5. TKO ĆE POMOĆI SVIJETU?

Svjedočanstvo povijesti

            Svrha biblijskog proročanstva, kao uostalom i cijelog Svetog pisma, jest spasenje čovječanstva. Biblija se zadržava na ovozemaljskim povijesnim događajima samo ako su oni u vezi s poviješću spasenja i Spasitelja ljudskog roda. I upravo na tom izvoru Sveto pismo crpi svoj autoritet i svoju silu: jedino nas ono upućuje na put Bogu, a taj je put Isus Krist. Stoga je apostol Pavao mogao reći: "Za njega svjedoče svi proroci..." (Dj 10,34). Za te Božje ljude Isus je bio početak, sredina i kraj svetih pisama. Uistinu je tako: Isus je razlog našeg postojanja budući da je prisutan na početku kao naš Stvoritelj, u sredini kao naš Iskupitelj, a bit će i na kraju kao naš Sudac.

            Tu istinu nije lako prihvatiti. O nju su se mnogi spoticali i još će se spoticati. Oni bi Ga htjeli poreći, mrze Ga, rugaju Mu se i razapinju Ga svakoga dana; međutim On ostaje nepromijenjen i nepromjenjiv, Vladar koga nitko ne može zaobići i čijeg se utjecaja ne mogu osloboditi ni vjerni ni nevjerni.

            Sto sve ljudi nisu smišljali da bi se oslobodili Krista! Ne osvrćući se na najjasnija povijesna svjedočanstva, jednostavno su tvrdili da nikada nije postojao. Poznata je ona anegdota o Napoleonu: listopada 1808. godine, nakon Erfurtskog kongresa, car je navratio i u Weimar da prozbori koju riječ sa slavnim njemačkim pjesnikom Wielandom, kome je tom prilikom došapnuo: "Veliko je pitanje da li je Isus Krist uopće postojao..." Držeći na umu da je Kristovo postojanje potvrđeno brojnim povijesnim svjedočanstvima, možemo reći da ovdje imamo pred sobom tipičan oblik mišljenja. Kako je Napoleonu mnogo ugodnija bila pomisao da Isus nikada nije živio na ovom svijetu, tvrdio je da tako i jest.

            Međutim, porijeklo kršćanstva nije u nekakvoj umišljenoj zamisli o Kristu; ono se oslanja na tri provjerena povijesna događaja, to jest na rođenje Isusa iz Nazareta, Njegovu službu i Njegovo raspeće za Poncija Pilata.

            Premda ne raspolažemo nijednim Isusovim spisom, podsjetimo da Njegov dar čovječanstvu nije ono što je On rekao, već ono što On jest. A o tome možemo pružiti brojne povijesne dokaze, u koje je nemoguće sumnjati i iz kojih proistječe da je "čovjek, Isus iz Nazareta" stvarno živio na Zemlji. Neoboriva svjedočanstva iz židovskih izvora – Talmud, između ostalih – pokazuju da judaizam nikada nije poricao Kristovo postojanje. Ipak, da su mogli dokazati suprotno, ondašnji Židovi ne bi propustili to učiniti, jer bi to bio izuzetno snažan dokaz protiv mlade kršćanske Crkve.

            Isto bi se moglo reći za protivnike iz poganstva, za Celza, na primjer, čije su nam najvažnije misli dostupne u spisima Origena, jednog od najvjerodostojnijih crkvenih otaca. Celzo svakako ne bi propustio dovesti u pitanje Isusovo postojanje, samo da je mogao. Ali od početka kršćanske ere pa sve do vremena poslije reformacije, povijest ne bilježi nikakve tragove takvih pokušaja. Josip Flavije, suvremenik apostola, govori o Isusu u svom djelu Judejske starine. Evo što on o tome kaže:

            "U to doba živio je Isus, mudar čovjek, ako se uopće može nazvati čovjekom. Činio je čudesna djela i bio učitelj svih onih koji su radosno pristajali da budu poučeni istini. Tako je privukao k sebi brojne Židove a i Grke. On je bio Mesija. I premda ga je Pilat, po nagovoru glavara našeg naroda, osudio da umre na križu, oni koji su ga od početka voljeli ostali su mu do kraja vjerni. Poslije tri dana, pojavio se pred njima živ kao što su to daleko ranije najavili proroci poslani od Boga, a koji su prorekli još i mnogo drugih Njegovih čuda. I sve do danas, održala se zajednica kršćana – kako su oni sami sebe nazivali oduševljavajući se Njegovim imenom." Sve da je, kako to tvrde razni povjesničari, Flavijevo svjedočanstvo i pretrpjelo stanovite izmjene od strane kršćana u potonjem vremenu, srž njegove izjave – da je Isus postojao – ostaje netaknutom.

            Osim židovskih spisa i tvrdnji mogu se navesti i rimski povijesni tekstovi koji govore o Kristu, prije svega Tacitovi. On je, izvješćujući o Neronovom progonstvu kršćana, s pravom izveo njihovo ime iz "imena Kristovog koga je prokurator Poncije Pilat osudio na smrt za vladavine imperatora Tiberija". U djelima Svetonija, zatim Plinija Mlađeg, nailazimo u više navrata na Kristovo ime. Nemoguće je, prema tome, proglasiti mitom ni život ni službu Nazarećanina. Povjesnost Isusova nije sporna ni za mnoge nepristrane povjesničare kasnijih pokoljenja. Povjesničari zapravo i nisu širili teorije s obzirom na "mit o Kristu". Istaknuti stručnjaci u toj oblasti, kakvi su bili Ranke, H. G. Wells i A. Toynbee, nipošto ne skrivaju svoje uvjerenje kad je riječ o Isusovom postojanju.

            No najznačajniji izvori na koje valja uputiti u tom slučaju jesu poslanice apostola i spisi evanđelista. Premda ti tekstovi ne slove kao životopisi, već kao ispovijedanje vjere, oni se oslanjaju na povijest i predstavljaju svjedočanstva o Isusovoj osobi i Njegovim porukama. Pisci Evanđelja nisu ni po koju cijenu htjeli iznevjeriti istinu; a to uostalom nisu ni mogli.

Neusporedivi

            Ni sam nas Isus nije ostavio dvojbi u pogledu na sebe. Kad ga je Ivan Krstitelj upitao: "Jesi li to onaj koji ima doći, ili da drugoga čekamo?" (Mt 11,3), On je odgovorio navodeći riječi proroka Izaije, koje se pripisuju Mesiji: "... Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest..." (Mt 11,5). A kad ga je prvosvećenik upitao pred sucima: "Jesi li ti Mesija, Sin Preslavnoga?", On je odgovorio vrlo razgovjetno: "Jesam!" (Mk 14,61.62)

            Mesijanska proročanstva Starog zavjeta ispunila su se upravo u Kristu. Nada u dolazak Mesije (Mašiah, na hebrejskom; Krist, na grčkom; Pomazanik, na hrvatskom) jedinstvena je pojava u poruci Staroga zavjeta. Tu smo u samom središtu božanskog otkrivenja koje je uvijek usmjereno k pojavi Spasitelja.

            U Kristovo doba, očekivanje Mesije bilo je prožeto plamenom čežnji. Usprkos razmimoilaženju u shvaćanjima, oni koji su se nadali Njegovom dolasku listom su bili uvjereni u jedno: taj je događaj pred vratima. Čitav jedan književni krug izvan nadahnute Biblije stvoren je u očekivanju Mesije. Ali svi su se još uvijek silno oslanjali na Stari zavjet. Podijeljenost duhova ogledala se samo u tome kako će se On pojaviti. Židovi, pognuti pod jarmom rimskog okupatora, držali su se prvenstveno zamisli o pobjedonosnom Pomazaniku. Uporno su se nadali da će se On pojaviti kao moćni vojskovođa i sudac kako bi presudio poganskim idolopoklonicima; nakon toga Izrael bi postao prvo carstvo u svjetskoj političkoj hijerarhiji. Takvog uvjerenja bili su farizeji i zeloti. Eseni, koji su nam malo bolje znani otkako su otkriveni rukopisi kraj Mrtvog mora, imali su veoma slično uvjerenje.

            Sve te predodžbe zanemarile su ulogu Mesije-mučenika, o kojoj govori Stari zavjet. U mesijanskoj misli nije riječ o političkom prevratu, nego o spasenju čovječanstva od suda i grijeha. Ne podliježući ljudskim željama i gledištima, Isus je slijedio svoj put. On je još kao dječak postao svjesnim svoje misije (Lk 2,49), tako da svoj dolazak na Zemlju nije shvaćao kao svečani ulazak suca u sudnicu, već kao posredovanje Spasitelja (Lk 19,10). Otuda je Njegova poruka ujedno i poziv na izliječenje, na spasenje: Kraljevstvo Božje javlja se ovdje ne u svjetovnom i političkom vidu, nego u duhovnom, jer vladavina Sotone, vladavina zla, treba nestati. (Lk 11,20) U tom božanskom kraljevstvu nema mjesta vlastitoj pravdi, već samo pravdi za one koji čeznu za spasenjem. (Lk 5,31) Međutim, spasenje dolazi jedino od Boga; ljudsko ga biće ne može postići vlastitim naporima. Spasenje Božje, to je praštanje grijeha, Evanđelje – radosna vijest. Poziv na spasenje, to je poziv da se pokajemo, da se obratimo (Mt 18,3) i postanemo Njegovim učenicima (Mt 9,9). Taj je preobražaj korjenit (Lk 9,62) i otkriva se u istinskoj poslušnosti Božjim zapovijedima. (Mt 19,16-21)

            O izvjesnosti Božjeg praštanja svjedoči nam Isusova smrt, koja tako dobiva obilježje žrtve pomirenja. Nevini iz ljubavi prema grješniku uzima pravedni sud na sebe da bi oslobodio osuđene i spasio ih od vječnih posljedica kazne izrečene nad njima. (Mk 10,45)

            Tim jedinstvenim putem, putem plemenitosti i odricanja, išao je naš Spasitelj Isus, okončavši ga na dan židovske Pashe 31. godine naše ere: osuđen od strane Pilata i Židova, On je uzeo na svoja pleća sramni križ da bi ljudski rod pomirio s Bogom. Prorok Izaija je prorekao te događaje 700 godina prije njihova ispunjenja. (Iz 53,3-6)

            Samo taj i takav Krist je istinski, pravi Poslanik Božji, a svi oni koji se pokušavaju predstaviti kao On, ispunjavaju riječi proroštva: "Jer će se pojaviti lažne mesije i lažni proroci" (Mt 24,24). Isus iz Nazareta jedini je Iskupitelj koga je Bog još u Starom zavjetu obećao za naše spasenje.

            No time što smo povjerovali u mesijanstvo Božjeg Poslanika još nismo podigli veo s tajne Njegove vrhovne vlasti. Najveći dio Izraela odbacivao je Krista ne samo zato što je On predočavao Mesiju koji nimalo nije odgovarao njihovoj zemaljskoj, ljudskoj predodžbi o očekivanom Spasitelju već i zato, i prvenstveno zato, što se On po njihovom mišljenju ponašao s nečuvenom neskromnošću. Ono što su rabini govorili o nevidljivom, svemoćnom i svetom Bogu, Nazarećanin je pripisivao sebi! "Tamo gdje su dvojica ili trojica zajedno da bi sudili, slava je Gospodnja među njima", tvrdili su književnici. Isus je, sa svoje strane, pozivajući se na te riječi, izjavio: "Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima." (Mt 18,20) Oduzetom čovjeku, koga su zajedno s ležajem preko krova unijeli u kuću prepunu svijeta, kako bi mu omogućili pristup velikom Liječniku, Isus kaže: "Sinko, opraštaju ti se grijesi." (Mk 2,5) U Markovu izvještaju o tom događaju osjeća se kako u razmišljanjima prisutnih književnika rastu uvrijeđenost, zapanjenost i loše svladani bunt pred spomenutim prizorom: "Kako ovaj ovako govori? On vrijeđa Boga! Tko može opraštati grijehe osim jedinog Boga?" (Mk 2,7), pitaju se oni sablažnjeno. Dalje čitamo: "A evo, ovdje je nešto više od Salomona!" (Mt 12,42), pa čak i od Abrahama, jer tvrdi: "Prije nego je Abraham bio, Ja Jesam" (Iv 8,58). On tvrdi da je "veći od crkve" (Mt 12,6). U Besjedi na Gori On sebi prisvaja božansko pravo, ponavljajući mnogo puta: "A ja vam kažem" (Mt 5,22.28.32.34.39.44). On se bez ustezanja poistovjećuje s Bogom Ocem, izjavljujući: "Ja i Otac jedno smo." (Iv 10,30) On tu cilja ne samo na misaono jedinstvo s vrhunskim Božanstvom, jedino sposobnim podariti život vječni, već i na svoju potpunu doraslost Njemu. On (Krist) tvrdi, govoreći o svojim ovcama: "Ja im dajem vječni život." (Iv 10,27)

            Naziv "Sin Božji" za Njega je izraz istinske srodnosti s bićem Božjim. Njegovi suvremenici potpuno su shvatili smisao tog iskaza kada su Ga optužili da "se pravi Bogom" (Iv 10,33). Njegova izjava da je Mesija nije Sanhedrinu pružala dovoljan razlog da Ga osudi na smrt. Da je to bio slučaj, Isusa bi samo pitali čiju vlast zastupa i tko može potvrditi osnovanost toga. Međutim, kako se Isus nije smatrao Sinom Božjim tek iz počasti, nego uistinu i sasvim stvarno, prvosvećenik Ga je mogao optužiti za navodno bogohuljenje. Namjerno govorimo o "navodnom bogohuljenju", jer Krist nije sebi pripisivao taj naziv iz hvalisanja, a da Ga nije zasluživao, već zato što Ga je Njegova istinska božanska narav obdarila ovlašću nužnom da tako djeluje.

            Za nas, ljude na ovoj Zemlji, ostat će zauvijek tajna kako se mogu uskladiti božanska i ljudska narav Kristova, te kako se one međusobno suodnose. Ali Božjom milošću mi možemo povjerovati u ono što naš razum, tako ograničen, nije u stanju pojmiti. Jedno je, ipak, sigurno: onaj tko poriče božansku narav Kristovu, poriče i Sveto pismo, jer ono sasvim jasno svjedoči o Isusovoj božanskoj naravi. Poslije poštenog i nepristranog istraživanja Biblije, svako ljudsko biće sposobno za razmišljanje moralo bi doći do sljedećih zaključaka:

            1. Krist je postojao i prije no što se rodio na Zemlji kao ljudsko biće (Iv 1,15).

            2. Krist je postojao i prije stvaranja svijeta (prapostojanje) (Iv 17,5).

            3. Isus Krist je sam Stvoritelj (Kol 1,16; Heb 1,2).

            4. Isus Krist je Bog (Iz 9,6; Iv 1,1.14; 20,28; Kol 2,9).

            5. Isus ima božanske osobine: svemoć, sveznanje, sveprisutnost (Mt 28,18; Iv 2,25; Mt 18,20).

            6. Samo se s obzirom na Kristovu ljudsku narav može reći da je On podređen Ocu (Iv 14,28).

            Sve te iskaze potkrepljuje Kristov život na ovom svijetu, jer predstavlja najrječitiju obranu Njegovog božanskog podrijetla. Premda je Isus bio ljudsko biće slično nama, On je i istinski Bog, "Sasvim drugi", "Nadzemaljski", "Svemoćni".

            Pečat koji potvrđuje autentičnost Kristovog božanskog podrijetla jest prazan grob trećeg dana Pashe, jer smrt, plaća za grijeh, nije mogla zadržati Onoga koji je živio bez grijeha. A to nećemo moći ni razumjeti ni spoznati ako ne prihvatimo poruku koju nam je On uputio preko svojih anđela: "Zašto tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje! Uskrsnuo je!" (Lk 24,6).

            Napoleon, koji je nekada sumnjao u Kristovo postojanje, za tmurnih dana svog prognanstva na Svetoj Heleni, došao je do sljedećeg uvjerenja: "Aleksandar, Cezar, Karlo Veliki i ja stvorili smo prostrana carstva. Ali na čemu su se temeljila ta ostvarenja našeg genija? Na nasilju. Jedino je Isus svoje kraljevstvo zasnovao na ljubavi i zato bi, još i danas, milijuni ljudskih bića bili spremni umrijeti za Njega... Kako je golem ponor između moje duboke nesreće i vječne vladavine Isusa Krista, koga propovijedaju, vole, hvale i očekuju na čitavoj Zemlji!"

            Neka je blagoslovljeno svako ljudsko biće koje zajedno sa Sörenom Kierkegaardom uzvikuje: "Sretan je onaj koji se ne žesti na Krista, koji vjeruje da je Isus Krist živio ovdje na Zemlji i doista bio onaj za koga se izdavao: najsmjerniji čovjek, a ipak Bog, jedinorodni Sin nebeskog Oca! Sretan je onaj koji ne poznaje puta drugome i koji Mu se zna približiti u svim prilikama."