[1]vidi  Colin Brown, "Prophet," The New International Dictonery of New Testament (1986), 3:74.

[2]Ibid.

[3]vidi Gosta Ahlstrohm, "Prophecy," Encyclopedia Britanica (1984), 15:62.

[4]The New International Dictonery of New Testament.

[5]Ovo je Dr. Golubić objasnio na sljedeći, vrlo interesantan način: "Riječ 'prorok', kako je upotrijebljena u Starome zavjetu, potiče od dviju jevrejskih riječi.  Jedna od njih je 'roeh', što znači 'gledati'; a druga je 'nabi', što znači 'govoriti', 'objašnjavati.'  Riječ 'roeh' prevedena je u našoj Bibliji sa izrazom 'vidjelac.'  'U staro doba ko bi išao da pita Boga govoraše: hajde da idemo k vidiocu.  Jer ko se sada zove prorok, u staro se vrijeme zvaše vidjelac.'  (1 Sam 9:9)

      Izraz 'vidjelac' potvrđuje da su 'vizije' ili 'viđenja' bila prvobitne metode kojima se Bog služio da bi otkrio svoje namjere ljudima.  Prema značenju ove jevrejske riječi, prorok je onaj koji 'gleda', onaj čiji pogled prodire kroz zastor koji sakriva božansko od ljudskog, ili onaj pred kime je za čas podignut taj zastor, tako da on može promatrati nebeske realnosti ili buduće prizore.  'Vidjelac' gleda ne samo na ono što mu Bog pokaže već u svjetlosti koja mu je dana on vidi svijet, ljude društvo i ljudsko srce jasnijim i bistrijim pogledom od drugih ljudi.

      No, nije dovoljno da prorok promatra nebeske realnosti, da njegov pogled proniče u svijet i ljude oko njega.  Od toga jadno, slijepo i zbunjeno čovječanstvo ne bi imalo nikakve koristi.  Prorok je dužan da ono što vidi, što mu je otkriveno, objavi drugima.  Ova prorokova odgovornost izražena je drugom jevrejskom rječju, 'nabi', što znači 'glasnik', 'vjesnik', 'objavljivač.'

  Razlika između jevrejskih riječi 'roeh' i 'nabi' jest u tome što prva izražava način ili put kako prorok prima vijest, a druga pokazuje kako on primljenu vijest predaje drugima.  Prema tome, riječ 'prorok' u sebi sadrži dva bitna značenja - 'vidjelac' i 'objavljivač' ili 'vjesnik.' Oba ova značenja su bitna i karakteristična za proročki dar"  (Golubić., 17.18).

[6]Adelhert Rebić, Prorok Čovjek Božji (Zagreb; Kršćanska Sadašnjost, 1982), 68.

[7] vidi 4 Mojsijeva 20:9-13.

[8]Rebić, 84-99.

[9]2 Pet 1:21.

[10] “Proroci su govorili u ime Boga i za Boga.  Oni su bili usta Gospodnja.  Prorok je morao govoriti ono što bi sam Bog govorio da je osobno među ljudima.  Kao osobni Božiji predstavnici, proroci su iznosili narodu Božiju vijest.“ (Golubić., 24).

[11] „Proroci su hrabrili narod na vjerost Bogu, opominjali su ga i ukoravali u slučaju da je zastranio s pravog puta.  “Tada reče Jozua narodu: Ako ostavite Gopoda da biste služili tuđim bogovima, okrenut će se protiv vas i uništit će vas, pošto vam je bio dobro činio…  Odbacite, dakle, tuđe bogove koji su među vama i priklonite svoje srce Gospodu, Bogu Izraelovu!“ (Jozua 24,20-23).

Proroci su bili moralni i religiozni učitelji svoga naroda, moćni propovjednici pravde.  Oni su bili reformatori, koji su budili duhovni život naroda; nagovjestitelji Božijih sudova, koji će pohoditi narod zbog njihovih grijeha; oni su bili propovjednici božanskih ideala, zlatnog doba – kome narodi treba da kreću…

Proroci su često protestirali protiv društvene nepravde, protiv nemoralnosti i svega što je u suprotnosti s velikim Božjim načelima vjernosti, istinitosti, pravdenosti i čistoće“ (Golubić, 25).

[12] vidi Bakioki i dr., 285.

[13] Galatima 1:7.

[14] O kvalitetu i plodovima literarnih ostvarenja Ellen White, Uriah Smith kaže sljedeće:

1.                        Ona teže ka najčistijoj moralnosti.  Ona razobličavaju svaki porok i podstiču na praktikovanje svake vrline.

2.                        Ona vode ka Hristu.  Kao i Biblija, ona Ga uzdižu kao jedinu nadu i Spasitelja čovječanstva.

3.                        Ona nas vode ka Bibliji.  Ona postavljaju tu Knjigu kao inspirisanu i nepromjenjivu Riječ Božju.

4.                        Ona su donijela mir i utjehu mnogim srcima.  Ona su ojačala slabe, ohrabrila obeshrabrene i podigla utučene.  Ona su iz konfuzije stvorila red... i obasjala svjetlošću ono što je bilo tamno i nejasno

(The Truth about White Lie.‚ 14).

[15] “Prava vjera, koja se potpuno oslanja na Hrista, će se manifestovati u poslušnosti svim Božjim zahtjevima.  Od Adamovih dana do sadašnjeg vremena velika borba se vodila oko poslušnosti Božjem zakonu” (Ellen G. White, Patriarchs and Prophets. [Boise: Pacific Press, 1958], 73).

[16] Golubić, 34.

[17] vidi The Truth about White Lie.‚ 14.

[18] “Otkrivenje 12. poglavlje otkriva dva glavna perioda progonstva.  U toku prvog koji je obuhvatio vreme od 538. do 1798. g. n. e. (Otkrivenje 12:6.14; vidi 12. poglavlje u ovoj knjizi), odani vjernici trpeli su veliko progonstvo.  Ponovo, neposredno pre Drugog dolaska, sotona će napasti ‚ostatak njezin,’ ostatak crkve koji će odbiti da se odrekne vjernosti Hristu.  Otkrivenje karakteriše odane vjernike koji sačinjavaju ostatak kao one koji drže zapovijesti Božje i imaju ‚svjedočanstvo Isusa Hrista’ (Bakioki i dr., 281.)

[19] Otkrivenje 12:17.

[20] “Pri kraju knjige anđeo opisuje sebe kao “sluga kao i ti i braća tvoja koja imaju svedočanstvo Isusovo” (Otkrivenje 19:10.) i sluga kao i ti i braća tvoja proroci.“ (Otkrivenje 22:9)  Ovi uporedni izrazi objašnjavaju da su to proroci koji imaju “Svjedočanstvo Isusovo“ (Bakioki i dr., 281).

[21] Bakioki i dr., 281.

[22] “Bog je dao proročki dar ‘crkvi’ Izlaska da bi organizovao, poučavao i vodio svoj narod (Dela 7:38).  „I prorokom izvede Gospod Izrailja iz Misira, i prorokom čuva ga.“  (Osija 12:14)  Onda ne predstavlja nikakvo iznenađenje da se taj dar nađe među onima koji su obuhvaćeni poslednjim izlaskom – odlaskom sa grehom ukaljane planete Zemlje u nebeski Hanan.  Ovaj izlazak, koji će uslediti nakon Drugog dolaska je konačno i potpuno ispunjenje Isaije 11:11: ‘I tada će Gospod opet podignuti ruku svoju da zadobije ostatak naroda svojega, što ostane’” (Bakioki i dr., 282).

[23] vidi Joilo 2:28-32.

[24] “Držite se ljubavi, a starajte se za duhovne darove, a osobito da prorokujete” (1 Korinćanima 14:1).

[25] vidi Efescima 4:11-13.

[26] Matej 7:16-18.20.

[27] “Starješina Daniels je pred kraj svog života dao ovo svečano svjedočanstvo:

U ovoj 1935 godini Gospodnjoj, Gospođa White je na počinku već 20 godina, dok sam ja i dalje naporno radio.  23 godine sam direktno posmatrao njen životni rad.  Od njene smrti imao sam 20 dodatnih godina za duboko razmišljanje i proučavanje njenog života i njegovih plodova.

Sada, u poodmakloj starosti, sa ograničenjem da izražavam samo racionalnu, poštenu istinu, mogu da kažem da je moje duboko osvjedočenje da život gospođe White daleko nadilazi život bilo koga koga sam ikada poznavao ili sa kim sam došao u kontakt.  Ona je bila postojano prijatna, vesela i hrabra.  Nikada nije bila nehatna, lakomislena ili na bilo koji način niska u razgovoru ili načinu života.  Ona je bila personifikacija ozbiljne usrdnosti u pogledu stvari vezanih za carstvo.  Ni jednom je nisam čuo da se hvališe milostivim darom koji joj je Bog poklonio, ili sa čudesnim rezultatima njenih napora.  Ona se radovala plodovima, ali je svu slavu davala Onome koji je radio kroz nju.»  (The Truth about White Lie.‚ 14).

[28] “Ja nemam neke posebne mudrosti sama po sebi; ja sam samo oruđe u Gospodnjim rukama da izvršim djelo koje mi je On odredio.  Savjeti koje sam davala perom i riječju su izražaj svjetlosti koju mi je Bog dao.”  (Ellen G. White, Iz riznice Svjedočanstava II. [Beograd: Preporod, 1975] 246).

[29] Evo kako unuka Ellen G. White opisuje svoju baku: “Iako je baka stajala na stanovištu da mladi uvijek treba da budu zaposleni, ipak nas nije nikada primoravala ili ukoravala.  Ona je bila uvijek radosna...  Neke od naših subota poslije podne provodili smo šetajući pokraj ogromnih drveta na susjednom brežuljku... Na povratku iz šetnji svraćali bismo k baki koja bi nam pričala o novoj zemlji tako realno i živo da smo osjećali da dobro znamo kako će zapravo biti na nebu.“  (Golubić., 172.173).

[30] Jedan od njih je D. M. Kenrajt (Canright): “Ja sam je dobro poznavao.  Neko vrijeme, kao mladić, živio sam u njenoj kući, i osamnaest godina bio sam prijateljski povezan s porodicom  White.  Želim reći da nikada nisam sreo tako pobožnu i ljubaznu ženu, a u isto vrijeme tako nesebičnu i praktičnu kao što je bila gospođa White.  Ona je zaista bila duhovna žena, žena molitve i duboke vjere u Isusa...  Uvijek je uzvisivala Isusa, i naučavala pravo posvećenje, kao malo koja druga osoba.  Poznavao sam veliki broj ljudi i žena koji su se hvalili svojim umišljenim božanskim pozivom i darovima.  Ustanovio sam da su takvi uvijek manje-više arogantni i oholi, častoljubivi i često samovoljni i nemilosrdni u svom osuđivanju drugih.  Ustanovio sam da je Elen G. Vajt sasvim suprotna ovima.  Ona je bila uvijek suzdržljiva i skromna, nije imala želju da svraća pažnju na sebe kao na nešto veliko ili na svoju nadmoć.  Ona je bila pobožna žena.  Uvijek je živjela u Hristovoj blizini i propovjedala živu vjeru.  Svako ko slijedi njenu nauku biće sigurno spašen u Božjem carstvu” (Golubić., 174.175).

[31] Matej 7:16-18.20.

[32] «Kako to da su hiljade bile dovedene ka Spasitelju kroz čitanje Čežnje Vijekova, Puta Hristu i Velike Borbe?  Kako to da knjiga Služba Iscjeljenja, koja je objavljena 1905, nikada nije morala da se revidira, dok druge medicinske knjige opstanu jednu ili dve decenije?»  (The Truth about White Lie.‚ 14).

[33] “Ako izuzmemo biblijske pisce i bivšeg ruskog komunističkog vođu, Vladimira I. Lenjina, moguće je da je Ellen G. White najprevođeniji pisac svih vremena.  Broj raznih jezika na koja su njena djela prevedena prevazilazi broj jezika na koji su prevedena djela ruskog noveliste Lava Tolstoja, njemačkog socijalističkog filozofa Karla Marksa, engleskog pisca drama, Vilijama Šekspira, englesku spisateljicu Agatu Kristi, njemačke pisce bajki, Jakoba i Vilhelma Grim, engleskog pisca Iana Fleminga (autor Džems Bond trilera), ili američkog novelistu Ernesta Hemingveja.”  (Samuel Koranteng-Pipim, «Understanding the Spirit of Prophecy: Some Key Questions and Principles» Adventist Affirm, Fall 2000, 21).

[34] “Prorok koji proriče mir, kad se zbude riječ toga proroka, onda se poznaje taj prorok da ga je zaista poslao Gospod” (Jeremija 28:9).

[35] “Što bi prorok rekao u ime Gospodnje, pa se ne zbude i ne navrši se, to je riječ koju nije rekao Gospod; nego je iz oholosti rekao onaj prorok, ne boj ga se” (5 Mojsijeva 18:22).

[36] “Zapravo, samo mali dio riječi biblijskih proroka bavi se predviđanjem budućnosti.  Samo dvije od 66 knjiga Biblije se mogu okarakterisati kao one koje se isključivo bave budućnošću.  Prema tome, velika većina biblijskih pisaca se mora procjenjivati po načinu savjeta koji su davali za trenutne situacije, po planovima koje su predstavljali za snaženje i uvećavanje carstva Božjega, a ne po proročanstvima i njihovim ispunjenjima.”  (Francis Nichol, Why I Believe in Mrs. E. G. White. [Washington: Review and Herald, 1964] 93).

[37] U časopisu “Adventist Affirm” se nalazi vrlo zanimljiv članak pod naslovom “Gledajući naprijed kroz proročke oči,” a koji govori o onome što je Ellen White prorekla (vidi Hedwig Jemison, «Looking Ahead Through the Prophets's Eyes,» Adventist Affirm, Fall 2000 39-49).  Isto tako i u knjizi “Why I Believe in Mrs. E. G. White” (Zašto Vjerujem u gospođu E. G. White), se nalazi poglavlje “Gospođa White gleda u budućnost,” u kojem postoje primjeri ispunjenih proročanstava E. G. White (vidi Nichol, 92-100).  Postoje proročanstva koja su vezana za razvoj spiritizma, djelovanje karizmatskog pokreta, rok muziku, tzv. hrišćansku rok muziku, ekstremni moralni pad velikih gradova, povezivanje crkve i države, razvoj ekumenskog pokreta, spajanje protestantske Amerike sa papstvom i političku i vojnu nadmoć Amerike.  Ovo su samo neka od onih proročanstava koja se u njenim spisima mogu pronaći (Ibid).

[38] “Kada su svi adventistički vjernici oko nje, razočarani 22 oktobra 1844., očekivali da će se Hristos pojaviti za tačno godinu dana, ona je izjavila da će se oni opet razočarati, da Hristos neće doći.  Zašto je ona ovo rekla?  Kako je to znala?  Ostavljamo njenim kritičarima da odgovore na ovo.

Kao rezultat vizije u 1848, ona je izjavila da njen muž treba da objavi časopis i da će izdavačko djelo koje je tako skromno počelo biti kao 'bujice svjetlosti' koje će 'obići oko svijeta.'  Ovo proročanstvo ona je izrekla mirno, bez predomišljanja, da svi ljudi kasnije mogu o tome da razmišljaju.  Činjenica je da ništa nije tako značajno raslo kao izdavačko djelo koje je tako slabo počelo”  (Nichol, 94).  Zaista, kako je Ellen White mogla da sa sigurnošću kaže da će ovo izdavačko djelo, koje je u to vrijeme tek trebalo da počne, da obasja cijeli svijet.  Kako je mogla da zna da će se knjige štampati na skoro svim jezicima svijeta?

[39] vidi Nichol, 97.

[40] Vidi Ibid., 96-98.

[41] Dr. Elias Auerbach sasvim ispravno zaključujue kada kaže: "Ako je prorok u stanju da unapred sagleda budućnost, onda je to jedna zapanjujuća činjenica, koja izlazi iz okvira svega poznatog, tako da su u odnosu na nju svi pokušaji da se proroštvo sa strane njegovog ljudsko - duševnog ispoljavanja približe razumu besmisleni" (Elias Auerbach, Die Prophetie [Berlin: Juedischer Verlag, 1920], 55).

[42] “U knjizi “Zašto vjerujem u gospođu E. G. White,” postoji poglavlje “Čitanje misli ljudskog srca” koje opisuje slučajeve u kojima je Ellen White pokazala da jasno poznaje najsitnije detalje života ljudi za koje joj je Bog dao poruku.  Ovo poznavanje je uključivalo misli, osobine karaktera i namjere određene osobe. (vidi Nichol, 66-72).  Jedna od osoba koja je dobila ovakvo jedno lično svjedočanstvo dala je sljedeću izjavu: “Kada sam potražio Gospoda posteći i moleći se, uskoro sam stvari vidio u njihovom pravom svjetlu.  Svjedočanstvo je bilo fotografija mog unutrašnjeg života i mogao sam da vidim da je to tako.” (Nichol, 72).

[43] „Drugo zanimljivo iskustvo se desilo za vrijeme ranih jutarnjih sati 11. juna 1887.  Ellen White (koja je upravo stigla u Moss, Norveška, iz Kopenhagena, Danska) ustala je da bi napisala pismo upravniku jednog adventističkog sanatorijuma u Kaliforniji, udaljenom oko 8000 milja.  Ona mu je rekla:

U noćnoj utvari sam vidjela tebe u drušvu nadzornice institucije.  U skladu sa pažnjama koje ste ukazivali jedno drugom, vi biste mogli biti muž i žena.  Sestra --- više nikada neće biti ono što je bila.  Vas oboje ste krivi pred Bogom.

Ellen White nije ovo dvoje vjenčanih zaposlenih optužila za preljubu, iako je to pordrazumjevala.  Ovo je bilo tako kao da Bog ovom paru, koji je bio kriv, daje priliku da priznaju grijeh i da se pokaju.  Ali, upravnik je porekao bilo koju vrstu svoje greške.  On je uzvratio sa optužbom da Ellen White minira njegov uticaj u instituciji.  Onda, pošto joj nije ostao neki drugi izbor, Ellen White je nekokliko mjeseci kasnije pisala dalje:

Dok sam ovdje u Evropi, stvari koje su se desile u --- su bile otvorene predamnom.  Glas je rekao, 'slijedi me i ja ću ti pokazati grijehe koje čine oni koji stoje na odgovornim položajima.'  Išla sam kroz sobe i vidjela da si ti, stražar na zidovima Siona, bio vrlo intiman sa ženom drugog čovjeka, izdajući sveto povjerenje, razapinjući tvog Gospoda iznova...

Ona je sjedila na tvom krilu; ti si je ljubio, a ona je ljubila tebe.  Druge ljubavne scene, senzualni pogledi i ponašanje su mi bili prikazani, što je učinilo da je moja duša zadrhtala od užasa.  Tvoja ruka je bila oko njenog struka, a izražena ljubav je imala čaroban uticaj.  Onda se zavjesa podigla i vidjela sam tebe u krevetu sa ---.  Moj vodič je rekao, 'Bezakonje, preljuba...'

Nikada nisi bio sam.  Ista ruka koja je napisala slova na zidu Valtazarove palate je u nebeskim knjigama zabilježila djela i riječi koji su učinili da te se Hristos postidi.

Čak ni onda, prorok Gospodnji nije ovaj par i njihov slučaj javno izložio.  Kao rezultat ovog drugog pisma, održan je privatni sastanak na kojem 'su stariješina R., i sestra H izrekli ponizno priznanje.'

(Roger Coon, A Gift of Light.  [Washington: Review and Herald, 1983] 34-35).  Još nekoliko impresivnih iskustava je opisano u ovom poglavlju “Problem sa prorocima” (Ibid., 32-42).

[44] Jedan ovakav primjer je vezan za osnivanje adventističke škole u Australiji.  Elen Vajt je vidjela zemljište, koje nije izgledalo tako plodno, a na kojem je bila povučena jedna čudna brazda, koja uopšte nije ličila na obične brazde.  Tada je vidjela i dva brata koja su rekla: “Ovo nije dobra zemlja, tlo nije pogodno”.  Dok su oni govorili, sestri White je rečeno da to nije tačno i objašnjena joj je vrijednost različitih slojeva tog tla i njihova korisnost.  Ovaj svoj san, ona je ispričala sestri i bratu Starr, prije nego što je uopšte i vidjela ovo imanje.  Kada je sa njima došla na to imanje, tamo se zaista nalazila ona brazda, za koju niko nije znao ko ju je povukao, a takođe su kasnije pristigla i ona dva brata koja je ona ranije vidjela u viziji.  Uskoro, oni su pogledali u brazdu i rekli: “Ovo nije dobra zemlja, tlo nije pogodno”.  Nakon toga im je sestra White ispričala svoj san.  Na kraju je odlučeno da će to zemljište biti kupljeno, a vremenom se pokazalo da je ono zaista vrlo plodno (vidi Denton Rebok,  Believe His Prophets.  [Washington: Review and Herald, 1956] 117-122).

[45] “Od 1844. kada je imala 17 godina, do 1915. kada je umrla, ona je imala više od 2000 viđenja.“ (Bakioki i dr., 285).

[46] “1874 godine, ili skoro tačno trideset godina nakon prve vizije Ellen White, George I. Butler, prominentni vođa u Crkvi adventista sedmog dana, i svjedok mnogih vizija, napisao je dugačak članak za jedan crkveni časopis u kojem je opisao nju u viziji.  On je istovremeno ukazivao i na paralele sa iskustvima biblijskih pisaca.  Citiraćemo neke djelove:

'Sve što tražimo jeste da ljudi budu razumni.  Spremni smo da sa stotinama živih istinitih svjedoka podupremo ono što tvrdimo,što se tiče činjenica u vezi same manifestacije, jer ovo nije stvar koja se dešavala u nekom uglu.  Skoro trideset prošlih godina, vizije su davane sa većom ili manjom učestalošću, a mnogi su im bili svjedoci, mnogo puta i oni koji u njih nisu vjerovali, kao i oni koji u njih jesu vjerovali.  Obično, ali ne i uvijek, one se pojavljaju usred nekog usrdnog sastanka sa religijskim sadržajem, dok je Sveti Duh posebno prisutan, što oni koji su prisutni mogu da potvrde.  Vrijeme koje je gospođa White provodila u ovakvom stanju varira od 15 do 180 minuta.  Za ovo vrijeme srce i puls nastavljaju da udaraju, njene oči su uvijek široko otvorene, i čini se da zuri u neki daleki objekat, ali nikada nisu fiksirane na neku osobu ili stvar u prostoriji.  Obično su usmjerene nagore.  One pokazuju ugodan izraz.  Ne postoji neki jeziv izgled ili neka sličnost sa nesvesticom.  Najsnažnije svjetlo može da se iznenada prinese u blizinu njenih očiju, ili se napraviti lažni pokušaj, kao da se hoće ubaciti nešto u njeno oko, ali nikada nema ni najmanjeg miga ili promjene izraza lica...

Dok je u viziji, njeno disanje potpuno prestaje. Nijedan udisaj ili izdisaj ne pređe preko njenih nozdrva ili usana dok se nalazi u ovom stanju.  Ovo su potvrdili mnogi očevici, među kojima su i mnogi ljekari po struci, a koji nisu vjerovali u vizije i koje je ponekad skup na kome su bili odredio za tu svrhu.  Mnogo puta je ovo bilo potvrđeno laganim držanjem njenih nozdrva i usta sa rukom i kroz postavljanje staklenog okulara ispred njih, tako blizu da bi se otkrilo svako pojavljivanje vlage kroz dah.  U ovom stanju, ona često govori riječi ili kratke rečenice, ali ni najmanji dašak ne iziđe iz nje.  Kada prelazi u ovo stanje, nema nikakvog traga nesvestice, njeno lice ostaje u svojoj prirodnoj boji, a krv cirkuliše kao i obično» (Nichol, 86.87).

[47] vidi Danilo 10:5-19.

[48] «Jedva da možemo da dovoljno razumijemo kakva su bila vremena prije 100 godina kada je Ellen White pisala na području zdravlja, nauke i ishrane.  Kada je 1864. godine pisala o malignosti u vezi sa duvanom, mali broj zdravstvenih reformatora se slogao sa njom, a neki doktori su prepisivali pušenje cigara prilikom oboljenja pluća.  Kako je znala koju poziciju da zauzme?  Kada je govorila o dubokim posljedicama prenatalnog uticaja, što se usko podudara sa današnjim izjavama nauke, nauka je znala malo, ako je uopšte nešto znala, o tome predmetu.  Dok je isticala vježbu na svježem vazduhu za invalide, mnogi doktori su propisivali zatvorene sobe i produženi boravak u krevetu.  Njeni savjeti u vezi sa zagađenjem vazduha, upotrebom soli, alkohola, o odnosu između uma i tijela, i o drugim temama, su dokazani kroz moderna istraživanja.  Sve te izjave su neki kritičari smatrali greškama kada ih je ona napisala.»  (The Truth about White Lie.‚ 8).

[49] Postoji knjiga „Medical Science and the Sprit of Prophecy“ („Medicinska nauka i Duh Proroštva“) koja se čitava bavi uspoređivanjem otkrića savremene medicinske nauke i onoga što je Elen Vajt napisala još prije otprilike 100 godina o toj istoj temi, pokazujući da su njene spoznaje o ovom predmetu bile daleko ispred njenog vremena (vidi Medical Science and the Spirit of Prophecy. Review and Herald, 1971).

[50] «Diplomirani student koji je radio magristraturu na Pedagoškoj akademiji Univerziteta Kolumbija otkrio je 1959. godine knjigu Elen Vajt Vaspitanje  u ličnoj biblioteci dr Florens Stretemejer /Stratemeyer/. Dr Stretemejer, vodeći vaspitač i profesor za predmet obrazovanja pozvana je da se obrati skupu adventističkih učitelja u Vašingtonu D.C. Tom prilikom ona je, izmedju ostalog, kazala:

Nedavno mi je skrenuta pažnja na knjigu Vaspitanje  od Elen Vajt. Pisano na prelasku iz devetnaestog u dvadeseti vek, to delo je više od pedeset godina ispred svog vremena. I bila sam iznenadjena kad sam saznala da ga je napisala žena sa samo tri razreda škole.

Iznenadila me je širina i dubina njene filozofije. Njen koncept o uravnoteženom vaspitanju, harmoničnom razvoju i o razmišljanju i delovanju na osnovu principa spada u napredne koncepte vaspitanja.

Cilj uspostavljanja lika Božjeg u čoveku, pouke o roditeljskoj odgovornosti i naglašavanje samokontrole kod deteta predstavljaju ideale koji su svetu tako preko potrebni.

Gospođa Vajt možda ne koristi savremene izraze. U stvari, ona nije upotrebljavala reč curriculum  (nastavni plan) u svojim spisima, ali knjiga Vaspitanje  u pojedinim delovima raspravlja o bitnim principima nastavnog plana. Ona se brinula o svestranom vaspitanju učenika - harmoničnom razvoju mentalnih, fizičkih i duhovnih snaga.

Danas mnogi naglašavaju razvoj intelekta. No, osećanja i emocionalni razvoj podjednako su važni. U našem društvu punom nedoslednosti, sposobnost promišljenog delovanja i na osnovu principa od presudne je  važnosti. Upravo je taj harmonični razvoj danas toliko potreban, a ipak umnogome zanemarivan.

Nisam iznenađena što članovi Crkve adventista sedmog dana tako visoko cene spise gospođe Vajt, i daju im centralno mesto pri izradi obrazovnih programa u svojim školama.

Dr Stratemejer je sigurno dobro znala kako se na vaspitanje gledalo 1903. godine kada je objavljena knjiga Vaspitanje,  a i kako je to izgledalo ranije. Da je gospođa Vajt samo izmešala različita shvatanja koja su bila nekada u modi, profesor sa Univerziteta Kolumbija teško bi se usudio da gledišta Elen Vajt nazove ‘naprednim’!”  (Coon., 54-56).

[51] Ili, izražavajući to riječima Dr. Clive McCay, profesora sa Cornell univerziteta i zapaženog nutricioniste:  „Da zaokružimo diskusiju: svaki moderni specijalista za nutricionizam čiji život je posvećen ljudskoj sreći, mora da bude impresioniran... spisima i vodstvom Elen Vajt.”  (William Fagal, «Ellen G. White: Prophet or Plagiarist?,» Adventist Affirm, Spring 2001, 21).

[52] «Cunekiči Mizuno sa japanskog Univerziteta Tanagava (bivši upravnik tokijskog Muzeja nauke i direktor za društveno obrazovanje pri japanskom Ministarstvu obrazovanja) preporučio je knjigu  Vaspitanje roditeljima, učiteljima i đacima. Nazvao ju je najkorisnijim štivom za shvatanje “novog načina vaspitanja”.

'Vaspitanje, iz nadahnutog pera Elen Vajt, je već nekih pedeset godina dobro poznata knjiga koja pruža veliku pomoć i radost učenicima, učiteljima i roditeljima širom sveta.

Dok sam studirao na Univerzitetu Ilinois, bio sam u prednosti što sam tu knjigu mogao da čitam u originalu. Tada sam bio duboko dirnut tom knjigom /profesor Mizuno nije hrišćanin i ne ispoveda nikakvu posebnu religiju/, i oduvek sam želeo da je preporučim vaspitačima u Japanu. Iskreno se radujem što čujem da je knjiga konačno prevedena na japanski jezik.»  (Coon., 56).

[53] Koranteng-Pipim., 21.

[54] Ibid.

[55] «Sa vrlo malobrojnim izuzecima, oni koji su dobro poznavali Ellen White su čvrsto vjerovali u njenu inspirisanost.»  (The Truth about White Lie.‚ 6).

[56] «Godine 1965. nemački sociolog, dr Irmgard Simon, objavila je svoju doktorsku disertaciju u Minsteru, Vestfalija, koja se odnosila na adventiste sedmog dana i Elen Vajt. Evo nekoliko njenih misli:

‚Što se tiče pitanja kako je bilo mogućno da jedna žena koja nikada nije dobila stvarno obrazovanje, a bila je i slabog zdravlja, obavi tako važan i dalekosežan posao uprkos svom hendikepu - postoje mnogi odgovori.

Najvažniji razlog trebalo je tražiti u njenoj snažnoj veri, u njenom temeljitom religioznom obrazovanju, u njenim vizionarskim sposobnostima, što ju je činilo apsolutno sigurnom da je posebno pozvana od Boga. Osećanje da ju je Bog posebno izabrao davalo joj je snagu, istrajnost i strpljenje.

Bila je ispunjena uzvišenim moralnim idejama koje je ispoljavala u ličnom životu i koje je očekivala i od svojih bližnjih. Pored toga, poznavala je ljude kao malo ko... Posmatrala ih je na savremeni način kao celovita bića, koja imaju telo, um i duh. Nije se bojala ljudi; hrabra i dosledna, borila se unutar pokreta na savladavanju mnogih problema. Rešavala je probleme čijem se razrešenju crkve nisu mogle nadati još mnogo decenija.

Uprkos svojoj snažnoj, gotovo ekstatičnoj vezi s Bogom, ona je retko gubila osećaj stvarnosti. Naprotiv, bavila se mnogima praktičnim životnim pitanjima. Elen G. Vajt imala je samo jedan cilj u životu, da bude od koristi veroispovesti kojoj je služila i doprinese njenom širenju, kako bi se članovi njene crkve mogli dobro pripremiti i bogougodnim životom ući u broj ‚crkve ostatka’.

Svoje poznavanje različitih predmeta naglašavala je u praksi, ali ne preterano revnosno (jer je ukoravala svaku vrstu fanatizma ), već na takav način da se uklopi u postojeće prilike. E. G. Vajt bila je mudra i autoritativna žena i imala je široku dušu...  Prezirala je “svet” i neumorno radila na prekidanju veza sa njim i na zadobijanju ljudi za Hrista.

Lako je shvatiti da će osoba uključena u takav posao i kao njegova središnja figura, biti izložena oštroj kritici, pogotovo zato što je žena.

Dr Simon se bavila pitanjem da li je gospođa Vajt bila  među najpoznatijim ličnostima u hrišćanskoj crkvi tokom vekova. Dr Simon nije bila u stanju da pronađe odgovarajuće naučno objašnjenje za vizije Elen Vajt i njena neobična iskustva. Ona je smatrala da bi Elen Vajt, da je bila rimokatolkinja a ne adventista sedmog dana, s vremenom bila proglašena za sveticu!

Bez sumnje, stoji činjenica da joj je mistično viđenje Boga, koje je snažno zračilo na njenu braću po veri,  omogućilo da bude njihov vođa, mada nije zauzimala nikakav zvaničan položaj u crkvi. Ona je funkcionisala kao vesnik između Boga i crkve...  Time se objašnjava važan položaj koji je E.G.Vajt zauzela među adventistima. Uprkos svom visokom položaju, E.G.Vajt nikad nije podlegla iskušenju kao što je to bio slučaj sa osnivačima drugih pokreta, kada su tvrdili da su se izdigli iznad slabosti ljudskog tela, već je bila poput sluge i nije za sebe tražila čast koja pripada Bogu.

Adventisti sedmog dana još uvek žive u duhu reči E. G. Vajt i samo dok se budu držali tog nasleđa, adventisti imaju budućnost.”  (Coon., 57-59).

[57] The Review and Herald, jun 14. 1906, 8., citirano u Denton., 203.

[58] Spiritual Gifts 2:292., citirano u Jemison., 40.

[59] Pisano 1862.

[60] White, Iz Riznice Svjedočanstava, 233.234.

< Uvod

Sadržaj

2. Poglavlje >