dovodi do prihvaćanja pravde koja
opravdava i koja je moguća vjerom u Krista. Zahvalnost onih koji su doživjeli
oprost čini od poslušnosti radost. Djela, onda, nisu temelj spasenja, već njegov
rod.
Novi
odnos s Bogom.
Iskusivši Božju milost, koju nam nudi Kristov savršeni život poslušnosti,
Njegova pravda i Njegova smrt pomirenja kao besplatan dar, vodi nas u dublju
vezu s Bogom. Zahvalnost, slava i radost se bude, poslušnost postaje
zadovoljstvom, proučavanje Njegove Riječi radošću, a um spremnim boravištem
Svetoga Duha. Nastaje novi odnos između Boga i grešnika koji se kaje. To je
zajednica zasnovana na ljubavi i divljenju, a ne na strahu i obvezi (upsoredi:
Iv 15, 1-10).
Što
više budemo razumijevali Božju milost u svjetlosti križa, to ćemo manje osjećati
svoju pravdu i više ćemo shvatiti koliko smo sretni. Sila istoga Svetoga Duha
koji je djelovao u Kristu kad je ustao iz mrtvih, preobrazit će naše živote.
Namjesto poraza, mi ćemo svakoga dana doživljavati pobjedu nad
grijehom.
Poticaj za službu. Zadivljujuća ljubav, otkrivena u Božjoj službi pomirbe kroz Isusa Krista, potiče nas da odnesemo Evanđelje i drugima. Kad smo ga doživjeli u sebi samima, mi ne možemo držati u tajnosti činjenicu da Bog neće uračunati grijeh onima koji prihvaćaju Kristovu žrtvu za grijehe. Mi ćemo prenositi drugima dirljivi poziv Evanđelja: "Njega koji je bio bez ikakva grijeha Bog učini namjesto nas grijehom, da mi u njemu postanemo prevednošću Božjom." (2 Kor 5,20.21).
| < 8. Poglavlje | Sadržaj | 10. Poglavlje > |