“Pa to svi čine!”

Razni su izgovori pod kojima se krše mjerila i kriteriji biblijskih načela. Osvrnut ćemo se na neke od njih.

“Pa to svi čine”, kažu mladi opravdavajući svoje postupke. A budući da “svi to čine”, znači da nije zabranjeno. Oni, dakle, koji ne uviđaju da moraju čekati s tjelesnom ljubavi do vjenča­nja uzimaju za mjerilo svojih postupaka ono što “drugi čine”, premda to nije istina, jer ne čine to svi. Takvi bi se stavovi mogli primijeniti i na druga područja, primjerice: ako drugi kradu, znači da je krađa na neki način ispravna.

Postavljaju pitanje: “Uostalom, ako je Bog usadio u nas taj nagon, zašto bi tko postavljao zabrane?” Ili: “Zašto možemo jedno prema drugom iskazivati ljubav na različite načine, a pritom uvijek isključivati seksualnost?”

Kad postavljaju takva ili slična pitanja, mladi ne mogu ili ne žele shvatiti da upravo tjelesni dio ljubavi pripada samo braku, a ne izvan njega. Iza tih pitanja stoji spolna želja, nagon za spolnom vezom, osjećaj da će njihova ljubav moći biti ispunjena samo ako se ostvari u spolnoj vezi.

Takvi osjećaji dolaze do izražaja naročito pri tjelesnom dodiru mladih koji se ljube. Potreba za blizinom i dodirom nešto je prirodno, normalno. Ako je ne bi bilo, ne bi se moglo govoriti o ljubavi. Pozadina te potrebe za dodirom je izraz spolnosti koju je Bog usadio u ljudska bića. Moramo je potvr­diti iako nam stvara probleme. Taj osjećaj spolnosti izraženiji je kod mladića nego kod djevojaka, osim ako je prerano pro-buđen i kod njih. Razlika u jačini nagona potekla je još od stvaranja i nitko je se ne treba stidjeti.

Pitanje je samo kako se tim nagonom može vladati. Istina, Biblija potvrđuje da je taj nagon prirodan, jer je Bog rekao: “Plodite se...” i “dvoje će biti jedno” (Post 1,28 i 2,24), ali se oba teksta odnose isključivo na brak što ga je Stvoritelj usta­novio odmah u početku ljudskog roda, jer je pritom izjavio: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo.” (Post 2,24) Sve te izjave, ovdje spomenute, čine cjelinu, upotpunjavaju se jedna u dru­goj, ne stoje izvan konteksta.

Prema tome, Bog je uspostavio mjerila i vrijednosti o spol­nom nagonu i odredio vrijeme i mjesto njegovog ispunjenja, a to je samo brak i bračna zajednica. Za mladiće i djevojke samo Božja Riječ može biti mjerilo i načelo u njihovim međusobnim odnosima.

 

 

“Spolni nagon je kao i potreba za jelom i pićem”

Neki uspoređuju spolni nagon s potrebom da čovjek jede i pije, te kako tijelo zahtijeva jelo i piće za svoj opstanak, to se i spolni nagon izjednačuje s tom potrebom.

Ta je usporedba potpuno pogrešna i neistinita. Muškarci i žene mogu dugo živjeti a da ne vode spolni život. Nije istina da spolno suzdržavanje dovodi do duševnih bolesti.

Možemo dodati da se jesti i piti odnosi samo na vlastitu osobu, a spolna veza uvijek zahtijeva i drugu osobu. Kod te druge osobe, naročito kod žene, stvaraju se duboki duševni tragovi zbog muškarca kojem se ona prvi put predala. Postoje i posljedice koje mogu biti veoma tragične.

 

“Zašto čekati brak?”

Kad mladi pitaju zašto moraju čekati do braka, ne znaju kad brak počinje. Već samo pitanje “zašto čekati brak?” znači kako su mladi svjesni da se sve što se događa “do braka” ne događa u braku, već izvan njega.

Pitanje ide dalje: “Zar brak ne počinje kad dvoje kažu jedno drugom ‘da’? Zar to ‘da’ mora biti izrečeno upravo pred matičarem ili svećenikom? Zar brak nije stvar samo dvoje koji se ljube, a ne javnosti?”

Sva su takva i slična pitanja jednostrana. Brak je uvijek bio (i danas je) stvar javnosti, a mi smo svi dio te javnosti. Sav naš život uglavnom se odvija u javnosti, a ne samo u našem stanu. Dakle, sve što se događa u javnosti podliježe čvrstom redu i zakonitosti, pa i brak, jer je vezan istodobno za prava i obveze.

Potvrda o sklopljenom braku vrlo je važan dokument. To je pisana potvrda javnog obećanja pred Bogom i ljudima da će jedno drugo ljubiti i da će biti vjerni svojem izabraniku do smrti. Ako netko smatra da je samim spolnim činom sklopio brak, ne shvaća ozbiljno ni ljubav ni vjernost, čak ni kad to s mnogo riječi obećava prije braka. Takvi nazori i veze donijeli su i donose samo poteškoće i krize, a vrlo su česti i raskidi takvih “brakova” prije braka. Posljedice su uništeni život i du-ševna stradanja iz kojih je vrlo teško izići.

 

“Nužno je utvrditi slažemo li se!”

Obično mladići znaju načeti temu o slaganju. Naime, po­stavljaju pitanja spolnog slaganja u budućem braku. Kako bi to unaprijed znali, predlažu djevojkama da to prije utvrde.

Tko predlaže takvo što, pokazuje površnost svojih osje-ćaja. Djevojka nije roba ili stroj kojeg treba iskušati prije ko­načne kupnje pa tek tada kupiti ili ostaviti nakon probe ili uporabe.

“Slažu li se” mladić i djevojka ili “odgovaraju li jedno dru­gom”, nije pitanje anatomije, već duha i duše. Postoji li neki problem, čovjek to zna i prije “probe”. A predbračno iskustvo nije nikakva prednost nego je, naprotiv, korak unatrag.

S druge strane, takve želje pokazuju samo slabost karak­tera, nezrelost za brak, visoki stupanj sebičnosti i predispozi­ciju za nevjernost.

Sve se to odnosi i na tzv. “peting” (što znači da je sve dopušteno, osim samog spolnog čina), u kojem mladi pokuša-vaju zadovoljiti svoju spolnu želju. Nesuzdržana ruka je opasna ruka koja poseže za prisvajanjem iz puke sebičnosti.

 

 

“Dokaži da me ljubiš!”

To je uobičajena, otrcana fraza. Kad mladić pita djevojku ljubi li ga ona doista te zatraži da mu dokaže ljubav svojim predanjem u spolnom činu, djevojka je često spremna na sve samo da mu dokaže ljubav. Međutim, kad on kaže: “Volim te” i traži njezin dokaz ljubavi, kao da zapravo kaže: “Ja volim samo sebe i želim iskoristiti tvoje tijelo za vlastito zadovoljs­tvo!” On želi “vlastitu sitost”, samo tjelesno zadovoljenje svojih tjelesnih želja.

U tim “dokazima ljubavi” nema ljubavi. Stoga su i posljedi­ce veoma žalosne.

 

“Vjenčanje je formalizam kojeg nema ni u Bibliji”

Tako govore oni koji ne poznaju Bibliju, a žele se opravdati za nebiblijske postupke. Uistinu, ne postoji u Bibliji nijedno poglavlje ili tekst koji bi opširno i u pojedinostima raspravljao

o intimnim odnosima prije braka, ali se u mnogim tekstovima i primjerima u knjizi nalazi jasna smjernica po kojoj njezini sljedbenici, kršćani, moraju uskladiti svoje ponašanje ako uopće žele ostati Kristovi sljedbenici.

Ta smjernica čestitosti, poštenja, vjernosti i morala u Bib­liji nikada nije označavala pretjerano polaganje važnosti na formu i konvencionalne oblike ponašanja, već je polazila uvijek od Božje volje i Njegovog Zakona. Ono što je bilo protiv Božje volje, bilo je i protiv Zakona i uvijek se nazivalo grijehom. Nije čudno što i apostol Pavao govori o tome: “Dakle, neka više ne vlada grijeh u vašem smrtnom tijelu, tako da vas podvrgne njegovim požudama! Niti više dajite svojih udova kao oruž­je nepravednosti u službu grijeha!...” (Rim 6,12-13)

U starozavjetno doba svadbeni su običaji bili zapravo čvr­sta javno-pravna forma vjenčanja, koja se držala tadašnjih valjanih pravila i zakona unutar tih običaja. Dok se Samson još držao Boga i dok je “Jahvin Duh bio s njim”, obratio se rodite­ljima, kao što je tada bio običaj, te im rekao: “Opazio sam u Timni djevojku među filistejskim kćerima: oženite me njo­me.” (Suci 14,2)

Iako je djevojka bila iz neprijateljskog plemena, iz tog tek­sta se vidi da se mladić obraća roditeljima da zaprose djevojku kojom se želio oženiti.

U daljnjem postupku i rodbina, odnosno djevojčini rodite­lji, daju suglasnost, a pitaju i djevojku za njezin pristanak, kao u slučaju Rebeke: “Dozovu Rebeku pa je upitaju: ‘Hoćeš li poći s ovim čovjekom?’ Ona odgovori: ‘Hoću.’” (Post 24,58)

Time zaručnica daje svoju suglasnost te se mladi par za­ručuje. Zatim slijedi svadbena svečanost.

Na dan kad se zaručnica odvodi, zaručnik dolazi sa svojim prijateljima u kuću njezinih roditelja. Ondje ga očekuje zaruč­nica, a on baca na nju svoj plašt i odvodi je u kuću svojih roditelja: “Povela bih te i uvela u kuću majke svoje koja me je odgojila...” (Pj 8,2)

Pridružuju im se uzvanice (Mt 25,1-10), a sama svadba znala je potrajati i sedam dana.

Osim svadbene gozbe (Post 29,22; Suci 14,12.17) opisana je i svadbena noć (Suci 15,1; Ps 19,5) s pripremljenom ložni­com u posebnom šatoru ili baldahinom zvanim huppa (Joel 2,16; Post 29,23). Možemo spomenuti i ritual dokazivanja dje­vičanstva (Pnz 22,13-21), koji se sačuvao i poslije.

Iz svega proizlazi velika zabluda kad netko ustvrdi da je u Starom zavjetu sâm spolni odnos označavao brak. Ispunjenje javno-pravnih koraka bilo je i u ono doba na prvom mjestu, a sâm copula carnalis (spolni čin) imao je sporedan značaj, jer slijedi nakon spomenutih običaja. To se čak vidi i iz Hamura­bijevog zakona, članak 128, koji propisuje i ističe zakonske forme braka i kod neznabožaca.

Dakle, da bi se spriječila svaka lakomislenost, Bog je dao Izraelu zakone koji su jasno ukazivali da su spolni odnosi pri­padali samo javno-pravnom braku. To jasno proizlazi i iz nekih biblijskih tekstova koje ćemo samo označiti, a čitatelj ih može doslovno naći u svojoj Bibliji.

 

Biblijski tekstovi

“Zetovi”

“Iziđe Lot da to kaže svojim budućim zetovima koji namjeravahu uzeti njegove kćeri...” (Post 19,14)

Naziv “zetovi” (hebr. hatayw) pridodan je zaručnicima Lotovih kćeri po običaju onog vremena, ali oni tek “namjera­vahu uzeti njegove kćeri”. Dakle, među njima nije bilo nikak­vih spolnih odnosa.

 

“Uvede u svoj šator...”

“Tada Izak uvede Rebeku u svoj šator i uze je sebi za ženu...” (Post 24,67)

Ovim se biblijskim tekstom mladež često služi da bi opravdala predbračni život.

Takvo mišljenje odnosno zaključak proizlazi samo ako se uopće ne čitaju prethodni redci, iz kojih se jasno može vidjeti što je sve bilo prije toga. Ovaj 67. redak samo je zaključak prijašnjih događaja.

Izak i Rebeka, naime, nisu zasnovali tajni brak. U molitvi i uz suglasnost oca Abrahama, Rebekinih roditelja i rodbine nevjesta je javno dovedena zaručniku, a on je tek tada odveo u svoj šator.

Bio je to određeni redoslijed vjenčanja po zakonu i običa­jima onog vremena.

 

“Tako je Jakov služio”

“Tako je Jakov služio za Rahelu sedam godina, ali mu se učinile, zbog ljubavi prema njoj, kao nekoliko dana.” (Post 29,20.21)

U ovom je tekstu opisana Jakovljeva ljubav prema Raheli. Uočljivo je da Jakov u tom sedmogodišnjem razdoblju nije imao spolnu vezu s Rahelom. Tek nakon javnog sklapanja bra­ka, što se očitovalo u javnoj svadbi (29,22), Jakov je “prišao Raheli” (29,30).

Nakon sedam godina služenja Jakov je zahtijevao od Laba­na: “Daj mi moju ženu” (hebr. išti). On je samo naziva svojom, premda mu još nije bila žena.

 

“Ako tko zavede djevojku”

“Ako tko zavede djevojku koja nije zaručena i s njom legne, neka za nju dadne ženidbenu procjenu i uzme je za ženu.” (Izl 22,15-16)

Tko bi djevojku nagovorio na spolni odnos, morao se njo­me i oženiti. Taj odnos s njom, prema tome, nije bio nikakav početak braka. Štoviše, djevojčin otac je mogao i odbiti vjen­čanje, da ne bi djevojka zbog tog posrtaja s pogrešnim čovje­kom pala konačno u njegove ruke i tako se unesrećila.

 

“Ima li koga da se zaručio”

“Ima li koga da se zaručio a nije se oženio? Neka se vrati domu svome...” (Pnz 20,7)

Tu stoji: “Ima li koga da se zaručio a nije se oženio?”, pitanje koje se postavljalo pred boj. Hebrejski izraz aras (za­ručen) ovdje je upotrijebljen u pogodbenom načinu, odnosno kad je unaprijed načinjen dogovor — ugovor (mohar) s dje­vojčinim roditeljima o braku s njihovom kćeri te ju je mladić imao pravo nazivati svojom zaručnicom (“nije je još odveo”, Daničić) iako je još djevojka.

To je isto pravilo bilo i u doba kralja Davida u vezi s Mikalom (2 Sam 3,14), koju David naziva svojom ženom, jer je ona već bila “ugovorena” ili “isprošena” (mohar), a da do spolnog čina još nije došlo.

Dakle, ugovorom ili isplatom mohara isprošena se djevoj­ka već nazivala ženom svojeg budućeg muža, a da nije bilo spolnog odnosa.

 

“Ako čovjek u polju...”

“Ako čovjek u polju naiđe na zaručenu djevojku i silom legne s njom, onda neka se pogubi samo taj što je s njom

legao, a djevojci nemoj ništa...” (Pnz 22, 25, te od 13. do 29.) U ovom se poglavlju nalaze tekstovi koji upućuju na biblijska načela iz kojih proizlazi da se spolni odnos ograničavao samo unutar braka.

Svaki spolni odnos prije ili izvan braka bio je prijestup božanskog reda i načela te je morao biti i drastično žigosan. Gubitak djevičanstva izvan braka bio je sramotan ne samo za djevojku, već i za cijeli narod.

Možda se zgražamo pri čitanju tog poglavlja kad vidimo kako su kazne bile drastične, ali istodobno možemo utvrditi da je Bog, još u ono doba, ozbiljno uzimao brak i uz pomoć takvih kazni pokušao odvratiti narod od grijeha.

Od 23. do 29. retka istog poglavlja vidimo da je odnos s djevojkom koja je bila zaručena za drugog čovjeka značio pre­ljub te se počinitelj nije od nje smio rastaviti. Ispravak njegove lakomislenosti neposredno nakon vjenčanja nije bio moguć.

 

“Ne činite zla...”

“Tad iziđe domaćin iz kuće i i reče im: ‘Ne, braćo moja, ne činite zla...’” (Suci 19,23 i dalje)

U Starom zavjetu postoji izraz nebalah, od hebrejske rije­či nabal, što znači stidjeti se, bezakonje, sramotno djelo, sra­mota, neodgovorno postupanje. Tom se riječju označavalo ne­kontrolirano nemoralno ponašanje (Suci 19,23; 20,6,10), pred­bračni odnos (Post 34,7; 2 Sam 13,12), gnusno djelo koje se u Izraelu nije smjelo dogoditi jer je bilo sramotno.

 

“Naumi je potajno napustiti...”

“Ali prije nego se zajedno nastaniše, pokaza se da je začela po Duhu Svetom. Nato Josip, muž njezin, jer je bio pravedan i jer je nije htio javno sramotiti, naumi je potajno otpustiti...” (Mt 1,18-19)

U daljnjem tekstu je opisano rođenje Isusa Krista i pona-šanje Josipa, Marijinog muža. Po tekstu iz Ponovljenog zakona

22. poglavlja, a po zakonu koji je tada vrijedio u Izraelu, zna­mo da je zaručnicu trebalo kazniti kamenovanjem, jer je imala odnose s drugim čovjekom. Možemo zamisliti što bi značilo za Mariju da ju je Josip htio “javno osramotiti”. U istom poglavlju, u 25. retku, saznajemo da se Josip i Marija za vrijeme zaruč-ništva “nisu sastajali”, niti je on “znao za nju” dok nije rodila svojeg prvorođenca. Poslije su živjeli normalno u braku. O Isusovoj braći je zapisano u Mt 12,46-47; 13,55; 1 Kor 9,5; Gal 1,19.

 

O biblijskim osobama

Dina i njezina braća

Budući da je Sihem spavao s Dinom, htio se njome vjen­čati jer ju je ljubio (Post 34,3.4). Jakov je označio njegov odnos s Dinom kao sramotu svoje kćeri, ali je pristao na vjenčanje uz uvjet da se mladić i muška rodbina obrežu i tako postanu pripadnici izraelskog naroda.

Međutim, Jakovljevi su sinovi, Dinina braća, izvršili stra­hovitu odmazdu smatrajući da je Sihem postupio s njihovom sestrom kao s bludnicom (31. redak).

U tom biblijskom izvještaju ponovno nalazimo riječ ne­balah, sramota (Post 34,7), iako je Sihem ponudio mohar (dogovor o obeštećenju) po 12. retku. Iz svega, dakle, proizlazi jasan zaključak: predbračni je odnos bio sramotan čin u Izra­elu.

 

Amon i Tamara

Amon se zaljubio u svoju polusestru Tamaru, čak se “raz­bolio od ljubavi” (2 Sam 13,1.2). Već u početku se vidi da njegova želja za njom nije bila prava ljubav (redci 3-9) te kako ju je, po savjetu svojeg prijatelja, lukavo doveo k sebi.

Kad su napokon ostali sami, čula je Tamara što joj Amon predlaže: “Hodi, lezi sa mnom!” (redci 10-11). Ona to odbija riječima: “... Nemoj, brate moj...! Ne sramoti me, jer se tako ne radi u Izraelu. Ne čini takve sramote! Kuda bih ja sa svojom sramotom? A i ti bi bio kao bestidnik u Izraelu! (redci 12-13)

Daljnje Tamarine riječi pokazuju da nije bila ravnodušna prema Amonu te da je bila spremna udati se za njega. Amon se mogao njome oženiti, po običajima onog vremena, kao što se oženio Abraham Sarom, svojom polusestrom (Post 20,12), ali on je htio samo spolni odnos s njom. Tamari je to bio sramotan čin te ona predlaže Amonu: “Nego govori s kraljem, on me neće uskratiti tebi.” (redak 13.)

Ali Amon je gluh na njezine riječi te uzima silom ono što nije smio uzeti prije braka. Ali se tada dogodilo ono što se obično i danas ponavlja u predbračnom odnosu: čovjekova nagonska, tjelesna ljubav pretvara se u odbojnost i mržnju: “Nato je odmah zamrzi silnom mržnjom..., te dozva mom-ka koji ga je služio i zapovjedi mu: ‘Otjeraj ovu od mene, izbaci je i zaključaj vrata za njom!’” (redci 15-17)

Svršetak ove “ljubavne priče” je tragičan. Tamara plače, otac David se razgnjevio, a nakon dvije godine Abšalom ubija Amona. Amon je učinio gnusan grijeh, blud i sramotu u Izra­elu i za to je platio glavom.

Priča je prastara, ali djelo koje se u njoj opisuje vrlo je aktualno. “Tako se ne radi u Izraelu!” uzviknula je ona. Je li to bio izraz straha u Tamari ili ona tim riječima izriče Božje načelo? Netko bi možda danas uzimao njezine riječi kao za­starjele i neobvezatne, ili bi rekao “To se danas svugdje radi!” Svakako, to se danas radi oko nas, u svijetu, ali kršćani tako ne čine!

 

Žena Samarijanka

U razgovoru sa ženom Samarijankom Isus ističe da čo­vjek s kojim ona živi nije njezin muž, da živi izvanbračno (Iv 4,16-18). Drugim riječima, njezin odnos s tim čovjekom nije brak.

 

 

A ako se to već dogodilo?

Učinjena je sramota, grijeh, blud, krivnja pred Bogom i Crkvom. Hoće li se sada okrenuti jedno od drugoga, kao da ništa nije bilo te početi “novi život”, ili sve “ispočetka” s novom osobom?

Ne, nikako ne! Bog je objavio svoju milost i oprost svako­me tko se kaje i priznaje te ispravlja i popravlja: “Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.” (Izr 28,13) Kako se popravlja? Vjenčanjem u najkraćem roku.

 

Posljedice predbračnog života

Dr. A. Charles Kinsey ušao je u svjetske enciklopedije nakon što je ispitao spolni život 19.000 parova i napisao o tome dvije knjige. On navodi deset razloga protiv predbrač­nog života:

—         opasnost od zaraze,

—         neželjena trudnoća,

—         mogućnost pobačaja,

—         jak osjećaj krivnje,

—         psihički poremećaji, osobito kod djevojaka,

—         nemir radi kršenja moralnih pravila,
—         opasnost da se brak kao takav zanemari,
—         opasnost od frigidnosti,

—         nesposobnost za brak,

—         velika opasnost da se i nakon ulaska u brak nastavi “slobodan život”.

 

U dvjema studijama zaključak je sljedeći: “Mnogi autori smatraju napokon da suzdržavanje od intimnih odnosa prije braka ide u prilog duševnom i tjelesnom razvoju pojedinaca.”

Dr. Kremer citira dr. Kinseyja i odlučno zastupa potrebu predbračnog suzdržavanja kao uvjeta za sretan brak. Tvrdi da veliki broj muškaraca ne bi stupio u brak s djevojkom slobod­nog života. Prema anketi provedenoj u Francuskoj, više od 70 posto iskusnih supružnika izjavljuje da predbračni život štetno djeluje na brak. Statistika u SAD-u navodi kako 78 posto stabil­nih žena tvrdi kako im se brak raspao zato što su već sve iskusile prije braka. Jedan seksolog kaže:

“Za mlade ljude bolje je da se suzdržavaju od seksualnih odnosa... Takva suzdržljivost ne ostavlja tragove na tjelesnom ni psihičkom biću.

Seksolozi, psiholozi, sociolozi i liječnici odlučno izjavljuju da mladić koji živi poligamno prije braka nije sposoban u braku živjeti monogamno ni svoju ljubav nesebično pokloniti osobi koju je izabrao...” (Večernji list, 13. 2. 1995.)

Za spolne odnose između dvaju ljudskih bića potrebno je vrijeme, osjećaj sigurnosti, intimna atmosfera, a toga izvan braka nedostaje. Namjesto toga vladaju sebični nagoni, strah da će netko naići, strah od trudnoće. Osim toga, sve što je zabranjeno obavlja se u tajnosti, na brzinu, u strahu od kaz-ne.

U tim odnosima što ih je Bog ustanovio, a ljudi ih zloupo­trebljavaju, vrlo je važno to što je Bog usadio u djevojčino srce takve duševne strukture koje se mijenjaju kad se ona predaje prvi put. Od djevojke postaje žena i duboko se veže za čovje­ka kojem se predala. Bog je usadio te duševne promjene u ženin život da bi doista omogućile čvrste veze muškarca i žene u braku.

A što se još događa kad djevojka, koja se i duševno vezala za onog kome se predala, bude od njega napuštena? Ona se nikada neće moći osloboditi tog osjećaja povezanosti, već će cijelog života nositi gorčinu razočaranja.

Djevojka unosi u spolni odnos i osjećaj ljubavi, a ne samo želju za spolnim doživljajem, što je kod mladića mnogo rjeđe. Tu činjenicu uvijek iznova potvrđuju mnogobrojna iskustva, a ako ima iznimaka, one samo potvrđuju pravilo.

Čak i kad se djevojka poslije uda za drugog čovjeka, rane ne zacjeljuju. Brak je opterećen predbračnim događajima te ostaju duboki ožiljci na duši.

Vratimo se Bibliji! Psalmist David je u 38. psalmu opisao posljedice svojeg grijeha: duhovne kazne (1. i 2. redak), tjeles­ne tegobe (3-10), izolaciju (11-16), strah (17-22). U Davidovom je slučaju njegov grijeh jednak grijehu predbračnog života.

 

Prava ljubav

“Ljubav koja nema boljeg temelja od tjelesnih zadovolj­stava bit će tvrdoglava, slijepa i neobuzdana. Čast, istina i svaka plemenita i uzvišena sila razuma bit će podvrgnuti strastima. Čovjek okovan lancima ove zaslijepljenosti ne čuje glas razu­ma i savjesti, nikakav dokaz ni molba ne mogu ga navesti da vidi ludost svoga puta.

Prava ljubav nije jaka i neobuzdana strast. Naprotiv, ona je po prirodi mirna i duboka. Ona se ne zaustavlja na vanjštini, već je privlače unutarnje osobine. Ona je puna mudrosti i rasuđivanja, i njezina je odanost stvarna i trajna...” (TSD, 42)

 

Tri “nazoviljubavi”

Kažemo “nazoviljubavi” jer postoje takozvane ljubavi koje nisu prave. Postoji velika razlika između izražavanja erotičnih osjećaja — simpatije, udvaranja i ljubakanja — i prave ljubavi kod mladeži.

Simpatija je sklonost prema suprotnom spolu, a s pra­vom ljubavi ima veze samo toliko što se mladić i djevojka dobro razumiju, rado druže i traže društvo jedno drugog.

Simpatija može biti nagovještaj, najava ljubavi, ali za razli­ku od prave, zrele ljubavi, nedostaje joj spremnost za jasne odluke, spremnost jedne ili druge strane za ulazak u punu i trajnu životnu zajednicu.

Za simpatiju se još može reći da je početno prijateljstvo dvoje mladih, ali ono prijateljstvo u kojem se izražava poštova-nje i povjerenje. To prijateljstvo ne traje dugo, jer između osoba suprotnog spola ubrzo prelazi u dublje osjećaje.

Udvaranje ili f lert je igra s ljubavlju, svjesna igra koja sadrži neke izraze ljubavi uz opasnost da osjećaji nadvladaju razum. Obično završava gorkim okusom koje donosi razoča­ranje i gubitak vjere u pravu ljubav.

Ljubakanje je vrsta neobvezatnog eksperimentiranja s nekim oblicima i izrazima tjelesne ljubavi, poljupcima, dodi­rom. To je prolazna ljubav koja nježnošću pobuđuje nadu u trajnu vezu, ali u sebi nosi i klicu frustracije, osjećaj izigrano­sti. Ljubakanje postaje opasno kad prelazi u peting, tj. sve je dopušteno osim samog spolnog čina, što vodi u bludnost.

Prava ljubav se prepoznaje kad dvoje izražavaju jasnu, obo­stranu želju i spremnost za punom, isključivom i trajnom brač­nom zajednicom.

 

Što je samozadovoljavanje

Poznati znanstvenik Kinsey u svojim je istraživanjima i anketama utvrdio da se oko 90 posto mladeži od 12 do 15 godina samozadovoljava. U tom su broju uglavnom dječaci, ali nije mali broj i ženske mladeži uključen u gornji postotak. Tijekom sljedećih godina broj se smanjuje na 60 posto.

Mladi pribjegavaju samozadovoljavanju pod utjecajem društva u kojem se kreću, literature i časopisa, filmova te iz radoznalosti. Prisutan je osjećaj krivnje i nemoći da se od toga odviknu.

Roditelji i odgajatelji trebaju otvoreno razgovarati s mla­dima. Treba početi s “higijenom fantazije” i objasniti im uči­nak na njihovu duhovnu odgovornost, ali ne primjenjivati nikakve kaznene mjere.

Biblija se često citira pri spomenu na samozadovoljavanje, i to slučaj s Onanom (Post 38,6-10), premda on nema nikakve veze sa samozadovoljavanjem.

Međutim, Biblija vrlo ozbiljno upozorava mladež na visoku moralno-duhovnu istinu koja održava čistoću tijela, duše i du-ha svakog kršćanina, a ona glasi: “Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama? Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi”. (1 Kor 3,16-17)

 

Što je blud

Riječ blud označava spolni odnos koji je nedopušten i razvratan. Na grčkom jeziku za blud stoji samo jedna riječ: porneia, a otuda i pojam “pornografija”.

Možda je u početku riječ porneia označavala javnu pro­stituciju, ali ista riječ u Novom zavjetu, kao i naši izrazi blud i razvrat, ima šire značenje.

Budući da Božja Riječ od početka do kraja uči da zakon­ska spolna veza pripada samo braku, svaka predbračna spolna veza je nezakonita te se naziva blud i razvrat. Isti izrazi vrijede i za druge spolne veze izvan braka.

Razlika u izrazima je jasna kad se u Novom zavjetu ozna­čuju blud, bludništvo, preljub, preljubništvo: “... Jer će blud­nicima i preljubnicima suditi Bog.” (Heb 13,4) “... I bludni­ke... i za sve drugo što je protivno zdravoj nauci...” (1 Tim 1,10) “Općenito se čuje da među vama ima bludnosti...” (1 Kor 5,1)

Predbračni spolni odnos je blud, bludnost; nedopušten je jer uništava Božji red i znak je pobune protiv Boga. Krist je rekao: “Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, blud­nost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To ukalja čovjeka...” (Mt 15,19-20)

Apostol Pavao još ističe: “Nemojte se varati! Ni bludnici... neće baštiniti kraljevstva Božjega.” (1 Kor 6,9-10)

Budući da sve citirane riječi jasno govore kako spolni od­nosi prije braka izazivaju Božji gnjev i sud, nepotrebno je pita-ti zašto treba čekati brak.

 

Što je preljub

Riječju preljub označava se prekršaj bračne vjernosti. Dru­gim riječima, preljub je spolni odnos bračnog druga s trećom osobom, što je Bog zabranio svojom zapovijedi: “Ne učini preljuba!” (Izl 20,14)

Na taj način Bog štiti brak i obitelj. On je ustanovio brak, sudjelovao u “sastavljanju” muškarca i žene. To “sastavljanje” je tajna kao što je i ljubav tajna. Bog tako čvrsto veže duboku unutrašnjost dvaju ljudskih bića da oni mogu i trebaju ostati cijelog života tako “vezani”.

Isus Krist ide još dalje: “Čuli ste da je rečeno starima: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već — u svom srcu — s njom učinio preljub...” (Mt 5,27-28)

Preljub, dakle, počinje još sa željom za spolnim odnosom koju u svojem srcu gaji oženjen muškarac ili udana žena pre-ma osobi suprotnog spola. “Željeti” ovdje znači stvarati planove kako ostvariti spolni odnos izvan braka s trećom osobom. Ko­vanje planova je već preljub prije samog odnosa.

Po Kristovim riječima u Mt 15,19, da iz srca dolaze zle misli, preljub počinje još u mislima. To potvrđuje i apostol Pavao u 1 Kor 6,9 i Heb 13,4.

“Prije nego što kršćanin učini neki javni grijeh, u njego­vom se srcu odvija, svijetu nepoznat, dugi prethodni proces. Njegov se um ne srozava odjednom od čistoće i svetosti k pokvarenosti, izopačenosti i zločinu. Potrebno je vrijeme dok se bića, stvorena po Božjem obličju, ne spuste do sotonske izopačenosti. Mi se preobražavamo prema slici koju gledamo. Onaj koji se bavi grešnim mislima postupno će se toliko pro­mijeniti da će sa zadovoljstvom gledati grijeh nad kojim se ranije gnušao.” (PO, 198)

 

Još o bludu i preljubu

Spisateljica Ellen G. White u svojim djelima upotrebljava riječ familiarity, a ta engleska riječ znači intimnost, prisnost. Upotrebljava je 30 puta, od toga 25 puta u vezi s našom te-mom. Bliskost izvan braka među suprotnim spolom otvara vra­ta kušnji i slabi otpornost moralne snage. Svaka izvanbračna intimnost odnosno bliskost između spolova, bez obzira je li riječ o oženjenim ili udanim osobama, ili između mladića i djevojaka, korak je prema grijehu. Ona još upotrebljava riječ chastity, čisto, suzdržljivo, ili osobina čistoće na području mo­rala, a riječju fornication, što znači nemoralnost, bludništvo, označava gnusni grijeh. Riječju fornication označava spolne odnose neudanih i neoženjenih osoba, kao i odnose oženje­nog s neudanom ženom ili udane žene s neoženjenim muškar-cem, ili pak oženjenih s tuđom ženom ili udanih s tuđim mužem. Predbračne odnose smatra prekršajem Božje zapovije­di i grijehom.

Izrazom marriage privileges (bračne prednosti) ona ozna­čava dopuštene spolne odnose u braku.

“Sotona trijumfira, a Bog je osramoćen kad mladići i dje­vojke žrtvuju svoju čast. Nesretna i slijepa zaljubljenost po­vlači za sobom gubitak časti, i svadba takvih osoba ne može se proslaviti s Božjim odobravanjem.” (PO, 321)

“Kad ljudi i žene padnu pod zavodnički utjecaj Sotonine sile, gotovo ih je nemoguće izvući iz ove strašne zamke i po­moći im da opet imaju čiste misli i jasno shvaćanje o Božjim zahtjevima... Kad je tako u srcima ljudi sniženo mjerilo mo­rala, njihovo shvaćanje postaje izopačeno, i oni gledaju na grijeh kao na pravdu, i na pravdu kao na grijeh...

Ako netko radije traži društvo onoga čije su misli nečiste i koji živi raspuštenim životom radije negoli u društvu moral­nih i poštenih ljudi, to je siguran znak da se njihovi ukusi i sklonosti slažu i da je njegov moral veoma nizak. Ove zavede­ne i zaslijepljene duše nazivaju ovaj niski stupanj morala vi­sokom i svetom srodnošću duha, duhovnim skladom. Ali apo-stol Pavao vidi u tome utjecaj ‘duhova pakosti ispod neba’ (Ef 6,12), protiv kojih se treba boriti svom silom.” (RS II., 24)

“Da se Eva uzdržala stupiti u razgovor s kušačem, sigur­no bi se sačuvala od Sotonine zamke. A li ona se usudila stu­piti u vezu s njim, i pala je kao žrtva njegovog lukavstva. Tako on još i danas mnoge savlađuje. Oni sumnjaju i kritizi­raju Božje zahtjeve i namjesto da slušaju božanske propise, prihvaćaju ljudska shvaćanja iza kojih se kriju samo Sotonini planovi...

(Sotona) ističe pred svijetom slobodu koju oni mogu uži­vati pod njegovom blagom vladavinom, nasuprot ropstvu koje donose stroge Jahvine naredbe. Na ovaj način uspijeva odvra­titi duše od vjernosti Bogu.” (VB, 432,435)

“Neki uviđaju da je grijeh popustiti svojim željama, ali se izgovaraju time što ih ne mogu pobijediti. Ovo je strašno pri­znanje jednog kršćanina. ‘Da odstupi od nepravde svaki koji spominje ime Gospodnje.’ (2 Tim 2,19) Kako to da ovi kršćani ne mogu pobijediti svoje tjelesne želje?... Duhovni život je zamro i duša je ostala sputana lancima niskih strasti...” (OS, 415)

“Tvoje shvaćanje bračnog odnosa nije bilo ispravno. Brač­ni zavjet ne može ništa raskinuti niti poništiti, osim obešćaš-ćenja bračne postelje. Živimo u opasnom vremenu, kada ne možemo biti sigurni ni u što, osim u čvrstu, nepokolebljivu vjeru u Isusa Krista... Svojim rasuđivanjem ne možeš opravdati svoja shvaćanja. Ljudi nemaju prava da sami sebi stvaraju za­kon, da izbjegavaju Božji Zakon i udovoljavaju svojim sklono­stima. Oni se moraju prikloniti Božjem uzvišenom moralnom načelu pravde...

Bog je spomenuo samo jedan razlog zbog kojega jedna žena može napustiti svoga supruga ili muž svoju ženu, a to je preljub...” (TSD, 314—315)

 

Prijateljstvo bez seksa

Walter Nitsche u svojoj knjizi prenosi Karlov i Helenin razgovor. Hodaju već tri mjeseca i redovito se sastaju. Upozna­li su se na fakultetu. Karlo studira fiziku, a Helena engleski i francuski jezik.

Jedne večeri, dok su šetali, Karlo je rekao Heleni:

— Helena, dogovorili smo se da malo porazgovaramo o nama, o našim odnosima, ali ti si večeras tako šutljiva, kao da si odsutna! Zar me ne voliš više, Helena?

— Volim te, Karlo — odgovorila je Helena i toplo stisnula Karlovu ruku.

— Dobro, pa što ti je onda? Zar se bojiš intimnijih odnosa?

— Ne, od toga nemam straha — odgovorila je Helena i spustila pogled — ali sam uvjerena da tek u braku možemo biti intimni.

Kad je to izrekla, pogledala je opet otvoreno Karla u oči. Karlo se iznenadio i promucao:

— Pa to je neshvatljivo, to ne može biti istina! Živiš li ti u srednjem vijeku?

— Molim te, Karlo, ne budi nepristojan! Imam jasne razlo­ge za svoj stav.

— Oprosti, Helena, ali to me tako iznenadilo! Pa svi to danas čine! Stoga nisam očekivao takvo mišljenje.

— Prvo i prvo, dragi Karlo, nije točno da svi to danas čine — odgovorila mu je Helena. — A drugo, uzimaš li ti mjerila ovog svijeta?

— Ne, svakako ne — umirivao ju je Karlo — ali oboje smo mladi ljudi koji razmišljaju, zar ne? Pogledajmo stvar pod po­većalom. Ako mladić nije spolno aktivan, bit će paraliziran, nesposoban...

— Nikako, Karlo! Spolna nesposobnost ne nastaje zbog nedostatka spolne aktivnosti, već kad se spolnost smatra ne-kim đavolskim izumom ili razvratnošću. Međutim, ja nisam takva. Nisam frigidna, već svjesno želim tako nešto doživljavati tek u braku.

— Znači, smatraš da ta želja postoji samo u meni?

— Točno, Karlo.

— Pa onda ti je jasno, Helena, da je to kao kad je čovjek gladan i žedan. Tko ne jede, gladovat će. Zašto ja ne bih mo­gao svoju spolnu želju zadovoljiti kad mi je kao čovjeku dana?

— Da bi ostao na životu, moraš jesti, ali to ne bih mogla reći za spolnu aktivnost. Uostalom, Karlo, upala mi je u oči ta tvoja ideja o “zadovoljenju želje”. Pa nije djevojka komad čokolade koji se uzima da se “prezalogaji” kako bi se zadovo­ljila želja. Ne postojim da bih zadovoljavala tvoje spolne želje!

— Nisam tako mislio.

— Znaš, Karlo, ja svoju spolnost želim promatrati kao dar kojim tebe, moj najdraži, želim usrećiti, a svakako znam da ćeš i ti mene usrećiti. Ali želim da ta intimna veza počne u od­govarajućem zaštitnom prostoru, dakle unutar pravnog ozrač­ja. Kad netko ima neku želju, ne znači da je mora što prije utažiti. Svakako nećeš razbiti izlog čim vidiš pecivo ili kruh u izlogu i zgrabiti ga da bi zadovoljio svoju želju ili glad. Želje su nam tu da ih na pravi način i razborito utažimo, a intimni odnos zahtijeva zaštitni okvir braka...

— To ti kažeš, draga, ali jedno je jasno: moramo ispitati slažemo li se spolno. Ili misliš da nije važno je li na tom pod­ručju sve u redu?

 

— Nalazim da je i to važno. Oprosti, otvoreno ću te pitati:

što se tu može ne slagati? Možeš li mi to podrobnije objasniti? Karlo je pocrvenio do ušiju i izgledao zbunjen.

— Dobro — napokon je rekao — možda tu neće biti nekih anatomskih problema... Ali riječ je o tome možemo li pružiti zadovoljstvo jedno drugom!

— A o čemu to ovisi?

— Pa o duševnom slaganju i kako prilazimo jedno dru­gom, mislim.

— Točno — nastavila je Helena. — Ali vidi, ako već sada budemo intimni, razočarat ćemo se, jer moramo još obostrano mnogo učiti. O tome smo već razgovarali. Zar ne stoji pred nama mnogo vremena kako bismo naučili biti nježni jedno prema drugom, imati obzira, voditi brigu jedno o drugom, jednostavno — naučiti biti nesebični jedno prema drugom. Još nešto ću ti reći: predbračni intimni život ograničava slobodu namjesto da je omogućuje. Vjerujem da su dvoje koji se vole, koji se osjećaju slobodnim od spolnog povezivanja, doista slobodni da se odluče za trajniji život, a to je brak. Sve su prerane spolne veze usmjerene samo na seks, a međuljudski odnosi samo površni. Znaš i sâm da neki tvoji kolege mijenjuju prijateljice kao iznošene košulje. Takva jednostrana seksualna iskustva izazivaju apetit na nove, sve jače doživljaje, jer su ta­kvim osobama spolne veze s jednom osobom postale dosadne.

Karlo je pozorno slušao to podulje objašnjenje i rekao:

— Točno, Helena, ali ja to s tobom ne želim. Znaš da te volim. Samo sam želio svoju ljubav prema tebi dokazati i tjelesno.

— Jasno mi je, Karlo, ali kod žene mnogo ovisi o psihič­kom ozračju koje vlada. Ona osjeća potrebu za sigurnošću, nježnošću...

— Koja ovisi o vjenčanom listu? — ironično je upitao Karlo.

— Da, dragi moj, i o tome. Tada se nalazimo u vlastitom stanu, ma kakav on bio, nemamo straha da će nas itko izne­naditi, muž i žena smo. Brak ti je kao vrtna ograda koja ogra-đuje bračnu postelju, o osjećajima da i ne govorim...

— Shvaćam — rekao je na to Karlo, zamišljen, — da probna iskustva ne moraju pokazati nemoć...

— Da, probna iskustva nikada ne mogu biti povezana sa stvarnom ljubavlju. Ne može se za probu živjeti ni za probu umrijeti, niti se život u braku može probati! Nedostaju uvjeti, a eksperimenti su lažni i prijevarni. To je kao da pokušavaš učiti plivati u kadi. To je nemoguće. Pravo plivanje zahtijeva dovoljno vode, širinu mora. To more je brak.

— Doista, Helena, imaš pravo. Ta mi ljubav izgleda čvršća, dublja, trajnija, a toga si ti vrijedna. Razmislit ću o svemu tome, ali ti još moram reći da te još više volim i cijenim.

 

< 8. Poglavlje

Sadržaj

10. Poglavlje >