< 5. Poglavlje | Sadržaj | 7. Poglavlje > |
Šesto
poglavlje
Malo
je učenja koja su stoljećima toliko opterećivala čovjekovu savjest kao što je
tradicionalno učenje da je pakao mjesto u kojem izgubljeni svjesno trpe vječne
muke tijela i duše. Mogućnost da jednog dana golemo mnoštvo ljudi bude osuđeno
na vječne muke u paklu silno zbunjuje i uznemiruje osjetljive kršćane.
Uostalom,
gotovo svatko ima prijatelje i članove obitelji koji su umrli a da se nisu
predali Kristu. Mogućnost da ih jednog dana vide kako se za svu budućnost muče u
paklu, lako može misaone kršćane navesti da kažu Bogu: "Ne, hvala, Bože! Nisam
zainteresiran za takvu vrst Tvog raja!"
Ne
iznenađuje što je tradicionalni pogled na pakao kao mjesta vječnih muka bio
kamen spoticanja za vjernike i djelotvorno oružje skeptika kojim su se služili
da iskažu sumnju u vjerodostojnost kršćanske poruke. Na primjer Bertrand Russell
(1872–1970), britanski filozof i reformator društva, okrivio je Krista za
navodno učenje o paklenom ognju i za bezbrojne okrutnosti koje je ovo učenje
izazvalo u kršćanskoj povijesti.
Russell
je pisao: "U Kristovom moralnom karakteru postoji jedna ozbiljna mana, njegovo
vjerovanje u pakao. Osobno ne mislim da bi itko stvarno čovjekoljubiv mogao
vjerovati u vječno kažnjavanje. Onako kako je opisan u Evanđeljima, Krist je
svakako vjerovao u vječno kažnjavanje, i stalno iznova nailazimo na opravdan
bijes protiv onih koji nisu htjeli slušati Njegovo propovijedanje – što je
ponašanje uobičajeno kod propovjednika, ali nekako odudara od superlativne
izvrsnosti… Stvarno ne vjerujem da bi osoba koja u svojoj naravi ima
odgovarajući stupanj ljubaznosti, mogla u svijet unositi strah i užas takve
vrste … Moram reći da je po mom mišljenju čitavo to učenje, da je pakleni oganj
kazna za grijeh, učenje okrutnosti. To je učenje koje je unijelo okrutnost u
svijet i dalo svijetu naraštaje okrutnog mučenja; a Krist iz Evanđelja, ako Ga
uzmete takvim kao što su ga prikazali Njegovi biografi, svakako bi djelomice
trebao biti smatran krivim za to."[1]
Russellova
optužba, da je Krist djelomice kriv za učenje o vječnim mukama koje je "dalo
svijetu naraštaje okrutnog mučenja", ne može se olako odbaciti kao plod
agnostičkog uma. Ako je Krist stvarno učio da će spašeni uživati vječno
blaženstvo, dok će nespašeni podnositi vječne muke u paklenom ognju, onda i to
bio razlog da posumnjamo u čestitost Njegova karaktera. Teško je zamisliti da bi
se Bog, kojega je Krist otkrio kao milosrdnog "Abba-Oče", mogao
osvećivati svojoj neposlušnoj djeci mučenjem kroz svu
vječnost.
Nije
čudo da danas rijetko kad čujemo propovijedi o paklenom ognju čak i od
fundamentalističkih propovjednika, koji teoretski još uvijek prihvaćaju ovo
vjerovanje. John Walvoord, inače sam
fundamentalist, tvrdi da je razlog oklijevanju da se propovijeda o paklu
prvenstveno strah od naviještanja nepopularnog učenja.[2]
Po meni problem nije samo oklijevanje propovjednika da iznesu istinu o paklu,
nego prvenstveno svijest da je tradicionalno učenje o paklu moralno
neprihvatljivo i gledano iz biblijskog stajališta
sumnjivo.
Clark
Pinnock odlično zapaža: "Njihovo oklijevanje [da
propovijedaju o paklenom ognju]
nije uzrokovano toliko nedostatkom iskrenosti u naviještanju istine, već
činjenicom da nemaju hrabrosti propovijedati učenje koje zapravo znači sadizam
podignut na nove razine spretnosti. Nešto u njima samima im govori, možda
instinktivno, da Bog i Otac našega Isusa Krista nije božanstvo koje na ovaj
način muči ljude (čak i najgore grešnike). Smatram šutnju fundamentalističkih
propovjednika dokazom njihove težnje za izmijenjenim učenjem o naravi
pakla."[3]
Upravo ova težnja, smatram, potiče današnje teologe da revidiraju tradicionalno
učenje o paklu i ponude alternativna tumačenja biblijskih
podataka.
Cilj
ovog poglavlja.
Predmet o kojem je riječ u ovom poglavlju nije činjenica da postoji pakao
kao konačna kazna za izgubljene, nego narav pakla. Osnovno pitanje glasi:
Da li nepokajani grešnici za svu vječnost trpe svjesno kažnjavanje tijela i duše
ili ih Bog uništava u drugoj smrti, nakon što pretrpe vremensku kaznu? Recimo to
na drugi način: Da li se izgubljeni vječno muče u paklenom ognju ili ih on
zauvijek uništava?
Ovo
temeljno pitanje ispitat ćemo prvo analizom tradicionalnog učenja, a
zatim iznijeti gledište uništenja koje ja zastupam. U prvom dijelu ovog
poglavlja analiziramo glavne biblijske tekstove i dokaze kojima se ljudi služe
za podupiranje doslovnog tumačenja pakla kao mjesta doslovnog vječnog
kažnjavanja zlih.
Drugi
dio poglavlja ukratko razmatra alternativna tumačenja pakla. Prvo je
metaforičko tumačenje, prema kojemu je pakao mjesto u kome se više trpi
mentalno nego fizički. Vatra nije doslovna već metaforična, a bol je uzrokovana
više osjećajem odvojenosti od Boga nego fizičkim mukama.[4]
Drugo je univerzalističko tumačenje koje pakao pretvara u vatru koja
čisti i pretapa pa na kraju omogućuje da svatko uđe u
nebo.
Treći
dio ovog poglavlja prikazuje tumačenje prema kojem je pakao mjesto konačnog
uništenja nespašenih. Neki ovo gledište nazivaju uvjetnom besmrtnošću,
jer naše proučavanje biblijskog holističkog pogleda na čovjekovu narav pokazuje
da besmrtnost nije urođena čovjeku; ona je božanski dar zajamčen vjernicima uz
uvjet da odgovore vjerom. Bog neće uskrsnuti zle u vječni život da bi ih zatim
kažnjavao vječnim mukama. Umjesto toga zli će uskrsnuti u smrtnom tijelu da
prime kaznu koja će dovesti do njihovog potpunog
uništenja.
Neki
mogu posumnjati u našu uporabu izraza "uništenje" zlih, jer prvi zakon
termodinamike kaže da ništa ne biva uništeno, već se mijenja u nešto drugo. Kad
su trupla spaljena, ostaje dim i pepeo. To je istina, ali ono što ostaje nije
više ljudski život. Gledano iz biblijske perspektive, vatra koja guta zle
uništava ih kao ljudska bića.
Prvi dio: Tradicionalno
učenje o paklu
Osim
nekoliko izuzetaka, tradicionalno učenje o paklu vladalo je kršćanskim načinom
razmišljanja od Augustinova vremena do devetnaestog stoljeća. Rečeno
jednostavno, tradicionalno učenje tvrdi da neposredno poslije smrti bestjelesne
duše nepokajanih grešnika silaze u pakao, gdje trpe kaznu doslovnog vječnog
ognja. Prigodom uskrsnuća tijelo se sjedinjuje s dušom i tako pojačava paklene
muke izgubljenih i nebesko blaženstvo spašenih.
Zoran
prikaz pakla.
Nezadovoljni slikama vatre i dima u Novom zavjetu, neki od kreativnijih umova u
srednjem vijeku zamislili su pakao kao bizarno mučilište u kojem se kazna
temelji na načelu mjera za mjeru. To znači da će svaki ud tijela koji je
zgriješio biti mučen u paklu više od drugih udova.
"U
kršćanskoj literaturi", piše William Crockett, "nalazimo hulitelje obješene za
jezik. Preljubnice koje su frizurama zavodile muškarce vise nad kipućim blatom
obješene za vrat ili kosu. Klevetnici žvaču svoje jezike, dok im užareno željezo
pali oči. Ubojice su bačene u jame s otrovnim gmazovima, a crvi im izjedaju
tijelo. Žene koje su izvršile pobačaj sjede do vrata ukopane u izmet osuđenih.
Oni koji su besposleno čavrljali tijekom bogoslužja u crkvi stoje u jezerima gorećeg sumpora i katrana.
Idolopoklonike demoni tjeraju da se s vrha stijena bacaju na kamenje u podnožju,
da bi ih ponovo natjerali da se popnu na stijene. Oni koji su Bogu okrenuli
leđa, polako se okreću i peku na paklenoj vatri."[5]
Ovakve
je slike pakla prikazao i ovjekovječio poznati talijanski pjesnik u četrnaestom
stoljeću, Dante Alighieri. U svojoj Divina Commedia (Božanska komedija)
Dante prikazuje pakao kako mjesto apsolutnog užasa, u kome se osuđeni uvijaju i vrište, dok
sveti uživaju u rajskoj slavi. U Danteovu paklu neki grešnici glasno tuguju dok
se kuhaju u krvi, drugima vreo dim spaljuje nosnice, a treći opet trče goli pred
hordama zmija otrovnica.
Mnogo
oprezniji Lutherov i Calvinov pristup nije spriječio kasnije poznate
propovjednike i teologe da pakao ne prikažu kao ognjeno jezero u kojem će zli
biti mučeni za svu vječnost. Poznati američki teolog Jonathan Edwards je u
osamnaestom stoljeću oslikao pakao kao goreću peć tekuće vatre koja ispunjava
tijelo i dušu zlih: "Tijelo će biti prepuno muka koliko može izdržati, i svaki
će njegov dio biti pun muka. Mučit će ih izuzetno snažna bol, i svaki zglob,
svaki živac bit će pun neopisivih muka. Bit će mučeni do vrhova prstiju. Cijelo
će tijelo biti ispunjeno Božjom srdžbom. Njihova će srca, utroba i glava,
njihove oči i jezici, njihove ruke i noge, biti ispunjeni žestinom Božjega
gnjeva. Ovo nam je rečeno u mnogim biblijskim tekstovima…"[6]
Sličan
opis sudbine zlih dao je i poznati britanski propovjednik u devetnaestom
stoljeću, Charles Spurgeon: "U vatri točno takvoj kakvu imamo na zemlji, tvoje
će tijelo ležati, slično azbestu, zauvijek nesagorjelo, svaka tvoja žila put
kojim će bol putovati, svaki tvoj živac žica na kojoj će đavao zauvijek svirati
svoju đavolsku melodiju neiskazane žalopojke pakla."[7]
Teško je zamisliti kako đavao može mučiti one koji su činili zlo umjesto da sam
bude kažnjen.
Oni
koji danas vjeruju u doslovni vječni pakleni oganj mnogo su suzdržaniji u svojim
opisima mučenja zlih. Na
primjer Robert A. Peterson zaključuje u svojoj knjizi Hell on Trial: The Case for Eternal
Punishment: "Sudac i Gospodar nad paklom je sam Bog.
On
je u paklu prisutan, ne u blagoslovu, već u srdžbi. Pakao za sobom povlači
vječnu kaznu, potpuni gubitak, Božje odbacivanje, strašne patnje i neiskazanu
žalost i bol. Trajanje pakla je bezgranično. Premda postoje stupnjevi u
kažnjavanju, pakao je strašan za sve proklete. U njemu nastavaju đavao, zli
anđeli i nespašena ljudska bića."[8]
Da
bi potkrijepio svoje mišljenje o paklu kao mjestu vječnog mučenja, Peterson
uzima dokaze iz Starog zavjeta, od Krista, apostola i crkvene povijesti (prve
crkve, Reformacije i suvremenog doba). On svakom od ovih dokaza posvećuje po
jedno poglavlje. Sličnim pristupom služe se i drugi znanstvenici koji zastupaju
tradicionalno učenje o paklenom ognju.[9]
Opsežan odgovor na sve navode zagovornika vječnog kažanjavanja zlih premašio bi
okvir ovog proučavanja. Zainteresirani čitatelji mogu takav odgovor naći u djelu
Edwarda Fudgea The Fire that Consumes (1982). Ovu knjigu, kojoj je
predgovor napisao F. F. Bruce, mnogi znanstvenici hvale kao uravnoteženo i
pošteno postupanje s biblijskim i povijesnim podacima. Naš je odgovor ograničen
na nekoliko osnovnih razmatranja, od kojih ćemo neka proširiti u drugom dijelu
ovog poglavlja.
1.
Svjedočanstvo Starog zavjeta
Svjedočanstvo
Starog zavjeta o vječnom kažnjavanju uglavnom počiva na uporabi šeola i
dva glavna ulomka: Izaija 66,11-14 i Daniel 12,1.2. U vezi sa šeolom John
Walvoord kaže: ""Šeol je bio mjesto kazne i osvete. U Izaiji [
14,9.10]
nalazimo prikaz kako Babilonce, koji su kažnjeni božanskim sudom, u šeolu
pozdravljaju oni koji su ranije umrli."[10]
Što
se šeola tiče, naše proučavanje ove riječi u petom poglavlju pokazuje da
nijedan od tekstova ne potkrepljuje mišljenje da je šeol mjesto
kažnjavanja bezbožnih. Ova se riječ odnosi na počivalište mrtvih, u kojem su
nesvijesni, neaktivni i spavaju. Isto tako je tekst u Izaiji podrugljiva oda
protiv babilonskog kralja zapravo prispodoba u kojoj su osobe, personificirano
drveće i pali kraljevi plod mašte. Oni ne otkrivaju kažnjavanje zlih u
šeolu, već zornim slikama predskazuju Božji sud nad tlačiteljem Izraela i
njegovu konačnu sramotnu smrt u prašnjavom grobu u kojem ga izjedaju crvi.
Tumačiti ovu prispodobu kao doslovni opis pakla znači zanemariti veoma
slikovitu, prispodobi sličnu značajku ovog ulomka, kojemu je jedini cilj opisati
sudbinu oholog tiranina.
Izaija
66,24: kraj zlih.
Opis sudbine zlih u Izaiji 66,24 neki tradicionalisti smatraju najjasnijim
svjedočenjem u prilog vječne kazne u Starom zavjetu. Okvir teksta je usporedba
između Božjeg suda nad zlim i Njegova blagoslivljanja pravednog. Ovi
drugi uživat će napredak i mir, i iz subote u subotu dolazit će da se poklone
Bogu (Iz 66,12-14.23). No zli će biti kažnjeni "ognjem" (Iz 66,15) i "svi će
zajedno izginuti" (r. 17). Ovaj kontekst je veoma značajan za 24. redak, u
kojemu čitamo: "Izlazeći, gledat će trupla ljudi koji se od mene odmetnuše: crv
njihov neće umrijeti, i njihov se oganj neće ugasiti – bit će gadost svim
ljudima."
R.
N. Whybray u ovom tekstu vidi "jedan od ranih opisa vječnih muka: premda mrtvi,
buntovnici će nastaviti živjeti zauvijek".[11]
Na sličan način Peterson tumači frazu " crv njihov neće umrijeti, i njihov se
oganj neće ugasiti", pa prema njemu ona znači "mučenju i sramoti zlih neće biti
kraja; njihova je sudbina vječna. Ne treba se čuditi što će biti gadost čitavom
čovječanstvu."[12]
Izaijin
opis sudbine zlih vjerojatno je bio potaknut događajem kad je Gospodin pobio 185
000 iz asirske vojske za vladavine kralja Ezekiela. U izvještaju je zapisano:
"Ujutro, kad je valjalo ustati, gle, bijahu ondje sve sami mrtvaci." (Iz 37,36)
Ovaj povijesni događaj mogao je poslužiti kao predslika sudbine zlih. Zamijetimo
da pravedni gledaju trupla (hebrejski pegerim), a ne žive ljude.
Ono
što vide je uništenje a ne vječno mučenje.
"Crvi"
su spomenuti zajedno s truplima, jer ubrzavaju raspadanje i predstavljaju
sramotu za nepokopana tijela (Jr 25,33; Iz 14,11; Job 7,5; 17,14; Dj 12,23).
Slika neugasiva vatre u Svetom pismu je često upotrijebljena kao oznaka vatre
koja guta (Ez 20,47.48) i pretvara u ništa (Am 5,5.6; Mt 3,12). Edward Fudge
ispravno objašnjava da "crvi i vatra govore o potpunom i konačnom uništenju. Oba
izraza uzrokuju da je ovaj prizor 'gadost'".[13]
Da
bismo razumjeli značenje fraze "njihov se oganj neće ugasiti", važno je držati
na umu da je u održavanju vatre za spaljivanje trupla u Palestini potreban
priličan napor. Trupla
ne gore samo tako, a malo je drva potrebnih za spaljivanje. Tijekom mojih
putovanja po Bliskom istoku i u Africi često sam vidio tek djelomično spaljena
trupla, jer se vatra ugasila prije nego što je lešina životinje
izgorjela.
Slika
neugasive vatre jednostavno prenosi misao potpunog spaljivanja ili uništenja. To
nema veze s vječnim kažnjavanjem besmrtnih duša. U tekstu je jasno riječ o
"truplima", a ne o besmrtnim dušama koje su izložene vječnim mukama. Na nesreću
tradicionalisti tumače ovaj ulomak i slične Isusove izjave u smislu svog
razumijevanja konačne kazne, ne vodeći računa o značenju slikovitog
govora.
Daniel
12,2: "Za vječnu gadost."
Drugi značajniji starozavjetni tekst što ga tradicionalisti rabe da potkrijepe
vječno kažnjavanje je Daniel 12,2; u njemu je riječ o usrrsnuću dobrih i zlih:
"Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu: jedni za vječni
život, drugi za sramotu, za vječnu gadost." Peterson zaključuje svoju analizu
ovog teksta riječima: "Daniel uči da će pobožni uskrsnuti u život kojemu neće
biti kraja, dok će zli uskrsnuti na vječnu sramotu (Dn 12,2)."[14]
Hebrejsku
riječ deraon, prevedenu kao "gadost", nalazimo i u Izaiji 66,24 gdje
opisuje nepokopana trupla. U svom komentaru The Book of Daniel
André
Lacocque primjećuje da je značenje deraon i "ovdje [Dn
12,2]
i u Izaiji 66,24 raspadanje zlih".[15]
To znači da je osjećaj "gadosti" uzrokovan odvratnošću prema raspadanju njihovih
tijela, a ne prema vječnim patnjama zlih. Kako to Emmanuel Petavel izražava:
"Osjećaj preživjelih je odvratnost, a ne sažaljenje."[16]
Recimo
u sažetku da je navodno svjedočanstvo Starog zavjeta o vječnim mukama zlih
zanemarivo, zapravo i nepostojeće. Naprotiv izuzetno su jasni dokazi o potpunom
uništenju zli na eshatološki Dan Gospodnji. Zli će nestati "kao pljeva" (Ps
1,4.6), bit će razbijeni kao grnčarija (Ps 2,9.12), bit će pobijeni Gospodnjim
dahom (Iz 11,4), bit će spaljeni "kao posječeno trnje" (Iz 33,12) i "ko komarci
nestat će" (Iz 51,6).
Možda
najbolji opis potpunog uništenja zlih nalazimo na posljednjoj stranici Starog
zavjeta naše (ne hebrejske) Biblije: "Jer evo dan dolazi poput peći užaren;
oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori
Jahve nad Vojskama – da im neće ostati ni korijena ni grančice." (Mal 3,19)
Ovdje slika vatre, koja sve guta i ne ostavlja "ni korijena ni grančice",
ukazuje na potpuno nestajanje i uništenje, a ne na stalno mučenje. Istu istinu
objavljuje Božji sljedeći prorok, Ivan Krstitelj, koji viče u pustinji,
pozivajući ljude na pokajanje s obzirom na oganj Božjeg suda koji se približava
(Mt 3,7-12).
2.
Svjedočanstvo literature između oba zavjeta
Literatura
objavljena tijekom četiri stotine godina između Malahije i Mateja daleko je od
toga da bi bila jednomišljena po pitanju sudbine zlih. Neki tekstovi opisuju
svjesne beskonačne muke izgubljenih, dok drugi odražavaju starozavjetno učenje o
tome da zli prestaju postojati. Ova suprotna mišljenja vjerojatno su odraz
pritisaka helenističke kulture kojoj su Židovi bili izloženi u vrijeme dok su
bili raspršeni po cijelom Bliskom istoku.
Na
nesreću, većina ljudi nije svjesna ovih različitih gledišta jer tradicionalisti
općenito zastupaju jedinstveno židovsko gledište o posljednjoj kazni kao vječnim
mjkama. Budući
da Isus i apostoli takvo mišljenje nisu osudili, pretpostavljaju da su ga
podržali. Ova je pretpostavka utemeljena na mašti a ne na
činjenicama.
Vječne
muke.
Druga Ezrina, apokrifna knjiga koju je Rimokatolička crkva proglasila kanonskom,
postavlja pitanje hoće li duše izgubljenih biti izložene mukama neposredno
poslije smrti ili nakon obnovljenog stvaranja (2. Ezra 7,15). Bog odgovara: "Kao
što duh napušta tijelo… ako je od onih koji su pokazali prezir i nisu održali
put Svevišnjeg… takav će duh… lutati u mukama, uvijek nesretan i tugujući… oni
će podnositi mučenje koje im je određeno u posljednje dane." (2. Ezra
7,78-82)[17]
Isto
je gledište izraženo u Juditi (150-125. pr. Kr.), također apokrifnoj knjizi
uključenoj u rimokatoličku Bibliju. U završnici svoje pobjedničke pjesme
junakinja Judita upozorava: "Jao narodima koji ustanu na narod moj! Bog
Svevladar kaznit će ih na dan Suda: poslat će oganj i crve u meso njihovo, a oni
će u boli jaukati zauvijek." (Jdt 16,17) Spominjanje ognja i crva vjerojatno
dolazi iz Izaije 66,24 – no dok Izaija vidi trupla kako ih gutaju oganj i crvi,
Judita govori o "ognju i crvima" koji uzrokuju beskrajne muke u tijelu. Ovdje
imamo jasan opis tradicionalnog razumijevanja pakla.
Slični
opis sudbine zlih nalazimo u 4. Makabejaca, koju je napisao neki Židov sklon
idejama stoika. Pisac opisuje pravedne kako poslije smrti uzlaze u svjesno
blaženstvo (10,15; 13,17; 17,18; 18,23), a zle kako silaze u svjesne muke
(9,8.32; 10,11.15; 12,19; 13,15; 18,5.22). U devetom poglavlju priča o nekoj
vjernoj majci i njezinim sedmorim sinovima koji su svi umrli mučeničkom smrću
pod tiranijom Antioha Epifana (vidi 2. Makabejci 7,1-42). Sva sedmorica višeput
upozoravaju svog zlog mučitelja na vječne muke koje ga čekaju: "Za tebe je
određena božanska osveta, vječni oganj i muke, kojima ćeš biti izložen sve
vrijeme." (4 Mak 12,12; usp. 9,9; 10,12.15). "Opasnost vječnih muka čeka one
koji prestupaju Božje zapovijedi." (13,15)
Potpuno
uništenje.
Međutim, u drugim apokrifnim knjigama grešnici nestaju kao i u Starom zavjetu.
Tobit
(oko 200. pr. Kr.), na primjer, opisuje posljednje vrijeme riječima: "Svi sinovi
Izraelovi koji se izbave tih dana, sjećajući se Boga u istini, okupit će se i
doći u Jeruzalem i tako će sigurni obitavati u Abrahamovoj zemlji… a onih koji
čine grijeh i nepravdu nestat će sa zemlje." (Tobija 14,6-8; ovo nije prema
recenziji u KS) Ovo je gledište zastupljeno i u Knjizi Sirahovoj (oko 195-171.
pr. Kr.) u kojoj je riječ o "žestokom ognju" koji će "proždrijeti" zle da
"propadnu" (Sirah 36,7-10).
Sibilina
proročanstva, djelo više autora, s tim što glavni dio potječe od nekog židovskog
pisca iz, možda, drugog stoljeća prije Krista, opisuje kako će Bog izvesti
potpuno uništenje zlih: "On će ognjem zapaliti cijelu zemlju i progutati sav
ljudski rod… i bit će čađava prašina." (4,76) Salomonovi psalmi, što ih je
vjerojatno sastavio neki Židov hasidim sredinom prvog stoljeća prije Krista,
očekuju vrijeme kad će zli nestati sa zemlje, da se nikad više ne pamte:
"Uništenje grešnika je zauvijek, i neće ga se sjećati kad se sastanu pravedni.
To je dio grešnicima zauvijek." (3,11.12)
Josip
Flavije i rukopisi od Mrtvog mora.
Tradicionalisti često citiraju Josipa Flavija, kad opisuje vjerovanje esena u
besmrtnost duše i vječnu kaznu zlih, da potkrijepe svoju tvrdnju kako je takvo
vjerovanje u novozavjetno vrijeme bilo opće prihvaćeno. Pogledajmo pažljivo ovaj
tekst prije no što ga komentiramo. Josip Flavije kaže da su eseni preuzeli od
Grka ne samo ideju da "su duše besmrtne i žive zauvijek", već i vjerovanje da
"dobre duše obitavaju iza oceana", područja gdje je vrijeme savršeno, dok "su
zle duše [bačene]
u mračnu i burnu špilju, punu muka koje ne prestaju ".[18]
Zatim nastavlja objašnjavati kako takvo vjerovanje potječe od grčkih "bajki" i
zasniva se "na pretpostavki da su duše besmrtne" i da "zli ljudi… poslije smrti
trpe vječne muke".[19]
Josip Flavije takvo vjerovanje naziva "neizbježnim mamcem za one koji su jednom
okusili njihovu [grčku] filozofiju".[20]
Znakovito
je što Josip Flavije vjerovanje u besmrtnost duše i beskrajne muke ne pripisuje
učenju Starog zavjeta, već grčkim "bajkama", koje su bile neodoljive za Židove
sektaše, kakvi su bili eseni. Takav
komentar pretpostavlja da ova vjerovanja nisu prihvatili svi Židovi. U stvari,
ima indicija da je čak i među esenima bilo onih koji tako nešto nisu vjerovali.
Na primjer, rukopisi nađeni u blizini Mrtvog mora, a koje obično povezuju s
esenskom zajednicom, jasno govore o potpunom uništenju
grešnika.
Damaštanski
dokument,
važni svitak iz špilja u blizini Mrtvog mora, opisuje kraj grešnika
uspoređivanjem njihove sudbine sa sudbinom pretpotopnih ljudi koji su propali u
potopu, i s nevjernim Izraelcima koji su izginuli u pustinji. Božje kažnjavanje
grešnika ne ostavlja "ostatka ni preživjelog među njima" (CD 2. 6.
7). Oni će biti "kao da ih nikad nije bilo" (CD 20). Isto gledište izraženo je u
jednom drugom svitku, Manual of Discipline (Priručniku za stegu), koji
govori o "istrebljenju" Belialovih (Sotoninih) ljudi putem "vječnog ognja" (1QS
2,4-8).[21]
Vrijedno
je zapaziti da Manual of Discipline opisuje kažnjavanje onih koji su
slijedili Duha Izopačenosti umjesto Duha Istine na očito kontradiktoran način,
naime kao beskrajnu kaznu koja dovodi do potpuno uništenja. Tekst glasi: "A što
se tiče kažnjavanja svih koji hode u ovome [Duhu
Izopačenosti],
ono se sastoji u obilju udaraca što ih daju svi anđeli uništenja u vječnoj jami
zbog žestokog Božjeg osvetničkog gnjeva, beskrajnog užasa i sramote bez kraja, te sramotnog uništenja vatrom u području tame. I sve vrijeme, od
jedne dobi do druge, nalaze se u stanju najveće tuge i najgorčijeg jada, u
mukama mraka, dok ne budu uništeni tako da nitko ne preživi i ne uspije pobjeći." (1QS 4,11-14)[22]
Činjenica
da "beskrajni užas i sramota bez kraja"
nisu trajni već traju samo "dok ne budu uništeni", pokazuje da su izrazi
kao "beskrajni" ili "vječni" za ljude u novozavjetno doba imali drukčije
značenje nego danas. Za nas "beskrajne" muke znače "bez kraja", a ne dok zli
budu uništeni. Svijest o ovoj činjenici bitna je za tumačenje kasnijih Isusovih
izreka o vječnome ognju i za rješenje očite proturječnosti koje nalazimo u Novom
zavjetu između "muke vječne" (Mt 25,46) i "vječne propasti" (2 Sol 1,9). Kad se
radi o kažnjavanju zlih, riječ "beskrajno" jednostavno znači "dok ne budu
uništeni".
Upravo
navedeni primjeri svjedočanstava iz literature između oba zavjeta pokazuju da u
tom razdoblju nije bilo dosljednog
"židovskog gledišta" o sudbini zlih. Premda većina dokumenata odražava
starozavjetno učenje o potpunom nestanku grešnika, neki jasno govore o
beskrajnim mukama zlih. Ovo znači da Isusove riječi ili riječi novozavjetnih
pisaca ne možemo uzeti da predstavljaju uniformno vjerovanje u vječne muke što
su ga Židovi imali u to vrijeme. Moramo ispitati učenje Novog zavjeta na osnovi
njegovog vlastitog svjedočanstva.
3.
Isusovo svjedočanstvo
Je
li Isus učio da postoje vječne muke?
Tradicionalisti vjeruju da im je Isus dao najsnažniji dokaz za vjerovanje u
vječno kažnjavanje zlih. Kenneth Kantzer, jedan od najpoštovanijih evangeličkih
vođa našeg vremena, izjavljuje: "Oni koji priznaju Isusa Krista Gospodinom ne
mogu zanemariti jasni, nedvosmislen jezik kojim opozorava na strašnu istinu
vječne kazne."[23]
Australijski
teolog Leon Morris slaže se s Kantzerom i naglašeno ističe: "Zašto svi u ovo
naše prosvijećeno doba vjeruju u pakao? Zato
što je Isus jasno učio da postoji. Češće je govorio o paklu nego o nebu. Ne
možemo zaobići ovu činjenicu. Možemo razumjeti da ima onih koji ne vole misao o
paklu. Ja je osobno ne volim. Ali ako ozbiljno prihvaćamo Isusa za utjelovljenog
Božjeg Sina, onda moramo računati s činjenicom da je jasno rekao kako će neki
vječnost provesti u paklu."[24]
Morris
jasno potvrđuje da je Isus učio o postojanju pakla. U stvari Isus rabi izraz
gehenna (prijevod "pakao" u našim Biblijama) sedam od osam puta koliko ga
nalazimo u Novom zavjetu. Jedino se još pojavljuje u Jakovu 3,6. No u stvari
nije riječ o stvarnosti pakla kao mjestu konačne kazne za nepokajane
grešnike. U ovome se slaže većina kršćana. Mjesto toga, radi se o naravi
pakla. Je li Isus učio da je pakao-gehenna mjesto na kojem će grešnici
trpjeti vječne muke ili pretrpjeti trajno uništenje? Da bismo odgovorili na ovo
pitanje, istražimo što je Isus zapravo rekao o paklu.
Što
je pakao-gehenna?
Prije no što pogledamo tekstove u kojima nalazimo riječ pakao-gehenna,
dobro bi bilo da razmotrimo značenje same riječi. Grčka riječ gehenna je
transliteracija hebrejske "doline Ben Hinom" koja se nalazila južno od
Jeruzalema. U drevna vremena bila je povezana s običajem žrtvovanja djece bogu
Molohu (2 Kr 16,3; 21,6; 23,10). Tako je dobila ime "Tofet", mjesto pljuvanja
ili gnušanja.[25]
Ova je dolina po svemu sudeći bila pretvorena u golemu lomaču za spaljivanje 185
000 trupala asirskih vojnika koje je Bog pobio u Ezekijino vrijeme (Iz 30,30.31;
37,36).
Jeremija
je prorekao da će to mjesto biti nazvano "Dolina klanja", jer će biti prepuna
trupala Izraelaca kad im Bog bude sudio za njihove grijehe. "Evo dolaze dani –
riječ je Jahvina – kad se više neće reći Tofet ni Dolina Ben Hinom, nego Dolina
klanja. U Tofetu će se pokapati mrtvi, jer drugdje neće biti mjesta. A mrtva
tijela ovoga naroda bit će hrana pticama nebeskim i zvjeradi zemaljskoj, i nitko
se neće naći da ih poplaši i otjera." (Jr 7,32.33)
Josip
Flavije nas obavještava da su u ovoj dolini bila nagomilana tijela Židova nakon
opsade Jeruzalema 70. godine poslije Krista.[26]
Vidjeli smo da Izaija vidi isti prizor nakon što Gospod na kraju svijeta pobije
grešnike (Iz 66,24). U razdoblju između oba zavjeta ova je dolina postala mjesto
konačne kazne i nazvana je "dolina prokletstva" (1. Henokova
27,2.3), "mjesto osvete" i "budućih muka" (2. Baruhova 59,10.11), "peć gehenne"
i "jama muka" (4. Ezdrina 7,36).
Premda
je slika gehenne uobičajena u židovskoj literaturi tog razdoblja,
proturječan je opis onoga što se u njoj događa. Edward Fudge završava
istraživanje literature i kaže: "Vidjeli smo nekoliko ulomaka u pseudoepigrafima
koji posebno govore o vječnim mukama u svjesnim tijelima i/ili dušama, kao i
jedan takav redak u apokrifima. Mnogi drugi tekstovi u literaturi između oba
zavjeta također prikazuju kako zle guta vatra, ali je to uništavajuća, neugasiva
vatra Starog zavjeta koja u potpunosti uništava zauvijek, ostavljajući samo dim
kao podsjetnik. Pošteno je reći da je za one koji su prvi slušali Gospodina,
gehenna izazivala osjećaj stvarnog užasa i odvratnosti. Međutim, o svemu
što je više od ovoga moramo govoriti s izuzetnim oprezom."[27]
Isus
i pakleni oganj.
Držeći na umu ovo upozorenje, pogledajmo svih sedam tekstova koji spominju
gehennu-pakao, a nalazimo ih u Evanđeljima. U Propovijedi na Gori Isus
tvrdi da će svatko tko svog brata nazove "luđakom" za to "odgovarati u ognju
paklenome [gehenna]"
(Mt 5,22). Zatim je rekao da je bolje iskopati si oko ili odsjeći ruku koja
navodi na grijeh, "jer je bolje da ti propadne jedan od udova nego da ti cijelo
tijelo ode u pakao [gehenna]"
(rr. 29.30). Istu misao nalazimo izraženu i kasnije: bolje si je odsjeći nogu
ili ruku, ili iskopati oko nego uzrokovati da netko sagriješi, nego da budeš
"bačen u oganj vječni… bačen u pakao ognjeni [
gehenna]
"
(Mt 18,8.9). Ovdje je pakao ognjeni opisan kao "vječni". Isti tekst nalazimo u
Marku, gdje Isusu triput kaže da je bolje odsjeći ud koji nas sablažnjava nego
"otići u pakao – neugasivi oganj… gdje njihov crv ne umire i oganj se ne gasi"
(Mk 9.44.46.47.48). Na drugom mjestu Isus se izruguje farizejima što obilaze
more i kopno da nekog obrate, a onda "učinite ga sinom paklenim [gehenna]"
(Mt 23,125). Na kraju upozorava farizeje da neće "izbjeći osudu paklenu
[gehenna]"
(r. 33).
Prigodom
razmatranja Kristovih aluzija na gehennu, prvo trebamo zapaziti da ni
jednom od njih ne tvrdi da je pakao-gehenna mjesto beskrajnih muka. Ono
što je vječno i neugasivo nije kazna, već vatra. Ranije smo vidjeli da je u
Starom zavjetu ova vatra vječna ili neugasiva u smislu da potpuno uništava mrtva
tijela. Ovaj zaključak potkrepljen je Kristovim upozorenjem da se ne trebamo
bojati ljudi koji mogu naškoditi našem tijelu, već Onoga "koji može i dušu i
tijelo uništiti u paklu [
gehenna]
"
(Mt 10,28). Tekst je jasan. Pakao je mjesto konačne kazne koja dovodi do
potpunog uništenja cijelog bića, duše i tijela.
Robert
Peterson tvrdi da "Isus ovdje ne govori o doslovnom uništenju", jer u paralelnom
ulomku u Luka 12,5 nije upotrijebljen glagol "uništiti". Mjesto toga piše:
"Bojte se onoga koji, pošto oduzme život, ima vlast baciti u pakao!" Na osnovi
ovoga Peterson zaključuje: "Stoga je uništenje spomenuto u Mateju 10,28 isto što
i 'biti bačen u pakao,'"[28]
odnosno vječne muke. Osnovni problem s ovim argumentom je što prvo
pretpostavlja da "baciti u pakao" podrazumijeva vječne muke. A onda svoju
subjektivnu prepostavku koristi da niječe očito značenje glagola
"uništiti-apollumi". Peterson ignorira jedno od temeljnih načela
tumačenja Biblije koje zahtjeva da se nejasni tekstovi objašnjavaju na osnovi
onoga što je jasno, a ne obrnuto. Činjenica da Isus jasno govori o tome da će
Bog uništiti i dušu i tijelo u paklu, pokazuje da je pakao mjesto gdje grešnike
čeka vječno uništenje, a ne vječne muke.
"Vječni
oganj."
Tradicionalisti bi se usprotivili ovom zaključku, jer Krist na drugim mjestima
govori o "vječnom ognju" i "muci vječnoj". Na primjer u Mateju 18,8.9 Isus
ponavlja što je ranije rekao (Mt 5,29.30) o uklanjanju jednog tjelesnog uda da
bismo izbjegli pakleni "oganj vječni" [gehenna].
Još jasniji tekst u kojem se spominje "oganj vječni" nalazimo u prispodobi o
ovcama i jarcima, u kojoj Krist govori o razdvajanju spašenih od nespašenih
prigodom svog dolaska. On će vjerne dočekati dobrodošlicom u svoje kraljevstvo,
ali će zle odbiti riječima: "Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što
je pripravljen đavlu i anđelima njegovim!… Ovi će otići u muku vječnu, a
pravednici u život vječni." (Mt
25,41.46) [29]
Tradicionalisti
pridaju temeljnu važnost ovom posljednjem tekstu jer ujedinjuje dva koncepta:
"oganj vječni" i "muku vječnu". Za kombinaciju ovo dvoje tvrde da je kazna
vječna, jer je pakleni oganj koji je uzrokuje također vječan. Peterson ide tako
daleko da kaže: "Ako bi Matej 25,41 i 46 bili jedina dva teksta koji opisuju
sudbinu zlih, Biblija bi jasno učila vječnu osudu i mi bismo bili dužni
vjerovati u to i učiti je u ime Božjeg Sina".[30]
Petersonovo
tumačenje ova dva kritična teksta zanemaruje četiri glavne činjenice. Prvo,
Krist ovom prispodobom nije namjeravao odrediti narav vječnog života ni vječne
smrti, već jednostavno potvrditi da postoje dvije sudbine. Narav nijedne od njih
nije predmet rasprave u ovom ulomku.
Drugo,
John Stott s pravom ističe: "Sama vatra je prikazana kao 'vječna' i 'neugasiva',
ali bilo bi neobično kad bi ono što se u nju baci ostalo neuništivo. Mi bismo
očekivali suprotno: to bi bilo zauvijek uništeno, a ne zauvijek izloženo mukama.
Otuda i dim (kao dokaz da je vatra izvršila svoj posao) koji se 'diže u vijeke
vjekova' (Otkr 14,11; usp 19,3)."[31]
Treće,
vatra je "vječna-aionios", ne zato što vječno traje, već radi potpunog
uništenja zlih. Ovo se jasno vidi iz činjenice što je za jezero ognjeno, u koje
su bačeni zli, izričito rečeno da je to "druga smrt" (Otk 20,14; 21,8) koja
izaziva konačno, radikalno i nepovratno gašenje života.
Vječno
kao trajno uništenje.
"Vječno" se često odnosi na trajne posljedice, a ne na trajan proces. U Judi 7 piše kako su Sodoma i Gomora ispaštali "kaznu – vječni [aionios] oganj". Očito je da vatra koja je
uništila oba grada nije vječna po trajanju, već po trajnim posljedicama.
Slične
primjere možemo naći u židovskoj literaturi između oba zavjeta. Već smo ranije
primijetili da u Priručniku za stegu, svitku otkrivenom kod Mrtvog mora,
Bog "istrebljuje" zle pomoću "vječnog ognja" (1QS 2,4-8). "Anđeo uništenja"
dovodi do "beskrajnog užasa i sramote bez kraja, te sramotnog uništenja vatrom u
području tame… dok ne budu uništeni tako da nitko ne preživi i ne uspijeva
pobjeći" (1QS 4,11-14). I ovdje je sramotni i uništavajući oganj "bez kraja", no
on će trajati samo "dok ne budu uništeni". Za naš suvremeni kritički um takva je
tvrdnja proturječna, ali to nije bila za ljude u biblijska vremena. Da bismo
mogli ispravno protumačiti neki tekst, važno je ustanoviti kako su ga razumjeli
prvi čitatelji.
Navedeni
su primjeri dovoljni da pokažu kako je oganj konačne kazne "vječan" ne zato što
traje zauvijek, već, kao u slučaju Sodome i Gomore, zato što izaziva potpuno i
trajno uništenje zlih, stanje koje traje zauvijek. U svom komentaru The Gospel according to St.
Matthew R. V. G. Tasker izražava istu misao: "Nema
nagovještaja koliko će to kažnjavanje trajati. Metaforu 'oganj vječni', pogrešno
prevedenu kao vječna vatra [KJV]
u retku 41, s pravom možemo smatrati prikazom konačnog uništenja."[32]
Četvrto,
Isus je ponudio izbor između uništenja i života kad je rekao: "Uđite na uska
vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji
idu njim. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih
je koji ga nalaze!" (Mt 7,13.14).[33]
Ovdje Isus suprotstavlja udoban put koji vodi uništenju u paklu, uskom
putu nevolja i progonstva koji vodi vječnom životu u nebeskom
kraljevstvu. Kontrast između uništenja i života pokazuje da "oganj vječni"
uzrokuje vječno uništenje izgubljenih, a ne njihove vječne
muke.
"Muka
vječna."
Kristovu svečanu izjavu: "Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život
vječni" (Mt 25,46) obično smatraju najjasnijim dokazom svjesne patnje kojoj će
izgubljeni biti izloženi svu vječnost. Je li to jedino ispravno tumačenje ovog
teksta? John Stott ispravno odgovara: "Ne, to znači u tekst učitati nešto čega u
njemu nema. Isus je ovdje rekao da će život i muka biti vječni, ali u ovom retku
nije definirao narav ni jednog ni drugog. Zato što je na drugim mjestima govorio
o vječnom životu kao svjesnoj spoznaji Boga (Iv 17,3), iz toga ne proizlazi da
bi vječna muka morala biti svjesno dosuđivanje boli iz Božje ruke. Naprotiv,
time što je oboje proglasio vječnim, Isus suprotstavlja dvije sudbine:
što su različitije, to bolje."[34]
Tradicionalisti
čitaju "vječnu muku" kao "vječno mučenje", ali to nije značenje
ove fraze. To Basil Atkinson odlično primjećuje: "Kad se pridjev aionios
u značenju 'vječan' u grčkom uzima s imenicom koja označava radnju, onda
se odnosi na posljedicu radnje, a ne na postupak. Stoga se fraza 'vječna
muka' može usporediti s frazom
'vječni otkup' ili 'vječno spasenje', što su biblijske fraze. Nitko ne zamišlja
da bivamo vječno otkupljivani ili spašavani. Krist nas je jednom zauvijek
otkupio i spasio s vječnim posljedicama. Isto tako izgubljeni neće zauvijek
prolaziti postupak kažnjavanja (mučenja), već će biti kažnjeni jednom zauvijek s
vječnim posljedicama. S druge strane imenica 'život' nije imenica radnje, već
imenica koja označava stanje. Prema tome, sam život je po sebi vječan."[35]
Prikladan
primjer koji potkrepljuje ovaj zaključak nalazimo u 2. Solunjanima 1,9 gdje
Pavao, govoreći o onima koji odbacuju evanđelje, kaže: "Oni će biti kažnjeni
vječnom propašću: udaljeni od Gospodnjeg lica i od njegove silne
slave."[36]
Očito je da uništavanje zlih ne može trajati vječno, jer je teško zamisliti
vječni, neodlučan proces uništenja. Uništenje je upravo to što ova riječ znači.
Uništenje zlih je vječno-aionios, ne zato što postupak uništenja
zauvijek traje, već zato što su posljedice trajne. Tako je i "vječna
muka" u Mateju 15,46 vječna zato što su posljedice trajne. Riječ je o
muci koja ima za posljedicu vječno uništenje.
Značenje
riječi "vječno".
Neki kažu: "Ako riječ 'vječno' znači bez kraja kad se odnosi na buduće
blaženstvo vjernika, onda iz toga mora proizlaziti, ukoliko ne postoji jasan
dokaz o suprotnome, da ova riječ znači bez kraja i kad se njome opisuje buduće
kažnjavanje izgubljenih."[37]
Harry Buis još snažnije ističe ovaj argument: "Ako aionion opisuje život
bez kraja, onda aionios mora opisati kaznu bez kraja. Na ovome učenje o
nebu i učenje o paklu ili ostaje ili zajedno pada."[38]
Takvo
razmišljanje ne vodi računa o činjenici da je predmet ono što određuje značenje
izraza "vječno". Ako se radi o životu kojega Bog daje vjerniku (Iv 3,16), onda
riječ "vječno" očito znači "bez kraja, zauvijek", jer Sveto pismo kaže da će
Krist prigodom svog dolaska "smrtnu narav" vjernika pretvoriti u "besmrtnu" (1
Kor 15,53).
S
druge strane, ako je predmet "kažnjavanje" ili "uništenje" izgubljenih, onda
"vječno" može značiti samo "trajno, potpuno, konačno", jer Sveto pismo nigdje ne
uči da će zli uskrsnuti besmrtni da bi mogli zauvijek patiti. Vječne muke
zahtijevaju ili da čovjek po prirodi posjeduje besmrtnost ili da mu Bog dade
besmrtnost kad dođe vrijeme izvršenju kazne. Sveto pismo nigdje ne uči da bi
tako nešto moglo postojati.
Kažnjavanje
zlih je vječno po kvaliteti i kvantitetu."Vječno" je po
kvaliteti jer pripada budućem vremenu, a "vječno" po kvantitu jer
nema kraja posljedicama. Kao što su "vječni sud" (Heb 6,2), "vječni otkup"
(),12) i "vječno spasenje" (5,9) – svi vječni u posljedicama dovršenje radnje –
tako je "muka vječna" vječna po svojim posljedicama: potpunom i nepovratnom
uništenju zlih.
Važno
je zamijetiti da grčka riječ aionios, prevedena s "vječno", doslovce
znači "trajati jedno doba" ili "trajati za vrijeme". Stari grčki papirusi sadrže
brojne primjere u kojima su rimski imperatori opisani kao aionios, što
znači da su svoju službu vršili doživotno. Na nesreću, naša riječ "vječno" ne
prenosi pravo značenje aionois, koja doslovce znači "vremenskog
trajanja". Drugim riječima, dok grčka aionios izražava trajnost unutar granica, naša riječ "vječno" označava bezgranično
trajanje.
Značenje
"kazne".
Također trebamo povesti računa o riječi "kazna" kojom je prevedena grčka riječ
kolasis. Pogled u Vocabulary of the Greek Testament Moultona i
Milligana pokazuje da je ova riječ bila u ono vrijeme upotrijebljena sa
značenjem "orezivanja" ili "siječenja" suhog drveta. Ako je to i značenje ovdje,
onda je odraz česte starozavjetne fraze "neka se odstrani od svog roda/naroda"
(Post 17,14; Izl 30,33.38; Lev 7,20.21.25.27; Bro 9,13). Ovo bi značilo da se
"muka vječna", odnosno "vječna kazna" zlih sastoji u tome da su trajno
odstranjeni iz ljudskog roda.
I
na kraju, važno je zamijetiti kako je jedini način da zli mogu biti vječno
kažnjavani, ako ih Bog uskrisi s besmrtnim životom tako da budu neuništivi. No
prema Svetom pismu Bog jedini ima besmrtnost (1 Tim 1,17; 6,16). On daje
besmrtnost kao dar evanđelja (2 Tim 1,10). U najpoznatijem biblijskom tekstu
rečeno je da će onaj koji ne vjeruje u Njega "poginuti [apoletai]"
umjesto da primi "život vječni" (Iv 3,16). Konačna sudbina izgubljenih je
uništenje vječnim ognjem, a ne kažnjavanje vječnim mukama. Ideja o vječnom
mučenju zlih može se obraniti samo prihvaćanjem grčkog učenja o besmrtnosti i
neuništivosti duše, a ustanovili smo da je tako što potpuno strano Svetom
pismu.
"Plač
i škrgut zub
."
Četiri puta u Evanđelju po Mateju nalazimo da će na dan suda "biti plač i i
škrgut zub
"
(Mt 8,12; 22,13; 24,51; 25,30). Oni koji vjeruju u doslovni, vječni pakao,
obično pretpostavljaju da fraza "plač i i škrgut zub
"
opisuje svjesnu agoniju koju će izgubljeni trpjeti svu vječnost. Međutim,
razmatranje konteksta svakog ovog teksta pokazuje da se "plač i i škrgut
zub
"
javlja zbog odvajanja ili izbacivanja do kojeg dolazi na konačnom
sudu.
Ova
fraza po svemu sudeći potječe od plača i i škrguta zub
vezanog uz Dan Gospodnji u Starom zavjetu. Na primjer, Sefanija ovako opisuje
Dan Gospodnji: "Blizu je dan Jahvin, veliki! Blizu
je i žurno dolazi! Gorak je glas dana Jahvina: tada će i junak
zajaukati." (Sef 1,14)[39]
Slično govori i psalmist: "Ljutito će gledati bezbožnik, škrgutat će zubima i venuti, propast će želja opakih." (Ps 112,10)[40]
Ovdje pjesnik jasno pokazuje da je škrgut zuba posljedica suda zlih, koji će na
kraju završiti njihovim nestankom.
Edward
Fudge odlično primjećuje da "izraz 'plač i i škrgut zub
'
po svemu sudeći ukazuje na dva odvojena razloga. Prvi predstavlja užas osuđenih
kad počinju shvaćati da ih je Bog odbacio kao bezvrijedne, dok očekuju izvršenje
Njegove presude. Drugi, čini se, izražava strašan bijes i gorčinu koje osjećaju
prema Bogu zbog Njegove osude, i prema otkupljenima koji će zauvijek biti
blagoslovljeni."[41]
4.
Pavlovo svjedočasntvo
Riječ
"pakao" (gehenna) ne nalazimo u Pavlovim spisima. Mjesto toga apostol
nekoliko puta govori o Božjem sudu koji se vrši na zlikovcima u vrijeme Kristova
dolaska. Tradicionalisti se pozivaju na neke od ovih ulomaka da potkrijepe svoje
vjerovanje u vječno kažnjavanje izgubljenih. Već smo ranije ispitali važan tekst
u 2. Solunjanima 1,9 u kojem Pavao kaže da će zli prigodom Kristova dolaska biti
"kažnjeni vječnom propašću". Primijetili smo da je uništenje zlih
vječno-aionios, ne zato što postupak uništenja traje zauvijek, već
zato što su posljedice trajne.
Dan
gnjeva.
Drugi značajan Pavlov tekst, koji često citiraju da potkrijepe doslovni trajni
pakleni oganj, njegovo je upozorenje na "dan gnjeva i očitovanja Božje pravde u
suđenju koje će svakomu dati prema njegovim djelima: onima koji… se protive
istini a pristaju uz nepravednost – njima srdžbu i gnjev. Nevolja i tjeskoba na
svakog čovjeka koji se odaje zlu, na Židova kao i na Grka!" (Rim 2,5-9)
Tradicionalisti u srdžbi i gnjevu, nevolji i tjeskobi vide opis trpljenja
svjesnih muka u paklu.[42]
Sliku
kojom prikazuje "dan gnjeva", kad će zlikovci iskusiti srdžbu i gnjev, nevolju i
tjeskobu, Pavao po svemu sudeći uzima iz Sefanije, gdje prorok govori o
eshatološkom Danu Gospodnjem i naziva ga "Dan gnjeva… Dan tjeskobe i užasa! Dan
pomrčine i naoblake! Dan tmina i magluština!" (Sef 1,15) Zatim prorok kaže: "U
dan gnjeva Jahvina oganj njegove revnosti svu će zemlju sažeći. Jer on će
uništiti, zatrti sve stanovnike zemlje." (r. 18)
Imamo
razloga vjerovati da Pavao iznosi istu istinu da će Dan Gospodnji iznenada
donijeti kraj za zločince. Zašto? Jednostavno zato što je za njega besmrtnost
Božji dar dan spašenima pri Kristovom dolasku (1 Kor 15,5.54), a ne prirodno
svojstvo svakog čovjeka. Apostol obilno posuđuje iz starozavjetnog proročkog
rječnika, ali viđenje Gospodnjeg dana osvjetljava blještavim svjetlom evanđelja,
a ne sablasnim pojedinostima svjesnih vječnih muka.
5.
Svjedočanstvo Otkrivenja
U
knjizi Otkrivenje središnja je tema posljednji sud, jer prikazuje Božji način
pobjede nad protivljenjem zla prema Njemu i Njegovom narodu. Stoga ne iznenađuje
da oni koji vjeruju u vječni pakleni oganj nalaze podršku za svoje gledište u
dramatičnim slikama posljednjeg suda u Otkrivenju. Viđenja koja se koriste kao
potpora gledištu o vječnim mukama u paklu su ova: (1) viđenje Božje srdžbe u
Otkrivenju 14,9-11 i (2) viđenje o ognjenom jezeru i drugoj smrti u Otkrivenju
20,10.14.15. Ukratko ćemo ih sad razmotriti.
Viđenje
o Božjoj srdžbi.
U Otkrivenju 14 Ivan vidi trojicu anđela koji najavljuju Božji posljednji sud
jezikom koji postupno dobija na težini. Treći anđeo viče jakim glasom: "Tko se
god pokloni Zvijeri i njezinu kipu i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku,
pit će vino Božje srdžbe koje stoji natočeno, čisto, u čaši njegova gnjeva.
Bit
će mučen ognjem i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom. I dim se
njihovih muka diže u vijeke vjekova i nemaju mira ni dan ni noć koji se klanjaju
Zvijeri i njezinu kipu te koji primaju žig njezina imena!" (Otk
14,9-11)
Zajedno
s Matejom 25,46 tradicionalisti ovaj ulomak smatraju dvjema najvažnijim
tekstovima koji podržavaju tradicionalno učenje o paklu. Peterson svoju analizu
ovog ulomka zaključuje riječima: "Stoga zaključujem da unatoč pokušaja drukčijeg
tumačenja, Otkrivenje 14,9-11 nedvosmisleno uči da pakao podrazumijeva vječno
mučenje svjesnih izgubljenih. U stvari, kad bismo imali samo ovaj tekst, bili
bismo na temelju Božje Riječi obvezni učiti tradicionalnu doktrinu o paklu."[43]
Robert Morey
kategorično zastupa isto mišljenje: "Prema svakom pravilu hermenutike i
egzegeze, jedino valjano tumačenje Otkrivenja 14,9-11 jeste da jasno vidimo
vječne, svjesne muke koje očekuju zle."[44]
Ovakvo
dogmatsko tumačenje Otkrivenja 14,9-11 kao dokaza doslovnog, vječnog mučenja,
otkriva nedostatak osjetljivosti za i te kako metaforični jezik ovog ulomka. U
svom komentaru Revelation J. P. M. Sweet, poznati britanski stručnjak za
Novi zavjet, upućuje pravovremeno upozorenje u svom komentaru ovog teksta:
"Pitati: 'Što Otkrivenje uči – vječne muke ili vječno uništenje?' znači
upotrijebiti (ili zlorabiti) ovu knjigu kao izvor 'doktrine' ili informacija o
budućnosti. Ivan se služi slikama kao što je Isus rabio prispodobe (usp. Mt
18,32-34; 25,41-46) da posebno istakne nezamislivu nesreću odbacivanja Boga i
nezamislivi blagoslov ujedinjenja s Bogom, dok je još uvijek vrijeme da nešto
poduzmemo."[45]
Šteta je što ovo
upozorenje zanemaruju oni koji su odlučili doslovno protumačiti izuzetno
slikovite ulomke kao što je ovaj u razmatranju.
Četiri
elementa suda.
Razmotrimo sada četiri elementa anđeoske objave Božjeg suda nad otpalima koji se
klanjaju Zvijeri: (1) Izlijevanje i pijenje čaše Gospodnje srdžbe, (2) muke u
ognju i sumporu koje bezbožni trpe pred anđelima i Janjetom, (3) dim njihovih
muka koji se diže u vijeke vjekova i (4) činjenica da nemaju mira ni dan ni
noć.
Izlijevanje
čaše Božje srdžbe je dobro utvrđeni starozavjetni simbol božanskog suda (Iz
51,17.22; Jr 25,15-38; Ps 60,5; 75,9). Bog toči čašu "nerazvodnjenu" (DF), da bi
osigura smrtonosne posljedice. Prorok se služi sličnim rječnikom: "Pit će i
iskapiti – i bit će kao da ih nigda nije bilo." (Ob 16; usp. Jr 25,18.27.33)
Ista je čaša Božje srdžbe poslužena Babilonu, gradu koji kvari narode. Bog za
njega traži "ulijte joj dvostruko", a posljedica je "kuga, tuga i glad" te
uništenje ognjem (Otk 18,6.8). Imamo razloga vjerovati da je kraj Babilona,
uništenog ognjem, također kraj otpadnika koji piju iz Božje
čaše.
Sudbina
bezbožnih opisana je slikama najstrašnijeg suda koji je ikada pao na ovu zemlju
– uništenjem Sodome i Gomore ognjem i sumporom. "Bit
će mučeni ognjem i sumporom pred svetim anđelima i pred Janjetom." (Otk 14,10)
Sliku ognja i sumpora koji je uništio ova dva grada Biblija često koristi da
obilježi potpuno uništenje (Job 18,15-17; Iz 30,33; Ez 38,22).
Izaija
opisuje sudbinu Edoma riječima koje jako slične na one u Otkrivenju 14,10. On
kaže: "Potoci se njegovi obrću u smolu, prašina njegova u sumpor, i zemlja će mu
postat smola goreća. Ni
noću ni danju ugasit se neće, dim će joj se dizat dovijeka." (Iz 34,9.10) Kao u
Otkrivenju 14,10 i ovdje imamo neugasiv oganj, sumpor (smolu) i dim koji se
zauvijek diže, danju i noću. Znači
li to da je Edom trebao zauvijek goriti? Ne trebamo ići daleko da nađemo
odgovor, jer redak nastavlja: "Iz koljena u koljeno pusta će ostati, za vjekove
vjekova nitko neće prolaziti njome." (Iz 34,10)[46]
Očito je da su neugasivi oganj i dim koji se stalno diže metaforički simboli
potpunog uništenja, istrebljenja i nestanka. Ako je to značenje ovih slika u
Starom zavjetu, imamo razloga vjerovati da je isto značenje primjenjivo na tekst
koji razmatramo.
Ovaj
zaključak potkrepljuje Ivanova uporaba slika ognja i dima kojima opisuje sudbinu
Babilona, grada koji je odgovoran za poticanje Božjeg naroda na otpad. Grad će
"izgorjeti u vatri" (Otk 18,8) i "njezin se dim diže u vijeke vjekova" (19,3).
Znači li to da će Babilon gorjeti za svu vječnost? Očito ne, jer trgovci i
kraljevi oplakuju "muku" koju vide i nariču: "Jao! Jao, veliki grade… jer u
jednom jedinom času došao sud na te… i neće se više naći." (Otk 18,10.17.10.21)
Očito je da dim muka Babilona, koji se "diže u vijek vjekova", predstavlja
potpuno uništenje jer grad se neće "više naći" (r. 21).
Očita
sličnost između sudbine otpalih i lažnog Babilona, za koje se kaže da će oboje
biti mučeni ognjem čiji se dim "diže u vijek vjekova" (Otk 14,10.11; usp. 18,8;
19,3), pruža razlog da vjerujemo kako je sudbina Babilona također i sudbina onih
koji su sudjelovalo u njegovim grijesima, odnosno da će oboje doživjeti istu
propast i uništenje.
"Nemaju
mira ni dan ni noć."
Frazu "nemaju mira ni dan ni noć" (Otk 14,11) tradicionalisti tumače kao opis
muka u paklu. Međutim ova fraza ukazuje na kontinuitet, a ne na vječno trajanje neke radnje. Ivan se služi istom frazom "dan i noć" kad opisuje
živa bića koja slave Boga (Otk 4,8), mučenike kako služe Bogu (7,15), Sotonu
koji optužuje braću (12,10) i nesveto trojstvo u ognjenom jezeru (20,10). U
svakom slučaju misao je ista: radnja traje do kraja. Harold Guillebaud ispravno
objašnjava da fraza "nemaju mira ni dan ni noć" (Otk 14,11) "nesumnjivo kazuje
da neće biti prekida ili stanke u mukama sljedbenika Zvijeri, dok traju;
ali ne kaže da će trajati zauvijek."[47]
Potporu
ovom zaključku daje uporaba fraze "dan i noć" u Izaiji 34,10 gdje, kako smo
vidjeli, oganj u Edomu "ni noću ni danju ugasit se neće" i "dim će joj se dizat
dovijeka". Ovim je slikama prikazano kako se oganj Edoma neće ugasiti dok ne
spali sve što je tamo postojalo, a onda će se ugasiti. Rezultat
će biti potpuno uništenje, a ne vječni plamen. "Iz koljena u koljeno pusta će
ostati." (r. 10)
Recimo
na kraju da četiri slike prisutne u prizoru u Otkrivenju 14,9-11 nadopunjuju
jedna drugu u opisu konačnog uništenja otpalih. "Nerazvodnjeno" (DF) vino Božje
srdžbe izliveno punom snagom pokazuje da će sud završiti uništenjem. Goreći
sumpor ukazuje na neki stupanj svjesnih muka koje će prethoditi uništenju. Dim
koji se diže služi kao stalni podsjetnik na Božji pravedni sud. Muke će se
protegnuti kroz dan i noć dok bezbožni ne budu potpuno
uništeni.
Ognjeno
jezero.
Posljednji biblijski opis konačne kazne sadrži dva veoma značajna metaforička
izraza: (1) ognjeno jezero i (2) druga smrt (Otk 19,10; 20,10.15; 21,8).
Tradicionalisti pridaju posebnu važnost "ognjenom jezeru", jer za njih, kako
kaže John Walvoord, "ognjeno jezero jeste i služi kao sinonim za mjesto vječnih
muka".[48]
Da
bismo odredili značenje "ognjenog jezera", trebamo ispitati četiri teksta u
kojima se pojavljuje u Otkrivenju, jedinoj knjizi u Bibliji u kojoj nalazimo ovu
frazu. Prvi tekst nalazimo u Otkrivenju 19,20 gdje piše da su Zvijer i lažni
Prorok "bačeni u ognjeno jezero koje gori sumporom". Drugi tekst nalazimo u
Otkrivenju 20,10; u njemu Ivan opisuje rezultat Sotoninog posljednjeg velikog
napada na Boga: "A njihov zavodnik, đavao, bi bačen u ognjeno i sumporno jezero,
gdje se također nalaze Zvijer i lažni Prorok. I bit će mučeni dan i noć, u
vijeke vjekova." Time što Bog baca đavla u ognjeno jezero broj njegovih
stanovnika se povećava s dva na tri.
Treći
i četvrti tekst nalazimo u Otkrivenju 20,15 i 21,8; tu piše da su svi zli bačeni
u ognjeno jezero. Očito postoji stupnjevanje kad zle sile, i na kraju ljudi budu
kažnjeni u ognjenom jezeru.
Osnovno
pitanje je da li ognjeno jezero predstavlja vječno goreći pakao u kojem se zli
navodno muče za svu vječnost ili simbolizira trajno uništenje grijeha i
grešnika. Pet glavnih zaključaka navode nas da vjerujemo kako ognjeno jezero
predstavlja konačno i potpuno uništenje zla i zlikovaca.
Prvo,
Zvijer i lažni Prorok, koji su živi bačeni u ognjeno jezero, dvije su simbolične
osobe koje ne predstavljaju stvarne ljude već građanske vlasti koje su progonile
vjerne i izopačujuću lažnu religiju. Politički i vjerski sustavi ne mogu
zauvijek trpjeti svjesni muka. Prema tome, za njih ognjeno jezero predstavlja
potpuno, nepovratno uništenje.
Drugo,
slike đavla i njegove vojske koju guta vatra s neba, da bi zatim bili bačeni u
ognjeno i sumporno jezero, uglavnom su uzete iz Ezekiela 38. i 39. poglavlja
gdje nalazimo čak i šifrirana imena "Gog" i "Magog" i iz 2. o Kraljevima 1,10
gdje je riječ o vatri koja je sišla s neba i progutala pedesetnika i njegovu
pedesetoricu vojnika poslanih na Iliju. U oba slučaja vatra uništava zlikovce
(Ez 38,22; 39,6.16). Sličnost slika pokazuje da se isto značenje i funkcija
ognja kao potpunog uništenja odnosi na sudbinu đavla u Otkrivenju
20,10.
Treće,
nemoguće je zamisliti kako đavao i njegovi anđeli, koji su duhovi, mogu biti
"mučeni dan i noć, u vijeke vjekova" (Otk 20,10). Uostalom vatra pripada
materijalnom, fizičkom svijetu, a đavao i njegovi anđeli nisu fizička bića.
Eldon Ladd s pravom ističe: "Nemoguće je zamisliti kako jezero doslovnog ognja
može donijeti vječne muke nefizičkim bićima. Očito je da je ovim slikovitim
jezikom opisana jedna stvarna činjenica u duhovnom svijetu: konačno i vječno
uništenje sila zla koje su mučile ljude od edenskog vrta na ovamo."[49]
Četvrto,
činjenica da su "Smrt i Podzemni svijet bili bačeni u ognjeno jezero" (r. 14)
pokazuje da je značenje ognjenog jezera simboličko, jer su Smrt i Had (grob)
apstraktne stvarnosti koje se ne može baciti u vatru da bi izgorjeli. No slikom
Smrti i Podzemnog svijeta, bačenih u ognjeno jezero, Ivan jednostavno potvrđuje
konačno i potpuno uništenje smrti i groba. Svojom smrti i uskrsnućem Isus je
pobijedio moć smrti, ali se vječni život ne može očitovati dok smrt ne bude
simbolički uništena u ognjenom jezeru i uklonjena iz
svemira.
"Druga
smrt."
Peto i odlučno razmatranje odnosi se na činjenicu da je ognjeno jezero
definirano i kao "druga smrt". Prije nego što razmotrimo uporabu fraze "druga
smrt", važno je zamijetiti da Ivan odlučno objašnjava "ognjeno jezero – to je
druga smrt" (Otk 20,14; usp. 21,8).
Neki
tradicionalisti kažu za "drugu smrt" da se ne radi o konačnoj smrti, već o
konačnom odvajanju grešnika od Boga. Na primjer Robert Peterson tvrdi: "Kad kaže
da su Smrt i Podzemni svijet bačeni u ognjeno jezero (Otk 20,14), Ivan ističe da
je razdoblje između smrti i uskrsnuća konačno završilo. On to čini i tako što
otkriva da je 'ognjeno jezero… druga smrt' (r. 14). Kao što smrt danas označava
odvajanje duše od tijela, tako druga smrt označava konačno odvajanje bezbožnih
od ljubavi njihovog Stvoritelja. Prema ovome Bog ponovno ujedinjuje duše
nespašenih mrtvih s njihovim tijelima da izgubljene pripremi za vječnu muku. Ako
vječni život znači vječnu spoznaju Oca i Sina (Iv 17,3), onda suprotnost, druga
smrt, znači biti za svu vječnost lišen zajednice s Bogom."[50]
Teško
je razumjeti kako Peterson može protumačiti "drugu smrt" kao vječnu svjesnu
odvojenost od Boga kad, kao što smo to vidjeli u četvrtom poglavlju, Biblija
jasno uči da u smrti nema svijesti. "Druga smrt" je suprotnost "vječnom životu",
ali suprotnost vječnom životu je "vječna smrt", a ne vječno svjesno odvajanje od
Boga. Osim toga, misao da se nakon razdoblja između smrti i uskrsnuća duše
spašenih sjedinjuju s njihovim tijelima, da bi bile osposobljene za vječne muke,
može se podržati samo na osnovi dualističkog razumijevanja čovjekove naravi.
Gledano iz biblijske perspektive, smrt je prestanak života a ne odvajanje duše
od tijela. Značenje fraze "druga smrt" mora se odrediti na osnovi unutarnjeg
svjedočanstva Otkrivenja i suvremene židovske litarute, a ne na osnovi grčkog
dualizma, stranog Bibliji.
U
cijelom Otkrivenju Ivan objašnjava značenje prvog izraza uporabom još jednoga.
Na primjer, on objašnjava da su čaše kada
molitve svetih (Otk 5,8). "Lan, zapravo, označuje pravedna djela svetih." (19,8)
Budući život svetih i njihova tisućugodišnja vladavina s Kristom "je prvo
uskrsnuće" (20,5). Prema istom uzorku Ivan izričito objašnjava: "ognjeno jezero
– to je druga smrt" (r.14; usp. 21,8).
Neki
tradicionalisti nastoje drugu smrt proglasiti ognjenim jezerom kako bi mogli
tvrditi da druga smrt nije konačna, već trpljenje vječnih muka u ognjenom
jezeru. Pogled na Otkrivenja 20,14 i 21,8 dovoljan je da pokaže kako je upravo
suprotno točno. Ivan jasno kaže: "ognjeno jezero – to je druga smrt", a ne
obrnuto. Značenje druge smrti dolazi od značenja prve smrti, koja za svako
ljudsko biće znači prestanak života. Druga se smrt razlikuje od prve ne po
naravi već po posljedicama. Prva je smrt privremeni san, jer joj
slijedi uskrsnuće. Druga je smrt trajni i nepovratni nestanak, jer od nje nema
buđenja.
Tekstovi
o "drugoj smrti".
Budući da Ivan jasno pokazuje da je ognjeno jezero "druga smrt", nama je važno
da razumijemo značenje "druge smrti". Ovu frazu nalazimo četiri puta u
Otkrivenju, ali je inače nema u Novom zavjetu. Prvi tekst nalazimo u Otkrivenju
2,11: "Pobjedniku sigurno neće nauditi druga smrt." Ovdje je "druga smrt" nešto
drugo od fizičke smrti koja čeka svakog čovjeka. Iz ovog se teksta da zaključiti
kako spašeni primaju vječni život pa neće iskusiti vječnu
smrt.
Drugi
tekst o "drugoj smrti" nalazimo u Otkrivenju 20,6; tu je riječ o prvom uskrsnuću
svetih na početku milenija: "Nad ovima druga smrt nema vlasti." I ovdje
saznajemo da uskrsnuli sveti neće doživjeti drugu smrt, odnosno kaznu vječne
smrti, očito zato što će uskrsnuti u besmrtni život. Treći i četvrti tekst
nalazimo u Otkrivenju 20,14 i 21,8; tu je druga smrt poistovjećena s ognjenim
jezerom u koje su bačeni đavao, Zvijer, lažni prorok, Smrt i Had, i svi koji
čine zlo. U ovim slučajevima ognjeno jezero je druga smrt u smislu što je
ostvarenje vječne smrti i uništenje grijeha i grešnika.
Značenje
fraze "druga smrt" pojašnjeno je njenom uporabom u Targumu, aramejskom prijevodu
i tumačenju Starog zavjeta. U Targumu je ova fraza upotrijebljena nekoliko puta
da ukaže na konačnu i nepovratnu smrt zlih. Prema Stracku i Billerbecku targum
na Jeremija 51,39 i 57 sadrži proročanstvo protiv Babilona u kojemu stoji:
"Umrijet će drugom smrću i neće živjeti u budućem svijetu."[51]
Ovdje je jasno rečeno da je druga smrt posljedica posljednjeg suda koji
zlikovcima onemogućava da žive u budućem svijetu.
U
svojoj studiji The New Testament and the Palestinian Targum to the Pentateuch M. McNamara citira targume iz Ponovljenog zakona 33,6; Izaije 22,14 i
65,6.15 u kojima je frazom "druga smrt" opisana konačna, nepovratna smrt. Targum
na Ponovljeni zakon 33,6 glasi: "Neka Ruben živi na ovome svijetu i ne umre
drugom smrti kojom će zli umrijeti u budućem svijetu."[52]
U targumu na Izaija 22,14 prorok kaže: "Tvoj ti grijeh neće biti oprošten dok ne
umreš drugom smrti, kaže Gospod nad Vojskama."[53]
U oba slučaja "druga smrt" označava konačno uništenje što će ga zli doživjeti na
posljednjem sudu.
Targum
na Izaija 65,6 vrlo je blizak Otkrivenju 20,14 i 21,8. On glasi: "Bit će
kažnjeni u gehenni gdje oganj gori cijeli dan. Jer je o meni pisano: 'Neću im
dati mira tijekom (njihovog) života, već ću kazniti njihove prijestupe, a
njihova tijela izručiti drugoj smrti."[54]
I opet, u targumu na tekst u Izaiji 65,15 čitamo: "I ostavit ćeš svoje ime za
proklinjanje mojih izabranika, i Gospod Bog će te pogubiti drugom smrću, ali će
svoje sluge, pravednike, nazvati drugim imenom."[55]
Ovdje je druga smrt jasno izjednačena s pogibijom zlih, što je slika konačnog
uništenja, a ne vječnih muka.
U
svjetlu dosadašnjeg razmatranja zaključujemo da Ivan rabi frazu "druga smrt"
kako bi odredio narav kazne u ognjenom jezeru, naime, kazne koja na kraju
završava vječnom, nepovratnom smrti. Kako to ističe Robert Mounce: "Ognjeno
jezero ne samo da ukazuje na strogu kaznu koja čeka neprijatelje pravednosti,
već i na njihov konačni, potpuni poraz. To je druga smrt, naime, sudbina onih
koji privremeno uskrisuju da bi se vratili u smrt i njenu kaznu."[56]
Isto je gledište rječito iznio Henry Alford: "Kao što postoji drugi, uzvišeniji
život, tako postoji i druga, dublja smrt. I kao što nakon tog života više nema
smrti (Otk 21,4), tako nakon ove smrti više nema života."[57]
Ovo je razumna definicija "druge smrti" kao konačne, nepovratne smrti. Drukčije
protumačiti ovu frazu, kao vječno svjesne vječne muke ili odvajanje od Boga,
znači nijekati biblijsko značenje "smrti" kao prestanka
života.
Zaključak.
U završetku ovog istraživanja tradicionalnog učenja pakla kao mjesta doslovnih,
vječnih muka zlih, možemo iznijeti tri primjedbe. Prvo, tradicionalno učenje o
paklu uglavnom se oslanja na dualističko gledište o čovjekovoj naravi, koje
zahtijeva vječno preživljavanje duše bilo u nebeskom blaženstvu ili u
paklenim mukama. Ustanovili smo da je takvo vjerovanje suprotno biblijskom
holističkom gledanju na čovjekovu narav, prema kojem je smrt prestanak života
cijele osobe.
Drugo,
tradicionalno gledište uglavnom počiva na doslovnom tumačenju simboličkih slika
kao što su gehenna, ognjeno jezero i druga smrt. Takve slike ne dopuštaju
doslovno tumačenje jer su, kako smo vidjeli, metaforični opisi trajnog uništenja
zla i zlikovaca. Uostalom, jezera su napunjena vodom a ne
vatrom.
Treće,
tradicionalno učenje ne uspijeva dati razumno objašnjenje za Božju pravednost
određivanjem beskrajne božanske kazne za grijehe učinjene tijekom srazmjerno
kratkog života. Učenje o vječnim svjesnim mukama neuskladivo je s biblijskim
otkrivenjem božanske ljubavi i pravde. Ovu misao ćemo razmatrati kasnije u vezi
s moralnim posljedicama vječnih muka.
Na
kraju, tradicionalno učenje o paklu je, po svemu sudeći, prihvaćeno u srednjem
vijeku, kad je većina ljudi živjela pod autokratskim režimima despotskih vladara
koji su nekažnjeno mogli mučiti i uništiti ljudska bića, a to su i činili. U
takvim su društvenim uvjetima teolozi mogli mirne savjesti pripisati Bogu
neumoljivo kažnjavanje i nezasitnu okrutnost, koju bismo danas smatrali
demonskom. Danas su teološke ideje podložne etičkoj i racionalnoj kritici koja
zabranjuje moralne izopačenosti ranije pripisivane Bogu. Naš osjećaj za pravdu
zahtijeva da kazna mora odgovarati učinjenom zlu. Ovu važnu istinu zanemaruje
tradicionalno učenje koje zahtijeva vječnu kaznu za grijehe učinjene tijekom
kratkog života.
Drugi dio: Alternativna gledišta o
paklu
Ozbiljni
problemi koje je izazvalo tradicionalno učenje o paklu naveli su neke
znanstvenike da potraže alternativna tumačenja. Ovdje dajemo kratak prikaz dvaju
najnovijih pokušaja da se razumiju biblijski podaci i redefinira narav
pakla.
1.
Metaforičko razumijevanje pakla
Najskromnija
revizija tradicionalnog učenja o paklu zahtijeva metaforičko tumačenje naravi
beskrajnih muka u paklu. Prema tom mišljenju pakao se još uvijek smatra mjestom
vječnih muka, ali je manje doslovno paklen, jer fizička vatra više ne muči ni
spaljuje meso zlih, već predstavlja bol odvajanja od Boga. Billy Graham izražava
metaforičko gledište o paklu kad kaže: "Često sam se pitao nije li pakao strašna
vatra u našim srcima za Bogom, za zajednicom s Bogom, vatra koju nikad ne možemo
ugasiti."[58]
Grahamovo tumačenje paklenog ognja kao "strašne vatre u našim srcima za Bogom"
vrlo je dosjetljivo. Na nesreću, ono zanemaruje činjenicu da ova "vatra" ne gori
u našim srcima, već vani gdje guta zle. Kad bi zli u svojim srcima osjećali
vatru za Boga, onda ih ne bi čekale muke konačne kazne.
Slikoviti
prikaz.
U svom izuzetnom prikazu metaforičkog gledišta na pakao, William Crockett tvrdi
da se kršćani ne bi trebali ustručavati vjerovati da "dio stvaranja nalazi
udobnost na nebu, dok ostatak gori u paklu".[59]
Rješenje koje on nudi je da priznamo kako "pakleni i sumporni oganj nije
doslovni opis pakla, već slikoviti izraz upozorenja zlih na predstojeću
propast".[60]
Crockett citira Calvina, Luthera i niz suvremenih znanstvenika, koji svi "pakao
tumače metaforički ili bar dopuštaju mogućnost da pakao može biti nešto drugo
nego doslovni oganj".[61]
Crockett
tvrdi da su "najjači razlog da ih [
slike
pakla]
smatramo metaforama, proturječne riječi kojima se u Novom zavjetu opisuje pakao.
Kako pakao može biti doslovni oganj ako je opisan i kao tama (Mat 8,12; 22,13;
25,30; 2 Pt 2,17; Jd 13)?"[62]
Zatim nastavlja, i postavlja primjereno pitanje: "Jesu li novozavjetni pisci
htjeli da se njihove riječi smatraju doslovnima? Juda nije. On u sedmom retku
opisuje pakao kao "vječni oganj", a malo zatim kao "crnu tamu" (r. 13)… Naravno,
oganj i tama nisu u Novom zavjetu jedine slike koje imamo o paklu. Za zle kaže
da plaču i škrguću zubima (Mt 8,12; 13,42; 22,13; 24,51; 25,30; Lk 13,28), da
njihov crv ne umire (Mk 9,48) i da
dobivaju mnoge udarce (Lk 12,47). Nitko ne smatra da će se u paklu stvarno
dobivati batine ili da je on mjesto u kojemu crvi mrtvih postižu besmrtnost.
Isto tako nitko ne misli da je škrgutanje zubima nešto drugo do slike turobne
stvarnosti pakla. U prošlosti su se neki pitali što će biti s ljudima koji u
pakao dođu bezubi. Kako će škrgutati zubima?"[63]
Neki su na posljednje pitanje odgovorili da će "u budućem svijetu biti osigurane
zubne proteze kako bi osuđeni mogli plakati i škrgutati zubima".[64]
Na
osnovi ovih metaforičkih tumačenja paklenog ognja Crockett zaključuje: "Pakao,
dakle, ne bi trebalo prikazivati infernom koji bljuje vatru kao Nabukodonozorova
ognjena peć. Najviše što možemo reći jeste da će buntovnici biti uklonjeni
ispred Boga, bez nade na povratak. Bit će otjerani kao Adam i Eva, ali ovaj put
u 'vječnu noć', u kojoj će zauvijek nestati radosti i nade."[65]
Ocjena
metaforičkog gledišta.
Zastupnicima metaforičkog gledišta o paklu treba treba priznati što ističu da su
slike u Bibliji upoptrijebljene za opis pakla, kao što su oganj, tama,
prodržljivi crvi, sumpor i škrgutanje zub
,
metafore a ne opis stvarnih činjenica. Kad tumačimo neki tekst, važno je
razlikovati između medija i vijesti. Metafore imaju za cilj prenijeti određenu
vijest, ali same nisu vijest. To znači: kad tumačimo simboličke slike pakla,
moramo nastojati razumjeti poruku koju prenose, a ne smatrati slike doslovnim
opisom stvarnosti.
Zagovornici
metaforičkog pogleda u pravu su kad ističu da je osnovni problem tradicionalnog
gledišta o paklu u tome što je zasnovan na doslovnosti koja zanemaruje
simboličnu narav upotrijebljenog jezika. Ali problem s metaforičkim pogledom na
pakao jest što samo želi nadomjestiti fizičke muke s mnogo izdržljivijim
mentalnim mukama. No smanjenjem količine boli u nedoslovnom paklu, u biti ne
mijenjaju narav samoga pakla jer on i dalje ostaje mjesto beskrajnih
muka.
Neki
bi možda čak postavili upitnim ideju da su vječne mentalne muke humanije od
fizičkih. Mentalne patnje mogu biti jednako bolne kao i fizičke. No time što je
pakao učinilo humanijim, metaforičko gledište nije mnogo dobilo jer je još
uvijek opterećeno istim problemima tradicionalističkog učenja. Od ljudi se još
uvijek traži da vjeruju kako Bog beskrajno muči zlikovce, premda vjerojatno
manje oštro. Po mom mišljenju rješenje nije u humaniziranju ili sotoniziranju
pakla, da bi na kraju ispao mnogo podnošljivije mjesto u kojem će zli provesti
vječnost, već u razumijevanju naravi konačnog kažnjavanja koje je, kako ćemo
vidjeti, trajno uništenje, a ne vječne muke.
2.
Univerzalističko razumijevanje pakla
Drugu
i mnogo radikalniju reviziju pakla pokušali su univerzalisti, koji su
pakao sveli na vremenski uvjetovano stupnjevito kažnjavanje, koje na kraju vodi
u nebo. Univerzalisti vjeruju da će Bog na kraju uspjeti spasiti i dati vječni
život svakom ljudskom biću, tako da, zapravo, na posljednjem sudu nitko neće
biti osuđen niti na vječne muke niti na uništenje. Ovo je vjerovanje prvi iznio
Origen u trećem stoljeću, i ono u naše vrijeme dobiva sve veću podršku, posebice
kroz spise ljudi kao što su Friedrich Schleiermacher, C. F. D. Moule, J. A. T.
Robinson, Michael Paternoster, Michael Perry i John Hick. Argumenti što ih ovi i
drugi pisci iznose u prilog univerzalizma su teološki i
filozofski.
Teološki
i filozofski argumenti.
Teološki, pozivaju se na "univerzalističke ulomke" (1 Tim 2,4; 4,10; Kol 1,20;
Rim 5,18; 11,32; Ef 1,10; 1 Kor 15,22) koji naizgled pružaju nadu u univerzalno
spasenje. Na osnovi ovih tekstova univerzalisti tvrde: ako se sva ljudska bića
na kraju ne spase, onda će Božja želja "da se svi ljudi spase i dođu do potpune
spoznaje istine", biti promašena i neostvarena. Samo spašavanjem svih ljudskih
bića Bog može prikazati trijumf svoje beskonačno strpljive
ljubavi.
Filozofski,
univerzalisti smatraju nepodnošljivim da Bog ljubavi može dopustiti da milijuni
ljudi trpe vječne muke zbog grijeha počinjenih u razdoblju od nekoliko godina.
Jacques Ellul na divljenja vrijedan način iznosi ovo gledište postavljanjem ovih
ozbiljnih pitanja: "Nismo li vidjeli nemogućnost da bi ovo novo stvaranje, ta
divljenja vrijedna simfonija ljubavi, mogla postojati uz svijet gnjeva? Je li
Bog još uvijek dvoličan: lica ljubavi okrenutog prema Njegovom nebeskom
Jeruzalemu i lica srdžbe okrenutog prema 'paklu'? Jesu li onda Božji mir i
radost potpuni, pošto je i dalje Bog srdžbe i gnjeva? Bi li raj mogao biti ono
što je Romain Gary tako čudesno opisao u Tulipe, kad je rekao da muku ne
stvara koncentracioni logor već 'vrlo miroljubivo, vrlo sretno malo selo
pored logora' – malo selo u blizini, u kojem žive ljudi neuznemirivani,
dok u logoru milijuni umiru na zvijerski način."[66]
Proces
čišćenja.
Univerzalisti tvrde kako je nezamislivo da bi na posljednjem sudu Bog osudio na
vječne muke bezbrojne milijune nekršćana koji se nisu odazvali Kristovu pozivu
jer nikad nisu ni čuli za kršćansku vijest. Rješenje koje predlažu neki
univerzalisti jeste da će Bog spasiti sve nevjerujuće, tako što će im omogućiti
da se poslije smrti postupno preobraze u procesu
"čišćenja".
Ovo
gledište predstavlja reviziju rimokatoličkog učenja o čistilištu, koje ovaj
proces spašavanja ograničava samo na duše vjernih. Univerzalisti ovu prednost
protežu i na duše nevjerujućih. Prema ovom učenju, Bog i poslije smrti nastavlja
privlačiti sve nespašene, dok na kraju svi ne budu odgovorili na Njegovu ljubav
i pred Njime se radovali za svu vječnost.
Zgodno,
ali nebiblijsko gledište.
Nitko ne može nijekati da teološki i filozofski argumenti univerzalizma nailaze
na odziv kršćanske savjesti. Tko god je osjetio duboku Božju ljubav, teži da
vidi svakoga spašenim i mrzi pomisao da bi On bio tako osvetoljubiv da vječnim
mukama kazni milijune – posebno one koji su živjeli u neznanju. No naše
uvažavanje nastojanja univerzalista da brane trijumf Božje ljubavi i opravdano
opovrgnu nebiblijski koncept vječni muka, ne smije nas učiniti slijepima za
činjenicu da je ovakva doktrina ozbiljno iskrivljavanje biblijskog
učenja.
Prije
svega, "univerzalistički tekstovi" objavljuju doseg Božje univerzalne
spasiteljske nakane, a ne činjenicu univerzalnog spasenja svakog
ljudskog bića. Na primjer, u Kološanima 1,19.23 rečeno je da je Božji plan, da
po Kristu pomiri "sve što je na zemlji ili na nebu", obuhvaćao i vjernike u
Kolosi, "ako doista ustrajete u vjeri".
Slično
tomu u 1. Timoteju 2,4 Božja želja "da se svi ljudi spase" izražena je
zajedno s činjenicom da će posljednji sud donijeti "propast i uništenje"
nevjerujućima (1 Tim 6,9.10; usp. 5,24; 4,8). Bog svima nudi mogućnost spasenja,
ali poštuje slobodu onih koji odbijaju Njegovu ponudu, premda Mu to zadaje
strašnu bol.
Drugo,
argument da će Bog na kraju spasiti sve zato što je nemoguće prihvatiti učenje o
vječnim mukama nespašenih, s obzirom da niječe svaki smisao božanske
pravde kao i samog mira i radosti u raju, valjan je argument. Međutim, takav
argument, kako smo pokazali, počiva na pogrešnom tumačenju biblijskog učenja o
naravi konačnog kažnjavanja zlih. Univerzalno spasenje ne može biti ispravno
samo zato što su pogrešne vječne muke.
Treće,
ideja kazne koja popravlja, ili postupne preobrazbe nakon smrti, potpuno je
strana Svetom pismu. Sudbina svake osobe čvrsto je određena prigodom njene
smrti. Ovo načelo je Krist jasno istaknuo u svojoj prispodobi o bogatašu i
Lazaru (Lk 16,19-21). U Hebrejima 9,27 jasno piše da je "ljudima određeno samo
jedanput umrijeti – potom dolazi sud". Za nepokajane grešnike "iščekivanje suda"
je "strašno", jer neće doživjeti univerzalno spasenje već "bijes ognja što će
proždrijeti protivnike" (Heb 10,26.27 – DF).
Četvrto,
što se tiče onih koji nisu imali priliku saznati za Kristovu vijest i na nju
odgovoriti, nije potrebno odreći se vjerovanja u spasenje isključivo po
Kristu Isusu niti sve nekršćane izručiti vječnim mukama. Manje privilegirani
mogu naći spasenje iskrenim odgovorom na ono što im je poznato o Bogu. Pavao je
rekao da će neznabošci koji ne poznaju Zakon biti suđeni po zakonu koji je
"upisan(o) u njihovim srcima" (Rim 2,14-16).
Premda
na prvi pogled privlačan, univerzalizam je zabluda, jer ne priznaje da se Božja
ljubav prema čovječanstvu ne očituje u prikrivanju grijeha niti u ograničavanju
čovjekove slobode, već u ponudi spasenja i slobodi da ga čovjek prihvati. Ova je
istina prikladno izražena u najpoznatijem tekstu o Božjoj ljubavi i opasnosti
koju predstavlja njezino odbacivanje. "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao
svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima
život vječni." (Iv 3,16)
Zaključak.
Metaforička i univerzalistička razumijevanja pakla predstavljaju pohvale
vrijedne pokušaje "da se iz pakla ukloni pakao". Na nesreću, ne slažu se s
biblijskim podacima i zbog toga na kraju pogrešno prikazuju biblijsko učenje o
konačnoj kazni nespašenih. Razumno rješenje problema tradicionalističkog učenja
ne nalazi se u smanjenju ili uklanjanju količine boli u doslovnom paklu, već
prihvaćanjem pakla takvim kakav jeste, konačnim sudom i trajnim uništenjem zlih.
Kako to kaže Biblija: "Nema više bezakonika" (Ps 37,10 RU), jer "njihov je
svršetak propast" (Fil 3,19).
Treći dio: Pakao kao mjesto
uništenja
"Sektaško
vjerovanje."
Gledište da je pakao mjesto uništenja uglavnom se povezuje sa "sektama" kao što
su Adventisti sedmog dana, Jehovini svjedoci i manje crkve koje svetkuju subotu
(Church of God Seventh-day, Worldwide Church of God, United Church of God,
Global Church of God, International Church of God). Ova je činjenica navela
mnoge evangelike i katolike da a priori odbace gledište da je pakao mjesto
uništenja, jednostavno zato što je to "sektaško", a ne tradicionalno
protestantsko ili katoličko vjerovanje. Takvo se vjerovanje smatra
"apsurdnim"[67]
i proizvodom svjetovne sentimentalnosti.[68]
U
velikoj mjeri svi smo mi djeca tradicije. Vjera koju smo prihvatili prenesena
nam je kršćanskom predajom u obliku propovijedi, knjiga, kršćanskog odgoja u
domu, školi i crkvi. Bibliju čitamo u svjetlosti onoga što smo već naučili iz
ovih različitih izvora. Zbog toga je teško shvatiti koliko je tradicija
oblikovala naše tumačenje Svetog pisma. No kao kršćani mi si ne možemo dozvoliti
da budemo robovi ljudske predaje, bila ona "katolička", "evangelička" ili
predaja naše vjerske zajednice. Mi nikad ne možemo poći od pretpostavke da su
naša vjerovanja apsolutno ispravna samo zato što su posvećena predajom. Moramo
sačuvati pravo i dužnost da ispitamo svoja vjerovanja i, ako je potrebno,
ispravimo ih u skladu sa Svetim pismom.
Taktika
šikaniranja.
Metoda odbacivanja neke doktrine, a priori zato što je povezana sa "sektaškim"
crkvama, odražava se u taktici šikaniranja, prihvaćenoj prema onim evangeličkim
znanstvenicima koji su u novije vrijeme odbacili tradicionalno učenje o paklu
kao mjesta vječnih svjesnih muka i umjesto toga prihvatili gledište da je pakao
mjesto uništenja. Kao što smo već primijetili u prvom poglavlju, taktika se
sastoji u tome da se takvi znanstvenici kleveću, povezuju s liberalima ili
sektašima, kao što su, na primjer, adventisti. Poznati kanadski teolog Clark
Pinnock piše: “Čini se da je otkriven novi kriterij za istinu prema kojem, ako
neko gledište zastupaju adventisti ili liberali, onda ono mora biti pogrešno.
Očito se tvrdnja je li što istinito, može odrediti prema društvu u kojem se
nalazi i nema potrebe ispitati je javnim kriterijima u otvorenoj debati. Takav
argument, premda neupotrebljiv u razumnoj raspravi, može biti djelotvoran kod
neznalica koji se takvom retorikom daju prevariti."[69]
Unatoč
taktici šikaniranja, gledište o paklu kao mjestu uništenja nalazi sve više
pristalica među evangelicima. Javna podrška koju je ovom gledištu pružio John R.
W. Stott, veoma cijenjeni britanski teolog i poznati propovjednik, svakako
ohrabruje takav trend. "Delikatnom ironijom", piše Pinnock, "tako se
povezivanjem stvara mjera vjerodostojnosti, pobijajući taktiku koja je
upotrijebljena protiv nje. Postalo je potpuno nemoguće tvrditi da samo
krivovjerci i bliski krivovjercima [kao
što su adventisti sedmog dana]
imaju takvo gledište, premda sam siguran da će neki upravo zbog toga odbaciti
Stottovu ortodoksnost."[70]
John
Stott izražava zabrinutost zbog ozbiljnih posljedica svojih novih gledišta u
evangeličkoj zajednici u kojoj je poznati vođa. On piše: "Oklijevao sam to
napisati, jer osjećam veliko poštovanje prema dugoj tradiciji koja tvrdi da je
ispravno tumačenje Svetog pisma, pa je olako ne odbacujem, a djelomice i zato
što je mi je mnogo značilo jedinstvo evangeličke zajednice u svijetu. No predmet
je suviše važan da bih ga prešutio i ja sam vam [Davide
Edwardsu]
veoma zahvalan što ste me potaknuli da objavim sadašnje mišljenje. Ne
dogmatiziram o gledištu do kojeg sam došao. Smatram ga pokusnim. Ali molim za
otvoreni dijalog među evangelicima na osnovi Svetog pisma."[71]
Emocionalni
i biblijski razlozi potaknuli su Johna Stotta da napusti tradicionalno učenje o
paklu i prihvati gledište prema kojem je pakao mjesto uništenja. Stott piše:
"Emocionalno gledano, nalazim da je koncept [vječnih
muka]
nepodnošljiv i ne razumijem kako ljudi mogu s njim živjeti a da im ne otupe
osjećaji i ne podlegnu pritisku. No naši su osjećaji nestalni, nepouzdani vodiči
istini, i ne smijemo ih uzdići na mjesto vrhovnog autoriteta koji će odrediti
što je istina. Budući da sam iskreni evangelik, moje pitanje mora biti – i jeste
– ne ono što mi govori srce, već ono što kaže Božja riječ. A da bismo odgovorili
na ovo pitanje, moramo iznova istraživati biblijsko štivo i otvoriti svoj um (a
ne samo srce) mogućnosti da Sveto pismo ukazuje na uništenje, a da je 'vječna
svjesna muka' tradicija koja mora ustuknuti pred autoritetom Svetog
pisma."[72]
Da
bismo odgovorili na Stottovu molbu da ponovno ispitamo biblijsko učenje o
konačnoj kazni, mi ćemo ukratko istražiti što govore Stari i Novi zavjet, tako
što ćemo razmotriti ove točke: (1) smrt kao kazna za grijeh, (2) rječnik kojim
je opisano uništenje, (3) moralne posljedice učenja o vječnim mukama, (4) pravne
posljedice učenja o vječnim mukama i (5) kozmološke posljedice učenja o vječnim
mukama.
1.
Smrt kao kazna za grijeh
"Jer
je plaća grijeha smrt."
Logično polazište je temeljno načelo što ga nalazimo u oba zavjeta: "Onaj koji
zgriješi, taj će umrijeti" (Ez 18,4.20); "Jer je plaća grijeha smrt" (Rim 6,23).
Kaznu za grijeh, naravno, ne predstavlja samo prva smrt sa svime što je bila
posljedica Adamova grijeha, već i ono što Biblija naziva drugom smrti (Otk
20,14; 21,8), koja je, kako smo vidjeli, konačna, nepovratna smrt kojom umiru
nepokajani grešnici. Ovo osnovno načelo postavlja pozornicu za proučavanje
naravi konačne kazne, jer nam od samog početka govori da konačna plaća grijeha
nisu vječne muke, već trajna smrt.
Kao
što smo to vidjeli u četvrtom poglavlju, u Bibliji prestanak života nije
odvajanje duše od tijela. Stoga je plaća grijeha prestanak života. Kao što nam
je poznato, kad ne bi bilo uskrsnuća (1 Kor 15,18), smrt bi bila kraj našeg
postojanja. Upravo uskrsnuće čini da smrt prelazi u san, s konačnog kraja života
u privremeni san. No
od druge smrti nema uskrsnuća. Ona je definitivan prestanak
života.
Ovu
temeljnu istinu uči Stari zavjet, posebno pomoću žrtvenog sustava. Kazna za
najteži grijeh je uvijek bila samo smrt zamjeničke žrtve, a nikad njeno
produženo mučenje ili utamničenje. James Dunn odlično primjećuje: "Način na koji
se žrtvom za grijeh rješavao problem grijeha bio je njezina smrt. Žrtvena
životinja, poistovjećena s onim koji ju je prinosio zbog svog grijeha, morala je
biti uništena da bi bio uništen grijeh kojega je utjelovljavala. Škropljenje,
premazivanje i izlijevanje krvi žrtve pred Bogom pokazivalo je da je život
potpuno uništen, a s njim i grijeh i grešnik."[73]
Rečeno drugim riječima, uništenje žrtve za grijeh dramatični je prikaz potpunog
uništenja grijeha i grešnika.
Konačno
uklanjanje grijeha i uništenje grešnika posebno je prikazano u obredu na Dan
pomirenja, koji je oslikavao izvršenje Božjeg posljednjeg suda nad vjernima i
nevjerujućima. Pravi vjernici su bili Izraelci koji su se tijekom godine
pokajali za svoje grijehe, prinosili u Svetištu odgovarajuće žrtve za grijeh, a
na Dan pomirenja počivali, postili, molili, kajali se i ponizili svoje srce pred
Gospodinom. Nakon dovršenih obreda čišćenja, ovi su pojedinci proglašeni "čisti"
(Lev 16,30).
Lažni
vjernici su bili Izraelci koji su tijekom godine odlučili prkosno griješiti
protiv Boga (usp. Lev 20,1-6), a nisu se pokajali, što znači da u Svetište nisu
donijeli žrtvu pomirnicu. Na Dan pomirenja nisu prestali svojim poslovima niti
su se posvetili postu, molitvi i ispitivanju duše (usp. Bro 19,20). Zbog svog
prkosa ove su osobe na Dan pomirenja bilo "odstranjene" od Božjeg naroda. "Jest,
tko god ne bude postio tog dana, neka se odstrani iz svoga naroda. A tko
bi god radio kakav posao na taj dan, toga ću ja istrijebiti iz njegova naroda." (Lev 23,29.30)[74]
Odvajanje
do kojeg je na Dan pomirenja dolazilo između pravih i lažnih Izraelaca, slika je
odvajanja do kojega će doći prigodom drugog Kristovog dolaska. Isus je ovo
odvajanje usporedio s odvajanjem žita od ljulja u vrijeme žetve. Budući da je
ljulj posijan među pšenicu koja predstavlja "sinove Kraljevstva" (Mt 13,38),
očito je da je Isus na umu imao svoju Crkvu. Žito i ljulj, pravi i lažni
vjernici, prebivat će u crkvi do Njegova dolaska. U to će vrijeme doći do
drastičnog razdvajanja prikazanog Danom pomirenja. Zlikovci će biti bačeni "u
ognjenu peć", a "pravednici [će] zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega" (Mt
13,42.43).
Isusove
prispodobe i obred na Dan pomirenja uče istu važnu istinu. Lažni i pravi kršćani
živjet će zajedno do Njegova dolaska. Ali za vrijeme adventnog suda, prikazanog
Dan pomirenja, doći će do trajnog razdvajanja, kad će grijeh i grešnici biti
zauvijek uklonjeni i uspostavljen novi svijet. Kao što su u tipičnom obredu na
Dan pomirenja nepokajani grešnici bili "odstranjeni" ili "uništeni", tako će i u
antitpskom ispunjenju, na konačnom sudu, grešnici "biti kažnjeni vječnom
propašću" (2 Sol 1,9).
Isusova
smrt i kažnjavanje grešnika.
Isusova smrt na križu na više načina otkriva kako će Bog na kraju postupiti s
grijehom i grešnika. Kristova smrt na križu je izvanredno živa manifestacija
Božje srdžbe protiv svake bezbožnosti i nepravednosti (Rim 1,18; usp. 2 Kor
5,21; Mk 15,34). Ono što je Isus, naš bezgrešni Spasitelj, iskusio na križu,
nije bila samo fizička smrt uobičajena za ljudski rod, već smrt koju će grešnici
iskusiti na posljednjem sudu. Zato je Isus zapao "u strah i tjeskobu" i zato Mu
je duša bila žalosna "do smrti" (Mk 14,33.34).
Leon
Morris nas podsjeća: "Nije to bila smrt, kao takve, koje se bojao. Bila je to
posebna smrt kojom je trebao umrijeti, smrt koja je 'plaća grijeha' kako to
Pavao kaže (Rim 6,23), smrt u kojoj je On bio jedno s grešnicima, dijeleći
njihovu sudbinu, noseći njihove grijehe, umirući njihovom smrti."[75]
Nije čudo što se
Isus osjećao ostavljenim od Oca, jer se suočio sa smrti koja čeka grešnike na
posljednjem sudu. U vrijeme svoje muke, Isus je prošao kroz razdoblje strahovite
agonije koja je jačala, da bi završila Njegovom smrću. Njegove patnje trajale su
više sati.
"Nema
razloga da ovo [Kristovu smrt] ne uzmemo kao uzorak i primjer konačne kazne za
grijeh. Nećemo pogriješiti ako zaključimo da su Njegove muke bile vrhunac patnje
koja će biti dodijeljena najokorjelijem i najodgovornijem grešniku (?Judi
Iskariotskom) i da su zbog toga same po sebi uključivale i pokrivale sve niže
stupnjeve patnje. Kad je Gospodin Isus na kraju umro, učinjeno je puno
zadovoljenje za grijehe cijeloga svijeta (1 Iv 2,2). Božji
je sveti Zakon bio opravdan i svi su grijesi, budući ili trenutni, bili okajani.
Ako je On ponio kaznu za naše grijehe, ta kazna ni u kom slučaju ne mogu biti
vječne svjesne muke ili patnje, jer On tako što nije podnio i ne bi ni mogao
podnijeti. Stoga činjenice o stradanju i smrti Krista Isusa nedvojbeno dokazuju
da je plaća grijeha smrt u njenom prirodnom smislu lišavanja života."[76]
Neki
tvrde da se Kristovu smrt ne može izjednačiti s konačnim kažnjavanjem grešnika u
paklu, jer On je bio beskonačna Osoba koja je beskonačnu kaznu mogla proživjeti
u jednom jedinom trenutku. Nasuprot tome, grešnici moraju trpjeti vječne muke,
jer su prolazni. Ovo umjetno razlikovanje između "prolazne" i "beskonačne"
patnje i žrtava ne proizlazi iz Svetog pisma već iz srednjovjekovnih nagađanja
utemeljnih na feudalističkim konceptima časti i pravde.[77]
Ono se također sastoji od zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja
beskonačnosti, što je matematički rečeno besmisleno.
U
Bibliji nema pokazatelja da je Bog promijenio narav kazne za grijeh u slučaju
našeg Gospodina od vječne muke u doslovnu smrt. Edward White ispravno
zaključuje: "Ako se tvrdi da je božansko Trojstvo samo sebe izložilo beskonačnim
mukama, zamjenom Beskonačnog veličanstva za beskonačno trajanje muka prolaznog
bića, onda odgovaramo da je to 'primisao teologije' kojoj nema mjesta u
autoritativnom izvještaju."[78]
Križ
otkriva narav pakla kao očitovanja Božje srdžbe koja dovodi do smrti. Da Isus
nije uskrsnuo, On bi – kao i oni koji su zaspali u Njemu – jednostavno
propao (1 Kor 15,18), a ne bi trpio beskrajne muke u paklu. Njegovo je uskrsnuće
ohrabrenje za vjernike da se ne trebaju bojati smrti, jer je Kristova smrt
označila smrt Smrti (2 Tim 1,10; Heb 2,14; Otk 20,14).
2.
Rječnik kojim je u Bibliji opisano uništenje
Rječnik
kojim je u Starom zavjetu opisano uništenje.
Najvažniji razlog za vjerovanje u
uništenje izgubljenih na posljednjem sudu je bogati rječnik i slike "propasti"
kojima se Stari i Novi zavjet često služe da opiše sudbinu zlih. Pisci Starog
zavjeta kao da su iscrpili bogatstvo hebrejskog jezika u nastojanju da potvrde
potpuno uništenje nepokajanih grešnika.
Prema
Basilu Atkinsonu dvadeset i osam hebrejskih imenica i dvadeset i tri glagola su
obično prevedeni s "propast" ili "uništenje" u engleskoj Bibliji. Gotovo
polovica ovih riječi upotrijebljena je da opiše konačno uništenje zlih.[79]
Detaljno nabrajanje svih ovih tekstova prešlo bi ograničeni prostor ovog
poglavlja, a za većinu čitatelja bilo bi ponavljanje. Čitatelji koje to zanima
mogu ovu široku analizu takvih tekstova naći u studijama Basil Atkinsona i
Edwarda Fudgea. Ovdje iznosimo samo primjene značajnijih
tekstova.
Više
psalama opisuje konačno uništenje zlih pomoću dramatičnih slika (Ps 1,3-6;
2,9-12; 11,1-7; 34,9-23; 58,7-11; 69,23-29; 145,17.20). U Psalmu 37, na primjer,
čitamo da se bezbožnici "kao trava brzo (se) osuše" (r. 2), da "će biti
satrti zlikovci… i nestat će bezbožnika" (rr. 9.10), da "će
propasti… poput dima se rasplinuti" (r. 20), "grešnici bit će svi
iskorijenjeni, istrijebit će se" (r. 38). Prvi psalam, kojega
mnogi vole i napamet znaju, suprotstavlja put pravednih i put zlih. Za ove druge
kaže da se "neće održati na sudu" (r. 5). Bit će "ko pljeva što je vjetar
raznosi" (r. 4). "Propast
će put opakih" (r. 6). U Psalmu 145
David opet potvrđuje: "Jahve štiti one koji njega ljube, a zlotvore sve
će zatrti." (r. 20) Ovih nekoliko tekstova o konačnom uništenju zlih u
savršenom su skladu s učenjem ostalog Pisma.
Propast
u Dan Gospodnji.
Proroci često najavljuju konačnu propast zlih vezanu uz eshatološki Dan
Gospodnji. U prvom poglavlju Izaija objavljuje: "Otpadnici i grešnici skršit će se zajedno, a oni što Jahvu napuštaju poginut
će." (Iz 1,28) Ovdje
je prikazano potpuno uništenje, što je dalje istaknuto slikom ljudi koji gore
kao kučine, a nikoga nema tko bi ugasio vatru: "Junak će biti kučina, a iskra
djelo njegovo, zajedno će izgorjeti, a nikoga da ugasi." (r. 31)
Sefanija
gomila sliku na sliku da prikaže uništenje u dan Gospodnji: "Blizu je dan
Jahvin, veliki! Blizu
je i žurno dolazi!… Dan gnjeva, onaj dan! Dan
tjeskobe i nevolje! Dan
pomrčine i naoblake! Dan tmina i magliština! Dan trubljavine i bojne vike… U dan
gnjeva Jahvina oganj njegove revnosti svu će zemlju sažeći. Jer on će
uništiti, zatrti sve stanovnike zemlje." (Sef 1,14.15.18) Ovdje
prorok opisuje uništenje u Dan Gospodnji u okviru povijesnog suda nad
Jeruzalemom. Pomoću proročke prespektive proroci često vide konačnu kaznu kroz
vidljive neposredne povijesne događaje.
Hošea
se, kao i Sefanija, služi različitim slikama da opiše konačni kraj grešnika.
"Bit će oni kao oblak jutarnji, kao rosa koja brzo nestaje, kao pljeva raznesena
s gumna, kao dim što kroz otvor izlazi." (Hoš 13,3) Usporedba sudbine zlih s
jutarnjim oblakom, rosom, pljevom i dimom nikako ne daje sliku grešnika koji bi
bili izloženi vječnim mukama. Naprotiv, ovakve slike pokazuju da će grešnici
konačno nestati iz Božjeg stvaranja na isti način na koji nestaje oblak, rosa,
pljeva i dim sa zemljine površine.
Na
posljednjoj stranici Starog zavjeta naše Biblije (ne i hebrejske) nalazimo
najslikovitiji opis suprotnosti između konačne sudbine vjerujućih i
nevjerujućih. Za vjerne koji se boje Gospoda, "sunce pravde će ogranuti sa
zdravljem na zrakama" (Mal 3,20). Ali u Dan Gospodnji, koji "dolazi poput peći
užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih – govori Jahve nad Vojskama – da im neće
ostati ni korijena ni graničice" (r. 19).
Nije
potrebno doslovno tumačiti ovo proročanstvo, jer se radi o reprezentativnim
simbolima. No
jasna je vijest koju ove slike prenose. Dok će pravedni uživati Božje spasenje,
zli će biti uništeni "kao strnjika", tako da im neće ostati "ni korijena ni
grančice". Ovo je jasna slika potpunog uništenja ognjem, a ne vječnih muka. To
je starozavjetna slika sudbine zlih, potpuno i trajno uništenje, a ne vječne
muke.
Isus
i rječnik kojim je opisao uništenje.
Novi zavjet slijedi Stari u opisivanju sudbine zlih riječima i slikama koje
ukazuju na uništenje. Najčešće upotrijebljene riječi su glagol apollumi
(uništiti) i imenica apoleia (uništenje, propast). Osim toga, brojni
slikoviti primjeri iz neživog i živog svijeta prikazuju konačno uništenje
zlih.
Isus
je također uzeo nekoliko slika iz neživog svijeta da bi prikazao potpuno
uništenje zlih. Usporedio ga je s ljuljom koji se skuplja u snopove i
spaljuje (Mt 13,30.40), s rđavim ribama koje se izbace (r. 48), sa
štetnim biljkama koje će se iščupati (15,13), neplodnim stablima koja će
biti posječena (Lk 13,7) i s osušenim mladicama koje se bacaju u vatru da
izgore (Iv 15,6).
Isus
je isto tako uzimao ilustracije iz ljudskog života da prikaže sudbinu
zlih. Usporedio ju je s nevjernim vinogradarima koje će gospodar
poubijati (Lk 20,16), sa zlim slugom kojega će rasjeći (Mt 25,51 –
DF), s Galilejcima koji su izginuli (Lk 13,2.3), s osamnaestoricom na
koje se srušila kula u Siloi i ubila ih (rr. 4.5 – DF), sa stanovnicima
Sodome i Gomore koje je oganj uništio (Lk 17,29) i buntovnim slugama koje
je gospodar po povratku dao pogubiti (Lk 19,14.27).
Sve
ove slike opisuju smrtnu kaznu, bilo kao pojedinaca ili cjeline. Oni označavaju
nasilnu smrt kojoj prethode veće ili manje patnje. Spasiteljeve ilustracije
zorno prikazuju potpuno uništenje ili nestanak zlih. Isus je pitao: "Kada dođe
gospodar vinograda, kako će postupiti s tim vinogradarima?" (Mt
21,40) A narod je odgovorio: "Opake će nemilo pogubiti [
apollumi]
."
(r. 41 – DF)
Isus
nije samo primjerima učio o konačnom uništenju zlih, već i izričitim izjavama.
Na primjer, rekao je: "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu
ubiti! Bojte se radije onog [Boga]
koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu." (Mt 10,28) John Stott s
pravom primjećuje: "Ako ubiti znači lišiti tijelo života, pakao bi onda bio
gubitak i fizičkog i duhovnog života, odnosno, prestanak postojanja."[80]
U našem proučavanju ovog teksta u trećem poglavlju, zapazili smo da Krist pakao
nije smatrao mjestom vječnih muka, već trajnim uništenjem cijelog bića, duše i
tijela.
Isus
je vječni život često suprotstavljao smrti ili uništenju. "Ja
im dajem život vječni te neće propasti nikada." (Iv 10,28 – DF) "Uđite na
uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je
koji idu njim. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je
koji ga nalaze!" (Mt 7,13.14) Ovdje imamo jednostavno suprotstavljanje života i
smrti. Nema razloga da u Svetom pismu iskrivimo riječ "propast" da bi značila
vječne muke.
Ranije
smo zamijetili da je Isus sedam puta upotrijebio sliku gehenna da opiše
propast zlih u paklu. Proučavanjem Kristovih aluzija na pakao-gehennu
ustanovili smo da nijedna od njih ne pokazuje da bi pakao bio mjesto beskrajnih
muka. Ono što je vječno i neugasivo nije kazna već oganj koji, kao u slučaju
Sodome i Gomore, uzrokuje potpuno i trajno uništenje zlih, stanje koje traje
zauvijek. Vatra je neugasiva zato što se ne može ugasiti dok nije spalila sve
što može gorjeti.
Pavao
i rječnik kojim je opisao uništenje.
Rječnik kojim je opisano uništenje često rabe i pisci Novog zavjeta da opišu
sudbinu zlih. Govoreći o "neprijateljima križa", Pavao kaže da je njihov
"svršetak propast [
apoleia]
"
(Fil 3,19). Završavajući pismo Galaćanima, Pavao upozorava: "Tko sije u svoje
tijelo, iz tijela će žeti propast [
phthora]
,
a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni." (Gal 6,8) Dan Gospodnji će doći
neočekivano, "kao lopov u noći… tada će se iznenada na njih [zle] oboriti propast [olethros] (1 Sol 5,2.3). Već smo ranije zapazili da uništenje zlih ne može biti vječno u
trajanju, jer je teško zamisliti vječno nedovršeni proces uništenja.
Uništenje
označava definitivan kraj.
John
Stott dobro zapaža: "Činilo bi se stoga čudnim da ljudi, za koje se govorilo da
trpe muke, nisu uništeni i… 'teško je zamisliti vječno nedovršeni proces
uništenja'. Mislim da ne možemo reći kako je nemoguće uništiti ljudska bića jer
su besmrtna, zato što je besmrtnost – a stoga i neuništivost – duše grčka, a ne
biblijska ideja. Prema Svetom pismu samo je Bog besmrtan (1 Tim 1,17; 6,16); On
je nama otkriva i daje preko evanđelja (2 Tim 1,10)."[81]
U
Rimljanima 2,6-12 Pavao daje jedan od najjasnijih opisa konačne sudbine vjernih
i nevjernih. On počinje iznošenjem načela da će Bog "svakomu dati prema njegovim
djelima" (r. 6), a zatim objašnjava: "Onima koji ustrajnošću u dobru djelu traže
slavu, čast i besmrtnost – njima život vječni, a onima samovoljnicima i koji se
protive istini a pristaju uz nepravednost – njima srdžbu i gnjev. Nevolja
i tjeskoba na svakog čovjeka koji se odaje zlu, kako, u prvom redu, na Židova
tako na Grka!" (rr. 7-9)
Zamijetimo
da je "besmrtnost" Božji dar vjernima, koji primaju prigodom uskrsnuća; ona nije svojestvena čovjeku. Zli ne
primaju besmrtnost, već "srdžbu i gnjev", što su dvije riječi povezane sa sudom
(1 Sol 1,10; Otk 14,10;16,19; 19,15). Pavao obilno ponavlja riječi i fraze što
ih nalazimo u Sefanijinom klasičnom opisu velikog dana Gospodnjeg, "dan gnjeva…
tjeskobe i nevolje" (Sef 1,15). Bog će "sažeći" svu zemlju ognjem "njegove
revnosti" i On će "uništiti, zatrti sve stanovnike zemlje" (r.
18).
Ovo
je po svemu sudeći slika koju je Pavao imao na umu kad je govorio o očitovanju
Božje "srdžbe i gnjeva" na zlima. Ovo je vidljivo iz sljedećeg retka gdje kaže:
"Uistinu, svi koju budu sagriješili bez Zakona, bez Zakona će i propasti
[
apolountai]
."
(Rim 2,12) Pavao suprotstavlja one koji "propadaju" s onima koji dobivaju
"besmrtnost". Prema tome, u cijelom ovom ulomku nema aluzije na vječne muke.
Besmrtnost je Božji dar spašenima, dok su propast, uništenje, smrt i nestanak
plaća grijeha i grešnika.
S
obzirom na konačnu sudbinu koja očekuje vjerujuće i nevjerujuće, Pavao često
govori o prvima kao "onima koji se spasavaju [
hoi
sozomenoi]
"
i onima "koji propadaju [hoi
apollumenoi]"
(1 Kor 1,13; 1 Kor 2,15, 4,3; 2 Sol 2,10). Ovo uobičajeno označavanje pokazuje
Pavlovo razumijevanje kraja nevjerujućih kao konačno uništenje, a ne vječne
muke.
Petar
i rječnik kojim opisuje uništenje.
Kao Pavao, i Petar se služi rječnikom uništenja da prikaže sudbinu nespašenih.
Petar govori o lažnim učiteljima koji potajno unose krivovjerje i tako na sebe
navlače "brzu propast" (2 Pt 2,1). Petar uspoređuje njihovo uništenje s
uništenjem drevnog svijeta potopom i spominje spaljivanje Sodome i Gomore (rr.
5.6). Bog je "osudio na propast gradove Sodomu i Gomoru, pretvorio ih u
pepeo i postavio ih za primjer budućim bezbožnicima" (r. 6). Ovdje Petar
nedvosmisleno tvrdi da uništenje Sodome i Gomore vatrom služi kao primjer
sudbine izgubljenih.
Kad
govori o izrugivačima koji su se izrugivali obećanju Kristova dolaska, Petar
ponovno uzima primjer uništenja svijeta potopom (2 Pt 3,3-7). On podsjeća
čitatelje da je na Božju zapovijed "ondašnji svijet, potopljen vodom, uništen",
"a sadašnja nebesa i sadašnju zemlju ista je riječ pohranila za oganj i čuva ih
za dan Suda i propasti bezbožnik
"
(r. 7).
Ovdje
je prikazao kako će vatra koja bude rastopila elemente, također izvršiti
uništenje bezbožnik
.
Ovo nas podsjeća na ljulj u Kristovoj prispodobi, koji će biti spaljen na njivi
gdje je rastao. Petar ponovno aludira na kraj zlih kad kaže da Bog strpljivo
podnosi "jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju"
(r. 8 – DF). Petrovo suprotstavljanje pokajanja (obraćenja) i propasti podsjeća
nas na Kristovo upozorenje: "Ako se ne obratite, svi ćete slično
propasti!" (Lk 13,3 – DF) Ovo posljednje će se dogoditi prigodom
Gospodnjeg dolaska kad će se počla
"u ognju rastopiti, a zemlja se sa
svojim ostvarenjima neće više naći" (2 Pt 3,10; ŠA: "izgorjet
će"). Ovako zoran opis uništenja Zemlje i zlikovaca ognjem teško da
dopušta postojanje beskonačnih muka u paklu.
Druge
aluzije na konačno uništenje zlih.
Više drugih tekstova u Novom zavjetu aludira na uništenje izgubljenih. Ovdje
ćemo se ukratko osvrnuti na neke. Pisac Poslanice Hebrejima višeput govori
protiv otpada i nevjerstva. Sve koji namjerno nastavljaju griješiti, nakon što
su "jasno upoznali istinu" očekuje "strašno iščekivanje suda i osvetnog bijesa
vatre koja će progutati protivnike" (Heb 10,26.27). Pisac izričito tvrdi
da će svi koji nastave griješiti protiv Boga na kraju doživjeti sud u bijesu
vatre koja će ih "progutati". Zamijetimo kako je zadaća vatre da grešnike
proguta, a ne da ih muči za svu vječnost. Na ovu istinu nailazimo dosljedno u
cijeloj Bibliji.
U
svojoj poslanici apostol Jakov opominje one koji ne žive po vjeri koju
ispovijedaju. On upozorava vjernike da grešnim željama ne dopuste da se
ukorijene u srcu, jer "grijeh, kad je gotov, rađa smrt" (Jak 1,15).
Slično Pavlu i Jakov objašnjava da je konačna plaća grijeha smrt, prestanak
života, a ne vječne muke. Jakov govori kako Bog "može spasiti i uništiti"
(Jak 4,12), a to je suprotnost između spasenja i uništenja. Jakov završava svoje
pismo, pozivajući vjernike da vode računa o dobrobiti jedan drugoga, jer onaj
"tko vrati grešnika s lutalačkog puta njegova, spasit će dušu njegovu od
smrti i pokriti mnoštvo grijeha" (Jak 5,20 – DF). I opet spominje
spasenje od smrti, a ne od vječnih muka. Jakov dosljedno govori o kraju grijeha
kao "smrti" ili "uništenju". Zanimljivo je što Jakov govori o spašavanju duše
"od smrti", što pokazuje da duša može umrijeti, jer je dio cijele
osobe.
Judina
poslanica je jako slična Drugoj poslanici Petrovoj u opisu sudbine nevjerujućih.
Kao Petar i Juda ukazuje na uništenje Sodome i Gomore kao primjer onima koji će
ispaštati "kaznu u vječnom ognju" (Jd 7 – DF). Već smo ranije primijetili
da je oganj koji je uništio ova dva grada vječan, ne zbog svog trajanja,
već zbog trajnih posljedica. Završavajući svoju poslanicu, Juda poziva
čitatelje da izgrađuju svoju vjeru, brinući jedan za drugoga. "I jedne,
svadljivce, karajte, druge spasavajte otimajući ih ognju." (r. 23) Vatra
koju Juda spominje očito je ista ona koja je progutala Sodomu i Gomoru. To je
vatra koja uzrokuje trajnu propast zlih, kako su to znali Isus, Pavao, Petar,
Jakov, Poslanica Hebrejima i cijeli Stari zavjet.
Rječnik
koji govori o uništenju naročito je prisutan u Otkrivenju, jer predstavlja Božji
način nadvlađivanja protivljenja zla koje se okomilo na Boga i Njegov narod. Već
smo ranije vidjeli kako Ivan vrlo živim slikama opisuje kraj đavla, Zvijeri,
lažnog Proroka, smrti, hada i svih zlikovaca u ognjenom jezeru, što je prikazano
kao "druga smrt". Ustanovili smo da se fraza "druga smrt" obično uzima da opiše
konačnu, nepovratnu smrt.
Tekst
koji nismo ranije spomenuli je Otkrivenje 11,18 prema kojem na zvuk sedme trube
Ivan čuje kako dvadeset i četiri starca govore: "Dođe… vrijeme kad treba suditi
mrtve… i uništiti one koji kvare zemlju." I ovdje posljedica konačnog
suda nije osuda na vječne muke u paklu, već potpuno uništenje. Bog je strog, ali
pravedan. On ne uživa u smrti zlih, a još manje da bi ih mučio za svu vječnost.
Na kraju će kazniti zlikovce, ali će ova kazna završiti vječnim nestankom, a ne
vječnim mukama.
Ovo
je temeljna razlika između biblijskog učenja o konačnoj kazni kao potpunom
nestanku i tradicionalnog učenja da je pakao mjesto beskonačnih muka i patnji –
što uče mnogi okrutni poganski sustavi. Riječi kojima je opisano uništenje
ognjem, a koje smo našli u cijeloj Bibliji, jasno pokazuje da je konačna kazna
zlih trajni nestanak, a ne beskrajno mučenje u paklu. S obzirom na ove jasne
biblijske tekstove, pridružujem se Clarku Pinnocku kad kaže: "Iskreno se nadam
da će tradicionalisti prestati govoriti kako nema biblijske osnove za ovo
gledište [
potpuno
uništenje]
,
kad za njega postoji tako snažna osnova."[82]
Rječnik
koji opisuje uništenje je metaforičan.
Tradicionalisti prigovaraju našem tumačenju riječi o uništenju, koje smo upravo
ispitali, jer tvrde da su riječi kao što su "propasti", "uništiti", progutati",
"smrt", "izgorjeti", "ognjeno jezero", "dim koji se diže" i "druga smrt", često
uzete u metaforičkom smislu. To je istina, ali njihovo slikovito značenje
potječe od njihovog doslovnog, primarnog značenja. Postoji prihvaćeno načelo
tumačenja Biblije da riječi, koje se javljaju u nealegorijskoj prozi, treba
tumačiti prema njihovom primarnom značenju, ukoliko nema razloga da im se
pridoda drukčije značenje.
Sveto
pismo nigdje ne pokazuje da ove riječi ne bi trebalo tumačiti prema njihovom
uobičajenom značenju kad ih primijenimo na sudbinu zlih. Naša studija uporabe
ovih riječi u Svetom pismu i vanbiblijskoj literaturi pokazala je da one opisuju
doslovno, trajno uništenje zlih. Na primjer, Ivanovo viđenje dima koji se "diže
u vijek vjekova" (Otk 14,11), pojavljuje se u Starom zavjetu kao tihi prikaz
svjedočanstva o potpunom uništenju (iz 34,10), a ne vječnim mukama. Isto tako je
"ognjeno jezero" jasno poistovjećeno s "drugom smrti", što je fraza kojom su
Židovi opisali konačnu, nepovratnu smrt. Zanimljivo je primijetiti: ako "ognjeno
jezero" uništava Smrt i Had, onda imamo razloga vjerovati da baš nije u
stanju za svu vječnost sačuvati izgubljene u svjesnim mukama. Iskreno se nadamo
da će tradicionalisti naći hrabrosti da ozbiljno razmotre biblijske podatke koji
pakao vide kao trajno uništenje izgubljenih.
3.
Moralne posljedice učenja o vječnim mukama
Tradicionalno
gledište o paklu danas postaje upitno ne samo zbog rječnika kojim je opisano
uništenje i biblijske slike vatre koja spaljuje, nego i iz moralnih, pravnih i
krozmoloških razloga. Ovome ćemo sada posvetiti pozornost. Razmotrimo prvo
moralne posljedice tradicionalnog učenja o vječnim mukama, prema kojem je Bog
okrutni mučitelj koji svu vječnost muči zle.
Ima
li Bog dva lica?
Kako možemo učenje o paklu, koje Boga pretvara u okrutnog, sadističkog mučitelja
za svu vječnost, pomiriti s Božjom naravi otkrivenom u Isusu Kristu i po Njemu?
Imali Bog dva lica? Je li On s jedne strane bezgranično milosrdan, a s druge
nezasitno okrutan? Može li Bog toliko voljeti grešnike da je poslao svog
ljubljenog Sina da ih spasi, a ipak toliko mrziti nepokajane grešnike da ih
podvrgava beskrajnom okrutnom mučenju? Imamo li pravo hvaliti Boga za Njegovu
dobrotu, ako grešnike muči kroz svu vječnost?
Naravno,
nije naše da kritiziramo Boga, ali nam je Bog dao savjest da bismo mogli
formulirati moralne sudove. Može li moralna intuicija, koju je Bog usadio u našu
savjest, opravdati nezasitnu okrutnost božanstva koje grešnike podvrgava vječnim
mukama? Clark Pinnock je na ovo pitanje odgovorio biranim riječima: "Postoji
snažna moralna odbojnost prema tradicionalnom učenju o naravi pakla. S moralnog
gledišta vječno mučenje je neprihvatljivo, jer Boga prikazuje kao krvožedno
čudovište koje za svoje neprijatelje održava vječni Auschwitz, i kojima čak ne
dopušta da umru. Kako čovjek može voljeti takvog Boga? Pretpostavljam da bismo
Ga se mogli bojati, ali da li bismo Ga mogli voljeti i poštovati? Bismo li
željeli nastojati da budemo slični Njemu u toj nemilosrdnosti? Nema sumnje da
ideja vječnih, svjesnih muka uzdiže problem zla u nedokučive visine. Antony Flew
je s pravom prigovorio: Ako kršćani stvarno vjeruju da je Bog stvorio ljude s
nakanom da neke od njih zauvijek muči u paklu, mogli bi prestati s obranom
kršćanstva."[83]
Pinnock
s pravom pita: "Kako kršćani mogu prikazivati božanstvo takve okrutnosti i
osvetoljubivosti, koje svoja stvorenja, ma koliko bila grešna, osuđuje na vječne
muke? Svakako da je Bog koji bi tako što učinio, bio sličniji Sotoni nego Bogu,
bar prema općim moralnim mjerilima, pa i prema samom evanđelju?"[84]
John
Hick piše na vrlo sličan način: "Ideja tijela, koja zauvijek gore i neprekidno
trpe strahovitu bol od opekotina trećeg stupnja, a da ne sagorijevaju ili ne
gube svijest, znanstveno je fantastična, a moralno odbojna… Pomisao da je takvo
mučenje namjerno propisano božanskim ukazom, potpuno je neuskladivo s idejom o
Bogu beskonačne ljubavi."[85]
Pakao
i inkvizicija.
Čovjek se pita nije li vjerovanje u pakao, kao mjesto gdje će Bog zauvijek
mučiti grešnike ognjem i sumporom, možda potaknulo inkviziciju da utamniči, muči i na kraju spaljuje na
lomači takozvane "krivovjerce" koji su odbili prihvatiti tradicionalno crkveno
učenje. Knjige crkvene povijesti obično ovo dvoje ne povezuju, očito zato što
inkvizitori nisu svoje postupke opravdali vjerovanjem u pakleni oganj za zle.
No
čovjek se može pitati što je nadahnjivalo pape, biskupe, crkvene koncile,
dominikance i franjevce, kršćanske kraljeve i knezove da muče i istrijebe
disidentne kršćane kao što su Albižanci, Valdenzi i Hugenoti? Što je, na
primjer, potaklo Calvina i njegovu ženevsku gradsku skupštinu da Servetusa spali
na lomači samo zato što je ustrajao u neprihvaćanju učenja o
Trojstvu?
Čitanje
Servetusove presude, koju je ženevska gradska skupština izrekla 26. listopada
1553. godine, nameće mi misao da su ovi kalvinistički revnitelji vjerovali, kao
i katolički inkvizitori, da imaju pravo spaljivati krivovjerce na isti način
kako će ih Bog kasnije paliti u paklu. Presuda glasi: "Osuđujemo te, Michaele
Servetusu, da budeš vezan, odveden na mjesto Champel i tamo vezan za lomaču i
živ spaljen, zajedno sa svojom knjigom… dok ti tijelo ne bude pretvoreno u
pepeo; i tako trebaš završiti svoj život da bi bio primjer drugima koji bi
htjeli učiniti isto što i ti."[86]
Sljedećeg
dana, nakon što je Servetus odbio priznati da je kriv za krivovjerje, "krvnik ga
je usred snopove pruća željeznim lancima vezao za lomaču, stavio mu na glavu
vijenac od lišća posutog sumporom, a njegovu mu knjigu vezao uz bok. Pogled na
zapaljenu baklju izaziva prodorni vrisak 'misericordiae' [
milost]
na njegovom materinjem jeziku. Gledatelji
s jezom ustuknuše. Plamenovi ga ubrzo dosežu i gutaju njegovo smrtno obličje u
četrdeset i četvrtoj godini njegova nestalna života."[87]
Philip
Schaff, poznati crkveni povjesničar, zaključuje ovo izvješće o smaknuću
Servetusa riječima: "Savjest i pobožnost onog doba odobravala je smaknuće i
ostavilo malo prostora za osjećaje i sućut."[88]
Teško je
vjerovati da bi nekatolici, pa čak i pobožni kalvinisti, mogli odobriti i
bešćutno promatrati spaljivanje španjolskog liječnika, koji je izvršio značajan
doprinos medicinskoj znanosti, samo zato što nije prihvatio Kristovo
božanstvo.
Najbolje
objašnjenje koje mogu naći za umrtvljenost kršćanske moralne savjesti onog
vremena su jezive slike i izvještaji o paklenom ognju, kojima su kršćani bili
stalno izlagani. Takva vizija pakla pružila je moralno opravdanje za oponašanje
Boga u spaljivanju krivovjeraca ovovremenom vatrom, s obzirom na vječni oganj
koji ih je čekao iz Božje ruke. Nemoguće je procijeniti dalekosežne posljedice
koje je učenje o beskrajnom paklenom ognju imalo tijekom niza stoljeća u
opravdavanju vjerske netrpeljivosti, mučenja i spaljivanja "krivovjeraca".
Razlog je jednostavan: Ako će Bog krivovjerce za svu vječnost spaljivati u
paklu, zašto ih crkva sada ne bi mogla uništiti spaljivanjem? Praktične su
posljedice primjene učenja o doslovnom paklenskom ognju zastrašujuće.
Tradicionalisti
moraju razmisliti o ovim otrežnjujućim činjenicama. Uostalom, Isus je rekao:
"Dakle: prepoznat ćete ih po njihovim rodovima." (Mt 7,20) A plodovi učenja o
paklenom ognju su daleko od dobrih.
Jedan
kolega, nakon čitanja ovog rukopisa, smatrao je upitnim moj pokušaj da
uspostavim uzročnu vezu između vjerovanja u vječne muke u paklu i običaja
inkvizicije da muči i spaljuje "krivovjerce" koji su odbili odreći se svojih
vjerovanja. Njegov je argument da konačno uništenje zlih ognjem nije manje
okrutno od njihove kazne u beskonačnom paklenom ognju. Problem s ovakvim načinom
razmišljanja je propust da se prizna kako kazna koja završava smrću ne
otvrdnjuje i otupljuje kršćansku savjest kao kazna koja predstavlja beskrajno
zvjersko mučenje. Razlika između jednog i drugog može se usporediti s
promatranjem smaknuća zločinca na električnoj stolici, nasuprot smaknuća istog
zločinca na električnoj stolici koja za svu vječnost daje šokove njegovom
svjesnom tijelu. Očito će promatranje ovog drugog tijekom neodređenog razdoblja
izazvati ludilo ili će otupiti moralnu savjest. Na sličan način je stalno
izlaganje srednjovjekovnih ljudi umjetničkom i književnom prikazu pakla, kao
mjesta apsolutnog užasa i vječnih muka, moglo samo predisponirati ljude da
prihvate mučenje "krivovjeraca" od strane vjerskih vlasti, koje su tvrdile da
postupaju kao Božji predstavnici na zemlji.
Pokušaji
da se pakao učini podnošljivijim.
Nije čudo što je tijekom povijesti bilo različitih pokušaja da se pakao učini
manje paklenim. Augustin je izmislio čistilište da bi populaciju u paklu
smanjio. U novije vrijeme Charles Hodge i B. B. Warfiels su također pokušali
smanjiti populaciju u paklu razvijanjem postmilenijske eshatologije i
dopuštenjem automatskog spasenja beba koje umru kao male. Čini se da je tome
razlog razmišljanje: ako je ukupan broj oni koji će biti mučeni relativno malen,
onda nema razloga za zabrinutost. Takvo razmišljanje teško da rješava problem
moralnosti Božjeg karaktera. Izlagao Bog beskrajnim mukama milijun ili deset
milijardi grešnika, ostala bi činjenica da je Bog vječno mučio
ljude.
Drugi
su pokušali izvaditi pakao iz pakla, nadomješćujući fizičke muke u paklu s lakše
podnošljivim mentalnim mukama. No kako smo to malo prije primijetili, smanjenjem
veličine boli u ne-doslovnom paklu, metaforičko učenje o paklu ne mijenja
njegovu narav, budući da on još uvijek ostaje mjesto beskrajnih
muka.
Na
kraju, svaka doktrina o paklu mora proći moralni ispit ljudske savjesti, a
doktrina o doslovnim beskonačnim mukama na takvom ispitu ne može proći. S druge
strane, učenje o potpunom uništenju može na ovom ispitu proći iz dva razloga.
Prvo, ono ne smatra pakao vječnim mučenjem već trajnim nestankom zlih. Drugo,
ono priznaje da Bog poštuje slobodu onih koji su izabrali da ne budu spašeni.
Bog ima moralno pravo da uništi zle zato što poštuje njihov izbor. Bog želi
spasiti sve ljude (2 Pt 3,9), ali poštuje slobodu onih koji odbiju Njegovu
milostivu ponudu spasenja. Božje konačno kažnjavanje zlih nije osveta koja traži
vječne muke, već razuman čin koji dovodi do trajnog
uništenja.
U
naše doba ljudi trebaju naučiti da se boje Boga, a to je jedan od razloga za
propovijedanje o posljednjem sudu i kazni. Mi moramo upozoriti ljude da će se
oni koji odbace Kristova načela života i ponudu spasenja, na kraju sučeliti sa
strašnim sudom i "biti kažnjeni vječnom propašću" (2 Sol 1,9). Povratak na
biblijsko učenje o konačnoj kazni odriješit će jezik propovjednika,
jer mogu objaviti veliku alternativu između vječnog života i trajnog uništenja,
bez straha da Boga prikažu čudovištem.
4.
Pravne
posljedice učenja o vječnim mukama
Protivno
biblijskom razumijevanju pravde. Tradicionalno
učenje o paklu danas postaje upitno i zbog biblijskog razumijevanja pravde. John
Stott to koncizno i jasno izriče: "Temeljno [
pravdi]
je vjerovanje da će Bog ljudima suditi 'po… [
njihovim]
djelima' (vidi Otk 20,12), što daje slutiti da će kazna odgovarati učinjenom
zlu. Ovo su načelo primijenjivali židovski sudovi kad su kazne ograničavali na
pravičnu odmazdu, 'život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za
nogu' (vidi Izl 21,23-25). Zar ne bi onda postojao ozbiljan nesklad između
grijeha svjesno učinjenih u određenom vremenu i svjesnog mučenja kroz vječnost?
Ne umanjujem težinu grijeha kao pobune protiv Boga našeg Stvoritelja, ali
postavljam pitanje da li su 'vječne svjesne muke' uskladive s biblijskim
otkrivenjem božanske pravde."[89]
Teško
možemo zamisliti kakav bi to buntovan način života mogao zaslužiti konačnu
vječnu muku, svjesnu patnju u paklu. Kako to John Hinck kaže: "Pravda nikad ne
bi mogla za vremenske grijehe zahtijevati kaznu beskonačih vječnih muka; takvo
beskrajno mučenje ne bi nikad poslužilo nekoj pozitivnoj svrsi ili popravljanju
upravo zato što mu nema kraja; i ono onemogućuje svaku razumnu kršćansku
teodiciju [odnosno obranu Božje dobrote s obzirom na prisutnost zla], budući da
zlu grijeha i patnji daje vječno mjesto među Božjim stvaranjem."[90]
Bibliji
je nepoznata ideja neograničene odmazde. Mojsijevsko zakonodavstvo ograničilo je
kaznu koja se mogla dodijeliti zbog različitih vrsta štete. Isus je postavio još
veću granicu: "Čuli ste da je rečeno… A ja vam kažem." (Mt 5,38.39) Imajući u
vidu etiku evanđelja, nemoguće je opravdati tradicionalno gledište o vječnim,
svjesnim mukama, jer takva bi kazna stvorila ozbiljan nesrazmjer između grijeha
učinjenih tijekom života i kazne koja bi trajala svu
vječnost.
Dio
problema je u tome što ljudska bića ne mogu zamisliti dužinu vječnosti. Nama je
nemoguće zamisliti što stvarno znače vječne muke. Ljudski život mjerimo izrazima
šezdeset, sedamdeset, a u nekim slučajevima i osamdeset godina. No vječne muke
znače da za grešnike nakon milijun godina u paklu njihova kazna još nije ni
započela. Takva ideja nadilazi ljudsko shvaćanje.
Neki
tvrde kako bi u slučaju da grešnici budu kažnjeni uništenjem, "to bila sretna
olakšica od kazne pa uopće i ne bi bila kazna".[91]
Takvo je
razmišljanje grozno. Ono pokazuje da bi jedina pravedna kazna koju Bog
dodjeljuje nepravednima bila vječno mučenje. Teško je vjerovati da se božanska
pravda može zadovoljiti samo dodjeljivanjem kazne vječnih muka. Ljudski osjećaj
za pravdu smatra smrtnu kaznu najoštrijim oblikom kazne koja se može izreći za
teške prijestupe. Nema razloga vjerovati da bi božanski osjećaj pravde bio
zahtjevniji ukoliko bi tražio više od stvarnog uništenja nepravednih. Ovo nije
nijekanje načela različitih stupnjeva odgovornosti, koje, kako ćemo to vidjeti,
određuje "stupnjeve" trpljenja izgubljenih. Međutim ove patnje neće trajati
zauvijek; one će prestati uništenjem izgubljenih.
Protivno
ljudskom osjećaju za pravdu.
Skolastici kao Anselm, pokušali su opravdati ideju beskonačnih muka, tvrdeći da
grijesi počinjeni protiv beskonačnog Božjeg veličanstva zaslužuju vječne muke.
Takvo je razmišljanje moglo biti prihvatljivo u feudalnom društvu srednjeg
vijeka, u kome je ljudska vrijednost
kmetova, koji su živjeli na dnu društvene piramide, izblijedila u
usporedbi s vrijednošću kralja koji je živio na vrhu. No danas, ističe Pinnock,
"ne prihvaćamo nejednakosti u suđenju na osnovi položaja koji uživa žrtva, kao
da je krađa koju izvrši doktor gora od krađe jednog prosjaka. Činjenica da smo
svi sagriješili beskonačnom Bogu ne opravdava beskonačnu kaznu. Danas nijedan
sudac neće računati stupanj kazne prema položaju onoga kome je učinjeno
zlo. Stari argumenti za pakao kao
mjesto vječnih muka nemaju temelja."
[92]
Osim
toga, vječno mučenje ne služi pozitivnoj svrsi, popravljanju, jednostavno zato
što grešnike samo muči, ali ih ne popravlja. Takva ideja samo pokazuje Božju
osvetoljubivost, što je u potpunoj suprotnosti onome što nam je Isus otkrio o
ljubavi svog Oca prema izgubljenima. Hans Küng
ispravno pokazuje da se u vrijeme, kad naš kazneni i obrazovni sustav postupno
napušta ideju kažnjavanja kao odmazde bez prilike za vrijeme kušnje i
rehabilitacije, "ideja ne samo doživotnog, već čak vječnog kažnjavanja tijela i
duše, mnogim ljudima čini apsolutno monstruoznom".[93]
Tradicionalno
učenje o paklu je utemeljeno na ideji osvetoljubive pravde koja od grešnika
traži da vrati Bogu sve što Mu duguje i još više od toga. Ovo učenje prikazuje
Boga kao strogog, zahtjevnog i neumoljivog Suca. Uništenje, s druge strane,
prikazuje Boga kao razumnog i poštenog. Ljudi koji Ga odbiju poslušati i
prihvatiti Njegove uvjete za spasenje, bit će kažnjeni kaznom koju zaslužuju,
naime, potpunim nestankom.
Nije
predmet o kojem razgovaramo hoće li Bog ili neće na kraju kazniti zle. Mjesto
toga, predmet je hoće li zli biti kažnjeni beskonačnom patnjom ili će propasti i
nestati nakon što trpe određeni stupanj boli koju im je Bog dodijelio. Po našem
mišljenju ovo se bolje slaže s općim učenjem Biblije i viđenjem
pravde.
Stupnjevanje
kazne.
Uništenje ne isključuje mogućnost stupnjevanja kazne. Krist je na više mjesta
naučavao načelo stupnjevanja odgovornosti prema primljenom svjetlu. U Mateju
11,21.22 Krist kaže: "Jao tebi, Korozaine! Jao tebi, Betsaido! Ta,
da su u Tiru i Sidonu bila čudesa što su se u vama dogodila, već bi se odavno,
odjeveni u kostrijet i posuti pepelom, obratili. Ali će, kažem vam, lakše biti
na Sudnji dan Tiru i Sidonu nego vama." (Usp. Lk 12,47.48.) Na posljednjem sudu
će se prema stanovnicima Tira i Sidona mnogo blaže postupati nego prema onima iz
Betsaide, jer su imali manje prilika da upoznaju Božju volju za svoj
život.
Krist
aludira na ovo načelo u prispodobi o vjernim i nevjernim slugama: "Sluga koji
poznajući volju svoga gospodara ništa nije uradio prema njegovoj volji, primit
će mnogo batina. A sluga koji je nije poznavao, a učinio nešto što zaslužuje
batine, malo će ih primiti. Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo tražiti;
komu je mnogo povjereno, od njega će se mnogo iskati." (Lk 12,47.48) Na
posljednjem sudu će svaka osoba biti mjerena prema svom odgovoru na primljeno
svjetlo, a ne prema istom mjerilu za sve (vidi Ez 3,18-21; 18,2-32; Lk 23,34; Iv
15,22; 1 Tim 1,13; Jak 4,17).
Milijuni
su živjeli i danas žive bez poznavanja Krista kao Božjeg vrhunskog otkrivenja i
sredstva spasenja. Ovi ljudi mogu naći spasenje zahvaljujući svom pouzdanom
odgovoru na ono što su znali o Bogu. Bog preko bilo koje religije određuje
koliko će svoje volje otkriti svakom čovjeku.
U
Rimljanima 2 Pavao objašnjava da "kad pogani koji nemaju Zakona vrše, vođeni
naravlju, propise Zakona, onda su oni, nemajući Zakona, sami sebi zakonom. Oni
činom dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima, o
čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova savjest: nutarnji sudovi koji ih
međusobno optužuju ili brane… u dan u koji će Bog – prema mojem Evanđelju –
suditi ljudske tajne po Isusu Kristu." (rr. 14-16)
Upravo
zato što je Bog upisao određene osnovne moralne principe u savjest svakog
čovjeka, svatko će odgovarati – "tako da nemaju isprike" (Rim 1,20) – na
posljednjem sudu. Bit će ugodno iznenađenje među spašenima naći otkupljene
"pogane" koji od čovjeka nikad nisu čuli za Radosnu vijest spasenja. Ellen White
lijepo ističe ovu misao: "Među neznabošcima ima onih koji ne znajući obožavaju
Boga, onih koje svjetlost nikada nije dosegla preko ljudskih oruđa. Oni neće
propasti. Premda ne poznaju Božji pisani Zakon, čuli su za Njegov glas kako im
govori u prirodi i činili ono što Zakon zahtijeva. Njihova djela potvrđuju da je
Sveti Duh dirnuo njihova srca i Bog ih prepoznao kao svoju djecu."[94]
5.
Kozmološke
posljedice učenja o vječnim mukama
Posljednja
primjedba na tradicionalno učenje o paklu jeste da vječne muke pretpostavljaju
vječno postojanje kozmičkog dualizma. Nebo i pakao, sreća i bol, dobro i zlo
nastavit će zauvijek postojati jedno uz drugo. Nemoguće je pomiriti ovo učenje s
proročkom vizijom novog svijeta u kojem više neće biti "ni tuge, ni jauka, ni
boli, jer stari svijet prođe" (Otk 21,4). Kako bi se tuga i bol mogli
zaboraviti, ako su muka i strah izgubljenih na vidljivom odstojanju, kako je to
opisano u prispodobi o bogataši i Lazaru (Lk 16,19-31)?
Prisutnost
bezbrojnih milijuna, koji zauvijek trpe nezamislive muke, čak i ako se nalaze u
taboru nespašenih, moglo bi samo upropastiti mir i sreću novog svijeta. Pokazalo
bi se da je novo stvaranje od prvog trenutka manjkavo, jer bi grešnici ostali
vječna stvarnost u Božjem svemiru i Bog nikada ne bi mogao biti "sve u svemu" (1
Kor 15,28). John Stott pita: "Kako Bog može u bilo kom razumnom smislu biti
nazvan 'sve u svemu', dok neodređeni broj ljudi još uvijek nastavlja pobunom
protiv Njega i ostaju izloženi Njegovom sudu. Bilo bi lakše držati zajedno
strašnu stvarnost pakla i univerzalnu Božju vladavinu, ako pakao znači uništenje
i nepokajanih više nema."[95]
Cilj
plana spasenja je potpuno uklanjanje grijeha i grešnika iz ovog svijeta. Tek kad
grešnici, Sotona i đavoli zauvijek nestanu u ognjenom jezeru i dožive drugu
smrt, moći ćemo istinski reći da je Kristova otkupiteljska zadaća bila savršena
pobjeda. "Pobjeda znači da je zlo uklonjeno i da ne ostaje ništa osim svjetla i
ljubavi. Tradicionalna teorija o vječnim mukama znači da sjena tame zauvijek
prekriva novo stvaranje."[96]
Na
kraju možemo reći da iz kozmološke perspektive tradicionalno učenje o paklu
zastupa kozmički dualizam, koji se suproti proročkom viđenju novog svijeta u
kojem je zauvijek nestalo grijeha i grešnika (Otk 21,4).
Zaključak.
U zaključku ove studije različitih učenja o paklu važno je da se podsjetimo kako
doktrina o konačnoj kazni nije Evanđelje, već rezultat odbacivanja Radosne
vijesti. Ona ni u kom slučaju nije najvažnije učenje Svetog pisma, ali svakako
utječe na naše razumijevanje onoga što Biblija uči o drugim važnim područjima
kao što su čovjekova narav, smrt, spasenje, Božji karakter, čovjekova sudbina i
budući svijet.
Tradicionalno
učenje o paklu kao mjestu vječnih muka je ili biblijsko ili nebiblijsko.
Potražili smo odgovor u Božjoj Riječi i našli za nj potporu. Ustanovili smo da
su tradicionalisti pokušali protumačiti bogat rječnik i slike uništenja zlih u
svjetlosti helenističkog pogleda na čovjekovu narav i crkvenih dogmi, umjesto na
osnovi prihvaćenih metoda tumačenja Biblije.
Danas
ljudi počinju sumnjati u tradicionalno učenje o paklu; napuštaju ga poznati
znanstvenici različitih religioznih uvjerenja, imajući u vidu biblijske,
moralne, pravne i kozmološke elemente. Biblijski gledano, vječne muke niječu
osnovno načelo da je konačna plaća grijeha smrt, prestanak života, a ne vječne
muke. Osim toga, bogatstvo slika i rječnik koji Biblija opisuje uništenje da
prikaže sudbinu zlih, sasvim jasno pokazuje da njihova konačna kazna završava
uništenjem, a ne vječnim, svjesnim mukama.
Moralno
gledano, učenje o vječnim svjesnim mukama neuskladivo je s biblijskim otkrivenje
božanske ljubavi i pravde. Moralna intuicija, koju je Bog usadio u našu savjest,
ne može opravdati nezasitnu okrutnost Boga koji grešnike prepušta vječnim
mukama. Takav Bog više sliči nekom krvožednom čudovištu nego Ocu ljubavi kojeg
nam je Krist otkrio.
Pravno
gledano, učenje o vječnim mukama ne slaže se s biblijskim viđenjem pravde, prema
kojem dodijeljena kazna treba odgovarati učinjenom zlu. Ideja neograničene
odmazde nepoznata je Bibliji. Pravda nikad ne bi mogla zahtijevati kaznu vječnih
muka za grijehe učinjene tijekom kratkog ljudskog života, posebno što takva
kazna ne postiže neku svrhu popravljanja.
Kozmološki
gledano, učenje o vječnim mukama nastavlja s kozmičkim dualizmom, koji se
suproti proročkoj viziji novog svijeta iz kojeg su zauvijek nestali grijeh i
grešnici. Ako u novom Božjem svemiru grešnici u mukama i dalje ostanu vječna
stvarnost, onda se teško može reći da više neće biti "ni tuge, ni jauka, ni
boli, jer stari svijet prođe" (Otk 21,4).
Tradicionalno
učenje o paklu kao mjestu svjesnih muka danas je u nevolji. Primjedbe na na
njega su ozbiljne, a podrška tako slaba da ga napušta sve više ljudi, koji
umjesto toga prihvaćaju ideju općeg spasenja da bi izbjegli sadističke užase
pakla. Da bi spasili ovo važno biblijsko učenje o posljednjem sudu i kažnjavanju
zlih, važno je da Bibliji naklonjeni kršćani ponovno ispitaju što Biblija
zapravo uči o sudbini izgubljenih.
Naše
pažljivo ispitivanje biblijskih podataka pokazalo je da će zli uskrsnuti da
prime božanski sud. On će predstavljati trajno uklanjanje od Boga na mjesto gdje
će biti plač i škrgut zubi. Nakon određenog razdoblja svjesne patnje pojedinaca,
u skladu s božanskom pravdom, zli će nestati bez nade u obnovu ili povratak.
Konačna obnova vjernih i uklanjanje grešnika s ovog svijeta pokazat će da je
Kristova otkupiteljska zadaća bila savršena pobjeda. Kristova pobjeda znači da
"stari svijet prođe" (Otk 21,4) i da će kroz beskrajne vjekova vladati samo
svjetlo, ljubav, mir i sklad.
[1]
Betrand Russell, Why I Am Not a Christian (London, 1976), str. 22.23.
[2]
John F. Walvoord, "The Literal View" u Four Views on Hell, urednik
William Crockett (Grand Rapids, 1992), str. 12.
[3]
Clark H. Pinnock, "Respons to John F. Wolvoord" u Four Views on Hell,
urednik William Crockett (Grand Rapids, 1992), str.
39.
[4]
Za koncizno i prikladno izlaganje metaforičkog gledišta o paklu vidi William V.
Crockett, "The Metaphorical View" u Four Views on Hell, urednik William
Crockett (Grand Rapids, 1992), str. 43-81.
[5]
Isto, str. 46.47.
[6]
Jonathan Edwards u John Gerstner, Jonathan Edwards on Heaven and Hell
(Grand Rapids, 1980), str. 56.
[7]
Citirao Fred Carl Kuehner, "Heaven and Hell?" u Fundamentals of the Faith, urednik Carl F. H. Henry (Grand Rapids, 1975), str.
239.
[8]
Robert A. Peterson, Hell on Trial! The Case for Eternal Punishment
(Phillipsburg, New Jersey, 1995), str. 200.201.
[9]
Vidi na primjer, John F. Walvoord (bilješka 2), str. 11-31; Robert A. Morey,
Death and the Afterlife (Minneapolis, 1984), str. 100.172); E. B. Pusey,
What Is the Faith as to Eternal Punishment? (Oxford,
1880).
[10]
John F. Walvoord (bilješka 2), str.?.
[11]
R. N. Whybray, Isaiah 40-66. New Century Bible Commentary (Grand Rapids,
1975), str. 293.
[12]
Robert A. Peterson (bilješka 8), str. 32. Vidi i Harry Buis, The Doctrine of Eternal Punishment (Philadelphia, 1957), str.
13.
[13]
Edward Fudge, The Fire That Consumes. A Biblical and Historical Study of the Final Punishment (Houston, 1982), str. 112.
[14]
Robert A. Peterson (bilješka 8), str. 36.
[15]
André
Lacoque, The Book of Daniel (Alanta, 1979), str.
241.
[16]
Emmanuel Petavel, The Problem of Immortality (London, 1892), str.
323.
[17]
Citati iz apokrifa su od R. H. Charlesa, The Apocrypha and Pseudoepigrapha of the Old Testament in
English (Oxford, 1913), sv.
1.
[18]
Josephus, War of the Jews, 2. 9. 11; citat iz Josephus Complete Works, prijevod William Whiston (Grand Rapids, 1974), str.
478.
[19]
Isto.
[20]
Isto.
[21]
Tekst iz rukopisa od Mrtvog mora uzet iz Andrľ
Dupont-Sommer, urednik. The Essene Writings from Qumran, prijevod G.
Vermes (New York, 1962).
[22]
Povlačenje dodao. Spominjanje konačnog uništenja zlih nalazimo u svim spisima s
Mrtvog mora. Za druge tekstove i raspravu vidi Edward Fudge (bilješka 13), str.
136-140.
[23]
Kenneth Kantzer, "Troublesome Questions", Christianity Today (20. ožujka
1987), str. 45. Slično piše i W. T. G. Shedd: "Najsnažnija potpora doktrini
beskrajnog kažnjavanja je učenje Krista, čovjekova Otkupitelja. Premda je ova
nauka jasno istaknuta u Pavlovim poslanicama i drugim dijelovima Pisma, bez
izričitih i ponovljenih izjava utjelovljenog Boga pitanje je da li bi ova
strašna istina dobila tako značajno mjesto kakvo je uvijek imala u kredima
kršćanstva… Krist ne bi ljude mogao tako često i ozbiljno upozoravati na 'oganj
koji se ne gasi' i 'crv koji ne umire' da Mu nije bilo poznato kako će u
budućnosti postojati opasnost da se o tome ne govori." (Dogmatic Theology
[
New
York, 1888]
,
str. 665.666).
[24]
Leon Morris, "The Dreadful Harvest", Christianity Today (27. svibnja
1991), str. 34.
[25]
"Hell", Protestant Dictionary, urednici Charles Sydney i G. E. Alison
Weeks (London, 1933), str. 287.
[26]
Josephus (bilješka 18), 6. 8.. 5; 5. 12. 7.
[27]
Edward W. Fudge (bilješka 13), str. 161.
[28]
Robert A. Peterson (bilješka 8), str. 44.
[29]
Podvlačenje dodao.
[30]
Rober A. Peterson (bilješka 8), str. 47.
[31]
John Stott i David L. Edwards. Essentials: A Liberal-Evangelical Dialogue
(London 1988), str. 316.
[32]
R. V. G. Tasker, The Gospel According St. Matthew. An Introduction and
Commentary (Grand Rapids, 1963), str. 240.
[33]
Podvlačenje dodao.
[34]
John Stott (bilješka 31), str. 317.
[35]
Basil F. Atkinson, Life and Immortality. An Examination of the Nature and Meaning of Life and Death as
they are Revealed in the Scriptures (Taunton,
Engleska, bez datuma), str. 101.
[36]
Podvlačenje dodao.
[37]
Anmthony Hoekema, The Bible and the Future (Grand Rapids, 1979), str.
270.
[38]
Harry Buis, The Doctrine of Eternal Punishment (Philadelphia, 1957), str.
49.
[39]
Podvlačenje dodao.
[40]
Podvlačenje dodao.
[41]
Edward W. Fudge (bilješka 13), str. 172.
[42]
Vidi na primjer Robert A. Peterson (bilješka 8), str.
78.79.
[43]
Isto, str. 88.
[44]
Robert A. Morey, Death and the Afterlife (Minneapolis, 1984), str. 144.
Isto mišljenje iznosi Harry Buis i piše: "Ovi ulomci iz Poslanica i Otkrivenja
dokazuju da apostoli slijede svog Učitelja u učenju o ozbiljnim alternativama
života. Oni jasno uče činjenicu suda koji završava vječnim životom ili vječnom
smrti, koja nije prestanak postojanja, već postojanje u kojem izgubljeni trpe
strašne posljedice grijeha. Oni uče
da je to postojanje beskonačno." (bilješka 38, str.
48)
[45]
J. P. M. Sweet, Revelation (Philadelphia, 1979), str.
228.
[46]
Podvlačenje dodao.
[47]
Harold E. Guillebaud, The Righteous Judge: A Study of the Biblical Doctrine of Everlasting Punishment (Taunton, Enegleska, bez datuma), str.
24.
[48]
John F. Walvoord (bilješka 2), str. 23.
[49]
George Ekldon Ladd, A Commentary on the Revelation of John (Grand Rapids,
1979), str. 270.
[50]
Robert A. Peterson (bilješka 8), str. 90.
[51]
Citirao J. Massyngberde Ford, Revelation, Introduction, Translation and Commentary, The Anchor Bible (New York, 1975), str.
393.
[52]
M. McNamara, The New Testament and the Palestinian Targum to the Pentateuch (New York, 1958), str. 117.
[53]
Isto.
[54]
Isto, str. 123.
[55]
Isto.
[56]
Robert H. Mounce, The Book of Revelation (Grand Rapids, 1977), str.
367.
[57]
Henry Alford, Apocalypse of John uThe Greek Testament (Chicago,
1958), sv. 4, str. 735.736.
[58]
Billy Graham, "There is a Real Hell", Decision 25 (srpanj-kolovoz 1984),
str. 2. Na drugim mjestima Graham pita: "Može li biti da je oganj o kojem je
Isus govorio vječna težnja za Bogom koju nikad ne možemo ugasiti? To
bi svakako bio pakao. Biti zauvijek daleko od Boga, zauvijek odvojen od Njega."
(u
The Chalenge: Sermons from Madison Square Garden [
Garden
City, New York, 1969]
,
str. 75)
[59]
William v. Crockett (bilješka 4), str. 43.
[60]
Isto, str. 44.7
[61]
Isto.
[62]
Isto, str. 59.
[63]
Isto, str. 60.
[64]
Ova izjava potječe od profesora Coleman-Nortona s Princetonskog sveučilišta, a
citira je Bruce M. Metzger u "Literary and Canonical Pseudoepigrapha",
Journal of Biblical Literature 91 (1972), str.
3.
[65]
William v. Crockett (bilješka 4), str. 61.
[66]
Jacques Ellul, Apocalypse, The Book of Revelation (New York, 1977), str.
212.
[67]
Vidi Arhur W. Pink, Eternal Punishment (Swengel, Pennsylvania, bez
datuma), str. 2; William Hendricksen, The Bible on the Life Hereafter
(Grand Rapids, 1963), str. 188.
[68]
J. I. Packer, "Evangelicals and the Way of Salvation: New Challenges to he
Gospel – Universalism and Justification by Faith" u Evangelical Affirmations, urednik K. S. Kantzer i Carl F. H. Henry (Grand Rapids, 1990),
str. 126.
[69]
Clark H. Pinnock (bilješka 3), str. 161.
[70]
Isto, str. 162.
[71]
John Stott (bilješka 31), str. 319.320.
[72]
Isto, str. 314.315.
[73]
James D. G. Dunn, "Paul's Understanding of the Death of Jesus" u
Reconciliation and Hope: New Testament Essays on Atonement and Eschatology, urednik Robert Banks (Grand Rapids, 1974), str.
136.
[74]
Za studiju tipologije Dana pomirenja i njegovog antitipskog ispunjenja vidi
Samuele Bacchiocchi, God's Festivals, Part 2: The Fall Festivals (Berrien
Springs, 1996), str. 127-205.
[75]
Leon Morris, The Cross in the New Testament (Grand Rapids, 1965), st.
47.
[76]
Basil F. C. Atkinson (bilješka 35), str. 103.
[77]
Za analizu ovog argumenta vidi Edward W. Fudge (bilješka 13), str.
232.233.
[78]
Edward White, Life of Christ: A Study of the Scripture Doctrine on the Nature of Man, the Object of the
Divine Incarnation, and the Condition of Human Immortality (London, 1878), str. 241.
[79]
Basil F. C. Atkinson (bilješka 35), str. 85.86.
[80]
John Sott (bilješka 31), str. 315.
[81]
Isto, str. 316.
[82]
Clark H. Pinnock (bilješka 3), str. 147.
[83]
Isto, str. 149.150.
[84]
Clark H. Pinock, "The Destruction of the Finally Impenitent", Criswell Theological Review 4, bilješka 2 (1990), str.
247.
[85]
John Hick, Death and Eternal Life (New York, 1976), str.
199.201.
[86]
Citirao Philip Schaff, History of the Christian Curch (Grand Rapids, 1958), sv.
8, str. 782.
[87]
Isto, str. 785.
[88]
Isto, str. 786.
[89]
John Sott (bilješka 31), str. 318.319.
[90]
John Hick (bilješka 85), str. 201.
[91]
Harry Buis, "Everlasting Punishemnt", The Zondervan Pictorial Encyclopedia of the Bible (Grand Rapids, 1978), sv. 4, str. 956.
[92]
Clark H. Pinnock (bilješka 3), str. 152.153.
[93]
Hans Küng,
Eternal Life, Life After Death as a Medical, Philosophical, and Theological Problem (New York, 1984), str. 137.
[94]
Ellen G. White, Čežnja vjekova, (Znaci vremena, Zagreb, 1987), str.
549.
[95]
John Sott (bilješka 31), str. 319.