< 4. Poglavlje | Sadržaj | 6. Poglavlje > |
"A ti, o Ademe, i žena tvoja u
Džennetu stanujte i odakle god hoćete jedite, samo se ovom drvetu ne
približujte, da se prema sebi ne ogriješite!" (Kur'an
7,19.)
Iz prethodnog poglavlja smo vidjeli
da je sve što je stvoreno, kao i prvi ljudski par, bilo savršeno stvoreno.
"Dobro bješe veoma" – ocijenio je Bog završivši stvaranje. Pred stanovnicima
Edema (Dženneta) bila je svijetla budućnost. Bog im je odredio čime će se
hraniti i toga je zaista bilo na pretek. Međutim, od svega voća koje su mogli
koristiti, jedno drvo u vrtu bilo je zabranjeno od strane Boga. Zašto? Ni u
Bibliji ni u Kur'anu nema izvještaja o tome da je drvo samo po sebi bilo zlo. Da
je to razlog, onda ne bi bilo "sve dobro veoma". Očigledno je ovo bio test
vjernosti, provjera čovjekove lojalnosti Bogu. Zašto je to bilo potrebno? Da li
to znači da je još neko pretendovao na lojalnost ljudi? Izgleda da jeste. Evo
kako nas Kur'an o tome izveštava:
"Mi smo Adema stvorili i onda mu
oblik dali, a poslije melekima rekli: "Poklonite mu se!" - i oni su se
poklonili, osim Iblisa, on se nije htio pokloniti. "Zašto se nisi poklonio kad
sam ti naredio?" - upita On. - "Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio,
a njega od ilovače" - odgovori on." (Kur'an 7,11-12.)
Anđeli, ili meleci, Božiji su
glasnici. To su duhovna bića stvorena prije čovjeka, vrlo moćna i obdarena
velikim mogućnostima. Putuju velikom brzinom, mogu uzimati razna obličja i
raspolažu velikom snagom. Oni služe Bogu kao prenosioci i izvršioci Njegove
volje. Oni to čine sa oduševljenjem, jer uživaju da Mu služe, da Ga slave i
uzvišuju. Bog kao Stvoritelj i Održavalac svega stvorenog to zaslužuje. Međutim,
ovog puta jedan od njih, za koga Biblija kaže da je bio anđeo najvišeg ranga,
pobunio se i otkazao poslušnost Bogu.
"Sine čovečiji, nariči za carem
Tirskim i reci mu: ovako veli Gospod Gospod: ti si pečat svršenstva, pun si
mudrosti, i sasvim si lijep. Bio si u Edemu vrtu Božijem; pokrivalo te je svako
drago kamenje: sarad, topaz, dijamant, hrisolit, onih, jaspid, safir, karbunkul,
smaragd i zlato; onaj dan kad si se rodio načinjeni ti biše bubnji tvoji i
svirale. Ti si bio heruvim, pomazan da zaklanjaš; i ja te postavih; ti bješe na
svetoj gori Božijoj, hođaše posred kamenja ognjenoga. Savršen bješe na putovima
svojim od dana kad se rodi dokle se ne nađe bezakonje na tebi. Od mnoštva
trgovine tvoje napunio si se iznutra nasilja, i griješio si; zato ću te baciti
kao nečistotu s gore Božje, i zatrću te između kamenja ognjenoga, heruvime
zaklanjaču! Srce se tvoje ponese ljepotom tvojom, ti pokvari mudrost svoju
svjetlošću svojom; baciću te na zemlju, pred careve ću te položiti da te
gledaju." (Jezekilj 28,12-17. [Tevrat] )
Iz citiranog teksta vidimo da se
doslovno ne radi o nekom caru Tirskom, već o moćnom anđeoskom biću – heruvimu,
koji se suprotstavio svom Tvorcu. U vrijeme proroka Jezekilja ovo biće je, kao
pali anđeo (sotona ili šejtan), preko drevnog naroda Asirije, čija je prestonica
bio grad Tir, prkosio Bogu i ugrožavao njegov narod Izrael. Polazeći od tog
sukoba, nadahnuti prorok Božiji, vraća se na početak pobune, koja se mnogo prije
desila na nebu, u blizini samog Božijeg prijestola (Sveta Gora Božija), gdje je
ovaj moćni anđeo bio postavljen sa određenom službom. Od svih stvorenja, po
ljepoti i dostojanstvu, nije mu bilo premca. Obdaren mudrošću i kreativnošću,
služio je kao vođa anđeoskih vojski, u rangu heruvima zaklanjača - svojevrsnog
vođe garde i prvog ađutanta Božijeg, ako se tako možemo izraziti ljudskim
jezikom. Sve se odvijalo u savršenoj harmoniji, dok se sa ovim bićem nije počelo
dešavati nešto čudno. Zbog ljepote i mudrosti koju je posjedovao i položaja na
kome se nalazio, umjesto Bogu Tvorcu, ovaj heruvim počeo je da se divi samom
sebi. Postao je ohol i sebičan. Počeo je da kalkuliše, da širi nepovjerenje i
agituje među anđeoskim četama, propagandom protiv Božijeg Zakona i ustrojsva;
protiv univerzalnih Božijih principa ljubavi po kojima sav svemir funkcioniše.
Što je to ovaj anđeo pobunjenik želio da postigne? U svom, sada već pokvarenom
sotonskom srcu, on je imao plan da podrije Božiju vlast, da pobuni ostale anđele
i stvorenja drugih svjetova, da otkažu poslušnost Bogu i odbace Njegove
principe. Znao je da su ti principi izraz Božije volje i Njegovog karaktera i
da, odbacivši njih, u stvari odbacuju samoga Boga. To je bila strategija kojom
je htio da zauzme položaj i vlast Boga, rušeći Njegov poredak. On je nudio
nešto, navodno, bolje nego što su do tada imali. Stvorenje koje je imalo sve,
iznad koga je samo Bog bio viši, pobunilo se i suprotstavilo tom istom Bogu,
svom Tvorcu. Stvorenje protiv Stvoritelja. Ova drama dobila je najšire razmjere
i postala je kosmički sukob. Pročitajmo još jedan Božiji izvještaj o tome preko
pera Njegovog proroka:
"Kako pade s' neba, zvjezdo danice,
kćeri zorina? Kako se obori na zemlju koji si gazio narode? A govorio si u srcu
svom: izaći ću na nebo, više zvijezda Božjih podignuću prijesto svoj, i sješću
na gori zbornoj na strani sjevernoj; izaći ću u visine nad oblake, izjednačiću
se s Višnjim. A ti se u pakao svrže, u dubinu grobnu. Koji te vide pogledaće na
te, i gledaće te govoreći: to li je onaj koji je tresao zemlju, koji je drmao
carstva." (Isaija 14,12-16. [Tevrat] )
Ovdje je u samoj suštini otkriven
motiv i plan palog anđela, sada već sotone. Sama riječ sotona ili đavo, na
arapskom šejtan, znači protivnik, neprijatelj dobra, obmanjivač, opadač. On
koji je bio zvijezda Danica, najblistaviji među anđelima, nosilac
Božanske svjetlosti – lucifer – postao je nosilac otpadništva, sila mraka,
obmane, uzrok svakog zla i smrti. Tako se
pojavilo zlo. Bez pravog
razloga i bilo kakvog opravdanja, ono će kao pojam ostati tajna zauvijek. Ono
što je u svojoj suštini potpuno besmisleno, ne može se ni objasniti. Pokušaj
objašnjavanja i razumijevanja zla automatski bi mu pridao smisao i navelo nas da
za njegovo postojanje nalazimo i opravdanje. To bi pojavi grijeha i zla dalo
legitimnost i pravo, a samim tim i razlog da postoji. Đavo je upravo djelovao u tom pravcu i uspio da navede
ljude da grijeh i zlo prihvate kao neminovnost, nešto što je prirodno pa čak i
Bogom dano. To je vrhunac njegove prevare, koju su skoro svi prihvatili. U svim
filozofijama, religijama, pa i među onima koji čitaju Bibliju i Kur’an, prisutno
je takvo shvatanje i vjerovanje. Bog se u svojim Objavama nije potrudio da
objasni zlo, ni smisao njegovog postojanja, jer zlo nema nikakvog smisla.
Međutim, On nam je otkrio gdje i kako se pojavilo, ko je uzrok tome i kakvi su
mu motivi. Zlo nije svojstveno Bogu i ono odvaja od Boga onoga
ko je njime prožet. Zlo ima u sebi
nečeg rušilačkog, destruktivnog i svega suprotnog što je svojstveno
Bogu koji stvara, izgrađuje i održava ono što je stvorio.
Nažalost, đavo nije bio usamljen u
pobuni. On je uspio da zavede trećinu anđela koji su postali pali anđeli ili
demoni. Situacija je bila toliko dramatična, zbog tendencije da se zlo dalje
širi i dovede u opasnost sve stanovnike svemira, da je Bog morao da interveniše.
U Otkrivenju, posljednjoj knjizi Biblije, ovaj događaj je opisan na sljedeći
način:
"I posta rat na nebu. Mihailo i
anđeli njegovi udariše na aždahu, i bi se aždaha i anđeli njezini. I ne
nadvladaše, i više im se ne nađe mjesta na nebu. I zbačena bi aždaha velika,
stara zmija, koja se zove đavo i sotona, koji vara sav vasioni svijet, i zbačena
bi na zemlju, i anđeli njezini zbačeni biše s njom." (Otkrivenje 12,7-9.
[Indžil] )
Taj rat na nebu, viđen i prikazan
ljudskim očima i riječima s dosta simbolike, podstiče nas da razmišljamo o
veličini problema, o žestini sukoba koji je uzrokovao da svemir u jednom
trenutku postane poprište borbe. Bog je intervenisao preko Mihaila. On je sa
anđeoskom vojskom, lojalnih i vjernih Stvoritelju, stao nasuprot sotoni, nazvane
aždajom velikom, starom zmijom, koji u tom sukobu predvodi svoju vojsku
sastavljenu od anđela otpadnika. Izvještaj kaže da nije mogao odolijeti i da je
bio zbačen na Zemlju, zajedno sa svojim sljedbenicima. Nebo je bilo oslobođeno
od prisustva zla, ali šta će biti sa Zemljom?
Na samom početku ovog poglavlja
vidjeli smo da lucifer (iblis), nije htio da se pokloni Adamu. On se otvoreno
pobunio. Oholost mu nije dozvoljavala da pokaže poštovanje prema Adamu, biću
koje je nosilo Božije obličje, namjesniku novostvorene planete. Bio je
ljubomoran i kivan na Adama zbog toga i, ispunjen mržnjom i prkosom, zatražio je
od Boga da mu da vremena kako bi pokazao kako će ljudi postati nezahvalni i da
će većina preći na njegovu stranu. Vjerovatno se nadao da će, u stvari, sav
ljudski rod to učiniti. Allah mu je dozvolio da iskušava ljude, a o tome čitamo
u Kur'anu:
"Daj mi vremena do dana njihova
oživljenja!"- zamoli on. "Daje ti se vremena!"- reče On. 'E zato što si odredio
pa sam u zabludu pao' - reče- kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati,
pa ću im sprijeda i straga, i zdesna i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da
većina njih neće zahvalna biti!" (Kur'an 7,14-17.)
Možda ste, dok čitate ove tekstove,
zbunjeni i pitate se zašto Bog uopšte razgovara sa sotonom i postupa na taj
način? Da li je Bog zaista "odredio" iblisu da u zabludu padne? Ili, zašto ga
odmah čim se pobunio nije uništio? Zašto je dozvolio da se zlo pojavi, razvija i
širi dalje? Ta se pitanja logično nameću. Možda bismo, mi ljudi, u svojoj
nesavršenosti i ograničenosti posegli za rješenjem po kratkom postupku –
eliminacijom. Međutim, Bog u svojoj mudrosti i dalekovidosti misli, ponaša se i
postupa sasvim drugačije. Nama su Njegovi postupci i ponašanje često
neshvatljivi i nelogični. Ali problem je u nama, a ne u Njemu. On nam samo može
reći sljedeće:
"On reče: Ja znam ono što vi ne
znate." (Kur'an 2,30.)
Ove riječi nam mogu pomoći da u Boga
možemo imati potpuno po-vjerenje. On zna sve, vidi sve, i sve je u Njegovim
rukama i pod Njegovom kontrolom. I samo zlo sa svojom retrogradnom snagom je pod
Njegovom kontrolom, i nije mu dato da se razmahne i učini ono što po prirodi stvari može
učiniti.
Sljedeći primjer nam može pomoći da
bolje razumijemo Božije ponašanje prema pobuni od strane Njegovih stvorenja
protiv Njega i pojave zla uopšte.
Zamislite uzornog, nježnog, ali pravičnog
oca koji ima nekoliko sinova. On je vrlo bogat i poštovan od svih u tom kraju. U
njegovoj porodici vlada harmonija i red. Njegova djeca su obasuta ljubavlju i
pažnjom, a uz sve to, njima je ukazano i povjerenje da odgovorno brinu za
domaćinstvo i za sve poslove u porodici koje im je otac povjerio. I zamislite
sada njegovog sina prvijenca, ''desnu ruku'' i najbližeg saradnika, koji je
najbolje upućen u planove i preko koga otac završava skoro sve poslove,
odjednom, bez ikakvog razloga, počinje drugoj djeci da govori kako bi on, za
razliku od oca, mnogo bolje vodio domaćinstvo; kako bi mnoga pravila kućnog reda
ukinuo i tako omogućio svim članovima porodice da uživaju veću slobodu, čast i
blagostanje. Zamislite da toj propagandi podlegnu neka djeca. "Da, otac je
isuviše strog, morao bi neke stvari promijeniti i prema nama pokazati više
razumijevanja" – zaključuju oni, slažući se sa starijim bratom koji, navodno,
"dobro poznaje situaciju" i ima "velike ciljeve". Otac sve to vidi. Njegova
porodica se našla u opasnoj situaciji. On mora da reaguje. To čini mudro. On,
najprije, razgovara sa svojim pobunjenim sinom. Navodi mu snažne argumente da
njegovo ponašanje nije u redu; ukazuje mu na posljedice koje mogu proizići iz
svega toga. Savjetuje ga da se odvrati od tog puta i on i oni koji pristaju uz
njega. Sin, pod uticajem snažnih argumenata svoga oca, uviđa da je tata u pravu,
ali njegov ponos, njegovo samoljublje i slavoljublje nije mu dalo da posluša
oca. Zar da se obruka pred drugom braćom, pokunjeno priznavši da je pogriješio?
Nikada! On tvrdoglavo odlučuje da ide dalje. Ostaje pri svom stavu i počinje još
intenzivnije da govori protiv oca. Bestidno, arogantno i otvoreno traži očev
položaj. U porodici je haos. Šta otac može učiniti? To su njegova djeca. Još
uvijek ih voli. Ljubav nije prestala; on želi da ih sačuva, ali ako nešto ne
preduzme i ne zavede narušeni red, cijela porodica će propasti. On je još uvijek
toliko moćan da ih može kazniti, čak i smrtnom kaznom; sve one koji se bune,
zajedno sa njihovim vođom. Da li će to biti rješenje? Teško! Nakon takvog gesta
možda bi red bio zaveden, ali ostala djeca bi sa svojim ocem živjela u strahu.
Tu više ne bi bilo prave radosti i ljubavi. Tamna mrlja prekrila bi sliku o
dobrom ocu.
"Možda je naš stariji brat bio u
pravu. On nam je upravo govorio da je naš otac prestrog, da je pravi tiranin
koji samo zapovijeda. Njegov opis našeg oca je ipak ispravan. On je zbog toga
ubio njega i ostalu braću. Mi ga moramo slušati, inače će i sa nama tako
postupiti." Otprilike takvo
mišljenje i stav bi ostala djeca mogla imati. Da li bi i sam otac bio
srećan, znajući da su preostala djeca tu i da ga slušaju samo iz straha ili
možda interesa? A šta će ostali mještani u tom kraju, misliti o svemu
tome?
Eliminacija nije rješenje. Mi,
grešni ljudi, najradije bi tim putem rješavali probleme, ne shvatajući da ih
time samo još više produbljujemo. Da li je otac trebalo da posluša najstarijeg
sina i dozvoli mu da upravlja umjesto njega? Nikako! Ne zbog svog položaja; otac
nije sebičan, već zbog toga što bi sa takvim karakterom i sa takvim motivima
sebični sin vrlo brzo uništio čitavu porodicu. Otac je izabrao da postupi tako
što će sina, sa njegovim sljedbenicima, otjerati na jedno manje mjesto, svog
velikog imanja. Biće odijeljen i, tamo, u toj sredini, moći će da pokaže kuda
vode njegove ideje i planovi. Čitav kraj će moći da posmatra razvoj situacije,
dok se jasno ne bude vidjela razlika između oca i pobunjenog sina. Vremenom će
se pokazati ko je bio pravedan i dobar, a ko sebični tiranin i vlastodržac; ko
je bio pun ljubavi i brižan za porodicu, a ko je gledao samo svoje interese! Zlo
će pokazati svoje pravo lice, a njegovi plodovi svu gorčinu i otrovnost. Onda će
svi moći, na osnovu činjenica, pravilno presuditi, i osuditi. Tako će
otpadništvo i zlo biti kažnjeni, a dobro, mir i red
sačuvani.
Mislim da nam ova ilustracija bar
malo može pomoći da razumijemo Božiju reakciju na pojavu zla. Možda se u tome
krije značenje rečenice: "Ja
znam ono što vi ne znate."
Pogledajmo sada šta se desilo sa
prvim ljudskim parom. Kako je njihov otvoreni neprijatelj – sotona, našao
utočište na planeti Zemlji i nastanio se među ljude? Pošto se zlo već pojavilo u
srcu jednog anđeoskog bića koje pretenduje na vlast u svemiru, Bog je upozorio
Adama na veliku opasnost koja ga može koštati života. Time mu je takođe dao
priliku da, s obzirom na slobodu i pravo izbora, pokaže ili otkaže lojalnost
Bogu. O tome čitamo izvještaj u Bibliji:
"I zaprijeti Gospod Bog čovjeku
govoreći: jedi slobodno sa svakoga drveta u vrtu; ali od drveta od znanja dobra
i zla, s njega ne jedi; jer u koji dan okusiš s njega, umrijećeš." ( Prva
Mojsijeva 2,16-17. [Tevrat] )
Bog je izričito zabranio i opomenuo
da se plodovi sa "drveta od znanja dobra i zla" ne jedu. Adam je o tome trebalo
da obavijesti svoju ženu Evu. Približavati se drvetu već je bilo opasno, zbog
izazova kome čovjek može podleći, ali jesti njegove plodove, bio bi prekršaj
Božije zapovjesti i otkazivanje poslušnosti Tvorcu. To je ujedno značilo i
pobunu, a samim tim i odvajanje od Boga, što je vodilo u vječnu smrt. Zabranjeno
drvo je tada bilo jedino područje u vrtu, na kome je đavo mogao da navodi ljude
na grijeh. Zato se i zvalo "drvo od znanja dobra i zla." Adam je znao što je
dobro, zlo mu je bilo strano i nepoznato. Ipak, inficirati se zlom bilo
je sasvim moguće. To se moglo desiti ljudima. Zato su bili odlučno upozoreni. Ne znamo koliko je dugo sotona čekao
svoj trenutak, ali ga je i dočekao. Ljudski par je
znao za izričitu Božiju opomenu i prijetnju, te se neko vrijeme klonio famoznog
drveta. Ali, možda iz radoznalosti,
Eva je prišla tom drvetu. Bila je sama i to je bila prilika koju je đavo
iskoristio. Evo kako s to desilo:
"Ali zmija bješe lukava mimo sve
zvijeri poljske, koje stvori Gospod Bog; pa reče ženi: je li istina da je Bog
kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu? A žena reče zmiji: mi jedemo roda
sa svakoga drveta u vrtu; samo roda s onoga dreveta usred vrta, kazao je Bog ne
jedite i ne dirajte u nj, da ne umrete. A zmija reče ženi: nećete vi umrijeti;
Nego zna Bog da će vam se u onaj dan kad okusite s njega otvoriti oči, pa ćete
postati kao bogovi i znati što je dobro što li zlo. I žena videći da je rod na
drvetu dobar za jelo i da ga je milina gledati i da da je drvo vrlo drago radi
znanja, uzabra roda s njega i okusi, pa dade i mužu svojemu, te i on okusi. Tada
im se otvoriše oči, i vidješe da su goli; pa spletoše lišća smokova i načiniše
sebi pregače. I začuše glas Gospoda Boga, koji ižaše po vrtu kad zahladi; i
sakri se Adam i žena mu ispred Gospoda Boga medju drveta u vrtu." (Prva
Mojsijeva 3,1-8. [Tevrat] )
Tako je sotona iskoristio zmiju kao
medijum i učinio da Eva pomisli da razgovara s njom. Mora da ju je to
fasciniralo, jer bez obzira na to što je zmija tada bila jedna od najmudrijih
životinja, ipak, zmije ne govore. Što joj je dalo tu moć? Možda drvo, čije je
plodove jela? Možda su takve misli podstakle Evu da još više obrati pažnju na
riječi kušača. Pogledajmo kako je đavo vješto i lukavo vodio razgovor. On miješa
istinu sa lažima i navodi ženu da prihvati i posluša njegove sugestije. Na
Božije upozorenje, da će jedenje ploda sa zabranjenog drveta za ljude, značiti
sigurnu smrt, sotona je otvoreno slagao da oni neće umrijeti, već da je Bog htio
da sakrije nešto od ljudi. Navodno, On im je uskratio mogućnost da nezavisno od
Njega budu besmrtni, mudri i sa novim saznanjima; da budu, jednom rječju, kao
bogovi. Kakve li lukavosti! Nažalost, Eva je podlegla njegovim lažima. Ona je
gledala i poželjela te plodove, koji će joj dati besmrtnost, mudrost i mogućnost
da pronikne u sve tajne i bude kao Bog. Nije ni pomislila kako je đavo, upravo
tada, usađivao u njeno srce sebičnost, gramzivost i samouzvišenje. Njene oči su
bile fascinirane, apetit velik, a želja da posjeduje taj plod nezajažljiva.
Uzela je plod i jela. Nije oklijevala da ponese i svom mužu. Ispričala mu je što
se desilo, i vjerovatno sa oduševljenjem kazala da će biti kao bogovi i da nije
istina da će umrijeti; eto, ona je još uvijek živa i izvrsno se osjeća. Možda je
besmrtnost nakon jedenja ploda već nastupila! Bog je, dakle, pretjerivao, šta
više lagao ih je!
Ne znam da li su baš to bile njene
riječi, argumenti i razmišljanja, ali Adam je poslušao svoju ženu. Da li zato
što joj je povjerovao ili zato što nije htio da se zauvijek rastane sa njom?
Opomena od Boga njemu je bila izrečena i on je bio odgovoran za postupak svoj i
ženin. Eva je krenula putem protiv Božje zapovjesti, a on za njom, na strani
svog i Božijeg neprijatelja. Ona je to učinila obmanuta i prevarena, a on
potpuno svjesno. Istog momenta kada je okusio, otvorile su im se oči i vidjeli
su da su goli. Božanska slava, koja ih je obavijala i odražavala Božiji lik i
karakter, zbog čega su im anđeli izražavali poštovanje, povukla se i otišla od
njih. Neprijatelj ih je ogolio. Izgledali su bijedno. Prevareno. Obuzimao ih je
nekakav tajanstveni osjećaj koji do tada nisu imali – strah i stid. Smokvinim
lišćem su pokušali da pokriju svoju golotinju i bijedu. Vjerovatno su iščekivali
smrt. Kako li to izgleda da nestaneš zauvijek, kao da nikada nisi ni postojao?
Do tada, nikada, niko i ništa nije umrlo, uginulo ili uvenulo. Istina, smrt nije
momentalno nastupila i vidjećemo zašto, ali njen proces počeo je odmah. Toga su
vrlo brzo bili svjesni. Razlog zbog čega su još bili u životu je to što je Bog u
svojoj ljubavi i milosti osmislio i pokrenuo realizaciju plana kojim daje još
jednu priliku ljudskom rodu, da se vrate Njemu i budu
živi.
"I Adem primi neke riječi od
Gospodara svojega, pa mu On oprosti; On doista prima pokajanje, On je milostiv."
(Kur'an 2,37. )
Šta je to Bog kazao Adamu? Koje su
to riječi nade poslije kojih se Adam pokajao, a Bog mu u svojoj milosti
oprostio? Šta sve to u suštini znači? Vidjećemo iz daljih proučavanja Svetih
Spisa.
Ono što smo do sada mogli shvatiti jeste sljedeće: zlo je došlo sa neba pobunom jednog moćnog anđela i njegovih sljedbenika. Ono se proširilo na Zemlju, tako što su naši praroditelji, Adam i Eva, bili prevareni, a time i sami stali na stranu sotone. U njihovom srcu posejano je sjeme zla i njihova priroda postala je grešna. O posljedicama toga zla ne treba ni govoriti, one su tako očigledne. Dovoljno je da samo bacimo pogled na tužnu istoriju ljudskog roda. Takođe je važna i činjenica da đavo, ono što je oteo, nije oteo od Stvoritelja, ali je uspio da otme od čovjeka. Poslušavši sotonu, čovjek se njemu priklonio i svoje namjesništvo na Zemlji predao svom otvorenom neprijatelju. Zemlja je postala đavolje utočište, krivicom Adama i Eve. Božji plan za ljudski rod je privremeno narušen, ali ono što je najvažnije, vrata povratka Bogu za čovjeka su širom otvorena. Vidjećemo kako je, i zašto to postalo moguće. Najprije ćemo se još bolje upoznati sa stanjem čovjeka, nakon njegovog pada u grijeh.
< 4. Poglavlje | Sadržaj | 6. Poglavlje > |