| < 9. Poglavlje | Sadržaj | 11. Poglavlje > |
Sada kada imamo jasniju predstavu o
ličnosti Isusa Hrista – Mesih Ise, možemo bolje razumjeti i Njegovo poslanstvo.
On na Zemlji i jeste bio poslanik, ali s posebnom porukom i zadatkom od
presudnog značaja, za nas grešne i smrtne. Slavni Kur'an govori o tome da
postoje različiti nivoi zvanja među poslanicima i njihovom poslanstvu. Isusovo
poslanstvo bilo je jedinstveno. Na temelju Božijih Objava vidjećemo i
zašto.
"Neke od poslanika odlikovali smo
više nego druge. S nekima od njih je Allah govorio, a neke je za više stepeni
uzdigao. A Isau, sinu Merjeminu, jasne smo dokaze dali i Džibrilom ga
podržali..." (Kur'an 2,253.)
"Oni su u Allaha – po stepenima. A
Allah dobro vidi ono što oni rade. Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad
im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove
kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u
očitoj zabludi." (Kur'an 3,163-164.)
Kao utjelovljena Riječ Allahova i
Duh od Njega, Isus Hristos je preko Marije, svoje majke, došao na ovaj svijet da
bude novi predstavnik čovječanstva,
umjesto praoca
Adama kroz koga smo, nasljedivši grešnu prirodu, pali pod ropstvo sotone,
grijeha i smrti. Mesih Isa, kao novi Adam, jedini pravi čovjek među nama, neporočan i čestit, došao je da nas
oslobodi i očisti od toga zla. Zato
je u Kur'anu Isus poistovjećen sa Adamom:
"Isaov slučaj je u Allaha isti kao i
slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: "Budi!"- i on bi."
(Kur’an 3,59.)
Adam nije imao prirodnog oca. Kao
takav, on je bio jedinstven slučaj među ljudima. Bog je njegov Tvorac, koji je
za tu svrhu upotrijebio zemlju. Zemlja je njegova "majka" iz koje je iznjedren i Zato je
nazvan Adam (Adem) što znači Zemljan
(Ilovača). Isus takođe nema prirodnog oca. On nije stvoren doslovno od zemlje,
ali je u tu svrhu poslužilo Marijino (Merjemino) tijelo, koje u nekom smislu
jeste "zemlja". Suština Božije poruke jeste u tome da
ni Adam ni Isus nemaju prirodnog oca, da su stvoreni natprirodnim putem, od
strane samoga Tvorca i da je u tu svrhu poslužila zemlja, odnosno, Marijino
tijelo. Tako je Isus postao drugi Adam i u pravom smislu čovjek kao i svi mi. On
je preko Marije uzeo na sebe grešnu ljudsku prirodu. Za razliku od Adama, koji,
kad je stvoren, nije imao grešnu prirodu (stvoren je od zemlje neopoganjene
grijehom), Isusu je naprotiv, dodjeljena grešna Marijina priroda, kakva je bila
i Adamova, poslije pada u grijeh. Zato je stalno bio iskušavan. On će tu prirodu
u sebi ipak ukrotiti i pobijediti; da bi ta pobjeda, novog predstavnika
čovječanstva, bila pripisana nama grešnima koji vjerom prihvatamo taj dar. Time
nam On vraća ono što je prvi Adam izgubio. Tu pobjedu je Isus ostvario samo uz
Božiju pomoć i intervenciju koja je bila prisutna od momenta Njegovog
natprirodnog začeća, pa do povratka na Nebo k Bogu Ocu. Milostivi je to činio,
najprije preko anđela, zatim preko Marije, koja se brižno starala o svom
djetetu, dok ono nije postalo svjesno svog porijekla i zvanja - Mesija. Isus je
stalno bio povezan sa svojim Tvorcem i, oslanjajući se neprekidno na Njega, u
svemu Mu je bio vjeran i poslušan. Sljedeći tekstovi iz Svetog Pisma i Slavnog
Kur'ana potkrijepiće gore navedene konstatacije.
"Ja sam Allahov rob – ono reče –
'meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti, i učiniće me, gdje god
budem, blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i
milostinju udjeljujem, i da majci svojoj budem dobar, a neće mi dopustiti da
budem drzak i nepristojan. I neka je mir nada mnom na dan kada sam se rodio i na
dan kada budem umro i na dan kada budem iz mrtvih ustajao!' To je Isa sin
Merjemim – to je prava istina o njemu – onaj u koga oni sumnjaju." (Kur'an
19,30-34.)
"Budući pak da djeca imaju tijelo i
krv, tako i On uze dijel u tome, da smrću satre onoga koji ima državu smrti, to
jest đavola; i da izbavi one koji god od straha smrti u svemu životu biše
robovi. Jer se zaista ne prima anđela, nego se prima sjemena Avraamova. Zato
bješe dužan u svemu da bude kao braća, da bude milostiv i vjeran poglavar
sveštenički pred Bogom, da očisti grijehe narodne. Jer u čemu postrada i iskušan
bi u onome može pomoći i onima koji se iskušavaju." (Jevrejima 2,14-18. [Indžil]
)
"Allah je vjernike milošću Svojom
obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove
kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj
zabludi.” (Kur’an 3,164.)
"Jer ovo da se misli među vama što
je u Isusu Hristu, koji, ako je i bio u obličju Božijemu, nije se otimao da se
isporedi s Bogom; nego je ponizio sam sebe uzevši obličje sluge, postavši kao i
drugi ljudi i na oči nađe se kao čovjek; ponizio sam sebe postavši poslušan do
same smrti, a smrti krstove." (Filibljanima 2,5-8. [Indžil] )
Zaprepašćujuća je činjenica da je
Isus Hristos - Vječna Riječ, Onaj koji je bio u obličju Božijemu, kao Duh od
Svemogućega, dobrovoljno postao čovjek - jedan od nas. To je neshvatljivo
poniženje za onoga koji je Božanskog porijekla, ali i najuzvišeniji izraz i
dokaz Božije ljubavi, milosti i mudrosti prema nama ljudima. Time Božansko nije
ništa izgubilo, naprotiv, kod svih stvorenja koja se nisu pobunila, pa i kod
grešnih ljudi, taj akt izaziva divljenje i zahvalnost. Takvom ljubavlju Bog nas
poziva i podstiče na povratak Njemu. Tim činom je i sotonina pobuna učinjena još
apusurdnijom, kao i njegova želja da, bez obzira što je stvorenje, zauzme
položaj Tvorca. Princip da onaj koji se ponizuje bude uzvišen, a onaj koji se
uzvisuje bude ponižen, ovdje se najočiglednije pokazao
tačnim.
Dolaskom na ovaj svijet, u
potpunosti postavši čovjek, Isus Hristos – Mesih Isa – zauzeo je mjesto prvog
Adama i postao novi Adam. Iskušavan grešnom prirodom, koju je ponio kao
naslijeđe palog čovječanstva i svim onim što mu je ovaj svijet i sam sotona
nudio, uprkos svemu, ostao je neporočan. Za razliku od Adama, odlučno se
odupirao iskušenjima, oslanjajući se konstantno na Oca, kako je nazivao svog
Tvorca, jer je neprekidno bio u duhovnoj vezi s Njim. Ostavši do kraja vjeran i
čestit, On je povratio čovječanstvu slavu Božiju, koju je prvi Adam izgubio.
Isus Hristos je jedini čovjek za koga se može reći da je istinski pravedan. Kao
drugi Adam - novi predstavnik ljudskog roda i jedini pravednik, On pristaje da
bude žrtvovan na krstu. Đavo je uspio da nadahne većinu jevrejskih vođa u
Jerusalimu, da odbace Isusa kao Mesiju, da Ga zamrze paklenom mržnjom i da
izrežiraju Njegovo hapšenje, osudu i raspeće. Stavljajući ga time na strašne
fizičke i psihičke muke, Đavo se nadao da će Isus odustati od Božijeg plana
spasenja, da neće postati žrtva (kurban), otkupnina za grešni ljudski rod. Ali u
želji da ugodi Bogu, i iz ljubavi prema palom čovječanstvu, On je išao do kraja.
Pristao je da na Njega padnu grijesi i osuda za grijehe svih nas, od prvog Adama
do posljednjeg čovjeka koji će ikada živjeti na ovoj zemlji. On je za sve umro i
to vječnom smrću koja je kazna za grijeh, kojom još niko od ljudi nije umro.
Time je čovječanstvu omogućen povratak Bogu, i ta mogućnost još uvijek traje.
Riječ Božija je 700 godina prije nego se desila, opisala tu dramu na
Golgoti:
"Prezren bješe i odbačen između
ljudi, bolnik i vičan bolestima, i kao jedan od koga svak zaklanja lice, prezren
da ga ni za što ne uzimasmo. A on bolesti naše nosi i nemoći naše uze na se, a
mi mišljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muči. Ali on bi ranjen za naše
prijestupe, izbijen za naša bezakonja; kar (osuda) bješe na njemu našega mira
radi, i ranom njegovom mi se iscijelismo. Svi mi kao ovce zađosmo, svaki od nas
se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na Nj bezakonja svijeh nas. Mučen bi i
zlostavljen, ali ne otvori usta svojih; kao jagnje na zaklanje vođen bi i kao
ovca nijema pred onijem koji je striže ne otvori usta svojih. ...Vidjeće trud
duše svoje i nasitiće se; pravedni sluga moj opravdaće mnoge svojim poznanjem, i
sam će nositi bezakonja njihova. Zato ću mu dati dio za mnoge, i sa silnima će
dijeliti plijen, jer je dao dušu svoju na smrt, i bi metnut među zločince, i sam
nosi grijehe mnogih, i za zločince se moli." (Isaija 53,3-7; 11-12. [Tevrat]
)
Evo još jednog proročanstva o
Isusovom stradanju, zapisanog 1000 godina prije raspeća, iz pera cara Davida
(Davuda), sluge Božijega:
"Sasuši se kao crijep krjepost moja,
i jezik moj prionu za grlo, i u prah smrtni mećeš me. Opkoliše me psi mnogi;
četa zlikovaca ide oko mene, probodoše ruke moje i noge moje. Mogao bih
izbrojati sve kosti svoje. Oni gledaju i od mene načiniše stvar za gledanje.
Dijele haljine moje među sobom, i za dolamu moju bacaju ždrijeb. Ali ti,
Gospode, ne udaljuj se. Silo moja, pohitaj mi u pomoć." (Psalam 22,15-19.
[Tevrat])
Sam Isus je nekoliko puta ukazivao
svojim učenicima na stradanje i smrt koja mu predstoji:
"Uze pak dvanaestoricu i reče im:
evo idemo gore u Jerusalim, i sve će se svršiti što su proroci pisali za Sina
Čovečijega. Jer će ga predati neznabošcima, i narugaće mu se, i ružiće ga, i
popljuvaće ga, i biće, ubiće ga; i treći dan ustaće." (Luka 18,31-33. [Tevrat] )
Da bismo ispravno razumjeli Isusovo
stradanje na Golgoti, moramo jasno razumjeti razloge, kao i učešće Boga u svemu
tome. Već smo ranije naveli ulogu sotone, njegove motive i pobude. Krst kao
instrument mučenja i ubijanja ljudi, klinovi kojima su ti nesrećnici prikivani,
kruna od trnja koja je tom prilikom stavljena na Isusovu glavu, ruganje,
pljuvanje, sve su to sotonina sredstva, namjenjena Isusu da bi Ga odvratio od
odluke da ostvari Božiji plan spasenja čovječanstva. On je preko opsjednute
gomile djelovao:
"A koji prolažahu huljahu na nj
mašući glavama svojima, i govoreći: ti koji crkvu razvaljuješ i za tri dana
načinjaš pomozi sam sebi; ako si sin Božji, siđi s krsta. A tako i glalvari
sveštenički s književnicima i starješinama potsmijevajući se govorahu: drugima
pomože a sebi ne može pomoći. Ako je car Izrailjev, neka siđe sad s krsta pa
ćemo ga vjerovati." (Matej 27,39-42. [Indžil )
Kako je Bog na sve to gledao? Jedini
odgovor koji nam približno može omogućiti da to shvatimo, jeste da je On gledao
na te stravične Isusove patnje kao što bi nježni i brižni otac gledao na patnju
svog najboljeg, najmilijeg i najodanijeg djeteta. Vjerujem da su zbog toga ti
sinonimi ,Otac i Sin, uzeti u
Jevanđelju da bi predstavili veličinu žrtve, kao i vrednost odnosa koji je
postojao između Boga i Isusa Hrista. Ipak, zašto mu Otac nije pomogao? Naizgled,
kao da je sve to pasivno posmatrao. Da je Bog intervenisao, bilo da je to Isus
zatražio ili ne, bilo da se sam oslobodio upotrijebivši Božansku silu, kojom se
kao čovjek nikad nije služio u sopstvenu korist, plan spasenja bi u potpunosti
propao. Upravo je đavo to i htio. Ljudski rod bi na taj način bio prepušten
njemu. Zato Isus nije reagovao i zato Bog nije priskočio u pomoć. Iz ljubavi
prema nama Bog Otac, žrtvovao je Sina Isusa.
"A u šestome sahatu bi tama po svoj
zemlji do sahata devetoga. I u devetom sahatu povika Isus iz glasa govoreći:
Eloi! Eloi! Lama savahtani? koje znači: Bože moj! Bože moj! ZAŠTO SI ME
OSTAVIO?... A Isus povika iza glasa, i izdahnu." (Marko 15,33-34; 37. [Indžil] )
Usred bijela dana, spustila se tada
nad Golgotom strašna tama i trajala tri sata. A u devetom satu (tri po podne
prema našem računanju vremena), odjeknuo je prodoran krik. Krik bola, beznađa,
užasnog rastavljanja Oca i Sina - Boga i čovjeka. To
je krik izgubljenog čovječanstva
koje Bog, kroz sopstvenu žrtvu, ponovo stvara. To je bolni uzdah svakog čovjeka, kada se rastavlja od
života zauvijek. Isus se tako osjećao, jer su grijesi ljudskog roda, a time i
osuda za grijehe, pali na Njega. To je prouzrokovalo Njegovo odvajanje od Boga.
Osjećao se strašno usamljenim, ostavljen od svih, ostavljen i od samog Tvorca.
Njegovo srce to nije moglo podnijeti i to ga je ubilo. Izdahnuo je na krstu
Golgote.
"Jer Bogu tako omilje svijet da je i
Sina svojega jedinorodnoga dao, da ni jedan koji ga vjeruje ne pogine, nego da
ima život vječni. Jer Bog ne posla Sina svojega na svijet da sudi svijetu, nego
da svijet spase kroza nj ." (Jovan 3,16-17. [Indžil] )
"Jer Onoga koji ne znadijaše grijeha
nas radi učini grijehom, da mi budemo pavda Božija u Njemu." (Druga Korinćanima
5,21. [Indžil])
"Zaista, zaista vam kažem: ako zrno
pšeničino padnuvši na zemlju ne umre, onda jedno ostane; ako li umre, mnogo roda
rodi." (Jovan 12,24. [Indžil] )
Izraz "jedinorodni" u grčkom originalu znači
"jedinstven - jedini te vrste." Isus
Hristos je zaista bio jedini takve vrste. U Njemu je povezano Božansko i
ljudsko. Kroz Njega je Vječna Božija Riječ-Logos, postala čovjek Isus Hristos –
Mesih Isa i drugi Adam. On je nebeski dar, najvrijedniji i najveći poklon
čovječanstvu. Hodao je ovom Zemljom i živio na njoj kao potpuni i pravi čovjek,
povrativši taj izgubljeni status čovjeka pred Bogom. Kao "žrtva
– kurban", On je to "zrno
pšeničino" koje jedino ima klicu
života u sebi, koje pada i umire, nesebično dajući život, da bi iz Njega, tog
jezgra života, potekao novi život za sve, a ostvario se za one koji Ga prihvate,
kao milostivi dar Boga – Allaha, za sve koji se vjerom, kroz Hrista, sjedine s
Bogom.
Moralni Zakon, koji je oličenje
Božijeg karaktera, načelo je i princip Njegove ljubavi, po kome sva razumna
stvorenja treba da žive. On zahtjeva poslušnost. Odvojen od Boga, usljed
grijeha, čovjek to ne može ostvariti i zato je osuđen na vječnu smrt. To će se
na kraju sigurno desiti, ako svako od nas ne prihvati rješenje koje je od Boga
ponuđeno i potpuno ostvareno. Isus Hristos je održao zapovijesti Božije i ostao
vjeran u svemu. Tako je sačuvao zajednicu s Ocem. Svoj pravedni, sveti i
besprijekoran život, On žrtvuje da bi nas otkupio. On je to mogao učiniti, jer
je utjelovljenjem postao čovjekov predstavnik, naš stariji brat, jedan od nas i
gospodar svih nas. Svojom smrću nas otkupljuje, a uskrsnućem iz mrtvih postaje
Spasitelj grešnog ljudskog roda. Od kad je prvom Adamu to otkriveno, preko svih
vjerovijesnika do posljednjeg, prenosilo se to saznanje o Njemu kao Spasitelju u
vidu žrtvovanja nevinih životinja. Svi koji su, do događaja na Golgoti, tu vjeru
imali i u njoj završavali ovozemaljski život, biće spaseni. Svima koji su
živjeli iza tog događaja, kada se spasenje, davno nagovještavano ostvarilo,
trebalo bi da bude mnogo lakše da razumiju i prihvate tu činjenicu, da bi se
spasili.
Đavo se uveliko trudio, i uspio
poprilično, da zamagli tu činjenicu pred našim očima. On je uspio da vjernike
fokusira na mnogo manje važne stvari, koje same po sebi, bez Hrista (Mesiha), ne
mogu biti spasonosne, čak i ako su sastavni dio prave religije. Recimo, držanje
Zapovijesti Božijih, bez opravdanja u Isusu Hristu nije spasonosno, jer to
činimo u sili svoje grešne prirode, a ne u Hristu, kroz koga smo opravdani,
pomireni i povezani s Bogom. On je jedini pravednik koji, kao uskrsli iz mrtvih
i pobjednik groba, može i nas opravdati i spasiti od vječne smrti. Njega smrt
nije mogla zadržati, baš zato što je bio pravedan.
U tom grobu zauvjek je sahranjena
grešna priroda, koju je preuzeo na sebe sa svim grijesima, koji su ljudi
učinili, čine ili će ih učiniti. Njegovim uskrsnućem je otvoren put u novi život
svima, a ostvariće se nad onima koji su vjerom prihvatili opravdanje i očišćenje
Njegovom krvlju, činili volju Božiju i time potvrdili da su primili dar
spasenja. Svi oni koji odbiju taj dar, biće osuđeni na Božijem Sudu, jer njihovi
grijesi ostaju na njima. Oni će završiti u vječnom ognju, gde će biti bačen i
sam sotona sa svojom vojskom palih anđela, jer je uzrok svih zala, patnji i
nevolja. To je vječna smrt.
Sudbina svih ljudi vezana je za
sudbinu dva čovjeka, dva Adama:
"Ali Bog pokazuje svoju ljubav k
nama što Hristos još kad bijasmo grješnici umrije za nas. Mnogo ćemo dakle većma
biti kroza Nj spaseni od gnjeva kad smo se sad opravdali krvlju njegovom.
...Zato kao što kroz jednog čovjeka dođe na svijet grijeh, i kroz grijeh smrt, i
tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagriješiše. ...Ali dar nije tako kao grijeh;
jer kad kroz grijeh jednoga pomriješe mnogi, mnogo se veća blagodat Božija i dar
izli izobilno na mnoge blagodaću jednoga čovjeka Isusa Hrista. ...Zato dakle kao
što za grijeh jednoga dođe osuđenje na sve ljude, tako i pravdom jednoga dođe na
sve ljude opravdanje života. Jer kao što neposlušanjem jednoga čovjeka postaše
mnogi grešni, tako će i poslušanjem jednoga mnogi biti pravedni." (Rimljanima
5,8-19. [Indžil] )
"Ali Hristos usta iz mrtvijeh, i bi
novina onima koji umriješe. Jer budući da kroz čovjeka bi smrt, kroz čovjeka i
vaskrsenije mrtvijeh. Jer kako po Adamu svi umiru, tako će i po Hristu svi
oživljeti. Ali svaki u svom redu: novina Hristos; a potom oni koji vjerovaše
Hristu o njegovu dolasku." (Prva Korinćanima 15,20-23. [Indžil] )
"Sije se tijelo tjelesno, a ustaje
tijelo duhovno. Ima tijelo tjelesno, i ima tijelo duhovno. Tako je i pisano:
prvi čovjek Adam postade u tjelesnom životu, a poslednji Adam u duhu koji
oživljuje. Ali duhovno tijelo nije prvo, nego tjelesno, pa onda duhovno. Prvi je
čovjek od zemlje, zemljan; drugi je čovjek Gospod s neba. Kakav je zemljani taki
su i zamljani; i kakav je nebeski taki su i nebeski. I kako nosimo obličje
zemljanoga, tako ćemo nositi i obličje nebeskoga." (Prva Korinćanima 15,44-49.
[Indžil] )
Zahvaljujući velikoj Božijoj milosti
kroz poslanstvo Isusa Hrista, grešni ljudski rod je pomiren s Bogom i vraćen
Njemu. To je objektivna stvarnost, koja je u potpunosti realizovana. Kao što smo
mogli primijetiti iz cjelokupnog izlaganja, inicijativa za pomirenje dolazi od
Samilosnog Boga. Radosna vijest je ta, da je On prvi pružio ruku grešnom
čovjeku. Sam čovjek, bez te pomoći, nikad ne bi uspio da nađe put pomirenja i
povratka Bogu. Hristos je dar Neba, izraz Božije ljubavi, zalog i garant našega
spasenja. Prihvatajući Njega za Spasitelja, mi prihvatamo Boga-Allaha. Tako se
ta objektivna stvarnost pretvara u subjektivnu stvarnost, to jest, u lično
spasenje svakog pojedinca. U suprotnom, ostvareno spasenje neće se realizovati
nad onim koji ga vjerom ne prihvati, odnosno, ne da svoj pristanak da bude
spasen na taj način. Takvi će svoju sudbinu vezati za prvog Adama, to jest, za
grešnu prirodu koju su od njega naslijedili. Svjesni ili nesvjesni toga, oni će
sami sebe upropastiti jer će, samim tim, izabrati vječnu
smrt.
Vrata spasenja – povratka Tvorcu –
širom su otvorena. Cio ljudski rod je pozvan da uđe kroz njih, nađe mir, sreću i
vječni život. Riječi Allahove koje se odnose na Avramovog (Ibrahimovog) sina,
mogle bi se odnositi na cjelokupno čovječanstvo:
"...i kurbanom velikim ga
iskupismo." (Kur'an 37,107.)
Ostaje nam, dakle, da odlučimo i prihvatimo otkupljenje, koje nam je tako milostivo i s ljubavlju ponuđeno žrtvom pomirenja.
| < 9. Poglavlje | Sadržaj | 11. Poglavlje > |