Prvi cilj braka je bračna zajednica, zajedništvo muža i žene. Bog je pozvao muškarca i ženu da budu jedno. Oni su stvoreni jedno za drugo. Trebaju dijeliti sve darove tijela, duha, duše, srca te u životnoj i obostranoj ljubavi graditi tu novu stvarnost — bračnu zajednicu.

Ta zajednica obuhvaća i razmjenu nježnosti koja se izražava u tjelesnom sjedinjenju, u zajednici tijela (1 Kor 7,4). Svi koji uče da ta zajednica tijela može opstajati samo kad bračni par zaželi djecu — osiromašuju bračnu zajednicu i svode je samo na “tvornicu djece”.

S druge strane, ne mogu se danas više doslovce uzeti riječi: “Plodite se i napunite zemlju” (Post 1,28). Taj je nalog vrijedio, rekli bismo, dok se “Zemlja ne napuni” ljudima. Prava misao vodilja kršćanskog braka danas treba biti: ne donositi na svijet neograničeni broj djece, već rađati djecu koja će biti odgojena kao Božja djeca.

Stoga pred bračne drugove često dolazi pitanje: pokloniti, i kada, život novom djetetu? Pitanje je povezano s problemima materijalnog stanja, stambenog prostora, a često i s mogućnostima odgoja i školovanja.

Nisu manji problemi ni zdravlje majke i djece. Majka, primjerice, treba obnoviti svoj organizam, a sljedeće dijete ima pravo na svu njezinu moguću brigu i ljubav. Isto tako, već rođeno dijete ima pravo na pažnju, skrb i odgoj dulje razdoblje svojeg života, a to mu može uskratiti prebrzi dolazak novog brata ili sestre.

Tako nastaje nova odgovornost roditelja i pitanje kako planirati obitelj, kako kontrolirati rađanje, a ta odgovornost nije ograničena samo na spomenute razloge.

Nadahnuta spisateljica Ellen G. White jednog je dana zamolila svojega muža da posjeti nekog vjernika u obližnjem mjestu. Objasnila mu je razlog. Njoj je Bog otkrio da će žena tog čovjeka uskoro umrijeti od iscrpljenosti i slabosti ako ne prestane s daljnjim rađanjem. Već je rodila devetero djece i doista bila iscrpljena i bolesna.

— Pođi, James, — govorila je Ellen svojem mužu — posjeti tog čovjeka i reci mu da njegova supruga mora prestati s rađa-njem.

James se namrštio kad je to čuo. Pitao se kako će i što reći te je oklijevao s posjetom. Napokon se odlučio i otišao u kuću tog čovjeka.

Nakon pozdrava James mu je u povjerenju prenio poruku. Čovjek ga je čudno pogledao. Bez riječi je posegnuo rukom za drvenom gredom na stropu, izvadio ispod nje debelu knjigu i rekao Jamesu:

— Pogledaj dobro, James, ovo je naša stara obiteljska Biblija. Što piše u njoj? Bog je ljudima dao zapovijed da se “plode, množe i napune zemlju”, a ja vjerujem u Bibliju!

James nije znao u prvi mah što odgovoriti na tu činjenicu koja doista stoji u Bibliji. Onda se brzo snašao i rekao:

I tako je ovaj čovjek odustao od svoje nakane da on jedini “napuni zemlju”.

“Djeca su nasljeđe Gospodnje... Neka roditelji s ljubavlju, vjerom i molitvom rade za svoje domaće tako da mogu radosno pristupiti Bogu i reći: ‘Evo, ja i djeca koju mi je dao Gospod.’ (Iz 8,18) Kuća bez djece je pusta... Sebičnost, koja se različito pokazuje prema prilikama i osobnom načinu života pojedinaca, mora nestati. Kad biste imali djece, bili biste prisiljeni zaboraviti na sebe, a kad biste brinuli za njih, poučavali ih i bili im primjer, to bi za vas bila prednost...”

S druge strane, ona kaže: “Roditelji ne trebaju povećavati svoju obitelj tako brzo da se ne mogu brinuti za odgoj svoje djece. Velika je nepravda prema majci ako svake godine drži malo dijete u naručju. To umanjuje i često ruši radost njezinog obiteljskog življenja i povećava nesreću u domu. Time se uskraćuje djeci njega, obrazovanje i sreća koje su im roditelji dužni pružiti...

Prije no što povećaju svoju obitelj, roditelji trebaju razmisliti o tome hoće li Boga proslaviti ili osramotiti rađajući djecu... S obzirom na odgovornost koja počiva na roditeljima, treba dobro razmisliti je li najbolje donijeti djecu na svijet. Ima li majka dovoljno snage da se brine o svojoj djeci? Može li otac omogućiti uvjete za pravilno oblikovanje i odgajanje djeteta? Kako se malo misli o budućnosti djeteta! Jedina misao je zadovoljenje strasti, dok se na ženu i majku nameće teret koji potkopava njezinu snagu i paralizira njezinu duhovnu moć. Oslabljenog zdravlja i razočaranog duha, našla se okružena malim stadom kome ne može pružiti ono što je potrebno. Budući da im nedostaju potrebne upute, ona rastu sramoteći Boga, prenoseći na druge zlo svoje naravi, pa tako nastaje vojska s kojom Sotona čini što želi...

Ako ne upravljate svojom djecom i ne izgrađujete njihov karakter da bude u skladu s Božjom voljom, onda će biti bolje za vas kao roditelje i za društvo da imate što manje djece koja će stradati zato što ste ih nepravilno odgajali. Grijeh je pove-ćavati obitelj ako djecu odmalena neće odgajati mudra i razborita majka...

Roditelji trebaju mirno razmisliti o mogućnostima koje mogu pružiti svojoj djeci. Oni nemaju prava donositi na svijet djecu koja bi bila na teret drugima. Imaju li posao kojim mogu izdržavati obitelj, kako djeca ne bi pala na teret drugima? Ako nemaju takav posao, oni čine zločin rađajući djecu koja će patiti zbog nedostatka brige, hrane i odjeće...” (TSD, 141, 144— 146)

Željena i neželjena djeca

Izrazi “željena” i “neželjena” razvučeni su pojmovi, u uporabi i kad treba i ne treba razvrstavati djecu u te skupine. Međutim, u mnogim brakovima postoje problemi koji se nikako ne mogu omalovažiti ili im se pripisati negativne ocjene. Ti su problemi sasvim osobni, intimni, ali izazivaju sukobe sa savješću ili s kršćanskim načelima. Ako imamo savjete o kontroli rađanja, gdje su obavijesti kako vršiti tu kontrolu? Pred tim pitanjem stoje žene koje iskreno traže savjet. Često su pred odlukom: donijeti na svijet neželjeno dijete ili pribjeći nasilnom prekidu trudnoće.

Stoga treba raditi promišljeno, kako kaže Salomon: “Svatko pametan djeluje promišljeno...” (Izr 13,16)

Što to znači? Promišljeno djelovati znači spriječiti začeće najboljim i najhumanijim sredstvima. Poznati specijalist na području ginekoloških znanosti, dr. Asim Kurjak, u svojoj knjizi Očekujući novorođenče piše o kontracepciji:

“Planiranje obitelji s medicinskog gledišta mnogo je širi pojam od reguliranja rađanja u koje ubrajamo metode za sprečavanje začeća i metode prekida neželjene trudnoće...

U pravilu vrijedi da žena odabire kontracepcijsko sredstvo, ali ga na kraju izabire liječnik. U tom izboru liječnik će, koliko je moguće, poštovati želje žene koja traži zaštitu. Obično izabere sredstvo koje je ženi iz zdravstvenih razloga najprikladnije i za koje misli da će ga žena upotrebljavati najradije. Jasno da će liječnik ili medicinska sestra o tome sa ženom najprije razgovarati i ocijeniti njeno opće zdravstveno stanje i uvjete u kojima živi i radi. Na izbor kontracepcijskog sredstva utječe, osim zdravstvenog stanja koje je najvažnije, i stupanj opće i medicinske kulture, starost obaju bračnih drugova i njihovi planovi o sljedećim porođajima. Od bitne je važnosti takozvano seksualno ponašanje (učestalost spolnih odnošaja i druge, ponekad delikatne, životne okolnosti).” (Večernji list)

Kad počinje život?

Etika smatra da je bolje spriječiti nego liječiti budući da samim začećem počinje djetetov život.

“Razvoj čovjeka počinje odmah nakon oplodnje. On traje deset lunarnih mjeseci, ili 280 dana... Začeće je proces, a ne trenutni događaj. Međutim, čim je došlo do začeća, do spajanja ženskog jajašca i muškog spermija u prikladnoj okolini, moguće je da se jedan ljudski život potpuno razvije. Iz toga bi proizlazilo da život čovjeka, pa tako i njegova prirodna prava, počinju začećem... Nedvojbeno je da to čudesno združivanje muških i ženskih gameta, u trenucima oplodnje, predstavlja život. No, je li to doista i osoba? Ispravan odgovor na to pitanje... još se traži!” (Isto)

Fetus, dijete u majčinoj utrobi od osam tjedana, može se uznemiriti zvukovima, svjetlom i dodirom. Sredinom trudnoće potpuno je razvijeno djetetovo unutarnje uho, zbog čega fetus reagira na širok spektar zvukova...

Ugledna audiologinja Michele Clements tvrdi da fetusi najviše vole glazbu Mozarta i Vivaldija. To su pokazali smirenim pokretima i pravilnim otkucajima srca. Rock glazbu, Brahmsa i Bethovena fetusi nisu osobito voljeli, a pokazali su to snažnim gibanjem nogu...

“Fetus posve jasno reagira na svjetlosne podražaje. Rukama i nogama može doticati dijelove svojeg tijela, a devet tjedana nakon začeća beba je već dovoljno formirana da savija prste oko predmeta na dlanu svoje ruke... Osjeća i bol...” (Isto)

Roditelji odgajaju svoje dijete još prije rođenja

Poznat je slučaj djevojčice koja je, čim se rodila, počela tako neobično vikati čim bi čula očev glas. Prestala bi plakati kad se otac nije više čuo, ali čim je progovorio, nastavila je plakati.

Ispitivali su roditelje. Priznali su da su se tijekom trudno-će često svađali, pri čemu je muž glasno vikao. Ta mala, jadna djevojčica došla je na svijet već sa strahom u svojem malom srcu, jer se bojala i strahovala od glasa rođenog oca dok je bila još u majčinoj utrobi.

Dok očekuju dijete, roditelji bi trebali gajiti odnose pune ljubavi. To ne koristii samo majci da se što bolje pripremi za porođaj, već i nerođenom djetetu. Budući da beba još u majčinoj utrobi može razlikovati visinu i dubinu tonova, svakako može razlikovati i glasove svoje majke i oca. Nerođeno dijete koje tako sluša ljubazne tonove i razgovore svojih roditelja već je, na neki način, “pretprogramirano” da zauzme pozitivna gledišta prema drugima.

Zdravstveni problemi tijekom trudnoće mogu nastati i kod majke i kod fetusa. Bolesti očiju mogu nastati između 3. i 10. tjedna trudnoće, bolesti srca između 3. i 15. tjedna, a smetnje u unutarnjim dijelovima uha između 4. i 14. tjedna. Uzroci mogu biti nedostatak vitamina A i D, rentgenske zrake, nesretni slučajevi, krvarenja, nedostaci u prehrani, narkotična sredstva, nesvjestica...

Slavna umjetnica

Mlada žena je žarko željela djecu. Ona i njezin muž su odlazili liječnicima, uzimala je sve lijekove koji su joj bili preporučeni, a sada se napokon nalazila pred porođajem.

S obzirom na neke komplikacije, porođaj je vodio specijalist porodničar. Nije posebno poznavao rodilju, ali je obe-ćao da će joj u svemu pomoći.

Pri porođaju je odmah uočio da se dijete, djevojčica, rađa bez lijeve noge. Uzrok tome su bili neki lijekovi. Odjednom je u liječniku nastala borba. Sjetio se, naime, slučaja kad je rođe-no dijete sa sličnim nedostacima, a majka, vidjevši svoje novo-rođenče, od razočaranja i boli je poludjela.

U prvi je mah pomislio da je bolje mrtvo dijete nego ovakvo, bez noge, te bi bilo dovoljno pritisnuti pupčanu vrpcu. Nitko ne bi primijetio, a možda bi se izbjegla drama kao kod one mlade majke koje se sjetio. Međutim, odbacio je takvu pomisao te je djevojčica rođena takva kakva je bila. Majka je bila žalosna i očajna, ali je preboljela bol, pritisnula svoje čedo na grudi i zahvalila Bogu na ispunjenoj želji za djetetom.

Bila je pobožna. Smatrala je da joj je i takvo dijete Božji dar što ga joj je Bog dao da se brine za njega u ljubavi.

Dvadeset godina poslije osvanuli su plakati o koncertu slavne violinistice, mlade djevojke koja je gostovala u gradu. Na koncertu je bio i onaj specijalist porodničar.

Umjetnica se pojavila, burno pozdravljena, i pred punom dvoranom održala koncert. Dok je izvodila divne klasične melodije uz pratnju orkestra, liječnik je primijetio da ona neznatno hramlje. Razmišljao je o toj djevojci i sjetio se djevojčice koja se rodila bez noge.

Nakon prvog dijela koncerta došao joj je čestitati. Kraj nje je stajala njezina majka. Prepoznao ju je i pozvao da je nešto upita. Da, i majka je njega prepoznala. Kako je bio sretan što nije popustio onom prvom dojmu i uskratio život djevojčici! Nije joj smetao onaj nedostatak. Ona i njezina mati su se uzdale u Boga koji nadoknađuje sve nedostatke onima koji se u Njega pouzdaju.

Biblija govori o djetetovom životu prije rođenja

“Izak se obrati Jahvi za svoju ženu, jer je bila nerotkinja. Jahve ga usliša, te njegova žena Rebeka zače. No djeca su se u njenoj utrobi tako sudarala te ona uzviknu: ‘Ako je tako, zašto ću živjeti!’” (Post 25,21-22)

A psalmist kaže: “Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu... Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga...” (Ps 139,13-16)

Bog bira čovjeka još prije njegovog rođenja: “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.” (Jr 1,4-5)

Nasilni prekid trudnoće (abortus)

“Indukcija porođaja (abortus)”, kaže dr. Kurjak, “provodi se u slučajevima kada bi daljnji razvoj trudnoće ugrozio život, bilo djeteta, bilo majke... Zatim u slučajevima bolesti majke, na primjer kad boluje od šećerne bolesti, krvarenja, od raznih srčanih bolesti, težih kroničnih bolesti, akutne infekcije, rubeole, ili u slučajevima silovanja ili incesta.”

U dokumentu komisije o nasilnom prekidu trudnoće dr. Albert S. Whiting izlaže kršćansko gledište o abortusu. Nasilni prekid trudnoće, stoji u njegovom izvještaju, uvijek nosi teške posljedice te se ne smije obavljati bez vrlo ozbiljnih razloga.

Kršćani trebaju izražavati sućut s onima koji su donijeli odluku o abortusu te ne smiju zauzeti stav osude. Kao kršćani, želimo biti zajednica vjere koja pruža duhovnu potporu onima koji prolaze kroz krizu kad moraju donositi odluku o prekidu trudnoće. U spomenutom dokumentu dalje stoji:

Crkva, sa svoje strane, treba:

a) isticati visoku vrijednost ljudskog života, b) pomagati savjetom kod planiranja obitelji, c) poučavati osobe obaju spolova o kršćanskim načelima

ljudske spolnosti,

d) upućivati na posljedice i savjetovati bračnim drugovima kako snositi posljedice postupaka suprotnih krš-ćanskim načelima,

e) stvarati ozračje koje omogućuje ispitivanje moralnih

načina prekida trudnoće, f) pomagati ženama koje žele održati trudnoću do kraja, g) odbijati pokušaje prisile da žena namjerno prekine trud

noću,

h) poduzimati akcije kojima je cilj popraviti socijalne, ekonomske i psihološke uvjete života roditelja, budući da su ti uvjeti često uzrok odluci o nasilnom pobačaju,

i) olakšati posljedice osobnih odluka na tom području.

Premda ne ohrabrujemo nasilne prekide trudnoće, ipak prihvaćamo činjenicu da postoje iznimni razlozi i prilike u kojima se može uzeti u obzir prekid trudnoće.

U takvim slučajevima konačna odluka o nasilnom prekidu trudnoće leži u rukama majke i liječnika. Jasne upute o biblijskim načelima i utjecaj Svetoga Duha pomoći će trudnici da donese konačnu odluku.

Kršćansko trpljenje

Žena je u svojoj 46. godini života saznala da će opet dobiti bebu. Već je imala odraslu djecu te je ovo bilo doista nepoželjno. K tome, imala je bolesno srce i visok tlak. I u toj životnoj dobi — još jedna beba! Pala joj je na um pomisao da pobaci, što bi bilo moguće i razumljivo. Ali bila je kršćanka, vjerna žena, i odagnala je tu pomisao. Pisala je svojem pastoru iz bolnice:

“Tri tjedna prije vremena došao je na svijet naš sin. Nazvali smo ga Filip, ali je dijete bolesno. Mongoloidno je, ima i srčanu manu. Muž i ja volimo svoje dijete i nadamo se da će ozdraviti. Sad prolazim kroz dolinu suza i tame, ali vjerujem da je Gospodin naš Pastir...”

Tko je tješio ovu majku da je tako mogla pisati? Još smo čuli da je, uza sve, morala trpjeti majčine i svekrvine prijekore. Morala je tješiti muža i podnositi bolne, uvredljive riječi i dobacivanja rodbine i znanaca, čak i braće i sestara u crkvi. Tko je nju mogao tješiti i hrabriti u njezinoj samoći i jadu?

Nalazila se u zatvorenom krugu velikog straha i dugog čekanja. Samo se molila Bogu, a kao uslišenje molitava došlo je ovo teško bolesno dijete... Međutim, ono što je za svu njezinu obitelj i rodbinu bilo nenormalno, za nju je njezino dijete postalo stvorenje na koje je usredotočila svoju majčinsku ljubav namjesto boli.

“Dnevnik nerođenog djeteta”

13. studenog (1. dan)

Danas je počeo moj život, no moji roditelji to još ne znaju. Još sam mala, manja od koštice jabuke, ali sam u cijelosti već ja, nezamjenjiva. Sad je već jasno, bit ću djevojčica s plavom kosom i plavim očima.

27. studenog (12. dan)

Već sam malo porasla, ali sam još premalena da bilo što činim svojom snagom. Majka sve čini za mene. Pritom još uvijek nema pojma da ja postojim u njezinom trbuhu i da uz pomoć njezine kr vi rastem.

2. prosinca (15. dan)

Sada moja usta počinju biti usta. Za godinu dana moći ću se smijati, a malo poslije i govoriti. Već znam i koja će biti moja prva riječ — mama! Tko zapravo tvrdi da već danas nisam čovjek? I te kako! Upravo tako kao što je mrvica kruha — kruh.

6. prosinca (19. dan)

Danas je moje srce počelo kucati. Odsad će ravnomjernim ritmom kucati cijelog mojeg života. Sve dok se nakon puno godina ne umori i ne stane, ali do tog dana ima još puno vremena: ja sam tek na početku.

12. prosinca (25. dan)

Svakog dana pomalo rastem. Moje ruke i noge već dobivaju svoj oblik. Ali trebat će mi još dosta vremena dok budem mogla ovim nogama trčati k mami i rukama zagrliti tatu.

22. prosinca (35. dan)

Na mojim rukama se stvaraju mali prstići. Oni će jednog dana držati lutkice, bacati lopticu, brati cvijeće i prihvaćati druge ruke. Moji prsti. Hoće li možda jednom svirati violinu ili crtati sliku?

30. prosinca (43. dan)

Danas je liječnik rekao mojoj majci da ja postojim. Mama, jesi li sretna zbog toga? Moraš još čekati da bi me mogla ljuljati na svojim rukama.

3. siječnja (51. dan)

Mama i tata ne znaju da sam djevojčica. Možda očekuju sina. Ili možda blizance. Sigurno ću ih iznenaditi.

16. siječnja (60. dan)

Ja već imam pravo lice. Nadam se da ću jednog dana izgledati kao moja mama.

20. siječnja (9. tjedan)

Već bih mogla gledati da oko mene nije mrkli mrak. Ali će uskoro moje oči spoznati vanjski svijet, sunčanu svjetlost, cvijeće, malu djecu. Kako izgleda more? Kako brda? I prije svega, kako ti izgledaš, mama?

1. veljače (11. tjedan)

Mama, čujem kako tvoje srce kuca. Čuješ li i ti moje tiho tap-tap-tap-tap? Imat ćeš potpuno zdravu malu djevojčicu. Neke bebe teško dolaze na svijet. Tada mogu pomoći liječnici. Ali neke mame, čini mi se, ni ne žele imati svoju djecu. Ja, u svakom slučaju, jedva čekam da me poneseš na svojim rukama, da dodirnem tvoje lice i da te gledam. Čekaš li ti tako željno na mene kao ja na tebe?

4. veljače (4 dana kasnije)

Mama, mama, zašto si to učinila? Zašto si dopustila da mi oduzmu život? Zajedno nam je moglo biti tako lijepo...

(Welt am Sonntag, H. Schwab, Sodalis)

Posvojče

Bračni par dugo nije imao djece, a tako su ih željeli! Na posljetku je žena predložila mužu da usvoje dijete bez roditelja. Muž je odmah prihvatio njezin prijedlog te su pošli u dom za napuštenu djecu.

Ravnatelj ih je ljubazno primio, saslušao i pozvao da izaberu siroče između mnogih mališana koji su se nalazili u do-mu. Dok su polazili s ravnateljem u prostoriju u kojoj su se nalazila djeca, žena je pitala muža:

— Kakvo dijete usvojiti? Dječaka ili djevojčicu?

Prepustio je izbor njoj.

Ušli su u veliku sobu u kojoj su se nalazila djeca. Bilo ih je više u dobi od dvije do četiri godine i nešto starijih. Djeca su se igrala u pijesku ili igračkama te nisu ni obraćala pozornost na posjetitelje.

Žena je shvatila da mora izabrati dijete koje će zatim usvojiti. Ali koje dijete? Manje ili veće? Muško ili žensko?

Razmišljala je dok je promatrala djecu, birala u mislima, ali nije mogla odlučiti.

Svi troje, bračni par i ravnatelj, stajali su kraj ulaza. Odjednom se žena sagnula, raširila ruke bez ijedne riječi i čekala.

U skupini djece bio je dječaćić između dvije i tri godine. Bio je osobito zaokupljen gradnjom kule u pijesku. Odjednom se uspravio. Otresao je pijesak s ručica i pogledao posjetitelje kod vrata. Njegovu je pozornost privukla žena raširenih ruku. Gledala je ravno u njega. Dugo ju je promatrao. Pošao je iz pijeska i uputio se k njoj. Što je više prilazio, to su mu se male noge brže kretale, a kad je bio sasvim blizu, potrčao joj je u naručje. Žena ga je zagrlila, stisnula na grudi i šapnula mu: “Sine moj!”

< 9. Poglavlje Sadržaj 11. Poglavlje >