Na prvim stranicama Biblije nalazimo nazive koji nas podsjećaju na obitelj — zajednicu roditelja i djece, i na dom — ambijent u kojem živi obitelj. U raznim je prijevodima Biblije za obitelj uzet izraz porodica, dom, kuća, pleme: “Od njih se razdijeliše ostrva narodna na zemljama svojim, svako po jeziku svojemu i po porodicama svojim...” (Post 10,5 — Daničić) “Oni odgovore: ‘Čovjek nas je neprestano zapitkivao

o nama i o našoj obitelji...’” (Post 43,7) “Ja i moj dom služit ćemo Jahvi...” (Jš, 24,15) “Jahve reče Abramu: ‘Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja, i doma očinskog...’” (Post 12,1)

Unatoč svim pokušajima promjene, zloupotrebe, filozofije ili običaja modernog doba, obitelj je ostala mala ljudska zajednica, jedina pogodna za ljudsku sreću. Nijedan ideal, nikakav drugi osjećaj niti bilo koji simbol ne može tako zagrijati ljudsko srce toplinom i nježnošću kao roditeljski dom.

U djetinjstvu i mladosti dom je pribježište i najljepše mjesto na svijetu, a za odraslog je čovjeka izvor sjećanja koji ublažuje prolaznost života.

Nemoguće je odvojiti brak od obitelji. To su dvije stvarnosti koje se ne mogu razdvajati, koje su intimno povezane. Bračna zajednica je po svojoj naravi određena da se proširi u obitelj. S druge strane, koncepcija koja se stvara o obitelji u određeno doba obvezatno se gradi na idejama koje čovjek ima o braku.

Smisao i svrha obitelji je osigurati oblikovanje i humani napredak osobe kao pojedinca, a njezina se snaga mjeri ve-ćom ili manjom moći da stvara sreću svim svojim članovima.

Bračnim drugovima treba vremena da izgrade obiteljsko ozračje, a osobno prenesu u ono što je zajedničko. Namjesto da pojedinačno stvaraju planove, u obitelji ih stvaraju zajedno. Nakon vjenčanja moraju naučiti govoriti mi namjesto ja i ti po prijašnjoj navici. Treba naučiti da mi nije samo dijalog, već da njihova zajednica sada zahtijeva i širi smisao: mi i naša djeca! Više nije odgovorna jedna osoba, već oboje, zajedno s drugim članovima obitelji.

“Evo, ja i djeca koju mi Jahve dade Izraelu smo znak i znamenje...” (Iz 8,18)

“Nemamo li svi jednog Oca? Nije li nas jedan Bog stvorio? Zašto smo onda jedan drugome nevjerni te skvrnimo Savez svojih otaca? ... Poštuj dakle život svoj i ne budi nevjeran ženi svoje mladosti. Jer ja mrzim otpuštanje žena...” (Mal 2,10.15)

“Obitelj je od Boga osnovana jedinica u kojoj se supružnici potpuno oslanjaju jedno na drugo. Njihova ljubav, nalik na Stvoriteljevu, njihovo je najveće blago. Tako je obitelj najdragocjenije mjesto podrijetla, središte svakog pojedinačnog života i najpogodnija sredina za njegov razvoj. Ona je osnovna jedinica društva, glavni čimbenik njegovog blagostanja, najsigurnije jamstvo napretka, reda i mira.” (Beach)

“Obiteljski krug je sveti krug, posvećeno mjesto, simbol Neba, zrcalo u kojem se ogledamo...

Jedna skladna obitelj svjedoči jače o kršćanstvu nego sve izgovorene propovijedi. Takva obitelj svjedoči da su roditelji uspješno slijedili Božje upute i da će njihova djeca služiti Bogu i Crkvi...

Skladna obitelj je najsnažniji dokaz koji se može dati svijetu o snazi kršćanstva. Ništa kao to ne može preporučiti istinu, jer je ona živo svjedočanstvo o djelovanju njezine praktične sile u ljudskom srcu...

Utjecaj neskladnog doma je dalekosežan i koban za cijelo ljudsko društvo. On se pretvara u plimu zla, koja štetno djeluje na obitelj i društvo u cjelini...” (TSD, 26, 27)

Nažalost, danas obitelj prolazi kroz teške krize koje se ogledaju u mnogobrojnim rastavama, odsutnosti majki, napuš-tenoj i zlostavljanoj djeci i sve češćim samoubojstvima. U njoj je danas sve dopušteno i odobreno. Često se i u kršćanskim obiteljima, koje prihvaćaju moralne kriterije, vidi pravi ponor između vjerovanja i življenja. Mladi i stariji imaju sve manje povjerenja u temeljne vjerske istine.

Ono što danas doživljavamo, događalo se i u prošlosti. U doba proroka Ilije bila je slična situacija: “Tada Ilija reče svemu narodu: ‘Priđite k meni!’ I sav mu narod pristupi. On popravi žrtvenik Jahvin koji bijaše srušen...” (1 Kr 18,30)

Oltari su bili srušeni, razvaljeni. Narod je prinosio žrtve bogu Baalu i božici Aštarti, božanstvima nasilja i moralne iskvarenosti, kojima su Izraelci prinosili vlastitu djecu.

U Novom zavjetu je prorečeno za Ivana Krstitelja: “On će ići pred njim s Ilijinim duhom i snagom, da vrati srca otaca prema djeci, a nepokorne nazoru pravednika, te pripremi Gospodinu sklon narod.” (Lk 1,17)

U doba Ivana Krstitelja oltari su bili opet razvaljeni. On je ustao pripremiti put prvom Kristovom dolasku, pozvati narod na pokajanje, očeve da se vrate svojoj djeci, a djecu da se vrate svojim očevima.

Tako će biti i u vrijeme prije skorog Kristovog drugog dolaska: “Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije nego dođe Dan Jahvin, dan veliki i strašan. On će obratiti srce otaca k sinovima, a srce sinova k ocima, da ne dođem i ne udarim prokletstvom zemlju.” (Mal 3,23-24)

U oba se biblijska teksta govori o obraćenju srca otaca k djeci i srca djece k ocima. To je, zapravo, najava reforme obitelji, obiteljskog života kao načina pripreme za Kristov dolazak. Kao znak vremena prije samog Kristovog povratka, vidljiv je novi oblik obožavanja Baala i Aštarte u knjigama, na slikama i televiziji, kojem roditelji žrtvuju svoju djecu. Djeca promatraju nasilje i spolnu izopačenost i ne obaziru se na opomene i savjete svojih roditelja i odgajatelja. “Danas svijet ima svoje A habe i Izebele... Mnoštvo ima krivi pojam o Bogu i Njegovim osobinama, te služi lažnom bogu kao i poklonici Baala.” (PK, 177)

Sve je više razvaljenih oltara u našim obiteljima: osobno je proučavanje Biblije rijetko, za obiteljska bogoslužja nema vremena ili su sužena na manji broj članova obitelji.

Nema ni negdašnje povezanosti u obitelji. Svatko radi što mu je volja i udaljava se od drugih članova obitelji. Mladi se povode za običajima svijeta, ne haju za savjete i opomene. Osjećaju se usamljenima. Popularna rock skupina pjeva pjesmu o djevojci koja je pobjegla od kuće: “Ostavila je kuću u kojoj je živjela sama tolike godine...”

Druga djevojka piše pismo redakciji novina koje su provele anketu o američkoj obitelji: “Volim svoje roditelje, znam da i oni vole mene, ali su mi upropastili život. Kad god sam im htjela nešto reći ili ispričati, odgovarali bi: ‘Nemam vremena sada, vrlo sam umoran/umorna. To uopće nije važno, zar nemaš pametnijih tema? Tvoji prijatelji su čudni.’ Na posljetku im nisam ništa više govorila i svaka veza s njima bila je prekinuta.” (Times)

Nekada, vrlo davno, Mojsije je podsjetio svoj narod na Božje vodstvo preko Crvenog mora, na pustinju u kojoj su tako dugo boravili, na čuda koja je učinio, na njihove grijehe koji su ih priječili da uđu u obećanu zemlju. Zatim ih je pozvao: “Čuvaj se da ne zaboraviš Jahvu, Boga svoga, zanemarujući njegove zapovijedi, njegove uredbe i njegove zakone... I pošto se najedeš do sitosti, posagradiš lijepe kuće i u njima se nastaniš..., kad se nakupiš srebra i zlata i kada sve tvoje uznapreduje, nemoj da se uznese srce tvoje i da zabo-raviš Jahvu, Boga svoga...” (Pnz 8,11-14)

“Pazite da se vaše srce ne zavede, da ne pođete stranputicom... Utisnite ove moje riječi u svoje srce i svoju dušu... Poučite njima svoje sinove, izgovarajte ih kad sjedite u svojoj kući i kad idete putem... da vaši dani i dani vaših sinova... budu brojni kao dani nebesa nad zemljom...” (Pnz 11,16,18-21)

Tako smo i mi danas dospjeli na granice obećane zemlje. Lutali smo pustinjom ovog svijeta, zaboravili na Gospodina, prestupali Njegove zapovijedi, zanemarili smo ih svakodnevno ulijevati u srca svoje djece. Stoga su nam upućene opomene preko Mojsija, Ilije i Ivana Krstitelja te pozivi na pokajanje i reformu u našoj obitelji, da ne zaboravimo Boga u svojem materijalnom napretku, nego da se vratimo svojoj djeci, a djeca nama, roditeljima, i svi zajedno našem Spasitelju.

Dva oca iz Starog zavjeta

Eli i Samuel su imali sinove: “A Elijevi sinovi bijahu nevaljali ljudi, jer nisu marili za Jahvu ... Ali [Samuelovi] sinovi nisu išli stopama očevim: gledali su na svoj dobitak, primali mito i izvrtali pravicu.” (1 Sam 2,12; 8,3)

Sinovi jednog i drugog Božjeg čovjeka bili su nevaljali i pokvareni. U vezi s njima često se postavlja pitanje: kakva je bila razlika u odgoju među njima?

Eli je samo riječima opominjao svoje sinove, ali bez strogosti u određenim trenucima. Gospodin je pozvao Elija da zaustavi zlo, ali on nije ništa učinio. Bio je nemaran prema slabostima svojih sinova, i oni su gospodarili nad njim.

Samuel je promatrao život Elijevih sinova te je na svoje sinove prenosio pouke koje je primio od svoje majke Ane dok je još bio kod nje. Međutim, za njegove je sinove religija bila samo religija njihovog oca. Ipak, dok su bili u njegovoj kući, pod njegovom rukom i utjecajem, bili su ispravni. Čim su se udaljili od oca, otkrila se njihova narav.

Bog stoga nije osuđivao Samuela, za razliku od Elija.

“Kad bi roditelji koji slijede Elijev primjer u zanemarivanju djece mogli vidjeti posljedice svojeg odgoja, bilo bi im jasno da će prokletstvo koje je palo na Elijeve sinove pogoditi i njih...” (Signs of the Times)

Odgoj djece

Riječ odgoj, po Anićevom Rječniku hrvatskog jezika, znači “svjesno djelovanje na mlado biće u nastojanju da stekne osobine, navike prikladne u društvu”. Čitamo dalje da odgojiti dijete znači “pobrinuti se za potrebe djeteta (djece) i osigurati mu (im) tjelesni, duševni i društveni razvoj...”

“Odgoj skladno razvijanje tjelesnih, duševnih i duhovnih sila. On priprema učenika za radosnu službu u ovom svijetu i za uzvišeniju i radosniju službu u svijetu koji će doći... Zadaća je pravog odgoja... vježbati mlade da misle, a ne samo odražavaju misli drugih ljudi... Takav odgoj pruža više nego da samo disciplinira um... On jača karakter, tako da istina i pošte-nje ne budu žrtvovani sebičnoj želji ili svjetovnoj ambiciji. On jača um protiv zla...” (OD, 11, 14, 15)

Latinski izraz educatio, od glagola educere — učiniti da iziđe, označava djelatnost kojoj je cilj izdvojiti, razviti i popuniti uz pomoć odgovarajuće kulture one prirodne moći i sposobnosti, osobito moralne, da se čovjek usavrši. Tako se govori o odgoju volje, osjećaja, smisla, o vrijednostima osobe ili, jednostavno, o odgoju čovjekovih moći.

Biblija preko Salomona kaže: “Upućuj dijete prema njegovu putu, pa kad i ostari, neće odstupiti od njega.” (Izr 22,6)

“Upućuj dijete” znači odgajati djecu, brinuti se za njih, bdjeti nad njihovim moralnim i duhovnim razvojem. To je najvažnija dužnost roditelja, a zatim svih kasnijih čimbenika odgoja. “U svojoj mudrosti Gospod je odredio da obitelj bude najveća odgojna institucija. Odgoj djeteta treba početi u do-mu. To je njegova prva škola. Tu će ono od roditelja dobiti pouke koje će ga voditi cijelog života — pouke o poštovanju, poslušnosti, strahopoštovanju i samosavlađivanju. Utjecaji obiteljskog odgoja su sila koja odlučuje između dobra i zla. Oni u svakom pogledu djeluju tiho i postupno, ali ako su pozitivni

— dalekosežna su sila koja vodi istini i pravdi. Ako se dijete u domu pravilno ne odgaja, Sotona će ga odgajati preko svojih oruđa. Od kolike je važnosti onda škola u domu...

U radu na odgoju djece majka mora zauzeti prvo mjesto. Dok na ocu počivaju teške i važne dužnosti, majka uvijek mora biti njihov bliži učitelj i drug svojim neprekidnim druženjem s djecom, posebno dok su mala. Ona treba uložiti veliki trud da u svojoj djeci razvije smisao za čistoću i urednost i pomogne da oblikuju pravilne navike i ukus. Ona treba u njima razvijati marljivost, samopouzdanje i spremnost da pomognu drugima, da žive, djeluju i rade svjesni da se uvijek nalaze pred Božjim očima.” (TSD, 164, 166)

Odsutnost roditelja — uzrok problema

Kad govorimo o obitelji, mislimo na skupinu koja obuhva-ća roditelje i djecu. Međutim, u Sjedinjenim Američkim Državama se samo jedna od triju obitelji može tako nazvati. U sve više obitelji nedostaje ili otac ili majka. Broj tako okrnjenih obitelji raste oko dvadeset puta brže nego onih u kojima su prisutna oba roditelja.

Nije čudo što naglo raste i broj rastavljenih. Tijekom ovog stoljeća taj je broj 700 posto veći nego u prethodnom, s tendencijom daljnjeg porasta. Više od milijun djece svake je godine uključeno u rastavu, a 13 milijuna djece mlađe od 13 godina ostaju bez oca ili majke.

Sve više je udanih žena koje rade izvan obitelji, a to znatno utječe na obiteljski život, osobito na malu djecu. Godine 1948. izvan doma je radilo 18 posto američkih majki. U 1971. broj se popeo na 43 posto, a danas ih je više od 50 posto. Ta pojava je pojačala napetost u domovima i pridonijela sve ve-ćem broju rastava. Majke gotovo 6 milijuna predškolske djece nisu u kući zbog zaposlenosti izvan obitelji, a samo je mali broj onih koje su na to prisiljene zbog ekonomskih razloga. U drugoj studiji u Sjedinjenim Američkim Državama utvrđeno je da očevi provode samo 37 sekundi u prosjeku dnevno sa svojom djecom.

Izostanak jednog ili drugog roditelja iz obiteljskog kruga ili pak emocionalna neosjetljivost prema djeci stvara kod djeteta osjećaj odbacivanja. A odbacivanje rađa novi osjećaj mržnje i neprijateljstva. Prema djetetovoj dobi i temperamentu te ako je riječ o ocu ili majci koji nedostaju u domu, u kasnijoj dobi ili kad odraste osoba proživljava traumatske emocionalne sukobe sama sa sobom ili s okolinom. To se događa i u nekrš-ćanskoj i kršćanskoj obitelji.

Često se zbog očeve odsutnosti iz obitelji kod djece razvija neposlušnost, neuspjeh u školi i asocijalno ponašanje. Di-jete se ne može svladati te ne čudi što ih sve više odlazi k psihijatru. Raste i broj samoubojstava, osobito među mlađima od 10 do 14 godina. Naše društvo ima sve više agresivne djece koja pate od depresije sa samoubilačkim namjerama.

“Jedan od najjačih razloga zbog kojih u svijetu postoji toliko zla jest taj što su roditelji prezauzeti onim što je manje važno, a zapostavili su ono što je najvažnije — da se prilagode zadatku strpljivog i ljubaznog poučavanja svoje djece putevima Gospodnjim... Roditelji, nikakav drugi posao ne bi vam smio biti toliko važan da vas spriječi da svojoj djeci ne posvetite sve potrebno vrijeme, kako biste im pomogli da shvate što znači potpuno slušati i vjerovati u Gospoda...

Što ćete požnjeti kao nagradu za svoj napor? Naći ćete svoju djecu pokraj sebe, spremnu da prihvaćaju i surađuju s vama u onome što im vi savjetujete. I onda ćete ustanoviti da svoj posao možete lako obaviti.” (TSD, 165)

Uloga majke

“Majke, na vama počivaju velike odgovornosti. Iako se ne nalazite u narodnim skupštinama... vi možete izvršiti veliko djelo za Boga i svoju domovinu. Vi možete odgojiti svoju djecu. Možete im pomoći da razviju karakter koji se neće kolebati ni popuštati zlu, nego će utjecati na druge da čine dobro. Svojim žarkim molitvama vjere možete pokrenuti ruku koja pokreće svijet.” (TSD, 245)

“Nemoguće je ocijeniti moć utjecaja majke koja se moli... Ove molitve, upućene s vjerom, potpora su i snaga kršćanske majke... Moć majčinih molitava ne možemo dovoljno ocijeniti. Ako je ona vjerom povezana s Božjim Sinom, njezina nježna ruka može zakloniti sina od sile kušnje, a kćerku sačuvati od popuštanja grijehu...” (TSD, 247)

Svećenik je stigao po dogovoru i pozvonio na vrata. Pojavila se najmlađa kći, šestogodišnja djevojčica, i odškrinula vrata da vidi tko zvoni.

Pozdravio ga je i kročio u kuću, ali je djevojčica stajala na pragu i kazala mu:

— Eh, sad ne možete ući!
Svećenik je zastao i upitao zašto. Mala je šapnula:

— Zato što se mama upravo sada moli!

Svećenik je ostao pričekati na ulazu dok se majka moli. Razmišljao je o toj udovici. Upravo je otkrio tajnu odgoja njezine djece. Trojica njezinih sinova, već poodraslih, bili su besprijekornog ponašanja, a i mala kći ih je slijedila.

U zajednici molitve udovica je s Bogom odgajala djecu.

Majka ih čuva

Neki je slikar je naslikao Sotonu kao čovjeka koji sjedi na rubu ponora, a u ruci drži zlatnu kuglu i nudi je ljudima. Mnoštvo pruža ruku prema njoj u gomili koja se komeša. Ljudi se bezobzirno guraju samo da dohvate zlato.

Svi su pogledi uprti u zlato, a nitko ne vidi da između njih i zlatne kugle stoji provalija. Kad se netko uspije probiti kroz masu i rukom dotaknuti kuglu u želji da je stekne, gubi ravnotežu i pada u provaliju. Sotona i dalje nudi zlato i zlurado se smije onima koji ga dohvate i zatim nestanu u ponoru.

Na istoj slici, sa strane, umjetnik je naslikao veliki križ, a kraj križa ženu s djecom. Djeca vide zlatnu kuglu, ona i njih privlači, ali ih majka rukama zakriljuje, brani im da se udalje od nje i pridruže svjetini. Ne ispušta ih iz ruku i, naslonjena na križ, čuva svoju djecu od privlačnosti zlatne kugle i sotonske podle prijevare.

Uloga oca

“Zadaća da dom bude sretno mjesto ne počiva samo na majci. I otac ima svoj dio u tome... On je dužan učiniti svoj dio da bi dom učinio sretnim. Bez obzira kakve su njegove brige i poslovne neprilike, njima se ne smije dopustiti da zasjene njegovu obitelj. On treba ući u svoj dom s osmijehom i ljubaznim riječima.” (TSD, 193)

Osmijeh iskazuje dobro raspoloženje. Osmijeh nije smijeh, podsmijeh, izrugivanje, šala, ali taj mali izraz na licu može rastjerati oblake brige, umor duše i stvoriti ozračje sporazumijevanja i komunikacije.

U jednoj se varaždinskoj ambulanti primarne zdravstvene zaštite nalazi natpis koji, uz liječnikove recepte i savjete, pridonosi zdravlju. U njemu stoji:

“Osmijeh ne stoji ništa, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga tko ga daje. Bljesne poput munje, ali sjećanje na nj može trajati zauvijek. Nitko nije toliko bogat ni toliko siromašan da bi ga mogao uskratiti i svatko njime samo dobiva.

Osmijeh donosi sreću u kuću, pozdrav prijatelju, pomoć pri sklapanju posla. On je odmor umornome, putokaz izgubljenom, Sunčeva zraka žalosnome i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Ali, ne može se kupiti, izmoliti, posuditi ili ukrasti, jer vrijedi zapravo jedino kad se poklanja. A nitko i ne treba osmijeh toliko kao oni kojima se i ne može pokloniti više ništa drugo.”

Očevo pismo sinu

“Čuj me, sinčiću, što ću ti reći dok ležiš u svojem kreveti-ću, ručica stisnutih pod obrazima i gustom, plavom kosom, malo slijepljenom na vlažnom čelu!

Ušao sam sasvim tiho u tvoju sobu. Sjedio sam do maločas u svojoj sobi i čitao novine. Odjednom sam počeo misliti na tebe. Iznenada sam osjetio kako me obuzima stid i morao sam što prije doći k tebi.

Već jutros, kod doručka, morao sam ti nešto prigovarati. Opet si ručnikom samo površno obrisao lice, jelo si progutao a da ga nisi sažvakao, laktovima si se podupro o stol. A kad si se pošao igrati u dvorište a ja na posao, okrenuo si mi se, mahnuo rukom na rastanku, a ja sam skupio obrve i mrko ti odgovorio da podigneš ramena i držiš se uspravno.

Popodne je sve počelo iznova. Kad sam ulazio u kuću, klečao si na zemlji i igrao se u prašini. Vidio sam da su ti hlače poderane pa sam te ponizio pred tvojim malim prijateljima, jer si morao ići kući ispred mene.

Još te vidim kako si plaho ušao u moju sobu dok sam čitao novine, a pogled tvojih očiju jasno mi je govorio kako si žalostan. ‘Što hoćeš opet’, upitao sam te ljutito jer si me prekinuo u čitanju.

A ti, namjesto da si išta rekao, potrčao si k meni, zagrlio me svojim ručicama i poljubio. Stisak tvojih malih ruku govorio mi je o ljubavi koju je Bog usadio u tvoje malo srce i koja ne može nikada uvenuti. A ja sam te odgurnuo i otjerao u tvoju sobu.

Čim si žalostan otišao, novine su mi ispale iz ruku, a srce mi je obuzeo strah. Pa kakav sam to ja? Otac koji uvijek grdi, nalazi uvijek nove pogreške. To je bila moja zahvalnost što si mi poklonjen.

Nemoj misliti da te nisam volio. Samo sam previše zahtijevao od tebe. A ti imaš toliko dobrih strana. Tvoje malo srce je tako veliko, kao zora za brežuljcima. Inače me ne bi mogao grliti uvečer niti poljubiti i reći: ‘Laku noć, tata!’

Ali sada će biti sve dobro! Uzvratit ću ti ljubavlju. Od sutra ćemo biti bliski prijatelji, bit će sve drukčije! Dijelit ćemo sve zajedno — bol, radost, veselje i smijeh. Neću više izgovoriti nijednu nestrpljivu riječ...

Gledam te: ležiš preda mnom u svojem krevetiću, sinčiću moj — žalosna, šćućurena gomilica. Sad tek vidim kako si ma-len...”

Uloga roditelja

“Roditelji trebaju pronaći najbolji i najuspješniji način da zadobiju ljubav i povjerenje svoje djece kako bi ih mogli voditi pravim putem. Oni trebaju zrakama ljubavi obasjati sve članove doma...

Djeca vole društvo i rijetko vole biti sama. Ona žude za nježnošću i sućuti... Samo jedan pogled odobravanja, riječ ohrabrenja ili pohvale bit će kao sunce njihovom srcu, što će im često dan ispuniti srećom.

Roditelji trebaju ohrabriti svoju djecu da se povjeravaju samo njima, da im kažu svoje jade, svoje male svakodnevne neprilike i poteškoće...

‘Nemam vremena’, kaže otac. ‘Nemam vremena odgajati svoju djecu, družiti se s njima i razveseljavati ih...’ Kad im ne pokloniš vrijeme, koje im s pravom pripada, ti im uskraćuješ odgajanje koje im duguješ...

Ako djeca kod svojih roditelja i u svom domu ne nađu ono što zadovoljava njihove želje za prijateljstvom i razumijevanjem, ona će to potražiti na nekom drugom mjestu koje može biti opasno za njihovo srce i karakter.

Poklonite nešto od svog slobodnog vremena svojoj djeci: surađujte s njima u njihovom radu i u njihovoj razonodi i tako zadobijte njihovo povjerenje. Zadobijte i njihovo prijateljstvo. Neka roditelji svoje večernje sate posvete obitelji. Ostavite sve brige i nevolje zajedno sa svojim svakodnevnim poslovima.” (TSD, 173—174)

Vjerski odgoj

“Temelj napretka Crkve postavlja se u domu. Utjecaji što ih pokazuju u obiteljskom životu prenose se i u crkveni život. Stoga prvo u domu treba početi s izvršavanjem crkvenih dužnosti... Vjerski odgoj znači mnogo više od običnog obrazovanja. To znači da se molite sa svojom djecom učeći ih kako se približiti Kristu i iznijeti Mu sve svoje potrebe. To znači da u svojem životu morate pokazati da vam je Isus sve, da vas Njegova ljubav čini strpljivima, ljubaznima, snošljivima a ipak odlučnima da, kao Abraham, zapovijedate svojoj djeci.” (TSD, 294, 293)

Kako je Abraham postupao odnosno “zapovijedao svojoj djeci”? Čitamo u Bibliji što Bog za njega kaže: “Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno...” (Post 18,19)

Abraham nam je dao još jedan primjer koji obitelj treba slijediti u vjerskom odgoju djece i u duhovnom životu cijele obitelji. On je, naime, gradio oltare gdje god bi stigao te oko oltara prizivao Gospodina: “Ondje podigne žrtvenik Jahvi i zazva ime Jahvino.” (Post 12,8)

Taj je žrtvenik bio Abrahamov oltar pred kojim se on molio Bogu. Gdje god bi podizao svoj šator, gradio bi oltar u blizini i pozivao sve članove i pripadnike svoje obitelji da zajedno prinose žrtvu ujutro i navečer.

Obiteljski oltar

Mladenci su otpočeli zajednički život u vlastitom stanu. Njihov se dom sastojao od sobe i kuhinje, ali su bili zadovoljni i sretni.

Muž se obratio svojoj ženi:

— Sve smo sredili u stanu. Imamo skromno pokućstvo, kuhinju, ali nam ipak nešto nedostaje!

— A što to? — upitala je. — Pa imamo sve što nam je potrebno!

— Nemamo svoj obiteljski oltar! — odgovorio je muž. — Sjećaš li se propovijedi o obiteljskom oltaru u kući Ellen G. White, o čemu nam je pastor govorio? Osobno je vidio mali stol, a na njemu Bibliju, pjesmaricu, biblijske pouke. Svakog jutra i večeri oko njega se okupljala cijela njezina obitelj. Ondje se čitala Božja Riječ, pjevalo se i molilo. Takav oltar nama nedostaje.

Žena se nasmiješila. Bilo joj je veoma drago što njezin muž misli o tome. Osjećala je da je u tom njegovom prijedlogu čvrsta građa njihovog sretnog doma. Odmah se složila s mužem te su sagradili oltar Gospodinu u svojem domu. Bio je to mali stol, pokriven stolnjakom ručne izrade, a na njemu Biblija.

Oko tog obiteljskog oltara provodili su najljepše zajedničke trenutke, tu su gradili svoj duhovni život i tako služili Bogu.

Vrijeme je prolazilo i godine se nizale. Stiglo je i troje djece, jedno za drugim u njihov dom, a svako je još u majčinim rukama sudjelovalo u bogoslužju oko obiteljskog oltara. Tako su i djeca rasla u ozračju mira i sigurnosti svojega doma.

Svima su najljepši bili trenuci petkom uvečer, kad su počinjali subotnji dan čitanjem Božje Riječi, pjesmom i molitvom.

Međutim, sunčane dane njihovog sretnog života zamračili su tamni oblaci tuge, suza i boli. Muž i otac se razbolio od neizlječive bolesti i ubrzo umro.

U tuzi i boli, često se pitajući: “Bože, zašto?”, udovica i djeca su zanemarili službu Bogu oko obiteljskog oltara. Djeca, sad već odrasla, počela su zanemarivati svoj dom, izostajati iz kuće, a njihova mati nije imala volje nizašto. Mali stol, obiteljski oltar, stajao je postrani, u zabačenom kutu sobe.

Jednog se dana najmlađi sin, dječak, nije vratio iz škole. Dugo su ga čekali u brizi. Starija braća su ga tražila na sve strane. Javili su i policiji. Tek nakon nekoliko dana strepnje i neizvjesnosti dječak je stigao u pratnji policajca. Našli su ga u dalekom gradu, kamo je pobjegao — lutao je ulicama gladan i uplakan.

Te večeri, sretna što su svi u domu, majka je ustala i rekla:

— Djeco moja, neću sada ispitivati zašto se to dogodilo, niti ću vas opominjati da se nešto slično opet ne dogodi. Ali vas pozivam da se vratimo obiteljskom oltaru kojeg smo zanemarili. Oko njega ćemo se držati, oko njega ćemo opet biti sigurni. Podigao ga je vaš otac. Oko njega smo se okupljali i bili sretni. Vratimo se Gospodinu i Njegovoj Riječi. Samo ćemo tako biti svi zajedno, s našim tatom, kad Isus opet dođe...”

Oko obnovljenog oltara njihovog doma ponovno je odjeknula pjesma, čula se molitva. Mir se vratio u srca majke i njezine djece, utjeha, nada i sigurnost.

“Otac i majka odgovorni su za čuvanje vjere u domu. Neka majka ne optereti sebe velikim brigama da joj zbog toga ne ostaje vremena za duhovne potrebe njezine obitelji... Otac obitelji ne smije prepustiti majci svu brigu oko duhovnog odgoja. Očevima i majkama povjeren je veliki posao i svatko od njih treba izvršiti svoj dio u pripremi djece za ispit na velikom sudu...

Roditelji, uvedite djecu u svoj vjerski život. Zagrlite ih rukama svoje vjere i posvetite ih Kristu. Ne dopustite da vas išta odvrati od vaše obaveze da ih pravilno odgojite. Ne dopustite nikakvom zemaljskom poslu da vas navede da ih zaboravite...” (TSD, 296, 297)

Obiteljsko bogoslužje

Jedan je francuski časopis anketirao bračne parove o tome obavlja li se, i kako, molitva u njihovom domu. Na veliko iznenađenje anketara, odgovori su bili vrlo pozitivni. Neki bračni parovi zajedno se mole u isto vrijeme, ali tiho, u sebi. Drugi se mole glasno, zajedno, jedno ili drugo. Neki prvo čitaju jutarnji redak iz Biblije, razmišljaju u tišini, a zatim se glasno mole. Svi jednako potvrđuju da nekoliko minuta zajedničkog obiteljskog bogoslužja daju veliku snagu u zajedničkom životu.

Jedan muž iz skupine anketiranih kaže: “Dosad smo smatrali ljubav osjećajem, ili vrlinom, ali ne stvaralačkom i djelotvornom silom. Međutim, shvatili smo da će ona doista ispuniti svoj izraz i puninu ako se obratimo Bogu. Spasenje nas čini pravim ljudima. Samo Božjom milošću možemo postati pravi očevi, prave majke, žene, muževi, braća i sestre.”

“Ako je ikada bilo vrijeme da svaka kuća bude dom molitve, onda je to danas. Nevjerstvo i sumnja prevladavaju u svijetu, a bezakonje se svugdje množi. Pokvarenost je ušla u krv ljudske duše i pobuna protiv Boga uzela je maha u javnom životu. Duša je postala metom sotonskih kušnji i ako se ne pruži neka jaka ruka koja će je spasiti, čovjek će otići tamo kamo ga vodi Sotona...

Očevi i majke, skupite oko sebe svoju djecu jutrom i večerom i poniznim srcem iznesite svoje molitve Gospodu za pomoć. Vaši mili su svakodnevno izloženi različitim kušnjama. Svakog dana opasnosti vrebaju i mlade i stare na njihovom putu... Svakog jutra iznova posvetite sebe i svoju djecu Bogu. Ne računajte s mjesecima i godinama, jer oni nisu vaši. Vi imate pred sobom samo jedan kratak dan...

Samo će vječnost otkriti koliko je dobra donijelo bogoslužje u dom. Život Božjeg prijatelja Abrahama bio je život molitve. Gdje god bi razapeo svoje šatore, uz njih je podizao i oltar na kojem je prinosio svoje jutarnje i večernje žrtve. Kad bi šator pomaknuo ili premjestio na neko drugo mjesto, ostavljao je oltar i kad bi koji Kanaanac došao do tog oltara, znao bi odmah tko je tu bio, i kad bi razapeo šator na tome mjestu, popravio bi oltar i pomolio se živom Bogu.” (OS, 313— 315)

Poznato je kakva je važnost vjerskog odgoja naše djece.

Statistički je utvrđeno da naše dijete, u najidealnijem slučaju, dnevno prima duhovnu poduku: ujutro u obitelji oko 15 minuta, uvečer također oko 15 minuta, u crkvi oko dva sata — ukupno oko pet sati tjedno.

S druge strane, dijete provodi prosječno četiri sata dnevno u školi, jedan sat u igri, jedan sat na ulici — ukupno oko 30 sati tjedno bez ikakvog vjerskog odgoja. Dakle, pod utjecajem je svijeta 30, a pod utjecajem Božje Riječi pet sati tjedno. Čiji će utjecaj biti jači?

Kad naiđu problemi i sporovi u obitelji

Što činiti i kako rješavati krizne situacije u obitelji? U svakodnevici našeg obiteljskog života nailaze i poteškoće, sporovi, konf likti. Kako ih nadvladati? Uvući se u sebe, popustiti ili rješavati polovično?

Problem se ne sastoji u pojavama krize, već u načinu kako se one svladavaju. Biblija nas poziva: “Zato odbacite laž i govorite istinu svaki sa svojim bližnjim, jer smo udovi jedni drugih. Ako se ljutite, ne griješite! Neka sunce ne zađe nad vašom srdžbom.” (Ef 4,25-26)

Problem treba “napasti” čim se pojavi. Ne dopustite da se problemi gomilaju, jer će rješavanje biti teže. Saslušajte svakog člana najuže obitelji, pa i djecu. Apostol u takvim slučajevima savjetuje: “Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih.” (Fil 2,4)

Vrijedi se potruditi i procijeniti prijedloge drugoga, a prihvatiti one koji će zadovoljiti obje strane. Tražite svako moguće rješenje koje je na vidiku. U nekim slučajevima postoji još jedno rješenje, a to je ono koje savjetuje apostol Pavao:

“Bez sumnje vam je već to nedostatak što uopće imate par-nice među sobom. Zašto radije ne pretrpite nepravdu? Zašto radije ne pregorite štetu?... Sve mi je dopušteno, ali sve nije korisno...” (1 Kor 6,7.12)

Ne mora čovjek sve reći, osobito ako bi povrijedio tuđe osjećaje ili nanio bol, ali ono što kaže treba biti istinito, iskreno i pošteno.

I na kraju: molite se zajedno kao roditelji, kao bračni drugovi, molite se da Bog učvrsti vaše odnose, da u svakog ulije duh oprosta i snagu da moli za oprost, pomirenje i mir.

Obiteljske financije

Novčana primanja i izdavanja rijetko se spominju ili proučavaju prije braka, ali financiranje odnosno materijalno poslovanje u obitelji može biti jabuka razdora u bračnim i obiteljskim odnosima. Ljudska bića imaju različite stavove prema novcu, a sklona su misliti da njihov dragi ili draga imaju istovjetna mišljenja o raspolaganju njime.

“Novac ne mora biti prokletstvo, on je velika vrijednost ako se pravilno upotrijebi... Novac je stalni ispit čovjekovih sklonosti...” (TSD, 344)

Potreban je stoga poseban sporazum o prihodima i rashodima te vođenje neke vrste obiteljskog proračuna. “Neki to smatraju nevažnim, ali nisu u pravu. Sve troškove treba točno zapisati.” (TSD, 346)

< 11. Poglavlje Sadržaj 13. Poglavlje >