< 16 Poglavlje
Sadržaj
18. Poglavlje
>
Adventisti
sedmoga dana vjeruju...
Proricanje je jedan od darova Svetoga Duha. Ovaj je dar znak prepoznavanja Crkve Ostatka i pokazao se u službi Ellen G. White. Kao Gospodnji vjesnik, njeni su rukopisi stalni i autoritativni izvor istine koji Crkvi osigurava utjehu, voditeljstvo, podučavanje i popravljanje. Oni, također, ističu da je mjerilo kojim se moraju ispitati sva učenja i iskustva - Biblija. (Osnovana vjerovanja, 17)
DAR PRORICANJA
Proročki dar u posljednjim
danima
Poslijebiblijski proroci i
Biblija
Duh proricanja u Crkvi adventista sedmoga
dana
Jošafat,
kralj Judin, uplašio se. Neprijateljska vojska približavala se, a izgledi su
bili naoko beznadežni." Jošafat se uplaši i stade tražiti Jahvu, te oglasi post
po svoj Judeji." (2 Ljet 20,3). Narod se počeo slijevati ka Hramu da moli Boga
za milost i oslobođenje.
Vodeći
molitvenu službu, Jošafat je tražio od Boga da promijeni okolnosti. Molio se:
"Jahve, Bože otaca naših, ti si Bog na nebu i vladaš nad svim krivobožačkim
kraljevstivma. U tvojoj je ruci takva sila i jakost da se nitko ne može održati
pred tobom." (redak 6.). Zar Bog u prošlosti nije na poseban način zaštio svoj
narod? Zar ovu zemlju nije dao svom izabranom narodu? Zato se Jošafat zalagao:
"O Bože naš, zar im nećeš suditi? Jer u nas nema sile... niti mi znamo što da
radimo, nego su nam oči uprte u te." (redak 12.).
Dok
je cio Juda stajao pred Gospodom, neki je Jahaziel ustao. Njegova je vijest
donijela ohrabrenje i usmjerenje zastrašenom narodu. On je rekao: "Ne bojte se i
ne plašite se... jer ovo nije vaš rat, nego Božji... Ne treba da se bijete;
postavite se, stojte pa gledajte kako će vam pomoći Jahve ... Jahve će biti s
vama!" (reci 15-17) Ujutro je kralj Jošafat rekao svojim odredima: "Pouzdajte se
u Jahvu svoga Boga, i održat ćete se; pouzdajte se u njegove proroke i budite
sretni!" (redak 20)
Ovaj
je kralj imao tako snažnu vjeru u tog malo poznatog proroka Jahaziela da je
svoje čelne odrede zamijenio pjevačima koji su pjevali hvalospjeve Gospodu i
ljepoti svetosti! Dok su hvalospjevi ispunjavali zrak, Gospod je djelovao
unoseći zbrku u vojske koje su se udružile protiv Jude. Pogibelj je bila tako
velika "nitko se nije spasio". (redak 24)
Jahaziel
je bio Božji tumač za to posebno vrijeme.
Proroci
su imali životno važnu ulogu i u starozavjetno i u novozavjetno doba. No, je li
proroštvo prestalo sa svršetkom biblijskog kanona? Da bismo našli odgovor na to,
pokušajmo poći tragom povijesti proricanja.
Premda
je grijeh učinio kraj komuniciranju Boga s ljudskim bićima licem k licu (Iz
59,2), Bog nije učinio kraj svom odnosu s ljudskim rodom. Namjesto toga, On je
ustanovio druge načine sporazumijevanja. On je počeo slati svoje vijesti
ohrabrenja, opomene i karanja preko proroka.
U
Svetom pismu prorok je "osoba koja prima priopćenje od Boga i prenosi njegovo
značenje Njegovom narodu. Proroci
ne proriču po svojoj inicijativi, "jer nikad neko proročanstvo nije došlo od
ljudskog htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga".
(2 Pt 1,21).
U
Starom je zavjetu riječ prorok obično prijevod hebrejske riječi
nabi. Njeno značenje izraženo je u Izlasku 7,1.2: "Mojsiju je Jahve
odgovorio: Vidi! Faraonu ću te nametnuti kao božanstvo; tvoj brat Aron bit će
tvoj prorok. Ti kazuj sve što ti naređujem, a tvoj brat Aron neka faraonu ponovi
da pusti Izraelce te odu iz njegove zemlje." Mojsijev odnos prema faraonu bio je
sličan Božjem odnosu prema Njegovom narodu. I kao što je Aron priopćavao
Mojsijeve riječi faraonu, tako je prorok prenosio Božje riječi narodu. Izraz
prorok, prema tomu, označuje od Boga određenu osobu koja će govoriti u
Božje ime. Grčki ekvivalent za hebrejsku riječ nabi je prophetes,
od koje je izvedena i engleska riječ prophet.
"Vidjelac
je prijevod hebrejske riječi roeh (Iz 30,10), ili chozeh (2 Sam
24,11; 2 Kr 17,13) je, jedna druga odrednica za osobe s proročkim darom. Izrazi
prorok i vidjelac tijesno su povezani. Sveto pismo objašnjava:
"Nekoć se u Izraelu, kad bi išli pitati Boga za savjet, govorilo: Hajde, pođimo
k vidiocu! Jer, koga danas zovu prorokom, nekoć se zvao vidjelac." (1 Sam 9,9).
Odrednica vidjelac ističe prorokovu recepciju (primanje) božanske
poruke. Bog otkriva pred "očima" ili umovima proroka obavijest koju želi da oni
prenesu Njegovom narodu.
Tijekom
mnogih godina Bog je objave svoje volje davao svom narodu preko osoba s darom
proricanja. "Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama
svojim prorocima." (Am 3,7; usporedi: Heb 1,1)
Djelovanje
dara proricanja u Novom zavjetu. Novi zavjet daje proricanju istaknuto
mjesto među svim darovima Svetoga Duha, dajući mu jednom prvo, a drugi put drugo
mjesto među svim službama koje su najkorisnije za Crkvu (vidi: Rim 12,6; 1 Kor
12,28; Ef 4,11). On potiče vjernike da posebno žude za ovim darom (1 Kor
14,1.39).
Novi
zavjet upućuje na to da proroci imaju sljedećefunkcije:
1.
Oni su pomagali u osnivanju Crkve. Crkva je nazidana "na pravom temelju na
apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist Isus. (Ef
2,20.21).
2.
Oni su započeli širenje misije Crkve. Duh Sveti je preko proroka izabrao Pavla
i Barnabu za prvo misionarsko putovanje (Dj 13,1.2) i davao upute gdje misionari
trebaju djelovati (Djela 16,6-10).
3.
Oni su izgradili Crkvu. "Koji prorokuje" rekao je apostol Pavao,
"izgrađuje crkvu." Proroštva su iskazana "ljudima da ih uzdižu, opominju i
tješe" (1 Kor 14,4.3). Uz ostale darove, Bog je dao Crkvi proricanje da vjernike
spremi da čeznu "za duhovnim darovima na izgradnju Crkve". (Ef
4,12).
4.
Oni su ujedinjavali i štitili Crkvu. Proroci su pomogli da se ustanovi
"jedinstvo vjere", štitili su Crkvu od lažnih učenja, tako da vjernici ne budu
više "malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke, u ljudskoj
prijevarnoj igri". (Ef 4,14).
5.
Oni su opominjali na buduće teškoće.
Jedan novozavjetni prorok govorio je o gladi koja se približuje. Kao odgovor na
to, Crkva je započela program za otklanjanje nedaća kako bi pomogla onima koji
su patili od te gladi (Dj 11,27-30). Drugi su proroci govorili o Pavlovom
uhićenju i zatvoru u Jeruzalemu (Dj 20,23; 21,4.10-14).
6.
Oni su potvrđivali vjeru u vrijeme rasprava. Na prvom crkvenom Saboru Sveti Duh je
vodio Crkvu do odluke o spornim problemima koji su bili u vezi sa spasenjem
kršćana iz neznaboštva. Tada, preko proroka, Duh je ponovo uvjeravao vjernike u
pravi nauk. Nakon priopćenja saborske odluke vjernicima "Juda i Sila, i sami
proroci, mnogim su nagovorima tješili i utvrđivali braću". (Dj
15,32)
Mnogi
kršćani vjeruju da je Duh proroštva prestao sa završetkom apostolskog vremena.
Međutim, Biblija nam otkriva posebnu potrebu Crkve za božanskim vodstvom tijekom
krize u vrijeme posljetka; ona svjedoči o stalnoj potrebi za proročkim darom u
vremenima nakon Novog zavjeta.
Nastavak
duhovnih darova. Ne postoji biblijski dokaz da će Bog
uskratiti duhovne darove što ih je dao Crkvi, prije no što ona završi svoju
zadaću, koja, prema apostolu Pavlu, treba dovesti Crkvu k "jedinstvu u vjeri i u
pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine
Kristove".(Ef 4,13). Budući da Crkva još nije dosegla ovo iskustvo, njoj su još
uvijek potrebni svi duhovni darovi. Ovi darovi, uključujući i proročki dar, i
dalje će djelovati za dobro Božjeg naroda sve dok se Krist ne vrati. U skladu s
tim, apostol Pavao opominje vjernike da ne "gase Duha" ili da ne "preziru
proročke govore" (1 Sol 5,19.20) i savjetuje "vruće čeznite za duhovnim
darovima, posebno za prorokovanjem!" (1 Kor 14,1).
Ovi
se darovi nisu uvijek obilno pokazivali u kršćanskoj Crkvi. Nakon smrti apostola, proroci su uživali
štovanje u mnogim krugovima sve do 300. g.n.e.e Međutim, opadanje duhovnosti u Crkvi i
otpad koji je proistekao iz toga (vidi: 12. poglavlje) doveli su do opadanja
prisutnosti i darova Svetoga Duha. Istodobno lažni proroci izazvali su gubitak
povjerenja u proročki dar.
Opadanje
dara proricanja tijekom određenih vremenskih razdoblja u povijesti crkve ne
znači da je Bog zauvijek povukao ovaj dar. Biblija upućuje na to da kako se kraj
bude približavao, tako će ovaj dar biti prisutan da u tim teškim vremenima
pomogne Crkvi. I više od toga, ona upućuje na povećano djelovanje ovog
dara.
Proročki
dar neposredno prije Drugog dolaska. Bog je dao proročki dar Ivanu Krstitelju
da objavi Prvi Kristov dolazak. Na sličan način možemo očekivati da će ponovo
poslati proročki dar da bi se objavio Drugi dolazak, kako bi se svatko mogao
pripremiti za susret sa Spasiteljem.
U
stvari, Krist napominje pojavu lažnih proroka kao jedan od znakova da je Njegov
dolazak blizu (Mt 24,11.24). Kad ne bi bilo pravih proroka u vrijeme posljetka,
Krist bi opominjao protiv svakoga tko bi tvrdio da ima ovaj dar. Njegova opomena
protiv lažnih proroka, znači da će isto tako biti i pravih
proroka.
Prorok
Joel je navijestio posebno izlijevanje proročkog dara upravo neposredno prije
Kristovog dolaska. On je rekao: "Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako
tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši
mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izliti Duha svojega u
dane one. Pokazat ću znamenja na nebu i zemlji, krv i oganj i stupove dima.
Sunce će se prometnut u tminu, a mjesec u krv, prije nego svane Jahvin dan,
velik i strašan." (Jl 3,1-4).
Prva
Pedesetnica pokazala je veliko izlijevanje Svetoga Duha. Apostol Petar, navodeći
Joelovo proročanstvo, podsjetio je na to da je Bog obećao takve blagoslove (Dj
2,2-21). Međutim, mi se možemo pitati je li Joelovo proročanstvo doseglo svoje
krajnje ispunjenje na Dan pedesetnice, ili mora postojati još i drugo, mnogo
potpunije ispunjenje. Nemamo dokaza da su prirodne pojave na Suncu i Mjesecu o
kojima govori prorok Joel, prethodile ili se dogodile nakon izlijevanja Svetoga
Duha. Ove prirodne pojave dogodile su se mnogo stoljeća kasnije. (Vidi: 24.
poglavlje)
Pedesetnica
je tada bila prvi mali doživljaj pune manifestacije Duha prije drugog dolaska.
Kao i rane kiše u Palestini koje padaju u jesen, odmah nakon sjetve usjeva,
izlijevanje je Svetoga Duha na Dan duhova označilo svečani početak davanja Duha.
Potpuno i završno ispunjenje Joelovog proročanstva odgovara poznoj kiši koja
pada u proljeće, pridonosi sazrijevanje žitarica (Joel 2,23). Isto tako, završno
izlijevanje Božjega Duha dogodit će se neposredno prije Drugog dolaska, nakon
prorečenih znakova na Suncu, Mjesecu i zvijezdama (usporedi: Mt 24,29; Otk
6,12-17; Jl 2,31). Kao i pozna kiša, ovo će završno izlijevanje Duha dovesti do
sazrijevanja zemaljske žetve (Mt 13,30.39), i "svi što prizivaju ime Jahvino
spašeni će biti". (Jl 3,5).
Dar
proricanja u Crkvi Ostatka. Otkrivenje 12. poglavlje objavljuje dva
glavna razdoblja progonstva. Tijekom prvog, koji je obuhvatio vrijeme od 538. do
1798. g.n.e. (Otk 12,6.14; vidi: 12. poglavlje u ovoj knjizi) odani su vjernici
trpjeli veliko progonstvo. Ponovo, neposredno prije Drugog dolaska, Sotona će
napasti "Ostatak njezin", ostatak Crkve koji će odbiti da se odrekne vjernosti
Kristu. Otkrivenje karakterizira odane vjernike koji sačinjavaju Ostatak kao one
koji drže zapovijedi Božje "i čuvaju Isusovo svjedočanstvo". (Otk
12,17)
Da
izraz "svjedočanstvo Isusovo" govori o proročkom otkrivenju jasno proistječe iz
kasnijih razgovora između anđela i apostola Ivana.
Pri
kraju knjige anđeo sebe opisuje kao "sluga kao i ti i tvoja braća koja čuvaju
Isusovo svjedočanstvo" (Otk 19,10) te kao "sluga kao i ti i tvoja braća
proroci". (Otk 22,9). Ovi usporedni izrazi objašnjavaju da su to proroci koji
imaju "svjedočanstvo Isusovo".
Tvrdnja anđela objašnjava da je "svjedočanstvo Isusovo proročki duh".
(Otk 19,10).
Komentirajući
ovaj tekst, James Moffat piše: "Jer svjedočanstvo ili svjedočenje (tj. koje
daje) Isus je (tj. sačinjava) Duh proroštva. Ovo ... vrlo točno određuje vjersku
zajednicu koja ima svjedočanstvo Isusovo kao posrednika proročkog nadahnuća.
Svjedočanstvo Isusovo praktično je istovjetno s Isusovim svjedočenjem (xxii.20).
Samootkrivenje Isusovo (prema Otkrivenju 1,1, koje konačno pripada Bogu) jest to
što pokreće kršćanske proroke."
Tako
se izraz Duh proroštva može odnositi na: (1) Svetoga Duha koji nadahnjuje
proroka otkrivenjem od Boga, (2) djelovanje dara proricanja i (3) prijenos samog
proroštva.
Proročki
dar, Isusovo svjedočanstvo "Crkvi preko proroštva" obuhvaća naročitu
karakteristiku Crkve Ostatka. Prorok Jeremija povezuje zanemarivanje ovog dara s
bezakonjem. "Zakona nema! Ni u proroka više se ne nalaze viđenja Jahvina." (Pl
2,9) Otkrivenje poistovjećuje posjedovanje ovih dvaju darova kao izrazitu
karakteristiku Crkve posljednjeg vremena; njeni vjernici drže "zapovijedi Božje
i čuvaju Isusovo svjedočanstvo" - proročki dar (Otk
12,17).
Bog
je dao proročki dar "crkvi" Izlaska da bi organizirao, podučavao i vodio svoj
narod (Dj 7,38). "Al po Proroku izvede Jahve Izraela iz Egipta, i po Proroku on
ga je čuvao." (Hoš 12,14). Onda nije nikakvo iznenađenje ako se taj dar bude
našao među onima koji su obuhvaćeni posljednjim Izlaskom - bijegom s grijehom
ukaljanog planeta Zemlje u nebeski Kanaan. Ovaj Izlazak, koji će uslijediti
nakon Drugog dolaska, završeno je i cjelovito i potpuno ispunjenje Izaije 11,11:
"U dan onaj: Jahve će drugi put ruku pružiti da otkupi Ostatak svoga
naroda."
Pomoć
u posljednjoj krizi. Sveto pismo otkriva da će Božji narod
posljednjih dana zemaljske povijesti iskusiti puninu srdžbe i moći sotonskog
zmaja kad bude započeo posljednji pokušaj da ga uništi (Otk 12,17). To će biti
"Vrijeme tjeskobe kakve ne bjaše otkako je ljudi pa do toga vremena". (Dn 12,1).
Kako bi im pomogao da prežive najžešći sukob svih vjekova, Bog u svojoj ljubavi
daje svom narodu uvjeravanje da neće ostati sami. Svjedočanstvo Isusovo, Duh
proroštva, sigurno će ih voditi do njihovog konačnog cilja - sjedinjenja sa
svojim Spasiteljem prilikom Njegovog drugog dolaska.
Sljedeći
slikoviti prikaz objašnjava odnos između Biblije i poslijebiblijskih objava dara
proricanja: "Pretpostavimo da se spremamo
otputovati brodom. Vlasnik broda daje nam knjigu uputa, priopćavajući nam
da ona sadrži naputke koji su dostatni za cijelo putovanje i, ako ih slijedimo,
sigurno ćemo stići u luku za koju smo se opredijelili. Kad smo namjestili jedra,
otvaramo knjigu da se upoznamo s njenim sadržajem. Utvrđujemo da je njen pisac
izložio opća načela koja će nas rukovoditi na našem putovanju, podučavajući nas
koliko je to izvodljivo, prosuđujući o raznim nepredvidljivim slučajevima koji
mogu iskrsnuti do kraja; ali on nam također govori da će posljednja etapa našega
puta biti posebno opasna; da se konture obale stalno mijenjaju zbog živog
pijeska i bura; 'ali za tu etapu puta', kaže on, 'osigurao sam Vam pilota, koji
će se sastati s Vama i dati Vam upute koje zahtijevaju okolnosti što Vas
okružuju i opasnosti; njega morate slušati'. S ovim uputama dospijevamo do
opasnih trenutaka koji su nam nabrojani, a pilot se, kako je obećano,
pojavljuje. Međutim, neki iz posade, nude svoje usluge i bune se protiv njega.
'Mi imamo izvornu knjigu uputa', kažu oni, 'i to je dostatno za nas. Mi se
držimo toga i samo toga; mi ne želimo ništa od Vas'. Tko sada štuje izvornu
knjigu uputa? Oni koji odbacuju pilota ili oni koji ga prihvaćaju kako im ona
knjiga nalaže? Prosudite sami."
Proročki
dar je stvorio i samu Bibliju. U poslijebiblijskim danima Sveto pismo se ne može
mijenjati, jer je sada kanon Svetoga pisma zaključen.
Proročki
će dar u posljednje vrijeme djelovati više no što je djelovao u doba apostola.
Njegova je dužnost da podupire Bibliju kao osnovu vjere i života, da objasni
njena učenja i primijeni njena načela na svakodnevni život. Uključen je u
osnivanje i izgradnju Crkve, osposobljujući je da sprovede svoju od Boga
označenu zadaću. Proročki dar kara, opominje, vodi i ohrabruje i pojedince i
Crkvu, štiteći ih od hereza i sjedinjujući ih u biblijskim
istinama.
Poslijebiblijski
proroci djeluju vrlo slično Natanu, Gadu, Azafu, Šemaji, Azariji, Elieazeru,
Ahiji i Obedu, Mariji, Debori, Oldi, Šimunu, Ivanu Krstitelju, Agabu, Sili, Ani
i Filipovim kćerima, koji su živjeli u biblijsko doba, ali čija svjedočanstva
nikada nisu postala dijelom Biblije. Isti Bog koji je govorio preko proroka čiji
se napisi nalaze u Bibliji, nadahnjivao je i ove proroke i proročice. Njihove
vijesti nisu proturiječile ranije zabilježenim božanskim
otkrivenjima.
Ispitivanje
proročkog dara. Budući da Biblija ističe da će ustati lažni proroci prije
Kristovog drugog dolaska, moramo brižljivo istraživati sve tvrdnje o proročkom
daru. "Duha ne gasite", rekao je apostol Pavao. "Što je dobro zadržavajte.
Uklanjajte se svakom zlu." (1 Sol 5,19-21; usporedi: 1 Iv
4,1).
Biblija
navodi neke smjernice s pomoću kojih možemo razlikovati pravi proročki dar od
lažnog.
1.
Slaže li se vijest s Biblijom? "Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne
rekne tako zoru neće dočekati." (Iz 8,20). Ovaj tekst nagovješćuje da vijesti
svakog proroka moraju biti u skladu s Božjim Zakonom i svjedočanstvom iz cijele
Biblije. Kasniji prorok ne smije proturječiti ranijim prorocima. Sveti Duh
nikada ne proturječi svojim ranije danim svjedočanstvima, jer u Boga "nema ni
promjene, ni zasjenjenja zbog mijene". (Jak 1,17).
2.
Ispunjuju li se proročanstva?
"Možda ćeš reći u svom srcu: Kako ćemo raspoznati riječ koju Jahve nije izrekao?
Kad prorok govori u ime Jahve, pa to ne bude i riječ se ne ispuni, onda je to
riječ koje Jahve nije kazao. U drskosti je taj prorok govorio. Nemoj od njega
strahovati." (Pnz 18,21.22; usporedi: Jr 28,9.) Premda proročanstva mogu
obuhvatiti uglavnom mali dio proročke vijesti, njihova se točnost mora
pokazati.
3.
Priznaje li Kristovo utjelovljenje? "Po ovome poznajete duh Božji, svaki duh
koji priznaje: Isus Krist došao je u tijelu, od Boga je; svaki duh koji takvim
ne priznaje Isusa Krista, nije od Boga." (1 Iv 4,2.3). Ovaj test zahtijeva više
od jednostavne potvrde da je Isus Krist živio na Zemlji. Pravi prorok mora
priznati biblijsko učenje o Kristovom utjelovljenju - mora vjerovati u Njegovu
božansku narav i ranije postojanje, da Ga je rodila djevojka, da je imao pravu
ljudsku narav, bezgrešan život, u žrtvu pomirnicu, uskrsnuće, uzašašće,
posredničku službu i drugi dolazak.
4.
Donosi li prorok dobre ili zle "rodove"? Proroštvo dolazi nadahnućem "ljudi
potaknuti od Duha Svetoga" (2 Pt 1,21). Lažne proroke možemo prepoznati po
njihovim rodovima. "Ne može dobro stablo roditi zlim rodom," rekao je Isus, a
zlo stablo dobrim rodom. Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, siječe se i
baca u oganj. Dakle: prepoznat ćete ih po njihovim rodovima." (Mt
7,16.18-20)
Ovaj
je savjet od presudnog značaja za procjenjivanje prorokove tvrdnje. On prvo
govori o prorokovom životu. To ne znači da prorok mora biti apsolutno savršen -
Sveto pismo kaže da je Ilija bio čovjek "koji je patio kao i mi". (Jakov 5,17)
Međutim, prorokov život treba označiti rod Duha, a ne djela tjelesna (vidi: Gal
5,19-23).
Drugo,
ovo je načelo u vezi s prorokovim utjecajem na druge. Kakvi rezultati nastaju u
životu onih koji prihvaćaju vijest? Osposobljuju li njihove vijesti pripadnike
Božjeg naroda za misiju i sjedinjuju li ih u njihovoj vjeri (Ef
4,12-16)?
Svaka
osoba koja tvrdi da ima proročki dar treba biti podvrgnuta ovim biblijskim
testovima. Ako on ili ona odgovore ovim mjerilima, možemo imati povjerenja da je
Duh Sveti toj osobi doista dao proročki dar.
Dar
proricanja bio je aktivan u službi Ellen G. White, koja je bila među osnivačima
Crkve adventista sedmoga dana. Ona je davala nadahnute upute Božjem narodu koji
živi u posljednje vrijeme. Svijet s početka devetnaestog stoljeća, kada je Ellen
White počela iznositi Božje vijesti, bio je svijet čovjeka. Njen proročki poziv
podvrgnut je detaljnom kritičkom ispitivanju. Nakon što je zadovoljila biblijske
testove, nastavila je služiti svojim duhovnim darom punih 70 godina. Od 1844.,
kada je imala 17 godina, do 1915., kada je umrla, ona je imala više od 2000
viđenja. Tijekom tog vremena živjela je i radila u Americi, Evropi i Australiji,
dajući savjete, osnivajući novo djelo, propovijedajući i
pišući.
Ellen
White nikada nije uzela titulu proročice, ali nije bila protiv kada su je drugi
zvali tim imenom. Ona je objašnjavala: "U mojoj ranoj mladosti pitali su me
nekoliko puta: 'Jesi li ti proročica?'Ja sam uvijek odgovarala: 'Ja sam
Gospodnja vijesnica.' Znam da su me mnogi nazvali proročicom, ali ja nisam
zahtijevala tu titulu... Zašto nisam zahtijevala da me zovu proročicom? - Zato
što u današnje vrijeme mnogi koji smjelo tvrde da su proroci predstavljaju
sramotu za Kristovo djelo i zato što moj rad obuhvata mnogo više no što riječ
prorok znači ... Nikada nisam tvrdila da sam proročica. Ako me drugi tako zovu,
s njima se ne prepirem. Ali moj rad pokriva toliko mnogo grana da sebe ne mogu
drukčije nazvati do vijesnicom.
Primjena
proročkih tekstova. Kako je služba Ellen White zadovoljila
biblijske testove za proroka?
1.
Podudarnost s Biblijom. Njen bogati literarni rad obuhvaća na
desetine tisuća biblijskih redaka, povezanih često s detaljnim izlaganjima.
Temeljito je proučavanje pokazalo da su njeni spisi dosljedni, točni i u
potpunoj podudarnosti sa Svetim pismom.
2.
Točnost proročanstava. Spisi Ellen White sadrže relativno mali
broj proročanstava. Neka su u tijeku ispunjenja, dok druga još čekaju
ispunjenje. Međutim, ona koja su mogla biti ispitana, ispunila su se s pouzdanom
točnošću. Slijede dva primjera koji pokazuju njenu proročku
spsobnost.
a. Uspon modernog
spiritizma. Godine 1850. kada
se upravo pojavio spiritizam - pokret koji zagovara vezu sa svijetom duhova i
mrtvih - Ellen White ga je prepoznala kao prijevaru posljednjeg vremena i
prorekla njegovo širenje. Premda je u to vrijeme pokret bio nedvosmisleno
antikršćanski, ona je prorekla da će se ovo neprijateljstvo promijeniti i da će
se on cijeniti među kršćanima. Od
tog vremena spiritizam se proširio po cijelom svijetu, pridobivši milijune
privrženika. Njegov položaj se promijenio; čak mnogi nazivaju sebe kršćanskim
spiritistima, tvrdeći da imaju pravu kršćansku vjeru i da su "spiritisti jedini
vjerski zanesenjaci koji koriste obećane Kristove darove, s pomoću kojih liječe
bolesne i pokazuju buduće svjesno i napredno postojanje". Čak i uvjeravaju da vam spiritizam
"pruža spoznaju o svim velikim vjerskim sustavima, čak i više od toga, on vam
daje veće znanje kršćanske Biblije nego svi komentari zajedno. Biblija je knjiga
spiritizma."
b. Biblijska suradnja izmedju
protestanata i rimokatolika. Tijekom života Ellen White između protestanata
i rimokatolika postojala je velika provalija koja je nagovještavala da će
isključiti svaku suradnju između njih. Među protestantima je bjesnio
antikatolicizam. Ona je prorokovala da će goleme promjene unutar protestantizma
prouzročiti udaljavanje od vjere Reformacije. U skladu s tim, smanjit će se
razlike između protestanata i katolika, što će dovesti do toga da premoste
provaliju koja ih je dijelila.
Godine
nakon njene smrti suočavale su se s pojavom ekumenskog pokreta, ustanovljenjem
Svjetskog savjeta Crkava, Vatikanom II Katoličke crkve, s protestantskim
nepoznavanjem pa čak i neposrednim odbacivanjem gledišta reformacije o proročkom
tumačenju. Ove glavne promjene
porušile su barijere između protestanata i katolika, uspostavljajući suradnju
koja je stalno napredovala.
3.
Priznavanje Kristovog utjelovljenja.
Ellen White je opširno pisala o Kristovom životu. U njenim književnim djelima
dominira Njegova uloga kao Gospoda i Spasitelja, Njegova žrtva pomirnica na
križu i njegova sadašnja posrednička služba. Njena knjiga Čežnja vjekova
proglašena je jednom od najduhovnijih rasprava ikada napisanih o Kristovom
životu, dok je Put Kristu, njena najraširenija knjiga, dovela milijune u
duboki odnos s Njim. Njena djela jasno prikazuju Krista kao potpunog Boga i
potpunog čovjeka. Njena se uravnotežena izlaganja u cijelosti slažu s biblijskim
gledištem, u kojima brižljivo izbjegava pretjerano isticanje jedne naravi nad
drugom - problem koji je izazvao mnogo rasprava tijekom povijesti
kršćanstva.
Njena
cjelokupna obrada Kristove službe je praktična. Bez obzira o kom aspektu ona
govori, njena je glavna briga da čitatelja dovede u mnogo prisniju vezu sa
Spasiteljem.
4.
Utjecaj njene službe. Prošlo
je više od jednog stoljeća kako je Ellen White primila proročki dar. Njena Crkva
i život onih koji su se držali njenih savjeta otkrivaju utjecaj njenog života i
poruka.
"Premda
nije nikada bila na nekom zvaničnom položaju, nije bila rukopoloženi
propovjednik, i nikada nije primila nikakvu plaću od Crkve sve do smrti svoga
muža, njen je utjecaj oblikovao Crkvu adentista sedmoga dana više od bilo kog
činitelja, osim Svetoga pisma. Ona
je bila pokretačka sila u ustanovi izdavačkog djela Crkve, u školama, medicinsko
- misionarskom djelu i u po cijelom svijetu raširenom misionarskom djelu, što ga
je Kršćanska adventistička crkva učinila jednom od najvećih protestantskih
misionarskih organizacija s najbržim priraštajem.
Materijal
koji je napisala čini više od 80 knjiga, 200 traktata i brošura i 4.600 članaka
u časopisima. Propovjedi, dnevnici, posebna svjedočanstva i pisma obuhvaćaju
daljnjih 60.000 stranica rukopisnog materijala.
Oblast
ovog materijala je začuđujuća. Stručnost Ellen White nije bila ograničena samo
na nekoliko uskih polja. Gospod joj je davao savjete za oblast zdravlja, odgoja,
obiteljskog života, umjerenosti, evangelizma, izdavačke službe, pravilne
prehrane, medicinskog djela i za mnoge druge predmete. Možda njeno pisanje o
zdravlju najviše zadivljuje, jer je njena shvaćanja, od kojih su neka nastala
prije više od jednog stoljeća, potvrdila moderna znanost.
Njeni
spisi usredotočeni su na Isusa Krista i podupiru visoke moralne vrijednosti
judeo-kršćanske predaje.
Premda
je većina spisa usmjerena Kršćanskoj adventističkoj crkvi, veliki dio cijeni i
šira publika. Njena popularna knjiga Put Kristu prevedena je na više od
stotinu jezika i prodana u više od 15 milijuna primjeraka. Njeno je najveće
djelo dobro prihvaćena serija Velika borba u pet svezaka, koja u detalje opisuje
veliki sukob između Krista i Sotone od nastanka grijeha do Njegovog
iskorjenjivanja iz svemira.
Dubok
je utjecaj njenih spisa na pojedince. Nedavno je Institut za propovjedničku
službu u Crkvi na Sveučilištu Andrews načinio studiju uspoređujući kršćanski
stav i ponašanje adventista koji redovno čitaju njene knjige i onih koji to ne
čine. Ovo istraživanje izričito ističe utjecaj njenih spisa na one koji ih
čitaju. Studija je došla do ovih zaključaka: "Čitatelji imaju prisniju vezu s
Kristom, više sigurnosti u svom druženju s Bogom, sasvim je vjerojatno da su
prepoznali svoje duhovne darove. Oni mnogo više daju u korist javnih
evangelizacija i mnogo revnosnije pridonose mjesnim misionskim projektima.
Osjećaju se mnogo spremnijima za svjedočenje i aktivno se uključuju u mnoge
programe za svjedočenje i uspostavu veza. Oni po svoj prilici svakodnevno
proučavaju Bibliju, mole se za određene osobe, sastaju se u skupinama za
kršćansko druženje i svakodnevno imaju obiteljska bogoslužja. Oni mnogo
pozitivnije promatraju svoju Crkvu. Oni su zaslužni za pridobivanje mnogih
duša."
Duh
proroštva i Biblija.
Spisi Ellen White nisu zamjena za Sveto pismo. Oni ne mogu biti stavljeni na
istu visinu. Sveto pismo stoji samo, kao jedinstveno mjerilo s pomoću koga se
njeni i svi ostali spisi moraju procijeniti i kome moraju biti
potčinjeni.
1.
Biblija najuzvišenije mjerilo. Adventisti sedmoga dana potpuno podupiru
načelo reformacije sola scriptura, o Bibliji koja samu sebe tumači i
osnova je svih doktrina. Osnivači Crkve razradili su osnovna vjerovanja
proučavanjem Biblije; oni nisu dobili ove doktrine s pomoću viđenja Ellen White.
Njena glavna uloga prilikom stvaranja doktrina bila je da ih vodi u
razumijevanju Biblije i potvrdi zaključke donesene na melju proučavanja Biblije.
Sama
ELlen White vjerovala je i učila da je Biblija glavno pravilo Crkve. U svojoj
prvoj knjizi, objavljenoj 1851. godine, ona kaže: "Preporučujem Vam, dragi
čitatelju, Riječ Božju kao pravilo vjere i života. Riječju će nam se
suditi." Ona nikada nije
promijenila ovo gledište. Mnogo godina kasnije pisala je: "U svojoj Riječi Bog
nam je dao znanje potrebno za spasenje. Mi trebamo primiti Sveto pismo kao
pouzdano i nepogrešivo otkrivenje Njegove volje. Ono je mjerilo karaktera,
pravilo vjere i života." Godine
1909. tijekom svog posljednjeg obraćanja generalnom zasjedanju Crkve, otvorila
je Bibliju, podigla je pred skupom i rekla: "Braćo i sestre, ja vam preporučujem
ovu Knjigu."
U
odgovoru vjernicima koji su njene spise smatrali dodatkom Bibliji, pisala je:
"Uzela sam dragocjenu Bibliju i okružila nekim Svjedočanstvima za Crkvu, danim
Božjem narodu ... Vi ne poznajete Sveto pismo. Da ste od Božje Riječi načinili
predmet svog proučavanja, sa željom da postignete biblijsko mejrilo i dostignete
kršćansko savršenstvo, Svjedočanstva vam ne bi bila potrebna. Budući da ste
zanemarili upoznati Božju nadahnutu Knjigu, On je pokušao doprijeti do vas
jednostavnim, neposrednim svjedočanstvima, skrećući vašu pozornost na riječi
nadahnuća koje ste zanemarili poslušati, vodeći vas da oblikujete svoj život u
skladu s čistim i uzvišenim učenjima."
2.
Vodič k Bibliji. Svoje djelo smatrala je vodičem koji
ljude usmjerava natrag k Bibliji. "Malo se pozornosti poklanja Bibliji", rekla
je ona. Zato je "Bog dao manju svjetlost da povede ljude i žene k većoj
svjetlosti." "Božja Riječ", pisala je ona, "dostatna je da rasvijetli i
najzamračeniji um i mogu je razumjeti oni koji imaju najmanju želju da je
razumiju. Međutim, usprkos svemu tome, neki koji izjavljuju da su od Božje
Riječi načinili predmet svog proučavanja, pokazali su se da žive u neposrednoj
suprotnosti s njenim najjasnijim načelima. Stoga, da ne bi ostavio ljude i žene
bez ikakvog opravdanja, Bog je dao jasna i odlučna svjedočanstva, da ih dovede
natrag k Riječi koju su zanemarili slijediti."
3.
Vodič u razumijevanju Biblije. Ellen White je svoje spise smatrala
putokazom k jasnijem razumijevanju Biblije. "Dodatna istina nije dana; već je
Bog kroz Svjedočanstva pojednostavio velike istine koje su već dane i na svoj
izabrani način iznio pred narod da bi probudio um i ostavio dojam na njega s
pomoću njih, kako bi svi ostali bez izgovora." "Pisana svjedočanstva nisu dana
da pružaju novu svjetlost, već da živo utječu na srce istinama nadahnuća koje su
već otkrivene."
4.
Vodič za primjenu biblijskih načela. Većina njenih spisa primjenjuju
biblijske savjete na svakodnevni život. Ellen White je govorila "da je dobila
uputstva da objavi opšta načela, u svom govoru ili pisanju, a da istodobno
nabroji opasnosti, zablude i grijehe nekih pojedinaca, kako bi svi bili
opomenuti, pokarani i posavjetovani".
Krist je obećao takvo proročko voditeljstvo svojoj Crkvi. Kao što je
Ellen White i zabilježila: "Činjenica da je Bog otkrio svoju volju čovjeku kroz
svoju Riječ, ne isključuje potrebu stalne prisutnosti i vodstva Božjeg Duha.
Naprotiv, Spasitelj je obećao Svetoga Duha svojim učenicima da bi mogli
razumjeti Njegovu Riječ, da ih rasvijetli i zapečati njegov
nauk."
Izazov za vjernika.Proročanstvo iz Otkrivenja da će se u posljednjim danima povijesti Zemlje "svjedočanstvo Isusovo" samo pokazati preko "duha proroštva", predstavlja izazov za svakoga da ne zauzme stav ravnodušnosti i nevjerstva, već da "sve ispituje" i "da se drži dobra". Mnogo se dobiva - ili gubi - ovisno o tome sprovodimo li ovo biblijski opunomoćeno istraživanje. Jošafat je rekao: "Pouzdajte se u Jahvu svoga Boga, i održat ćete se; pouzdajte se u njegove proroke i budite sretni!" (2 Ljet 20,20). Njegove riječi i danas zvuče istinito.