| < 2. Poglavlje | Sadržaj | 4. Poglavlje > |
"Pamtite što je bilo od starine; jer
sam ja Bog, i nema drugoga Boga, i niko nije kao ja, koji od početka javlja kraj
i izdaleka što još nije bilo; koji kažem: namjera moja stoji i učiniću sve što
mi je volja." (Isaija 46,9-10. [Tevrat] )
"Jer Gospod, Gospod ne čini ništa ne
otkrivši tajne svoje slugama svojim, prorocima." (Amos 3,7. [Tevrat]
)
Čitajući Svete Spise, zapazićemo da
je naš Stvoritelj itekako zainte-resovan za nas. On nije odbacio čovjeka ni
poslije pada u grijeh, nego još intenzivnije djeluje u njegovu korist,
otkrivajući mu sve ono što će mu pomoći da upozna svog Stvoritelja, stekne
povjerenje u Njega i vrati Mu se ostvarivši, vjerom, zajednicu s Njim. Bog je
preko Svojih proroka otkrivao neke skorije i neke buduće događaje, koji će se
tek desiti. To su proročanstva preko kojih je Sveznajući otkrio Svoje namjere
ili namjere ljudi; ono što će se sigurno desiti, jer On tako želi, ili dopušta
ljudima da urade ono što oni žele. On time pokazuje da Mu ništa nije nepoznato:
ni prošlost, ni sadašnjost, pa ni budućnost. Sve je pod Njegovom kontrolom i
rezultat je Njegove volje ili dozvole. To što Bog prorekne, pa se do kraja tako
i ostvari, pomaže nam da Mu nepokolebljivo i čvrsto
vjerujemo.
U Bibliji postoje mnoga proročanstva
koja su se ispunula, zapanjujuće precizno. Pošto je Biblija pisana u rasponu od
oko 1600 godina, tačno se može pratiti vrijeme kada je šta objavljeno i kada se
po proročanstvu ispunilo do detalja. To su svojevrsna čuda Božija. Navešćemo
samo neka od njih da bi vidjeli da su to, ujedno, i istorijski događaji.
Pozabavićemo se jednim proročanstvom koje je zapisano u Knjizi proroka Jezekilja
(Tevrat), a odnosi se na drevni grad Tir.
"A jedanaeste godine prvi dan
mjeseca dođe mi Riječ Gospodnja govoreći: Sine čovječiji, što Tir govori za
Jerusalimom: ha, ha! Razbiše se vrata narodima, obratiše se k meni, napuniću se
kad opustje; Zato veli Gospod Gospod: evo mene na te, Tire, i dovešću mnoge
narode na te kao da bih doveo more s valima njegovijem. I oni će obaliti zidove
Tirske i kule u njemu raskopati, i omešću prah njegov i pretvoriti ga u go
kamen. I postaće mjesto da se razastiru mreže usred mora, jer ja govorih, veli
Gospod Gospod, i biće grabež narodima. I kćeri njegove po polju izginuće od
mača, i poznaće da sam ja Gospod. Jer ovako veli Gospod Gospod: evo, ja ću
dovesti na Tir Navuhodonosora cara Vavilonskoga sa sjevera, cara nad carevima, s
konjma i kolima i s konjicima i s vojskama i mnogim narodom. Kćeri tvoje po
polju pobiće mačem, i načiniće prema tebi kule, i iskopaće opkope prema tebi, i
podignuće prema tebi štitove. I namestiće ubojne sprave prema zidovima tvojim, i
razvaliće kule tvoje oružjem svojim. Od mnoštva konja njegovijeh pokriće te
prah, od praske konjika i točkova i kola zatrešće se zidovi tvoji, kad stane
ulaziti na tvoja vrata kao što se ulazi u grad isprovaljivan. Kopitama konja
svojih izgaziće sve ulice tvoje, pobiće narod tvoj mačem, i stupovi sile tvoje
popadaće na zemlju. I poplijeniće blago tvoje i razgrabiti trg tvoj, i razvaliće
zidove tvoje i lijepe kuće tvoje razoriti, i kamenje tvoje i drva tvoja i prah
tvoj baciće u vodu. I prekinuću jeku pjesama tvojih, i glas kitara tvojih neće
se više čuti. I učiniću od tebe go kamen, bićeš mjesto gdje se razastiru mreže,
nećeš se više sazidati; jer ja Gospod govorih, veli Gospod Gospod... Učiniću da
budeš strahota kad te nestane, i tražiće te i nećeš se naći dovijeka, govori
Gospod Gospod." (Jezekilj 26,1-21. [Tevrat] )
Grad Tir, smješten na obali
Sredozemnog mora, bio je glavni grad feničanskog carstva i jedan od
najrazvijenijih gradova antike. Nazivali su ga "Kralj mora" zbog svoje
dominacije na polju pomorske trgovine, svog bogatstva i kolonija, među kojima je
bila i Kartagina. Iz Tira su kretali brodovi prema svim obalama Mediterana,
natovareni raznim tkaninama i drugim materijalima. Arheolozi su pronašli i
identifikovali grobnicu poznatog cara Hirama, koji je vladao u Tiru za vrijeme
cara Davida i Solomuna. On je sa njima sarađivao u trgovini, a Solomunu
isporučio kedrovinu za izgradnju prvog jerusalimskog Hrama. Po Herodotu, grad
Tir je osnovan negdje oko 2750. godine prije Hrista.
U vrijeme kada je proročanstvo o
propasti Tira objavljeno, ovaj grad se, zbog svog položaja i uticaja, osjećao
potpuno sigurno. Moćni vavilonski car Navuhodonosor, bez mnogo poteškoća,
zauzima Jerusalim i odvodi Jevreje u ropstvo. U bici kod Karkemeša, 604. godine
prije Hrista, ubio je egipatskog Faraona Nekaoa i time potpuno slomio drevnu i
moćnu državu Egipat. Tir je odolijevao. Vavilonska vojska ga je bezuspješno
opsijedala od 585. do 573. godine prije Hrista. Kada je Jerusalim pao i njegovi
stanovnoci bivali odvođeni u ropstvo, građani Tira su se radovali toj
katastrofi. Bog nije ostao ravnodušan likovanju Tiraca, i preko proroka
Jezekilja, koji je i sam bio među izgnanicima, objavio propast Tira. U to
vrijeme, 586. godine prije Hrista, ostvarenje takvog proročanstva izgledalo je
nemoguće.
Ovo nedvosmisleno i precizno
proročanstvo se ipak ostvarilo do najmanjeg detalja. Baš onako kako je Bog
objavio. Najprije je Navuhodonosor, napokon, uspio da uđe u grad i sravni ga sa
zemljom, ali Tirci su prethodno uspjeli da se, sa svojim bogatstvom, povuku na
jedno kameno ostrvce pokraj obale. Vješti moreplovci Tira, gospodari mora, s
lakoćom su odolijevali. Navuhodonosor se morao odreći bogatstva, koje je i dalje
pristizalo na to ostrvce, jer su Tirci i dalje mogli uspješno da se bave
trgovinom. Izgledalo je kao da se proročansto neće ispuniti. Dva i po vijeka
kasnije, Aleksandar Veliki, makedonsko-grčki osvajač, pronalazi rješenje za
neuspjelu vojničku taktiku vavilonskog cara, koji je trinaest godina bezuspješno
pokušavao da osvoji Tir. Aleksandru Velikom je bilo dovoljno samo sedam mjeseci
da u prah i pepeo pretvori kontinentalni dio Tira. Kao i uvijek, u sličnim
situacijama, građani Tira su se povukli na svoje ostrvo. Međutim, ovoga puta
nisu računali na genijalnost vojskovođe. Potpomognut brodovima sa Kipra i
Sidona, on počinje izgradnju nasipa širokog 60 metara, i na taj način povezao je
ostrvo s kopnom. Tada su zidovi, kamenje, kule i drvo starog Tira, bukvalno, kao
što je prorečeno, bačeni u more. Ostaci drevnog grada poslužili su da se načini
nasip. Nekadašnji Tir je bio zbrisan sa lica zemlje. Kameno ostrvo je postalo
neka vrsta poluostrva. I dan-danas se mogu vidjeti kako vire iz vode kapiteli
stubova i ostaci različititog materijala, kao i djelovi kipova koji su
predstavljali feničanske bogove. Aleksandar je preko nasipa poslao svoju vojsku
i, bez većih teškoća, ostrvo je bilo zauzeto. Grad na ostrvu je bio spaljen i
potpuno uništen. Oko 15 000 ljudi uspjelo je da pobjegne čamcima; oko 8 000 je
bilo ubijeno; 2 000 razapeto kao primjer drugima i oko 30 000 odvedeno u
ropstvo. Božije proročanstvo, objavljeno dva i po vijeka prije toga, potpuno se
ispunilo s nevjerovatnom tačnošću.
Iz susjednog sela Sira, nedaleko od
nekadašnjeg Tira, ribari već vije-kovima dolaze da suše svoje mreže na golim
stijenama nekadašnjeg grada, nesvjesni da na taj način ispunjavaju jedno
biblijsko proročanstvo staro dvije i po hiljade godina.
U Bibliji postoji proročanstvo koje
je proreklo propast još jednom velikom, starom gradu, čiji su vladari i
stanovnici prkosili Bogu svojim idolopoklonstvom i ugnjetavanjem Izrailjaca,
koji su tada bili Božiji zavjetni narod. Navuhodonosor, najmoćniji vavilonski
vladar i monarh toga vremena (krajem VII vijeka stare ere), bio je i veliki
graditelj. Taj legendarni grad postojao je i prije tog cara. Smatra se da je
Vavilon jedan od najstarijih
gradova svijeta i da je njegove
temelje postavio Nevrod poslije potopa
. Treba razlikovati dva vavilonska carstva:
prvo, koje je poznato po caru
Hamurabiju, koji je živio u vrijeme patrijarha Avrama (Ibrahima), i drugo, koje
je dostiglo vrhunac svoje slave za vrijeme cara Navuhodonosora. Ovaj nije žalio,
ni truda, ni novca, da Vavilon izgleda još veličanstvenije i raskošnije. Grad je
postao ponos i dika moćnoga cara. O tome je zapisano u Bibliji:
"I progovori car i reče: Nije li to
Vavilon veliki što ga ja sazidah jakom silom svojom da je stolica carska i slava
veličanstvu mojemu?" (Danilo 4,30. [Tevrat] )
Kad su jevrejski robovi stigli u
Vavilon, ni u čemu se nisu razlikovali od drugih ratnih zarobljenika. Ustvari,
nad njima se ispunilo ono što je prorečeno i zapisano preko Mojsija, Božijeg
proroka:
"Ako ne uzdržiš i ne ustvoriš sve
riječi ovoga Zakona, koje su napisane u ovoj knjizi, ne bojeći se slavnoga i
strašnoga imena Gospoda Boga svojega...I rasijaće te Gospod po svim narodima s
jednoga kraja zemlje do drugoga, i ondje ćeš služiti drugim bogovima, kojih
nijesi znao ti, ni oci tvoji, drvetu i kamenu." (Peta Mojsijeva 28,58.64.
[Tevrat] )
Vavilonska imperija je poslužila
samo kao ''batina'' u Božijim rukama, preko koje je On kaznio svoj narod, zbog
duhovnog i moralnog otpada, dozvolivši da budu porobljeni i rasejani po
imperiji. Međutim, ispunjavalo se vrijeme kada će čaša grijeha i bezakonja,
mnogobožačkog Vavilona, biti prelivena. O njegovoj propasti stigla je objava od
dvojice Božijih proroka; Jeremije i Isaije.
"Da se Vavilon i na nebo popne, i na
visini da utvrdi silu svoju, doći će od mene na nj zatirači, govori Gospod. Čuje
se velika vika iz Vavilona, i velik polom iz zemlje Haldejske. Jer Gospod zatire
Vavilon, i ukida u njemu veliku vrevu; i vali će njihovi bučati kao velika voda,
vika će se njihova razlijegati. Jer dođe na nj, na Vavilon, zatirač, junaci se
njegovi zarobiše, lukovi se njihovi potrše; jer je Gospod Bog koji plaća, doista
će platiti. Opojiću knezove njegove i mudrace njegove, vojvode njegove i
vlastelje njegove i junake njegove, da će zaspati vječnijem snom i neće se
probuditi, govori Car kojemu je ime Gospod nad vojskama. Ovako veli Gospod nad
vojskama: široki zidovi vavilonski sasvijem će se raskopati, i visoka vrata
njegova ognjem će se spaliti, te će biti da su ljudi uzalud radili, i narodi se
trudili za oganj." (Jeremija 51,53-58. [Tevrat] )
"I Vavilon, ures carstvima i dika slavi
haldejskoj, biće kao Sodom i Gomor kad ih Bog zatre. Neće se u njemu živeti niti
će se ko naseliti od koljena do koljena, niti će Arapin razapeti u njemu šatora,
niti će pastiri počivati onuda. Nego će počivati ondje divlje zvijeri, i kuće će
njihove biti pune velikih zmija, i ondje će nastavati sove, i aveti će skakati
onuda. I dovikivaće se buljine u pustijem kućama i zmajevi u dvorima veselijem.
A doći će njegovo vrijeme, i blizu je, i dani njegovi neće se protegnuti."
(Isaija 13,19-22. [Tevrat] )
Proroci Isaija i Jeremija živjeli su
u VII vijeku p.n.e. Kad su ova proročanstva izrečena, Vavilon je još bio jak.
Kada je prorok Isaija umro, Vavilon je bio još jači, veći, ljepši nego ikada.
Bio je glavni grad univerzalne imperije. Čitaoci Isaijinog proročanstva, u to
vrijeme, mogli su pomisliti da se prorok prevario. Persijski car Kir je 539.
god. prije Hrista, zauzeo grad lukavstvom. Pošto je grad opasavala i štitila
rijeka Eufrat, bilo je nemoguće prići, a kamoli ući u njega. Kir je došao na
originalnu i sjajnu ideju. Odlučio je da skrene tok rijeke Eufrata. Te kobne
noći kada su svi unutar grada slavili i pili osjećajući se bezbjedno, nivo
rijeke se smanjio, tako da je Kirova vojska, kroz rječno korito, ušla nesmetano
u grad i gotovo bez borbe ga zauzela. Pijani i pospani Vavilonci nisu bili
spremni da pruže otpor. Tako se proročanstvo djelimično ispunilo. Da li je Bog
mogao da pogriješi? Da li je Sveznajući, koji upravlja svim događajima i
prilikama, mogao da se prevari? Nipošto!
Godine 482. prije Hrista, dogodile
su se dvije bune Vavilonaca protiv Persijskog jarma. Tada je ogromnim carstvom
Persijanaca i Miđana vladao car Kserks. On je u krvi ugušio pobune velikom
okrutnošću. Na hiljade mrtvih, srušeni zidovi i palate, hramovi pretvoreni u
prah i pepeo. Međutim, potpuno ispunjenje proročanstva desilo se nakon 150
godina. Najprije je Aleksandar Veliki planirao da obnovi Vavilon, ali ga je
prerana smrt spriječila u tome. Malo po malo, ljudi su odlazili iz grada. Veliki
Vavilon je postao kamenolom. Iz obližnjih sela ljudi su dolazili da sakupljaju
opeke i kamen, za izgradnju svojih kuća. Danas je Vavilon velika ruševina.
Arheolozi su nešto malo uspjeli da restauriraju. Grad je uglavnom pust, čak ga i
beduini izbjegavaju i ne logore u njemu. Životinje su jedini njegovi stanovnici;
baš onako kako je Gospod Bog kazao.
U naše vrijeme bilo je nekih
informacija da je bivši predsjednik Iraka, Sadam Husein, planirao da obnovi
Vavilon. Ako je zaista bilo tako, očigledno je da mu se nije
dalo.
Jerusalim,što u prevodu znači: "Grad
Mira", bio je takođe drevni
grad Palestine i Hananske zemlje, čije se ime spominje još za vrijeme patrijarha
Avrama (Ibrahima), oko 2000. godine prije Hrista. Vrhunac slave i moći ovaj grad
dostiže u vrijeme cara Davida, pjesnika i Božijeg proroka, koji je uspješno
vladao Izraelom 40 godina. Jerusalim je bio poznat kao "Grad Velikog Cara" i prijestonica Izraela. Ono što ga je
činilo posebnim i važnim, bio je velelepni Hram podignut na slavu jedinom,
pravom i živom Bogu, Stvoritelju i Izbavitelju. U njemu su se održavale
bogoslužbene ceremonije i bio je centar religiozne aktivnosti Izraelaca. Oni su
tri puta u toku godine, u vrijeme velikih praznika, dolazili iz svih krajeva
svijeta da bi se poklonili, slavili i molili Velikom Bogu – Jahvi. To su činili
prinoseći svoje žrtve (kurbane) i druge prinose, koje su imale dubok smisao i
značaj, jer su pokazivale da vjeruju i sa zahvalnošću prihvataju Božju milost i
plan spasenja koji je Bog ponudio grešnom ljudskom rodu. Na osnovu tog plana i
tih otkrivenja, čovjek je mogao da se vrati svom Stvoritelju, pomiri se i bude u
zajednici s Njim, imajući obećanje vječnog života ostvarenog Božijim aktom
milosti. Nažalost, Jevreji su često zaboravljali na smisao i značaj obreda i
svih drugih aktivnosti u tom Hramu. Odvajajući se tako od Boga, poprimili su
uticaj idolopokloničkih naroda. Zadržavši samo formu ceremonijalnih propisa,
izgubili su suštinu. Bog je preko svojih proroka činio sve kako bi ih vratio na
pravi put pobožnosti, ali njegov narod je sve dublje tonuo u zabludu i duhovnu
tamu. Hiljadu godina dramatične istorije Jevreja, od cara Davida do Isusa
Hrista, kroz male uspone i velike padove, zavjetni narod prelijeva svoju čašu
otpadništva i doživljava potpunu katastrofu. Bog im je ukazao posebnu milost
poslavši im Isusa Hrista (Mesih Isa), koji bi bio ispunjenje svih njihovih nada.
Dugo očekivani Izbavitelj, koga, kada je došao, nisu prepoznali ni
prihvatili.
"K svojima dođe, i svoji ga ne
primiše." – glasi izvještaj apostola
Jovana
(Jovan 1,11. [Indžil])
Naime, narodne vođe su ga lažno optužile,
uhvatile i predale rimskom namjesniku Pontiju Pilatu, da ga osudi na smrt
raspećem. Narod se s tim složio. Tako su Izraelci na sebe navukli prokletstvo,
da su samo 39 godina nakon toga doživjeli katastrofu, strašan progon i rasejanje
koje će vjekovima trajati. Ali, šta je bilo sa gradom Jerusalimom i s velelepnim
Hramom u njemu?
Nekoliko dana prije svog raspjeća,
Isus Hristos je svojim učenicima otkrio što će biti do kraja istorije svijeta, a
posebno je dao strašno proročanstvo vezano za Hram i grad Jerusalim. Mi ćemo se
sada zadržati na tom djelu proročanstva:
"I kad se približi, ugleda grad i
zaplaka za njim govoreći: kad bi i ti znao u ovaj tvoj dan što je za mir tvoj!
Ali je sad sakriveno od očiju tvojijeh. Jer će doći dani na tebe, i okružiće te
neprijatelji tvoji opkopima, i opkoliće te, i obuzeće te sa sviju strana; i
razbiće tebe i djecu tvoju u tebi, i neće ostaviti u tebi kamena na kamenu, zato
što nijesi poznao vremena u kojemu si pohođen." (Luka 19,41-44. [Indžil]
)
Strašna nevolja je zadesila
Jerusalim, kada ga je rimski voskovođa Tit, sedamdesetih godina prvog vijeka
nove ere, opsjeo. Bilo je to za vrijeme velikog jevrejskog praznika, Pashe, kada
se mnoštvo naroda sa svih strana skupilo unutar gradskih zidina. Opsada grada je
uzrokovala da su zalihe hrane brzo nestale. Zavladali su glad i nasilje među
stanovništvom. Jači i bogatiji su otimali od slabijih. Glad je bila tako velika
da su ljudi jeli kožne prevlake sa štitova, opasače i sandale od kože. Oni koji
su se preko zidina spuštali noću i sakupljali biljke, da bi se prehranili,
uglavnom su bivali uhvaćeni od strane Rimljana i završavali svoj život u
strašnim mukama.
Hiljade njih je umrlo od gladi i
kuge. Najintimnije veze bile su uništene. Muževi i žene su potkradali jedni
druge; djeca svoje starije roditelje. Ispunilo se i ono što je Bog preko Mojsija
objavio prije četrnaest vjekova, da žena koja je bila vrlo nježna i meka "...prozliće
se prema milome mužu svom i prema sinu svom i prema kćeri svojoj, i
posteljici koja izide između nogu njezinijeh, i djeci koju rodi; jer
će ih jesti krišom u oskudici svakoj od nevolje i od tjeskobe, kojom
će ti pritužiti neprijatelj tvoj po svijem mjestima tvojim." (Peta
Mojsijeva 58,56-57. [Tevrat] )
Prije nego što će narediti
odlučujući napad, Tit poziva narod unutar zidina da napuste grad i prenesu borbu
na neko drugo mjesto. Želio je da pošto-poto sačuva velelepni Hram, čak je i
svojim vojnicima izdao zapovjest da ga ne diraju. Na sve to Jevreji su
odgovarali gorkim kletvama. Oni koji su odbacili pozive Božijih poslanika, i
samog Mesiju, sada još upornije odbacuju svaku molbu i poziv, ma od koga ona
došla. Odlučili su da se usprotive do kraja. Titova namjera da sačuva Hram bila
je uzaludna, jer je ''Neko Veći'' od njega objavio da tamo neće ostati kamen na
kamenu. U jeku žestoke i nemilosrdne borbe, neko je od rimskih vojnika bacio
baklju unutar predvorja Hrama; kedrovina koja je okruživala Hram buknula je i
požar se neumoljivo širio. Tit je naredio legionarima da ugase požar, ali na
njegove naredbe niko nije obraćao pažnju. U svom bijesu, vojnici su bacali
upaljene baklje u Hram i mačevima ubijali one koji su tamo htjeli da se sklone.
Potoci krvi tekli su niz stepenice Hrama. Poginulo je na hiljade Jevreja. Vatra
je zahvatila čitav grad, i zgrade su se rušile i nestajale jedna za drugom.
Krovovi od kedrovine i pozlaćeni tornjevi, klizili su u talasima, poput vatrenog
mora, u bezdan. Broj ubijenih nadmašio je broj ubica, koji su čak, i preko
njihovih mrtvih tjela, nastavili sa nemilosrdnim uništavanjem i
paljenjem.
Razoren i spaljen Jerusalim je
konačno bio u rukama Rimljana. Zemlja na kojoj je stajala ''sveta kuća''
izgledala je kao napuštena njiva. Za vrijeme opsade i pokolja poginulo je preko
milion ljudi. Ostali su odvođeni i prodavani kao roblje, ili pak
rasejani po cijeloj zemlji kao beskućnici.
"Jerusalime, Jerusalime koji ubijaš
proroke i zasipaš kamenjem poslane k sebi! Koliko puta hteh da skupim čeda
tvoja, kao što kokoš skuplja piliće svoje pod krila, i ne htjeste! Eto će vam se
ostaviti vaša kuća pusta. " (Matej 23,37-38. [Indžil]
)
Jevreji su sami sebi iskovali okove,
sami sebi napunili čašu osvete i požnjeli ono što su sami
posijali.
Da doslovno, nije ostao ni kamen na
kamenu od veličanstvenog Hrama, uticalo je i to što su zidovi unutrašnjeg djela
bili obloženi kedrovinom, koja je bila presvučena zlatom. Vatra je topila
dragocjeni metal i on se razlijevao niz kamene blokove, zavlačeći se na mjesta
gdje su se oni spajali. Možete da zamislite što su morali da urade rimski
vojnici, da bi došli do ovog zlata vadeći ga ispod svakog kamenog bloka. Tako se
ispunilo ono što je predvidio Onaj koji ne može da pogriješi, do najmanjeg
detalja.
Iz ovih, a i svih drugih Božijih
proročanstava zapisanih u Njegovoj Riječi, možemo steći još veće povjerenje i
sigurnost da ono što Bog kaže, to i bude. Međutim, ovi prorečeni događaji, koji
su se potpuno ispunili, upravo dokazuju da svi oni koji odbacuju Božiju Riječ i
Njegovu milost, i gaze Njegove zapovijesti, navlače na sebe naizbježnu kaznu i
sopstvenu propast. Užasne su posljedice odbacivanja Božijeg autoriteta. Mračni
su izvještaji ljudske bijede, čiji je svjedok bila zemlja, kroz duge vjekove
zločina. Po svemu sudeći, ljudi se zavaravaju kada misle da isključivo oni
upravljaju i utiču na sve događaje i zbivanja u svijetu. U zabludi su, takođe,
ako misle da je sve to samo splet slučajnosti ili sudbine, koja je unaprijed određena i
negdje zapisana i da mora baš tako da bude, bez nekog određenog
smisla.
Na ovom našem svijetu, u nama samima, postoje zakonitosti, principi po kojima sve funkcioniše, kao što postoji Zakonodavac koji je sve to osmislio i održava po svojoj promisli i mudrosti. Naš dragi Tvorac - Bog, ne iživljava se nad nama, svojim stvorenjima, proričući nam strahote i nesreće, a onda ih izaziva da bi nam pokazao ko je glavni. On, jednostavno, od početka zna kraj. On zna kako će završiti svaki pojedinac ili čitav narod, ako izabere ovaj ili onaj put. Iz milosti svoje, jer mu je stalo do nas, On nas upozorava, savjetuje i uči; sve čini da nam pomogne, ali izbor prepušta, isključivo, nama. Mi smo slobodni, ali i odgovorni. Zakon sjetve i žetve, u svemu je prisutan, a Gospodar situacije i svega što je bilo i što će biti, ostaje Bog.
| < 2. Poglavlje | Sadržaj | 4. Poglavlje > |