3. ZAŠTO POKLONITI POVJERENJE BIBLIJI?

Pouzdano prenošenje

            Je li se Bog stvarno otkrio čovjeku? To je krupno pitanje i njemu ćemo posvetiti ovo poglavlje. S kršćanskog stajališta može se dati samo jedan odgovor: Bog je oduvijek govorio ljudima, a On to čini i danas preko Biblije.

            Čak i ako je promatramo samo ljudskim očima, Biblija se javlja kao izuzetna, jedinstvena knjiga. Ona je starija od većine knjiga kojima raspolaže čovječanstvo, ali nam njezin jezik zvuči i danas suvremeno, bez obzira što je veliki broj njezinih autora živio prije više od tri tisućljeća. U cjelini ili u dijelovima, ta je knjiga do današnjega dana prevedena na preko dvije tisuće jezika, a svake se godine u milijunima primjeraka razdijeli širom svijeta našeg planeta. Biblija je daleko najpoznatiji bestseler u književnom svijetu. Koje bi se drugo djelo u tom pogledu moglo natjecati s njom? Kompletna izdanja Shakespeareovih ili Goetheovih djela smješno su malobrojna u usporedbi s njezinim, a da i ne govorimo o drugim slavnim spisima koji također potječu iz analitičkog doba. Uostalom, mnogi od tih spisa u naše vrijeme poznati su još samo arheolozima i povjesničarima. Biblija pak izaziva sve veće zanimanje u svim slojevima društva na čitavoj Zemlji. Sveto pismo je, osim toga, djelo dostojno vjere, čija autentičnost uvijek iznova izaziva čuđenje arheologa i povjesničara, a rugače osuđuje na šutnju.

            Tako, na primjer, za grad Ninivu – moćnu prijestolnicu Asirije, u cijelosti razorenu 612. godine prije Krista – znalo se samo zahvaljujući podacima koje o njoj pruža Stari zavjet. Grčki i rimski povjesničari nisu je spominjali u svojim djelima. Kad je 401. godine prije Krista Ksenofont prošao kroz porušeni grad s deset tisuća Grka, nije bilo nikoga da ga obavijesti kako se to mjesto zvalo. Činjenice te vrste navodile su Voltairea i još neke poznate ličnosti da s podsmijehom prilaze Bibliji, predstavljajući je kao običnu zbirku bajki. Međutim, negdje oko 1840. godine Niniva je iznenada uskrsla iz pepela prošlosti da potvrdi u očima skeptičnog svijeta istinitost zapisa Svetoga pisma. Francuzu Botti i Englezu Layardu pripala je čast da, zahvaljujući poduzetim iskapanjima, negdašnju Ninivu ponovno učine pristupačnom potomstvu. Botta je, sjeverno od grada, na mjestu današnjeg Korzabada otkrio palaču asirskog monarha Sargona (722.-705. prije Kr.), u čije je postojanje kritika sumnjala s obzirom da se njegovo ime spominje samo u jednom retku Starog zavjeta. Zapravo, Ninivu je otkrio Layard vršeći arheološka istraživanja u Mezopotamiji od 1845. do 1854. godine. Grad se tada sastojao od dva brda ruševina. Ispod prvog, zvanog Nebi Junus, Layard je našao palaču kralja Asarhadona (681.-669. prije Kr.); ispod drugog, Kujundžika, otkrio je palače Sanheriba (705.-681. pre Kr.) i Ašurbanipala (669.-629. prije Kr.). Ovo posljednje otkriće najsnažnije je odjeknulo, jer je omogućilo pristup kraljevskoj knjižnici s 20 000 numeriranih glinenih pločica. Na jednoj od njih bila je babilonska verzija priče o potopu. Taj tekst sadrži toliko sličnosti s onim iz Biblije da se danas više nitko ne usuđuje tvrditi kako je tu riječ o židovskoj legendi. Sve te pričice bile su ispisane babilonskim klinastim pismom. Dok je Botta nastavljao svoja istraživanja u Korzabadu, Englez Rawlinson prepisivao je jedan zapis perzijskog kralja Darija, zapis koji će postati ključ za dešifriranje klinastog pisma. U sklopu takvih nastojanja i stari Egipat otkrivao je svoje tajne suvremenom čovječanstvu, zahvaljujući radovima Francuza Champolliona na tumačenju hijeroglifa (1822).

            Njemački istraživači, koji su od 1899. do 1917. godine vršili iskapanja u Babilonu, mogli su potvrditi točnost podataka iz raznih knjiga Biblije. Raskoš grada, oholost cara Nabukodonozora (605.-562. prije Kr.), postojanje posljednjeg babilonskog monarha, Baltazara (553.-539. prije Kr.), sve te pojedinosti, sadržane u Knjizi proroka Daniela, dobile su tako svoju povijesnu potvrdu.

            Kritičari 19. stoljeća posebno su se podsmjehivali prvim stranicama Staroga zavjeta i izvještajima koji se tiču patrijarha Abrahama, Izaka i Jakova. Oni su te tekstove predstavljali ili kao mitove ili kao apokrifne dijelove naknadno unesene u Kanon. Tako su, na primjer, Abrahama poistovjećivali s Tamuzom, babilonskim bogom Sunca, a Saru s čuvenom boginjom Ištar. Tvrdili su da su oko 2 000. godine prije Krista postojeće kulture bile zaostalije od kultura spominjanih u ulomcima koji se odnose na tu epohu. Ali otkako je Britanac Wooley istražio, od 1922. do 1934. godine, mjesto Ur u Kaldeji, Abrahamovoj postojbini, ti su kritičari bili prisiljeni da, jednu po jednu, povuku svoje pogrešne tvrdnje. Na lokalitetu Ur doista su otkrivene dvokatne stambene kuće, s do petnaest soba, uredno okrečene i izgrađene bolje nego mnoga suvremena arapska prebivališta. S druge strane, utvrđeno je da je u to doba postojao veoma napredan obrazovni sustav. U školama su se predavali pisanje, jezici, matematika, zemljopis i prirodne znanosti. Napokon kraljevske su grobnice bile mjesta senzacionalnih otkrića: one su skrivale istinske muzejske vrijednosti, predmete od zlata i srebra. O tome je Woolley pisao: "Prisiljeni smo da iz osnove mijenjamo predodžbe koje smo dosad imali o patrijarhovom životu, jer smo upravo saznali da je on prvi dio svog života proveo u visoko civiliziranoj sredini. On je bio stanovnik velikog grada i baštinik tradicija jedne vrlo napredne kulture." "Što bi tek Woolley rekao da je znao za otkrića u mjestu Ebla? Između 1974. i 1978. godine, profesorica Paola Matthiae sa Sveučilišta u Rimu izvukla je iz jednog brda ruševina na sjeveru Sirije više od 20 000 izgraviranih pločica s klinastim pismom, koje potječu iz druge polovice trećeg tisućljeća prije Krista. Ta otkrića toliko su izuzetna i značajna da ih više znalaca izjednačuje s otkrićima iz Kumrana ili Ras-šamre-Ugarita. Ona su bacila snažno svjetlo na Abrahama i njegovo doba.

            Ponovno otkrivanje starog Egipta i, istom prilikom, otkrivanje niza događaja također spomenutih u Bibliji, otpočelo je 1798. godine, kad je Napoleon kao osvajač ušao u zemlju faraona. Kamen iz Rozete i njegov zapis na tri pisma – hijeroglifskom, demotskom i grčkom – koji potječe iz vremena egipatskog kralja Ptolomeja V. (204.-181. prije Kr.), omogućio je Champollionu da odgonetne teško čitljive hijeroglife.

            Flinders Petrie otkrio je 1896. u Tebi kamen nazvan Izraelska stela, iz vremena faraona Merneptaha (1224.-1214. prije Kr.). Njegovi tekstovi sadrže prvu izvanbiblijsku aluziju na izraelski narod; on dokazuje da je taj narod prethodno već boravio u Palestini.

            Palestinsko tlo i samo je pružilo više podataka koji su s povećanom jasnoćom upućivali na povijesnu vjerodostojnost Biblije. Čuveni kamen Meša 1868. godine napokon je okrunio istraživanja arheologa. Meša, moapski kralj, živio je u 9. stoljeću prije Krista. Knjiga o kraljevima govori o ratovima što ih je on vodio protiv izraelskog naroda. Mešin kamen, nazvan i Moapska stela, nudi nam jedan od najstarijih uzoraka hebrejskog pisma iz vremena koje je prethodilo babilonskom sužanjstvu.

            Još jedan hebrejski stari zapis bit će dodan prethodnom 1880. godine. On je nađen u tunelu prokopanom za vodovod po naredbi kralja Ezehije (2. Kr 32,30), u 8. stoljeću prije Krista. Isto tako, iskapanja vršena u Megidu otkrila su velike konjušnice kralja Salomona (1. Kr 9, 15-19). U Samariji su sakupljeni dragocjeni fragmenti "kuće od slonovače" kralja Ahaba (1. Kr 22,39). Od 1937. do 1940. godine Nelson Gluck prekopao je teren oko industrijskog grada i luke Erizon-Geber u Akapskom zaljevu, negdašnjeg vlasništva Salomonova. Ta su otkrića omogućila da se sagleda porijeklo i količina blaga tog vladara.

            Godine 1932. J. L. Starkey otpočeo je s iskapanjima vezanim za utvrđeni grad Lakiš, na jugu Palestine. Radovi su nastavljeni do 1938. godine i nadalje, pružajući dragocjene podatke o događajima iz 6. stoljeća prije Krista, vremena propasti Judinog kraljevstva. Dvadeset i jedno "pismo iz Lakiša", poruke nekog časnika neposredno podčinjenima u tvrđavi, potvrdile su u mnogo čemu stanje opisano u spisima proroka Jeremije. Međutim, jedno od najspektakularnijih otkrića zbilo se 1947. godine na obalama Mrtvog mora, kada su beduini pronašli stare biblijske rukopise na hebrejskom jeziku. U pitanju su bili originali (kumranski rukopisi), stariji tisuću godina od masoretskih iz 9. i 10. stoljeća naše ere. Na veliko iznenađenje znanstvenika, oni su dokazali da je tekst Starog zavjeta na hebrejskom vrlo brižljivo prenesen.

            Postoji malo klasičnih literarnih djela čija se autentičnost može provjeriti pozivanjem na tako pouzdane rukopise. Raspolažemo, kad je riječ o epovima Homera, legendarnog grčkog pjesnika za koga se kaže da je živio oko 800. godine prije Krista, samo jednom kompletnom verzijom iz 11. stoljeća naše ere. Tacitova Germanija (iz 1. stoljeća poslije Kr.) poznata nam je samo zahvaljujući tekstovima s kraja 15. stoljeća. U tim slučajevima postoji dakle "praznina" od preko 1 000 godina između izvornog rukopisa i njegovih kopija.

            S Biblijom stvar stoji sasvim drukčije. Njemački povjesničar Lietzmann napisao je o Novom zavjetu: "Predanje Novog zavjeta kvalitetno je onoliko koliko to može biti bilo koje slobodno razvijano i široko rasprostranjeno predanje. Ukoliko se uzmu u obzir životni vijek uzastopnih svjedoka i uvjeti svojstveni za antičko doba, proistječe da bi se, 'vraćanjem kotača povijesti unatrag', prenošenje biblijskih tekstova moglo pratiti sve do vremena vrlo bliskog dobu kada je napisan izvorni tekst. Time bismo dobili zalog povijesne uvjerljivosti biblijskih rukopisa."

Bog je govorio

            Biblija nije samo djelo čiji se sadržaj prenosio na osnovu vjerodostojnih dokumenata; ona je i Božja knjiga. Ona nam se obraća kao cjelovit spis sačinjen ljudskim posredovanjem, ali pokrenut Duhom koji ne pripada čovjeku. Apostol Petar jasno kaže: "Jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga." (2 Pt 1,21)

            Otuda Biblija tvrdi da je "Riječ Božja" (Heb 4,12), "Riječ istine" (Ps 119,160). "Ali", upitat će suvremeni čovjek, "uspijeva li Biblija opravdati tu tvrdnju?"

            Prvo, treba poći od toga da su pisci raznih biblijskih knjiga snažno osjetili da ih je Duh Božji čudesno vodio, štitio i prosvjećivao pri pisanju tekstova. Tako u Knjizi proroka Jeremije možemo pročitati: "Evo, u usta tvoje stavljam riječi svoje." (Jr 1,9) A apostol Pavao piše o starozavjetnom Izraelu: "Njima su povjerena Božja proročanstva. " (Rim 3,2)

            To ne znači da je Bog djelovao samovlasno u odnosu na te autore. Svatko do njih mogao je pisati vlastitim stilom. Izraz "naučeni do Svetoga Duha" podsjeća na činjenicu da svatko tko prihvati poruku biblijskog pisca istodobno usvaja i nepogrešivu Riječ Božju.

            Veliki broj proroka i apostola bili su, baš kao i njihovi suvremenici, očevici događaja o kojima su izvješćivali u Bibliji. Oni sebi dakle nisu mogli dopustiti izvrtanje istine, budući da je većinu njihovih proročanstava i njihovih kazivanja bilo lako provjeriti. Ponekad su ti posvećeni pisci spominjali da im je prijetila opasnost da budu odbačeni od jednog dijela svojih suvremenika. (1 Kor 1,23)

            Drugo, ne treba također zaboraviti da je Isus Krist sasvim određeno potvrdio istinitost i autoritet svetih spisa. Njega, Sina Božjeg (Mt 26,63), koji je u isti mah Put, Istina i Život (Iv 14,6), nitko nije mogao "koriti za grijeh" (Iv 8,46). Za Njega je svatko tko ne poznaje Bibliju rob prijevare (Mt 22, 29). On se sam oslanja jedino na Pismo (Mt 4,4) i iz njega crpi uvjerenje da mu je Bog povjerio misiju (Iv 5,39). U slučaju bilo kakve dvojbe, mora presuditi ta ista Božja Riječ (Lk 10,26).

            Treće, Biblija i sama nudi očite znake svog božanskog podrijetla. Napisalo ju je gotovo četrdeset autora poteklih iz najrazličitijih društvenih klasa. David je bio kralj, Amos pastir, Ivan ribar, a Luka liječnik. Ti ljudi živjeli su rasijani na prostranoj teritoriji koja se pružala od Babilona, preko Palestine, sve do Rima. Sveto pismo pisano je u vremenskom rasponu od oko tisuću šest stotina godina, a ipak je njegov sadržaj obilježen rijetkim jedinstvom misli. Ta činjenica ostala bi neobjašnjivom i nevjerojatnom bez čvrstog uvjerenja da je biblijske pisce nadahnjivao uvijek isti Duh.

            Četvrto, Biblija nas i svojim visokim moralnim normama osvjedočava u svoju istinitost. "Zlatno pravilo" što ga je Krist izgovorio u Besjedi na Gori: "Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!" (Mt 7,12), jedinstven je dragulj u povijesti čovječanstva. Posebno je značajno da se u tekstu Evanđelja ne govori samo o tome da valja činiti dobro već se navode i mnogi primjeri ostvarivanja tog pravila u praktičnom životu. Sveto pismo tako upućuje na preobražaj koji naš svijet treba doživjeti.

            Peto, iznenađujuće je što ta knjiga postoji još i danas s obzirom da joj je često prijetilo potpuno uništenje. Na njezinu su adresu stizale mnoge kritike, mnoge omalovažavajuće riječi i podsmijesi. Toliko je puta rečeno da je zauvijek nestala. A usprkos svemu, Biblija je još uvijek tu! Svi spisi imperatora Augusta, za čije je vladavine Isus rođen, zagubljeni su bez traga, dok se Evanđelja i poslanice Novog zavjeta još uvijek objavljuju u milijunima primjeraka. Krvnik Neron, okrutni Decije i lukavi Dioklecijan uzalud su se suprotili širenju Riječi Božje. Čak ni srednji vijek, kada su kršćanski koncili zabranjivali prevođenje Biblije, nije mogao zaustaviti širenje Riječi Božje. "Vidjelo se svijetli u tami" (Lux lucet in tenebris), tako je glasila lozinka pod kojom su Valdenzi iz Pijemonta širili istinu.

            Zatim su se u stoljeću humanista i enciklopedista pojavili kritika Biblije i, usporedo s njom, ismijavanje biblijskih sadržaja. Voltaire se, to je dobro poznato, isključivo posvetio ravnanju računa s kršćanstvom, čiji je skori pad najavljivao s uvjerenjem. Voltairea više nema, a od njegovog impozantnog književnog djela danas ljudi čitaju tek nekoliko romana i tragedija. Biblija se pak, u cjelini ili u dijelovima, izdaje širom svijeta u stotinama milijuna primjeraka svake godine.

            No posljednji i najljepši dokaz božanskog podrijetla ove Riječi jest preobražavajuća sila Biblije. Ona je u stanju da od bogoborca stvori apostola, a od razbojnika pravednika. "Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača." (Heb 4,12) O toj moći svjedoči nepregledno mnoštvo ljudi, čiji život po Riječi dokazuje da naš svijet može biti ljepši.