2. DANAŠNJI ČOVJEK I VJERA U BOGA

Bez Boga nema sreće!

            Pitanje o postojanju boga a nepostavljaju samo teolozi, filozofi i umjetnici nego i svako ljudsko biće. I to je osnovno pitanje.

            Mnogo prije no što se bilo što znalo o fizici i kemiji, ljudi svih rasa, kultura i epoha nastojali su upoznati Stvoritelja svijeta. Za njih je Bog bio stvarnost koja se jednostavno podrazumijeva i u koju nisu nimalo sumnjali.

            Ateizam se počeo oglašavati tek s 19. i 20. stoljećem. Polazeći od iskaza da napredak znanosti čini bespredmetnom vjeru u Boga, stiglo se do čuvene teze: "Religija je opijum za narod."

            Sudbina velikog ateističkog filozofa Friedricha Nietzchea (1844-1900) tipična je posljedica takve jedne zablude suvremene misli. Usprkos želji da se liši Boga, Nietzche nije uspio u tom svom pothvatu.

            Nietzcheov život nepobitno dokazuje da je problem ateizma, u osnovi, problem srca, a ne razuma. Prilikom jednog razgovora s gospođom von Overbeck, filozofu su se otele ove karakteristične riječi: "Nemojte se nikada odreći Krista: misao o Njemu velika je i silna." Dok je to izgovarao, kao da mu je nešto zastalo u grlu; lice mu se grčilo da bi zatim, iznenada, postalo nepokretno poput kamena. Na kraju je dodao: "Što se mene tiče, ja sam ga napustio! Hoću stvoriti nešto novo i stoga niti hoću niti smijem unatrag. No osjećam da će me moje strasti svladati."

            Mnogi su se poveli za tim nesretnim filozofom; kao i on, oni svjedoče o neizbježnoj propasti svijeta neprijateljski raspoloženog spram Boga. Upravo na takve misli psalmist podsjeća kad kaže: "Bezumnik reče u srcu: 'Nema Boga.'" (Ps 14,1)

            Pa ipak, na ovom svijetu ne postoji nijedan narod bez religije, premda su ateisti nastojali pronaći bar jedan To je navelo Plutarha da kaže: "Moguće je pronaći gradove bez zidina, bez književnosti, bez vladara, bez kuća, bez blaga, bez novca i kazališta, ali se nikada neće naći grad bez svetišta i božanstva."

            Misao o Bogu ne može se odvojiti od čovjekova života jer je u njemu snažno ukorijenjena. Ateizam je pak bolest civilizacije. Poput samoubojstava, čiji broj sve više raste, on spada u nenormalne pojave našeg izopačenog svijeta.

Duh i priroda

            Priroda je oduvijek bila opisivana kao velika slikovnica koja odražava božansku mudrost: "Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih" (Ps 19,1), uzviknuo je psalmist. A apostol Pavao piše Rimljanima: "Jer njima je očito ono što se može doznati o Bogu: Bog im je to zapravo objavio. Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike." (Rim 1,19.20).

            Iskustvo nas je naučilo: ništa na zemlji ne nastaje samo od sebe. Nema sata bez urara, nema knjige bez izdavača, ni stroja bez inženjera. Ne može se dakle razumno objasniti postojanje svijeta, a da se ono ne pripiše djelovanju Stvoritelja.

            Umjetnički izrađen globus krasio je radnu sobu prirodnjaka Athanasiusa Kirchera (1601-1680). Znanstvenika je jednog dana posjetio njegov prijatelj, nevjernik, i vidno zainteresiran za taj lijepi predmet, upitao svog domaćina: "Tko je načinio ovaj globus?" "Nitko", odgovorio je Kircher, "nastao je sam od sebe." "Čemu takva šala?", nastavi posjetitelj, "riječ je o djelu istinskog umjetnika!" "Kako", uzviknu tada znanstvenik, "ne želiš povjerovati da je ova blijeda kopija zemaljske kugle nastala sama od sebe, a tvrdiš da je to slučaj s našim planetom, da je zamisao po kojoj se njegovo postojanje pripisuje Tvorcu besmislena?"...

            Zar nema i danas ljudi koji vjeruju samo u ono što mogu vidjeti i opipati? Međutim, upravo se njima Bog otkriva na mnogo načina. On im se obraća preko zvjezdanog sjaja ljetnog neba; otkriva im svoju veličinu u svakoj vlati trave i svakom cvijetu što raste na njihovoj stazi. Svakome tko mu na to skrene pozornost, suvremeni čovjek spreman je odgovoriti s umišljenim smiješkom: "Sve su to hirovi slučaja." Zar zbilja slučaja? Mogu li se ustrojstvo i osmišljenost prirode objasniti pozivanjem na puki slučaj? "U koliko nevjerojatnih stvari nevjernici trebaju vjerovati da bi bili ateisti?" padamo u kušnju da zapitamo. Zar bi zakoni postojali da ih zakonodavac nije ustanovio? zar bi reda bilo da netko nije djelovao u tom smislu? zar bi bilo kretanja da se nitko nije pokretao ili pokrenuo bilo što? zar bi se život mogao javiti sam od sebe, kad već svaki srednjoškolac zna da je od onog što evolucionisti nazivaju "prvobitnim nastajanjem" ostala tek tanušna hipoteza?

            Zar bi bilo moguće, na primjer, skladati odjednom predivnu Bethovenovu Pastoralnu simfoniju, redajući nasumce tisuće nota po glazbenim ljestvicama? S metematičke točke gledišta, izgledi za tako nešto ravni su nuli: dovoljan je samo jedan mali pokus da se čitatelj u to uvjeri. Pretpostavimo da smo deset kuglica obilježili brojevima od 1 do 10, stavili ih u džep i dobro izmiješali. Zatim nastojimo da ih jednu po jednu vadimo redoslijedom od 1 do 10, vodeći računa da svaki puta ponovno vratimo u džep kuglicu koju smo upravo otuda izvadili. Izgledi da odmah naletimo na kuglicu broj 1 su jedan prema deset; međutim, izgledi da odmah zatim izvadimo kuglicu broj 2 nisu više jedan prema deset, već jedan prema stotinu. Redoslijed 1-2-3 javlja se u jednom od tisuću slučajeva. Mogućnost da se izvadi kuglica broj 4 odmah nakon tri prve, podrazumijeva vjerojatnost od jedan prema deset tisuća. Najpokon, vjerojatnost da se iz džepa izvuku svih deset kuglica, u nizu od 1 do 10, odgovara astronomskom odnosu – jedan prema deset milijardi!

            Budući da je to tako, sasvim je razumljivo da je za pojavu vitalnih procesa podvrgnutih zakonitostima – krajnje složenih procesa do najsitnijih pojedinosti – nužan stjecaj toliko različitih činitelja, iskrslih željenim redom, da su izgledi za slučaj praktično nikakvi. Profesor Cressy Morrison, bivši predsjednik njujorške Akademije znanosti, tvrdi: "Da se potakne pojava i pospješi održavanje i razvoj života na Zemlji, treba zadovoljiti toliko bitnih uvjeta da je nemoguće, s matematičkog stajališta, sve te uvjete objediniti djelovanjem slučaja, i to u točnim odnosima i u pogodnom trenutku. Mora biti dakle da u prirodi postoji neka vrsta duhovne koordinacije koja upravlja svim tim procesima."

            Kepler se oslonio na tu istu vjeru u postojanje "razumnih" prirodnih zakona da bi otkrio orbite planeta. Taj genijalni astronom uskliknuo je jednoga dana: "U svemu stvorenom kao da Boga dodirujem rukama."

Misliti znači vjerovati

            Pogrešno je misliti da su svi ljudi od znanosti ateisti: istina je sasvim suprotna. Što je ljudsko biće učenije, to s više poštovanja prilazi tajni života.

            Louis Pasteur izjavio je o tome: "Jednoga dana ljudi će se smijati gluposti suvremene materijalističke filozofije. Što više pročavam prirodu, to više sa zaprepaštenjem i divljenjem otkrivam Stvoritelja na djelu."

            Bog galaksija i atoma, Graditelj golemih cjelina, Izumitelj mikroskopskih mehanizama, Onaj koji je stvorio ljudsko biće i koji održava njegovo postojanje – i naš je Bog. Ne možemo to predvidjeti bez opasnosti da si uskratimo istinsku sreću i pravi mir. Da, bez Boga nema sreće, a tome nas upravo uči i povijest i iskustvo vlastitog života, jer ateizam nema moći da ljudsko biće učini sretnim. "Budući da nema više Boga, samoća je postala nepodnošljivom", morao je priznati Nietzche, neposredno pred svoju smrt. I, doista, sve zamjene za Boga se iznevjerile: žeđ za slavom, koja je izazavala propast Aleksandra Velikog, Cezara i Napoleona; bijeda bogatih, povodom koje se John Rockfeller, jedan od najvećih bogataša svijeta, ovako izrazio: "Znate li koji je čovjek najsiromašniji na svijetu? Ja ću vam reći: to je onaj koji nema ničeg do novca."

            Bogu hvala, sreća čovjekova ne ovisi o njegovu društvenom položaju, njegovom uspjehu i poslovima. Sreća je ono što mu ostaje kad, prisiljen da se u smrtnom trenu odrekne sveg zemaljskog, ostavlja iza sebe sve prolazno da bi se predao u milostive ruke svoga Stvoritelja.