9. KRISTOV DRUGI DOLAZAK

On ponovno dolazi!

            Spasenje kršćanina nije samo stvar sadašnjeg trenutka već se prije svega tiče budućnosti. Ustvari, Kristovom smrću na križu i našim opravdanjem i posvećenjem kroz vjeru još nije ispunjen plan spasenja. Izvjesno je da grijeh gubi svoju moć nad vjernikom koji mu silom Božjom uspijeva odoliti; ipak, zlo ne prestaje harati u raznim vidovima: nevjerstvo, zločini, ratovi, razaranja itd. No Bog će svemu tome učiniti kraj sveopćom obnovom i preobražajem ovog svijeta.

            Vidjelo je na Golgoti nadjačalo tamu. Od toga trena neprijatelj je prisiljen na odstupanje, sve do dana kad će njegova vlast biti napokon slomljena a on prisiljen ustupiti mjesto vječnoj vladavini mira. Tisućama godina svi ljudski pokušaji u korist mira bili su potirani novim nasiljima i novim ratovima. Rješenje se može naći samo s onu stranu povijesti, kad Onaj koji je Gospodar prostora i vremena bude izjavio: "Svršeno je!" (Otk 16,17). Ruski je filozof N. Berđajev s razlogom rekao: "Povijest ima smisla samo ako se završi." U svjetlu Biblije, kraj svijeta bit će početak vidljive vladavine Božje, kad bude uslišena Gospodnja molitva: "Dođi kraljevstvo tvoje!" (Mt 6,10)

            Svuda se danas govori o kraju svijeta. Stigli smo dotle da ljudski rod raspolaže sredstvima za samouništenje. Ali cilj koji nam je Krist postavio sasvim je drugačiji. Naša nadanja nisu usmjerena na kaos, već za red. Prema riječima apostola Petra: "Ali mi očekujemo, prema njegovu obećanju, nova nebesa i novu zemlju, gdje prebiva pravednost" (2 Pt 3,13). Ta kršćanska vijest danas je stvarnija nego ikada ranije. Ljudi danas grozničavije nego bilo kad tragaju za čudotvornim lijekom protiv zla koje ih je snašlo. A taj lijek upravo se nalazi u evanđeoskoj poruci. Međutim, ako netko hoće iz biblijske poruke odstraniti nadu u Kristov povratak, i buduću vladavinu Božju zamijeniti ljudskim carstvom na ovom svijetu, takav razara srž Evanđelja.

            Iščekivanje drugog Kristovog dolaska temelji se na izričitim riječima što ih je Gospod uputio svojim učenicima, neposredno pred svoju smrt: "Neka se ne uznemiruje vaše srce! Vjerujte u Boga i u me vjerujte! U kući Oca moga ima mnogo stanova. Kad ne bi bilo tako, zar bih vam rekao: 'Idem da vam pripravim mjesto!' Kad odem te vam pripravim mjesto, vratit ću se da vas uzmem k sebi i da vi budete gdje sam ja." (Iv 14,1-3) Isus se dotiče svog povratka i u onom velikom govoru o kraju svijeta (Mt 24.) kao i u više svojih prispodoba. Ističući tako svoj drugi dolazak, sud i buduće Božje kraljevstvo, On se nadahnjivao proroštvima Starog zavjeta, gdje se stalno nagovješćuje pobjedonosni dolazak Mesije. Otuda u Novom zavjetu ima više od 300 redaka u kojima se govori o tom obećanju. Istini za volju, iskupljenje i dolazak našeg Spasitelja u slavi glavne su teme kršćanske vjere. Prvi kršćani su u cijelosti bili svjesni toga i pozdravljali se međusobno riječima "Maran ata" (na aramejskom – "Gospod dolazi").

            Ta nada čvrsto je utemeljena i u Kristovom objavljivanju Radosne vijesti. Isus je praktično osnovao Božje kraljevstvo prilikom svog prvog dolaska (Mt 12,28; Lk 17,20), dok se potpuno ostvarenje tog kraljevstva veže za Njegov drugi dolazak (Mt 25,31-34). Evo kako je On opisao svoj povratak u slavi i veličanstvu: "Tada će se ukazati na nebesima znak – Sin čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom." (Mt 24,30) Isus će ponovno doći isto tako vidljivo i stvarno kao što se i uznio na nebo, i to kao Sin čovječji (Otk 1,7; 14,14; Dj 1,9-11).

            Apostol Petar unaprijed nas upozorava na pojavu sumnjalica i rugača (2 Pt 3,3). Ono što je najavljeno za posljednje vrijeme ne može izazvati preveliki optimizam. U svom proročkom govoru, vrijeme koje prethodi Njegovom drugom dolasku Isus nije predstavio kao zlatno doba čovječanstva. On, naprotiv, tvrdi da će to biti vrijeme općih nemira. Svuda će vladati tuga i zebnja (Lk 21,25), a na raznim mjestima pojavljivat će se lažni kristi i lažni proroci. "Ako vam tko tada rekne: 'Slušaj! Mesija je ovdje' ili 'ondje' – ne vjerujte, jer će se pojaviti lažne mesije i lažni proroci te će činiti tolike čudesne znakove da bi zaveli, kad bi bilo moguće, i same izabranike. Eto, kazah vam unaprijed!" (Mt 24,23-25) S druge strane, Isus nas također opominje da se čuvamo onih koji nastoje utvrditi točan datum Njegovog dolaska (Mk 13,32; Dj 1,7).

            Prema tome, Isus nije samo upozorio na pogrešne predodžbe u pogledu na svoj povratak nego je i žigosao mlakost i opuštenost samodopadljivog i razmetljivog kršćanstva, potpuno lišenog žara proroka s Patmosa, koji je uzvikivao: "Dođi Gospodine Isuse!" (Otk 22,20). Slika tog kršćanskog mnoštva ocrtana je u prispodobi o zlom sluzi koji kaže: "Moj gospodar neće doći zadugo." (Mt 24,48) Namjesto da iz dana u dan bdije, namjesto da pravedno dijeli kruh božanske riječi po uzoru na vjernog slugu, zli sluga odriče se Boga svojim nehajnim ponašanjem i ružno postupa prema svima koji ga ometaju. Za tog nevjernog slugu svanut će napokon sudbonosni dan gospodareva povratka: to će biti "u dan kad ga ne očekuje ... pa će ga strogo kazniti i odrediti mu sudbinu među licemjerima..." (Mt 24,50.51)

            Za istinskog Isusovog učenika neće biti nikakvih problema. Zajedno s Pavlom on će moći reći: "A naša je domovina na nebesima, odakle i Spasitelja postojano očekujemo, Gospodina Isusa Krista, koji će, prema djelotvornosti kojom može sve podložiti sebi, preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu." (Fil 3,20,21)

            Nema sumnje da Gospod želi vidjeti kako se Njegova Crkva stalno nada Njegovu povratku, jer ne prestaje upozoravati je: "Dolazim uskoro!" (Otk 3,10). A Crkva, stalno budna, odgovara: "Da, dođi Gospodine Isuse!" (Otk 22,20). Ona svakako zna – to proistječe iz nekih biblijskih ulomaka – da izvjesni događaji trebaju uslijediti prije tog blagoslovljenog trenutka: ali nitko ne zna ni kad će to biti ni koliko će trajati. Narod Božji mora biti stalno budan i do kraja strpljiv (Jak 5,7); istinska Kristova Crkva živi u stanju stalnog iščekivanja. Dakako, ono što Bog namjerava ostvariti, sigurno će se ispuniti. To se može dogoditi svakog trenutka, ali u skladu s Njegovom voljom, a ne prema ljudskim računicama. Otuda nužnost da ostanemo na oprezu.

            Isus je najavio da će se prije Njegova dolaska Evanđelje propovijedati po čitavom svijetu. "Vremena pogana" tada će se "ispuniti" (Lk 21,24), a dobro i zlo sazreti za žetvu (Mt 18,24-30). "Sluge Božje" morat će iskoristiti "talante" koje im je njihov gospodar povjerio (Lk 19,18); oni će položiti račun "po dugom vremenu", u času Isusovog povratka na Zemlju (Mt 25,19). Crkva će tek kasnije uvidjeti kako ju je njen Gospodar vodio korak po korak. Ono što je sličilo na kašnjenje Njegovog drugog dolaska nije obeshrabrilo prosvijetljene i budne vjernike, jer su svoju vjeru snažili proučavanjem već ostvarenih proročanstava. Kao što je Bog u vrijeme potopa u cijelosti ispunio obećanje što ga je dao Noi (2 Pt 3,3-9), tako će i Krist biti vjeran svojoj riječi u vezi s Drugim dolaskom.

            Ustvari, s prvim Kristovim dolaskom prešli smo prag "posljednjeg vremena" (1 Iv 2,18), "posljednjih dana" (Heb 1,2) i "kraja svijeta" (1 Kor 10,11). Odsad pa nadalje hitamo k cilju povijesti. A to nije ni kaos, ni vladavina ljudi, nego vladavina Svemogućeg Boga. To Božje kraljevstvo već je prisutno svuda gdje vjernici odnose pobjedu nad nepravdom, mržnjom i rušilačkim silama. Uskoro će se božanska prevlast zamjećivati širom svijeta, kad se Isus bude vratio "u pratnji oblaka" (Otk 1,7).

Predznaci kraljevstva slave

            Uz brojne tekstove koji govore o posljednjim događajima, Sveto pismo nam skreće pozornost i na predznake Kristova dolaska i završetka povijesti ovog svijeta. Ti "znaci vremena" sastavni su dio kršćanske vijesti, jer služe da učvrste Crkvu u iščekivanju Gospodara (Lk 21,28) i da uzdrmaju bezbrižan svijet (Lk 12,56).

            Tu i tamo već je primijećeno ispunjenje više takvih znakova: ratovi, bune, potresi, poplave, glad, epidemije, izopačenje običaja, napuštanje vjere, ugnjetavanje i progoni. S druge se strane javlja pojačano zanimanje za proročanstva i objavljivanje Evanđelja. Sve to treba dosegnuti svjetske razmjere. Tako smo, od jednog sukoba koji je u vrijeme apostola bio sveden na Jeruzalem, u našim danima dospjeli do svjetskih ratova, vjesnika posljednjeg sučeljavanja u kozmičkim razmjerima, poznatog pod imenom Harmagedon (Otk 16,12-16).

            Isto se predviđa i za potrese: pojedinačni potresi pretvorit će se na kraju u tako strašnu kataklizmu kakve "nikad ne bi otkada se ljudi pojaviše na zemlji" (Otk 16,18). Propovijedanje Evanđelja imat će isti tijek: od Jeruzalema, ono će se širiti "po cijelom svijetu" (Mt 24,14). A progonstvo zbog vjere izazvat će takvu nevolju "kakve nije bilo od postanka svijeta do sada, niti će je biti" (Mt 24,21).

            Što se više približujemo kraju, utoliko će ljudi postajati bezbožniji, i čak poricati Boga. Evo slike moralnog stanja stanovnika Zemlje u posljednjim danima, prema opisu apostola Pavla: "Jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga. Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile." (2 Tim 3,2-4)

            Što se tiče apostola Jakova, on za to isto vrijeme najavljuje društvene nemire:

            "Pazite sad, bogataši! Udarite u plač i jaukanje nad nevoljama koje će vas zadesiti! Vaše bogatstvo istrunu a vaše haljine izgrizoše moljci. Vaše zlato i srebro uhvati rđa; njihova će rđa biti svjedočanstvo protiv vas i kao oganj progutat će vaša tjelesa. Još ste u posljednje vrijeme skupljali blago! Evo viče plaća žetelaca vaših njiva koju ste im uskratili, i vika tih žetelaca došla je u uši Gospodinu nad vojskama. Živjeli ste na zemlji raskošno i razvratno. Utovili ste svoja srca na dan klanja." (Jak 5,1-5) Apostol zatim dodaje: "Prema tome, strpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega! Pazite! Poljodjelac iščekuje skupocjen rod od zemlje... Strpite se i vi i učvrstite svoja srca, jer je blizu dolazak Gospodnji." (Jak 5,7.8)

            Vjernici se pozivaju na neumornu postojanost sve do Kristovog povratka. Oni moraju znati da ispunjenje znakova o kraju svijeta potvrđuje da se Isusov dolazak i spasenje koje on sobom nosi, uvelike primakao.

            U ovom našem vremenu, sučeljeni sa strahovitim opasnostima kakve su prekomjeran porast stanovništva, atomsko oružje i problem zagađivanja čovjekova okoliša, prisiljeni smo priznati da čovječanstvo doživljuje izuzetnu krizu, krizu koju može razriješiti samo Kristov dolazak. Nagovještaji tog događaja trebaju nas potaknuti da bolje sagledamo i prihvatimo svoje odgovornosti, pokazujući solidarnost sa svojim bližnjima. Vijest o predstojećem Isusovom povratku treba odjeknuti čitavim svijetom, kako bi oni koji je čuju mogli iskoristiti priliku da se odluče za spasenje darovano u Kristu (Iz 25,9).

            Znaci vremena nisu dani da uplaše ljude sučeljene s krajem svijeta. Oni im, naprotiv, trebaju pokazati da se zlo na zemlji primiče svom kraju, jer Krist dolazi da "sve čini novo..." (Otk 21,5)

            Kristov dolazak je čitateljima Biblije prikazan veličanstvenom slikom: "Tada će se ukazati na nebesima znak – Sin čovječji; tada će proplakati sva plemena na zemlji i vidjet će Sina čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim s velikom moći i slavom. I on će poslati anđele svoje s glasnom trubom da skupe izabranike njegove od četiri vjetra, od jednoga kraja nebesa do drugoga." (Mt 24,30.31)

            Kad prepoznamo znake koji se ispunjavaju u naše vrijeme, sjetimo se tada Isusovih riječi – izuzetno su aktualne: "Tako i vi, kad vidite sve to, znajte da je blizu – na samim vratima!" (Mt 24,33) Njegov dolazak nije više tako daleko. Jesmo li među onima koji ga vjerno očekuju?

Kad počinje vječni život?

            Pobijediti smrt! Postati besmrtnim! K tome teže sve religije i brojni filozofski sustavi. Platonizam, na primjer, nudi besmrtnost duše. Tom pojmu pridružuje se ponekad i pojam reinkarnacije koja, po Karlu Barthu, predstavlja neku vrst "bijega od stvarnosti"; čovjek, naime, uvjerava sebe da je smrću pogođeno samo tijelo, a smrt "osloboditeljica" omogućuje pristup bogatijem postojanju u kraljevstvu duha na onom svijetu.

            Biblijska misao, naprotiv, koja čovjeka shvaća kao cjelinu, smrt uzima vrlo ozbiljno; smrt nas stiže kao "plaća za grijeh" (Rim 6,23) i nitko je ne može izbjeći. Ona nije osloboditeljica, već "posljednji neprijatelj" koga je Krist pobijedio svojom smrću na križu (Iv 11,25) i koga će uništiti o svom ponovnom dolasku (1 Kor 15,26).

            Besmrtnost nije prirodna osobina ljudskog bića ili njegove duše. Samo je Tvorac besmrtan. Međutim, budući da se Bog otkrio u osobi svoga Sina, tko vjeruje u Krista, odmah stupa u božansku duhovnu sferu i već odsad ima udjela u vječnom životu (Iv 3,16.36). Svakako, vjernik ostaje podložnim tjelesnoj smrti, ali nije više osuđen da umre zauvijek (Iv 5,24). Besmrtnost, taj dar milosti, daje se svima koji vjeruju u Isusovo djelo spasenja; oni će biti zaodjenuti njome kad se Gospod bude vratio i kad se, na Njegovu riječ, budu otvorili grobovi (1 Kor 15,51-55). To obećanje daje Evanđelje. To je nada kršćana.

            Karl Barth se sasvim opravdano pita: "Što u ovom životu znači imati kršćansku nadu?" I zatim: "Je li to nada u život poslije smrti? Je li to iskustvo, pojava koja nema veze sa smrću? Ili će pak duša na rubu groba izletjeti iz tijela poput leptira što izbija iz svoje čahure, da bi vječno živjela na nekom zaštićenom mjestu?" Sva ta nagađanja odgovaraju negadašnjim poganskim shvaćanjima. Ali nije takva nada kršćana. Ona, naprotiv, tvrdi: "Ja vjerujem u uskrsnuće tijela."

            Kristov dolazak neće, prema tome, značiti samo kraj jednog palog svijeta, nepravednog i bezvjernog, nego i s onu stranu uskrsnuća početak novog i savršenog života. Ta nada tješila je patrijarhe (Heb 11,17-19.35) i proroke (Iz 16,19; Dn 12,12.13) koji su je i najavili. Budućnost iskupljenih davala je i još uvijek daje smisao i svrhu Isusovoj službi na zemlji (Lk 14,14; Iv 5,18). Za prve kršćane Kristov drugi dolazak predstavljao je Evanđelje nade, jer je upućivao njihove poglede daleko preko obzorja ovog života (Fil 3,8-11). Kad okom vjere ne bismo mogli prodrijeti kroz tamu groba, život bi nam bio lišen budućnosti (1 Kor 15,12-19). Bez stvarnosti uskrsnuća ne bi bilo konačnog rješenja ni konačnog smisla. Božje obećanje bilo bi prijevara, svjedočanstvo apostola lažno, a naš život ovdje i sada bez nade koja nadilazi smrt.

            Priznajemo, međutim, da ni Kristov povratak ni uskrsnuće mrtvih ne možemo lako shvatiti; oni nam pripadaju u obliku obećanja, bez objašnjenja o načinu njihova ostvarenja. Sve počiva na Božjoj vjernosti i to nam je dovoljan zalog (Heb 11,19). Čak je i filozof Voltaire, neprijatelj kršćanstva, navodno rekao jednog dana nekoj gospođi koja se podsmjehivala onima što vjeruju da će mrtvi oživjeti: "Gospođo, uskrsnuće je najjednostavnija stvar na svijetu; ako je Bog uistinu stvorio čovjeka, zašto ga ne bi mogao po drugi put vratiti u život?"

            Samo jedna usporedba uzeta iz prirode može baciti malo više svjetla na značenje uskrsnuća. Apostol Pavao nam ukazuje na zrno pšenice. Posijano u polju, ono se zahvaljujući udruženom djelovanju sunca, vode, zraka i hranjivih tvari u tlu preobražava i tako postaje sljedeće sezone čudesni zlatni klas. Poput tog zrna, prividno prepuštenog truljenju, prije no što se novi zametak ne pomoli iz njega, ljudsko se biće poslije svoje smrti ponovno vraća u prah (Post 3,19). Ali ono ne pada u vječiti zaborav – njegov identitet počiva u Bogu (Lk 20,37). I kao što je, u početku, čovjek nastao stvaralačkim činom Božjim, tako će ga na kraju vremena božanska riječ ponovno vratiti u život; ipak, ne u negdašnjem tijelu, već s "duhovnim" i besmrtnim  tijelom jednog novog svijeta koji će postati njegovom vječnom domovinom. Drugim riječima, u tom preobraženom biću, duh – taj "organ" preko koga je čovjek sad otvoren za Boga – preuzet će potpunu vlast nad ljudskim životom – nad mišljenjem, osjećajima i htijenjem.

            Doduše, sličnost između zrna bačenog u zemlju i nepomičnog ljudskog tijela koje se ponovno rađa u slavi vrlo je površna; no ona ipak daje stanovitu predodžbu o čudesnim procesima koji se odvijaju po volji Božjoj i u koje nam jedino vjera omogućuje prodrijeti.

            Ali vratimo se mrtvima što počivaju u svojim grobovima. Krist i apostoli govore o "snu" mrtvih (Iv 11,11-14; 1 Sol 4,13; 5,10). Kad se Krist bude pojavio, "mrtvi u Kristu" uskrsnut će na novi život u nebeskoj zajednici s Njime (1 Sol 4,14-18). Bog će ostati pri svom stvaralačkom planu; posljednje stanište, vječna domovina iskupljenih, bit će "nova zemlja" (2 Pt 3,13). Prema tome, i u svijetu koji će doći živjet će se u tijelu. U svjetlosti Biblije, biti u tijelu ne predstavlja neko niže stanje; tijelo nije za osudu, niti je nedostojno. Ono je za vjernika hram Svetoga Duha (1 Kor 6,19.20) i sredstvo preko koga se Duh iskazuje. Shvatljivo je onda što namjera Gospodnja za ljudski rod obuhvaća i spasenje tijela (Rim 8,23).

            I premda će se svi umrli vratiti u život, oni što su za života odbacili ponudu spasenja neće uživati u nagradi iskupljenih, jer će "izići... u uskrsnuće suda" (Iv 5,19). Iz tvrdnji u Novom zavjetu proistječe da se ta dva uskrsnuća neće dogoditi u isti mah, budući da će vremenski biti odvojena. Prilikom Gospodnjeg dolaska, samo umrli u Kristu, oni koji Mu pripadaju, uskrsnut će najprije (1 Sol 4,16). Što se tiče vjernika, živih u vrijeme Njegova povratka, oni će biti preobraženi "u trenuću oka" na zvuk Božje trube (1 Sol 4,16; 1 Kor 15,23.51.52) i uznijeti na oblake zajedno s umrlima i uskrslima u Kristu, ususret Gospodinu na nebesima (1 Sol 4,17). Tako će svi vjerni biti primljeni u zajednicu svetih bića i svetoga Boga. Oni će se pridružiti vladavini Sina Božjeg i Njegovom djelu suda na Nebu. Taj dio Kristove vladavine naziva se milenij ili tisućgodišnje kraljevstvo, kad će se suditi grješnicima i svim ostalim silama okrenutim protiv Boga i Njegovog Sina (Otk 20,4). U Otkrivenju stoji zapisano: "Ostali mrtvaci ne oživješe dok se nije navršilo tisuću godina." (Otk 20,5) Nepokajani će izaći iz grobova sa svim svojim negadašnjim tjelesnim, moralnim i duhovnim manama. I onda će u svom tijelu primiti kaznu prema djelima (Mt 16,27; Heb 10,27-29). Njihovo uništenje, nazvano "druga smrt", bit će potpuno i konačno. (Otk 20,12-15)

            Riječ Božja je, kakve li sreće, u svom zaključku obznanila vječnu radost iskupljenih koji će gledati lice Oca nebeskog. (Otk 22,1-5) On im je darovao prednost da imaju udjela "u prvom uskrsnuću" (Otk 20,6) i uživaju u životu beskrajno boljem od negdašnjeg. Jer će Gospodin "sve... novo tvoriti" (Otk 21,5). Svaki iskupljeni dobit će novo ime (Otk 2,17). Nova će biti i himna koju će svi pjevati. A Bog će živjeti zajedno sa svojim narodom. (Otk 21,3)

            Tada će se plan spasenja u cijelosti ostvariti i ispuniti Božja volja. Svemoćan i beskrajno mudar, Gospodin će voditi svoj narod k uvijek novim spoznaja. Ništa više neće ometati iskupljene da još dublje proniknu u ljubav, mudrost i pravdu Božju. Bogatstvo božanskog života izlijevat će se na sve stvoreno, oslobođeno napokon ljage grijeha. To će biti vladavina sklada, mira i slobode. Sve duboke čežnje izabranih bit će konačno zadovoljene, a ljudski rod upoznat će potpunu i postojanu sreću.

            Upravo iz te slavne vizije vjernik crpi snagu i hrabrost u trenucima kada mu se valja suočiti s nesavršenostima i zlosretnim okolnostima življenja. Kad se umnožava patnja ljudi, kad se zaoštravaju unutarnje borbe pojedinca, obrisi sretnog završetka mogu uliti radost i podariti mir.

            Ne zaboravimo da je Bog proroku Danielu pokazao u snu kip sastavljen od gline, željeza, bakra, srebra i zlata. Taj veličanstveni div koji je, činilo se, bio načinjen da prkosi stoljećima, naglo se, međutim, srušio od udara kamena koji je vrlo brzo dobio velike razmjere. Pojava tog kamena prikazuje Kristovo preuzimanje vlasti na Zemlji; to je događaj koji će označiti kraj unazađenog, izgubljenog i nesretnog svijeta, da bi poslije njega uslijedilo kraljevstvo u kojemu se neće znati za patnju. To je, ustvari, krajnji i vrhunski cilj kome teži povijest. Kamen koji će na kraju ispuniti čitavu Zemlju izvršit će korjenite promjene za kojima svi čeznemo. Tako će biti uslišena molba koju je mnoštvo ljudskih stvorenja stoljećima izgovaralo:

            "Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!" (Mt 6,10)