Premda je u prethodnom poglavlju bilo riječi o djeci, ona zaslužuju da ih još jednom spomenemo. Isus Krist je osobito volio djecu i blagoslivljao ih: “Tada mu neki donesu dječicu da na njih stavi ruke i da se pomoli. Kako ih učenici počnu riječima zaustavljati, Isus im reče: ‘Pustite dječicu i nemojte im priječiti da dođu k meni, jer takvima pripada kraljevstvo nebesko.’ I ode odanle pošto na njih stavi ruke.” (Mt 19,13-15)

“Duša djeteta koje vjeruje u Krista toliko je dragocjena u Negovim očima koliko i anđeli oko Njegovog prijestolja. Djecu treba dovesti Kristu i odgajati ih za Krista...” (TSD, 259)

Zanimljiv je primjer Elkane i Ane: Elkana je bio levit, pripadnik Levijevog plemena, pobožan čovjek, bogat i utjecajan. Ostao je Bogu vjeran u vremenu koje je bilo puno pokvarenosti, ali nije bio savršen. Budući da nije imao djece, nasljednika, riješio je problem na svoj način. Uzeo je još jednu ženu osim prve, Ane, i to ne zbog njezinog karaktera, nego zato što je bila lijepa. Zvala se Penina i “zanovijetala je” Ani koja je bila nerotkinja.

Jednog je dana Elkana primijetio da je Ana tužna i upitao je: “Zašto plačeš, Ana? I zašto ne jedeš? Zašto ti je srce rastuženo? Nisam li ti ja vredniji nego deset sinova?” (1 Sam 1,8)

Na taj neukusni mužev komentar Ana nije ništa uzvratila, već se obratila Gospodinu u molitvi. Bila je ljubazna, skromna i savjesna, ali je patila što nema djece. Njezinu je molitvu Bog uslišio te je rodila sina Samuela. Dala mu je ime koje je značilo “izmoljen od Boga”!

U to je doba smrtnost novorođenčadi bila velika, vjerojatno zbog loše prehrane. Stoga su majke u Izraelu dojile svoju djecu dulje nego obično, do treće godine, te ih tako čuvale od bolesti.

Dok je dojila svojeg sina, Ana je stalno govorila o Bogu, učila ga razlikovati dobro od zla i tijekom tih 36 mjeseci ugrađivala u njega karakter i osobnost. Pokazivala mu je sve živo oko sebe — životinje, ptice, cvijeće te ulijevala u njegovo malo srce vjeru u Stvoritelja.

Vrijeme je teklo. Slušala je njegovo čavrljanje, gledala ka-ko raste i razvija se. Bio je njezin sin jedinac. Znala je što se događa u Šilu, mjestu gdje se nalazio svećenik Eli, znala je kakvi su mu sinovi, ali je s povjerenjem u Boga gledala svojeg sina u toj sredini.

Došao je dan kad je dovela sina u hram. Iznenađenom Eliju je rekla: “Ja sam ona žena koja je stajala ovdje kraj tebe moleći se Jahvi. Molila sam za ovo dijete, i Jahve mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Jahvi za sve dane njegova života: ta isprošen je od Jahve...” (1 Sam 1,27)

“Kad Samuel bude primio vijenac slave, on će ga podići pred prijestoljem Božjim u čast Bogu, te odajući s radošću priznanje svojoj majci što je, zahvaljujući njezinim vjerskim poukama i zaslugom Isusa Krista, primio tu besmrtnu krunu.” (TSD, 497)

Ana je rekla: “Zato i ja njega ustupam Jahvi.” Svaka majka koja svoje dijete “ustupa” Gospodinu, daje ga i posvećuje Bo-gu, darovatelju života, učit će svoje dijete da su snaga, vrijeme i razum samo posuđena blaga i da pripadaju Bogu. “Mladi su loze od kojih Bog očekuje rod, upravitelji čiji se talenti moraju umnožavati, svjetlost koja treba obasjati tamu svijeta.” (TSD, 260)

Stoga djecu treba odmalena učiti da budu korisna, da pomažu sebi i drugima. Rad u kući osvježavao bi um i tijelo.

“Roditelji, strpljivo ih učite da obavljaju svoje dužnosti, da budu korisna, da nose terete, jaram dužnosti, jer je rad koristan...” (TSD, 265)

Važna je pritom zajednica roditelja i djece, sastanci preko dana, zajednički objedi. Ima nešto što ujedinjuje obitelj pri uzimanju hrane iz istog izvora, u isto vrijeme, kad su svi oko stola. Nije sve samo u hrani, ali hrana je tako bitan dio života da su promjene vezane uz uzimanje hrane i dogovaranja o tome u obitelji najosjetljivije i mnoge počinju upravo tu (dr. R. Ballentine). Bez obzira na obveze, potrudite se, dakle, da cijela obitelj bar jednom dnevno sjedne zajedno za stol.

Još prije djetetova rođenja otac i majka trebaju tražiti savjet od Boga koji je dao savjete u svojoj Riječi. Očevi i majke “koji daju prvo mjesto Bogu u svom domu” predočuju svijetu svoju uravnoteženu i jedinstvenu obitelj.

Tako je nekada učinio i Manoah, Samsonov otac. Kad je čuo od svoje žene da im je Božji čovjek najavio rođenje sina, pomolio se Bogu: “Molim te, Gospode, neka Božji čovjek ko-ga si jednom poslao dođe još jednom k nama i pouči nas što ćemo činiti s djetetom kad se rodi. Kad se ispuni ono što si rekao... po kojim propisima i kako treba postupati s djetetom?” (Suci 13,8.12)

U roditeljskim je rukama sadržaj života njihove djece, njihova budućnost. Što činiti s djetetom dok je sasvim malo, a što kad postane starije? Po kojim propisima i postupcima odgajati mladež da bi se pripremila za životne zadaće, za susret s kuš-njama, za borbu protiv zla, kako bi shvatila koji je pravi cilj života?

Tako Ellen G. White savjetuje majkama da svoje kćeri uče praktičnim poslovima u kući. Kći treba naučiti ustroj ljudskog tijela i načela higijene, prehrane, odijevanja, rada, odmora i svega što je usko povezano s napretkom njezinog budućeg vlastitog doma. “Shvaćanje”, kaže autorica, “da je nepoznavanje korisnog posla odlika otmjenog čovjeka i žene, protivi se Božjoj zamisli prilikom stvaranja čovjeka. Besposlenost je grijeh, dok je nepoznavanje svakidašnjih dužnosti plod ludosti koja će se u kasnijem životu gorko okajati... Djevojke bi trebale biti osposobljene za neko zvanje da bi, ako je potrebno, mogle zaraditi za svoj život. Uz druga časna zvanja, svaka djevojka treba ponajprije naučiti voditi kućne poslove, biti kuharica, kućanica i krojačica. Ona treba znati sve ono što kućanica treba znati bez obzira je li njezina obitelj bogata ili siromaš-na...

U vremenu razvitka djece potrebna je ljubav i strpljenje njihovih roditelja. Treba razgovarati s njima i uzeti vremena za to, te ih pozivati da svoje probleme rješavaju s njima. Ona trebaju znati da ih roditelji i dalje vole, da se oni za njih mole Bogu i da su za njih uvijek tu. U to vrijeme djeca postavljaju pitanja o smislu i cilju svog života, i otvorena su za savjete i upute. Istina, već žele uživati ugodne strane života odraslih, ali ne i nositi njihove odgovornosti. Međutim, moraju znati da njihovi roditelji imaju pravo paziti na njihovo ponašanje, a tu pripada i njihova briga o izboru njihovih prijatelja, o upotrebi njihovog slobodnog vremena, o razini njihovog duhovnog života.” (TSD, 78, 172)

Metode ukora i kažnjavanja

U Bibliji se na više mjesta govori o ukoru, karanju i kažnjavanju. Primjerice: “Tko štedi šibu, mrzi na sina svog, a tko ga ljubi, na vrijeme ga opominje... Ne uskraćuj djetetu opomene, jer udariš li ga šibom, neće umrijeti...” (Izr 13,24; 23,13)

U savjetu očevima apostol Pavao ne spominje šibu, već kaže: “A vi, očevi, ne ogorčujte djece svoje, već ih odgajajte stegom i opomenom Gospodnjom...” (Ef 6,4)

“... Držite na umu da su djeci potrebne ne samo opomene i karanja nego i ohrabrenja i pohvale i ugodna toplina vaših ljubaznih riječi.” (TSD, 12)

Dakle, u ispravljanju dječjih pogrešaka ili u ukoravanju koristan je ovaj savjet: “Nastojeći da kod svoje djece uguše i isprave naslijeđene sklonosti k zlu, roditelji trebaju pokazati dvostruko više strpljivosti, ustrajnosti i ljubavi... Riječ izgovorena u dobro vrijeme može biti kao dobro sjeme u mladom umu, i može povesti male noge na pravi put. Međutim, po-grešna riječ može povesti njihove noge na put propasti.” (TSD, 154, 404)

Kad se ukaže potreba za ukorom ili kažnjavanjem, riječ šiba možemo zamijeniti riječju ograničenje, restrikcijom nečega što dijete voli, ali mu se uskraćuje u znak roditeljskog negodovanja. Ta vrsta kažnjavanja, uz objašnjenja bez srdžbe i gnjeva, vrijedi više nego šiba.

Šiba ili kamen

Švedska spisateljica Agneza ispričala je događaj sa svojim sinom kojem je tada bilo oko pet godina.

Dječak je učinio nešto što nije smio. Znao je da je skrivio i sad je stajao pred majkom pognute glave.

— Znaš li da sada moraš biti kažnjen za to? — upitala sam ga.

— Znam, mama, — odgovorio je natmureno.

— Dobro, idi onda u dvorište, nađi jednu dobru šibu i vrati se! — naredila sam mu.

On je pošao u dvorište laganim korakom, ali se dugo nije vraćao. Već sam se počela pitati zašto se ne pojavljuje s tom šibom.

Napokon je moj sin stigao i rekao mi:

— Mama, nisam našao nikakvu šibu u dvorištu, već samo

ovaj kamen. Ispružio je ruku koju je dotad držao iza leđa i dodao:

— Ako mi baš hoćeš zadati bol, možeš i ovim kamenom!

Oči su mi se ispunile suzama. Zagrlila sam sinčića i kazala mu:

— Neće mama tebi zadavati bol, sine!

Uzela sam taj kamen iz njegove ruke i stavila ga na ormar u kuhinji kako bi me stalno podsjećao da ne zadajem bol svojem djetetu.

Usporedba različitih odgojnih sustava

Roditeljima stoje na raspolaganju različiti sustavi odgoja, odnosno različiti načini upravljanja životom njihove manje ili veće djece. Svaki od tih sustava nosi i rezultate. Važno je izvr-šiti pravi izbor. Evo par primjera:

Bezuvjetni autoritet: “Uopće ne želim znati što ti misliš ili osjećaš. Ja sam tvoj otac/majka i stoga zahtijevam od tebe da postupiš onako kako ti kažem. Ovo je kuća tvojih roditelja, njihov dom, njihov način života, i dokle god si za mojim stolom, moraš slušati!”

“Ja ću te naučiti: ne smiješ više tako raditi, inače teško tebi... Tvoje mišljenje me ne zanima, ja znam više od tebe i put kojeg sam ja izabrao najbolji je za tebe.”

Sustav pune slobode: Nema kontrole! Onaj tko glasnije viče, uvijek ima pravo. Mješavina pohvala i prigovora, a bez rezultata. Primjerice: “Ivane, stavi to na svoje mjesto!” A je li Ivan to stavio na određeno mjesto ili nije, svejedno je.

U tom sustavu nema poštovanja tuđih prava — svatko se bori za svoja, a omalovažava tuđa. Tako se rađa i raste odbojnost i gorčina.

Kooperacija: To je sustav suradnje roditelja i djece, bila ona još mala ili već odrasla. “Reci mi što osjećaš. Trudit ću se da te shvatim i razumijem, podijelit ću s tobom tvoje brige i zajedno ćemo riješiti probleme. Ovo je naš dom, udružimo svi sve svoje sposobnosti da ga što više uljepšamo!”

U tom sustavu se razvijaju osjećaji odgovornosti, a primjena kazne vrši se kao posljednje sredstvo, i to s ljubavlju, a ne u gnjevu i strogosti bez ljubavi.

Treba znati slušati, surađivati: “Slušam tvoje mišljenje!” Svaki član obitelji ima vlastitu vrijednost u Božjim očima i prema njemu se svatko odnosi s poštovanjem i dostojanstveno.

Kazna

Čovjeka čiji je četrnaestogodišnji sin išao u školu jednog je dana posjetio dječakov učitelj. Razvio se sljedeći razgovor:

— Je li vaš sin bolestan?

— Ne! Zašto?

— Nije jučer bio u školi.

— Doista?

— Ni prekjučer.

— Zar je to moguće?

— Ni dan prije toga!

— To me doista čudi.

— Mislio sam da je bolestan i smatrao sam svojom dužnoš-ću da ga posjetim i vidim kako mu je.

— Mnogo vam hvala što ste nas posjetili i upozorili!

Čim je učitelj otišao, otac se uputio u potragu za svojim sinom. Dječak je odmah shvatio da je djelo izišlo na vidjelo!

— Dođi u moju sobu, Zdravko! — pozvao ga je.

Kad su sjeli, otac je objasnio:

— Tvoj učitelj me je posjetio i obavijestio me da već tri dana nisi bio u školi. Međutim, ti si nas ostavio u uvjerenju da redovito ideš na nastavu. Zar se nisi sjetio da sam uvijek imao povjerenja u tebe i često govorio kako sam čvrsto uvjeren da me moj Zdravko neće nikada prevariti? Kako si mogao tri dana živjeti u laži? Shvaćaš li kakvu si nam bol nanio?

Obojica su ustala, a otac je nastavio:

— Ti znaš, sine, da postoji sveti zakon koji zahtijeva da svaki grijeh bude kažnjen, da su grijeh i kazna nerazdvojni. Pogriješio si, a na meni kao Božjem predstavniku leži odgovornost da ti odmjerim kaznu koju si zaslužio. Idi sad u potkrovlje! Tamo ćemo ti namjestiti postelju, tamo ćeš dobivati i hranu, ali to mjesto nećeš smjeti napustiti onoliko dugo koliko si proveo u laži — tri dana i tri noći!

Zdravko je ostao bez riječi. Zajedno su pošli u potkrovlje i na podu namjestili ležaj. Otac je poljubio sina i ostavio ga samog s njegovim mislima. Kad je došlo vrijeme večere, otac i majka su sjeli za stol, ali su im zalogaji zastajali u grlu dok su mislili na svojeg jedinca. Nakon večere sjeli su da se odmore. Otac je uzeo novine, a majka je pokušala nešto šiti. Nije išlo.

Sat je izbio devet, zatim deset.

— Zar ne ideš spavati— upitala je majka oca.

— Nikako mi se ne ide. Još ću malo pričekati!

— I ja ću još ostati!

Jedanaest sati. Ponoć! Pošli su spavati iako im san nije dolazio na oči. Pravili su se da spavaju, ali nisu mogli. Napokon je majka prekinula tišinu:

— Zašto ne spavaš?

— Kako znaš da sam budan? — odvratio je otac glasom koji se samo njemu činio čvrst. — A što je s tobom?

— Kako mogu spavati kad stalno mislim na našeg sina samog u potkrovlju?

— To i mene muči!

Sat je izbio jedan, zatim dva, a san nije dolazio. Tada je otac iznenada odlučio:

— Ne mogu više! Idem gore spavati s njim!

Uzevši svoju posteljinu polako je pošao na prstima, tiho otvorio vrata potkrovlja i prišao ležaju koji je bio obasjan mjesečinom. Spazio je dječakove širom otvorene oči i mokre obraze. Bez riječi je legao kraj njega, pokrio se i začas su otac i sin zaspali čvrsto zagrljeni. Sljedeće večeri je otac kao usput rekao majci:

— Laku noć, mama! Ja idem k Zdravku! Isto se dogodilo i treće večeri. Tri noći je otac dijelio kaznu sa svojim sinom.

Nikoga ne bi trebalo iznenaditi što je dječak promijenio svoje ponašanje i postao primjeran mladić.

Dječakova molba roditeljima

“Dajte mi hranu koja mi odgovara, toplinu i utjehu koja

mi je tako potrebna. Dajte mi sigurnost koju samo vaša ljubav može dati. Pustite me da se radujem svim svojim osjetilima, dajte mi

stvari koje mogu osjećati, mirisati, dodirivati, slušati i razbijati... Dopustite mi da iskušam svoju snagu, da puzim, sjedim, ustanem, hodam, skačem, penjem se... Nemojte me kažnjavati zato što sam se naljutio jer sam se prevario. To je samo po sebi dovoljno.

Govorite mi srcem, rukama, jer ne razumijem uvijek vaše riječi.

Dajte mi moj vlastiti kutak u stanu, da pripada samo meni.

Dopustite mi da postavljam pitanja i odgovorite mi na njih.

Dopustite mi da stječem vlastita iskustva, da se smijem malim, beznačajnim stvarima iako to izgleda besmisleno u va-šim očima.

Dopustite mi da nosim i neke odgovornosti u granicama svojih mogućnosti.

Kad mi kažete: ‘Učini ovo ili ono’, recite mi zašto.

Budite pošteni i vjerni prema meni da bih i ja mogao biti takav prema drugima.

Pokažite mi, primjerice, da je obećanje — obećanje. Ne lažite mi.

Ne zastrašujte me prijetnjama da me nećete više voljeti kad učinim nešto što ne valja.

Ne govorite mi o strahu jer mi je moj već dovoljan.

Učite me gledati unaprijed i radovati se onom što dolazi...”

Vaš sin

Najljepši rođendanski poklon

Mladi odvjetnik Josip sjeo je u vlak na putu kući. Našao je mjesto u praznom odjeljku i uzeo novine da pročita što ima novog. Na sljedećoj je postaji ušao u odjeljak neki pognuti putnik u prljavoj odjeći, lica obrasla u bradu. Sjeo je nasuprot odvjetniku, a iz njega se širio zadah alkohola i duhana.

Odvjetnik je nastavio čitati novine s osjećajem nelagode. Povremeno bi pogledao suputnika. Učinio mu se poznatim, kao da ga je negdje već vidio. Držao je novine pred sobom, ali nije čitao. Razmišljao je odakle mu u svijesti i sjećanju to lice polupijanog odrpanca. Najednom se sjetio. Odložio je novine i upitao čovjeka:

— Pavle, Pavle, jesi li to ti?

Čovjek je podigao pogled i upro ga bez riječi u odvjetnika. Zatim je rekao:

— Da, ja sam Pavle, a vi?

— Pavle, pa ja sam Josip, sjećaš li me se? Pohađali smo zajedno gimnaziju! Prošle su godine, ali sam te prepoznao!

— Ah, da, sad se i ja sjećam! — odgovorio je Pavao — Samo je to doista bilo davno...

— Pavle, — nastavio je Josip — pa kako to izgledaš? Ti, sin svojeg oca, poznatnog odvjetnika u glavnom gradu!

— Oh, pa izgledam kako izgledam — promrmljao je Pavao.

— Jesam sin svojeg oca, ali ja oca zapravo nisam ni imao. I nastavio je promuklim glasom:

— Znaš, moj otac nikada nije imao vremena za mene. Po-sao mu je bio važniji od mene. Novac, novac, samo novac. Zato i izgledam ovako, kako ti veliš...

Razgovarali su još neko vrijeme. Odvjetnik je stigao u svoje mjesto, a Pavle nastavio put.

Dok se vraćao kući, odvjetnik je pod dubokim dojmom ovog susreta razmišljao o svojem sinu, malom petogodišnjaku. “Vidiš”, govorio je sâm sebi, “danas je mojem sinu rođendan, a ja sam mu zaboravio kupiti dar. Sigurno budan čeka rođen-danski poklon... No, pa dat ću mu novca, neka mu mama kupi nešto!”

Ali, odjednom je stao. Sjetio se što mu je Pavle rekao za svojeg oca: “Novac, samo novac!” Sjetio se i onih njegovih gorkih riječi: “Ja oca nisam ni imao, zato sam danas ovakav.”

Još je Josip dugo tu stajao. I onda je odlučio. Izvadio je papir iz bilježnice, uzeo olovku i nešto pisao. Napisano je stavio u omotnicu i zalijepio je. Na omotnici je ispisao punu adresu svojeg malog sina i dodao: Rođendanski poklon mojem sinu. Kad je stigao kući, jedva je otvorio vrata, a njegov je sin viknuo: “Evo tate!” i potrčao mu u susret. Dok je još odlagao ogrtač i stavljao torbu na mjesto, sin ga je upitao:

— Tata, što si mi donio za rođendan?

— Pričekaj malo, sine. Zovni mamu, sad ću doći u sobu!

Uto je stigla i mama te su svi troje ušli u sobu. Sin je upro pogled u očevo lice očekujući odgovor, a ni njegova majka nije bila manje znatiželjna.

— Pa, sine, tata ti je donio za rođendan poklon, najbolji i najskupocjeniji koji sam mogao naći. Evo, tu je u omotnici.

Dječačić je uzeo omotnicu i počeo je okretati. Omotnica je bila tanka, a u njoj nije bilo ničeg opipljivog. Osmijeh je nestao s malog lica. Vidljivo razočaran, pružio je omotnicu majci. I ona je, pomalo razočarana, pogledala muža pa počela čitati što piše na omotnici: Rođendanski poklon mojem sinu.

Pomislila je da je u omotnici novac te ju je otvorila. Sinčić je pozorno pratio svaki njezin pokret, otac je šutio, a iz majčinih su očiju počele teći suze dok je čitala pisamce. Ponovno ga je čitala, sada glasno:

“Sine moj, od danas ću s tobom provoditi po jedan sat svakog dana, a subotom i nedjeljom cijele dane, da se nas dvojica zajedno igramo, idemo na izlete, budemo više zajedno nego ikada dosad. To ti je moj rođendanski poklon, sine, kako bi znao da imaš oca. Tvoj tata!”

Kad je dječačić to čuo, za trenutak je zastao. Nije odmah shvatio, ali odjednom je viknuo od sreće: “Tata, tata, pa to mi je najljepši poklon za rođendan!”

I čvrsto mu se objesio oko vrata. Svi troje, zagrljeni, slavili su ovu najljepšu rođendansku večer.

< 12 Poglavlje Sadržaj 14. Poglavlje >