| < 11. Poglavlje | Sadržaj |
Ako se u prošlom i pretprošlom
vijeku, zbog vrlo progresivnog razvoja u nauci, tehnologiji i medicini,
čovječanstvo moglo nadati boljem i sretnijem životu, vjerujući da će čovjek konačno naći rješenje za sve
svoje probleme, danas je takva nada potpuno splasnula. Koliko god da je veliki
čovjekov iskorak na svi tim poljima, to mu nije pomoglo da pobjedi zlo u sebi i
oko sebe. Naprotiv, došao je do krajnje tačke na putu samouništenja. Sve
ateističke ideologije, koje su taj razvoj u protekla dva vijeka pratile,
veličajući čovjeka i njegove
mogućnosti, srušile su se kao kule od karata. Čovječanstvu nije preostalo ništa
drugo, nego da utočište potraži u Bogu, od koga je pobjeglo i koga su hteli da
osude na zaborav. U beznadežnim situacijama postoji nešto iskonsko u čovjeku,
što ga tjera da podiže oči ka nebu očekujući pomoć odozgo. O, zar čovjek mora
baš uvjek da dođe do takvog stanja, pa da se počne zanimati za Boga? Izgleda da
mora. Ne zato što Svevišnji tako želi, ta On je Samilosni Bog, već zato što je
to "najbolji ambijent" da se naše ja, naš ego,
potpuno istopi, da se prestanemo
oslanjati na sebe i počnemo se okretati ka Bogu, tražeći oslonac u Njemu. Tek
tada, i samo tada, Bog može da nas privije uz sebe i povede putem
spasenja.
Neko je rekao da je najprazniji onaj
čovjek koji je pun sebe. Zaista,
takvi su "nedodirljivi" za sve, pa i za Boga. Jednostavno, njihova oholost ne želi da se pokori, da bi se
ispunili Njegovim blagodetima, štaviše, suprotstavlja se Bogu i odbija Njegovu
milost. Bog ih pušta da idu svojim putem, dok ne "udare glavom o zid" tako da sav ego iz njih splasne i konačno
budu spremni da prime ljubav Samilosnoga, koja još uvjek čeka na njih. Mnogi,
nažalost, prokockaju i tu šansu, napustivši ovaj svijet noseći i svoje grijehe
sa sobom. Takvi su sami izabrali put propasti.
Vrijeme u kome živimo karakteriše,
između ostalog, potraga ili povratak duhovnim vrijednostima, odnosno religiji.
Čovjek iskonski osjeća da je rješenje ipak tu negdje. Zato danas možemo biti
svjedoci masovnom povratku crkvama, džamijama, sinagogama i raznim hramovima,
svetinjama i svetilištima. Te mase naroda liče na žedne u pustinji, koji kad
ugledaju oazu pohrle k njoj da ugase žeđ. Svijet je dugo bio obmanjivan raznim
filozofijama i ideologijama. Velika obećanja o sreći i prosperitetu nikad se
nisu ispunila, a mnogo krvi i znoja je proliveno. Osim toga, ovaj svijet luta
pustinjom svakojakih zabluda,
umirući od žeđi za "vodom" koja znači život. Nije ni čudo što će pohrliti ka
svemu što liči na zelenu oazu sa hladnom, pitkom vodom, u želji da se njome
okrijepi i nađe odmor u hladu njenih palmi. Vrhunac razočarenja doživeće kada
bude ustanovio da je sve to bila samo fatamorgana. A tako je neodoljivo ličilo
na pravu oazu.
Povratak religiji zaista može biti
rješenje, ali kojoj i kakvoj religiji? U svijetu ima, pored nekoliko velikih,
svjetskih religija, i čitavo mnoštvo manjih. Ako se uzme u obzir iscjepkanost,
podjele na konfesije i vjerske pravce, onda ih ima na stotine, a možda i
hiljade. Sve one misle i tvrde da su prave. I zaista, koja je od njih prava i na
osnovu čega se to može utvrditi? Da li masovnost automatski određuje i
ispravnost u vjeri? Na kraju krajeva, ko odlučuje šta je pravo a šta krivo, i
otkuda mu autoritet za to? Ova i mnoga druga pitanja sa pravom se mogu postaviti.
Kada je u pitanju potraga ili
povratak religiji, ljudima je izgleda najlakše i nekako najsigurnije, da se
uhvate za vjeru svojih predaka. Većina se zadovoljava time što će nastaviti
vjersko iskustvo svojih roditelja, odnosno sredine iz koje je ponikao, a ako se
taj kontinuitet negdje prekinuo, jednostavno će mu se vratiti i obnoviti ga. Ako
bi se možda i usudili da nešto preispituju, iz straha od okruženja koja, po
pravilu, to ne tolerišu, oni se privole da vjeruju i ponašaju se u skladu sa
svojom porodicom, vjerskom zajednicom, etničkom grupom ili narodu kome
pripadaju. Takvim "vjernicima" autoritet nije Bog, čak i ako oni misle da je
tako, čak i da su se slučajno našli na pravom mjestu, njima je autoritet
zajednica i religijski sistem te zajednice kojoj pripadaju.
Pravi autoritet čovjeku u svemu, pa
samim tim i u religiji, treba da bude Bog, Onaj koji je Izvor i Održavalac
njegovog života. Čovjek je, priznavao to ili ne, vlasništvo Boga Tvorca. To je
prirodni status i svojstvo čovjeka. To je najvažnija činjenica za samu bit
čovjeka, iz koje proizilazi sve drugo.
Baš zato što je taj odnos između
Boga i čovjeka usljed grijeha poremećen, javila se potreba za religijom. Kao Tvorac svega, vrhovni Gospodar i Autoritet svemu, On
je jedini mogao da pronađe modus i rješenje ponovnom uspostavljanju tog odnosa.
To povezivanje moralo je počivati na pravnoj osnovi, na pravu i zakonu
uspostavljenog od strane samog Tvorca, koji važi za čitav Svemir. Problem
grijeha, u suštini, jeste odvajanje od Boga. Biti odvojen od Boga, koji daje
život, samo po sebi znači smrt. Pošto je Bog moralno biće i po svojoj suštini
pravedan, On, u svojstvu Sudije, radi
pravde zbog prekšenog Zakona, mora
osuditi grešnika na smrt; ali, radi svojemilosti, On za njega
traži pomilolovanje i pravo na život.
Kako pomiriti ova dva suprotstavljena prava - da pravda Božija zakonski bude
zadovoljena, a istovremeno i milost Božija po pravdi ostvarena? Problem je bio
stravičan.
Da je Bog postupio samo po Svojoj
milosti i oslobodio čovjeka krivice, On bi tim aktom ukinuo Zakon i pravdu, a
grijehu dao legitimnost. Kakva je to milost ako nema pravde? Na Zemlji i u
Svemiru vladalo bi bezakonje, obespravljenost, grijeh. Drugim riječima, vladao
bi sotona, jer takav je "sistem" njegove vladavine. Time bi cilj njegove pobune
bio ostvaren.
Da je Bog postupio samo po svojoj
pravdi i osudio grešnika na smrt, On bi sačuvao zakonsku pravdu tim
legalističkim potezom, ali bi zauvijek izgubio dvije ljudske duše, a preko njih
i cio ljudski rod (samo On zna koliko duša). Iako Bog može da stvara ni iz čega,
vrlo lako, ipak, i za Njega je to ogroman gubitak, jer samo je Njemu poznata
vrijednost jedne ljudske duše. Osim ako je bezosjećajan i nemilostiv, pa ne bi
ni smatrao potrebnim da traži način da pomogne Svojim zalutalim stvorenjima,
omogućivši im još jednu priliku da se vrate Njemu.
Takav čin od strane Boga bi potpuno
išao na ruku sotoni, jer Ga je takvim i prikazivao pred stanovnicima Svemira od
početka pobune. Kome bi se Bog više mogao otkrivati kao Milostivi i Samilosni, a
da mu oni vjeruju?
Bilo koja odluka od te dvije, ne bi
bila mudra i izazvala bi svemirsku katastrofu, a Bog više ne bi mogao da vlada,
bar ne kao Bog ljubavi. Ali, hvala i
slava Njemu, On je tako mudar i dosljedan u Svojoj veličini, da je postupio
onako kako je samo Bog ljubavi mogao postupiti u takvoj situaciji, izabravši da
pomiri milost i pravdu sopstvenom
žrtvom.
"Da, blizu je onijeh koji ga se boje
pomoć Njegova, da bi naselio slavu u zemlji našoj! Milost i istina srešće se,
pravda i mir poljubiće se. Istina će niknuti iz zemlje i pravda će s neba
priniknuti. I Gospod će dati dobro, i zemlja naša daće plod svoj. Pravda će pred
Njim ići, i postaviće na put stope svoje.” (Psalam 85,9-13. [Tevrat]
)
Takav postupak niko nije očekivao.
Cijelo Nebo, anđeli Božiji i svi stanovnici bezgrešnih svijetova bili su
iznenađeni i zadivljeni, a sotona i njegova vojska palih anđela zaprepastila se
i zadrhtala od straha, jer na takvu odluku pogubnu po njih nisu računali. Tvorac
Neba i Zemlje, svega vidljivog i nevidljivog, Gospodar svijetova, Jedini Bog,
pokazao je i dokazao da je milostiv i pravedan. Vječna i stvaralačka Riječ Njegova, Dio suštine Njegove koja
nam se otkriva kao Elohim ili Mi, postala je tijelo, postala je
čovjek - drugi Adam, jedan od nas, da bi za sve primio kaznu zakonsku kao platu
za grijeh; ali uskrsnućem iz mrtvih, pošto je sačuvao svoju neporočnost i
čestitost, otvorio je svima nama vrata života vječnog, svima koji želimo da u
Njemu prođemo kroz njih.
Bog je osnivač jedine prave religije
koja nas istinski vraća Njemu. Samo On ima pravi razlog i jedinstven način da to
ostvari. Bilo ko drugi kada bi i htio to ne bi mogao učiniti. On je grešnom
čovječanstvu otkrio Sebe i Svoj plan spasenja, u Svojim Objavama, preko Svojih
vjerovjesnika. On je to dao da se zapiše, tako da ih mi sada imamo u obliku Knjiga i to prevedene na sve važnije
jezike svijeta. Očigledno je da Milostivi želi da u ovo naše vrijeme, po svemu
sudeći posljednje vrijeme, cio svijet bude spreman za ono što će uslijediti.
Zato, mudro ćemo učiniti ako, uz molitvu, sistematski proučavamo Bibliju (Tevrat
i Indžil) i Kur'an, povezujući pojmove i upoređujući tekstove jedan s drugim, da
bi izvukli jasnu poruku. Milostivi će nas obilato nagraditi razumijevanjem
istine i vjerom koju ovaj svijet sam,
bez Njegove pomoći, nikada neće spoznati niti razumjeti. Oplemeniće nam
karakter, daće nam mudrost da jasno razlikujemo dobro od zla, i silu da se
odupremo iskušenju. Vodiće nas
JEDINIM PRAVIM PUTEM, kako bi bio zadovoljan nama i vratio nas k Sebi
zauvijek.
Kada bi ovaj svijet prepoznao Božije pohođenje i prihvatio Njegove pouke, pronašao bi siguran put za svoje noge i svjetlost da ga vodi kroz tamu ispunjenu obeshrabrenjima.
| < 11. Poglavlje | Sadržaj |