< 1. Poglavlje

Sadržaj

3. Poglavlje >

2. KONTINUITET BOŽIJIH OTKRIVENJA

Prethodni citat iz Biblije već nam je ukazao da Bog sve Svoje Objave daje u Svoje vrijeme, po Svojoj promisli i namjeri i da su one u suštini jedna cjelina - Knjiga Gospodnja. On jednostavno želi da Njegove Objave tako tretiramo. U suprotnom ćemo sami sebe zakinuti i nećemo imati potpunu sliku, ili poruku svega onoga što je od životne važnosti za nas grešne ljude i za naš povratak Bogu. Upravo zbog nepoštovanja te činjenice, postoje nesuglasice, zaziranja, odbojnost pa čak mržnja i neprijateljstvo između Jevreja, hrišćana i muslimana. Oni bi mogli da budu jedne vjere, jer je ona u suštini istovjetna. Zašto to nije tako? Pokušajmo da razumijemo što se to dogodilo, da i dan-danas trpimo zbog toga.

Prva pisana Objava – Tora (Tevrat), data je Jevrejima. Tora doslovno znači nauk-učenje. U širem smislu, ta riječ se koristi da označi doktrinu, zakon i pravila. U početku se Torom nazivalo prvih pet knjiga Mojsijevih (Musaovih), da bi vremenom Tora bila proširena drugim knjigama, koje su ušle u njen sastav. To su Psalmi, proročke knjige, Poslovice i istorijske knjige. Muslimani sve to skupa zovu Tevrat i Zebur, a hrišćani Stari Zavjet ili Starozavjetni Spisi, zbog zavjetnog odnosa ili saveza između Boga i Izraela kao zavjetnog naroda, koji je primio i sačuvao Svete Spise. Jevreji su ih nazvali "Zakon i proroci" ili, jednostavno, Tora. Tu se vidi kontinuitet Božijeg otkrivenja kroz jedan dug vremenski period. Kako su te Objave stizale, one su ulazile u sastav spisa iz kojih se učilo o pobožnosti. Konačno se Tora kanonizuje u IV vijeku prije Hrista, u vrijeme Nemije i Jezdre - Božijih poslanika, i tretira se kao jedna cjelina.

Sa dolaskom Isusa Hrista, nastaje sljedeća Objava koja potvrđuje prethodnu. Ona opisuje rođenje, aktivni rad, učenje, smrt, vaskrsenje i uznesenje Isusa Hrista (četiri Jevanđelja). Zatim, djela rane Crkve (Djela apostola), Hristovih učenika u I vijeku. Tu su i poslanice pojedinih učenika, ponajviše od apostola Pavla, koji se kasnije priključio. Na kraju tog niza je proročka knjiga apostola Jovana - Otkrivenje ili Apokalipsa. Sve zajedno nazvano je "Novi Zavjet" ili Novozavjetni Spisi, zbog toga što posredstvom Isusa Hrista svaki pojedinac može ući u zavjetni odnos - savez sa Bogom. To je "Jevanđelje" (Indžil), što znači dobra vijest ili radosna vijest. Zbog pojave mnogih apokrifnih spisa, da se ne bi pomiješali sa, od Boga, nadahnutim Spisima, u IV vijeku izvršena je kanonizacija.

Što su to hrišćani odmah shvatili i primijenili, a Jevreji i do danas ne mogu? Hrišćani su, naime, razumjeli da Starozavjetni i Novozavjetni Spisi (Tevrat i Indžil) čine cjelinu. Zato su to spojili i napravili zbirku spisa nazvanu "Sveto Pismo" ili "Biblija". Sam Isus Hristos je povezivao Toru sa svojom naukom koja je kasnije zapisana u Novozavjetnim Spisima. Na primjer:

"Tako je kazano: ako ko pusti ženu svoju da joj da knjigu raspusnu. A ja vam kažem da svaki koji pusti ženu svoju, osim za preljubu, navodi je te čini preljubu, i koji puštenicu uzme, preljubu čini." (Matej 5,31-32. [Indžil] )

Time Isus ne negira, već produbljuje i autoritativno objašnjava, tumači, Božiju zapovjest iz Tore. Sljedeći primjer govori takođe o povezanosti Tore i Jevanđelja:

"Pogledajte Pisma, jer vi mislite da u njima imate život vječni; i ona svjedoče za mene. I nećete da dođete k meni da imate život." (Jovan 5,39-40. [Indžil])

Ovdje se Isus obratio Jevrejima svoga vremena, koji su se ponosili što su "vlasnici" Tore i navodno se uzdali u Nju, a Isusa Hrista, o kome je Tora nagovještavala da će doći, odbacivali kao lažnog mesiju. U cjelini i globalno gledano, Jevreji su ipak odbacili Jevanđelje i Isusa kao Mesiju - od Boga određenog Spasitelja. Oni su se začaurili u sebe, u sopstvenu koncepciju religije, dograđenu običajima i predanjima, nastalih iz nekoliko filozofskih pravaca njihovih vjerskih škola.

Hrišćani su, za razliku od Jevreja, povezali Toru sa Jevanđeljem, jer su razumjeli da:

"Sve je Pismo od Boga dano, i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za poučavanje u pravdi, da bude savršen čovjek Božji, za svako dobro djelo pripravljen." (Druga Petrova 3,16-17. [Indžil] )

To je sigurno uslovilo brz razvoj hrišćanstva, jer su vjernici slijedili Božiju Riječ i na njoj temeljili svoju vjeru i učenje. Nažalost, to je trajalo do III vijeka. U IV vijeku, hrišćanstvo, koje je do tada kao religija bilo zabranjivano i progonjeno od strane i Jevreja i Rimljana, odjednom, uz pomoć rimskog cara Konstantina, postaje državna religija. Progonjena vjera postaje popularna, tako da pagani širom rimske imperije počinju masovno da prelaze u hrišćanstvo. Ustvari, većina je samo promijenila religijsko zvanje, ali se nikada nisu odrekli svojih mnogobožačkih vjerovanja i paganskih običaja. S druge strane, neki učeni ljudi, crkvene vođe ("Sveti Oci"), pod uticajem grčke kulture i filozofije, tada visoko cijenjene, uvlače prije svega Platonovu misao u hrišćansku doktrinu. Tako je hrišćanstvo počelo da se kvari i zastranjuje. Kao ni Jevreji prije toga, u globalnom smislu, ni hrišćani nisu mogli potpuno ostvariti misiju koju im je Bog namijenio i povjerio. Da nije bilo manjih grupacija hrišćana koji su sačuvali autentično biblijsko učenje i vjeru, cjelokupno hrišćanstvo bi potpuno utonulo u mrak. Interesantna je činjenica da je Bog u svom sveznanju predvidio, i preko apostola Pavla opomenuo, da će se tako nešto desiti. Njegova izjava o tome je zapisana u Djelima apostolskim:

"Jer ja ovo znam da će po odlasku mome ući među vas teški vuci koji neće štedjeti stada; i između vas smih postaće ljudi koji će govoriti izvrnutu nauku da odvraćaju učenike za sobom." (Dela 20,29-30. [Indžil] )

  Tako je i bilo. Poslije odlaska apostola, otpad je počeo da se uvlači tiho i podmuklo, da bi u IV vijeku, kao što smo naveli, dostigao kulminaciju, jer su okolnosti za to bile povoljne. Ipak, manji broj hrišćana, u grupama rasejan po svijetu, sačuvao je Istinu i pravu vjeru. Oni su zbog toga i sami bili na udaru i nemilosti zvanične Crkve. Bili su preteča reformacije - povratku Bibliji - i pojavi protestantizma u XVI vijeku. Zahvaljujući tome, u novije vrijeme, u manjem, ali značajnom krilu hrišćanstva, razvilo se čisto biblijsko učenje i vjerovanje.

Početkom VII vijeka nove ere, pojavljuje se islam, sa poslanikom Muhamedom. To je bila svojevrsna Božja reakcija i negodovanje na potamnelo hrišćanstvo. Islam se pojavio kao "bič", kao opomena i kazna, da ponizi Crkvu, koja je zabludjela u svojoj oholosti i sebičnosti, ne bi li je pozvao na preispitivanje i odvraćanje od idolopoklonstva. Zato nije čudo što je Islam napredovao i za relativno kratko vrijeme se raširio po svijetu. Oni koji vjeruju, dobro znaju da se na ovom svijetu ništa ne može desiti, a da to nije Božija volja ili Njegova dozvola. Muslimani su preko poslanika Muhameda dobili svoju knjigu "Kur'an". Kur'an na arapskom znači ''recitovati, čitati naglas''. On je zbirka otkrivenja koju je Muhamed primio kao "Uputu od Boga". U Kur'anu muslimani čuju Boga koji im govori Sopstvene Riječi. U Njemu su zapisani mnogi važni biblijski događaji, iz kojih se izvlače pouke i pravila za život. Sam Bog kaže da je Kur'an dat da potvrdi Tevrat i Indžil (Bibliju), da osudi Jevreje i hrišćane zbog njihovog otpadništva od prave vjere utemeljene na Bibliji, i da muslimane sačuva na pravom putu. 

"A tebi (muslimanima) objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi Knjige prije Nje objavljene i da nad Njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo Zakon i pravac propisali. A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti." (Kur'an 5,48.)

Iz prethodnog citata se jasno vidi da se Bog otkriva preko Svojih Knjiga, i to u kontinuitetu. One ne zamjenjuju jedna drugu, niti se međusobno isključuju, već svaka sledeća potvrđuju prethodnu Objavu - Knjigu. I predhodni stihovi (ajeti) 5,44-47 to jasno pokazuju. Allah bdije nad svojim Objavama i One ne mogu biti uklonjene. Po Njima će se prosuđivati i osuđivati zli prohtjevi i razotkrivati svaka zabluda, jer to je Istina koja od Njega dolazi. Samo onaj koji hoda u Istini, može činiti dobro. Ona će na kraju sjediniti sve istinoljubive ljude i vratiti ih Bogu.

Čovjek je sklon da čini kompromise sa grijehom i 'izvrće' Istinu da bi je prilagodio sebi. Bog se tome izričito protivi:

  "...Kako to da jedan dio Knjige verujete a drugi odbacujete?...A Allah motri na ono što radite." (Kur'an 2,85.)

Šta je islam postigao? Realno gledano, u početku zaista mnogo. Prvo, zaustavio je širenje iskrivljenog hrišćanstva; drugo, arapske narode oslobodio paganstva, mnogoboštva i raznih kultova, obrativši ih u monoteizam tj. vjerovanje u jednog Boga. Mnogi narodi u Aziji oslobođeni su od mnobožačkog hinduizma i filozofije budizma. Sjeverni dio Afrike, primivši islam, takođe se oslobodio idolopoklonstva i kultova. Jedino time možemo objasniti brzo širenje islama u vrlo kratkom periodu od 610. godine, do polovine VII vijeka. Ekspanzija islama i osvajanje novih teritiorija nije jenjavala, naprotiv, ona je manje-više trajala do XIX vijeka. Međutim, ono što se može uočiti jeste činjenica da onaj religijski žar, upadljiv za života Muhamedovog, pa i prvih halifa (do Alije), biva potisnut, a rivalstvo i borba za prevlast, širenje teritorija i osvajački pohodi, dobijaju na važnosti. Već poslije ubistva četvrtog halife, Muhamedovog nećaka i zeta Alije, kasnije i njegovog sina, nastaje i produbljuje se kriza. Stalne borbe za vlast i ratovi između muslimanskih frakcija dovode to toga da politikantska konotacija postaje snažnija od religijske. Po svemu sudeći, spoj politike i religije koji je još u vrijeme Muhameda bio prisutan, učinio je da politički ciljevi, sa svom svojom okrutnošću, odnesu prevagu nad vjerskim. To je vjerovatno bilo iskušenje za islam od početka, da bi kasnije, a i dan-danas, muslimanima bila slabost. Kao ni Jevreji i hrišćani prije toga, ni muslimani nisu odolili težnji za ovozemaljskom slavom, moći i bogatstvom. I oni su u suštini, globalno gledano, poput hrišćana i Jevreja, promašili cilj. Nisu do kraja ispunili Božansku misiju. Sve tri religije koje bi, po svemu sudeći, trebalo da budu jedna, međusobno su se strahovito udaljile, unutar sebe izdjelile i dozvolile da prevlada suvi, besplodni formalizam ili, sve prisutniji i žešći, fanatizam. Pravog, istinskog poznavanja Boga i predanja Bogu, prave duhovnosti i pobožnosati, na temelju Njegovih Objava, tako je malo da se "kašikom" može mjeriti.

"Što se tiče islamskog stava prema ranijim svetim knjigama, postoji napetost prema sklonosti da se prihvate i Stari i Novi Zavet, posebno mesta koja govore o kuranskim temama, i tendencije da se oni u potpunosti odbace zbog pogrešne interpretacije. Prvi stav je preovlađivao u prvom stoleću islamske istorije, kada je u kuranske komentare ušlo dosta građe iz jevrejskih i hrišćanskih izvora i dobilo ime ISRA’ILIYAT. Kasnije je, međutim, stav bio izmenjen i u sledeća tri veka islamske istorije bilo je preporučivano potpuno razdvajanje islamskog i judeo-hrišćanskog materijala".[1] Bez sumnje, to je sigurno doprinijelo da u globalu i muslimani, kao Jevreji i hrišćani prije njih, ne ispune Božansku Misiju. Možda je judeo-hrišćanska građa u tom periodu bila pogrešna, jer su obje religije u VII vijeku uveliko imale iskrivljenu interpretaciju - učenje, ali to se sigurno ne može reći za same Svete Spise Starog i Novog Zavjeta jer su one Božija Objava. Sam Kur'an to izričito govori. Ni na jednom mjestu nećete naći da On negira Tevrat i Indžil. Naprotiv, Kur'an ih potvrđuje, citira, kori Jevreje i hrišćane što su se odvojili od Boga i Njegovih Objava zbog nečega što malo vrijedi. A to što malo vrijedi jesu tradicije, običaji i ljudske filozofije preko kojih đavo uvijek pokušava, i najvećim djelom uspijeva, da odvrati ljude od Puta Istine.

"Reci: Ko je neprijatelj Džibrilu? - a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur'an- koji potvrđuje da su i prijašnje Objave istinite - kao putokaz i radosnu vijest vjernicima".( Kur'an 2,97.)

"Mi smo objavili Tevrat u kome je uputstvo i svjetlo. Po njemu su Jevrejima sudili vjerovesnici, koji su bili Allahu poslušni i čestiti ljudi, i učeni, od kojih je traženo da čuvaju Allahovu Knjigu, i oni su nad njom bdjeli. Zato se, kada budete sudili, ne bojte ljudi, već se bojte Mene, i ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi! A oni koji ne sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici... Poslije njih poslali smo Isaa, sina Merjemina, koji je priznavao Tevrat prije Njega objavljen, a Njemu smo dali Indžil, u kome je bilo uputstvo i svijetlo, i da potvrdi Tevrat prije Njega objavljen, u kome je također bilo uputstvo i pouka onima koji su se Allaha bojali,... A tebi objavljujemo Knjigu, samu Istinu, da potvrdi Knjige prije Nje objavljene i da nad Njima bdi. I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne odstupaj od Istine koja ti dolazi; ... Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti." (Kur'an 5,44-48.)

"O sljedbenici Knjige, vi niste nikakve vjere ako se ne budete pridržavali Tevrata i Indžila, i onoga što vam objavljuje Gospodar vaš. A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačaće, uistinu, kod mnogih od njih nepokornost i nevjerovanje, ali ti ne izgaraj zbog naroda koji neće da vjeruje." (Kur'an 5,68.)

Izraz "Sljedbenici Knjige" se, od nastanka Kur’ana, može odnositi na sve tri velike religije: judaizam, hrišćanstvo i islam. Kur'an izričito potvrđuje prethodne Objave (Knjige - Tevrat i Indžil). Štaviše, ničim ne nagovještava da će autentičnost tih Svetih Objava biti narušena. Allah nad Njima bdije. Ko može promijeniti ili skloniti ono što je Bog uspostavio? Niko. To ne znači da neki nisu pokušavali. Neki to i dan-danas čine. Božije Objave su zloupotrebljavane, pogrešno tumačene; Istina zapisana u Njima se skrivala. To su činili oni koji su bili protivnici vjere - ateistički filozofi, kao i oni koji su tvrdili da su vjernici - Jevreji, hrišćani, muslimani. Sigurno je da su mnogi to činili nesvjesno, čak i iz dobrih namjera, ali mnogi su to činili svjesno, tendenciozno i vrlo perfidno. Nažalost, u tome su "majstori" bili baš oni od kojih se to najmanje moglo očekivati - duhovne vođe. U muslimanskom svijetu raširena je teorija da je Biblija, zbog pojave Muhameda, falsifikovana od strane Jevreja i hrišćana da bi, navodno, sklonili ili izmijenili tekstove koji nagovještavaju Muhameda i islam. Čitao sam neka takva djela i zaista sam se zaprepastio kakve se sve teorije provlače, pa i same laži koriste, da bi se prema tim Božijim Objavama izazvala odbojnost. Iako sam Kur'an to negira, cilj je postignut. Mnogi muslimani kao da su zaslijepljeni i ne vide što jasno piše u Kur'anu u vezi s prethodnim Objavama. Većina njih ima averziju prema Bibliji (u to sam se, nažalost, i sam uvjerio).

Da je falsifikovanje bilo prosto nemoguće, govori i činjenica da, od VII vijeka naovamo, u podijeljenim i neprijateljski nastrojenim hrišćanskim državama, čak i da je neko htio, ne bi uspio da postigne opšti konsenzus, pogotovo ne s Jevrejima, da cijelu Bibliju falsifikuje. To je nemoguće i zbog mnogih proročanstava iz Starog i Novog Zavjeta koja tek treba da se ostvare. Ona govore o posljednjim događajima ljudske istorije preko kojih Bog želi da upozori i pripremi čovječanstvo za ono što ga čeka. Zar bi Bog dozvolio da ljudi to falsifikuju i onemoguće Ga u Njegovim namjerama. Nikako! Besmisleno je dovoditi u pitanje Božiju moć i mudrost. Tendencija da učenje i duhovnost muslimana budu autentični i da se razlikuju od učenja i duhovnosti judeo-hrišćanske tradicije, odvela ih je u drugu krajnost i stvorila averziju prema prethodnim Božijim Objavama. Tome su sigurno doprinijeli i mnogi sukobi, mržnja i ratovi između muslimana i hrišćana, i Jevreja i muslimana. Taj antagonizam traje i dan-danas. Ponos i zavist, mržnja i netrpeljivost, zamračile su um, i jednih, i drugih, i trećih, da ne shvataju da je Bog jedan, prava religija  jedna i jedan put povratka Bogu.Utješne su riječi iz Kur'ana:

 "...Allahu će se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti."(5,48.)

Doći će vrijeme, i već je došlo, kada će uz Božiju pomoć, mnogi iskreni obožavaoci Boga, iz svih konfesija, prepoznati i shvatiti da se Bog otkriva u kontinuitetu i da sve što je objavio i dao da se zapiše preko svojih proroka vjerodostojan putokaz, kako bi Ga upoznali i ostvarili pravu zajednicu s Njim. Prava vjera i pobožnost vrijede jedino na temelju Božijih Otkrivenja - Objava. Sve ostalo mogu biti zamke ili obmane koje će sotona, otvoreni neprijatelj Boga i ljudi, iskoristiti da bi nas upropastio. Grdno ćemo biti prevareni ako umjesto s "Izvora" pijemo na "zamućenom." Zato ovo poglavlje završavamo porukom iz Kur'ana: