8. "PRESTUPIŠE ZAKON TVOJ"

Zakon jedinstven u svojoj vrsti...

            Znatno prije no što je Biblija bila napisana postojali su kod Sumeranca i Babilonaca mnogi zakoni koji su uređivali društveni život. Ali ono što je bilo i ostaje jedinstveno, to je sažetak svojevrsnih životnih pravila – cjelovitih, a jezgrovitih – sadržanih u Dekalogu Starog zavjeta.

            Kad je istraživač Stanley u samom srcu Afrike prvu put pročitao tekst Božjeg zakona jednom domorodačkom poglavici – nekom "divljaku", kako se tada govorilo – ovaj je uzviknuo: "Ostani s nama i pouči moj narod tom velikom Zakonu. Kad ga svi moji podanici budu upoznali i kad mu se budu pokorili, postat ću najmoćnijim vladarom na svijetu!" Kad bi se danas na Zemlji našlo više istomišljenika tog Afrikanca, bilo bi i više poštenog odnosa prema životu, više miroljubivih nastojanja i više uzajamnog razumijevanja. Deset zapovijedi kazuju nam odakle početi: pojedinačnim zauzimanjem, pažnjom prema bližnjima, pružanjem pomoći drugima; napokon, i nadasve, razvijenjem osjećaja odgovornosti svakog ljudskog bića pred Bogom.

            Deset zapovijedi ili "Deset riječi", ispisanih na Sinaju na dvjema kamenim pločama, prenijete su nam uz veliku brigu da se ništa ne izmijeni. Po svom sadržaju, sastoje se iz dva dijela. Prvi dio (od prve do četvrte zapovijedi) utvrđuje odnose čovjeka s Bogom, a drugi (od pete do desete) međusobne odnose ljudskih stvorenja. Oba ta dijela prožeta su Božjom ličnošću i ljubavlju.

            U većini crkvenih katehizisa – u Lutherovom ili u rimokatoličkom, na primjer – otkrivamo da je Zakon neopravdano skraćivan i mijenjan. Čak i tamo gdje je biblijski tekst zadržan, kao u Reformiranom hajdelberškom katehizisu, njegovo se tumačenje razlikuje od izvornog značenja u Svetom pismu. Da bismo olakšali usporedbu između prvotnog oblika i onih promijenjenih, dajemo, usporedno, tekst Biblije (B) i tekst katoličkog katehizisa (K):

B1 – Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.

K1 – Ja sam Gospodin Bog tvoj; nemaj drugih bogova uz mene.

B2 – Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

K2 – Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud

B3 – Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.

K3 – Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji.

B4 – Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.

K4 – Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

B5 – Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj.

K5 – Ne ubij.

B6 – Ne ubij.

K6 – Ne sagriješi bludno.

B7 – Ne učini preljuba!

K7 – Ne ukradi.

B8 – Ne ukradi.

K8 – Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga.

B9 – Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga.

K9 – Ne poželi tuđega ženidbenog druga.

B10 – Ne poželi kuće bližnjega svoga. Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga.

K10 – Ne poželi nikakve stvari bližnjega svoga.

... i njegove promjene!

            Razlike između ovih dvaju tekstova Zakona zamjećuju se na prvi pogled. Premda zapovijedi iz drugog dijela, koje se tiču ljudskih odnosa, i ne pokazuju neku veću različitost, prvi dio u katehizisu doživio je temeljitu reviziju. Druga zapovijed, o obožavanju idola, posve je nestala, dok je četvrta skraćena i izmijenjena. Zbog izostavljanja druge, u katoličkom katehizisu je ostalo samo devet zapovijedi. Ipak, podjelom posljednje na dvije zapovijedi, ponovno se dobilo deset.

            Mnogi čitatelji Biblije već su se pitali kakav je mogao biti razlog te promjene. Ona je kod njih izazivala mučan osjećaj, jer je riječi Zakona izgovorio i napisao sam Bog.

            S povijesnog stajališta, može se u cijelosti pratiti nastajanje te revizije. Podjela biblijskog teksta, kako je prethodno prikazana, najstarija je židovska podjela. Nalazimo je već kod Josipa Flavija i Filona Aleksandrijskog. Prvi kršćani također su Deset zapovijedi označavali brojevima (Teofil iz Antiohije). Takav način obilježavanja održao se do danas u Istočnoj kršćanskoj crkvi i u reformiranom protestantizmu (Hajdelberški katehizis III., str. 90-94). Nasuprot tome, rimokatolička podjela uglavnom potječe iz vremena Augustina, crkvenog oca iz 5. stoljeća naše ere. Luther je sačuvao katoličko numeriranje i izmjene izvršene u samom tekstu.
            Nužno je ponovno otkriti zapovijedi Božje – moralni Zakon – u onom obliku koji je dao sam Bog. Težište se nalazi u prvom dijelu zapovijedi, koje uređuju odnose između čovjeka i Boga.

            Obratimo, prvenstveno, pozornost na drugu zapovijed i podsjetimo se kako ona doslovno glasi u biblijskom izvorniku:

            "Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četrvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi." (Izl 20,4-6)

            "Nema u židovkim spisima", tvrdi Kant, "nijednog uzvišenijeg ulomka od zapovijedi: 'Ne pravi sebi lika'. Jer, Bog je nešto sasvim drugo, On se ne da predočiti." Isus Krist je rekao: "Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini." (Iv 4,24) Ljudsko biće prodire ovdje u samu srž istinske religije: Bog beskrajno nadilazi čovjeka. Bog je druga veličina (1 Tim 6,16), a ne projekcija čovjeka. Kao sveti, nevidljivi Bog, otkriven u svojoj Riječi, On je iznad svake ljudske misli i svake ljudske djelatnosti. (Iz 55,8)

            U religijama koje su plod ljudskog umovanja o Bogu se, naprotiv, može razmišljati samo kao o stvorenju s ljudskim osobinama. Kod Grka bili su to Zeus, preljubnik, zavidljiva Artemida, Hermes, zaštitnik lopova. Kod Babilonaca Sunce, Mjesec, planeti. Kod Egipćana bik, krokodil, mačka, majmun! Sve te zablude obuhvaćene su ovom osudom Svetoga pisma: "Umišljajući da su mudri, postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova." (Rim 1,22.23; Iz 44,9-20; Jr 10,1-16)

            Tjelesni čovjek hoće Boga kojim može upravljati. On hoće vidjeti tog Boga i osjetiti se sigurnim. Bog, međutim, zahtijeva povjerenje, i to bezuvjetno. Tko god je rođen od Duha – a samo je takav čovjek kršćanin – nema potrebe za materijalnim pomagalima da bi podržao svoju vjeru. Druga zapovijed ne zabranjuje neizbježno i religioznu umjetnost, odnosno umjetnost uopće. Kod samih Židova nalazimo likove anđela u svetinji nad svetinjama, a veliki umivaonik za obredno pranje namijenjen Levitima, u dvorištu Salomonovog hrama, počivao je na dvanaest volova izlivenih u mjedi. Ta zapovijed, čini se, prije ustaje protiv obožavanja slika i kipova. I posebno, neka nitko ne tvrdi da ova zapovijed danas više nije potrebna budući da ne živimo u poganskom nego u kršćanskom okružju. Je li kršćanstvo doista zaštićeno od takvih zastranjenja?                        

    Kad su kršćani počeli izrađivati slike i kipove a zatim i obožavati ih, odmah su došli u sukob s drugom zapovijedi kojom Bog izričito zabranjuje takve postupke. Iznenađuje li onda što je crkva kasnije izbrisala tu zapovijed? Prvi kršćani nisu obožavali nikakve svete slike, one nisu bile sastavnim dijelom njihova bogoslužja.

            Možda će netko primijetiti da nije riječ o poštovanju samih slika i kipova, već osoba koje su njima predočene. No, ne zaboravimo da ljudska stvorenja, pa ni anđeli, ne mogu biti predmet obožavanja koje pripada samo Bogu. (Dj 10,25; Otk 19,10) Dalje, imajmo na umu da su i sami pogani antičkog doba tvrdili da ne obožavaju kipove, već bogove oličene u tim kipovima, premda su ustvari činili suprotno!

            Dokle god bude slika "krunjenja" s religioznim motivima, procesija u čast čudotvornih kipova i slika, to će biti dokaz da druga zapovijed nije shvaćena i da je vjerska praksa veoma daleko od uzora što su ga dali Isus i apostoli. Svrha te zapovijedi zapravo je da pozove ljude na samo jedan način obožavanja Boga – obožavanja u duhu.

            Kao što smo već istaknuli, četvrta je zapovijed također bila oštećena. Njezin sadržaj, onako kako ga je Bog prenio Mojsiju, glasi: "Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni." (Izl 20,8-11)

            Kako se dogodilo da se ta zapovijed promijeni i skrati? Biblijski tekst nas prenosi u vrijeme stvaranja svijeta i kaže nam da se Bog odmarao sedmog dana od svih djela koja je učinio. On je tako utvrdio tjedan, životni ritam ljudskog bića: šest dana rada, a zatim dan odmora. Po ugledu na Boga, čovjek treba raditi i odmarati. Po ugledu na Boga, čovjek treba raditi i odmarati se. Stvoritelj nije slučajno izabrao tjedni ritam; on odgovara osnovnim čovjekom potrebama. Svi dosadašnji pokušaji da se ti božanski propisi izmijene posve su propali. Pritom se posebno podsjećamo na iskustvo "desetodnevnog tjedna" u doba francuske revolucije.

            Zašto su, usprkos svemu, mijenjali tu zapovijed? Ako dan odmora većine današnjih kršćana, nedjelju, uspoređujemo s danom odmora Židova ili muslimana, primjećujemo da svaka od te tri velike svjetske religije, premda zna za tjedni ritam, prihvaća neki drugi dan odmora. Ako za osnovu usporedbe uzmemo suvremenu podjelu na dane, kakvu nalazimo u mnogim službenim kalendarima i rasporedima – polazeći, na primjer, od 1. siječnja 1996. godine – ustvrdit ćemo da muslimani kao dan odmora imaju peti dan u tjednu (petak), židovi šesti (subotu), a kršćani sedmi (nedjelju). Međutim, taj suvremeni način brojanja ne odgovara prvobitnim činjenicama. Hrvatski i njemački jezik jasno pokazuju da srijeda (Mittwoch) označuje "dan u sredini tjedna", što on više nije, budući da zauzima treće mjesto – a ne četvrto – u slijedu od sedam dana. Osim toga, povijesni podaci potvrđuju da je u židovskom i kršćanskom brojanju subota uvijek bila sedmi dan u tjednu a nedjelja prvi. Stoga smo se pri pisanju ove brošure uvijek pozivali na židovsko-kršćansku podjelu tjedna na dane.

            Evo kako su nastali različiti dani odmora u tri spomenute velike religije. Biblijska subota (ili šabat) potječe iz vremena stvaranja, prema izvještaju Svetog pisma (Post 2,2). Židovi su svetkovali taj dan od početka i nastavili ga vjerno svetkovati sve do naših dana. Subota, međutim, nije etnička oznaka, nego vjerska ili, drugim riječima, znak istinskog Izraela, onih koji poznaju i obožavaju Tvorca. Zbog toga se u Knjizi Izlaska jasno kaže: "Neka je ona znak, zauvijek, između mene i Izraelaca. Ta Jahve je za šest dana sazdao nebo i zemlju, a sedmoga je dana prestao raditi i odahnuo." (Izl 31,17)

            Sve dok su se prvi kršćani osjećali "Židovima po duhu" (Gal 3,28.29; 4,28; 6,15), oni su se pridržavali prvotnog dana odmora, odnosno subote. (Mt 24,20; Dj 18,4) Ali nas crkvena povijest izvješćuje da su počevši od 2. i 3. stoljeća, pojedini kršćani izražavali želju da se postavi jasno uočljiva granica između njih i judaizma. To se dogodilo ili zbog spiritualizacije subote ili zbog lošeg tumačenja Zakona, što je učinilo da se svetkovanje tog dana ne smatra prednošću, već kaznom. Polazeći od toga, neznabošci koji su prelazili u kršćanstvo odmarali su se ne više subotom, nego prvog dana u tjednu (nedjeljom), koji će, uostalom, postati dan odmora tek u četvrtom stoljeću. Međutim, pod utjecajem poganske države koja se nadala da će svoju poljuljanu vlast učvrstiti ujedinjavanjem svih poštavatelja nedjelje – uključujući tu i neznabošce koji su se toga dana klanjali Suncu – prvi dan u tjednu postao je zvaničnim danom odmora. Tako se, na poticaj cara Konstantina, tada još poganina, pojavio prvi zakon o nedjelji. Proglašen je 7. ožujka 321. godine naše ere i nalagao je poštovanje "časnog dana Sunca". Bila je to politička mjera. Jedan od prvih vjerskih dekreta o tome potječe sa sabora u Laodiceji, oko 360. godine. On je dopušteno subotna bogoslužja, ali zabranjivao da se taj dan uzima kao dan odmora, te zahtijevao, pod prijetnjom izricanja prokletstva nad prekršiteljima, držanje nedjelje kao dana zvaničnog tjednog odmora. Euzebije iz Cezareje dao je u 4. stoljeću teološko opravdanje te izmjene. U svom tumačenju 92. Psalma, on piše: "Sve što se radilo subotom, prebacili smo na nedjelju."

            Samo ćemo se kratko ovdje podsjetiti kako je došlo do toga da se u muslimanskom svijetu petak poštuje kao sveti dan tjedna. Muhamed je vrlo dobro poznavao kako judaizam i subotu tako i kršćanstvo i nedjelju. Odlučivši se za petak, islam se udaljio od dviju starijih religija, jasno iskazujući volju za odvajanjem od njih. Ipak, u Kuranu nailazimo na raznolike veze sa Starim i Novim zavjetom. No vratimo se zbivanjima u vezi s kršćanskim danom odmora. Kako se danas opravdava promjena četvrte zapovijedi?

            S katoličke strane, bez uvijanja, stiže izjava da je promjena te zapovijedi izvršena po nalogu Crkve. Evo što se može pročitati u Narodnom katehizisu Franca Spiragoa (II, str. 31): "Crkva je židovski Dekalog izmijenila u kršćanskom smislu... Katolička crkva je drugu zapovijed pripojila prvoj a, zauzvrat, desetu zapovijed podijelila na dva dijela... Osim toga, Crkva je odredbu o svetkovanju subote preinačila u zapovijed o praznovanju nedjelje."

            Katolički kazehizis Bazelske biskupije sadrži sljedeće iskaze: "U Svetom pismu treća zapovijed glasi ovako: 'Sjeti se da svetkuješ dan subotni.' U starom zavjetu Bog je svom narodu zapovijedio da šest dana radi, a sedmog da se odmara i da ga praznuje. Taj dan odmora zvao se 'šabat'... Naši poganski preci nazivali su prvi dan tjedna 'danom Sunca', zato što su se toga dana klanjali tom nebeskom tijelu. U kršćanskoj Crkvi nedjelja je nazvana 'dan Gospodnji'." (Raeber & Cie, 1942., str.7)

            U katoličkom vjerskom priručniku izdavačke kuće Benziger u Einsiedelnu (Švicarska), Kolnu (Njemačka) i Strassbourgu (Francuska), namijenjenom učenicima viših razreda svjetovnih škola, čitamo (str. 58): "Naziv 'dan Sunca'[1] potječe iz poganstva, u kome je prvi dan tjedna posvećivan bogu Sunca. U kršćanskoj Crkvi, nazvan je 'dan Gospodnji'.[2] Tako je nedjelja zamijenila subotu iz Starog zavjeta."

            Iako su na protestantskoj strani stavovi zamagljeniji, nastojalo se da se, uprkos svemu, u Svetom pismu pronađe opravdanje za promjene izvršene u božanskom Zakonu. Nije, dakako, moguće pozivati se na autoritet Katoličke crkve da bi se legalizirao takav jedan postupak a ipak kao protestant ostati vjeran načelu "sola Scriptura" (samo Pismo).

            Međutim, nijedan pokušaj da se svetkovanje nedjelje potkrijepi Biblijom ne može opstati pred temeljitijim ispitivanjem tekstova. Nema u Novom zavjetu ni nagovještaja zakona o nedjelji niti pak prebacivanja dana  odmora sa subote na nedjelju. Ako Dekalog kao Zakon Božji ima vječnu vrijednost, onda to važi i za u njemu propisan dan odmora.

            Ostaje nam samo da se zapitamo nisu li se ljudi, mijenjajući božanske zapovijedi, nerazborito lišili jednog dragocjenog Božjeg dara. Za vrijeme svoje zemaljske službe, Krist je jednom prilikom izjavio da je subota načinjena čovjeka radi. (Mt 2,27) Tog svetog dana treba slaviti i obožavati Stvoritelja. U naše doba, kad je svima sve očitije da svekolikom božanskom djelu stvaranja prijeti uništenje, povratak Bogu i propisanom danu odmora nužnije je nego ikad. Apostolu Ivanu, piscu Otkrivenja, upućena je poruka koja se tiče posljednjeg vremena, a to je u isti mah najpotrebnija vijest za danas: "Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!"