| < 3. Poglavlje | Sadržaj | 5. Poglavlje > |
"Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju kao
što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih, od ptica nebeskih i od stoke
i od cele zemlje i od svijeh životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog
čovjeka, po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stori
ih. I blagoslovi ih Bog, i reče im Bog: rađajte se i množite se, i napunite
zemlju, i vladajte njom, i budite gospodari od riba morskih i od ptica nebeskih
i od svega zverinja što se miče po zemlji. I još reče Bog: evo, dao sam vam sve
bilje što nosi sjeme po svoj zemlji, i sva drveta rodna koja nose sjeme; to će
vam biti za hranu. Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bješe
veoma. I bi veče i bi jutro, dan šesti." (Prva Mojsijeva 1,26-29.31. [Tevrat] )
Na osnovu prvih tekstova zapisanih u
Starom Zavjetu, koji govore o stvaranju, vidimo da je čovjek stvoren šestog
dana. Prethodnih pet dana Bog je stvorio našu planetu, ispunio je biljnim i
životinjskim svijetom, stvorio Sunce i Mjesec, koji će je obasjavati i
određivati dane. Tako su načinjeni izvanredni uslovi za stvaranje čovjeka, koji
će živjeti na Zemlji. Zapazimo i to da su Adam i Eva stvoreni po Božijemu
obličju i da njih dvoje čine cjelinu – čovjeka. Za razliku od svega što je Bog
prethodno stvorio, samo tako što bi rekao: "Neka bude," čovjeka je stvorio s
posebnom nježnošću i pažnjom. Kao da je i to trebalo da ukaže na ulogu koja mu
je namijenjena. Čitajmo tekst koji sada podrobnije govori o tome:
"A stvori Gospod Bog čovjeka od
praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa...I
Adam nadjede ime svakom živinčetu i svakoj ptici nebeskoj i svakoj zvijeri
poljskoj; ali se ne nađe Adamu drug prema njemu. I Gospod Bog pusti tvrd san na
Adama, te zaspa; pa mu uze jedno rebro, i mjesto popuni mesom; i Gospod Bog
stvori ženu od rebra, koje uze Adamu, i dovede je k Adamu. A Adam reče: sada eto
kost od mojih kosti, i tijelo od mojega tijela. Neka joj bude ime čovječica, jer
je uzeta od čovjeka." (Prva Mojsijeva 2,7.20-23. [Tevrat] )
Bog je dakle oblikovao čovjeka od
zemaljskog praha, kao vajar kada vaja ilovaču, sa posebnom kreativnošću. U
želji, i s ciljem da to stvorenje nosi Njegovo obličje, jer ono treba da liči na
svog Stvoritelja, i to ne samo po nekoj fizionomiji, već, prije svega, po
plemenitim crtama karaktera. Čovjek je trebalo da bude poseban i da se razlikuje
od svega što je Bog do tada stvorio, kao vrhunac i kruna Njegove
promisli.
Bog, koji je istinski Gospodar svega
što je stvorio, i što Mu po prirodi stvari i moći pripada, svoje gospodarstvo
prenosi na čovjeka, koji će brinuti o planeti Zemlji i svemu što je na njoj
stvoreno. Adam je bio predstavnik Božiji na zemlji. Komunicirao je sa svojim
Stvoriteljem i učio od Njega, kako bi napredovao i neograničeno se usavršavao na
svim poljima u domenu čovjeka. Fizički, mentalno, duhovno i društveno, čovjek bi
se razvijao kroz svu vječnost. To mu je omogućavala zajednica s Onim koji je
Izvor Života. Zapazimo da je na kraju stvaranja, Bog konstatovao da je sve bilo
"dobro veoma". Drugim riječima, savršeno. Bez prisutnosti grijeha, patnje,
bolesti i tuge, straha i smrti, čovjekovoj sreći ne bi bilo kraja. Pored toga
što bi u poslušnosti i pokornosti sarađivao sa svojim Tvorcem, odavajući Mu
slavu i čast, čovjek bi, vjerovatno, komunicirao i s drugim svjetovima koji, na
osnovu Božijih Objava, sigurno postoje. Možemo li zamisliti tako
nešto?
Od samog početka, tu zajednicu
između Boga i čovjeka, sagledavamo na bazi ukazanog povjerenja, vjernosti i
ljubavi. Bog je čovjeka učinio svojim namjesnikom na Zemlji, sa autoritetom i
vlašću dobijenim lično od samog Tvorca. Na tu veliku čast i povjerenje, čovjek
je trebalo da odgovori vjernošću, odanošću i poslušnošću. To je uključivalo i
pretpostavku da čovjek može iznevjeriti. Da je Bog stvorio čovjeka poput robota,
koji bi bez pogovora morao činiti sve što mu se naloži, jer je tako programiran,
povjerenje uopšte ne bi ni bilo potrebno. Međutim, čovjek je imao potpunu
slobodu izbora, slobodnu volju, koja mu je data od Onoga, koji je i sam potpuno
slobodan. Naravno, sloboda podrazumijeva odgovornost, kako za Stvoritelja, tako
i za stvorenje koje nosi Njegovo obličje. Stvaranje bića poput čovjeka ili
anđela (meleka), obdarenih slobodnom voljom, mudrošću, razumom i kreativnošću,
nosi sa sobom i svojevrstan rizik, da jedno takvo biće može, Onome koji ga je
stvorio, otkazati poslušnost. Nažalost, upravo to se i desilo. Pošto je
Sveznajući, unaprijed znao i vidio tu tragediju, nameće se pitanje zašto je ipak
stvorio čovjeka i anđele? Možda je takvo pitanje logično, ali ako dublje
razmislimo, vidjećemo da je besmisleno. Pođimo od nas samih.
Bez obzira što su djeca, uglavnom, neposlušna,
nezahvalna, stvaraju brige i u starosti nas obično zapostave, mi uporno čeznemo
da postanemo roditelji. Sama pomisao na to čini nas
srećnim, i ne mislimo na rizik ili na eventualne teškoće i probleme oko njihovog
podizanja i uzgajanja. Za radosti koje nam djeca prirede, skloni smo da sve
ostalo zaboravimo. To je svojstveno roditeljima. Ta ljubav i potreba za
stvaranjem potomaka, kao da je jača od nas samih. Pripremanje najboljeg mogućeg
ambijenta, činjenje onoga što može da ih usreći, podređivanje, posvećenje i
žrtvovanje sopstvenog života, njih radi, čini nas ispunjenim i ostvarenim. Djeca
su dio nas samih i mi želimo da ostanu u porodici i onda kada su odrasla i spremna da odu iz porodičnog
gnijezda. I da znamo da, ako krene sve naopako, mogu nas upropastiti,
ožalostiti, ipak nešto u nama govori nam da vrijedi pokušati, da im treba dati
šansu i pokloniti povjerenje. Da, neki roditelji su zaista cjelog života bili
srećni sa svojom djecom, tako da se njihov "rizik" isplatio, jer ih njihova
djeca nisu iznevjerila.
Možda ovaj primjer nije potpuno
adekvatan, ali mislim da nam na najpribližniji način otkriva Božije razloge i
potrebu da stvara. Iako to podrazumijeva rizik, On kao da "ne može" drugačije,
jer Mu je to svojstveno. On je Bog Stvoritelj – Izvor Života. Kada ne bi
stvarao, negirao bi sam sebe. Ako razmišljamo o Njegovom motivu da stvara, što
možemo da zaključimo? Zar to može da bude nešto drugo, osim ljubavi? Bog je
ljubav, i to ne samo po svojoj osobini, već i u svojoj suštini. To, dakle, nije
jedan od segmenata Njegove prirode, već sama bit Njegove prirode. Sve Njegove
osobine, Njegovo biće, prožeto je ljubavlju i izvor je
ljubavi.
Interesantno je da u Novom Zavjetu
(Indžilu), kada je riječ o ljubavi koja se povezuje sa Bogom, upotrebljava se
grčka riječ "AGAPE", koja označava
nesebičnu i beskonačnu
ljubav. Iz ovog proizilazi da je motiv za
stvaranje Adama i Eve, a samim time i čitavog čovječanstva, Božija bezuslovna i
beskonačna ljubav. Na bazi svega ovoga, da li možemo da zamislimo kako je
izgledao Edemski Vrt i čitava naša zemlja i sve što je na njoj, kada je izašla
iz Tvorčevih ruku, kao ambijent u kome će prebivati čovjek? Kakve li je planove
Bog imao sa njim i kakve mogućnosti su mu se pružale?
Bez obzira na to što se pojavio grijeh i zlo, a sa njim i otuđenje čovjeka od Boga, što je neminovno prouzrokovalo bol, patnju i smrt, Bog je ipak pružio čovjeku novu priliku, novu šansu povratka u Raj (Džennet), da bi ostvario sve planove koje je imao s njim. Zlo ne može spriječiti Boga ljubavi, da ne ostvari ono što je namislio. Božije Svete Knjige nam govore o tome kako je Bog grešnom čovjeku omogućio da mu vrata Raja budu ponovo otvorena. Prava je sreća i uživanje saznati, razumijeti i prihvatiti tu ''Radosnu Vijest Spasenja''.
| < 3. Poglavlje | Sadržaj | 5. Poglavlje > |