4. PRORICANJE BUDUĆNOSTI ILI KAZIVANJE ISTINE?

Proroci govore

            Tko god je imao prilike ući u Sikstinsku kapelu u Vatikanu zasigurno je bio ponijet majstorskim Michelangelovim freskama, posebno prikazom stvaranja koji krasi svod, a i strašnim sudom na oltarskom zidu, dvama divovksim djelima kojima je umjetnik genijalno prizvao, nekom vrstom prožimanja, početak i kraj ljudske povijesti. Usporedno s tim, Michelangelo skreće pozornost posjetitelja i na sedam velikih starozavjetnih proroka koji svjedoče o tome da čovjek ovim svijetom ne putuje kroz prazan prostor, već putem kojim ga vode Božja Riječ i mudrost. Proroci iz Sikstinske kapele javljaju se kao tumači Gospodnjih riječi, što oni, na temelju Svetog pisma, i tvrde da jesu.

            Već ispunjena proročanstva predstavljaju pečat koji potvrđuje božansko podrijetlo Biblije: Svevišnji nije mogao dati boljeg dokaza o istinitosti svoje Riječi. Svijet jučer, baš kao i danas, znao je za astrologe, vračeve i lažne proroke koji su uglavnom živjeli od dvosmislenosti svojih proročanstva. Međutim, Biblija ne strahuje da se pojavi na osvijetljenoj pozornici povijesti i kaže: "Evo što će se dogoditi." Isus je izričito usmjerio na uvjerljivost proročanstava izjavljujući: "Već sam vam rekao sada, prije nego se dogodi, da vjerujete kad se dogodi." (Iv 14,29) Istodobno On preporučuje svojim učenicima da posebno obrate pozornost na spise proroka Daniela. Govoreći im unaprijed o razorenju Jeruzalema, istaknuo je: "Dakle, kad vidite 'grozu pustoši', o kojoj govori prorok Daniel, gdje stoji 'na svetom mjestu' – tko čita, neka shvati!" (Mt 24,15)

            Taj prorok, koji je živio u 6. stoljeću prije Krista, izrekao je proročanstva čije ostvarenje ide dalje od novozavjetnog vremena i seže sve do kraja svijeta.

            Značaj Danielove knjige u Starom zavjetu odgovara važnosti Ivanovog Otkrivenja u Novom zavjetu. Ta se dva djela izvanredno dopunjuju i zlatni su rudnik za onoga tko proučava Bibliju. Ne iznenađuje dakle što su se tumači Biblije u svim vremenima posebno bavili i jednim i drugim tekstom. U trećem stoljeću naše ere crkveni je otac Hipolit Rimski napisao poznati komentar o Knjizi proroka Daniela. U srednjem vijeku opsežno znanje Joakima iz Flore (12. stoljeće) u oblasti biblijske egzegeze tako se bilo raščulo da je engleski kralj Richard Lavljeg Srca poželio da se na svom putu u svetu zemlju kod tog religioznog mislioca obvezatno raspita o proročanstvima. S druge strane, većina ljudi ne zna da se Kristofor Kolumbo, znameniti moreplovac koji je otkrio Ameriku, uvelike zanimao za biblijska proročanstva i neprestano ih produbljivao. Martin Luther se prihvatio prevođenja Svetog pisma na njemački, i Danielovu je knjigu objavio prije svih drugih proročkih spisa, uvjeren da poruka tog Božjeg čovjeka ima izuzetnu vrijednost.

            Isaac Newton, veliki fizičar i astronom – jedan od najvećih umova u povijesti čovječanstva – četrdeset i dvije godine pomno je proučavao otkrivenja što ih je dobio Daniel. Napokon, u 18. stoljeću, isusovački svećenik Manuel de Lakonza izazvao je u javnosti pravu senzaciju otkrićima do kojih je došao proučavanjem proročanstava.

            Što je to što je tako snažno poticalo te ljude da se tijekom stoljeća uvijek iznova vraćaju Danielovoj knjizi? Odgovor je jednostavan: taj je prorok, za svog izgnanstva u Babilonu, izgovorio proročanstva koja su osvijetlila čitavu povijest našeg svijeta, i to do samoga kraja.

            Drugo poglavlje te knjige uvodi nas u samu povijest Neobabilonskog Carstva, i to u vrijeme Nabukodonozora, njegovog najmoćnijeg vlastodršca. Godine 612. prije Krista, Nabukodonozorov otac, Nabopolasar, razorio je grad Ninivu, učinivši time kraj asirskoj prevlasti a postavljajući temelje babilonske svjetske nadmoćnosti. Sin je nastavio djelo svoga oca, upuštajući se u krvave vojne pothvate: u Karhemišu, na Eufratu, potpuno je potisnuo egipatskog faraona, zatim je pobijedio Judu i osvojio Jeruzalem; Babilon je tako postao prvom vojno-političkom silom na svijetu i Nabukodonozor se mogao u miru posvetiti izgradnji i razvoju svojih teritorija. Međutim, hoće li Babilon ostati velika svjetska sila, ili će podijeliti sudbinu Asirije i Egipta? Takve misli proganjale su cara čak i u snu. Jedne noći, pred njegovim se očima javila zastrašujuća vizija, i to ne slučajno. To što je monarh odmah zatim zaboravio njezin sadržaj, također nije bilo posljedica slučaja, već Božje namjere da mu se obrati.

            Budući da astrolozi i dvorski mudraci nisu uspjeli protumačiti carev san, Daniel je dobio utvaru u kojoj mu je Bog neposredno priopćio značenje sna. Prorok je smjesta zatražio prijem kod cara Nabukodonozora da bi mu prenio božansko otkrivenje: "Ti si, o kralju, imao viđenje: Gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči. Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline. Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline, te ih razbi. Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti, i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju. To bijaše sanja; a njezino ćemo značenje reći pred kraljem.

            Ti, o kralju, kralju kraljeva, komu Bog Nebeski dade kraljevstvo, silu, moć i slavu, – i u čije je ruke stavio, gdje god se našli, sinove ljudske, životinje poljske, ptice nebeske, i postavio te gospodarom nad svim time – ti si glava od zlata. Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo, slabije od tvoga, pa treće, od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom. A četvrto kraljevstvo bit će tvrdo poput željeza, poput željeza koje sve satire i mrvi; kao željezo koje razbija, skršit će i razbit će sva ona kraljevstva. Stopala koja si vidio, dijelom glina a dijelom željezo, jesu podijeljeno kraljevstvo; imat će nešto od čvrstoće željeza prema onome što si vidio željezo izmiješano s glinom. Prsti stopala, dijelom željezo a dijelom glina: kraljevstvo će biti dijelom čvrsto a dijelom krhko. A što si vidio željezo izmiješano s glinom: oni će se miješati ljudskim sjemenom, ali se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom. U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka – kao što si vidio da se kamen s brijega odvalio a da ga ne dodirnu ruka, te smrvio željezo, mjed, glinu, srebro i zlato, Veliki je Bog saopćio kralju što se ima dogoditi. Sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano." (Dn 2,31-45)

            Ako se potrudimo i pažljivo ispitamo prethodni ulomak, brzo ćemo otkriti da divovski kip iz 2. poglavlja Danielove knjige simbolično predočuje povijest čovječanstva. Carstva i kraljevstva ovoga svijeta uzdižu se i nestaju; no, ovdje nipošto nije riječ o vječitom smjenjivanju istih događaja. To je, naprotiv, razvoj što teži svom vrhuncu, koji odgovara ispunjenju svih stvari. Premda tvrdoća metala od kojih je kip sačinjen biva postupno sve veća, njihova vrijednost sve više opada; tijek povijesti svijeta i sam slijedi isti pravac; ipak, krajnji domet tog procesa neće biti kaos (smrvljeni kip), već uspostava božanskog kraljevstva predočenog slikom kamena koji se pretvara u visoku goru.

Divovski kip

1. Zlatna glava: Babilon (605.-539. prije Krista)

            Car Nabukodonozor (605.-526. prije Kr.) javlja se kao predstavnik prvog carstva, jer se u tekstu jasno kaže: "Ti si glava od zlata", što svakako označuje carstvo, a ne onoga tko njim vlada; proročanstvo jasno dodaje: "Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo."

            Prema američkim mjerilima, Babilon je stvarno bio prvorazredna metropola. Središte su grada čuvale dvostruke zidine čija je debljina dosezala i do sedam metara. Vanjske utvrde bile su također načinjene od dva zida široka sedam, odnosno osam metara. Na svakih pedeset metara zidine su bile ojačane kulama. Arheolozi su otkrili temelje petnaest takvih kula. Dužina babilonskih zidina iznosila je oko petnaestak kilometara. Ako se prisjetimo da su zidovi carskog Rima bili dugi devet kilometara, a zidovi Atene u zenitu moći jedva šest kilometara, lako je zamisliti ponos Nabukodonozora, tog moćnog graditelja, kad je promatrajući svoj grad uzviknuo: "Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom – snagom svoje moći, na slavu svoga veličanstva?" (Dn 4,30)

            Babilon,u kojemu je obožavan bog Marduk, bio je u antičko doba religijsko središte bez premca. Bilo je u njemu 53 hrama, 955 svetišta i 384 oltara podignutih na ulicama.

            U središtu grada uzdizala se čuvena kula Etemenanki, visoka 90 metara. Samo su egipatske piramide kod Gize nadmašivale svojom visinom ovu veličanstvenu građevinu, na čijem se posljednjem katu nalazilo svetište boga Marduka. Ništa na svijetu nije bilo ravno sjaju babilonskih palača, a "viseći vrtovi", kojima se grad veoma ponosio, spadali su u sedam svjetskih čuda. U pitanju su vjerojatno bili vrtovi, po carevooj naredbi uzgajani na krovovima, da se njima tješi njegova supruga Semiramida, podrijetlom iz Medije, koja je patila za svojim rodnim brdima. U blizini tih vrtova, sjeverno od središta grada, stajala su monumentalna vrata Ištar, kroz koju su prolazile povorke na putu za hram, podignut u podnožju kule Etemenanki. Visina vrata iznosila je dvanaest metara. Vanjske opeke zidina bile su prekrivene žutom caklinom, na vratima plavom, na fasadi carske palače ružičastom, a na hramu bijelom. Vrata Ištar bila su duga 51 metar, jer su presijecala dvostruki unutarnji zidni pojas, a strane su mu ukrašavale stotine slika životinja. Na jednoj pločici mogle su se pročitati riječi ispisane klinastim pismom:

            "Ja, Nabukodonozor, odobrio sam i vodio obnovu Babilona, svetog grada, u slavu velikih bogova; naložio sam da se izgradi ljepši no što je ikada bio. Nijedan od ranijih careva nije podigao takva zdanja kakva sam ja, na veličanstven način, posvetio bogu Marduku... Neka moj život bude dug i neka me obraduje brojno potomstvo! Neka moji sinovi vladaju tamnoputim narodima i neka u budućim vremenima moje ime budi prijatne uspomene u sjećanju ljudi!"

            Ustvari, Nabukodonozor je želio zauvijek sačuvati vrhovnu vlast u ovom svijetu. Drugim riječima, da nikada ne prestanu ratovi, da uvijek bude porobljenih, da nikada ne iščeznu idolopoklonstvo i kult čovjeka. To svakako nije bila Božja volja. Još prije no što je Daniel najavio caru: "Poslije tebe ustat će drugo kraljevstvo" (Dn 2,39), prorok Izaija je u osmom stoljeću prije Krista prorekao: "Babilon, ures kraljevstva, ures i ponos kaldejski, bit će ko Sodoma i Gomora kad ih Bog zatrije." (Iz 13,19)

            Sven Hedin je, obišavši ruševine Babilona 1916. godine, zapisao: "Kako su se doslovno ispunila predviđanja proroka o razorenju ovog velikog grada! Okolna pustinja čini se manje pustom od gomile ruševina i žalosnih, golih zidina što obilježuju mjesto na kojemu se nekada uzdizao ponos Kaldejaca. Jer od pustinje se ionako ništa ne očekuje, dok ruševine podsjećaju na zauvijek izgubljeni sjaj. Goleme zidine vrata Ištar streme ogoljene k nebu, bez krova od cedrovine uništenog ognjem. Čak i beduini izbjegavaju da na tom mjestu razapnu svoje šatore. To je sad samo prebivalište šakala, i ja sam ih u pol bijela dana vidio kako izlaze iz svojih jazbina."

            2. Prsa i ruke od srebra: Medo-Perzija (539.-331. prije Kr.)

            Povijest nas izvješćuje da je 539. godine prije Krista perzijski car Kir zauzeo grad Babilon, dotada smatran neosvojivim.

            Ali kako je nastalo Medo-perzijsko Carstvo? Premda je u šestom stoljeću prije Krista Perzija pripojila sebi negdašnju Mediju, ova je uživala stanovitu autonomiju koju su joj dali njeni osvajači. Prema tome, shvatljivo je zašto Biblija govori o "medo-perzijskom zakonu". (Dn 6,8.12.15)

            Perzijsko Carstvo, međutim, nije se prestajalo širiti zahvaljujući velikim vojnim pothvatima. U doba Darija I. (522.-486. prije Kr.) Perzija se našla na vrhuncu svoje moći. Nitko nepozvan nije se mogao pojaviti pred strašnim monarhom a da svoj život ne izloži opasnosti. Što se tiče onih koji su uživali izuzetnu prednost da budu primljeni kod Darija, morali su pred njim pasti ničice. I taj vladar tiranin također je snivao o tome da zauvijek sačuva svoju moć.

            Ipak, kad je Darije 486. godine umro, njegovi snovi o veličini raspršili su se poput mjehurića sapunice. Već kod Maratona 490. godine njegova je vojska pretrpjela težak poraz od malobrojne grčke vojske. Ni Egipćani nisu više htjeli trpjeti perzijski jaram. Darijev nasljednik Kserks, čovjek promjenjivog raspoloženja i sklon razvratu, nije imao mnogo više uspjeha od svog prethodnika. Doduše, uspio je podčiniti Egipat, ali je gotovo skoro istodobno izbila pobuna u Babilonu. Kserksu je pošlo za rukom razoriti grad, no sudbina Medo-perzijskog carstva već je bila zapečaćena na bojnim poljima u Grčkoj. Kserks je, doduše, osvojio Atenu koja se junački opirala, ali je lukavi Temistoklo namamio perzijsku flotu u Salaminu, gdje je doživjela potpuni poraz. Tako se osvetnički pohod Perzijanaca, zamišljen kao sigurna pobjeda, završio strahovitim krahom. Prema grčkom pjesniku Eshilu, bila je to kazna Božja Perzijancima zbog njihove oholosti. Otada je Perzijsko Carstvo stalno kopnilo, čime se po drugi put ostvarilo Danielovo proročanstvo: "Poslije tebe ustat će... treće kraljevstvo, od mjedi, koje će gospodariti svom zemljom." (2,39)

            3. Trbuh i bedra od bronce: Helenističko (Grčko-makedonsko) Carstvo (331.-168. prije Kr.)

            Riječju mjed označuje se u Starom zavjetu smjesa bakra i kositra (bronce). I doista, grčke su trupe bile poznate po svojoj brončanoj opremi i brončanom oružju. Kad je Aleksandar Veliki u dvadesetoj godini krenuo iz svoje domovine da osvoji svijet, grčka kultura nije više bila na vrhuncu. S povijesnog stajališta, pogrešno bi bilo ovdje govoriti o grčkom svjetskom carstvu, jer je Aleksandar bio makedonski kralj. Ali kako je njegov otac Filip uspio 338. godine prije Krista objediniti pod svojim žezlom najveći dio Grčke, ta bi se država mogla nazvati Grčko-makedonskim Carstvom. A ako se drži na umu utjecaj što ga je grčka civilizacija vršila do pojave Rimskog imperija, može se čak govoriti o Helenističkom Carstvu. Aleksandar je smatrao svojim prvim zadatkom da perzijskim osvajačima vrati milo za drago. Na čelu male vojske od 35 000 ljudi taj je vojskovođa bez premca poduzeo 334. godine prije Krista, prešavši Helespont, trijumfalni pohod koji će ga za samo nekoliko godina pretvoriti u gospodara svijeta.

            Svoju prvu pobjedu izborioo je na Graniku. Kod Isa, na ulazu u srce Azije, perzijski car Darije III. presreo ga je s ogromnom vojskom, za koju suvremeni povijesničari procjenjuju da je brojila 200 000 ljudi. Aleksandar je napao bez oklijevanja, prodirući sa svojim makedonskim falangama kroz neprijateljske redove. Poželio je osobno zarobiti velikog perzijskog monarha, ali je Darije zajedno sa svojom vojskom pobjegao glavom bez obzira. Tako su se njegovi teritoriji bez ikakvog otpora otvarali pred osvajačem. Aleksandar je prešao preko Sirije, zauzeo Tir nakon sedmomjesečne opsade, a zatim i Jeruzalem. Prema povjesničaru Josipu Flaviju, veliki svećenik Jadua krenuo mu je u susret i pokazao mu Knjigu proroka Daniela: "Ušavši u hram, Aleksandar je prinio žrtvu Bogu, pokoravajući se uputama velikog svećenika. A kad mu je predočena knjiga Danielova, gdje je stajalo da će jedan Grk razoriti Perzijsko Carstvo, povjerovao je da se to proročanstvo odnosi na njega." Stoga se upustio u osvajanje Egipta, zemlje u kojoj je bio dočekan kao osloboditelj. Tu je 331. godine prije Krista udario temelje kasnije toliko čuvenom gradu Aleksandriji. Otada je Aleksandar dopuštao da ga obožavaju kao sina bogova. Nakon toga prodro je u srce Perzijskog Carstva, koje je, poslije pobjede kod Arbele, osvojio bez po muke. Sa dvadeset i pet godina Aleksandar je postao najveći moćnik svijeta. Međutim, njegova žeđ za ugledom, vlašću i bogatstvom nije se gasila. Naprijed dakle k legendarnoj Indiji! Aleksandar je došao do Inda, tamo se njegova vojska pobunila te se morao povući. Slično Suncu, taj monarh osvajač vinuo se hitro do zenita slave, ali će njegov život još brže, poput meteora, zgasnuti. Uspio se, 323. godine prije Kr., povuče u Babilon, gdje je poslije silnih pijanki dobio jaku groznicu i za nekoliko dana umro. Aleksandrovi nasljednici su uz dugotrajne međusobne borbe podijelili njegovo carstvo na četiri dijela:

1. Ptolomejevo carstvo (Egipat, Palestina i južni dio Sirije);

2. Seleukovo carstvo (od Male Azije, preko Sirije, do Indije);

3. Lizimahovo carstvo (Tracija i dio M. Azije) i

4. Kasandrovo carstvo (Makedonija i Grčka).

            Jedna za drugom, te krnje države osvojilo je Rimsko Carstvo, kako je to i unaprijed zapisao prorok Daniel: "A četvrto kraljevstvo bit će tvrdo poput željeza, poput željeza koje sve satire i mrvi; kao željezo koje razbija, skršit će i razbit će sva ona kraljevstva." (Dn 2,40)

            4. željezne noge: Rim (168. prije Kr. do 476. poslije Kr.)

            Nema boljeg opisa vojne moći Rima od podsjećanja na željezo. Rimljani su itekako bili svjesni svoje misije osvajanja čitavog svijeta. Najupečatljiviji prikaz takvog stava dugujemo pjesniku Vergiliju:

            "Ti si Rimljanin i to je tvoj poziv!

            Vladaj svijetom, jer si mu ti gospodar,

            Daj miru uglađenost i zakon,

            Pomiluj svakoga tko pokorno sagiba glavu,

            U ratu lomi buntovnički prkos."

            Veoma je mnogo pisano o svireposti kojom je rimska vojska osiguravala vladavinu "pax romana" (rimskog mira). Spomenimo uzgred ledenu mržnju Katonovu, čije su se besjede u rimskom senatu redovno završavale riječima: "Uostalom, Kartagu treba razoriti!" Želja mu je ostvarena 146. godine prije Krista, kada je ovaj grad, dugogodišnji smrtni neprijatelj Rima, zajedno sa svojim stanovnicima bio pretvoren u prah i pepeo. Njemački pisac i filozof Johann Gothfried Herder govorio je o "krvavim temeljima na kojima počiva slava Rima" svodeći povijest te države na dvije riječi: "razaranje i pustošenje". Premda vezan za Grčku s obzirom na kulturu, pravi Rimljanin bio je pravo utjelovljenje vojnika. U njegovom srcu nije bilo ni kutka za milost. Metode kojima je to željezno carstvo nametalo svoju vrhovnu vlast ogledale su se u gladijatorskim borbama, raspeću na križ, porobljavanju čitavih naroda, te najužasnijim i najrazličitijim progonima. A kad je monarhija naslijedila republiku i kad se po ugledu na istočnjačku despociju, zasnovanu na božanskom pravu, imperator stao poistovjećivati s bogom, ludilo veličine i svirepost dobili su neslućene razmjere. Kaligula, neurotični "bog", okrutni Neron, prvi progonitelj kršćana, Domicijan, – despot, i svi kasniji imperatori do Dioklecijana, koji su potocima prolijevali kršćansku krv – nepobitan su dokaz o istinitosti proročanstva.

            Legenda kaže da je Rim osnovan 753. godine prije Krista. Međutim, točnim povijesnim podacima o njemu raspolažemo tek od 500. godine prije naše ere; upravo te godine on je postao republikom. Od sredine 3. stoljeća prije Krista čitava Italija pala je pod rimsku vlast. Po završetku punskih ratova, vođenih tijekom 3. i 2. stoljeća prije Krista, Rim se smatrao najopasnijom silom Sredozemlja. S osvajanjem Makedonije (168. godine prije Krista), postao je svjetska sila. Ništa nije moglo spriječiti njegov trijumfalni pohod: Mala Azija, Palestina, Egipat, sve ono što je ostalo od helenističkog carstva – sve je to palo pod njegov jaram. Vrhunac svoje ekspanzije doživio je pod imperatorom Trajanom (98.-117. godine poslije Krista). Ovo moćno carstvo protezalo se tada od Gibraltara do Eufrata, od sjeverne Afrike do Engleske. Stoljećima je ostalo nepromijenjeno dok nije kucnuo i trenutak njegove propasti. Moralno propadanje, duhovni poraz izazvan pojavom kršćanstva i sve jači pritisak stranih naroda na granicama doveli su do njegova rušenja i nestajanja. Daniel je bio mrtav već čitavih tisuću godina kada se njegovo proročanstvo napokon ispunilo!

            Godine 476. Odoakar, knez Herula (germanski narod skandinavskog podrijetla), svrgnuo je posljednjeg rimskog imperatora Romula Augustula i krunio se za kralja Italije. Rimsko Carstvo se raspalo na mnogo dijelova, što je simbolično prikazano prstima na stopalu divovskog kipa.

            5. Stopala dijelom od željeza a dijelom od gline: podijeljeno carstvo i europske države koje su ga naslijedile poslije 476. godine.

            U doba velikih selidbi naroda, na bivšim teritorijima Rimskog imperija nastalo je nekoliko germanskih kraljevina, koje su neprekidno međusobno ratovale. Ta netrpeljivost jasno proistječe iz samog proročanstva: "Stopala koja si vidio dijelom glina a dijelom željezo, jesu podijeljeno kraljevstvo; imat će nešto od čvrstoće željeza prema onome što si vidio željezo izmiješano s glinom." (Dn 2,41) Daniel zatim nastavlja: "Prsti stopala, dijelom željezo a dijelom glina: kraljevstvo će biti dijelom čvrsto a dijelom krhko." (Dn 2,42) Ustvari, postojale su velike razlike među narodima koji su ušli na teritorij Rimskog Carstva. Tako su npr. Franci i Zapadni Goti formirali snažne monarhije, dok su drugi, poput Sveva i Burgunda, raspolagali tek osrednjom moći.

            Povijest obiluje primjerima koji govore o pokušajima da se izbjegne spomenuto komadanje i da se ponovno ustanovi ujedinjeno Rimsko Carstvo, ali ovaj put pod svojstvenim nazivom Sveto rimsko carstvo. No vratimo se riječima proročanstva: "A što si vidio željezo izmiješano s glinom: oni će se miješati ljudskim sjemenom, ali se neće držati zajedno, kao što se ni željezo ne da pomiješati s glinom." (Dn 2,43) U 9. stoljeću Karlu Velikom pošlo je za rukom ovladati gotovo čitavim Zapadnim rimskim carstvom, ali je poslije njegove smrti ta golema cjelina bila ponovno rasparčana.

            Habsburgovci, čija je vlastoljubiva deviza glasila "A.E.I.O.U." ("Alles Erdreich ist Oesterreich untertan", što znači: "Cio svijet je u vlasti Austrije"), zamalo da postignu cilj. Kao što je poznato, oni su u tu svrhu koristili prije svega miroljubiva sredstva, držeći se lozinke: "Neka drugi ratuju, a ti, Austrijo sretnice, sklapaj brakove!" Premoć Habsburgovaca bila je na vrhuncu pod Karlom V., u čijem "carstvu sunce nikada nije zalazilo". Ali nakon smrti tog suverena, koliko moćnog toliko nesretnog, zemlje carstva bile su podijeljene između Španjolske i Njemačke. Francuska i Njemačka nikada nisu bile dio habsburške monarhije. Suparništvo između Francuske i Austrijske carske kuće potaknulo je francuske kraljeve na pokušaj da se domognu baštine rimskih careva. Tako je Luj XIV., najmoćniji monarh svijeta u 17. stoljeću, poželio da kruni francuskih kraljeva pridoda krunu Svetog Rimskog Carstva, ali u tome nije uspio. "Kralj-sunce" umro je kao ožalošćena starina.

            Nešto kasnije, pojavio se na povijesnoj pozornici još jedan silnik koji će znati za pobjede, ali i poraze kakve nitko prije njega nije iskusio: Napoleon Bonaparta. Taj Korzikanac, koji je kao francuski general osvojio pola Europe i 1804. godine sam se okrunio za cara, imao je na umu ništa manje nego svjetsko carstvo. Valja priznati da mu je njegov genij omogućio da odnese niz nezapamćenih pobjeda. Namjere su mu bile sasvim jasne: "Potrebno nam je jedinstveno zakonodavstvo za čitavu Europu, kasacioni sud iste nadležnosti, potrebni su nam zajednički utezi i mjere, i svuda u Europi isti zakoni. Želim sjediniti sve narode u jednu jedinstvenu naciju..."

            On neće biti posljednji koji je htio ostvariti jedan tako ambiciozan plan. Međutim, njegov munjeviti uspon brzo se pretvorio u tragediju. Nedaleko od Leipziga – dok su saveznici Austrijanci, Prusi i Rusi opsjedali grad u plamenu, iz kog se Napoleon jedva izvukao – Goethe, velikan poezije, ispjevao je stihove:

            "Jednom će spoznati svatko od nas

            i posljednju sreću i svoj posljednji čas."

            Napoleon neće dugo čekati na taj posljednji čas. Poslije Waterlooa uslijedila je Sveta Helena. San o svjetskom carstvu, nalik na Rimsko, nestao je zauvijek. Bog je upravljao događajima, a On to čini i danas: proročka riječ obistinila se kako za Napoleona Bonapartu tako i za Adolfa Hitlera.

            Svjetsko carstvo mira i jedinstva neće nastati ljudskim naporima, već zahvaljujući "kamenu" što ga je Daniel vidio u snu. A to će se zbiti kada Gospodin istrgne vlast iz ruku krvavih tirana i ustanovi svoje kraljevstvo, za koje nas je naučio moliti: "Dođi kraljevstvo tvoje!" (Mt 6,10)

            Možemo biti posve sigurni da će se, ako se prvi dio proročanstva ispunio, ispuniti i sljedeći, sve do posljednjeg, jer "sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano" (Dn 2,45).

Budućnost obasjana još jačom svjetlošću

            Sedmo poglavlje Knjige proroka Daniela ide znatno dalje od onoga što je prorečeno u drugom poglavlju. Ponovno se javljaju ista carstva, ali ovaj put u vidu četiri divlje zvijeri.

            Dok je caru Nabukodonozoru prikazana povijest svijeta samo u glavnim crtama, Danielu je dopušteno da cjelovitije sagleda povijesna zbivanja.

            "Noću u viđenju pogledah, kad eno: četiri vjetra nebeska uzbibaše veliko more. Četiri goleme nemani iziđoše iz mora, svaka drukčija." (Dn 7,2.3) U simboličnom jeziku Svetoga pisma, vjetrovi predstavljaju ratove, a velike vodene mase "narode". Carstva proizišla iz velike seobe naroda i ratova prikazuju se po svom karakteru kao krvožedne zvijeri, koje se pojavljuju jedna za drugom na pozornici povijesti svijeta. U biblijskom tekstu izričito stoji: "One četiri goleme nemani jesu četiri kralja koji će se dići na zemlji." (Dn 7,17)

            "Prva bijaše kao lav, a krila joj orlovska." (Dn 7,4)

            Kao što zlato važi za najplemenitiji metal, tako se lav smatra kraljem životinja. Usporedba ove vizije s vizijom iz 2. poglavlja Danielove knjige ne može se dakle zaobići. Babilonsko Carstvo doista je spojilo veličanstvenost, snagu i ljepotu lava s brzinom i okretnošću orla. Kao što znamo, to se carstvo srušilo 539. godine prije Kr. pod najezdom Medijaca i Perzijanaca. Evo što je Daniel prorokovao o ovoj novoj sili: "Kad eno druga neman: gle, sasvim drukčija: kao medvjed, s jedne strane uspravljena, tri joj rebra u raljama, među zubima. I bijaše joj rečeno: 'Ustani, nažderi se mesa'!" (Dn 7,5)

            Medvjed je mnogo manje veličanstven od lava – kao što je srebro manje dragocjeno od zlata – ali je okrutan i proždrljiv. Upravo se ova obilježja pripisuju Medijcima.

            U viziji se kaže: "Medvjed stade s jedne strane", što predstavlja jačanje perzijskog elementa u savezu Medijaca i Perzijanaca. Tri rebra u ustima zvijeri simboliziraju tri velika osvajačka pothvata Medo-perzijskog Carstva: Lidiju, Babilon i Egipat. Nezadrživo širenje drugog carstva, od Indije do Europe, veoma je slikovito prikazano riječima: "Nažderi se mesa."

            Ipak, 331. godine prije Krista Medo-perzijsko Carstvo moralo se potčiniti grčko-makedonskoj vlasti. Bitne oznake treće životinje, risa, ujedno su i odlike mladog junaka Aleksandra: "Gledah dalje, i evo: treća neman kao leopard, na leđima joj četiri ptičja krila: imaše četiri glave, i dana joj je moć." (Dn 7,6)

            Aleksandrov pobjedonosni pohod kroz osvojene zemlje nije mnogao biti bolje predočen do krilatim risom. Medvjed, težak i trom, nije imao nikakvog izgleda protiv te krilate divlje mačke. No to tako brzo nastalo carstvo bilo je krilatog vijeka. Nakon Aleksandrove smrti raspalo se na četiri dijela, što je prikazano s četirima glavama risa.

            Četrvrto carstvo, najmoćnije, kome se u 2. poglavlju Danielove knjige pripisuje tvrdoća željeza odlikovalo se neusporedivom surovošću, surovošću kojoj nema ravne u životinjskom carstvu.

            Valjalo ga je stoga usporediti s mitskom bezimenom životinjom: "Zatim u noćnim viđenjima, pogledah, kad eno, četvrta neman, strahovita, užasna, izvanredno snažna: imaše velike gvozdene zube; ona žderaše, mrvljaše, a što preostade, gazila je nogama. Razlikovala se od prijašnjih nemani i imaše deset rogova." (Dn 7,7)

            Željezne zube te divlje zvijeri nesumnjivo treba dovesti u vezu s nogama od željeza divovskog kipa. Kao što u 2. poglavlju željezo sve mrvi i uništava, tako ovdje nezasita zvijer sve proždire. Godine 168. prije Kr. Rimljani su se sručili na makedonski teritorij i probili, dio po dio, negdašnje slavno helenističko carstvo.

            U Rimskom imperiju neumoljivost, svirepost i nasilje dosegnut će uskoro do tada neslućene razmjere. Nevedimo ponovno Herderove riječi: "Izgledalo je kao da bog rata željeznim nogama gazi zemlju i da pri svakom njegovom koraku iz nje šikljaju mlazevi krvi."

            I u tom tekstu podudarnost s Rimom više je nego očita. Najsjajniji tumači Biblije, svih vjeroispovijedi, uvijek su se držali baš takvog objašnjenja. Od povjesničara Josipa Flavija, preko crkvenog oca Ireneja do Luthera u 16. stoljeću te Auberlena, Dachsela i Hengstenberga u 19. stoljeću, lanac svjedoka praktično je neprekinut.

            Katolički kardinal Manning kaže o tome: "Rimske legije osvojile su cijelu zemlju. Vojni putovi, koji su polazili iz Rima, protezali su se po cijelom svijetu. Moglo bi se reći da je sav ondašnji svijet gotovo nasilno priveden miru i pokornosti stalnom prisutnošću tog moćnog poganskog carstva. Ono je, prema tvrđenju proroka Daniela, doista bilo 'strašno i jako' kao od željeza; satiralo je narode i podjarmljivalo ih."

            Mnogo je stoljeća proteklo prije no što je i Rimu kucnuo posljednji čas. Tijekom velikih selidbi germanskih naroda (4. i 5. stoljeće), Zapadno Rimsko Carstvo je propalo i iščezlo. Odoakar, inače German, proglasio se "kraljem Italije" 476. godine, da bi ubrzo ustuknuo pred ostrogotskim kraljem Teodorikom, dok su druga germanska plemena osvojila preostale dijelove Rimskog Carstva. To komadanje prikazano je s deset prstiju stopala u 2. poglavlju Danielove knjige i s deset rogova u 7. poglavlju. Biblijski tekst jasno kaže: "A deset rogova: od ovoga kraljevstva nastat će deset kraljeva." (Dn 7,24) Zaokružena brojka deset označuje u Svetom pismu svekolikost, ukupnost. Drugim riječima, Rimsko Carstvo doživjet će potpunu propast u vrijeme barbarskih najezdi.

            I upravo tu proročanstvo doseže svoj vrhunac. Dok Daniel u snu gleda rasparčavanje Rimskog Imperija, jedan mali rog – jedanaesti – iznenada iskrsava sred ostalih, a uskoro će ih i nadvisiti. "Promatrah joj rogove, i gle: među njima poraste jedan mali rog; i pred tim se rogom iščupaše tri prijašnja roga. I gle, na tome rogu oči kao oči čovječje, i usta koja govorahu velike hule." (Dn 7,8)

            "On će huliti na Svevišnjega, zatirati Svece Svevišnjega; pomišljat će da promijeni blagdane i Zakon, i Sveci će biti predani u njegove ruke na jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena." (Dn 7,25)

            Da bi se utvrdilo koja je to sila, nužno je držati se tri bitna elementa istaknuta u proročanstvu:

            1. Mjesto i vrijeme pojave malog roga: u pitanju može biti samo sila ponikla još u Rimskom Carstvu, s obzirom da mali rog raste između deset ostalih. Osim toga, do njegove pojave došlo je ubrzo nakon podjele Rimskog Imperija, uslijed selidbe naroda.

            2. Njegov karakter: mora biti da je riječ o političko-religijskoj sili, budući da, s jedne strane, mali rog vrši velik utjecaj na druge sile, a, s druge, nastoji promijeniti Božji zakon. Zahtjevi malog roga su prekomjerni, ali će on ipak uspjeti zahvaljujući lukavstvu. Tko god mu se suprotstavi, biva progonjen bez milosti. Vjerska netrpeljivost njegova je najizrazitija osobina.

            3. Njegov razvoj: nakon skromnog početka on vrlo brzo dospijeva u red vladajućih sila u Europi, "...koji imaše oči i usta što govorahu velike hule i koji bijaše veći nego drugi rogovi". (Dn 7,20) Ova sila održat će se do kraja povijesti, bit će srušena tek u vrijeme suda. (Dn 7,26)

            U kom su se vidu ta proročanstva obistinila na povijesnom planu? Poznati tumači Biblije iz srednjeg vijeka i suvremenog doba pružaju nam u tom pogledu važna polazišta. Eberhart II. (1200.-1246), salzburški biskup, među prvima je u tom malom rogu, u njegovoj nadmenosti i pretjeranim zahtjevima, otkrio kršćanski Rim. Slijedili su, zatim, također čuveni ljudi kao što su J. Wycliff, M. Luther i J. Knox.

            Povijest pokazuje da je, malo pomalo, Rimska crkva smijenila Zapadno Rimsko Carstvo, tako da se može smatrati da Rimsko Carstvo i nije sasvim iščezlo, nego se samo preobrazilo.

            Izrazite crte tog roga iz Danielove vizije sasvim je moguće složiti u cjelinu, poput različitih djelića u kakvoj slagalici. U tom slučaju ostali bismo zapanjeni što pred sobom imamo proročanstva ispunjena do najsitnijih detalja. A kad Daniel u 7. poglavlju završi s izlaganjem svojih otkrivenja, njegovu će ulogu u Novom zavjetu preuzeti Ivan, pisac Otkrivenja (usporedi osobito 13. poglavlje).

            Ne pripada ovom malom dijelu da točku po točku prikaže sadržaj tog proročanstva. Veliki bi broj stranica zahtijevao već i povijesno ispunjenje ove kratke izjave: "Zatirat će Svece Svevišnjega." Za istinske kršćane okrutnost s kojom se ta sila obrušila na tisuće Kristovih učenika ostat će doista nepojmljivom. Ljudski duh pronašao je oruđa za mučenje i forme pogubljenja (npr. lomače), koje su omogućavale da se žrtve uz najgroznije muke što dulje održe u životu, dok ih napokon smrt ne bi milostivo oslobodila.

            Lako je vidjeti da se ono što se dogodilo u srednjem vijeku i u vrijeme protureformacije ne može pomiriti s Isusovim učenjem izloženim u Besjedi na Gori. "Kršćansko" progonstvo kršćana bilo je i ostaje udarac nanijet samom Kristu. Isus je predvidio takva divljaštva i Njegove su se izjave u cijelosti obistinile: "Doći će čas kada će svaki koji vas ubije misliti da Bogu služi. A to će činiti jer nisu upoznali ni Oca ni mene." (Iv 16,2.3)

            Želimo podrobnije prikazati još jednu osobitost malog roga. (Dn 7,25) To će nam omogućiti da jasnije razvidimo o kakvoj se sili govori. Ali da bismo to dobro razumjeli, usmjerimo svoju pozornost na neka druga pitanja koja prividno nemaju ničeg zajedničkog sa s pomenutom silom.