Talijanski pjesnik Dante Alighieri (1265.–1321.) znan je po svojoj trilogiji o paklu, čistilištu i nebu, poznatoj kao Božanska komedija. U posljednjoj knjizi, "Raj", moli Apolona, zaštitnika Muza, da pjesničkom duhu dade krila i njegovu maštu povede pravim putovima. Dante je smatrao da mu je potrebna naročita pomoć iz najviših predjela da bi pisao o raju, jer je bilo mnogo teže pisati o njemu nego o paklu ili čistilištu. Uostalom, bol i muke pakla ili čistilišta nisu tako nepoznate našem ljudskom iskustvu, ali je radost, slast i blaženstvo raja teško zamisliti.

Upravo i ja s ovim osjećajem nedostatnosti pristupam pisanju ovog posljednjeg poglavlja. Svjestan sam ograničenosti biblijskih podataka o slavnoj budućnosti koja očekuje Božji narod. Podsjećam se na Pavlove riječi: "Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube." (1 Kor 2,9) Kad su biblijski podaci ograničeni, lako je podleći kušnji i prepustiti se nezauzdanom nagađanju. Držimo na umu ovu opasnost dok u ovom poglavlju proučavamo neke od događaja koji će dovesti do ostvarenja otkupljenja.

Ciljevi ovog poglavlja. Ovo posljednje poglavlje usmjereno je na četiri glavna događaja koji vode ostvarenju otkupljenja: (1) drugi Kristov dolazak, (2) uskrsnuće, (3) posljednji sud i (4) uspostava budućeg svijeta. Naša briga nije samo odrediti biblijsko viđenje ostvarenja otkupljenja, već i ispitati koliko je ono zamagljeno dualističkim razumijevanjem čovjekove naravi.

U prvom poglavlju smo zaključili da ono što vjerujemo o našoj ljudskoj naravi u velikoj mjeri određuje što vjerujemo o svojoj budućoj sudbini. U ovom posljednjem poglavlju istražit ćemo posljedice dualizma po ostvarenje otkupljenja. Posebno ćemo vidjeti kako je dualizam pridonjeo stvaranju popularnih pogrešnih shvaćanja o drugom Kristovom dolasku, uskrsnuću, posljednjem sudu i budućem svijetu. Cilj ove studije nije prvenstveno ukazati na zablude o ostvarenju otkupljenja poticane dualizmom, već potvrditi biblijsko realistično viđenje događaja koji vode slavnoj budućnosti koja očekuje Božji narod.

Kristov slavni povratak predstavlja ostvarenje kršćanske nade. Dok je u poganskim religijama spasenje često zamišljeno kao čovjekovo uzdizanje Bogu, u biblijskoj vjeri spasenje se ostvaruje božanskim silaženjem čovječanstvu. Drugim riječima, kršćanska nada ne počiva na urođenoj sposobnosti bestjelesnih duša da uziđu Bogu, već na Božjem otkrivenju svoje spremnosti da siđe na naš planet kako bi naš svijet vratio u prvotno stanje savršenstva. Na neki način Biblija je priča o dolasku, o Bogu koji je sišao da stvori, otkupi i na kraju obnovi čovjeka i ostalo stvorenje.

Vjerovanje u neposredni prijelaz pojedinačnih duša poslije smrti u stanje savršenog blaženstva (nebo), ili u stanje trajnih muka (pakao), ili u stanje čišćenja (čistilište) između smrti i uskrsnuća, jako je oslabilo očekivanje Kristova dolaska. Nije teško primijetiti kako takvo vjerovanje može zamračiti i istisnuti drugi Kristov dolazak. Ako duša vjernika prigodom smrti ide odmah na nebo da sretne Gospodina i uživa savršeno blaženstvo i zajednicu s Bogom, teško da može imati smisla čekati Gospodnji dolazak da uskrsne svete koji spavaju. U najboljem slučaju paruzija se može smatrati pojačanjem nebeskog blaženstva za spašene i paklenih muka za nespašene, ako se bestjelesnim dušama u njihovim konačnim sudbinama doda materijalno tijelo.

Susresti Krista u smrti. U svojoj knjizi Christ Among Us, inače katoličkom bestseleru, Anthony Wilhelm ne posvećuje ni jedno poglavlje Kristovom drugom dolasku. Zašto? Jednostavno zato što izlaže katoličku vjeru prema kojoj duše spašenih smrću već susreću Krista. On piše: "Poslije smrti susrećemo Krista licem u lice, na najjasniji, najprisniji način. On, kome smo se obraćali u svojim molitvama, koga smo maglovito susretali u sakramentima, sada je pred nama u veličanstvenoj punini svog svjetla i ljubavi i moći."[1] A to znači da je za vjernika vrhunski trenutak smrt, a ne drugi Kristov dolazak. Wilhelm nedvosmisleno povlači ovo: "Smrt je vrhunski doživljaj našeg života. Ona je mnogo više nego vremenski trenutak; ona je doživljaj. Mi se budimo u punu svjesnost i punu slobodu, i susrećemo sa samim Bogom. Cijelog svog života živjelimo smo za taj trenutak."[2]

Ovo učenje se otvoreno suproti učenju Biblije prema kojemu kršćanska nada nalazi ispunjenje u susretu s Kristom prigodom Njegova slavnog dolaska, a ne smrti. U Bibliji smrt nikada nije prikazana kao "vrhunski doživljaj našeg života". Stoga ne čudi da za katolike i mnoge protestante drugi Kristov dolazak više nije potreban, jer vjeruju da će, kad umru, sresti Krista kao bestjelesne duše. Oscar Cullmann nalazi primjer za ovaj razvoj u "odluci Kongregacije Svetog ureda [29. srpnja 1944], prema kojoj se vjera u vidljiv Kristov povratak više ne smatra obveznom ('ne može je se naučivati kao sigurnu')."[3]

Osim što je strano Svetom pismu, ovo učenje ohrabruje kršćane da teže za individualnim i neposrednim blaženstvom poslije smrti i prema tome potiskuje nadu u univerzalno, kozmičko i zajedničko otkupljenje koje se ostvaruje prigodom Gospodnjeg dolaska i zahvaljujući njemu. Konačni rezultat takvog vjerovanja, kako je to zapazio Abraham Kuyper, jeste da "golema većina kršćana ne misli dalje od svoje vlastite smrti".[4]

Prvenstvena briga onih koji vjeruju da im duša živi poslije smrti jeste odmah stići u raj, premda u bestjelesnom, psihičkom obliku. Ovakvo razmišljanje nema ni vremena ni zanimanja za Gospodnji dolazak i uskrsnuće tijela.

Besmrtnost ili uskrsnuće? Individualistička nada u neposrednu besmrtnost prelazi preko biblijske zajedničke nade u konačnu obnovu ovog svijeta i njegovih stvorenja (Rim 8,19-23; 1 Kor 15,24-28). Kad je jedina budućnost koja stvarno vrijedi individualno preživljavanje poslije smrti, bojazan čovječanstva može izazvati samo sporedno zanimanje, a vrijednost Božjeg otkupljenja za ovaj cijeli svijet uglavnom je zanemarena.

Učenje da bestjelesne duše nadživljuju smrt imaj svoj korijen u grčkoj filozofiji. Vidjeli smo da je za Grke uskrsnuće tijela bilo nezamislivo jer je tijelo, budući materijalno, bilo manje vrijedno od duše, pa nije bilo vrijedno preživljavanja. Međutim, prema Bibliji, tijelo nije grob za dušu, već hram Božjeg Duha, i prema tome vrijednost koja zaslužuje stvaranje i uskrsnuće.

"Oslanjajući se na grčko shvaćanje smrti", piše Oscar Cullmann, "čovjek može samo doći do učenja o 'besmrtnosti duše'. Naprotiv, vjera u uskrsnuće je moguća samo na biblijskim osnovama, prema kojima… smrt i život nastavljen poslije smrti ne predstavljaju organski prirodni proces, već se ovdje radi o snažnim sukobljenim silama. Kad u Bibliji iz smrti izlazi život, onda je potrebno čudo… Nada u uskrsnuće pretpostavlja vjeru u stvaranje. Budući da je Bog stvoritelj i tijela, onda biblijsko 'uskrsnuće', nasuprot helenizmu, mora biti uskrsnuće tijela."[5]

Vjerovati u besmrtnost duše znači vjerovati da je bar jedan dio čovjeka besmrtan u smislu da ne može nestati. Takvo vjerovanje jača pouzdanje u sebe i mogućnost da duša uziđe Gospodinu. Kako to kaže Stephen Travis: "Za besmrtnost se misli da je čovjekova prirodna baština, neizbježni dio njegove osobnosti, a ne dar Božje milosti."[6]

S druge strane, vjerovati u uskrsnuće tijela znači ne uzdati se u sebe niti u mogućnost da naše bestjelesne duše uziđu Gospodinu, već u Krista koji će doći da uskrisi mrtve i preobrazi žive. Paruzija naglašava konačni kraj ostvaren time što Krist silazi ljudima, a ne time što će pojedinačne duše uzići k Njemu.

Kršćanska nada ne predstavlja "kule u zraku kad umrete" već stvarni susret nad ovom zemljom, utjelovljenih vjernih i utjelovljenog Krista u slavni dan Njegove paruzije. Iz tog će susreta proizići preobrazba koja će obuhvatiti ljude i prirodu. Dualističko gledište o čovjekovoj naravi zamračuje i briše ovo veliko očekivanje, učeći, mjesto toga, da duša susreće Krista u rajskoj ljepoti neposredno nakon smrti. Jedina zaštita od ovog popularnog, prijevarnog učenja jest jasno razumijevanje biblijskog učenja o čovjekovoj naravi i budućnosti. S obzirom na to, mi ćemo ispitati biblijski prikaz načina, svrhe i posljedice Kristova dolaska.

Kristov će dolazak biti osoban. Novi zavjet tvrdi da će Kristov dolazak biti osoban, vidljiv, iznenadan, slavan i trijumfalan. Kristov povratak će biti nesumnjivo osoban. Dok su gledali svog Gospodina kako se uzdiže na nebo, učenike su ohrabrila dva anđela govoreći: "Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo." (Dj 1,11)

Ovaj ulomak sasvim jasno pokazuje da će se uskrsli Gospodin, koji je uzašao na nebo kao osoba, isto tako vratiti na ovu zemlju. Njegov će povratak biti jednako osoban kao što je to bio i odlazak. Ovo jasno učenje odbacuju mnogi liberalni teolozi pa duhovno tumače i Njegovo uzašašće i drugi dolazak. Prema njima, uzašašće je jednostavno bio vizionarski prikaz Kristove više razine postojanja. Jednako tako tumače Kristov povratak kao veće očitovanje Njegove duhovne sile u svijetu. Oni vjeruju da se Krist osobno ne vraća na ovu zemlju, ali će vršiti sve veći duhovni utjecaj na ljudski rod.

Spiritualizacija Kristovog drugog dolaska prelazi preko mnogih veoma jasnih opisa Njegovog osobnog povratka. Pavao u Filipljanima 3,20 i 21 piše: "Spasitelja postojano očekujemo, Gospodina Isusa Krista, koji će… preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu." A u 1. Solunjanima 4,16 apostol kaže: "Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići." (usp. Kol 3,4; 1 Kor 15,22; Tit 2,13.) Ovakvi tekstovi jasno opovrgavaju duhovno tumačenje Kristova povratka. "Sam Gospodin" "sići" će s neba, a ne Njegova sila.

Kristov će dolazak biti vidljiv. Tijesno povezan s osobnim i fizičkim karakterom Kristova dolaska jest njegova vidljivost. Ona je svojstvena dvjema riječima koje obično rabimo da opišemo Njegov dolazak, naime, parousia – dolazak i epiphaneia – javljanje, pojavak. Ovi izrazi ne opisuju nutarnji, nevidljivi duhovni doživljaj, već stvarni sastanak s vidljivom osobom.

Poslanica Hebrejima objašnjava kako se Krist "jedanput zauvijek – u punini vremena – pojavio da svojom žrtvom uništi grijeh… jednako će se (i Krist)… drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje" (Heb 9,26.28). Ova usporedba pokazuje da će se On po drugi put pojaviti isto onako kao što se pojavio prvi put.

Sam Isus nije ostavio nikakve sumnje u vidljivost svog povratka. Upozorio je učenike na prijevaru o tajnom dolasku, uspoređujući svoj dolazak s vidljivošću munje "što sjevne na istoku i rasvijetli sve do zapada" (Mt 26,26.27). Krist je dodao: "Tada će se ukazati na nebesima znak – Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje silazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom." (r. 30)

Ista istina je veličanstvenim riječima posebno naglašena u Otkrivenju 1,7: "Evo, dolazi u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko, i oni koji su ga proboli. Zbog njega će proplakati svi narodi na zemlji." Ideja o nevidljivom Kristovom dolasku, vidljivom samo oku vjere, kako to uče Jehovini svjedoci, kao i ideja o tajnom Kristovom dolasku da crkvu odvede sa zemlje, kako uče mnogi dispenzacionalisti, strana je biblijskom razmišljanju. Ivan ukazuje na vidljivost Kristovog povratka kao sigurnosti našeg konačnog preobraženja: "Ali znamo: kad se to očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest." (1 Iv 3,2)

Kristov će dolazak biti neočekivan. Krist će se također vratiti neočekivano i iznenaditi ljude. Da prikaže iznenadnost svog dolaska, Krist ga je usporedio s iznenadnim uništenjem potopa: "Kao što su ljudi jeli i pili, ženili se i udavali u vrijeme što je prethodilo potopu, i to sve do dana kad Noa uđe u lađu… tako će biti i za dolaska Sina Čovječjega." (Mt 24,38.39)

Druga slika kojom je Krist ilustrirao iznenadan i neočekivan način svog povratka, neočekivana je provala lopova: "Kad bi domaćin znao u koju će noćnu stražu doći lopov, bdio bi i ne bi dopustio da mu prokopa kuću!" (r. 43) Zbog svog iznenadnog i neočekivanog povratka Krist je pozvao vjernike da budu stalno budni: "Zato i vi budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u čas kad se ne nadate." (r. 44; usp. 1 Sol 5,6)

Iznenadnost Kristovog povratka ne suproti se ispunjenu znakova vremena kraja, jer, kako sam to obradio na drugom mjestu,[7] njihova je zadaće stalna priprema a ne davati senzacionalne prognoze. Znaci kraja što ih je Krist dao, a novozavjetni pisci pojasnili, poticajne su naravi, jer su dani sa ciljem da jačaju vjeru i nadu vjernika tijekom vremena.

Kristov će povratak biti slavan i trijumfalan. U dramatičnoj suprotnosti prema Kristovom prvom dolasku, kad je Krist došao na naš svijet kao bespomoćna beba u jednom zabačenom mjestu, On će se vratiti kao Osvajač, u Božjoj moći i slavi. Isus je sam opisao svoj drugi dolazak kao vidljivo i univerzalno očitovanje svoje moći i slave. "Sin Čovječji ima doći u slavi Oca svoga, u pratnji anđela, te će tada platiti svakomu prema djelima njegovim." (Mt 16,27) Pavao djelomice ponavlja Kristove riječi u svom opisu drugog dolaska. "Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom i sa zvukom trube Božje sići s neba." (1 Sol 4,16; usp. Kol 3,4; Tit 2,13)

Ivan u Otkrivenju na izuzetno dramatičan način prikazuje slavu Kristova povratka, uspoređujući ga s Jahačem na bijelom konju, koji blješti slavom, a slijede ga nebeske vojske "obučene u bijel, čist lan", s imenom "Kralj kraljeva i Gospodar gospodara" ispisanim na "svom ogrtaču – na boku" (Otk 19,11-16).

Možda je najdjelotvornija slika upotrijebljena u Bibliji, kojom je prikazana slava i veličanstvo Kristova dolaska, ona u kojoj je rečeno da "dolazi na oblacima nebeskim". Sam Krist je upotrijebio ovu sliku kad je govorio o svom povratku. Na upit učenika kako će se vratiti, Krist je odgovorio: "Tada će se ukazati na nebesima znak – Sin Čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina Čovječjega gdje silazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom." (Mt 24, 30) Tijekom svog saslušanja pred velikim svećenikom, Krist je objavio: "Ali ja vama kažem da ćete poslije ovoga vidjeti Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega i gdje dolazi na oblacima nebeskim." (Mt 26,64) Iste riječi nalazimo i u Otkrivenju: "Evo, dolazi u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko." (Otk 1,7)

Izvor ovog opisa možemo naći kod starozavjetnih proroka, posebno kod Daniela koji je pisao: "Gledah u noćnim viđenjima i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji… Njemu bi predana vlast, čast i kraljevstvo." (Dn 7,13.14; usp. Jl 2,2; Sef 1,14-18) Zašto je Kristov povratak povezan s oblacima? Bogato značenje "oblaka" u biblijskoj povijesti ukazuje na tri moguća razloga.

Kristov povratak na oblacima nagoviješta, prije svega, da će to biti jedinstveno, vidljivo očitovanje božanske moći i slave. Budući da su oblaci kola Božje slave (Ps 104,3) i da ih Bog koristi da njima prikaže svoju slavnu prisutnost (Iz 24,14.15), oni prikladno izražavaju veličanstvo i sjaj koji će pratiti Kristov povratak.

Kristovo dolazak na oblacima također ukazuje na ispunjenje Božjeg zavjeta prema kojem će nagraditi vjerne, a kazniti nevjerne. Savez koji je Bog načinio s Noom poslije potopa, postavljanjem "duge svoje u oblak" (Post 9,13), i vodstvo koje je Bog obećao svom narodu dok će ga pomoću oblaka voditi kroz pustinju, konačno će se ostvariti pojavom oblak Njegova dolaska kad vjernici završe svoje hodočašć,i i kad ih Spasitelj bude dočekao dobrodošlicom u Obećanoj zemlji trajnog počinka.

Oblaci koji najavljuju Kristov dolazak uz to su i vjesnici kazne i smrti za nevjernike. Proroci opisuju pojavu velikog dana Gospodnjeg kao "dan pomrčine i naoblake" (Sef 1,15; usp. Jl 2,2). Od prvog Izlaska do posljednjeg oblaci u Bibliji predstavljaju obećanje zaštite za vjernike i upozorenje o kazni za nevjernike.

Gospodnji dolazak na oblacima ukazuje i na radosno sjedinjenje s Kristom i s vjernicima svih vremena. Pavao objašnjava da će uskrsnuli i preobraženi sveti biti zajedno odneseni "u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom." (1 Sol 4,16.17) Ovdje su oblaci prikazani kao mjesto susreta s Gospodinom i vjernima svih vremena. Upravo kao što su Izraelci doživljavali božansku blizinu i moć živeći "pod oblakom" i svi bili kršteni "u oblaku" (1 Kor 10,1-5), tako će spašeni doživjeti Kristovu blizinu i moć prigodom velikog susreta na oblacima Kristovog slavnog povratka. Ovdje oblaci dolaska predstavljaju mjesto preobraženja za sve vjernike, mjesto na kome počinje vječna zajednica vjernika.

Ove značajke Kristova dolaska kao osobnog, vidljivog, iznenadnog, slavnog i trijumfalnog moramo smatrati slabašnim pokušajima opisivanja najveličanstvenijeg događaja kojeg će ljudska bića ikada vidjeti.

Dovršenje otkupljenja. Zašto je potrebno da se Krist vrati? Osnovni odgovor glasi: da dovrši djelo otkupljenja koje je počeo svojim utjelovljenjem. Božja pobjeda nad silama zla ostvarena je dvjema velikim događajima: utjelovljenjem i drugim dolaskom. Oscar Cullmann ovu pobjedu u dva koraka ilustrira analogijom pobjede saveznika nad nacističkom Njemačkom.[8] Ova dva koraka u pobjedi poznati su kao Dan D i Dan V. Dan D je pobjeda poznata kao uspješno iskrcavanje saveznika na obalama Normandije, kojim je preokrenut tijek rata. Premda je još preostalo mnogo ogorčenih bitaka prije konačne kapitulacije njemačke vojske, odlučni je udarac zadan i tijek rata preokrenut. Dan V prikazuje formalnu predaju njemačke vojske i proslavljanje pobjede koje je uslijedilo.

Svojim pobjedonosnim životom, smrću i uskrsnućem Krist je zadao odlučan udarac Sotoninom kraljevstvu (Dan D). Pavao to kaže ovako: "Razoruža Poglavarstva i Vlasti i javno ih izloži ruglu vodeći ih u pobjedonosnoj povorci pobijeđenje njime." (Kol 2,15) Od Pedesetnice svijetu je naviještano evanđelje o Božjem kraljevstvu i sve veći je broj oslobađan od Sotonine vlasti da bi prešao u Kristovo kraljevstvo. Premda je Sotona pretrpio odlučujući poraz, on još uvijek nije uništen. Njegove su sile još uvijek prisutne među nama. Mržnja, nasilje, zločin, progonstvo i ratovi još uvijek su bolna svakodnevica. Zato je potrebno da se Krist vrati i "položi svoje neprijatelje pod svoje noge [ Dan V] . Neprijatelj koji će posljednji biti uništen jest smrt." (1 Kor 15,25.26)

Neprijatelji Božjeg kraljevstva su duhovni neprijatelji koji utječu na ljudske umove i postupke. Konačna pobjeda protiv ovih demonskih sila može biti izvojevana samo izravnom božanskom intervencijom. Svrha Kristova povratka je otkriti svoju skrivenu moć uništenjem svih oblika zla i zlikovaca te uspostavljanjem vječnog Kraljevstva mira i pravednosti.

Okupljanje otkupljenih. Višeput tijekom svoje službe Krist je objavio da će primarni razlog Njegova povratka biti okupljanje sve njegove otkupljene djece (Mt 24,31; 25,32-34), tako da, kako je Isus rekao, "Vi budete gdje sam ja." (Iv 14,3) To što je Kristu toliko stalo do našeg društva da se želi vratiti po nas, trebala bi učiniti da nam srce poskakuje od radosti na pomisao da ćemo biti s Njim. Kristov povratak je toliko tijesno povezan s okupljanjem spašenih da Pavao u jednom dahu može govoriti o dolasku "našega Gospodina Isusa Krista i za naše skupljanje oko njega" (2 Sol 2,1).

Nemoguće je zamisliti kako će to biti veličanstveno kad se otkupljeni iz svih vremena okupe oko Spasitelja. Kao što je Krist poslao svoje sljedbenike da svjedoče "sve do kraja zemlje" (Dj 1,8), tako će poslati svoje anđele "i skupiti svoje izabranike od četiri vjetra, od kraja zemlje do kraja neba" (Mk 13,27). Nijedan vjernik neće biti izostavljen. Pri posjetu nekog državnika malo njih može biti u skupu koji mu izražava dobrodošlicu. Na prigodom Kristova dolaska svaki vjernik koji je ikada živio, bio mlad ili star, obrazovan ili ne, bogat ili siromašan, crn ili bijel, sudjelovat će u velikoj proslavi dolaska.

Opće okupljanje svih vjernika prigodom Kristova povratka bit će omogućeno dvjema glavnim događajima: uskrsenjem svetih koji spavaju i preobrazbom živih svetih. Ovo drugo obično označavamo kao "preobraženje". Takav izraz baš nije sasim točan, jer će oboje, oni koji spavaju i živi sveti biti preobraženi. Pa ipak, ovaj izraz se rabi u teologiji i označava prijelaz na nebo bez okusa smrti.

Uskrsnuće i preobraženje svih vjernih Sveto pismo jasno određuje u vrijeme Kristova povratka, što je ponekad nazvano "posljednji dan" (Iv 6,39.40.44.54). Pavao objašnjava: "Jer kao što u Kristu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti. Svaki u svom redu: prvenac Krist, potom, u vrijeme njegova dolaska, Kristovi pripadnici." (1 Kor 15,22.23; usp. Fil 3,20.21; 1 Sol 4,16)

Pavao jasno objašanjava da će se uskrsnuće svih svetih koji spavaju i preobraženje svih živih vjernih zbiti istodobno prigodom Kristova dolaska: ""Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom." (1 Sol 4,16.17)

Jedno uskrsnuće vjernih. Neki dispenzacionalisti tumače frazu "najprije će uskrsnuti umrli u Kristu" kao da će prvo biti uskrsnuće novozavjetnih vjernika koji će potajno biti uzneseni prije posljednjih sedmogodišnjih nevolja, a onda, nakon nevolje, uskrsnut će vjernici iz Starog zavjeta, sveti iz vremena nevolje i nevjernici.[9] Ovakvo je tumačenje nesumnjivo pogrešno tumačenje Pavlovih riječi. Čak i površno čitanje ovog ulomka pokazuje da Pavao ne suprotstavlja uskrsnuće starozavjetnih uskrsnuću novozavjetnih vjernika, već govori o uskrsnuću umrlih u Kristu s uzimanjem živih vjernih. Riječ "najprije" ovdje jednostavno znači da će sveti koji spavaju prvi ustati, odnosno prije no što živi sveti budu uzeti da budu s Gospodinom.[10]

Pavao ukazuje na isti redoslijed u 1. Korinćanima 15,52: "Zatrubit će truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti." Pavao ovim tekstom želi osokoliti čitatelje da vjernici koji budu živi u vrijeme Kristova dolaska, neće imati prednosti nad vjernicima koji spavaju. Razlog tome je što će živi vjernici "biti skupa s njima [ s uskrsnulim svetima] odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu" (1 Sol 4,17). Drugim riječima, svi će vjernici prisustvovati veličanstvenom okupljanju, uskrsnuli sveti svih vremena i preobraženi živi sveti.

A što reći za nevjernike? Hoće li i oni će uskrsnuti; u tom slučaju, kada? Pavao u svojim poslanicama ne spominje uskrsnuće nevjernika, premda pisac u Djelima 24,15 citira njegove riječi da "će uskrsnuti pravedni i nepravedni". Razlog Pavlovoj šutnji jest jedino što uskrsnuće nepravednih jednostavno nije bilo predmet kojim se bavio u svojim spisima. Međutim, Biblija ne šuti o tom predmetu. Najjasniji starozavjetni tekst o uskrsnuću vjernih i nevjernih nalazimo u Danielu 12,2: "Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za život vječni, drugi za sramotu, za vječnu gadost."

U Novom je zavjetu uskrsnuće vjernih i nevjernih prikazano u nekim prispodobama o Kraljevstvu, koje govore o posljednjem općem razdvajanju zlikovaca i pravednih (Mt 13,41-43.49.50; 25,31-46). Najjasniju izjavu nalazimo u Evanđelju po Ivanu, gdje Isus kaže: " Ne čudite se tome jer dolazi čas kada će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude." (Iv 5,28.29 – DF)

Sva tri navedena teksta (Dj 24,15; Dn 12,2; Iv 5,28.29) na prvi pogled pokazuju da se uskrsnuće pravednih i nepravednih zbiva istodobno. Međutim, Otkrivenje 20 pokazuje da će biti dva odvojena uskrsnuća. Prvo će biti uskrsnuće vjernih, prigodom Kristova slavnog drugog dolaska, i završava davanjem života: "Blažen i svet tko je dionik ovoga prvog uskrsnuća! Nad ovima druga smrt nema vlasti, nego će biti svećenici Božji i Kristovi i s njime će kraljevati tisuću godina." (Otk 20,6) Drugo uskrsnuće, ono nevjernika, zbiva se na kraju milenijuma i završava osudom i drugom smrti: "I tko se god ne nađe upisan u knjizi života, bi bačen u jezero ognjeno… to je druga smrt." (rr. 15.14)

Činjenica je važnija od faza. Za kritički nastrojenog suvremenog čitatelja ovdje se javlja proturječnost između tekstova koji govore o općem uskrsnuću vjernika i nevjernika, i teksta u Otkrivenju o dva uskrsnuća, razdvojenih razdobljem od tisuću godina. Ovo prividno proturječje nije zbunilo biblijske pisce, jer je za njih stvarnost uskrsnuća bila mnogo važnija od njezinog načina ostvarenja. To je razlog što većina tekstova o uskrsnuću spominje činjenicu, a ne njegove faze.

Ovo načelo važi i za posljednji sud za koji većina biblijskih tekstova ističe stvarnost i konačnost a ne njegove faze. No postoje biblijski tekstovi koji podrazumijevaju predadventnu i postadventnu fazu posljednjeg suda.

S obzirom na ove činjenice, Crkva adventista sedmog dana prihvaća kao stvarnu razliku onu koju nalazimo u Otkrivenju 20, između uskrsnuća pravednih na početku i uskrsnuća nevjernih na kraju milenijuma. Ovdje je potrebno uputiti riječ upozorenja, jer razlika između ova uskrsnuća počiva samo na jednom jedinom biblijskom tekstu. Jedan izolirani tekst teško da može predstavljati solidnu biblijsku osnovu za konstruiranje snažne doktrine. Adventisti su svjesni šutnje Svetog pisma o naravi uskrsnuća zlih i njihovom postojanju prije konačnog uništenja. Ne vrijedi nagađati o onome što nije otkriveno u Svetom pismu.

Dva odvojena uskrsnuća. Vjerovanje u dva odvojena uskrsnuća, što ga usvajaju adventisti, svakako je jedinstvena vrst premilenijalizma. Adventisti vjeruju da do uskrsnuća svih pravednih umrlih i preobraze svih pravednih živih dolazi istodobno na početku milenija kad se Krist vrati osobno, vidljivo i slavno. Zli koji budu živjeli u to vrijeme bit će uništeni, dok će mrtvi zli i dalje ostati u svojim grobovima do drugog uskrsnuća na kraju tisućljeća.

Tijekom te tisuće godina otkupljeni će boraviti na nebu, dok će Sotona biti izoliran na Zemlji koja ostaje nenastanjena. Kad istekne tisuću godina, zli će uskrsnuti. Time će Sotoni biti omogućeno da učini još jedan, posljednji pokušaj da zadobije vlast nad ovim svijetom, kad se otkupljeni budu spustili na ovu zemlju. Međutim, Bog će izvršiti presudu na zlima time što će ih zauvijek uništiti (druga smrt – Otk 20,13-15). Nakon toga Bog će obnoviti ovu Zemlju i spašeni će na njoj u potpunoj sigurnosti zauvijek obitavati.

Kad ga usporedimo s drugim gledištima, adventističko tumačenje je manje zbunjujuće i dosljednije Svetom pismu. Nema tri ili četiri uskrsnuća, kako to drže neki dispenzacionalisti, već samo jedno uskrsnuće pravednih i jedno nepravednih. To znači da svi otkupljeni istovremeno uskrisuju i primaju nagradu; slično tome i svi zli istovremeno uskrisuju i primaju kaznu.[11] Nema zabune oko toga tko živi na zemlji, a tko je na nebu tijekom onih tisuću godina. Nema podjele na tisućugodišnje židovsko kraljevstvo na ovoj Zemlji i kršćansko kraljevstvo na nebu. Postoji samo jedno Božje kraljevstvo u kome se nalaze vjerni svih vremena.

Kakvo će tijelo vjerni primiti pri uskrsnuću ili preobrazbi? Hoće li se uskrsnula tijela pridružiti dušama umrlih? Hoće li tijelo biti fizičko ili duhovno? Hoće li biti slično ili potpuno drukčije od današnjeg? Kako će biti očuvana naša osobnost? Hoće li moj otac imati osamdeset i tri, a majka osamdeset i jednu godinu? Prije no što pokušamo odgovoriti na ova pitanja o naravi uskrslog tijela, moramo ukratko spomenuti dva glavna prigovora protiv učenja o uskrsnuću tijela. Oni, s jedne strane, potječu od filozofskog dualizma, a s druge od "znanstvenog" materijalizma.

Prigovori na uskrsnuće tijela. Grčki filozofski dualizam smatrao je materijalni život zlim, pa ga je zbog toga trebalo ukloniti. Spasenje je bilo oslobađanje duše od tamnice tijela. Očito je ovaj dualistički pogled na čovjekovu narav potaknuo neke korintske kršćane da odbace vjerovanje u uskrsnuće tijela. To proizlazi iz Pavlovog pitanja: "S kojim pravom neki među vama tvrde da nema uskrsnuća mrtvih?" (1 Kor 15,12)

"Možemo samo pretpostavljati", priše Anthony Hoekema, "da je to učinjeno pod utjecajem grčke filozofije koja je učila besmrtnost duše, ali je nijekala uskrsnuće tijela. Pavao na ovu zabludu odgovara tvrdeći da onaj tko vjeruje u Kristovo uskrsnuće, ne može nijekati uskrsnuće vjernih."[12]

Filozofski dualizam je izvršio snažan utjecaj na kršćansku misao. U vrijeme prve crkve gnostici su nijekali uskrsnuće tijela, kako to kaže J. N. D. Kelly, "budući da je materija sama po sebi zla, tijelo nije moglo sudjelovati u spasenju koje je zbog toga prednost duše; tako, ako je uskrsnuće činjenica, onda ono mora biti isključivo duhovno, i sastojati se od prosvjetljenja uma istinom".[13]

U naše vrijeme je dualizam naveo mnoge kršćane da odbace ideju fizičkog uskrsnuća tijela, jer bi to produžilo materijalno postojanje koje smatraju zlim. Zbog toga mnogi vjeruju da će pri uskrsnuću otkupljeni primiti netjelesna, duhovna tijela.

Pogrešnost takvog gledišta je u tome što je ono zasnovano na lažnoj dualističkoj pretpostavci da je materija zla i da je stoga treba uništiti. Ovo gledište jasno pobijaju biblijski tekstovi koji uče da je materiju, uključujući i čovjekovo tijelo, Bog stvorio dobru (Post 1,4.10.12.18.21.25.31). Pjesnik objavljuje: "Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna." (Ps 139,13.14) Ukratko ćemo obratiti pažnju na to da Pavao uskrslo tijelo naziva "duhovnim", ali ne zbog navodnih nefizičkih značajki, već zao što njime vlada Sveti Duh.

"Znanstveni" materijalizam. "Znanstveni" materijalizam vidi materiju kao jedinu stvarnost. Budući da živimo u materijalnom tijelu koje je, smatra se, proizvod slučaja a ne izbora, kad umremo, to je njegov kraj. Kršćani pod utjecajem takvog gledišta odbacuju svaku pomisao na uskrsnuće tijela. Oni vjeruju da je jedina besmrtnost utjecaj koji smo vršili na druge i naslijeđene karakteristike koje smo prenijeli na svoje potomstvo.

Ovo gledište ne samo što niječe učenje Biblije već i osnovnu težnju ljudskog srca. U naše doba subatomske znanosti, nije nemoguće vjerovati da isti Bog, koji je stvorio naš svijet, i dalje nadzire njegove beskrajno male djeliće. Vjerovati u uskrsnuće tijela znači vjerovati da Bog još uvijek kontrolira sve, uključujući i naše cjelokupno biće.

Uskrsnuće kao činjenica. Kršćansko vjerovanje u uskrsnuće tijela nije poteklo od filozofskih nagađanja ili razmišljanja kao što je ideja o besmrtnosti duše. Ono je proizašlo iz osvjedočenja da se takav događaj već zbio kad je Krist uskrsnuo od mrtvih. Budući da je Sin Čovječji predstavnik cijelog ljudskog roda, ono što se zbilo s Njim nagovještaj je onoga što će se zbiti sa svakim vjernikom. Krist je iz groba uskrsnuo tijelom, pa i mi imamo razloga vjerovati da ćemo tako uskrsnuti.

Isus je s pravom nazvan "prvorođenac od mrtvih" (Kol 1,18), jer, kako to kaže George Eldon Ladd, "on je na čelu novog reda postojanja – uskrsnulog života".[14] Činjenica da je Krist uskrsnuo učinila je vjernikovo uskrsnuće stvarnošću, jer je Krist dokazao svoju pobjedu nad smrti. Eshatološki karakter Isusova uskrsnuća vidljiv je iz Pavlove tvrdnje da je Isus svojim uskrsnućem bio "prvenac onima koji umriješe" (1 Kor 15,20 – ŠA). U izvornom tekstu piše da je "prvi plod onih koji su zaspali".

Izraz "prvi plod" gotovo ništa ne znači za gradske stanovnike. U biblijsko vrijeme imao je bogato značenje jer se odnosio na prvinu žetve koja je prinošena na žrtvu Bogu; njome se iskazivala zahvalnost što se postarao za novu žetvu. Stoga se prvi rod koji su donosili u hram nije smatrao samo nadom u novu žetvu već je, zapravo, bio njen početak. Stoga je Kristovo uskrsnuće "prvina" tako što je uskrsnuće vjernih učinilo ne samo mogućim već i sigurnim.

Prva Korinćanima 15 predstavlja najpotpuniju biblijsku raspravu o uskrsnuću tijela. U tom poglavlju Pavao objašnjava koliko naše uskrsnuće ovisi o Kristu. "Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. Tad izlazi da smo i lažni svjedoci Božji… A ako Krist nije uskrsnuo, bez ikakve je vrijednosti vaša vjera; vi ste još u svojim grijesima. Tada i oni koji u Kristu umriješe, izginuše." (rr. 14.17.18) Ovo je zapanjujuća tvrdnja. Nijekanje Kristovog uskrsnuća znači propast naše vjere u Boga i u Njegovo obećanje da će nas uskrisiti kad se Krist vrati. Razlog tomu je jednostavan. Upravo je svojim uskrsnućem Krist dokazao da je pobijedio smrt za sve svoje sljedbenike.

Kakvu će vrstu tijela Krist dati usnulim i živim svetima pri svom dolasku? Sreća je što imamo Pavlovu raspravu o upravo ovom pitanju koje su Korinćani postavili: "Ali netko će pitati: Kako uskršavaju mrtvi? S kakvim li se tijelom pojavljuju? Bezumniče, ono što ti siješ ne oživljuje ako ne umre. I ono što siješ nije lik koji će se pojaviti, već golo zrno, recimo, pšenice ili kakva drugog sjemena. A Bog mu daje lik kakav hoće, i to svakomu sjemenu njegov vlastiti lik." (1 Kor 15,35-38)

Analogijom sjemena Pavao objašnjava kontinuitet i i diskontinuitet koji postoji između našeg sadašnjeg tijela i budućeg uskrslog/preobraženog tijela. Kontinuitet je uspostavljen vezom između sjemena i nove biljke koja niče. Diskontinuitet se vidi u razlici između posijanog sjemena i nove biljke koja iz njega izlazi. Ovdje Pavao zapravo kaže da kao što Bog daje tijelo svakovrsnom sjemenu koje se sije, tako će dati tijelo i svakome tko je u grobu. Činjenica da su tijela pokojnika pokopana kao sjeme u zemlju, vjerojatno je potaknula Pavla da se posluži analogijom sa sjemenom.

Pavao dalje razvija analogiju o sijanju i žetvi da pobliže opiše uskrslo tijelo što ga nalazimo u Bibliji: "Tako je i s uskrsnućem mrtvih: sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti; sije se u sramoti, uskršava u slavi; sije se u slabosti, uskršava sa silom; sije se tijelo zemaljsko, uskršava tijelo duhovno." (1 Kor 15,42-44)

Četiri suprotnosti. U 1. Korinćanima 15,42-44 Pavao pomoću četiri suprotnosti objašnjava razliku između našeg sadašnjeg i uskrslog tijela. Ove suprotnosti se mogu isto tako primijeniti na tijela svetih koja će se prigodom Kristova povratka preobraziti, a da ne iskuse smrti. Prvo, naša su sadašnja tijela propadljiva (phthora) – podložna bolesti i smrti – ali će naša uskrsnula tijela biti nepropadljiva (aphtharsia) – više nisu podložna bolesti i smrti. Drugo, naša sadašnja tijela doživljuju sramotu što silaze u grob, ali naša uskrsla tijela će iskusiti slavu nutarnje i vanjske preobrazbe.

Treće, naša sadašnja tijela su slaba, brzo se umaraju i iscrpljuju, ali će naša uskrsnula tijela biti puna snage, prepuna energije da ostvarimo sve naše ciljeve. Četvrto, naša sadašnja tijela su fizička (soma psychikon), ali će naša uskrsnula tijela biti duhovna (soma pneumatikon). Ova posljednja suprotnost navela je mnoge da vjeruju kako će naša uskrsnula/preobražena tijela biti "duhovna" u smislu da nemaju sadašnje tjelesne tvari. "Duhovno" se razumije kako suprotno tjelesnom. Zbog toga se uskrsnula/preobražena tijela navodno sastoje od netjelesne, nematerijalne tvari, što god da je to.

"Duhovno" uskrsnulo tijelo. Je li Pavao vjerovao, i da li Biblija uči, da će prigodom drugog Kristovog dolaska živi i mrtvi vjerni primiti nematerijalna i nefizička tijela, potpuno lišena fizičke tvari? Tako bar misle neki znanstvenici. Oni tvrde da "duhovno tijelo-soma pneumaticon" znači "sastavljen od duha", kao da je "duh neka eterična, nebeska tvar".[15] Prema ovom gledištu, "duh" bi bio tvar, a "tijelo" oblik uskrsnulog tijela.

U svojoj knjizi Raised Immortal: Ressurection and Immortality in the New Testament Murray Harris definira duhovno tijelo ovim riječima: "Duhovno tijelo je organ komuniciranja uskrsnule osobe s nebeskim svijetom. Ono je somatski oblik odgovoran za kršćaninov savršeni duh, i savršeno prilagođen svojoj nebeskoj sredini."[16]

Harrisova definicija "duhovnog tijela" kao organa koji odgovara "nebeskoj sredini", u velikoj je mjeri utemeljen na popularnoj pretpostavci da će otkupljeni provesti vječnost na nebu, a ne na ovoj Zemlji. Budući da se pretpostavlja kako je nebo "duhovno" mjesto, otkupljeni moraju biti snabdjeveni "duhovnim tijelom", prilagođenim duhovnoj sredini na nebu.

Ovo popularno vjerovanje počiva na pretpostavci da će Bog ovu Zemlju osuditi na vječnu pustoš i umjesto nje stvoriti novi "nebeski" svijet za obitavanje svetih. Takva pretpostavka postavlja ozbiljna pitanja o Božjoj mudrosti u stvaranju ovog planeta da podrži ljudski i drugi život, samo da bi kasnije otkrio kako nije idealno mjesto za vječno obitavanje otkupljenih. Da bi riješio ovaj problem, Bog će na kraju stvoriti "nebeski planet" i uskrsnule svete opskrbiti "duhovnim tijelima" prikladnim za takvu nebesku sredinu. Takvo je mišljenje nadahnuto grčkim dualizmom, a ne biblijskim realizmom.

Moramo priznati da Pavlov rječnik u ovom ulomku, ako ga ne promatramo u većem kontekstu njegovih spisa, može navesti čitatelja da uskrsnulo tijelo vidi kao nematerijalno. Takvo gledište opovrgnuto je prije svega usporedbom koju s m Pavao vrši između Kristova i vjernikova uskrsnuća (Kol 1,18; 1 Kor 15,20).

Ako je Krist "prvina usnulih" (1 Kor 15,20), onda će uskrsnuli vjerni imati tijelo slično Kristovom. Ovu usporedbu ne možemo u potpunosti primijeniti s obzirom na činjenicu da je Krist pri svom uskrsnuću ponovno uzeo božanske karakteristike koje je privremeno odložio tijekom svog utjelovljenja (Fil 2,7). No ostaje činjenica da je Kristovo uskrslo tijelo svakako bilo fizičko, budući da su Ga dotaknuli (Iv 20,17.27) i da je jeo pred učenicima (Lk 24,38-43).

Duhom vođen. Više nam govori Pavlova uporaba istih dviju riječi (fizičko/psychikos/duhovno-pneumatikos) u istoj poslanici: "Zemaljski [fizički-psychikos] čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati. Naprotiv, duhovan [pneumatikos] prosuđuje sve, a sam ne podliježe ničijem sudu." (1 Kor 2,14.15)

Očito je da duhovni čovjek u ovom tekstu nije nefizička osoba. Mjesto toga to je osoba vođena Svetim Duhom, nasuprot osobe kojom rukovode prirodni poticaji. Slično tomu, sadašnje fizičko tijelo opisano je u 1. Korinćanima 15,44 kao podložno zakonu grijeha i smrti, dok će budućim uskrsnulim tijelom upravljati Sveti Duh. Uskrsnulo tijelo je nazvano "duhovnim", jer njime ne upravljaju tjelesni poticaji već Sveti Duh. To nije antropološki dualizam između "fizičkog-psyche" i "duhovnog-pneuma", već moralna razlika između života vođenog Svetim Duhom i života pod nadzorom grešnih želja.

Anthony Hoekema ovo jasno ističe: "Duhovno (pneumatikos) ovdje ne znači nefizičko, već osobu kojom upravlja Sveti Duh, bar u načelu, nasuprot osobe kojom upravljaju samo njene prirodne želje. Na sličan način je prirodno tijelo – opisano u 1. Korinćanima 15,44 – tijelo koje je dio sadašnjeg, grijehom opterećenog života; a duhovno uskrsnulo tijelo jest ono koje je potpuno, a ne samo djelomično, pod vlašću i upravom Svetog Duha."[17]

Ova spoznaja nam pomaže da razumijemo Pavlovu tvrdnju nekoliko redaka kasnije: "Tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo baštiniti neraspadljivost." (1 Kor 15,50) Očito je da Pavao ovdje ne govori da će uskrsnulo tijelo biti nefizičko, jer u pismu upućenom Rimljanima kaže: "Ali vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama." (Rim 8,9)

Pod frazom " vi niste u tijelu" Pavao očito ne smatra da su kršćani vođeni Svetim Duhom već odbacili svoja fizička tijela. Mjesto toga želi reći da su već u sadašnjem životu rukovođeni duhovnim a ne svjetovnim vrijednostima (Rim 8,4-8). Ako je Pavao za kršćane mogao reći da već u sadašnjem životu nisu "u tijelu", njegove riječi o odsutnosti "tijela i krvi" u Božjem kraljevstvu ne mogu značiti odsutnost fizičkih tijela. One jednostavno znače odsutnost prirodnih, tjelesnih ograničenja i grešnih naklonosti sadašnjeg života, jer će otkupljeni biti u potpunosti vođeni Duhom.

G. C. Berkouwer s posebnim uvidom objašnjava "da 'duhovno tijelo' nema veze s onim što ponekad nazivamo 'spiritualiziranjem'. 'Spiritualiziranje' uvijek pretpostavlja dualizam koji opet sobom povlači obezvrijeđenost tijela, a što ne nalazimo nigdje u Pavlovom učenju. On govori o tijelu 'koje vodi pneuma [Duh]'. Ovaj Duh već djeluje u čovjekovu tijelu, ali će tek pri uskrsnuću potpuno zavladati čovjekovim životom… Takav prijelaz ne diskvalificira tijelo, već ukazuje na prekid. Do ovog prekida ne dolazi zbog gubitka tijela i oslobađanja duše, jer Božji Duh već živi u čovjekovom zemaljskom životu."[18] Berkouwer nastavlja objašnjavati da će doći do prekida između propadljivog i nepropadljivog tijela.[19]

Fizičko tijelo nije zlo. Kad bi Bog prigodom drugog Kristovog dolaska promijenio naša sadašnja fizička tijela u tijela nefizičke i nematerijalne tvari, onda bi, kako to Anthony A. Hoekema odlično zapaža, "đavao izvojevao veliku pobjedu pošto bi Bog bio prisiljen promijeniti ljudska bića s fizičkim tijelima kakva je stvorio, u stvorenja druge vrste, bez fizičkih tijela (kao anđele). Onda bi svakako izgledalo da je materija u suštini postala zla pa je treba ukloniti. Tada bi svakako izgledalo da su grčki filozofi bili u pravu. No materija nije zla; ona je dio stvaranja koje je Bog proglasio dobrim."[20]

U izvještaju o stvaranju Bog sedam puta izražava zadovoljstvo nad savršenstvom onoga što je stvorio rečenicom "i vidje Bog da je dobro" (Post 1,4.10.12.18.21.25.31). A onda je sedmog dana Bog počinuo da proslavi kraj svom savršenom stvaranju (Post 2,1-3). Da bi proslavio radosnu vijest o savršenom stvaranju, potpunom otkupu i konačnoj obnovi ovog svijeta, Bog je ljudskom rodu dao subotu (Izl 20,1; Pnz 5,15; Lk 4,16-21; 13,10-13; Heb 4,9). Kao svetkovatelj sedmog dana, subote, što slavi ove čudesne radosne vijesti u subotu i zahvaljujući suboti, nalazim nemogućim misao da bi Bog na kraju promijenio strukturu i sastav čovjekova tijela.

Ako bi se uskrsnulo/preobraženo tijelo radikalno razlikovalo od prvotno stvorenog tijela, Bog bi time priznao da je njegov originalni dizajn čovjekovog tijela bio manjkav, nesavršen. Time bi priznao da Njegov originalni model muškog i ženskog fizičkog bića nije ispravno odražavao "njegovu sliku" (Post 1,27). Da bi riješio problem, Bog bi onda bio prisiljen stvoriti novu vrst ljudskih bića, vjerojatno "uniseksna", kako više ne bi upala u nevolje. U najmanju ruku ovakvo je razmišljanje apsurdno za svakoga tko vjeruje u Božje sveznanje i nepromjenjivost. Mijenjati modele i strukture normalno je za ljude jer uče na greškama, ali bi bilo abnormalno i nedosljedno za Boga koji od početka zna kraj.

Kao anđeli. Neki uzvraćaju: Nije li Isus rekao da "o uskrsnuću niti će se ženiti niti udavati, nego će biti kao nebeski anđeli" (Mt 22,30)? Zar ovaj tekst ne pokazuje da će uskrsnućem nestati sve razlike između spolova i da naša tijela više neće biti fizička? Ovaj zaključak ne možemo samo tako izvući iz Isusovih riječi. On govori o anđelima ne zato da uči o nefizičkoj naravi uskrslog tijela ili nepostojanju razlike između spolova u novome svijetu, već jednostavno objašnjava da u braku više neće postojati rađanja, jer više neće biti potrebno donositi djecu na svijet.

Razlog zbog kojega se, u izmišljenoj situaciji koju su stvorili saduceji, šestoro braće jedan za drugim ženilo udovicom svog brata, bio je da " podigne potomstvo svome bratu" (r. 24). Čini se legitimnim pretpostaviti da je u svom odgovoru Isus spomenuo anđele kako bi objasnio da u novom svijetu brak više neće postojati radi podizanja potomstva. Očito je da više neće biti moguća ženidba i udaja, ako se više neće rađati djeca.

Kraj čovjekove reproduktivne sposobnosti možemo smatrati promjenom u Božjem izvornom dizajnu fiziološke strukture čovjeka. No to ne mora biti tako. Sveto pismo nagovještava da je Bog u svom izvornom planu već predvidio takvu promjenu kad je rekao: "Plodite se i množite i napunite zemlju." (Post 1,28) Ovo je izjavom Bog vjerojatno želio reći da bi se sposobnost reprodukcije i množenja ljudskih bića nastavilo dok zemlja ne bi bila napunjena odgovarajućim brojem ljudi koje bi ovaj planet mogao uzdržavati.

U savršenom svijetu, bez prisutnosti smrti, optimalna ravnoteža između ljudi i zemlje bila bi dosegnuta mnogo brže no što je to bilo nakon pojave grijeha i smrti. Moguće je pretpostaviti da će uskrsnuli i preobraženi sveti predstavljati ostvarenje Božjeg izvornog plana da se "napuni zemlja", budući da predstavljaju optimalni broj stanovnika koje ova obnovljena zemlja može primjereno održavati. U tom će slučaju Bog sprovesti svoj izvorni plan i ukinuti čovjekov reproduktivni ciklus da bi spriječio poremećaj ekološke ravnoteže ovog planeta nakon što ga obnovi u prvotnom savršenstvu.

Ovaj je zaključak potkrijepljen spominjanjem imena "od postanka svijeta" upisanih "u knjizi života" (Otk 13,18; usp. 17,8; 21,27; Dn 12,1; Fil 4,3). Ova imena ukazuju na izvorni Božji plan za optimalni broj pravednih koji će obitavati na ovoj Zemlji. Ovo također ukazuje na to da će u trenutku kad bude dosegnut ovaj optimalni broj, Krist doći da okupi pravedne, ali i da očisti i obnovi ovu Zemlju u njenom izvornom savršenstvu. Na novoj Zemlji Bog će ukinuti čovjekov reprodukcioni ciklus, budući da će Zemlja već biti napunjena idealnim brojem ljudi. Ukidanje prokreativne funkcije braka ne mora značiti i ukidanje odnosa koji on predstavlja.

Trajnost odnosa. Nigdje u Svetom pismu ne nalazimo nagovještaj da su anđeli "uniseksualna" bića, nesposobna da ostvare neku vrst odnosa sličnom onome što ga nalazimo u braku. Važno je da zamijetimo kako se sam Bog otkrio kao Biće koje čine tri Osobe tako prisno povezane da ih obožavamo kao jednoga Boga. Ako Trojstvo živi u najprisnijoj, vječnoj zajednici unutar triju Osoba, nema razloga vjerovati da će Bog na kraju ukinuti prisan bračni odnos kojega je stvaranjem sam osnovao.

Postanak 1,27 pokazuje da Božju sliku ne predstavlja samo muški rod, već činjenica "muško i žensko stvori ih". Ako se Božja slika prigodom stvaranja odražavala u zajedničkim značajkama muškosti i ženskosti prvog ljudskog para, imamo razloga vjerovati da će Bog takvu kombinaciju sačuvati i u ponovnom stvaranju. Jednostavno rečeno, ako je Bog na početku proglasio spolne razlike između muškarca i žene "vrlo dobrima", nema razloga ne vjerovati da bi ih Bog na kraju mogao naći "vrlo lošima". Stvaranje je u Svetom pismu prikazano kao prototip konačnog ponovnog stvaranja. To je razlog što Sveto pismo govori o uskrsnuću tijela, a ne o stvaranju novih bića.

Doktrina o prvim stvarima (etiologija) mora rasvijetliti učenje o posljednjim stvarima (eshatologija).

Iznenađuje koliko ljudi pogrešno misli da nema veze između stvaranja i konačnog ponovnog stvaranja. Mi ćemo za koji trenutak vidjeti da biblijska vizija izvornog savršenog stvaranja predstavlja osnovu za viđenje konačne obnove ove Zemlje. Šteta što su dualisti tako uvjetovani idejom da je ovaj materijalni svijet, uključujući naše fizičko tijelo, zao, pa teže za vječnim domom gore na nebu, a ne dolje na ovom planetu.

Što znači "uskrsnuće tijela"? Biblijski pisci su kao i mi dobro znali da ono ne može značiti rehabilitaciju našeg sadašnjeg fizičkog tijela. Prvo, zato što su mnoga od njih bolesna i unakažena, i drugo, zato što se smrću raspadaju i vraćaju u prah: "Ako dah im oduzmeš, ugibaju, i opet se u prah vraćaju." (Ps 104,29; usp. Prop 3,20; Post 3,19) Unatoč ovom biblijskom svjedočanstvu mnogi kršćani su stoljećima vjerovali u uskrsnuće istih djelića od kojih se sastoji mrtvo tijelo. Ovo je vjerovanje izraženo u najranijim oblicima Apostolskog kreda koje kaže: "Vjerujem u uskrsnuće puti" umjesto "tijela".[21] (U engleskom jeziku postoji razlika između flesh (meso, put) i body (tijelo), koje oboje prevodimo kao "tijelo".)

Tertullian (oko 160. – 225.), koga smatraju ocem latinskog kršćanstva, u svojoj raspravi On the Resurrection of the Flesh nadugačko zastupa misao da će uskrsnuti upravo ono "meso (put) koje je predano zemlji". On se poziva na Isusove riječi: "A vama su i vlasi na glavi izbrojene" da dokaže kako će uskrsnućem biti obnovljeno sve. "Ako bi bile izgubljene", razmišlja Tertulijan, "od kakve bi koristi bilo voditi računa o njihovom broju?"[22]

Tijelo znači osobu. Ovo pogrešno razumijevanje značenja "uskrsnuća tijela" moglo se izbjeći priznavanjem jednostavne biblijske istine da je za biblijske pisce izraz "tijelo" jednostavno sinonim za "osobu". Na primjer, kad Pavao piše: " Iščekujući posinjenje: otkupljenje našega tijela" (Rim 8,23), on jednostavno misli na otkupljenje čitavog našeg bića. Ovo je značenje kasnije vidljivo u istoj poslanici kad Pavao poziva: "Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje." (Rim 12,1 – DF) Ovdje Pavao prikazivanje svog "tijela" Bogu izričito pojašnjava kao "duhovno bogoslužje" cijelog našeg bića.

Kad govori o uskrsnuću tijela, Pavao jasno misli na cijelu osobu. Kako to s pravmo naglašava Michael Perry: "Prema Pavlovu načinu izražavanja 'tijelo' nije 'nešto vanjsko' kod čovjeka, nešto što on ima. Tijelo je ono što on jeste. Uostalom, soma (grčka tiječ za tijelo) je u smislu najbliža našoj riječi 'osobnost'."[23] S obzirom na ovu činjenicu, vjerovati u uskrsnuće/preobrazbu tijela znači vjerovati da će moje ljudsko ja, ljudsko biće koje "ja" jesam, biti ponovno vraćeno u život. To znači da neću biti drukčiji nego što sam sada. Bit ću isključivo ja sam. Ukratko, znači da se sam Bog obvezao da će sačuvati moju individualnost, osobnost i karakter.

Važno je istaknuti kako Pavao u cijelom tom poglavlju govori o uskrsnuću osoba. Nema spomena o nekom pripajanju uskrsnulih tijela duhovnim dušama. Zapravo, nikad i nije spomenuta "duša-psyche". Ako bi uskrsnuće podrazumijevalo pripajanje tijela duši, ne bi li bilo neobično da to Pavao uopće ne spomene u svojoj raspravi o naravi uskrsnuća? Uostalom, takav je koncept temelj razumijevanju što se prilikom uskrsnuća događa s tijelom i dušom. Odsutnost svakog spomena duše jasno pokazuje da je Pavao vjerovao u uskrsnuće cijele osobe, tijela i duše.

Treba reći da Pavao u 1. Korinćanima 15,44 rabi pridjev psychikon, koji je izveden iz imenice psyche (duša) i obično se prevodi kao "naravan" ili "fizički". No upotrijebio ga je da opiše vid "naravnog tijela-soma psychikon" koje odlazi u grob, a ne duhovne duše koja navodno nadživljuje smrt tijela. Ovo pokazuje da za Pavla "naravni-psychikon" vid ljudskog tijela smrću odlazi u grob i čeka uskrsnuće.

Da bismo uskrsnuće mogli uzeti ozbiljno, moramo i smrt uzeti ozbiljno. Karl Barth je izrekao temeljnu istinu kad je kazao: "Čovjek koji ne zna što je smrt, ne zna ni što je uskrsnuće."[24] Oboje, smrt i uskrsnuće, odnose se na cijelu osobu. Helmut Thielicke ovo kaže osobno i naglašeno: "Ne usuđujem se smrt smatrati nečim što mi ne izgleda stvarno jer mi, budući da sam besmrtan, zaobilazi dušu. Ne, ja cijeli smrću odlazim u grob. Ništa mi ne daje pravo odbaciti cjelovitost čovjeka koju Sveto pismo ističe kad je riječ o katastrofi smrti, kao da ona iznenada razdvaja tijelo i dušu u propadljiv i nepropadljiv dio moga ja. No kao kršćanin odlazim u smrt s punim pouzdanjem da u njoj ne mogu ostati, jer sam jedno s Bogom koji me je pozvao imenom i zato će me u Božji dan još jednom pozvati. Ja sam pod zaštitom Uskrslog. Nisam besmrtan, ali čekam vlastito uskrsnuće."[25]

Identitet uskrslih osoba. Vrlo važno u biblijskom obećanju o uskrsnuću je da će uskrsnuli ljudi biti iste one osobe koje su nekad živjele na Zemlji. Bog neće uskrisiti neku neodređenu skupinu međusobno sličnih ljudi, već iste one koji su umrli. Ovo postavlja pitanje: Kako možemo objasniti očuvanje osobnog identiteta između ovog i budućeg života? Što jamči kontinuitet osobnog identiteta osobe iz ovoga u budući život?

Dualisti tvrde da nemaju nikakve teškoće jamčeći kontinuitet osobnog identiteta, "jer ista ona osoba koja umire, nastavlja živjeti bez prekida [kao bestjelesna duša] s Kristom dok ne primi uskrsnulo tijelo".[26] Narav uskrslog tijela može biti drukčija, jer će svako tijelo biti radikalno preobraženo, ali osobni identitet ostaje, jer duša koja utjelovljuje bitne karakteristike svake osobe, nadživljuje smrt tijela i na kraju se ponovo sjedinjuje s uskrsnulim tijelom.

Dualisti tvrde da je "fatalni nedostatak" holističkog gledišta o čovjekovoj naravi što ne može jamčiti kontinuitet osobnog identiteta. Oni kažu da holistički pogled "ne može pokazati da su uskrsle osobe upravo one koje su živjele na zemlji, već da više sliče kopijama; njime se ne može sačuvati načelo osobnog identiteta".[27] Ova se kritika temelji na pretpostavci da uskrsnula tijela moraju biti "drukčije osobe, bez obzira kako slično izgledale ili mislile",[28] jer holistički pogled ne dopušta nikakav kontinuitet tijela ili duše između smrti i uskrsnuća.

Ova je kritika holističkog gledišta pogrešna iz dva glavna razloga. Prvo, Biblija nigdje ne tvrdi da se nakon smrti osobni identitet čuva nadživljavanjem duše. Ustanovili smo da u Bibliji "duša" nije nematerijalna ili racionalna komponenta čovjekove naravi koja nadživljuje smrt tijela. Mjesto toga duša je cijeli fizički i duhovni život koji podliježe zakonu grijeha i smrti. Drugo, preživljavanje osobnog identiteta ne ovisi o kontinuitetu fizičkih ili duhovnih tvari, već o tome da Bog čuva karakter ili osobnost svakog čovjeka.

Biblija nas u to uvjerava vrlo snažnom slikom prema kojoj se naša "imena nalaze u knjizi života" (Fil 4,3; Otk 3,5; 13,8; 17,8; 20,12). U Bibliji ime stoji za karakter ili osobnost, kako je to vidljivo iz različitih imena kojima opisujemo Božji karakter. Ovo daje slutiti da Bog čuva točnu sliku karaktera svake osobe koja je živjela na ovom planetu. Izvještaj svačijeg života je potpun, jer je Isus rekao: "Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi." (Mt 12,36.37)

Mi smo pozvani da u svom kršćanskom životu rastemo "u milosti i pravoj spoznaji" (2 Pt 3,18) kako bismo razvili karakter osposobljen za vječnost. Upravo je karakter ili osobnost koju smo razvili u ovom životu ono što Bog čuva u svom pamćenju i što će On sjediniti s uskrsnulim tijelom. Ovo objašnjava važnost razvijanja kršćanskog karaktera u sadašnjem životu, jer će to biti naš osobni identitet u budućem svijetu. Razvijanje pobožnog karaktera je djelo cijelog života. Ono zahtijeva svakodnevno pokoravanje osnažujućoj moći Svetog Duha. Pavao nam kaže da "nevolja rađa strpljenje, strpljivost prokušanost, a prokušanost nadu" (Rim 5,3.4).

Svaki vjernik razvija svoj jedinstveni karakter zahvaljujući kušnji, borbi, porazima, razočaranjima, pobjedama i rastenju u milosti, čemu smo svi izloženi. To znači da je nezamisliva mogućnost "mnogostukog kopiranja" ljudi prigodom uskrsnuća tako da svi slično izgledaju, postupaju i misle. Ne postoje dva ista kršćanska karaktera. Svatko od nas ima jedinstven karakter ili osobnost koju Bog čuva i koju će ujediniti s uskrslim tijelom.

Charles Hartshorne drži da nakon smrti ljudska bića "žive u savršenom i nepogrešivom Božjem pamćenju… Smrt ne može uništiti pa ni izblijediti knjigu čovjekova života; ona može značiti samo utvrđivanje njene završne stranice. Smrt na posljednjoj stranici ispisuje 'Kraj', ali se s knjigom ne događa ništa, niti se dodaje niti oduzima."[29]

Neke praktične posljedice. Praktične posljedice vjerovanja u uskrsnuće/preobrazbu čitave osobe nije teško vidjeti. Činjenica da će Krist prilikom svog dolaska uskrsnuti vjerne, obnavljajući u svakome od njih njegovu osobnost i karakter, prikladno je opisala Ellen G. White riječima da će "karakter oblikovan u ovom životu odrediti našu buduću sudbinu".[30] Ovo znači, kako to naglašava isti pisac, da je "danas vrijeme za sve da razvijaju snage koje [nam] je Bog dao, da bismo mogli oblikovati karakter koji će biti od koristi ovdje i za uzvišeniji život u budućnosti".[31]

Vjerovati u uskrsnuće/preobražaj tijela znači i postupati s našim tijelom s poštovanjem, jer sve što činimo njemu i s njime određuje naš uskrsnuli identitet. Primjer sjemena i ploda kojim se Pavao poslužio, pokazuje da postoji stupanj kontinuiteta između našeg sadašnjeg i uskrslog tijela. Ovaj kontinuitet osuđuje pretjerani asketizam onih koji preziru svoje tijelo, kao nešto zemaljsko što ćemo odbaciti kad budemo došli u nebeski Kanaan. On također osuđuje slobodu onih koji vjeruju da mogu bezgranično udovoljavati svome tijelu, budući da ono što se zbiva s njim neće utjecati na njihovu dušu.

Vjerovati u uskrsnuće/preobražaj tijela znači vjerovati i da ćemo biti u stanju prepoznati nama drage osobe. Prepoznat ćemo naše uskrsle i preobražene voljene, premda to ne mora biti zbog toga što će izgledati točno onako kao što smo ih posljednji put vidjeli. Mene je moja baka poznavala kao malog dječaka koji je dolazio u posjet na selo. Moja me supruga zna kao ćelavog čovjeka za kojeg se udala prije trideset i šest godina, dok je još imao bujnu valovitu kosu. Moji me unuci znaju kao djeda koji im priča priče iz drugog svjetskog rata.

U vrijeme uskrsnuća/preobrazbe mi ćemo prepoznati voljene osobe ne zato što će izgledati mlado ili staro kao što smo ih posljednji put vidjeli, nego na osnovi njihove jedinstvene individualnosti i osobnosti koju je Bog providnošću sačuvao i uskrsnuo sa savršeno novim tijelom. Kad nakon dvadeset ili trideset godina sretnemo kolege i kolegice iz osnovne ili srednje škole, najčešće u prepoznavanju imamo teškoća jer se njihov vanjski izgled tijekom godina promijenio. Ali kad zajedno prošetamo, ubrzo shvaćamo da se njihova jedinstvena osobnost zapravo nije promijenila. Još uvijek su Marija, Ivan ili Branko koje smo poznavali prije mnogo godina.

Isto načelo važi za prepoznavanje naših uskrsnulih voljenih. Prepoznat ćemo ih unatoč zamjetnom poboljšanju njihovog fizičkog izgleda, jer će Bog uskrisiti njihovu jedinstvenu individualnost i osobnost. Recimo na kraju da nas vjerovanje u uskrsnuće tijela potiče da ozbiljno pristupimo svom cjelokupnom biću s njegovim mentalnim, fizičkim i duhovnim komponentama, jer smo "hram Duha svetoga… koji (vam) je dan od Boga" (1 Kor 6,19) i kojega će Bog čudom uskrisiti prigodom Kristova povratka.

Uskrsnuće vjernika i nevjernika tijesno je povezano s posljednjim sudom, jer ga ono omogućuje. Sveto pismo jasno prikazuje da je posljednji sud poistovjećen s drugim Kristovim dolaskom. U određenom smislu jedan od značajnih razloga Kristova povratka je posljednji sud koji će konačno i trajno ukloniti zlo. Sam Isus je potvrdio ovu istinu kad je rekao: "Kad Sin Čovječji dođe sa svojim sjajem u pratnji svih anđela, sjest će na prijestolje svoje slave. Tada će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti jedne od drugih kao što pastir luči ovce od jaraca." (Mt 25,31.32) Posljedica ovog razdvajanja bit će da će zli "otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni" (r. 46).

Pavao ponavlja istu osnovu istinu kad govori o posljednjem sudu. On kaže: "…koje će svakomu dati prema njegovim djelima: onima koji ustrajnošću u dobru djelu traže slavu, čast i besmrtnost – njima život vječni; a onima samovoljnicima i koji se protive istini a pristaju uz nepravednost – njima srdžbu i gnjev." (Rim 2,6-8) Takve izjave ukazuju da je temeljna zadaća Kristova povratka izvršiti posljednji sud kojim ćemo ući u novi svijet.

Nijekanje posljednjeg suda. Danas mnogi imaju problema s prihvaćanjem ideje o božanskom posljednjem sudu za cjelokupno čovječanstvo. Smeta im koncept Boga kao Suca i ono što će se dogoditi na posljednjem sudu. Dobro poznati teolozi kao što su Karl Barth, Oscar Cullmann, Reinhold Niebuhr i Rudolf Bultmann gotovo i ne spominju posljednji sud, ističući mjesto toga ideju sadašnjeg suda. Posljednji sud tumače ne kao dramatičan, vrhunski kozmički događaj, nego kao sadašnju odluku za ili protiv Krista koja vodi do božanskog opravdanja ili osude pojedinaca.[32]

Dualisti također teško mogu opravdati potrebu za posljednjim sudom, jer vjeruju da je sudbina svake osobe već određena u vrijeme njezine smrti. Kao što to uverljivo kaže T. Francis Glasson: "Ako ljudi znaju svoju sudbinu poslije smrti, što je onda svrha posljednjeg općeg suda, koji ne može izazvati strepnje ni nesigurnosti, budući da je sve već određeno?"[33] Posljedice su jasne. Dualizam definitivno niječe potrebu za drugim Kristovim dolaskom i posljednjim sudom, učeći da smrću svatko susreće Krista i posljednji sud.

Ovo gledište počiva na dualističkom razumijevanju čovjekove naravi za koje smo ustanovili da je strano Pismu. Biblija nigdje ne uči o dvije faze nagrade i kazne, prve za dušu kad čovjek umre i druge za tijelo i dušu prigodom Kristova dolaska. Prigodom Kristova dolaska čitav čovjek uskrisuje na život ili na smrt (Iv 5,29), a to je povezano s posljednjim sudom.

Potreba za posljednjim sudom. Sveto pismo ne govori o potrebi za posljednjim sudom; ono jednostavno priznaje njegovu stvarnost kao aksiomatičnu, bjelodanu istinu. Jedini način da čovjek uđe u budući svijet nije postupna evolucija, već posljednji sud koji će Krist izvršiti pri svom dolasku. Stvarnost posljednjeg suda neizbježna je kao i smrt: "Kao što je ljudima određeno samo jedanput umrijeti – potom dolazi sud." (Heb 9,27)

Pavao retorički pita: "Misliš li, o čovječe… da ćeš izbjeći kazni Božjoj?" (Rim 2,3) Ne treba sumnjati u odgovor. Posljednji sud je tako očita i temeljna stvarnost da je svako sadašnje suđenje ponašanju vjernika neprikladno (Rim 14,10) i svaka presuda "ljudskog suda" izrečena nad vjernicima samo relativna (1 Kor 4,3.4)

Potreba za posljednjim sudom proizlazi iz Božje moralne naravi i moralnog poretka Njegova stvaranja. Bog bi posljednji sud mogao poništiti samo kad bi ukinuo svoju moralnu narav i moralni red u svemiru. Ako je Bog moralan, pravedni Bog, onda mora konačno i odlučno suditi moralno ponašanje svih svojih razumnih bića. Samo će posljednji sud donijeti kraj sukobu između dobra i zla, uklanjajući zlo na odlučan i trajan način.

Potrebu za posljednjim sudom određuje i naša ljudska sloboda i odgovornost. Bog nije ljude programirao da budu automati. On u potpunosti poštuje našu slobodu. Biti slobodan da izabereš, znači biti potpuno odgovoran za svoje odluke i sudbinu. Sud je posljedica Božjeg poštovanja naših odluka. Vječne posljedice naših odluka bit će otkrivene na posljednjem sudu.

Da bismo sačuvali nadu i optimizam u konačnu Božju pobjedu nad zlom, moramo sačuvati učenje o posljednjem sudu. Odbaciti ga značilo bi nijekati čovjekovu konačnu odgovornost, nijekati buduće otkrivenje Božje pravde i milosrđa, i zlo smatrati trajnom stvarnošću u svijetu.

Sveobuhvatnost posljednjeg suda. Posljednji je sud univerzalan jer obuhvaća vjernike i nevjernike. Ovu istinu jasno uči Sveto pismo. Na primjer, Krist je rekao da "će se pred njim skupiti svi narodi, a on će ih razlučiti kao što pastir luči ovce od jaraca" (Mt 25,32).

Pavao u Rimljanima piše da Bog bude "sudio svijet" (Rim 3,6) i da ćemo svi "stajati pred Božjim sudom" (Rim 14,10; usp. 2 Kor 5,10). U prizoru suda u Otkrivenju 20 svi mrtvi, mali i veliki, jaki i nemoćni, stoje pred sudskim prijestoljem (Otk 20,12.13).

Posljednji sud ne obuhvaća samo ljudska bića već i pale anđele. Petar posebno govori o sudu nad palim anđelima: "Bog nije poštedio anđela koji su sagriješili, već ih [je] strmoglavio u pakao [grčki tartaros] i predao mračnim bezdanima gdje ih čuva za Sud." (2 Pt 2,4; usp. Jd 6; 1 Kor 6,2.3) Premda ograničeni u svojim aktivnostima, pali anđeli nisu neaktivni. Zbog toga je posljednji sud stvarno univerzalan i konačan. U njega su uključena nebeska i zemaljska bića, i on predstavlja Božje konačno, odlučno i trajno uklanjanje zla i zlikovaca.

Suđeno će biti sve. Većina ljudi bi se mirno mogla sučeliti sa sudom kad bi bili sigurni da bi neki tajni grijesi ostali skriveni. No nema djela, riječi ili misli danas skrivenih koji neće biti otkriveni na sudnji dan. Ovu istinu Pismo jasno uči. Na primjer, Isus je rekao da će na sudnji dan "ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati" (Mt 12,36).

Pažljivo ispitivanje posljednjeg suda proteže se i na naše tajne misli. Pavao je pisao: "Zato ne sudite prerano, prije nego dođe Gospodin! On će osvijetliti što je skriveno u tami i objaviti nakane srdaca." (1 Kor 4,5; usp. Rim 2,16; Lk 12,2; Mt 10,26; 1 Tim 5,24) Što god smo u životu učinili, bilo javno ili tajno, bilo dobro ili zlo, bit će otkriveno na tom sudu.

Na kraju možemo reći da je posljednji sud univerzalan s obzirom na ljude i njihovo ponašanje. Njime će biti obuhvaćen svatko tko je ikada živio, i svako djelo, riječ i pomisao koje je učinio ili zamislio. Na posljednjem sudu nestat će sve zemaljske razlike – društvene, rasne, jezične, geografske, gospodarske, obrazovne, političke. Rudyard Kipling ovu univerzalnost rječito opisuje u The Balad of East and West, u kojoj kaže: "Oh, East is East, and West is West, and never the twain shall meet, Till Earth and Sky stand presently at a God's great Judgment Seat."*

Primljeno otkrivenje. Mjerilo prema kojem će sveti i grešnici biti suđeni na posljednjem sudu je otkrivenje Božje volje koje je svatko dobio. Stvari kao što su zvanje, reputacija, pojava i društvene veze, neće utjecati na Božji konačni sud. Kriterij će isključivo biti karakter i ponašanje svakog čovjeka u odnosu na primljeno svjetlo. Pavao objašnjava da "svi koji budu sagriješili bez Zakona, bez Zakona će i propasti; svi koji budu sagriješili pod Zakonom, po Zakonu će biti suđeni. Nisu, naime pred Bogom pravedni oni koji slušaju Zakon, nego će oni biti priznati pravednicima koji vrše Zakon." (Rim 2,12.13)

Milijuni ljudi živjeli su i danas žive bez poznanja Krista kao Božjeg vrhunskog otkrivenja i sredstva spasenja. Ovi se ljudi mogu spasiti na osnovu pouzdanog odgovora na ono što znaju o Bogu. Na Bogu je da odluči koliko je Njegove volje bilo otkriveno svakome kroz bilo koju religiju.

Pavao objašnjava da "kad pogani koji nemaju Zakona vrše, vođeni naravlju, propise Zakona, onda su oni, nemajući Zakona, sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova savjest: nutarnji sudovi koji ih međusobno optužuju ili brane… u dan u koji će Bog – prema mojem Evanđelju – suditi ljudske tajne po Isusu Kristu." (rr. 14-16)

Upravo zato što je Bog upisao određena temeljna moralna načela u savjest svakog čovjeka, svatko može biti odgovoran i na posljednjem sudu "nema(ju) isprike" (Rim 1,20). Bit će ugodno iznenađenje sresti među otkupljenim "poganima" one koji nikad nisu čuli za Radosnu vijest spasenja preko ljudi.

Odgovor Kristu. Odlučan čimbenik na posljednjem sudu je čovjekova reakcija na Krista. Spasitelj je rekao: "Tko mene prezire i ne prima mojih riječi, imat će svog suca. – Riječ koju sam vam navješćivao sudit će mu u posljednji dan." (Iv 12,48) Iste one Kristove riječi koje daju vječni život onima koji ih prihvate (Iv 3,18), donijet će vječnu smrt onima koji ih prezru: "Zaista, zaista, kažem vam, tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima vječni život. On ne dolazi na sud, već je prešao iz smrti u život." (Iv 5,24; usp. 3,36)

Tvrdnja "ne dolazi na sud" (krisis) ne znači da slučaj spašenih neće biti razmotren na posljednjem sudu, "jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim" (2 Kor 5,10; usp. Rim 14,10). "Sud" je suprotnost vječnom "životu" u Ivanu 5,24. Zbog toga ovaj tekst kaže da vjernik neće biti osuđen na posljednjem sudu zato što stalno "sluša" i "vjeruje" (u grčkom je sadašnje vrijeme) u Krista.

Ovdje uzeta grčka imenica za sud (krisis) često je uzimana u značenju osude (Iv 3,19; 5,29; 2 Sol 2,12). Pavao izražava isto gledište srodnom riječi kad kaže: "Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu." (Rim 8,1) Oni koji prihvate Krista nisu pod osudom ni u ovom životu ni na budućem sudu, jer su primili oproštenje za svoje grijehe i milost da u svom životu ispune "pravedni zahtjev Zakona" (r. 4).

Sud prema djelima? Stari i Novi zavjet uče da će Bog suditi čovjeku "po djelima" (Ps 62,13; usp. Jr 17,10). Krist je ponovio ovu istinu riječima: "Sin Čovječji ima doći u slavi Oca svojega, u pratnji anđela, te će tada platiti svakomu prema djelima njegovim." (Mt 16,27) Slično je i Pavao pisao da će Bog "svakome dati prema njegovim djelima" (Rim 2,6). Petar podsjeća svoje slušatelje da će Bog "bez pristranosti prema osobama sudi[ ti] po djelima svakog pojedinca" (1 Pt 1,17). Otkrivenje završava s obećanjem: "Pazi! Dolazim uskoro i sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovu djelu!" (Otk 22,12; usp. 20,12)

Ovo učenje o posljednjem sudu, na kome će se suditi prema djelima, čini se da proturječi biblijskom učenju o opravdanju vjerom, bez djela (Gal 2,16.21; Rim 3,27). Ako nam Bog daje dar vječnog života po vjeri, kako nam može suditi po našim djelima? Učinjeni su različiti pokušaji da se pomire ova dva naizgled suprotna učenja. Po našem mišljenju rješenje je u onome što bismo mogli nazvati dinamičnim gledištem na vjeru.

Spasenje vjernika od početka (opravdanja) do kraja (suda) ne ovisi o vjeri ili djelima uzetim zasebno, već o kombinaciji obojega, naime djelotvorne vjere. Vjera koja spasava nije samo pasivno prihvaćanje božanskih uvjeta spasenja, već aktivni odgovor očitovan u djelima. Kako je to nekoć rekao Jean Calvin: "Jedino nas vjera opravdava, a ipak vjera koja opravdava nije sama."[34] Samo vjera spasava, ali sama vjera bez djela ne spasava.

Sud na osnovu vjere. Posljednji sud "po djelima" bit će u određenom smislu sud na osnovu vjere. On će otkriti je li ispovijedana vjera bila iskrena. Ako je vjera bila iskrena, onda će kao dokazi postojati djela. Ako nema djela, onda vjera nije bila prava. Jakov vrlo upečatljivo izražava ovu istinu: "Naprotiv, reći će netko: Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Dokaži mi svoju vjeru odvojeno od djela, a ja ću tebi dokazati svoju vjeru djelima!" (Jak 2,18)

Posljednji sud nije sud po našim zaslugama, već po našem odgovoru vjere na Božju milosti, ponuđenu besplatno po Isusu Kristu. Bog neće pitati: Koja si djela učinio da zaslužuješ vječni život? već: Koji su tvoji plodovi "pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju" (Fil 1,11 – DF)? Rečeno drugim riječima, Bog će od nas tražiti "dokaz" žive, aktivne vjere (Rim 5,4; 2 Kor 9,13). Zadaća kršćanina nije da svakodnevno izvrši odgovarajuću količinu djela da bi mogao proći na sudu, već da se trudi da njegova vjera bude živa, "vjera ljubavlju djelotvorna" (Gal 5,6 – DF).

Pavao na dramatični način opisuje kako teži ostvari svoju vjeru. On, na primjer, kaže: "Ja bijem svoje tijelo i vučem ga kao roba, da s m ne budem odbačen." (1 Kor 9,27; usp. Fil 3,13.14) Pavao savjetuje vjernike: "Sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje. Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htjenje i djelovanje da mu se možete svidjeti." (Fil 2,12.13) Budući da s m vodi htjenje i djelovanje, Bog na posljednjem sudu neće kršćane pitati za njihova osobna dostignuća, već za odgovore vjere na Božje djelovanje u njihovom životu.

Zabuna između metode i mjerila. Prividna napetost između opravdanja vjerom i posljednjeg suda prema djelima često je uzrokovala nesporazum o odnosu između mjerila posljednjeg suda i metode kojom se to mjerilo zadovoljava.

Pod dojmom Pavlovog isticanja pravednosti po vjeri bez djela kao metode spasavanja (Rim 3,27.28; Gal 2,16), neki su zaključili da mjerilo posljednjeg suda nisu kršćaninova djela, već vjera u Kristova djela. Problem s ovakvim gledištem je što u svom legitimnom naglašavanju metode spasenja, naime, pravednosti po vjeri, zanemaruje mjerilo suda, naime, pravednost koja je omogućena vjerom u Isusa Krista. Uzeto kao krajnost, ovo gledište promiče opravdanje grešnosti a ne opravdanje grešnika vjerom. Takvo gledište počiva na samovoljnom, jednostranom čitanju Pavla. Ono se usredotočuje na ono što Pavao uči o metodi spasenja, istodobno zanemarujući jednako važno učenje o mjerilu suda.

U svom izlaganju dinamičnosti spasenja u poslanicama Rimljanima i Galaćanima Pavao prvo raspravlja o metodi, a onda o mjerilu spasenja. U prvih jedanaest poglavlja u Rimljanima, kao i u prva četiri poglavlja u Galaćanima, Pavao pomoću raznih ilustracija objašnjava da je metoda spašavanja Božji dar milosti, a ne čovjekova dostignuća (Rim 3,21-28; 10,9.10: Gal 2,16; 3,10.11; 4,28-30). Međutim, nakon izlaganja o Božjem daru (metodi) spasenja, Pavao posvećuje ostala poglavlja u objema poslanicama razmatranju Božjeg zahtjeva (mjerila) pokoravanja Njegovoj volji po Kristovoj milosti.

Pavao je shvatio nerazrješivu vezu između onoga što nam Bog daje kroz Isusa i onoga što od nas zahtijeva zahvaljujući snazi Njegova Duha. Spasenje je dar milosti, ali prihvaćanje tog dara zahtijeva kao odgovor poslušnost, koja pokazuje koliko je iskrena naša vjera. Dokaz preobrazbe naše grješne naravi su naši postupci, ili ono što Pavao naziva "plod Duha" (Gal 5,22). Ovo objašnjava zašto će Bog na posljednjem sudu "svakome dati prema njegovim djelima" (Rim 2,6). "Djela" ili "plod" su odlučujući na posljednjem sudu, jer predstavljaju dokaz prihvaćanja Božjeg dara spasenja vjerom. Kako to Emil Brunner prikladno kaže: "Pitanje nije da li je odlučujuće činiti dobro, već da li čovjek dobro čini vlastitom snagom."[35]

Prema tome, zaključujemo da metoda spasenja vjerom ne proturječi već potvrđuje mjerilo posljednjeg suda prema djelima, jer djela koja Bog traži proizlaze iz žive vjere.

Posljednji sud je pravedan i ozbiljan. Suđenje na temelju djela pokazuje da će Božji sud biti savršeno pravedan, jer će se temeljiti na djelima, a ne na mašti. Ljudski sud često počiva na dojmovima ili djelomičnom poznavanju činjenica. Ljudi mogu prosuđivati postupke, ali ne i pobude koje su ih potaknule. Nasuprot tome "znamo da se kazna Božja vrši sukladno istini" (Rim 2,2), jer počiva na potpunom poznavanju skrivenih pobuda, kao i na očitim postupcima svakog živog čovjeka. Na posljednjem sudu Gospodin će "osvijetliti što je skriveno u tami i objaviti nakane srdaca" (1. Kor 4,5; usp. Rim 2,16).

Suđenje po djelima također znači da će posljednji sud biti ozbiljan, praćen vječnim posljedicama. Dobro ili zlo što je tko učinio, određuje njegovo vječno spasenje ili osudu, jer pokazuje primanje ili odbacivanje dara spasenja. "Dolazi naime čas", rekao je Isus, "kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih: koji su činili dobro, na uskrsnuće – na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće – na propast" (Iv 5,28.29).

Ozbiljnost posljednjeg suda ponekad je prikazana biblijskim izrazima Božje srdžbe. U stvari dan suda ponekad je nazvan "dan gnjeva" (Rim 2,5) i "veliki dan njihove srdžbe" (Otk 6,17; usp. 11,18; 14,19). Božji gnjev je neizbježna posljedica Njegove svetosti, pravednosti i ljubavi. Budući da je svet, Bog ne odmahuje rukom na grijeh, već svaki prijestup svoje poznate volje uzima savršeno ozbiljno (Izl 34,7). Kristova smrt na križu predstavlja jedinstveno otkrivenje pune težine Božje osude i srdžbe prema grijehu (Rim 3,24.25; 1 Iv 4,10). Ako je Krist podnio tako tešku osudu za naše grijehe, "kako ćemo joj izbjeći mi ako zanemarimo takvo i toliko spasenje?" (Heb 2,3; usp. 10,26.27)

Koncept velike borbe. Adventističko razumijevanje posljednjeg suda jedinstveno je jer uključuje ocjenjivačku i izvršnu fazu. Osnova adventističkog razumijevanja posljednjeg suda je ideja "velike borbe". Ona obuhvaća podrijetlo, razvoj i konačno rješenje sukoba između dobra i zla. Najdramatičniji opis početka ovog sukoba nalazimo u dobro poznatim slikama u Otkrivenju 12, gdje čitamo da se "zametnu rat u nebu", u kojem su Sotona i njegovi anđeli poraženi i "mjesta za njih više nije bilo u nebu" (rr. 7-9). Sukob koji je otpočeo na nebu proširio se na Zemlju (rr. 13-17), gdje je nastavljen dok Sotona ne bude utamničen "za tisuću godina" (Otk 20,1-3). Na kraju tog razdoblja Sotona će zauvijek biti uništen, "bačen u ognjeno i sumporno jezero" (rr. 7-10).

U adventističkoj teologiji posljednji sud je važan, vrhunski događaj božanske odluke u ovoj "velikoj borbi" koja se proteže izvan našeg svijeta i uključuje nebeska bića (Ef 3,10; 6,12; Kol 1,16; 2,15; Rim 8,38). Posljednjim sudom Bog ostvaruje dva važna cilja. S jedne strane otkriva i izvršava svoj pravedni sud (Rim 2,5.6) kojim će učiniti kraj ljudskoj i nebeskoj pobuni te uspostaviti svoje vječno kraljevstvo. S druge strane, posljednjim sudom omogućuje svojim moralnim stvorenjima da razumiju i prihvate pravdu koja se očituje u dodjeli vječnog života jednima, a vječne smrti drugima (Otk 15,3.4).

Faze ocjenjivanja i izvršenja. Vječna sigurnost moralnog svemira u velikoj je mjeri određena razmjerom u kojem njegova stvorena razumna bića razumiju i prihvate pravednost Božjih sudova. Bilo bi teško osigurati pouzdano prihvaćanje Božje pravednosti kad bi se posljednji sud sastojao isključivo od jednostranog i nedokučivog izvršnog čina, kojim Krist prigodom svog dolaska svakome dodjeljuje nagradu ili kaznu kako je to sam rekao.

Stoga adventisti vjeruju da Božji posljednji sud obuhvaća ocjenjivačku i izvršnu fazu. Ovu posljednju Krist izvršava prigodom svog povratka, kada će živim i uskrsnulim vjernicima dati vječni život, a žive zlikovce kazniti smrću (2 Sol 1,7-10; Mt 25,31.32; Rim 2,5-7).

Prva faza (ocjenjivačka) se odigrava prije i poslije Kristovog drugog dolaska; stoga je nazivamo "pred-adventnim" i "post-adventnim" sudom. Važna svrha ovog istražnog postupka je omogućiti nebeskim i zemaljskim bićima da potpuno razumiju i prihvate pravednost Božjeg posljednjeg suda. Adventističko razumijevanje, da se posljednji sud sastoji od ocjenjivačke i izvršne faze, čuva izuzetnost, jedinstvo i konačnost koje Sveto pismo pripisuje ovom događaju.

Obje faze posljednjeg suda nisu izričito istaknute u Svetom pismu, jer je za biblijske pisce činjenica posljednjeg suda bila mnogo važnija od njegovih faza. No više biblijskih tekstova jasno pokazuje da posljednji sud obuhvaća ocjenjivačku i izvršnu fazu. S obzirom na ograničenost ovog poglavlja ne možemo ni pokušati dati adekvatnu analizu biblijskih tekstova koji podupiru ideju pred- i post-adventne faze posljednjeg suda. Ovih nekoliko komenatara koji slijede, pružaju samo brz pogled na ovaj predmet. Zainteresirani čitatelji mogu naći opširnu studiju posljednjeg suda u 13. i 14. poglavlju moje knjige The Advent Hope for Human Hopelessness.

Kratki progled pred-adventne faze posljednjeg suda. Učenje o pred-adventnom ocjenjivačkom sudu prisutna je pretpostavka u čitavom nizu Isusovih učenja o sudu. Na primjer, Isus je često govorio o primanju ili gubitku Božje nagrade (Mt 5,46; 6,1.2.4.5.16.18; 10,41; Mk 9,41; Lk 6,23.25), što pretpostavlja ocjenjivački sud da se odluči tko što prima. Isus se vraća da izvrši sud, a ne da ga uspostavi.

Isus je često govorio o čovjekovoj odgovornosti, koja uključuje ne samo djela nego i "svaku nekorisnu riječ" (Mt 12,36). Odgovornost svakog ljudskog bića očito se određuje prije no što Krist dođe da pozove one "koji su činili dobro, na uskrsnuće – na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće – na propast" (Iv 5,28.29). Uskrsnuće na život ili na propast predstavlja Kristov izvršni sud, koji pretpostavlja kraj ocjenjivačkog suda. Kristova izjava pokazuje da ljudi neće uskrsnuti da bi bili suđeni, već da prime presudu. Ako bi onima koji uskrsnu za vječni život ili smrt tek trebalo biti suđeno, onda bismo imali proturječnu situaciju u kojoj bi se presuda izvršila prije no što je sud uopće zasjedao.

Pavao opisuje posljednji sud kao vrijeme "objavljenja pravedna suda Boga" (Rim 2,5 – DF). Ova objava "pravedna suda Boga" pretpostavlja postojanje nekog ranijeg procesa istraživanja kojim se određuje tko treba primiti dar vječnog života, a tko "biti kažnjen(i) vječnom propašću: udaljen(i) od Gospodnjega lica" (2 Sol 1,8.9). Objava Božjeg suda prigodom Kristovog drugog dolaska pretpostavlja kraj Božjeg suda Njegova prije dolaska.

Istu misao možemo izvući iz Pavlova spominjanja Isusa "koji će suditi žive i mrtve" (2 Tim 4,1; usp. 1 Pt 4,5). Ako se mrtvima sudi dok su još mrtvi, takav sud mora prethoditi adventnom sudu, kad će uskrsnuti bilo na vječni život ili vječnu smrt. Ovaj tekst je dio Pavlovog naloga Timoteju: "Zaklinjem te – pred Bogom i Kristom Isusom koji će suditi žive i mrtve – i njegovim dolaskom i njegovim kraljevstvom: propovijedaj riječ…" (2 Tim 4,1.2)

William Barclay ukazuje na značenje redoslijeda ovog naloga: (1) sud, (2) dolazak, (3) kraljevstvo. Ovaj redoslijed, ističe, odražava logični razvoj koji vodi do ostvarenja povijesti spasenja.[36] Kristovom suđenju živih i mrtvih slijedi Njegov dolazak, kojim će biti uspostavljeno Njegovo vječno kraljevstvo.

Pavlovi opisi drugog Kristovog dolaska u 1. Solunjanima 4,13-18 isključuju mogućnost univerzalnog istražnog suda koji zasjeda prigodom Kristova dolaska. Uskrsnuću i preobražaju vjernika odmah slijedi njihov sastanak s Gospodinom, a ne istražni sud. J. A. Speiss odlično zapaža: "Činjenica je da su uskrsnuće i promjene koje će se dogoditi 'u tren oka' na živima, sami po sebi rezultat i ostvarenje već provedenog suđenja. Oni su posljedice već donesenih presuda."[37]

U Danielu 7 nalazimo dojmljivo viđenje u tri dijela, gdje u svakome nebeski sud u prisutnosti Pradavnoga, okruženog tisućama anđela, prethodi dolasku Sina čovječjeg da primi vječno kraljevstvo. Ovo važi i za Otkrivenje 11 gdje objava, da je došlo "vrijeme da treba suditi mrtve" (Otk 11,18), prethodi otvaranju Svetinje nad svetinjama u nebeskom hramu u kojemu se vidi Kovčeg saveza (r. 19). Ovo je jasna aluzija na tipski Dan pomirenja koji se ostvaruje u antitipskom drugom Kristovom dolasku, prikazanom očitovanjem kozmičkih znakova kraja (r.19).

Ovih nekoliko navedenih tekstova dovoljno pokazuje da se ideja pred-adventnog ocjenjivačkog suda na različite načine jasno podrazumijeva u Svetom pismu. Ona je prisutna pretpostavka u velikom dijelu Isusova i Pavlova učenja. Jasnije opise pred-adventnog suda nalazimo u apokaliptičkim viđenjima suda u Danielu (pogl. 7 i 8) i u Otkrivenju (pogl. 5 i 14). Važne elemente o Kristovom djelu na pred-adventnom sudu pruža tipološka veza koju poslanica Hebrejima uspostavlja između službe na Dan pomirenja, koju je obavljao veliki svećenik u zemaljskom Svetištu, i Kristove službe u nebeskom Svetištu.

Kratki pregled post-adventne faze posljednjeg suda. Više biblijskih tekstova jasno potvrđuje da će spašeni nakon Kristova povratka voditi jedan sud. Krist je svojim sljedbenicima obećao da će "u obnovi svijeta, kad Sin Čovječji sjedne na svoje slavno prijestolje – sjesti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest Izraelovih plemena" (Mt 19,28).

Koreći Korinćane što suvjernike vode na sud, Pavao daje ovu zapanjujuću izjavu: "Zar ne znate da će sveti suditi svijetu? Pa ako ćete vi suditi svijetu, zar niste dostojni suditi u sitnicama? Ne znate li da ćemo suditi anđelima? Koliko više onda u svagdašnjem!" (1 Kor 6,2.3) "Svijet" kome će sveti suditi mora biti svijet nespašenih, inače bi sveti sudili sami sebe. Činjenica da "sveti" sude, sama po sebi pokazuje da su oni već suđeni na pred-adventnom sudu koji im je omogućio ulazak u Božje kraljevstvo.

Sveti će također suditi "anđelima". Ovdje mora biti riječ o palim anđelima koje, prema Petrovim riječima, Bog "čuva za Sud" (2 Pt 2,4; usp. Jd 6). Recimo na kraju da će, prema Pavlu, uskrsnuli sveti sudjelovati u post-adventnom sudskom procesu, kojim će biti ispitani slučajevi nespašenih ljudskih bića, kao i palih anđela.

Ivan u Otkrivenju potvrđuje i proširuje navedena svjedočanstva u svom opisu tisućugodišnje vladavine svetih: "Zatim opazih prijestolja, i onima što sjedoše na njih bi dana vlast da sude. Opazih i duše pogubljenih zbog Isusova svjedočanstva i Riječi Božje i sve one koji se nisu poklonili Zvijeri ni njezinu kipu i koji nisu primili žiga na svom čelu i na svojoj ruci. Oni oživješe i kraljevaše s Kristom tisuću godina. Ostali mrtvaci ne oživješe dok se nije navršilo tisuću godina. Ovo je prvo uskrsnuće. Blažen i svet tko je dionik ovog prvog uskrsnuća!" (Otk 20,4-6)

Iz ovog ulomka saznajemo da je spašenima prije svega povjeren sud. Ovi će sveti početi suđenjem nakon što ožive u vrijeme prvog uskrsnuća. Ono se razlikuje od uskrsnuća u kojem "ostali mrtvaci" uskrisuju poslije tisuću godina da bi bili uništeni u ognjenom jezeru. Vrijeme prvog uskrsnuća je drugi Kristov dolazak, koji je simbolično prikazan u prethodnom ulomku prizorom sjajnog jahača na bijelom konju kojega slijede nebeske vojske (Otk 19,11-16).

Sveobuhvatnost post-adventnog suda. Post-adventni sud obuhvatit će sve nevjernike i pale anđele. Ova sveobuhvatnost iskazana je na različite načine. Već smo zamijetili da je Isus rekao kako će se suditi "dvanaest Izraelovih plemena" (Mt 19,28). Pavao govori da će sveti suditi "svijetu" i "anđelima" (1 Kor 6,2.3). Ivan na veoma dramatičan način izražava ovu sveobuhvatnost: "I opazih mrtvace, male i velike, gdje stoje pred prijestoljem. I otvoriše se knjige… More predade mrtvace koji su se nalazili u njemu; Smrt i Podzemlje predadoše mrtvace koje su držali. I bili su suđeni svako po svojim djelima." (Otk 20,12.13)

Suđenje se vrši na temelju podataka koji su zapisani u knjigama djela i podataka nađenih u knjizi života. Otkrivenje spominje obje knjige. Prva očito sadrži izvještaj o djelima ljudi: "Tako su mrtvaci suđeni prema onom što je napisano u knjigama, po svojim djelima." (r.12) Paralelizam ovdje nagovještava da je sadržaj ovih knjiga izvještaj o njihovim djelima. Već smo vidjeli da je ideja suda zasnovanog na izvještaju o djelima uobičajena u Svetom pismu. "Sud sjede", kaže Daniel, "knjige se otvoriše." (Dn 7,10)

Ideja o izvještaju što ga Bog vodi za djela svake osobe pokazuje da svatko piše svoju sudbinu. Svojim svakidašnjim životom stvaramo izvještaj koji će nam na posljednjem sudu donijeti ili sramotu ili čast. U određenom smislu, nije Bog onaj koji će svakome suditi, nego će na posljednjem sudu osuditi svakoga ono što je zapisano.

Druga je knjiga nazvana "knjiga života": "I druga knjiga, knjiga života bi otvorena… I tko se god ne nađe upisan u knjizi života bi bačen u jezero ognjeno." (Otk 20,12.15) U toj su knjizi zapisana imena svih koji su vjerovali u Krista. I Stari i Novi zavjet često govore o knjizi u kojoj su upisana imena pravednika (Izl 32,32.33; Dn 12,1; Lk 10,20; Fil 4,3; Otk 3,5; 13,8; 21,27).

Veza između knjige s djelima i knjige života nije jasna. Austin M. Farrar prikladno misli da oni, kojih se imena ne nalaze u knjizi života, imaju priliku razumijeti razlog tome provjeravanjem knjiga koje sadrže izvještaj o njihovom životu.[38] Čini se mogućim da je ova provjera i dio sudskog procesa što ga vode sveti. Bit će u Božjem kraljevstvu iznenađenja kad nekih od poštovanih "svetih" neće biti u njemu, ali će tu biti neki poznati "grešnici". Knjiga djela objasnit će zašto su u knjizi života neka imena prisutna, a druga odsutna. Važna funkcija post-adventnog, kao i pred-adventnog suda, jeste omogućiti moralnim bićima da u potpunosti razumiju i prihvate pravednost Božjih sudova.

Uspoređivanje pred- i post-adventnog suda. Uspoređivanje pred- i post-adventnih faza posljednjeg suda ukazuje na nekoliko sličnosti i različitosti. Obje su sudski proces koji prethodi Božjem izvršnom činu dijeljenja konačne nagrade ili kazne. Obje su određene da omoguće moralnim bićima da ocijene i prihvate pravednost Božjeg suda u spasavanju jednih a osuđivanju drugih. Obje određuju vječne sudbine razumnih, moralnih bića.

No postoje i neke razlike. Dok se pred-adventni sud vrši u prisutnosti svetih nebeskih bića, post-adventni sud se održava pred spašenim ljudima. Dok prvi otkriva Božju pravednost u spasavanju vjernika, drugi otkriva Njegovu pravdu u kažnjavanju nevjernika. Dok prvi rezultira u drugom Kristovom dolasku kad pravedni primaju vječni život, drugi završava vječnim uništenjem zlih.

Dva rezultata. Razlika između pred-adventne i post-adventne istraživačke faze posljednjeg suda prvenstveno je u njihovim rezultatima. Pred-adventni sud održava se u prisutnosti nebeskih bića koja nisu pala u grijeh i otkriva Božju pravednost u Kristovom dolasku kad će uskrsnule i žive vjernike nagraditi darom vječnog života. S druge strane, post-adventni sud vrši se pred spašenim ljudima i otkriva Božju pravednost u Kristovom silasku na Zemlju na kraju tisuću godina, da uskrsnule zle kazni vječnom smrti.

Konačni rezultat posljednjeg suda što ga Krist vrši, prvo prigodom svog drugog dolaska, a onda na kraju tisuću godina, je vječni život za pravedne i trajno uništenje nepravednih. Ovo adventističko razumijevanje posljednjeg suda čuva jedinstvo i konačnost što ih Sveto pismo pripisuje ovom događaju. Ono povećava naše divljenje prema Božjoj pravdi i jača naše očekivanje Kristovog drugog dolaska.

Konačni rezultat Kristova povratka je obnova ovog svijeta u njegovo prvotno stanje. Uskrsnuće i preobraženje vjernika, posljednji sud i uskrsnuće i uništenje nevjernika pripremni su događaji koji vode do konačnog čina plana otkupljenja: stvaranju novog neba i nove zemlje (Otk 21,1; 2 Pt 3,13).

Cilj stvaranja i otkupljenja bit će na kraju ostvaren kad iz cijelog stvaranja budu uklonjene posljedice grijeha i Bog uspostavi novi, savršeni poredak. Samo kad izgubljeni raj postane obnovljeni raj, u potpunosti će se ostvariti svrha prvog i drugog Kristovog dolaska.

Bog je prigodom stvaranja obećao ljudskom rodu da će Zemlja biti naše obitavalište i baština (Post 1,28). Naši su praroditelji zbog grijeha istjerani iz Edenskog vrta; sad su morali izvan njega živjeti pod prokletstvom (Post 3,17). Obećanje o konačnoj pobjedi, koje je Bog dao neposredno nakon pada u grijeh (r. 15), sadržavalo je i jamstvo obnove raja na novoj Zemlji.

Ovo jamstvo nalazimo i u Božjem obećanju Abrahamu: "Tebi i tvom potomstvu poslije tebe dajem svu zemlju u kojoj boraviš kao pridošlica – svu zemlju kanaansku – u vjekovni posjed; a ja ću biti njihov Bog." (Post 17,8) Zamijetimo da je Bog kanaansku zemlju obećao ne samo Abrahamovim potomcima, nego i njemu samome. Očito se ovo obećanje nikada nije ispunilo na samome Abrahamu, jer je jedina zemlja koju je ikada posjedovao u Kanaanu bila pogrebna špilja koju je kupio od Hetita (pogl. 23).

Prošireno ispunjenje. Poslanica Hebrejima nam pokazuje da je Abraham očekivao veće ispunjenje Božje obećane baštine u kanaanskoj zemlji, naime, "grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac" (Heb 11,10). "Grad" kojeg je Abraham očekivao bio je Novi Jeruzalem koji će postojati na novoj Zemlji. Tada će se konačno ostvariti Božje obećanje Abrahamu; ne onda kad Židovi ponovno nasele Palestinu, kako to uče dispenzacionalisti, već kad Bog osnuje novi svijet kao baštinu sve Abrahamove duhovne djece.

Pavao aludira na prošireno ispunjenje obećanja o kanaanskoj zemlji kad kaže da je Bog Abrahamu i njegovim potomcima obećao "da će biti baštinik svijeta" (Rim 4,13). Isto proširenje obećanja o kanaanskoj zemlji vidljivo je u Kristovom blaženstvu: "Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju" (Mt 5,5), što je parafraza teksta u Psalmu 37,11: "Zemlju će posjedovati krotki." Obećanje ulaska u počinak i mir kanaanske zemlje prikaz je mira na novoj Zemlji koja očekuje Božji narod (Heb 4,9). Stoga nova Zemlja predstavlja konačno ispunjenje Božjeg obećanja Njegovom narodu.

I Stari i Novi zavjet govore o budućem svijetu da će Bog za otkupljene postaviti "nova nebesa i nova zemlja" (Iz 65,17; 2 Pt 3,13; Otk 21,1). Što znači izraz "nova nebesa i nova zemlja"? Da li to znači da će naš planet biti potpuno uništen pa će Bog stvoriti nov novcat planet, potpuno različit od sadašnjeg? Ili to znači da će Bog očistiti i obnoviti naš planet, ovu Zemlju?

G. C. Berkouwer spominje niz luteranskih teologa koji zastupaju ideju uništenja sadašnje Zemlje i potpuni prekid između stare i nove Zemlje.[39] Pritom se pozivaju na tekstove kao što je 2. Petrova 3,12 gdje piše: "…dolazak dana Božjega kojim će se nebesa u plamenu raspasti, a počla u ognju rastopiti!"

Nema sumnje da će Zemlja biti radikalno preobražena kataklizmičkim događanjima koja će pratiti izvršavanje Kristove presude nad grešnicima i ovim grešnim svijetom. No Sveto pismo ne podupire ideju potpunog uništenja ove Zemlje, već njezinu obnovu. Za to daje četiri glavna razloga.

Nova po kakvoći, a ne po postanku. Prvo, izraz upotrijebljen u 2. Petrovoj 3,12 i Otkrivenju 21,1 da opiše ovaj svijet ("novo nebo i nova zemlja") u grčkom je kainos, a ne neos. Znakovita je razlika između ova dva izraza. Kako J. Behm objašnjava, neos je ono što "je novo u vremenu ili postanku", dok je "kainos ono što je novo u naravi, različito od uobičajenog, dojmljivo, bolje od staroga, superiornije po vrijednosti ili privlačnosti".[40] Prema tome, izraz "novo nebo i nova zemlja" znači da se nova Zemlja ne razlikuje u potpunosti od ove, već je bolja, jer će biti slavno obnovljena.

Dobar primjer značenja kainos nalazimo u 2. Korinćanima 5,17 gdje Pavao piše: "Ako je tko u Kristu, on je novi [kainos] stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo." Kao što novi vjernik postaje "novo stvorenje ili stvor" (moguće je izraziti se na oba načina), nakon što je obnovljen i preobražen božanskom milošću, tako će ovaj svijet postati "novo nebo i nova zemlja" kad bude očišćen i obnovljen božanskom silom. U oba slučajeva "novo" je nastavak staroga.

Oslobođena raspadljivosti. Drugi razlog u prilog obnove a ne uništenja ovog svijeta je Pavlova izjava da će se "i samo stvorenje osloboditi ropstva raspadljivosti da sudjeluje u slavi djece Božje" (Rim 9,21). Činjenica da Pavao opisuje konačnu obnovu ovog svijeta kao oslobođenje "od ropstva raspadljivosti", ukazuje na obnovu sadašnjeg stvorenja, a ne na potpuno drukčije stvaranje koje nema veze s ovim svijetom.

Treći razlog je kontinuitet koji nagovještava uskrsnuće tijela. Činjenica da Pismo govori o uskrsnuću tijela, a ne o stvaranju novih ljudskih bića, jasno ističe kontinuitet između našeg sadašnjeg postojanja i onoga na novoj Zemlji. Ako se to može reći za čovjeka kao stvorenje, imamo razloga vjerovati da važi i za ostalo stvorenje.

Sotonin poraz. Četvrti razlog što zagovaramo obnovu a ne uništenje jeste što bi uništenje predstavljalo pobjedu za Sotonu, a ne za Boga. Ono bi značilo, kako to Anthony Hoekema pravilno objašnjava, da bi "Sotona uspio tako razorno izopačiti današnji kozmos i našu Zemlju, da Bogu ne bi preostalo drugo nego ih potpuno izbrisati da više ne postoje. No Sotona nije izvojevao takvu pobjedu. Naprotiv, on je hametice poražen. Bog će otkriti punu veličinu ovog poraza kad bude obnovio upravo ovu Zemlju na kojoj je Sotona varao čovječanstvo i s nje konačno uklonio sve posljedice Sotoninih zlih spletaka."[41]

Praktična posljedica obnove ove Zemlje je što je ne možemo otpisati kao totalni gubitak i radovati se njezinom propadanju. Naprotiv, danas moramo nastojati poboljšati ovaj svijet s obzirom da ga Bog na kraju namjerava obnoviti. Naša je zadaća razviti i promicati drukčiji kršćanski način života koji vrijedi ne samo za ovaj, već i za budući svijet.

Eterični raj. Većina ljudi vjeruje da će budući svijet biti eterično središte za odmor negdje na nebesima, u kojem će proslavljene duše provoditi vječnost u vječnom razmišljanju i meditaciji. Ovo pogrešno mišljenje vidljivo je u tekstovima popularnih crkvenih himni, kao što je, na primjer, ovaj: "U kućama slave i beskrajnog uživanja, zauvijek ću Te slaviti u blještavom nebu."**

Pomisao da provede vječnost u duhovnom svijetu negdje daleko u svemiru, odjeven u bijele haljine, prebirući po žicama na harfi, pjevajući, meditirajući i razmišljajući, teško da može biti privlačna za kršćanina ovog vijeka, koji uživa u izgledu i zvukovima velikih metropola. U eseju pod naslovom "Paradise" (Raj) engleski pjesnik Laurie Lee bilježi kako je suvremen um nezadovoljan tradicionalim slikama raja: "Suviše ćudoredan, suviše dezinficiran, suviše opterećen besprijekornim ponašanjem, on prima samo nužno odobravanje vjernika. Pakao je s druge strane uvijek privlačio mnoštvo, jer se u njemu odvija devedeset posto aktivnosti – jarke boje, visoke temperature, složene đavolije i uvijek dostupno zanimljivo društvo."[42]

Ova vizija neodređenog, eteričnog raja, nadahnuta je grčkom filozofijom, a ne biblijskim učenjem. Za Grke su materijalni sastojci ovog svijeta bili zli i, prema tome, nevrijedni opstanka. Cilj je bio dostići duhovno područje, u kojem duše oslobođene tamnice materijalnog tijela uživaju vječno blaženstvo.

Tijekom naših proučavanja vidjeli smo da je kršćanska crkva prihvatila grčko dualističko gledište o čovjekovoj naravi i budućnosti. Utjecaj dualizma na kršćansku misao i život su nemjerljivi. Ne samo što je doveo do potcjenjivanja fizičkog (vita activa) u prilog duhovnog života (vita comtemplativa), već je doveo i do obezvređivanja ovog materijalnog svijeta u prilog duhovnog negdje gore "na nebu".

Većina današnjih kršćana želi provesti vječnost "gore na nebu", a ne ovdje dolje na obnovljenoj Zemlji. Ove sam činjenice postao svjestan na neobičan način tijekom istraživanja gradiva za ovo poglavlje. Kad sam u računalni katalog knjižnice sveučilišta Andrews upisao pojam "nova Zemlja", na zaslonu se pojavio samo jedan tekst. Bila je to studija o "Restoranu Nova zemlja" u saveznoj državi Illinois. No kad sam upisao riječ "nebo", na zaslonu se pojavilo više od dvije stotine naslova. Očito je budući svijet u misli kršćanina povezan s "nebom", a ne s "novom Zemljom".

Biblijski realizam. Vizija eteričnog, duhovnog raja negdje "gore na nebu" potekla je od grčkog dualizma, a ne biblijskog realizma. Stari i Novi zavjet ne govore o "novom nebu i novoj zemlji" (Iz 65,17; Otk 21,1) kao nekom drugom svijetu negdje daleko u svemiru, već sadašnjem nebu i Zemlji, koji su obnovljeni i preobraženi u prvotno savršenstvo.

U jednoj drugoj studiji pokazao sam kako je vizija mira, sklada, materijalnog napretka i uživanja prasubote – Adamovog prvog dana poslije stvaranja – u starozavjetno doba funkcionirala kao paradigma posljednjeg dana, uobičajenog naziva za svijet koji će doći.[43] Mir i sklad koji su vladali između Adama i životinjskog svijeta bit će obnovljen na novoj Zemlji, kad će "vuk… prebivati s jagnjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce će ih vodit" (Iz 11,6).

Jednako će tako blagostanje i obilje prvog stvaranja biti obnovljeno na novoj Zemlji "kada će otač stizat žeteoca, mastilac grožđa sijača, kad će planine procuriti mladim vinom" (Am 9,13; usp Iz 4,2; 30,23-25; Jl 3,18; Sef 3,13). Ovi opisi pružaju sliku stvarnog i izobilnog "zemaljskog" života u novom svijetu.

Urbani život. Novi zavjet jednako tako naglašava kontinuitet između života sadašnjeg svijeta i svijeta koji će doći. Možda je najsnažnija slika, uzeta da prenese osjećaj kontinuiteta i realnosti novog svijeta, slika grada. U Poslanici Hebrejima, na primjer, piše da je Abraham "očekivao grad s temeljima kojemu je Bog graditelj i tvorac" (Heb 11,10). Ovo Abrahamovo iskustvo je slika iskustva svih vjernika, jer, kako isti pisac objašnjava, "ovdje nemamo trajnog grada, već tražimo budući!" (Heb 13,14)

Novi zavjet završava uzbudljivim opisom svetog Grada, Novog Jeruzalema, u koji ulaze "samo oni koji stoje upisani u Janjetovoj knjizi života" (Otk 21,27). Pitanje je treba li sve pojedinosti ovog grada uzeti doslovno. Na primjer, zašto bi sveti Grad trebao imati vrlo visok zid koji bi sprečavao njegove stanovnike da promatraju veličanstvenu panoramu koja se pruža iza gradskih zidina? Očito je viđenje tako visokog zida Ivanu i njegovim suvremenicima govorilo o savršenoj sigurnosti. U ono vrijeme što su zidovi bili viši to su građani mogli mirnije spavati.

Isto tako, spominjanje imena dvanaest plemena napisanih na dvanaestorim vratima (Otk 21,12) i imena dvanaestorice apostola napisanih na dvanaestorim temeljima (r. 14) pokazuje da će se građanstvo svetog Grada sastojati od vjernika iz starozavjetnih i novozavjetnih zajednica. Bez obzira na značenje svih pojedinosti, viđenje svetog Grada prenosi sliku ne mističnog, samostanskog života u nekom nebeskom odmaralištu, već urbanog života intenzivne aktivnosti na ovoj obnovljenoj Zemlji.

Aktivan, uzbudljiv život. Biblijska vizija svetog Grada pokazuje da će život na novoj Zemlji biti život druženja, uzbuđenja i aktivnosti, a ne izolacije i usamljenosti. Nova Zemlja bit će kompleksno, kozmopolitansko mjesto u kojem će ljudi različitih rasa, kultura i jezika živjeti i raditi zajedno u miru. Život neće biti statičan i dosadan, već dinamičan i kreativan.

"U Novom Jeruzalemu", piše Shirley C. Guthrie, "postojat će društvo bez uniformnosti, individualnost bez neodgovornosti. Problem individualnih prava nasuprot dobrobiti društva bit će riješen tako da društvo služi pojedincu, a pojedinac društvu u komonveltu slobodnih odgovornih bića sjedinjenih u ljubavi."[44]

Slika spašenih koji žive zajedno u Božjem Gradu, u međusobnoj povezanosti i uzajamnosti, predstavlja ispunjenje božanske namjere za stvaranje i otkupljenje. Prigodom stvaranja Bog je želio da ljudska bića nađu smisao svog života u zajedničkom radu da podlože zemlju i njome vladaju, a ne da žive sami. Otkupljenjem nas Krist pomiruje s Bogom i bližnjima, pa možemo živjeti u miru čak s onima koje smo ranije smatrali neprijateljima.

Bog blagosilja urbani život. Biblijska vizija svetog Grada na novoj Zemlji treba nas poučiti da je Bog blagoslovio strukturu urbanog života. Mnogi teško prihvaćaju ovu misao, jer njihovi sadašnji gradovi teško da su odraz Božjeg Grada. Naprotiv, u njihovim mjestima preovlađuju zločini, mržnja, neprijateljstvo i ravnodušnost spram Boga i bližnjih.

Sadašnje stanje života u gradu ne bi nas trebalo navesti da u načelu odbacimo urbanizaciju kao grešnu društvenu strukturu. Činjenica da će urbani život biti nastavljen na novoj Zemlji, govori da će ljudima biti moguće živjeti zajedno u kompleksom urbanom sustavu međusobne povezanosti i uzajamnosti, a da to neće izazvati društvene, gospodarske, ekološke, političke i rasne probleme koje danas doživljavamo. Što više, ova vizija zajedničkog života u budućem Božjem Gradu treba nas potaknuti da kao kršćani ne napustimo en masse gradove i pobjegnemo na selo, već da radimo u gradovima, i za gradove, vršenjem kršćanskog utjecaja i pružanjem pomoći u rješavanju mnogih složenih problema.

Glavni biblijski tekstovi koji govore o životu na novoj Zemlji (Iz 65,17-25; 66,22.23; Otk 21,1 do 22,5) pružaju nam samo blijede slike života kakav će stvarno biti. Stoga svaki pokušaj da se prikaže taj život, uvjeti i zanimanja u budućem svijetu treba smatrati vrlo ograničenim i nesavršenim naporom da se opiše stvarnost onoga "što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo" (1 Kor 2,9).

Božja prisutnost. Najjedinstvenija značajka života na novoj Zemlji bit će nezamisliv doživljaj Božje prisutnosti u Njegovom narodu. "Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on sam, Bog bit će s njima." (Otk 21,3) Ove su poznate riječi središnje obećanje Božjeg Saveza milosti (usp. Post 17,7; Jr 31,33; Heb 8,10), koje će se u potpuno ostvariti na novoj Zemlji.

U svojim prispodobama Isus je često govorio o čovjekovoj budućnosti, spominjući Božju prisutnost. Prispodobio je budućnost svojih sljedbenika sa svadbenom gozbom na kojoj je zaručnik (Mt 25,1-13) ili domaćin (Mt 22,1-10) On sam; također i s domom u koji se gospodar, sam Krist, vraća da nagradi svoje vjerne sluge riječima: "Uđi u veselje gospodara svoga!" (Mt 25,21; usp. Lk 12,35-38).

Božja prisutnost na novoj Zemlji bit će tako stvarna da "gradu ne treba sunce ni mjesec da svijetle u njemu, jer ga je rasvijetlio sjaj Božji, a Janje mu je svjetiljka" (Otk 21,23). Ovaj tekst pokazuje da na novoj Zemlji, nebo, mjesto gdje Bog obitava, i Zemlja, obitavalište ljudi, više neće biti razdvojeni već sjedinjeni. Vjernici će na novoj Zemlji uživati blagoslove zajedništva što su ga Adam i Eva doživljavali svake subote kad im je Bog došao u posjet. Pad u grijeh je raskinuo ovu blagoslovljenu zajednicu, ali je subota ostala da podsjeća vjernike na njegovu buduću obnovu (Heb 4,9). Svojim tjednim svetkovanjem subote njegujemo nadu u buduće zajedništvo s Bogom na novoj Zemlji. Bit će to, kao što Augustin kaže, "najveća od svih subota", kad "budemo počivali i vidjeli; vidjeli i voljeli, voljeli i slavili – to je ono što će biti na kraju bez kraja".[45]

Zajednica svih vjernika. Zajednica koju ćemo uživati s Trojstvom dovest će nas u zajednicu s vjernima svih vremena i cijeloga svijeta. Danas ovo zajedništvo možemo njegovati samo s onima koji žive u našem vremenu i u našoj blizini. Na novoj Zemlji naše će se druženje proširiti na one koji su živjeli u svakom dobu i zemlji: na patrijarhe, proroke, apostole, mučenike, misionare, pionire, naše pretke i potomke, pastore i vjerništvo.

Simbol ovog velikog druženja je veličanstvena svadbena gozba Janjetova: "Blago onima koji su pozvani na Janjetovu svadbenu gozbu!" (Otk 19,9) U ovo će društvo biti ubrojeno "veliko mnoštvo, koje nitko nije mogao izbrojiti, iz svakog naroda i plemena, puka i jezika" (Otk 7,9). Nemoguće je zamisliti oduševljenje i spoznaje do kojih ćemo doći kad se osobno upoznamo s najdarovitijim ljudima koji su ikada živjeli na Zemlji.

Odsutnost pada u grijeh. Najprimjetnija razliak između našeg sadašnjeg života i onoga na novoj Zemlji bit će odsutnost svega što danas ograničava ili prijeti našem životu. Đavao, uzročnik svih oblika zla, bit će uništen u ognjenom jezeru (Otk 20,10). Stoga više neće biti pojave zla u nama i oko nas. Teško je zamisliti kako će biti živjeti u novom svijetu u kojem više neće biti mržnje, zavisti, straha, neprijateljstva, diskriminacije, prijevare, tlačenja, ubijanja, nemilosrdne konkurencije, političkog rivalstva, trke u naoružavanju, ekonomske recesije, rasnih nemira, gladi, razlike između bogatih i siromašnih te bolesti i smrti.

"On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe." (Otk 21,4) Ove odvažne riječi znače više nego što zapravo kazuju. One žele reći da više neće biti neizlječivih bolesti, tragičnih nesreća, bogaljaste djece, pogrebnih povorki, trajnog rastanka. Također kažu da ćemo biti u stanju ostvariti naše Bogom nadahnute ciljeve. U našem sadašnjem životu bolest ili smrt često čine kraj ambicioznim projektima koje nastojimo ostvariti. Na novoj Zemlji će svi imati neograničeno vrijeme i resurse da ostvare najviše ciljeve.

Odsutnost straha. Odsutnost straha bit će posebno vidljiva u odsutnosti straha, nesigurnosti i zabrinutosti. Naš sadašnji život je stalno izložen opasnostima, nesigurnosti i strahu. Bojimo se da izgubimo zaposlenje, da nam provalnik opljačka dom, da nam težak kvar onesposobi automobil, da nas bračni drug iznevjeri, da naša djeca ne uspiju u školi ili na poslu, da nam se pogorša zdravlje, da nas naši vršnjaci ne prihvate. Jednom riječi, bojimo se svih nesigurnosti u životu. Takvi strahovi ispunjavaju naš život zabrinutošću, protiveći se tako Božjem cilju za nas i umanjujući naše ljudske sposobnosti.

Sveto pismo se služi različitim slikama da nas uvjeri kako na novoj Zemlji više neće biti straha ni nesigurnosti. Ono govori o gradu s temeljima kojemu je graditelj sam Bog (Heb 11,10) i o kraljevstvu "koje se ne može uzdrmati" (Heb 12,28). Možda je za kršćanina prvog stoljeća najupečatljivija slika sigurnosti bila grad koji ima "velike, visoke zidine" (Otk 21,12). Kad bi se zatvorila masivna vrata drevnih gradova, njegovi stanovnici su unutra mogli živjeti u relativnoj sigurnosti. Da bi se istaknula savršena sigurnost na novoj Zemlji, sveti Grad prikazan Ivanu ima zidine koje su visoke kao što je dužina grada (r. 16).

Još jedna značajna slika koja pruža osjećaj savršene sigurnosti na novoj Zemlji je nestanak mora ("mora više nema" – Otk 21,1). Za Ivana je more predstavljalo izolaciju na Patmosu i razdvojenost od suvjernika na kopnu. More je također smatrano prijetnjom sigurnosti u svemiru (usp. Otk 13,1; 17,15), posebno za Hebreje koji su, bez mornarice, stalno bili izloženi opasnosti iznenadnog napad s mora. Stoga odsutnost mora na novoj Zemlji znači odsutnost prijetnji njezinoj sigurnosti i skladu. Ovaj osjećaj sigurnosti za kršćanina ovog stoljeća bio bi najbolje prikazan drugim slikama kao što su: bez alarmnog sistema, bez sigurnosnih brava, bez osiguranja kuće, bez obilaska čuvara sigurnosti ili strateškog obrambenog sustava. Bez obzira na uporabljene slike, jasno je da ćemo na novoj Zemlji biti oslobođeni žalosnih posljedica straha i zabrinutosti.

Odsutnost zagađenja. Jedna od najugodnijih značajki života na novoj Zemlji bit će njezin čist okoliš. "Ništa nečisto nikada neće u nj ući; nijedan koji čini što je odurno i lažno." (Otk 21,27) Sloboda od moralnog onečišćenja grijeha odrazit će se i na slobodu od fizičkog zagađenja okoliša. Neodgovorno zagađivanje i crpljenje prirodnih resursa više neće predstavljati prijetnju životu, jer će građani nove Zemlje biti vjerni Božji upravitelji novostvorenog svijeta. Na novoj Zemlji neće biti odjeljaka za pušače, jer nitko neće poželjeti da pušenjem upropašćuje zdravlje. Kakvo će olakšanje biti udisati uvijek svježi, čisti zrak u kući ili izvan nje; moći piti iz svakog izvora čistu, bistru vodu; jesti zdravu hranu nezagađenu pesticidima i prezervansima.

Nije nam rečeno kako će Bog ovu Zemlju očistiti od zagađenja zraka, vode i tla. Petar aludira na vatru čišćenja kad piše da će se tog dana "nebesa, zapaljena, raspasti i počla, užarena, rastaliti" (2 Pt 3,12 – DF). U staro doba je vatra smatrana glavnim sredstvom čišćenja. Međutim, sasvim je moguće da će Bog upotrijebiti druga sredstva osim vatre da prodre u dubinu zemlje i očisti otrovom napunjena podzemna odlagališta. Bez obzira čime će se Bog poslužiti da temeljito očisti sadašnje zagađenje zraka, vode i zla, sigurno je da će nova Zemlja biti moralno i fizički čista.

Također ohrabruje činjenica da će građani na novoj Zemlji biti odgovorni čuvari Božjeg novog stvaranja, jer je neće ponovo upropastiti. Vjerojatno će proizvoditi malo otpada i znati kako da ga se riješe na način da ga priroda može asimilirati i obraditi. Bit će sačuvana savršena ekološka ravnoteža koja će jamčiti zdravlje ljudima i svemu stvorenome.

Aktivnost i kreativnost. Život na novoj Zemlji njezini stanovnici neće provoditi u ljenčarenju i pasivnom meditiranju, već u produktivnoj aktivnosti i kreativnosti. Oni koji misle da će spašeni u novom svijetu živjeti kao slavljeni gosti, da će ih Bog hraniti, brinuti se za njihov dom i zabavljati ih, u potpunoj su zabludi. Nova Zemlja nije neka vrst magičnog Disneylanda u kojem Bog osigurava beskrajnu besplatnu zabavu za sve. U budućem svijetu neće biti onih koji će živjeti na tuđi račun. Izaija piše: "Gradit će kuće i stanovat u njima, saditi vinograde i uživati rod njihov. Neće se više graditi da drugi stanuju, ni saditi da drugi uživa." (Iz 65,21.22)

Biblijska slika budućeg svijeta je slika svijeta u kojem se stvarni ljudi aktivno i kreativno bave proizvodnjom. Neće biti nedostatka vremena ili resursa da završimo svoje projekte. Danas na području znanja samo ogrebemo površinu bilo kojeg predmeta kojeg biramo za specijalizaciju. Što više učimo to smo svjesniji koliko još toga treba naučiti. Na novoj Zemlji neće biti granica našem napredovanju u spoznaji i milosti: "Svaka će se sposobnost razviti, svako svojstvo povećati. Stjecanje znanja neće umarati um niti iscrpljivati životnu snagu. Tamo se mogu ostvariti najveći pothvati, dosegnuti najuzvišenije težnje, ispuniti najveće želje, i još uvijek će se pojaviti nove visine koje treba savladati, nova čuda za divljenje, nove istine za razumijevanje, novi predmeti da pokrenu sile uma, duše i tijela."[46]

Kontinuitet s današnjom kulturom. U život na novoj Zemlji bit će uključen kontinuitet onoga što bismo neodređeno mogli nazvati našom današnjom kulturom. Ovo proizlazi iz činjenice, ranije zamijećene, da Biblija govori o preobrazbi, a ne o uništenju ovog svijeta. Na kontinuitet također ukazuje uskrsnuće tijela, što podrazumijeva očuvanje i kontinuitet naše osobnosti iz smrti u uskrsnuće.

Drugi značajni pokazatelj kontinuiteta nalazimo u Otkrivenju 21,24.26 gdje piše: "Zemaljski će kraljevi donijeti u nj [u grad] svoju raskoš… U nj će donijeti raskoš i dragocjenost narod ." Ovaj tekst prije svega pokazuje da će među stanovnicima nove Zemlje biti osoba koje su u ovome svijetu bile na visokom položaju: kraljevi, predsjednici, znanstvenici i slični. Drugo, jedinstveni doprinos svakog naroda za poboljšanje sadašnjeg života, obogatit će život na novoj Zemlji. Ovo nam daje razloga vjerovati da tehnološki napredak našeg vremena na području računala, komunikacije i putovanja neće biti izgubljen već uveliko poboljšan, oplemenjen i usavršen.

Stephen Travis odlično zapaža da "Bog koji potvrđuje da je svijet kojeg je stvorio dobar, neće jednostavno otpisati sve njegovo bogatstvo umjetnosti, ljepote i čovjekove inventivnosti. U Božjoj ekonomiji ništa nije za bacanje. Sva stvaralačka djela ljudi i žena, koja su odraz goleme Božje kreativnosti, bit će prenesena u preobraženi svijet."[47] Bog cijeni naša stvaralačka dostignuća, često izvedena uz veliku osobnu žrtvu. Utješno je znati da će njihova vrijednost prijeći iz ovog sadašnjeg života na novu Zemlju. Očuvanje jedinstvenih dostignuća čovječanstva na novoj Zemlji daje slutiti da život na njoj neće biti dosadan i bezbojan, već uzbudljiv i pun ostvarenja.

Redovno bogoslužje. Središnje u životu na novoj Zemlji bit će redovno štovanje Boga. Izaija opisuje redovnost i utvrđenost bogoslužja na Novoj zemlji izrazima koji odgovaraju njegovom vremenu: "Od mlađaka do mlađaka, od subote do subote, dolazit će svi ljudi da se poklone pred licem mojim – govori Jahve." (Iz 66,23) Kontekst pokazuje da se ovo redovno okupljanje na bogoslužje prije svega odnosi na političku obnovu Jeruzalema i njegovih bogoslužja, do kojeg je trebalo doći (r. 20), ali i na završnu obnovu ove Zemlje, na koju je ukazivala prva obnova. Proroci često vide konačna božanska dostignuća u zbivanju neposrednih povijesnih događaja.

Izaija spominje "mlađak" zajedno sa subotom, jer je imao važnu ulogu u određivanju početka nove godine, mjeseca i datuma za praznovanje ključnih godišnjih blagdana kao što su bili Pasha, Pedesetnica i Dan pomirenja. Budući da se datum mlađaka određivao promatranjem, njegova je pojava bila neobično važna za uredan građanski i vjerski kalendar. Zbog toga Izaija (66,23) i Ezekiel (46,3) govore o redovnom okupljanja na mlađak i u subotu u obnovljenom Jeruzalemu. Za njih oni označavaju redovitost i utvrđenost bogoslužja.

Nema razloga vjerovati da će se otkupljeni okupljati na bogoslužje za mlađaka, jer je njegova primarna funkcija bila pomoći Izraelcima u izračunavanju njihovih godišnjih blagdana, kako bi se za njih pripremili. Izaija spominje mlađak kao vrijeme redovnog okupljanja na novoj Zemlji zato što ga opisuje u kontekstu povijesnog okupljanja Židova "između svih naroda" (66,20). Potrebno je zato razlikovati između elemenata koji se odnose na Izraelski narod, kao što je mlađak, i elemenata koji će se, kao subota, protezati i na novu Zemlju. Osim toga, važno je zapaziti da Izaija nastoji istaknuti određenost i redovnost društvenog i vjerskog života ("zemlja nova trajati preda mnom… [tako će vam] ime i potomstvo trajati" – Iz 66,22). Ovo obećanje važi kako za obnovu Jeruzalema u prošlosti tako i za budući život na novoj Zemlji.

Bogatije bogoslužje. Na novoj Zemlji će osobno i javno bogoslužje ne samo biti redovno nego i bogatije izražajem i značenjem. Himne zapisane u Otkrivenju pokazuju kako bi takvo bogoslužje moglo izgledati. Zapisano je da će 144 000 pjevati nešto slično "novoj pjesmi" koju neće moći naučiti nitko osim onih "koji su otkupljeni sa zemlje" (Otk 14,3). Vjerojatno je ova pjesma nova i jedinstvena zato što potječe iz iskustva, pa njome izražavaju osobnu zahvalost Bogu za Njegovo čudesno otkupljenje. Ivan vidi one koji su pobijedili posljednju obmanu kako stoje na nečemu ili pored nečega što izgleda "kao stakleno more pomiješano s vatrom" i pjevaju "pjesmu Janjeta" koja glasi: "Velika su i divna tvoja djela, Gospodaru, Bože, Svemogući! Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda!… Svi će narodi doći i pokloniti se pred tobom, jer si pokaza svoja pravedna djela." (Otk 15,2-4)

Himne iz Otkrivenja daju slutiti da će osnova bogoslužja na novoj Zemlji biti slavljenje Boga za njegovo savršeno stvaranje (4,1), čudesno otkupljenje (5,9.11) i konačno opravdanje i obnova Njegovog naroda (15,3.4; 19,1-3). Budući da je srž bogoslužja priznanje Božje dostojnosti putem hvale i obožavanja, bogoslužje će na novoj Zemlji biti bogatije od današnjega, jer će spašeni imati potpuniju spoznaju o Božjoj dostojnosti.

U ovom životu slavimo Boga, premda uvijek ne razumijemo zašto dozvoljava da zli napreduju, a nevini pate. Na novoj Zemlji ova će tajna biti riješena kad otkupljeni budu imali priliku razumjeti pravednost Božjih sudova. "I zato svi će narodi doći i klanjati se pred tobom jer se očitovahu pravedna djela tvoja." (Otk 15,4 – DF) Ovo otkrivenje božanske pravednosti i milosrđa potaknut će otkupljene da slave Boga govoreći: "Aleluja! Spasenje, slava i moć pripadaju našem Bogu jer su istiniti i pravedni njegovi sudovi." (Otk 19,1.2)

Na novoj Zemlji bogoslužje neće biti bogatije samo zato što ćemo bolje cijeniti Božje milosrđe i pravednost, nego i zato što ćemo se moći pokloniti vidljivome Bogu. "Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će njegovo lice. A njegovo će ime biti na njihovim čelima." (Otk 22,3.4) Ovaj tekst pokazuje da će klanjanje Bogu na novoj Zemlji obogatiti vjernike punijom Božjom spoznajom i radošću. U određenom smislu to je vrhunska funkcija klanjanja Bogu, naime, doživjeti Njegovu prisutnost, mir i snagu u svom životu. Ovaj doživljaj će na novoj Zemlji biti tako stvaran da će to mjesto stvarno biti nebo.

Zaključak

U prvom poglavlju smo potvrdili da ono što vjerujemo o sastojcima svoje ljudske naravi u velikoj mjeri određuje ono što ćemo vjerovati o našoj konačnoj sudbini. Tijekom proučavanja usporedili smo i suprotstavili dualistički pogled na čovjekovu narav, koji naglašava razliku između materijalnog, smrtnog tijela i duhovne, besmrtne duše, i holistički pogled, koji naglašava jedinstvo tijela, duše i duha, s tim što je svako dio nedjeljivog organizma.

Naše je proučavanje pokazalo da dualistički pogled na čovjekovu narav uglavnom potječe od grčkih filozofa i da je snažno utjecao na kršćanska vjerovanja i život. Na primjer, vjerovanje da je tijelo smrtno, a duša besmrtna, dovelo je do neobične definicije smrti kao odvajanja besmrtne duše od tijela, a ne prestanka života, kako to jasno potvrđuje Sveto pismo. Ova nebiblijska definicija smrti dovela je do popularnog vjerovanja da duša u trenutku smrti prelazi u raj, pakao ili čistilište. Osim toga, ovo posljednje dovelo je do katoličkog vjerovanja u posredničku ulogu svetaca i vjerovanja da crkva na Zemlji ima pravo primijeniti zasluge svetih na duše koje se muče u čistilištu.

Što se tiče konačne kazne zlih, vidjeli smo kako je vjerovanje u besmrtnost duše utjecalo na tumačenje pakla kao mjesta na kojem Bog, navodno, muči grešnike za svu vječnost. To je gledište danas izloženo ozbiljnoj kritici, jer ga sve više kršćana odbacuje iz biblijskih i moralnih razloga. Biblijski gledano, bogata slikovitost i rječnik uništenja rabljen u Bibliji da prikaže sudbinu zlih, jasno pokazuje da će njihova konačna kazna završiti uništenjem, a ne vječnim mukama svjesnih ljudi. Moralno gledano, učenje o vječnim mukama svjesnih ljudi neuskladivo je s biblijskim otkrivenjem božanske ljubavi i pravednosti.

U ovom posljednjem poglavlju ustanovili smo da je dualizam slabio zanimanje za čekanje Kristovog dolaska, tako što je ljude naveo da povjeruju kako se prigodom smrti mogu sresti s Kristom kao bestjelesne duše. Tako je posljednji sud zapravo postao nepotreban, zahvaljujući učenju da se svakome sudi kad umre, pa odlazi u nebo ili u pakao. Potiskivanje uskrsnuća fizičkog tijela i budućeg materijalnog svijeta dovelo je do toga da ljudi uskrsnuće tijela i budući svijet smatraju duhovnim, a ne stvarnim. Rezultat dualizma je što većinu kršćana danas slabo zanima vizija eteričnog raja, u kome očekuju da će za svu vječnost živjeti kao proslavljenje duše koje se bave vječnim pjevanjem, meditacijom i razmišljanjem.

Nemoguće je procijeniti negativne posljedice dualizma na različite elemente kršćanskog života i misli. Mnogi su stručnjaci prepoznali da je dualizam tijelo-duša doveo do drugih dihotomija koje se suprote biblijskom učenju o čovjekovoj naravi i suprotne su ljudima. Teolozi su dualizam tijelo-duša često povezivali s dualizmom sveto-svjetovno, koji pravi razliku između svetih i svjetovnih elemenata u životu, pritom otkidajući dio života od zahtjeva evanđelja. Misiolozi priznaju da je dualizam doveo do osakaćenog svjedočenja evanđelja usmjerenog na spašavanje duše, pa ono ne služi cijelom ljudskom biću.

Odgojitelji nalaze negativne utjecaje dualizma u tradicionalnim nastavnim programima koji su usmjereni na obrazovanje uma umjesto na cijelu osobu. Liječnici i psiholozi shvaćaju da dualizam može biti kriv što se ne prepoznaje psihosomatika tjelesne i emocionalne bolesti. Budući da u ovom proučavanju nije učinjen pokušaj ispitivanja različitih područja na koja je dualizam utjecao, u ovom zaključku ću ukratko spomenuti tri značajna vida dualizma: (1) vjerski dualizam, (2) moralni dualizam i (39 društveni dualizam.

Vjerski dualizam. Dualizam tijelo-duša doveo je do nezakonite podjele života na dva odvojena područja: religiozni život nasuprot svjetovnom životu, sveto zvanje nasuprot svjetovnih zvanja ili, da se poslužimo srednjovjekovnim razlikovanjem, vita comtemplativa nasuprot vita activa. Neki znanstvenici smatraju da je ova suvremena dihotomija svetog-svjetovnog izravna posljedica razlikovanja tijela-duše, naravi-milosti, uvednoj od strane srednjovjekovne teologije.[48]

Kao što u čovjekovoj naravi postoji duhovna duša koja se razlikuje od materijalnog tijela, tako u čovjekovu životu općenito, postoji duhovno ili sveto područje koje se sastoji od teoloških vjerovanja, osobne pobožnosti i moralnosti što je sve odvojeno od svjetovnog životnog područja, sastavljenog od svjetovnih poslova. Ovi se mogu uspješno obavljati bez ikakve veze s načelima božanskog otkrivenja. Zato se na poslove, znanost, politiku, umjetnost, zabavu i kulturu gleda kao na svjetovna zanimanja na koja vjerske vrijednosti izravno ne utječu. Religija i vjera moraju ostati izvan sekularističkog svijeta, jer ovaj djeluje prema drukčijim kriterijima.

Ovaj dualistički mentalitet stvara lažnu dihotomiju između vjerskog i svjetovnog područja života. On zanemaruje biblijska načela i preobražavajuću snagu evanđelja koja može i mora oblikovati sve ljudske aktivnosti. On zanemaruje biblijski holistički pogled na čovjekov život i narav, prema kojem su tijelo i duša, fizičko i duhovno, čovjek i ostalo stvorenje predmet stvaranja što ga je Bog proglasio dobrim i ciljem konačne obnove.

Moralni dualizam. Dualizam tijelo-duša pridonio je polarizaciji redoslijeda vrijednosti u društvu. Ovaj je trend vidljiv u povijesnoj tendenciji da čovjek dušu smatra nadmoćnijom od tijela i prema tome su intelektualna zanimanja važnija od manualnog rada. "U nekim krugovima", primjećuje John Cooper, "još uvijek se više cijeni propovjednike, liječnike i profesore, nego vodoinstalatere i seljake, jednostavno zato što su visoko obrazovani i rade više umom nego rukama. Ima kršćana koji svijet ne samo smatraju svjetovnim već 'prljavim', nedostojnim mjesto za djelovanje istinski duhovne osobe."[49]

Druga značajna razlika koja proizlazi iz dualizma jeste razlika između klera i laika. Povijesno gledano, ljude koji su se posvetiti svetom zvanju vjerskog života smatrali su svetijima od onih koji su radili u nekom svjetovnom zvanju. Svetiji položaj klera priznat je nošenjem crkvene odjeće i posebnim titulama kao što su "prečasni" ili "Sveti Otac". Zvanje klera smatrano je svetim, jer se posvećuje spašavanju duša, dok su laici preokupirani brigom za tjelesne potrebe. Ova vrst moralnog dualizma nekim je zvanjima ili životnim položajima dodijelio primarni ili superiorniji status, dok su drugi smatrani drugorazrednima i podređenima.

Društveni dualizam. Dualizam tijelo-duša također je utjecao na nezakonito razdvajanje i potcjenjivanje određenih skupina ljudi. Najuočljiviji primjeri su podjela na klase i rasizam. Uobičajeno opravdanje pokoravanje i izrabljivanje manjinskih grupa jeste da nemaju potpunu ljudsku dušu. Bijeli zagovornici vlasti tvrdili su da crni Afrikanci i američki Indijanci nisu obdareni razumnom dušom; zbog toga ih se može legitimno tlačiti.

Nemoguće je procijeniti ukupan utjecaj koji je dualizam tijelo-duša izvršio na naše vjerske, društvene i političke strukture. Podjela čovjeka u tijelo i dušu dovela je do prihvaćanja raznovrsnih dihotomija u čovjekovu životu. Dovela je do predaje velikih životnih područja, moralnih vrijednosti i znanja silama sekularizma i humanizma.

Potreba za vraćanjem biblijskog holizma. Dalekosežne doktrinalne i praktične posljedice dualizma, koje smo razmotrili tijekom ovih proučavanja, trebaju potaknuti čitatelja da prihvati biblijsko holističko viđenje čovjekove naravi i budućnosti. Biblijski holizam zahtijeva da fizičkoj i duhovnoj strani svog života pristupamo pozitivno, jer su naše tijelo i duša nedjeljiva cjelina, stvorena i otkupljena po Bogu. Način na koji postupamo s našim tijelom odraz je duhovnog stanja naše duše, jer je ono "hram Duha Svetoga" (1 Kor 6,19). Ako svoje tijelo zagadimo duhanom, alkoholom, drogama ili nezdravom hranom, mi ne uzrokujemo samo fizičko zagađenje našeg tijela, već i duhovno zagađenje naše duše.

Biblijski holizam očekuje da brinemo o cijeloj osobi nastojanjem da zadovoljimo duhovne potrebe duše i fizičke potrebe tijela. U svom evanđeoskom radu crkva treba nastojati spasiti oboje, "dušu" ljudi i poboljšati njihove životne uvjete djelujući u područjima kao što su zdravlje, prehrana i obrazovanje.

Kršćanske škole trebaju biti zainteresirane za razvoj cijele osobe. Školski programi trebaju imati za cilj razvoj umnog, fizičkog i duhovnog života. Liječnici i medicinsko osoblje trebaju pristupati bolesti, imajući u vidu cijelog čovjeka, uključujući njegovo fizičko, emocionalno, prehrambeno i duhovno stanje.

Biblijski holistički pogled na čovjekovu narav polazi od kozmičkog gledišta na otkupljenje koje podrazumijeva tijelo i dušu, materijalni i duhovni svijet. On ne zamišlja neki eterični raj nastanjen proslavljenim dušama, već ovaj planet Zemlju, obnovljenu u njezino prvotno savršenstvo i nastanjenu stvarnim ljudima, koji će voditi stvarni život i obavljati poslove. U budućem svijetu život neće biti statičan i dosadan, već dinamičan i kreativan.

U vrijeme kad mnogi kršćani gube zanimanje za nebo zbog toga što ga smatraju suviše praznim, suviše dezinficiranim, suviše nestvarnim i dosadnim, važno je ponovo otkriti biblijsku holističku i realističnu viziju nove Zemlje. Ona će biti mjesto za razvijanje svake sposobnsoti, mjesto ostvarenja naših najuzvišenijih težnji, izvođenja najvećih pothvata i mjesto u kojem ćemo uživati najprisnije zajedništvo s Bogom i bližnjima.

To će biti ostvarenje našeg otkupljenja, vrijeme kad, kako je to rječito opisala Ellen White, "grijeha i grešnika više nema. Cijeli je svemir čist. Bilo neizmjerna svemira kuca istim otkucajem sklada i radosti. Oko Njega koji je sve stvorio teče život, svjetlost i radost kroz prostranstva beskrajnog svemira. Od najmanjeg atoma do najvećeg svijeta, sve, živo i neživo, u svojoj nepomućenoj ljepoti i savršenoj radosti objavljuje da je Bog ljubav."[50]

* "Oh, istok je istok, a zapada je zapad, i nikad se to dvoje neće sresti, dok Zemlja i nebo ne stanu pred Božji veliki sudski prijestol."

** "In mansions of glory and endless delight, I'll ever adore Thee in heaven so bright."

[1] Anthony J. Wilhelm, Christ among Us. A Modern Presentation of the Catholic Faith (New York, 1985), str. 417.

[2] Isto, str. 416.

[3] Oscar Cullman, Christ and Time (Philadelphia, 1964), str. 147.

[4] Citirao G. C. Berkouwer, The Return of Christ (Grand Rapids, 1972), str. 34. Isto gledište izražava Russell Foster Aldwicinckle, Death in the Secular City (London, 1972), str. 82.

[5] Oscar Cullmann (bilješka 3), str. 234.

[6] Stephen H. Travis, I Believe in the Second Coming of Jesus (Grand Rapids, 1982), str. 171.

[7] Vidi sedmo poglavlje, "The Nature and Function of the Advent Signs" u Samuele Bacchiocchi, The Advent Hope for Human Hopelessness (Berrien Springs, Mich., 1994).

[8] Oscar Cullmann, Salvation in History, prijevod S. G. Sowers (New York, 1967), str. 84.

[9] Vidi, na primjer, J. Dwight Pentecost, Things to Come (Grand Rapids, 1980), str. 402-411.

[10] Anthony A. Hoekema izražava isto gledište: "Ovdje nema suprotnosti između uskrsnuća vjernika i nevjernika, već između uskrsnuća umrlih u Kristu i odlaska vjernika koji su još živi kad se Krist vrati. Pavao kaže Solunjanima da će uskrsnuće umrlih vjernika prethoditi preobražaju i odlasku živih vjernika u vrijeme paruzije." (The Bible and The Future [Grand Rapids, 1979], str. 244)

[11] Adventisti vjeruju da će prigodom drugog Kristovog dolaska biti i "posebno uskrsnuće" nekih zlih ljudi koji su se oštro protivili Božjem djelu. Ovo vjerovanje se zasniva na Otkrivenju 1,7 gdje piše da će "i oni koji su ga [Krista] proboli" biti svjedoci Njegovog slavnog dolaska (usp. Dn 12,2).

[12] Anthony A. Hoekema (bilješka 10), str. 247.

[13] J. N. D. Kelly, Early Christian Doctrines (New York, 1960), str. 467.

[14] George Eldon Ladd, The Last Things (Grand Rapids, 1979), str. 79.

[15] Vidi, na primjer, W. D. Davies, Paul and Rabbinic Judaism (New York, 1955), str. 183.308; R. Kabisch, Die Eschatologie des Paulus (Göttingen, 1893), str. 113.188.206.269; R. Bultmann, Theology of the New Testament (London, 1952), sv. 1, str. 198.

[16] Murray J. Harris, Raised Immortal. Resurrectiona and Immortality in the New Testament (London, 1986), str. 121.

[17] Anthony A. Hoekema (bilješka 10), str. 250.

[18] G. C. Berkouwer, The Return of Christ (Grand Rapids, 1963), str. 192.

[19] Isto.

[20] Anthony A. Hoekema (bilješka 10), str. 250.

[21] Usporedbu različitih verzija Apostolskog kreda možemo naći u Philip Schaff, History of the Christian Church (Grand Rapids, 1982), str. 181.

[22] Tertullian, On the Resurrection of the Flesh, pogl. 35 u The Ante-Nicene Fathers (Grand Rapids, 1973), sv. 3, str. 571.

[23] Michael Perry, The Resurrection of Man (Oxford, 1975), str. 119.

[24] Karl Barth, Dogmatics in Outline (New York, 1959), str. 154.

[25] Helmut Thielicke, Death and Life (Philadelphia, 1970), str. 198.

[26] John W. Cooper, "The Identity of the Resurrected Persons: Fatal Flaw of Monastic Anthropology", Calvin Theological Journal 23, br. 1 (travanj 1988), str. 26.

[27] Isto, str. 20.

[28] Isto, str. 27.

[29] Charles Hartshorne, The Logic of Perfection (Lasalle, Illinois, 1962), str. 177.178.

[30] Ellen G. White, Child Guidance (Nashville, 1954), str. 229.

[31] Isto, str. 164.165.

[32] Za kratku raspravu o teolozima koji zanemaruju ili odbacuju budući posljednji sud vidi Leon Morris, The Biblical Dictionary of Judgment (Grand Rapids, 1960), str. 54-58.

[33] T. Francis Glasson, "The Last Judgment in Rev. 20 and Related Writings", New Testament Studies 28 (1982), str. 537.

[34] U Tracts and Treatises in Defense of the Reformed Faith, prijevod H. Beveridge (Grand Rapids, 1965), sv. 3, str. 152.

[35] Emil Brunner, The Letter to Romans (London, 1959), str. 20.

[36] William Barclay, The Letters to Timothy, Titus, and Philemon (Philadelphia, 1960), str. 232-234.

[37] J. A. Seiss.

[38] Austin M. Farrar, The Revelation of St. John the Divine (Oxford, 1964), str. 210.

[39] G. C. Berkouwer (bilješka 18), str. 220.

[40] J. Behm, "Kainos", Theological Dictionary of the New Testament, urednik Gerhard Kittel (Grand Rapids, 1974), sv. 3, str. 447.

[41] Anthony A. Hoekema (bilješka 13), str. 281.

[42] Citirano u Stephen Travis (bilješka 6), str. 176.

[43] Vidi Samuele Bacchiocchi, The Sabbath in the New Testament (Berrien Springs, Mich., 1985), str. 50-65; također vidi Divine Rest for Human Restlessnes (Berrien Springs, Mich., 1994), str. 134-138.

[44] Shirley C. Guthrie, Christian Doctrine (Atlanta, 1968), str. 398.

[45] Augustine, City of God, 22; 30.

[46] Ellen G. White, Velika borba (Znaci vremena, Zagreb, 1997), str. 582.

[47] Steve Travis, I Believe in the Second Coming of Jesus (Grand Rapids).

[48] Vidi, na primjer, Arvin Vos, Aquinas, Calvin, and Contemporary Protestant Thought (Grand Rapids, 1985), str. 124-133.

[49] John W. Cooper, Body, Soul, and Life Everlasting; Biblical Anthropology and the Monism-Dualism Debate (Grand Rapids, 1989), str. 203.

[50] Ellen G. White (bilješka 46), str. 583.

< 6. Poglavlje Sadržaj