Godine prolaze, dolazi treća životna dob, što je suvremeni naziv za starost. Starost se u Bibliji spominje kao “zli dani”: “I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego dođu zli dani i prispiju godine, kad ćeš reći: ‘Ne mile mi se.’” (Prop 12,1)

Starost za kršćane ne mora biti “zla”. Možda će nekome biti doista teška, ali problemi koje nosi mogu se riješiti.

Supružnici su već dugo u braku. Premda su se uzeli iz ljubavi, premda se nisu tragično odnosili prema krizama, ipak se njihov intimni život promijenio.

“Iako se u braku mogu pojaviti poteškoće, supružnici trebaju u svojim srcima sačuvati Božju ljubav... Budite ljubazni, strpljivi i popustljivi, uviđavni i uljudni. Božjom pomoći i mi-lošću uspjet ćete ponovo usrećiti jedno drugoga, kao što ste to obećali u svom bračnom zavjetu...” (TSD, 160, 102)

Način kojim rješavate nastale probleme otkriva nekoliko važnih istina o vama samima. Ako zanemarujete problem, pravite se kao da ne postoji ili odbijate suočiti se s njim, znak je da ste nesigurni, da vam nedostaje osjećaj odgovornosti ili povjerenja u sebe. Zajedničko rješavanje problema ili nekog teškog pitanja znači najveću radost jer je to pravo zajedništvo, dokaz obostranog uvažavanja. Svaka krizna situacija u starosti čini se većom nego bilo koja u prijašnjim razdobljima, ali je to nova prilika zajedničkog rasta koji zahtijeva strpljenje, otvorenost duha, raspoloženje i vrijeme. Čimbenik vrijeme možda je izvor najvećeg broja poteškoća u braku u toj dobi.

Samoća

Mnogim je osobama samoća, izolacija iz društva i nemar djece prema roditeljima veliki problem starosti. Stoga je važno prihvatiti starost, jer i ona ima svoju lijepu stranu. Sjećanja na puni život u prošlosti uljepšavaju dane u samoći. U Bibliji čitamo: “Sijede su kose prekrasna kruna, nalaze se na putu pravednosti!” (Izr 16,31)

Isticanje sijedih kosa upućeno je najviše djeci ostarjelih roditelja. “Neka djeca dobro zapamte da u najboljem slučaju ostarjeli roditelji imaju malo radosti i utjehe. Ništa ne može tako ožalostiti njihovo srce kao očita nebriga njihove djece. Ožalostiti ostarjelog, bespomoćnog oca ili majku jest najveći grijeh koji djeca mogu učiniti...

Zar je moguće da su djeca postala tako neosjetljiva prema potrebama oca i majke da nisu spremna, koliko je to u njihovoj moći, da dragovoljno učine sve, stražeći nad njima nepokolebljivom brigom i posvećenjem? Zar je moguće da neće smatrati zadovoljstvom da posljednje dane svojih roditelja učine njihovim najljepšim danima?” (TSD, 331—332)

“Igramo se vlaka”

Stari, umirovljeni profesor sjedio je na klupi u parku. Osjećao se tužnim, tako usamljenim.

Uto začuje dječju graju i pokraj njega projuri skupina malih dječaka trčeći jedan za drugim. Svaki je držao ruku na ramenu dječaka ispred sebe i tako u nizu utrčaše među drve-će. No, dječak u posljednjem redu pred samim rubom šume ispusti ruku s ramena svojeg druga i zastane. Svi dječaci odju-riše, samo je on ostao tu, nedaleko profesora, miran i šutljiv.

Profesor ga je promatrao i malo zatim mu rekao:

— Eh, sine moj, kako vidim, svi su te ostavili. Ostao si

potpuno sâm. Sâm si sada kao i ja. A dječak se okrenuo i odvratio:

— Neću ja biti dugo sâm. Znate, igramo se vlaka. Svaki je od nas jedan vagon. Ja sam bio posljednji vagon i otkvačili su me. Sada čekam da vlak opet dođe. Dečki će me prikvačiti za njega i neću više biti sâm!

Da, samoća je teška, nepodnošljiva. Treba se “prikvačiti” za neki vlak u kojem ima putnika i putovati u društvu. To je bila i odluka usamljenog profesora.

Oporuka

Stariji ljudi razmišljaju o svojem imetku s punim pravom, ali namjerno izbjegavaju razmišljati o stvarnosti života. Radili su cijelog života, štedjeli za starost i vjerovali da su im dani starosti osigurani. Ali muž je iznenada umro. Udovica je ostala sama, nisu imali djece, a pokojnik nije imao ni braće ni sestara. Njihova ušteđevina nije bila mala, ali su se na ostavinskoj raspravi pojavili neki daleki rođaci i zahtijevali svoj dio unatoč tome što bi, podijeljen na njih sve, bio neznatan. Rođaci nisu ni poznavali pokojnika, čak nisu znali ni da postoji, ali udovica je, po zakonu, morala dijeliti s njima svoj skromni imetak.

Stoga je vrlo važno da starije osobe otvoreno razmotre svoju neposrednu budućnost i jednostavno sastave oporuku. “Oni koji su vjerni upravitelji Gospodnjim sredstvima znat će kako stoji njihov posao i kao mudri ljudi bit će spremni za nepredviđeni slučaj. Ukoliko se vrijeme milosti za njih iznenada završi, oni neće ostaviti tako veliku brigu onima koji će biti pozvani da srede njihovu ostavštinu...

Mnogi ne misle na oporuku dok su još u dobrom zdravlju. Ali treba poduzeti odgovarajuće mjere... Oni su dužni da pitanje svog imanja urede tako da ga mogu u svako doba ostaviti.

“Oporuku treba načiniti tako da bude zakonski ispravna. Načinjena, ona može godinama stajati a da nikom ne nanese štetu... Dijeleći oporukom svoju imovinu rođacima, nemojte zaboraviti Božje djelo. Vi ste Božja oruđa, upravitelji Njegove imovine i stoga Njegovi zahtjevi trebaju dobiti prvo mjesto. Naravno, vaša supruga i djeca ne smiju ostati bez ičega; ako su u oskudici, treba se pobrinuti i za njih. U svoju oporuku ne unosite veliki popis imena svojih rođaka, koji nisu u oskudici, a samo zato što je to uobičajeno...” (TSD, 366—367)

Imamo savjet i u Bibliji: “U ono se vrijeme Ezekija razbolje nasmrt. Prorok Izaija, sin Amosov, dođe mu i reče: ‘Ovako veli Jahve: Uredi kuću svoju, jer ćeš umrijeti; nećeš ozdraviti...’” (2 Kr 20,1)

Ta opomena “uredi kuću svoju” odnosila se na oporuku. Svaki čovjek stječe vrijednosti i sredstva tijekom života, ali odlazi praznih ruku kad dođe njegov čas. U prispodobi o bo-gatašu čije je polje obilno rodilo te je govorio svojoj duši: “‘Dušo, imaš mnogo dobra u zalihi za brojne godine, počivaj, jedi, pij, uživaj!’ ‘Luđače — reče mu Bog — još noćas zatražit će ti se natrag duša. Komu će pripasti ono što si skupio?’”

— Krist je dao zaključak o onima koji misle samo na sebe:

“Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne sabire bogatstvo koje pred Bogom vrijedi.” (Lk 12,16-21)

“Hodi, ženo!”

“Hodi, ženo, sjedni kraj mene, na ovu klupu pred kućom. To je tvoje pravo. Evo, već smo četrdeset godina zajedno.

Večer je tako ugodna, a nastupila je i večer našeg života. Zaslužila si da se malo odmoriš. Djeca su nam odrasla, otišla su od nas svatko svojim putem. Ponovno smo sami, nas dvoje, kao kad smo se uzeli, u početku...

Sjećaš li se, ženo? U početku nismo ništa imali. Sve je trebalo stvarati, trebalo je hrabrosti i ustrajnosti.

Trebalo je ljubavi, jednom riječju, a ljubav nije bila ono što smo u početku mislili.

Ljubav nisu bile samo nježne riječi koje se šapuću na uho. Vrijeme života dugo traje, a dan vjenčanja i svadbe samo je jedan dan. Tek otada, sjećaš li se, život je stvarno započeo.

Došla su i djeca. Trebalo ih je hraniti, odijevati, podizati, a kad su bili bolesni, ti si bdjela po cijele noći, a ja radio od jutra do mraka.

Bilo je trenutaka kad nam je izgledalo da ne napredujemo, već nam je gore no što je bilo.

Sjećaš li se, ženo? Sve one brige, sve nedaće! Ali ti si bila tu. Ostali smo vjerni jedno drugom. Ja sam se mogao osloniti na tebe, a ti na mene.

Imali smo sreću što smo bili zajedno. Oboje smo se bacili na posao, izdržali smo.

Prava ljubav nije ono što se misli. Nije to ljubav od jednog dana, već ona koja uvijek traje, koja pomaže, hrabri i razumije.

I malo-pomalo sve se sredilo. Djeca su odrasla, dobro su prošla u životu. Ugledali su se i na nas.

Učvrstili smo svoju kuću. Kad sve kuće budu tako čvrste, i Zemlja će biti čvrsta.

Stoga sada sjedni kraj mene i gledaj. Sad je vrijeme žetve i zbiranja.

Večer je tako ružičasta... dođi malo bliže k meni, ne govorimo više, nemamo potrebe za razgovorom.

Budimo samo još malo zajedno...”

< 14. Poglavlje Sadržaj Bibliografija >