4. Poglavlje

TRI NOVOZAVJETNA TEKSTA I PODRIJETLO NEDJELJE

1. Korinćanima 16,1-3
Djela 20,7-12
Otkrivenje 1,10
Napomene
 

Kao dokaz štovanja nedjelje u apostolsko doba obično se navode tri poznata novozavjetna teksta: 1. Korinćanima 16,1-2; Djela 20,7-11 i Otkrivenje 1,10.1 Stoga je prijeko potrebna raščlamba ovih ulomaka da bi se utvrdilo pretpostavlja li Novi zavjet ili čak nagovještava štovanje nedjelje. 

1.     Korinćanima 16,1-3

U proljeće 55. ili 56. g. po Kr. Pavao je vjernicima u Korintu preporu čio jedinstven plan (sličan uputama crkvama u Makedoniji i Galaciji) da bi osigurao značajan doprinos akciji prikupljanja novca za siromašne u Jeruzalemskoj crkvi.2 Plan glasi: “Neka svakog prvog dana u sedmici svaki od vas zasebice stavi na stranu ono što mogne uštedjeti, da se ne sabire kad uspijem doći.” (1.  Korinćanima 16,2)

Brojni stručnjaci u ovom tekstu vide podatak ili barem nagovještaj o redovitom okupljanju kršćana u nedjelju. A. Robertson i A. Plummer, na primjer, u svom komentaru ovoga retka potvrđuju: “Ovo je naš najstariji dokaz koji se odnosi na posvećenje prvog dana tjedna u apostolskoj crkvi.”3 Oni ovaj zaključak opravdavaju međusobnim povezivanjem skupljanja novca prvog dana u tjednu s Kristovim tumačenjem pozitivne svrhe subote: “Ako je bilo pravo činiti dobro u židovsku subotu (Matej 12,12; Marko 3,4), nije li još ispravnije to činiti u dan Gospodnji? To ih je podsjećalo na neizrecive blagoslove koje su primali.”4 Ovaj pokušaj da se privatno skupljanje novca pojedinih Korinćana nedjeljom tumači kao pokazatelj prenošenja teologije subote u evanđeljima na nedjelju iskren je, ali kao što ćemo vidjeti, i proizvoljan. Pacifico Massi dar Korinćana radije tumači kao tjedni izraz vjere u uskrsnu nedjelju: “Nedjelja je tjedna Pasha i dan okupljanja. Može li biti bolje prigode da se uskrslom Kristu prinese ovakav dar?”5

Pierre Grelot povezuje ovo tjedno skupljanje novca kod kuće po Pavlovoj preporuci sa “židovskim tjednim prikupljanjem kruha za siromašne prije subote”.6 U oba slučaja, primjećuje Grelot, to je bilo pitanje pružanja potpore siromašnima u matičoj crkvi. Međutim, među njima postoji značajna razlika budući da se u židovstvu, prema Shammaiju, skupljanje nije obavljalo subotom. Doprinosi za siromahe bili su zabranjeni budući da je to proturječilo budućem materijalnom obilju na koje je ovaj dan ukazivao.7 Osim toga, u Korintu se nije prikupljala hrana, već novac. Ove su razlike za Grelota gotovo nevažne, budući da on dokazuje da skupljanje za kršćane “nije bilo samo izraz darežljivosti (2. Korinćanima 8,6.7) već vršenje svete službe (2. Kroinćanima 9,12)”, i prema tomu, cjeloviti dio nedjeljne službe.8

C. S. Mosna donosi isti zaključak razmišljanjem da je, budući da Pavao ovu “žrtvu” u 2. Kronćanima 9,12 naziva “službom”, skupljanje moralo biti povezano s nedjeljnim bogoslužjem prigodom kršćanskih okupljanja. Nadalje, on razmišlja da naziv “prvi dan sedmice”, budući da je to “semitizam, upućuje na njegovo židovsko podrijetlo, vjerojatno iz Jeruzalema onoga doba.”9

U svim ovim objašnjenjima može se zamijetiti zajednički napor da se “skupljanje” protumači kao sastavni dio nedjeljnog bogoslužja. Smatra se da, kako kaže Charles Hodge, “jedini razlog kojim se može objasniti zahtjev da se to čini prvoga dana u tjednu jest da su se kršćani toga dana običavali sastajati i da se tada moglo preuzeti sve što je svaki od njih odvojio od tjedne zarade, to jest položiti u zajedničku riznicu crkve.”10

Ovi pokušaji da se u Pavlovom planu za skupljanje novca vidi model redovitog svetkovanja nedjelje otkriva inventivnost i originalnost, ali ipak se čini da oni počivaju na izmišljenim dokazima, a ne na stvarnim podacima koje otkriva tekst. Nekoliko činjenica zaslužuje da ih pozorno razmotrimo. Zapazite najprije činjenicu da u tekstu nema ničega što bi ukazivalo na javna okupljanja, jer se odvajanje novca trebalo obaviti “zasebice “. Ovaj izraz znači, prema A. P. Stanleyju, “da se skupljanje trebalo obaviti osobno i privatno”.11

Iznosi se primjedba da uputa “zasebice” ili kod svoje kuće nema smisla budući da bi to zahtijevalo naknadno skupljanje novca, a Pavao je upravo to želio izbjeći (1. Korinćanima 16,2).12 Međutim, ova primjedba je neutemeljena, jer izraz koji slijedi iza priloga “zasebice”, naime “staviti na stranu ili uštedjeti”, jasno znači da se novac treba štedjeti u kući svakoga pojedinca dok apostol ne dođe po njega. A onda se brzo moglo organizirati sabiranje ušteđenog novca.13

Jednako je tako nezadovoljavajuće objašnjenje da se novac trebao stavljati na stranu privatno jer da u ono vrijeme nije bilo crkvene riznice.14 Prva apostolska ustanova sastojala se od izabranih helenističkih đakona koji su upravljali stalnim dotokom darova i njihovom raspodjelom siromasima (Djelima 6,1-6). Pavao priznaje đakonsku službu i iznosi listu osobina koje osoba koja se predlaže za ovu dužnost treba imati (1. Timoteju 3,8-13).15 On toj istoj korintskoj zajednici spominje “dar pružanja pomoći, dar upravljanja” (1. Korinćanima 12,28) kojima se moraju odlikovati Božji imenovani dužnosnici, podrazumijevajući time da u mjesnoj crkvi postoje osobe sposobne za upravljanje novcem. Štoviše, činjenica da apostol očekuje da sami Korinćani izaberu i potvrde osobe koje su trebale donijeti novac u Jeruzalem (1. Korinćanima 16,3-4) upućuje na to da je Crkva bila osposobljena za financijsko poslovanje.

Smatra se također da je novac stavljan privatno na stranu zato što još nisu postojala mjesta za javna bogoslužja.16 Međutim, ovu tvrdnju opovrgava činjenica da Pavao očekuje da se njegov plan ne ostvaruje samo privatno, već osobno: “svaki od vas zasebice” (2. redak). Osim toga, premda je istina da su se kršćani okupljali u privatnim kućama, Pavao ove sastanke ne smatra privatnima zbog mjesta okupljanja. On, zapravo, u istoj poslanici više puta ponavlja: “Kad se sastajete u zajednicu” (1. Korinćanima 11,18; usp. retke 20,33,34), čime određuje jasnu razliku između privatnog stavljanja novca na stranu kod kuće i javnog okupljanja koje se također obavljalo u privatnim kućama.

Da je kršćanska zajednica održavala bogoslužja nedjeljom, bilo bi nespojivo da Pavao predlaže stavljanje darova na stranu kod kuće. Zašto su kršćani trebali odlagati svoju ušteđevinu kod kuće u nedjelju ako su se toga dana okupljali na bogoslužje? Zar nisu trebali donositi novac na nedjeljno bogoslužje? Krisostomov razlog da se novac odlagao kod kuće “kako se netko ne bi osramotio što daruje mali iznos” ne čini se opravdanim.17 To bi podrazumijevalo da su kršćani trebali izbjeći sramotu skromnog davanja na taj način da daju samo onda kad imaju veći dar. Jednako je manjkavo mišljenje Jamesa Moffata da se “Pavao možda složio sa Šamajevom školom da se darovi ne trebaju primati na bogoslužju”.18 Ovim bi se Pavlu pripisala rabinska uskogrudnost koja ne odgovara njegovom velikodušnom duhu. Štoviše, kao što ističe William Barclay, “Pavao uporabljuje čak devet različitih riječi da opiše ovo skupljanje”.19 Neke od njih, kao što su “služba milosrđa” (2. Korinćanima 8,4; 9,13), “služba” (2. Korinćanima 8,4; 9,1.12.13), i “prinošenje žrtava” (Djela 24,17) izrazito su bogoslužni izrazi povezani s vjerskom službom. Stoga apostol nije mogao smatrati davanje ili pohranjivanje darova tijekom bogoslužja u crkvi svjetovnim činom.20 Pavlov prijedlog da vjernici nedjeljom obave privatno, a ne zajedničko skupljanje, po svemu sudeći upućuje na to da tim danom nije bilo redovitog javnog bogoslužja. Da je Pavao prvi dan tjedna smatrao kršćanskim danom bogoslužja, pretpostavljamo da bi on takav dan nazvao “danom Gospodnjim” budući da je poznavao i u istoj poslanici koristio pridjev “Gospodnji” (1. Korinćanima 11,20) da imenuje i opiše narav Gospodnje večere. Da je apostol to učinio, tada bi tvrdnja da je dan Gospodnji dobio svoje ime i značenje od Gospodnje večere imala smisla. Ali činjenica da se Pavao pridjevom “Gospdnji” koristi samo da opiše euharistijsku večeru, a ne i nedjelju, upućuje na to da je ovaj izraz bio poznat i korišten, ali još nije primjenjivanna prvi dan tjedna.21

U vezi s vremenom slavljenja Gospodnje večere već smo spomenuli da apostol u istoj poslanici ovo pitanje više puta ostavlja bez odgovora (1. Korinćanima 11,18.20.33.34; usp. 14,23.26). Vjerojatno se Gospodnja večera slavila u različite dane i u različitim domovima, u skladu s privatnim rasporedom koji su zajednice sastavljale svakoga tjedna. Činjenica da su tadašnje vlasti večernja okupljanja kršćana pogrešno smatrale skupovima heterija možda je poduprla ovakvu osnovu. Ovo potonje bila su okupljanja nezakonitih udruga (klubova prijatelja) koje je rimski zakon zabranjivao budući da su to bila središta političkog spletkarenja.

Pismo koje je Plinije, guverner Bitinije, (datira iz 112. g. po Kr.) poslao caru Trajanu (117.-138. g. po Kr.), rasvjetljava ovo pitanje.22 U njemu guverner, koji od cara traži da ga poduči o postupku koji treba primijeniti prema kršćanima, izvještava o onome što je nakon dugog ispitivanja i mučenja saznao o kršćanskoj “krivnji”. On tvrdi da se kršćani u “određeni dan (stato die) običavaju sastajati prije svanuća” na bogoslužje. Kasnije, istog dana (očito uvečer) oni se ponovno sastaju da jedu “običnu i neškodljivu hranu”. Zatim dodaje: “Oni su se svega ovoga okanili nakon mog ukaza koji, u skladu s vašom naredbom, zabranjuje udruge (heterije).”23 Jasno je da se sumnjalo da su okupljanja kršćana heterija jer su imali zajedničke sličnosti, naime, i jedni i drugi su se određenog dana okupljali na zajedničke obroke na večer.

Nemamo podataka o tome u kojoj se mjeri zabrana za heterije primjenjivala u ostalim dijelovima carstva.24 Međutim, čini se da se svaka vrst bratstva smatrala sumnjivom. Trajan je, primjerice, odbio Plinijev zahtjev da osnuje vatrogasni ceh koji ne bi brojio više od sto pedeset članova da bi grad Nikomediju zaštitio od požara. Carevo je načelo bilo: “Bez obzira kakvo im ime damo, i kakav je cilj njihova osnivanja, ljudi okupljeni zbog zajedničkog cilja uskoro će postati politička udruga.” Da su kršćani bili osumnjičeni, pokazuje Tertulijanov protest (oko 160.-225. g. po Kr.) protiv lažnih optužbi da je kršćanski obrok agape “factio” (sastanak iste vrsti kao i heterija). Nakon što je opisao narav obroka agape, sjevernoafrički biskup piše: “Postupajte s kršćanskom zajednicom onako kako zaslužuje, i smatrajte ju protuzakonitom, ako su njezina okupljanja protuzakonita: neka se svakako osudi, ako se bilo koji prigovor protiv nje može valjano dokazati, kao što je laž da je to tajna klika. Ali kome su naša okupljanja nanijela zlo? Mi smo u našim zajednicama isti kao i kad smo odvojeni jedni od drugih; ... kad se pobožni, kad se pošteni okupe u zajednici, vi ih ne smijete nazivati klikom, već kurijom, to jest Božjim dvorom.”25

Ova vrlo proširena sumnja da su kršćanski vjerski obroci neka vrst nezakonitih sastanaka, i optužba da su to Tijestanove gozbe,26 može objasniti razlog za Pavlove neodređene informacije u vezi s vremenom okupljanja. Možda su kršćani u Korintu, da ne bi dali povoda takvim sumnjama, svakog tjedna mijenjali dan i mjesto svojih večernjih Gospodnjih večera.

Gotovo svi pisci tvrde da je “određeni dan - stato die”, kad su se prema Pliniju kršćani okupljali, nedjelja.27 W. Rordorf, na primjer, smatra da se “stato die može naprosto razumjeti samo kao podatak o nedjelji”.28 Ako je ovo općeprihvaćeno tumačenje točno, onda bi Rordorfov zaključak da je “Pavao naredio da se novac stavlja na stranu nedjeljom... jer su kršćani već počeli usklađivati svoj kalendar s tjednom nedjeljom”29 zaslužio razmatranje. (Međutim, valja zamijetiti da je vremenski razmak između ova dva dokumenta oko pedeset godina, a tijekom toga razdoblja, kao što ćemo vidjeti, lako je moglo doći do promjena.) Međutim, da li se “stato die” nužno odnosi na redovito održavanje nedjeljnih sastanka? Riječ “status” (particip od sisto) što znači “uspostavljen, utvrđen, određen, ugovoren, redovan” ne označava samo nepromjenjiv dan koji se uvijek ponavlja u isto vrijeme, već dan koji je dogovoren ili određen. Okupljanja su se onda mogla odvijati periodično, ali ne nužno i istoga dana.

U kontekstu se također ukazuje na nekoliko razloga zašto “stato die” može biti dan koji se dogovarao svakog tjedna. Kršćani su u provinciji bili javno žigosani, ispitivani i osuđivani. Na to ukazuje činjenica da je Plinije prigodom svog dolaska već zatekao ovaj problem aktualnim. Da ne bi dali povoda sumnji, moguće je da su kršćani svakog tjedna mijenjali dan i mjesto svoga okupljanja. Štoviše, guverner je preslušavanjem uz primjenu mučenja došao do opširnih podataka u vezi s dobi dana i načinom održavanja kršćanskih sastanaka. Ali u vezi s danom, on je saznao samo da su se okupljali u “dogovoreni dan”. Da su se kršćani u Bitiniji već okupljali nedjeljom, oni bi to priznali kao što su priznali ostale djelatnosti vezane uz bogoslužje. Ovdje napominjemo da samo nekoliko desetljeća kasnije (oko 150. g. po Kr.) Justin Mučenik izričito i jasno izvještava cara da se kršćani okupljaju “u dan Sunca”30 očito da bi stvorio povoljan dojam. Zamijetimo također da je Plinije oprezno pozvao na humaniju primjenu antikršćanskih zakona prema kojima su kršćani bili osuđivani na smrt bez razlike na dob, spol ili vladanje.31 Da je Plinije saznao da su se oni okupljali u dan Sunca, zar on ovu činjenicu ne bi iskoristio da kršćansko bogoslužje prikaže u boljem svjetlu? Kasnije ćemo pokazati da je dan Sunca u rimskom društvu uživao određen ugled i poštovanje.

U svjetlu ove rasprave zaključujemo da Plinijev “dogovoreni dan” nije nužno uvijek isti dan u tjednu, osim ako to nije subota, koju Plinije možda izbjegava spomenuti da kršćane ne prikaže u lošijem svjetlu povezuju ći ih sa Židovima. Ovi potonji su se pobunili tijekom Trajanove vladavine u Libiji, Cireni, Egiptu, Cipru i Mezopotamiji. Došlo je do velikih krvoprolića prije nego što su ove pobune bile ugušene.32 Izvijestiti Trajana da su se kršćani okupljali na Saturnov dan poput Židova, potaknulo bi cara da poduzme strože mjere, a Plinije ga je upravo od toga želio odvratiti. Stoga se svaki pokušaj da se Pavlov plan skupljanja novca prvog dana podupre Plinijevim svjedočanstvom čini neosnovanim.

Međutim, vratimo li se sada našem ulomku, pitanje koje još uvijek treba razmotriti glasi: zašto je Pavao predložio stavljanje novca na stranu prvog dana? Apostol jasno iznosi svrhu svoga savjeta: “Da se ne sabire kad uspijem doći.” (1. Korinćanima 16,2). Plan nije predložen ne bi li se prikupljanjem darova poboljšalo nedjeljno bogoslužje, već da se na djelotvoran način skupi dovoljno novca kad on dođe. Darovi su se trebali odvajati periodično (“svakog prvog dana u sedmici”, 2. redak), osobno (“svaki od vas”, 2. redak), privatno (“zasebice”, 2. redak) i u skladu s mogućnostima (“ono što mogne uštedjeti”, 2. redak). Pavao je drugom prigodom smatrao nužnim da toj istoj zajednici pošalje braću da “odu k vama prije nas i unaprijed pripreme vaš već obećani... dar, tako da bude gotov kao obilat i velikodušan dar” (2. Korinćanima 9,5). Apostol nije želio postidjeti davatelje i skupljače u slučaju da dar ne “bude gotov” za sabiranje. Da bi ovom prigodom izbjegao takve probleme, on preporučuje i vrijeme - prvi dan u tjednu, i mjesto - dom.33

Pavlovo spominjanje prvoga dana možda je bilo potaknuto praktičnim, a ne teološkim razlozima. Čekanje kraja tjedna ili mjeseca da bi se doprinos ili ušteđevina stavili na stranu protivi se dobrom gospodarenju, jer bi se tada netko mogao naći praznih džepova i ruku. S druge strane, ako netko prvoga dana u tjednu, prije nego što isplanira troškove, odvoji svotu koju namjerava dati, ostatak novca će tako raspodijeliti da zadovolji sve osnovne potrebe. Premda je sada teško utvrditi kakva je ekonomska važnost pripisivana nedjelji u poganskom društvu, poznata je činjenica da Židovi u subotu nisu obavljali nikakve novčane poslove ni obračune.34 Budući da je židovski običaj štovanja subote donekle utjecao na mnoge Grke i Rimljane35 i da je subota doista bila posljednji dan u tjednu (što potvrđuje činjenica da je nedjelja bila poznata kao “prvi dan subote [to jest tjedna]), razumno je što je Pavao preporučio kršćanima da prvog dana u tjednu, to jest odmah nakon subote, planiraju posebno skupljanje priloga prije nego što drugi izdaci ne umanje njihove prihode. U tekstu se stoga predlaže dobar tjedni plan da bi se osigurali dostatni i redoviti prilozi u korist siromašne braće u Jeruzalemu pa bi bilo pogrešno pridati tekstu neko dublje značenje. 

Djela 20,7-12

Drugi tekst koji je ključan za naše istraživanje jest Lukin izvještaj iz prve ruke (“mi-ulomak” - Djela 20,4-15) o okupljanju u Troadi prvog dana u tjednu. Pisac, koji se u Filipima ponovno pridružio Pavlovoj putuju ćoj skupini (Djela 20,6), sada izvještava u prvom licu množine i s mnogo pojedinosti o sastanku koji se zbio u Troadi uvečer prije Pavlovog odlaska. On piše:

“7. U prvi dan sedmice, kad se sastadosmo da lomimo kruh, Pavao je govorio prisutnima. Kako je kanio sutradan otići, produži govor do ponoći. 8. U gornjoj sobi gdje smo se skupili bile su mnoge svjetiljke. 9. A nekoga mladića imenom Eutiha, koji je sjedio na prozoru, uhvati dubok san te on, dok je Pavao i dalje govorio, svladan snom pade s trećeg kata dolje. Digoše ga već mrtva. 10. Pavao siđe, nadnese se nada nj, obujmi ga i reče: ‘Nemojte se uznemiravati: njegova je duša u njemu!’ 11. Opet se pope, razlomi i blagova kruh te proslijedi s propovijedanjem dugo – sve do zore. I onda otputova. 12. A mladića dovedoše kući živa, i to ih vrlo utješi.”

Ovom ulomku pridaje se ključno značenje jer sadrži jedinu izričitu novozavjetnu obavijest o kršćanskom okupljanju “u prvi dan sedmice... da lomimo kruh” (Djela 20,7). F. F. Bruce, na primjer, potvrđuje da je ova rečenica “najstariji nedvojbeni dokaz koji imamo o kršćanskom običaju okupljanja na bogoslužje toga dana”.36 P. K. Jewett slično tvrdi da je “ovdje najstariji jasan dokaz o okupljanju kršćana radi bogoslužja prvog dana u tjednu”.37 Mogle bi se nabrojiti mnoge ovakve izjave koje Djela 20,7 smatraju prvim “nesumnjivim dokazom štovanja nedjelje”.38

Ovi kategorični zaključci većinom počivaju na pretpostavci da je 7. redak “ustaljena formula” koja opisuje uobičajeno vrijeme (“u prvi dan sedmice”) i narav (“da lomimo kruh”) bogoslužja prvih kršćana.39 Međutim, budući da se sastanak zbio uvečer a “lomljenje kruha” nakon ponoći (redci 7,11), te da je Pavao ostavio vjernike u svitanje, treba razmotriti nekoliko pitanja prije nego što oblikujemo zaključnu izjavu. Da li je sastanak u Troadi bio redovan ili izvanredan, možda u povodu apostolovog odlaska? Budući da je to bio večernji sastanak, upućuje li izraz “u prvi dan sedmice” na subotnju ili na nedjeljnu večer? Drugim riječima, računa li Luka dane od večeri do večeri u skladu sa židovskim običajem, ili od

ponoći do ponoći prema rimskom običaju? (Prema prvom računanju, večer prije nedjelje smatrala se večeri prvoga dana, a u skladu s ovim potonjim računanjem, večer prvog dana bila je večer nakon nedjelje.) Je li se izraz “lomljenje kruha” već koristio kao ustaljena formula koja isključivo označuje euharistijsko slavlje? Da li se “lomljenje kruha” odvijalo samo prvog dana u tjednu? Je li, u svjetlu konteksta, “lomljenje kruha” koje je Pavao obavio u Troadi bilo dio uobičajenog nedjeljnog slavljenja Gospodnje večere? Možda je to bila zajednička večera koja je bila organizirana za Pavlov ispraćaj? Ili je to možda bila kombinacija obaju događaja? U pokušaju da se odgovori na ova temeljna pitanja nekoliko motiva zaslužuje našu pozornost.

Brojni stručnjaci smatraju da se sastanak zbio u nedjelju navečer jer se Luka, koji se družio s neznabošcima i pisao za njih, koristio rimskim računanjem vremena po kojem je dan trajao od ponoći do ponoći.40 Prema takvom računanju, kao što smo već pokazali, večernji sastanak prvog dana u tjednu mogao je biti samo nedjelja uvečer. Ulomci koji navodno odražavaju rimski sustav računanja nalaze se u Djelima 4,3; 20,7; 23,31.32. U svakom primjeru izraz “sutradan” spominje se u kontekstu večernjeg događaja. Tvrdi se da, budući da Luka govori o “sutradan” kao o novom danu uvečer, kad je u skladu sa židovskim računanjem već počeo sljedeći dan, on ne uporabljuje židovsko, već rimsko računanje vremena. (U skladu s ovim potonjim računanjem novi dan počinje nakon ponoći.) Nedostatak ovog dokaza leži u činjenici da uporabljeni izraz ne znači isključivo “sutradan“, već isto tako može značiti i “sljedećeg jutra”. Obje alternative valjani su prijevodi grčkog izraza. Zapravo, izvedena riječ znači “zora, svitanje”. Stoga ova riječ sama po sebi, kao što ističe Pirot-Clamer, označava sljedeće jutro ne određujući pripada li to jutro novom danu.”41 Dakle, riječ “dan” mora se dodati ili podrazumijevati u riječi “sutra” da bi ona značila “sutradan”. Sve ovo pokazuje da su dokazi za rimsko računanje vremena doista neuvjerljivi.

Međutim, čak ako i prihvatimo da se Luka koristio rimskim načinom računanja vremena, to bi značilo da su se vjernici okupili u nedjelju uvečer pa je, prema tome, “lomljenje kruha” (navodno bitni dio bogoslužja nedjeljom), što se zbilo nakon ponoći, bilo unutar vremenskih granica ponedjeljka. U tom slučaju vrijeme slavljenja Gospodnje večere ne bi bila izravna potpora štovanju nedjelje. R. C. H. Lenski priznaje ovu dvojbu kad kaže: “Istina je da je to prvo kršćansko bogoslužje održano u nedjelju što ga bilježe Djela apostolska, a ipak se time malo može dokazati budući da je to u svakom pogledu bilo posebno bogoslužje, a Pavao i njegova skupina otputovali su u ponedjeljak rano ujutro... Da se to bogoslužje održalo u nedjelju ujutro, više bi nam pomoglo u uspostavljanju nedjelje kao redovitog dana bogoslužja u apostolskoj zajednici.”42

Ovaj pisac nastoji riješiti problem proizvoljno tvrdeći da je “te nedjelje u Troadi doista i održano jutarnje bogoslužje premda Luka to ne spominje. Mi također mislimo da je Pavao namjerno pošao na put u ponedjeljak. “43 Ovaj pokušaj prilagodbe izvještaja da bi se prikupili dokazi za nedjeljno bogoslužje doista su iskreni, ali, nažalost, oni se zasnivaju na nečemu što ulomak ne kaže. Zašto bi Luka zanemario spomenuti raniji jutarnji sastanak, kad on kao svjedok iznosi toliko pojedinosti o ovom događaju? Zašto bi “lomljenje kruha” bilo odgođeno do ponoći ako su se vjernici sastali ranije toga jutra na nedjeljno bogoslužje? Štoviše, teško je vjerovati da je Pavao iz poštovanja prema nedjelji odgodio svoj odlazak do ponedjeljka ujutro, kad je iz Filipe otplovio “kad prođoše dani beskvasnih kruhova” (Djela 20,6) i stigao u Troadu vjerojatno u nedjelju, budući da je tamo ostao “sedam dana” (Djela 20,6) prije nego što će otputovati sljedećega prvog dana.44

Upravo ovo dokazivanje Lukinog rimskog načina računanja vremena i smještanje sastanka u Troadi u nedjelju uvečer potkopava napore čiji je cilj da se ovim ulomkom pribavi potpora za redovito štovanje nedjelje. C. S. Mosna dobro uočava ovaj problem kad tvrdi: “Ili se mora smatrati da je euharistija slavljena unutar vremenskih granica nedjelje, dakle u noći između subote i nedjelje, ili Lukino pobliže spominjanje dana nema vrijednosti, i tekst ništa ne kaže o bogoslužju nedjeljom.”45

Mi s razlogom vjerujemo da se Luka u svom pripovijedanju dosljedno koristi židovskim načinom računanja vremena. U skladu s ovim sustavom, kao što mo već ranije spomenuli, prvi dan počinjao je zalaskom sunca u subotu uvečer, tako da noćni dio nedjelje prethodi dnevnom dijelu. U tom slučaju večer prvoga dana, kad se sastanak dogodio, odgovarao bi našoj suboti uvečer.46 Ovo gledište podupire činjenica da Luka, premda je neznabožac, u svom evanđelju rabi židovski sustav računanja vremena kad izvještava o Kristovom pokopu: “To bijaše dan Priprave, i subota je već osvitala” (Luka 23,54). On u Djelima također pokazuje dosljedno poštovanje židovskoga kalendara i vjerskih običaja. Spominje, na primjer, da je Herod uhitio Petra “u vrijeme beskvasnih kruhova” i da je namjeravao “da ga poslije Pashe izvede pred narod” (12,3.4). O sebi izvještava da je napustio Filipu zajedno s Pavlom ujutro nakon potpunog odmora koji je obilježavao posljednji dan beskvasnih kruhova (20,6; usp. Luka 22,1.7). On se ne ustručava da u više navrata pokaže kako je Pavao poštovao židovske običaje (Djela 16,1-3; 18,18; 20,16; 21,24). Kaže, na primjer, da se Pavlu “žurilo da bude, ako je moguće, na Duhove u Jeruzalemu“ (20,16). Kasnije izvještava kako se apostol u gradu, pod pritiskom, očistio i “uđe u hram i najavi istek danima očišćenja kad se za svakoga od njih imala prinijeti žrtva” (21,26). Ovima se mogu dodati mnoge Lukine obavijesti o sastancima subotom kojima je pribivao Pavao sa “Židovima i Grcima” (Djela 18,4; usp. 17,2; 16,13; 15,21; 13,14.42.44). U svjetlu ovih pokazatelja izgleda da je Luka cijenio židovski vjerski kalendar i njime se dosljedno koristio za računanje vremena.

Prema tom računanju, kao što smo već spomenuli, sastanak prvoga dana u Troadi zbio se u subotu navečer. Neki smatraju da je vrijeme nakon završetka subote bilo prikladno za okupljanje kršćana.47 Subotnja ograni čenja uvečer nisu vrijedila te su i Židovi (Pavao i Timotej) i neznabožački kršćani mogli slobodno sudjelovati u duhovnim i društvenim aktivnostima. Nedostatak ovog mišljenja jest što ono podrazumijeva da su kršćani svetkovali subotu u skladu s restriktivnim rabinskim predodžbama. Takvo se gledište teško može uskladiti s pozitivnim i duhovnim razumijevanjem subote koje nalazimo u evanđeljima.

Ako je okupljanje u Troadi bilo noću od subote na nedjelju, malo je vjerojatno da je to bilo formalno i redovito subotnje bogoslužje. Pavao bi s vjernicima svetkovao samo nedjeljnu noć, a po danu bi otputovao. Ovo, kao što znamo, nije bilo dopušteno u subotu, a ne bi pružilo ni najbolji primjer štovanja nedjelje. Izgleda da se iz ovog ulomka može zaključiti, kao što primjećuje F. J. Foakes-Jackson, da “Pavao i njegovi prijatelji kao dobri Židovi nisu mogli subotom poći na put; i oni su to učinili čim je prije bilo moguće, 12. redak, u zoru ‘prvog dana’ - budući da je subota završila zalaskom sunca”.48 Imajući na umu da je Pavao “po svom običaju” tijekom tri tjedna u Solunu (Djela 17,2.3), osamnaest mjeseci u Korintu (Djela 18,4.11) i tijekom kraćih vremenskih razdoblja u drugim mjestima tumačio Pisma u subotu Židovima i Grcima, i u sinagogi i na otvorenom (Djela 16,13; 13,44.42.14), logično je pretpostaviti da se i u Troadi u subotu susreo s vjernicima. Teško je povjerovati da je Pavao proveo sedam dana u Troadi a da se ne bi susreo s vjernicima sve do posljednje večeri prije odlaska. Ovaj sastanak prvoga dana mora se stoga smatrati posljednjim ispraćajnim okupljanjem organiziranim da bi se s Pavlom “lomio kruh”.

Može se dokazati da je za pitanje štovanja nedjelje od male važnosti je li se Luka koristio židovskim ili rimskim načinom računanja vremena budući da on jasno kaže da je sastanak bio “u prvi dan sedmice... da lomimo kruh”. Bilo da je to bila večer prije nedjelje (prema židovskom računanju) ili večer nakon nedjelje (prema rimskom računanju), sastanak je u svakom slučaju bio prvoga dana. Ova činjenica je neprijeporna. Međutim, treba također primijetiti da je “lomljenje kruha” bilo iza ponoći (Djela 20,7.11). Takvo neobično vrijeme više ukazuje na  izvanrednu priliku nego na ustaljeni običaj. Ako je svrha okupljanja bila proslavljanje Gospodnje večere, kao što to mnogi stručnjaci smatraju, zašto je onda Pavao odgodio obred do iza ponoći kad su mnogi, poput Eutiha, zaspali, a onda nastavio propovijedati do zore? Smatramo da bi logično vrijeme za Gospodnju večeru, ako je to bila svrha sastanka, bilo ili tijekom uvodnog dijela sastanka ili neposredno prije Pavlovog odlaska, kao oproštajni izraz jedinstva u Kristu. Činjenica da se “lomljenje kruha” zbilo upravo u vrijeme podulje rasprave od nekoliko sati, kad su vjernici još jedva bili budni, jasno upućuje da je njegova svrha bila više društvena negoli vjerska. Zapravo, s vrlo je malo riječi opisano ono što je navodno trebala biti bit sastanka. Štoviše, nema ni neizravnih pokazatelja o bilo kakvom sudjelovanju cijele zajednice: “Opet se pope, razlomi i blagova kruh te proslijedi s propovijedanjem dugo... i onda otputova” (11. redak). Glagoli koji se ovdje koriste svi su u jednini. Čini se da je prvenstveno Pavao, počasni gost, bio onaj koji je govorio, lomio kruh, jeo i ponovno govorio sve do odlaska, dok vjernici, možda previše brojni da bi se i njima ponudilo jelo, to promatraju, zadovoljni što se hrane duhovno. Teško je oteti se zaključku, kako kaže povjesničar August Neander, da “je skori apostolov odlazak možda ujedinio malu crkvu u bratskoj oproštajnoj večeri, i da je tom prigodom apostol iznio svoj posljednji govor, premda u ovom slučaju nije bilo posebnog proslavljanja nedjelje.”49

Izraz “lomiti kruh” zaslužuje pomniju pozornost. Što to zapravo znači u kontekstu ovog ulomka? Henry J. Cadbury i Kirsopp Lake pitaju: “Znači li to da oni ‘večeraju’ ili da slave euharistiju?”50 Oni smatraju da je “prvo značenje vjerojatnije”. J. Behm u svom stručnom članku objašnjava da “je lomljenje kruha uobičajeni i nužni dio pripreme za zajednički obrok. Njim se počinje glavno jelo prigodom svakog obroka... To je opis uobičajenog zajedničkog obroka koji počinje lomljenjem kruha. Tako se ovaj izraz koristi za uobičajeno zajedništvo kod stola članova prve zajednice svakog dana u njihovim kućama (Djela 2,42.46), a također i za zajedničke obroke kršćanskih zajednica iz neznaboštva (Djela 20,7; usp. 1. Korinćanima 10,16)”.51

Međutim, pisac primjećuje da se izraz “lomljenje kruha” kasnije uobičajio kao oznaka za Gospodnju večeru.52 Premda se mora priznati da se u tom značenju uporabljuje u poslijeapostolskoj literaturi, čini se da to nije njegovo isključivo značenje ili uporaba u Novom zavjetu. Glagol “lomiti” nakon kojega slijedi imenica “kruh” u Novom se zavjetu spominje petnaest puta.53 On se devet puta odnosi na Kristov čin lomljenja kruha dok je hranio mnoštvo, uzimao udjela u Posljednjoj večeri i kad je nakon uskrsnuća blagovao sa svojim učenicima,54 dvaput se pojavljuje kad se opisuje Pavlovo započinjanje obroka i sudjelovanje u njemu,55 dvaput se odnosi na lomljenje kruha na Gospodnjoj večeri56 i dvaput se koristi kao opći opis učeničkog ili vjerničkog zajedničkog “lomljenja kruha”.57 Treba zamijetiti da ni u jednom od ovih primjera Gospodnja večera nije izravno ili tehnički opisana kao “lomljenje kruha”. Dva općenita retka u Djelima 2,46 i 20,7 mogu se pokušati protumačiti kao spominjanje Gospodnje večere. Međutim, izraz u Djelima 2,46 - “po kućama lomili kruh”, očito se odnosi na svakidašnje zajedništvo prvih kršćana kod stola kad su, kao što kaže tekst, “svaki dan postojano... zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca. Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svog naroda” (redci 46,47).58 Ovakvo svakidašnje zajedništvo kod stola, premda je moglo uključivati slavljenje Gospodnje večere, ne može se smatrati isključivo obrednim slavljenjem Gospodnje večere. Ista takva izjava koja se nalazi u Djelima 20,7, “sastadosmo se da lomimo kruh”, ne treba značiti više nego “okupili smo se da zajedno blagujemo”. Doista, oštroumno primjećuje C. W. Dugmore, “ne spominje se ni čaša, ni molitve ni pjevanje: nakon Pavlova govora nazočnima ne slijedi čitanje ulomka iz Biblije”.59 Mi ovdje možemo dodati da je Pavao, kao što je već ranije primijećeno, sam lomio i jeo kruh. Nema pokazatelja da je on blagoslovio kruh ili vino i da ga je dijelio vjernicima.

Nadalje, nakon lomljenja kruha slijedilo je “blagovanje” (11. redak). Luka se koristi istim glagolom na tri druga mjesta s jasnim značenjem utaživanja gladi (Djela 10,10; 23,14; Luka 14,24). Nema sumnje da je Pavao nakog podužeg govora ogladnio te je trebao nešto pojesti prije nego što nastavi sa savjetima i krene na putovanje. Međutim, ako je Pavao blagovao Gospodnju večeru zajedno s redovitim obrokom, tada je postupio suprotno svojim nedavnim uputama Korinćanima kad im je odlučno preporučio da se najedu kod kuće prije nego što se okupe da slave Gospodnju večeru (1. Korinćanima 11,2.22.34). Naslućivati da je Pavao u Troadi obrnuo uobičajeni redoslijed (to jest obrok nakon kojega slijedi Gospodnja večer) blagujući Gospodnju večeru prije zajedničkog obroka da bi ispravio rasprostranjenu nepravilnost (1. Korinćanima 11,18-22), počiva na slabim temeljima.60 Prvo, zato što apostol jasno savjetuje da se glad zadovolji kod kuće, a ne tijekom slavljenja Gospodnje večere (1. Korinćanima 11,27.34). Odlaganjem obroka nakon obreda teško da bi se ispravila zlouporaba i postigla svečanost. Drugo, jer dva glagola “razlomi i blagova kruh” (11. redak) ne opisuju nužno dva različita obreda, već jedan. Imajući na umu da se blagovanje ne spominje prije ponoći, lomljenje kruha izgleda kao uobičajena priprema za zajednički obrok. To upućuje da je Pavao sudjelovao u oproštajnoj zajedničkoj večeri (koja obiluje vjerskim prizvucima), ali to nije bilo ono što on sam naziva “Gospodnjom večerom” (1. Korinćanima 11,20).

U Novom zavjetu nema pokazatelja koji bi ukazivali da je postojao određeni dan za proslavljanje Gospodnje večere. U Djelima 2,42-46 opisuje se, na primjer, okupljanje jeruzalemskih vjernika oko stola gdje se “kruh lomio” “svakodnevno”.61 Slično zamjećujemo kod Pavla koji, dok korintskim vjernicima preporučuje poseban dan u koji će stavljati na stranu svoje darove, u istoj poslanici i istim vjernicima govoreći o slavljenju Gospodnje večere piše: “Kad se sastajete” (1. Korinćanima 11,18.20.33.34), ne određujući im posebno vrijeme ni dan. Samo spominjanje “prvog dana sedmice” ne mora biti povezano s običajem okupljanja u taj dan, već, kao što primjećuje A. Wickenhauser, “s događajem koji se zbio tom prigodom “.62 Treba zamijetiti da je događaj s Eutihom glavna epizoda zapisa o Pavlovom sedmodnevnom boravku u Troadi i zauzima njegov najveći dio (redci 9,10,12). U usporedbi s njom opis “lomljenja kruha” vrlo je sažet i ograničen na samo jedan glagol, “razlomiti” (11. redak). Stoga je moguće da je Eutihovo uskrsnuće, koje se dogodilo tog istog dana kad se zajednica okupila na oproštajnu večeru s Pavlom, potaklo Luku da pomno zabilježidan kad se cijeli dogođaj zbio. Takav neobičan događaj na vjernike je, nema sumnje, ostavio trajan dojam.

Drugi razlog za Lukinu obavijest da se lomljenje kruha zbilo prvog dana tjedna može biti njegova želja da čitatelju pruži vrijedan kronološki podatak kako bi uspješnije pratio Pavlov dnevnik putovanja. U 20. i 21. poglavlju Luka piše kao očevidac dijelove poglavlja u prvom licu množine ( 20,4-15; 21,1-18) i bilježi trinaest vremenskih podataka dok izvješćuje o različitim dijelovima Pavlovog putovanja.63 Stoga je vjerojatno da je spomen okupljanja prvog dana u sedmici, a ne zapis o redovitom običaju bogoslužja u nedjelju, jedna u nizu kronoloških zabilješki kojima Luka ispunjava opis svoga putovanja.

U svjetlu ovih razmatranja dokazna vrijednost Djela 20,7-12 za redovito štovanje nedjelje prilično je beznačajna. Prigoda, vrijeme i način vođenja sastanka pokazuju da je riječ o posebnom okupljanju, a ne redovitom nedjeljnom bogoslužju. Najjednostavnije objašnjenje ovoga ulomka jest da Luka ne spominje dan sastanka zbog toga što je to bila nedjelja, već zato što je (1) Pavao “kanio otići” (20,7), (2) zbog posebnog iskustva i čuda s Eutihom i (3) da pruži dodatni kronološki podatak radi lakšeg praćenja tijeka Pavlovog putovanja.

Otkrivenje 1,10

Treći ključni novozavjetni redak koji se često koristi za dokazivanje apostolskog podrijetla štovanja nedjelje nalazi se u Otkrivenju. Ivan, izgnan na otok Patmos “zbog riječi Božje i zbog Isusova svjedočanstva” (Otkrivenje 1,9) piše: “U dan Gospodnji padoh u zanos” (Otkrivenje 1,10). Važnost ovoga teksta nalazi se u činjenici što je, kako tvrdi R. H. Charles, “ovo prvo mjesto u kršćanskoj literaturi gdje se spominje “dan Gospodnji”.64 Treba zapaziti da prorok ne rabi izraz “dan Gospodina” (grčki izraz) koji se nalazi u Septuaginti i Novom zavjetu da bi njime preveo starozavjetni “yom YHWH,” već različit izraz “dan Gospodnji” (grč.). Što znači ovaj novi izraz?

Problem je utvrditi je li Ivan, u svjetlu ovog teksta i njegovog konteksta, “silom Duha Svetog bio u zanosu”65 u nedjelju “u vrijeme kad se”, kao što smatra O. Cullman, “kršćanska zajednica okupljala”66 na bogoslužje, ili ovaj izraz ima drugo značenje. Prvo je tumačenje doista općeprihvaćeno.67 Wilfrid Stott, da navedemo jednoga od njih, u svom članku zaklju čuje da se “Otkrivenje 1,10 mora smatrati prvim primjerom kršćanskog imena za prvi dan tjedna, danom kršćanskog bogoslužja”.68 Međutim, drugi stručnjaci priznaju i brane barem još dva moguća tumačenja izraza “dan Gospodnji”. Nedavno su neki ukazali da se ove riječi ne odnose na običnu nedjelju, već na uskrsnu nedjelju, te da se Ivan našao u zanosu Duha u vrijeme ove godišnje proslave uskrsnuća.69 Po trećem tumačenju ove su riječi jednake starozavjetnom izrazu “dan Jahvin” koji se razumije kao eshatološki dan Kristova dolaska i suda.70 U tom slučaju prorok se našao prenesen Duhom u okružje toga slavnog dana i s toga gledišta njemu su proročkim simbolima prikazani događaji koji prethode Kristovom dolasku i događaji koji slijede nakon njega. Nužan je kratak pregled dokaza koji se iznose u korist ova tri tumačenja prije nego što formuliramo zaključnu tvrdnju o značenju ovih riječi.

Nedjelja. Izjednačavanje nedjelje s izrazom “dan Gospodnji” ne temelji se na unutarnjim dokazima knjige Otkrivenje ili na ostalim knjigama Novog zavjeta, već na tri patristička svjedočanstva iz drugog stoljeća. To su Didahe 14,1, Ignacijevo Pismo Magnezijcima 9,1, i Evanđelje po Petru 35,50. Međutim, od ova tri djela nedjelja se jasno imenuje izrazom “Gospodnji” samo u Evanđelju po Petru. U dva različita retka stoji: “U noći u kojoj je osvanuo dan Gospodnji... začu se snažan glas s neba” (35. redak); “rano ujutro u dan Gospodnji Marija Magdalena... dođe do groba” (redci 50,51). U ovom apokrifnom evanđelju, koje datira iz druge polovice drugog stoljeća,71 uporaba skraćenog oblika “Gospodnji” bez imenice “dan” bila je, kao što L. Vaganay dobro primjećuje, “une fa�on courante,”72 uobičajena uporaba ovog izraza.

U Nauku dvanaestorice apostola (Didah) 14,1 i Pismu Magnezijcima 9,1, kao što smo već imali prilike pokazati,73 pridjev “Gospodnji” ne određuje niti podrazumijeva imenicu “dan”. U prvom primjeru on izražava način slavljenja Gospodnje večere, to jest “u skladu s Gospodnjim naukom i zapoviješću”. Kasnije Ignacije ne stavlja u opreku same dane, već način života. Neposredno spominjanje starozavjetnih proroka i odsutnost imenice “dan” čini izraz “Gospodnji život” uvjerljivijim prijevodom od izraza “dan Gospodnji”.74 Međutim, od sredine drugoga stoljeća nepobitni su primjeri u kojima se izraz “dan Gospodnji” ili jednostavno “Gospodnji” koristi kao naziv za nedjelju.75

Srž problema jest da li se nedjelja zvala “dan Gospodnji” već pri kraju prvoga stoljeća kad je knjiga Otkrivenje napisana, ili se taj naziv pojavio u nešto kasnijem razdoblju. Natpisi na spomenicima i papirusima iz razdoblja Carstva svjedoče da je taj pridjev bio poznat i značio je “imperijalni”. Izraz “Gospodar” primjenjivao se za cara, imenicom se označavala njegova titula, a pridjevskim dijelom ono što mu je pripadalo.76 Korištenje ova dva izraza, kao što ističe A. Deissmann, pokazuje jasan “paralelizam između jezika kršćanstva i službenog rječnika zakona Carstva“.77 Međutim, treba zamijetiti da kršćani nisu takve titule jednostavno prenijeli na Krista samo kao odgovor na kult cara, budući da im je pridjev “Gospodnji” bio potpuno blizak preko njihovoga grčkog Starog zavjeta (LXX) gdje se on neprekidno rabi kao najuobičajenije ime za Boga.

U poganskom okružju nisu otkrivene naznake postojanja imperijalnog “dana Gospodnjeg” koji bi bio potpuna analogija kršćanskom danu. Ipak, često se čuje mišljenje da su kršćani izraz “dan Gospodnji” svjesno stvorili u znak protesta protiv “careva dana” koji se slavio mjesečno, a možda i tjedno.78 Uporaba izraza “carev dan” dokazana je u Maloj Aziji, a to je važno stoga što je i izraz “dan Gospodnji” prvi put uporabljen tamo. R. H. Charles ovako objašnjava ovo gledište: “Kao što se prvi dan svakoga mjeseca ili određeni dan svakoga tjedna zvao “carev dan”, tako je kršćanima bilo prirodno da imenuju prvi dan svakoga tjedna, koji je već bio povezan s uskrsnućem Gospodina i njihovim običajem da se sastaju na bogoslužje toga dana, “dana Gospodnjeg”.79

Premda je pretpostavka da je obožavanje cara kao “gospodara” navelo kršćane da primijene ovaj izraz isključivo na Krista uvjerljiva, teško je uočiti povezanost između “carevog dana” i kršćanskog “dana Gospodnjeg “. Prvo, zato što se, kao što je primijetio G. Thieme, ne može dokazati “da se carev dan poklapa s početkom mjeseca”.80 Čak kad bi se to i moglo dokazati, vremenski bi slijed još uvijek bio različit. Drugo, zato što su dva pridjeva “carev” i “Gospodnji” bitno različiti. Ako, kao što oštroumno primjećuje W. Rordorf, postoji veza između ova dva izraza, “bar bi se očekivalo da se titula ‘carev’, kao svjesna oprečnost, također pripiše Isusu“.81

Štoviše, čak i postojanje redovitog “carevog dana” ne bi bio dostatan razlog za promjenu dana bogoslužja sa subote na nedjelju, a zatim ovaj potonji nazvati “danom Gospodnjim “ kao opreku carevom danu. Kršćani bi takvim činom izazvali srdžbu svojih poganskih susjeda, a to je upravo ono što su oprezno pokušvali izbjeći. Stoga moramo zaključiti da kršćani nisu koristili ovaj izraz kao svjesnu opreku Augustovom danu, već kao izraz svoje vjere u “Gospodina”, kao titulu koja je bila duboko ukorijenjena u Starom zavjetu.

Još se uvijek suočavamo s utvrđivanjem pitanja je li izraz “dan Gospodnji” korišten prije kraja prvoga stoljeća kao uobičajeno ime za tjednu nedjelju. Wilfrid Stott iznosi lingvističke i teološke dokaze radi obrane ovoga stajališta. Pridjevom “Gospodnji”, primjećuje on, koristili su se crkveni oci (do 450. g. po Kr.) sa značenjem “koji pripada” ili “koji je predan” Kristu. To bi podrazumijevalo da je “prvi dan u tjednu pripadao Gospodinu... i da je to bio dan koji je Krist uspostavio; ovaj dan bio je njegov dar Crkvi.”82 Štoviše, on dokazuje da “je uskrsnuće obznanilo Krista kao Gospodara” a da mu je u Otkrivenju “dana titula ‘Kralj kraljeva i Gospodar gospodara’ (Otkrivenje 19,16). Stoga zaključuje: “U dan Gospodnji oni nisu samo propovijedali Krista koji se prigodom uskrsnuća pokazao kao Gospodar, već su se unaprijed radovali i Njegovoj konačnoj pobjedi prigodom ponovnog dolaska. U dan Gospodnji nije se samo navje šćivalo ‘Isus je Gospodar’, već i pobjednički povik maranatha, ‘Da, dođi, Gospodine Isuse’.”83

Ovakva sveobuhvatna i pozitivna formulacija teologije o nedjelji (uskrsnuće - parusija) doista zaslužuje divljenje. Međutim, odražava li ovo tumačenje misao apostolskog vremena ili kasnije teološke konstrukcije? U našoj prethodnoj studiji o ulozi Kristovog uskrsnuća i ukazanja I podrijetla nedjelje nismo naišli na tragove apostolskih nagovještaja tjednog ili mjesečnog slavljenja uspomene na uskrsnuće. U jednom od narednih poglavlja pokazat ćemo da se ni u najranijim teološkim pobudama koje nalazimo u dokumetima Barnabe ili Justina Mučenika ne nalazi takvo organsko shvaćanje štovanja nedjelje.84 Njihova objašnjenja zapravo su različite naravi jer se zasnivaju na različitim izvorima. Uskrsnuće per se samo se obazrivo spominje. Stoga ne možemo pouzdano utvrditi značenje izraza “dan Gospodnji” oslanjajući se na kasniju uporabu i objašnjenja. Ovo je osobito istina, kao što ćemo vidjeti, u svjetlu promjena koje su se zbile početkom drugoga stoljeća u kršćanskoj reinterpretaciji židovstva i njegovih vjerskih obreda.

Stoga na nama ostaje da definiramo značenje “dana Gospodnjeg” iz Otkrivenja 1,10 isključivo u svjetlu teksta, konteksta i nauka Novog zavjeta. Ako pretpostavimo da je prorok namjeravao jasno reći da se u nedjelju našao u zanosu Duha, da li bi on to nazvao “danom Gospodnjim”? Budući da se u Novom zavjetu nedjelja uvijek naziva “prvi dan sedmice”, nije li čudno da se pisac na ovom mjestu koristi drugim izrazom da bi spomenuo isti dan? Što je još važnije, ako je, kao što mnogi tumači tvrde,85 apostol Ivan istodobno pisao i Otkrivenje i četvrto evanđelje, ne bi li tada bilo razumno očekivati da on rabi iste izraze i u svom evanđelju, posebno kad izvješćuje o događajima prvoga dana nakon Isusovog uskrsnuća i ukazanja (Ivan 20,1.19.26)?

Na primjer, u apokrifnom Evanđelju po Petru, napisanom nekoliko desetljeća kasnije, mi zapažamo da se dan uskrsnuća ne naziva “prvim danom sedmice” već “Gospodnjim” budući da je ovaj potonji izraz tada već bio u svakidašnjoj uporabi. Ako je nedjelja već dobila novi naziv “dan Gospodnji” krajem prvoga stoljeća kad su napisani i Evanđelje po Ivanu i Otkrivenje, očekivali bismo da se ovo novo ime dosljedno koristi u oba djela, osobito zato što ih je napisao isti pisac u približno isto vrijeme i na istom zemljopisnom području. Kad se novi izraz udomaći i kad postane dobro razumljiv, pisac ne želi zbunjivati svoje čitatelje arhaičnim nazivom. Štoviše, ako je novi naziv već postojao i izražavao značenje i narav kršćanskog bogoslužja, kršćanski pisac ne bi mogao umjesto njega legitimno rabiti židovski naziv. Stoga činjenica da se izraz “dan Gospodnji”, koji je u Novom zavjetu uporabio samo Ivan, spominje u njegovom apokalipti čkom djelu, ali ne i u evanđelju gdje je prvi dan izričito spomenut u vezi s uskrsnućem (Ivan 20,1) i Isusovim ukazanjima (Ivan 20,19.26), potkopava tvrdnju da “Ivan izrazom dominica dies [tj. dan Gospodnji] (Otkrivenje 1,10) želi posebno naznačiti dan u koji zajednica slavi euharistiju”.86 Dodatni razlozi bit će podastrijeti u vezi s trećim tumačenjem.

Uskrsna nedjelja. Drugi tvrde da se “dan Gospodnji” iz Otkrivenja 1,10 mora shvatiti kao naziv za godišnju, uskrsnu, a ne tjednu nedjelju.87 Spomenut ćemo nekoliko osnovnih dokaza za ovu postavku.

C. W. Dugmore u nedavno objavljenoj studiji dokazuje da naziv “dan Gospodnji” koji se rabi u najranijoj kršćanskoj literaturi označuje uskrsnu, a ne tjednu nedjelju. On zapaža da ima malo dokaza u “Novom zavjetu i literaturi apostolskog doba da je nedjelja bila najvažniji dan u kršćanskom tjednu”. Štoviše, neki nagovještaji “dana Gospodnjeg”, poput onih u Didaheu 14,1 i Apostolskim konstitucijama 7,30, mogu se smatrati jasnijim aluzijama na uskrsnu nedjelju.88 Primjena izraza “dan Gospodnji” na prvi dan tjedna označavala bi, kao što tvrdi A. Strobel, “sekundarni razvoj”.89 To se navodno dogodilo “nakon što je nedjelja postala redoviti dan bogoslužja među kršćanima te su je oni počeli smatrati tjednim proslavljanjem uspomene na uskrsnuće.”90

Ova teza o prvobitnoj primjeni imena “dan Gospodnji” na Uskrs ima nekih prednosti. Kasnije ćemo uvidom u različite izvore i dokaze pokazati da se tjedno nedjeljno bogoslužje očito razvilo u vezi s blagdanom uskrsne nedjelje, a i uzroci su slični.91 Međutim, treba primijetiti da se takav zaključak teško može obraniti na temelju Didahea 14,1 (ovo djelo se različito datira: između 60. do 150. g. po Kr.)92 gdje se pridjev “Gospodnji” ne odnosi na vrijeme, već na način slavljenja Gospodnje večere. Čak i kad bismo prihvatili da se on odnosi na vrijeme, spominjanje ispovijedanja grijeha (14,1), pomirenja među braćom (14,2) i poziv riječima Malahije (1,11) da prinesu “na svakom mjestu... kad i žrtvu čistu” (14,3) teško bi odgovarali godišnjoj proslavi.

U Apostolskim konstitucijama 7,30,1, što je dobrim dijelom reprodukcija Didahea 14, stoji: “Na dan Gospodnjega uskrsnuća, to jest na dan Gospodnji, okupljajte se zajedno.” C. W. Dugmore tumači da je izraz “dan Gospodnji” naziv za “uskrsnu nedjelju koju su kršćani u drugoj polovici četvrtog stoljeća u Siriji još poznavali kao ‘Gospodnji’”. On iz ovoga zaključuje: “Zašto bismo sumnjali da se izraz ‘u dan Gospodnji’ (Otkrivenje 1,10) židovsko-kršćanskog proroka, koji je pisao pred sam kraj prvog stoljeća, odnosi na uskrsnu nedjelju?93 Nedostatak ovoga zaključka jest što on počiva na netočnoj pretpostavci da izraz “dan Gospodnji” u navedenom ulomku iz Apostolskih konstitucija isključivo govori o uskrsnoj nedjelji. To se teško može dokazati iz konteksta gdje savjet da se zajedno sastaju da bi na svakom mjestu prinijeli čistu žrtvu jasno nagovještava okupljanjeu tjednu nedjelju. Međutim, u prethodnom poglavlju uskrsna je nedjelja nazvana “danom Gospodnjim” (15,9),94 ali to samo pokazuje da je isti izraz uporabljen da označi oba blagdana.

C. W. Dugmore vjeruje da se dodatna potpora za “prednost uskrsne nedjelje nad ostalim nedjeljama očituje u činjenici da su katekumeni obično krštavani i da su primali prvu pričest na Uskrs.” Nadalje, Melitonovo djelo Pashalna homilija, gdje se spominje ne samo žrtva, već i Isusovo uskrsnuće, upućuje na to da je “proslavljanje uspomene prvih kršćana na križ i uskrsnuće bio godišnji, a ne tjedni događaj”.95 Ali takvo je razmišljanje pogrešno. Tvrdnja da Melitonova propovijed pokazuje da je slavljenje “uskrsnuća bio godišnji, a ne tjedni događaj” ne priznaje da se ovaj dokument uopće ne bavi štovanjem tjedne nedjelje budući da je to isključivo Pashalna homilija. Štoviše, kao što smo već ranije pokazali, tema je propovijedi sažeta repriza Isusove muke i smrti, a uskrsnuće se spominje samo usputno u epilogu.

J. van Goudoever koristi se unutarnjim dokazima knjige Otkrivenje da protumači Otkrivenje 1,10 kao aluziju na Uskrs. On posebno spominje prizor žetve koji se opisuje u poglavlju 14,14, i dokazuje da, budući da je u Palestini žetva počinjala 16. nisana, Otkrivenje 1,10 može biti aluzija na uskrsni dan.96 Datiranje na temelju poljoprivrednog simbolizma nije pouzdano jer, dobro zamjećuje W. Rordorf, u istom je poglavlju (14,17-20) opisan prizor jesenske berbe “upravo paralelnim izrazima... Je li to onda proljeće ili jesen?”97 Zaključak je očit. Apokaliptičke slike poljoprivrednih doba ne mogu se koristiti kao valjan kriterij za opravdanje tumačenja da se “dan Gospodnji” odnosi na “uskrsnu nedjelju”.

K. A. Strand nudi dodatne dokaze u korist tumačenja o uskrsnoj nedjelji u Otkrivenju 1,10. On ističe da “je u židovskoj boetuzijanskoj i esenskoj tradiciji postojala godišnja nedjeljna proslava prvog snopa... Budući da su prvi kršćani smatrali Krista prvim stvarnim plodom uskrsnu ća, taj posebni odvojak ranog kršćanstva koji je primjenjivao sljedba ško, a ne farizejsko računanje vremena... spremno bi prihvatio godišnju proslavu kojom bi se slavilo Kristovo uskrsnuće... Nasuprot tomu, iz židovskih se običaja ne može izvesti ni vjerska ni psihološka podloga za tjednu nedjelju prvih kršćana... To nas navodi na zaključak da je u najranijem razdoblju kršćanske povijesti jedina vrsta nedjelje, ‘dana Gospodnjeg‘, koju je svetkovala kršćanska zajednica doista bila godišnja nedjelja, te da se tjedno svetkovanje nedjelje na neki način razvilo iz godišnjeg.”98

Dok Strand brani prednost primjene izraza “dan Gospodnji” na uskrsnu nedjelju, on istodobno mudro priznaje da se ova prethodna rasprava ne odnosi na Otkrivenje 1,10 budući da dokument potječe iz azijske provincije s kvartodecimanim računanjem. Kršćani u toj provinciji, kojima je Ivan uputio svoju knjigu, prema Polikratu, koji tvrdi da slijedi tradiciju istog apostola, odlučno odbacuju običaj uskrsne nedjelje čvrsto se držeći kvartodecimanog računanja vremena.99 Stoga bi bilo neshvatljivo da je Ivan, koji je svetkovao Pashu 14. nisana, pisao kršćanima iz istog kvartodecimanog područja da je “bio u Duhu na uskrsnu nedjelju”. J. Daniélou priznaje ovu činjenicu i stidljivo priznaje da “u  Otkrivenju (1,10), gdje je Uskrs 14. nisana, riječ možda ne znači nedjelju”.100

Dan Gospodnji. Poistovjećivanje “dana Gospodnjeg” iz Otkrivenja 1,10 s eshatološkim danom Gospodnjim koji se smatra Kristovim danom suda i dolaska čini se najuvjerljivijim.101 Nekoliko naznaka opradava ovakvo tumačenje.

Neposredni kontekst u čijem se okruženju nalazi Otkrivenje 1,10 sadrži nepogrešive podatke o eshatološkom danu Gospodnjem. U prethodnim redcima Krist je prikazan kao Onaj koji “dolazi u pratnji oblaka. I vidjet će ga svako oko” (7. redak), i kao Onaj “koji jest, koji bijaše i koji će doći” (8. redak). Ivan u sljedećem retku opisuje viđenje o slavnom pobjedniku “Sinu Čovječjem” koji ima “ključeve smrti i podzemlja” (12-18). Kasnije se isti “Sin Čovječji” ponovno javlja Ivanu s “oštrim srpom u ruci... jer... dozrela je žetva na zemlji” (14,14-15), gdje se nesumnjivo govori o budućem vremenu suda. Neosporno je da je neposredni kontekst eshatološki. Ovo ukazuje da je Ivan osjetio da je prenesen Duhom u budući slavni dan Gospodnji.

Može se prigovoriti da, kao što ističe Louis T. Talbot, ako je Ivan “bio u zanosu u dan Gospodnji, kako je onda mogao pisati o sadašnjem razdoblju Crkve, kao što to čini u prvom, drugom i trećem poglavlju?102 Isti pisac objašnjava da se odgovor nalazi u 10. i 12. retku istog poglavlja:

“... I čuh kako se iza mene ori jak glas... i, kako se okrenuh, opazih...“ Prvo je s radošću iščekivao “dan Gospodnji”, a onda se okrenuo i u panorami ugledao sadašnje razdoblje Crkve prije nego što je ponovno s radošću nastavio promatrati budućnost i događaje koji će se sigurno obistiniti.“103

Ova trostruka dimenzija viđenja dana Gospodnjeg ističe se u 19. retku gdje je Ivanu rečeno: “Napiši što si vidio: sadašnje stanje i ono što će se poslije ovoga dogoditi.” Iz kuta promatranja dana Gospodnjeg Ivanu je prvo pokazano što veličanstveni Sin Čovječji već čini (“što si vidio”, 19. redak) za sedam crkava koje drži u svojoj desnoj ruci (16. i 20. redak),  drugo, neposredno stanje Crkve (“sadašnje stanje” 19. redak), i naposljetku, događaje (“ono što će se dogoditi” 19. redak) koji će se zbivati do Kristovog povratka u slavi i osnivanja Njegovog vječnog kraljevstva.

Tematska raščlamba knjige Otkrivenje potkrepljuje činjenicu da dan dolaska tvori središnju točku svakog viđenja i ključnu temu cijele knjige.104 Knjiga je, zapravo, predstavljena kao “Otkrivenje Isusa Krista koje mu dade Bog da pokaže slugama svojim što se ima uskoro dogoditi” (1. redak). Nakon što je posvetio knjigu sedmerim crkvama Male Azije, Ivan jasnim riječima navješćuje narav ovog otkrivenja: “Evo dolazi u pratnji oblaka! I vidjet će ga svako oko.” (7. redak) Ista se izjava nalazi u posljednjem poglavlju u zaključku primljenog otkrivenja: “Pazite! Dolazim uskoro” (22,7.12); “Duh i zaručnica vele: Dođi! Tko čuje, neka rekne: Dođi!” (22,17). Viđenje prijestolja, sedam pečata, sedam truba, žene, zvijeri i Janjeta, sedam prizora, bludnice i Babilona, uništenja Sotone i osnivanje Novog Jeruzalema, sve ovo oslikava događaje koji prethode Kristovom dolasku ili slijede nakon njega.105 Kontekst cijele knjige jasno upućuje na to da “dan Gospodnji” iz Otkrivenja 1,10 ne znači doslovni dan od dvadeset četiri sata, već veliki dan Gospodnji u koji je Ivan bio prenesen u viđenju da bi mu se simbolima prikazali događaji koji prethode Kristovom dolasku i slijede nakon njega.

Brojni prizori koje Ivan nije mogao primiti u jednom viđenju ukazuju na to da je dan simboličan, a ne doslovan. Primjećujemo da je uzet u viđenju “u dan Gospodnji” u prvom poglavlju i da mu je pokazan lanac viđenja sve do posljednjeg poglavlja gdje izjavljuje: “Ja sam, Ivan, ovo čuo i vidio. Pošto sam čuo i vidio, padoh pred noge anđelu koji mi je ovo pokazao, da mu se poklonim.” (22,8) Ovo nam očito govori da je anđeo pokazao Ivanu sve prizore do samoga kraja, kad je on iz zahvalnosti pao i obožavao ga.106 Jesu li sva viđenja pokazana Ivanu istog dana i u istom kontekstu, navodno u nedjelju ujutro? Budući da je prizora mnogo, a teme su različite, “bio bi to čudan fenomen”, kao što ispravno primjećuje Fred B. Jensen, “kad bi Ivanov um mogao primiti ovo cijelo otkrivenje u jednom danu”.107 J. F. Walvoord primjećuje slično: “U svakom je slučaju upitno je li Ivan ovo zapanjujuće otkrivenje koje je zapisano u cijeloj knjizi mogao primiti u danu od dvadeset četiri sata, pa je vjerojatnije da se radilo o nizu otkrivenja.”108

Izrazi kao što su “vidjeh, gledah, pokazano mi je”, koji se u knjizi često ponavljaju, znače da su prizori prikazani u različito vrijeme. Ivan u 4,2 po drugi put jasno i s istim riječima ponavlja izraz zapisan u 1,10: “Smjesta padoh u zanos.” To očito upućuje na različito vrijeme primanja viđenja. Stoga je teško shvatiti da je “dan Gospodnji”, kad je Ivanu pokazan čitav niz viđenja koja tvore cijelu jednu knjigu, doslovni dan budući da su mu, kao što smo već objasnili, mnogi prizori s različitim temama pokazani u odvojenim prilikama. Pretpostavka da je Ivan prenesen u viđenju u budućnost u dan Gospodnji i iz te prespektive “on ču” i “vidje” mnoge prizore koji su mu “pokazani” u nekoliko navrata bliža je kontekstu.

Wilfrid Stott se protivi ovom tumačenju jer, premda se pridjev “Gospodnji“ u patrističkoj literaturi često pridijeva imenicama kao što su “glava, tijelo, meso, duša, krv, muka, križ, ukop, riječi i nauk, prispodobe, zapovijedi, sila, vlast i ime”, samo se jednom pojavljuje s eshatološkim značenjem i to u Origenovom Tumačenju Sv. Ivana 10,35: “Kad sve to uskrsne u veliki [dan] Gospodnji.”109 Ova primjedba je doista valjana, ali zašto ne dopustiti iznimnu upotrebu? Napokon, izraz “dan Gospodina” (grčki) samo se neznatno razlikuje od izraza “dan Gospodnji” (grčki) koji je bio u općoj uporabi.110 Pridjev “Gospodnji”, kao što smo objasnili, javlja se samo dvaput u Novom zavjetu (1. Korinćanima 11,20; Otkrivenje 1,10), što je pokazatelj ograničene uporabe ovoga imena u usporedbi s imenom “Gospodin” koje se koristi više od 680 puta. Vrijedno je primijetiti da je čak i izraz “Gospodnja večera” u 1. Korinćanima 11,20 jedinstven per se, a Pavao ga koristi samo na ovom mjestu. Zapravo, obred koji se u početku nazivao “lomljenjem kruha” kasnije je postao poznat kao “euharistija“.111 Ovdje se suočavamo s uporabom pridjeva kakav se ne nalazi ni na jednom drugom mjestu u rječniku Novog zavjeta. Stoga je ispravno zaključiti da je, isto kao što je Pavao jedanput učinio iznimku uporabivši izraz “Gospodnja večera” umjesto izraza “lomljenje kruha”, moguće da je i Ivan samo jedanput učinio iznimku uporabivši izraz “dan Gospodnji” umjesto uobičajenog izraza “dan Božji”. Kontekst, kao što smo već vidjeli, svakako opravdava ovakvo tumačenje.

Dodatnu potporu ovom tumačenju pridaje činjenica da Ivan ponovno dvaput spominje dan suda i Kristov dolazak, a da pritom svaki put rabi različit izraz: “veliki dan Božji” (16,14) i “veliki dan srdžbe” (6,17). Ove razlike u nazivu dana Kristovog dolaska upućuju na to da je događaj bio od tako velike važnosti da ga je mogao nazvati različitim imenima a da se ne izloži opasnosti da bude pogrešno shvaćen. Ivan ga jasno spominje u svojoj knjizi čak trideset puta.112 Dan Kristovog dolaska u Novom se zavjetu smatrao temeljem i ispunjenjem kršćanske vjere, nade i življenja, i bio je opisan brojnim i različitim izrazima kao što su “dan Suda”, “sud velikoga Dana”, “Sudnji dan”,113 “onaj Dan”,114 “dan”,115 “posljednji dan”,116 “dan Gospodnji”,117 “dan gnjeva i očitovanja Božje pravde”,118 “dan našega Gospodina Isusa Krista”,119 “Dan Krista Isusa”,120 “Kristov dan”,121 “veliki dan”.122 Sam Krist dan svoga dolaska naziva “svojim Danom” (Luka 17,24). Činjenica da se koristi tako velik broj različitih izraza da bi se opisao dan Kristovog dolaska i da ga Ivan naziva različitim imenima, čini vjerojatnim da je i “dan Gospodnji” samo jedan od brojnih različitih naziva za isti događaj.123

S obzirom na istaknuto mjesto koje izraz “dan Gospodnji” zauzima u mislima i životu ranih kršćana koji su ga smatrali ispunjenjem svih svojih nada (1. Solunjanima 4,16-18; 1. Korinćanima 15,23.52) i poticajem za ćudoreno ponašanje (1. Korinćanima 1,8; 2. Petrova 3,10-12), čini se prirodnim da ga Ivan spominje na samom početku svoga djela (1,1.7.8) i da bude prenesen u viđenju u taj dan (1,10). Što bi drugo osim viđenja o Kristovom dolasku moglo Ivanu, koji je imao nevolju “zbog Riječi Božje i zbog Isusova svjedočanstva” (1,9), pružiti sigurnost? Zajedno s dušama “zaklanim zbog riječi Božje” Ivan je, nema sumnje, vikao: “Dokle ćeš, sveti i pravi Vrhovniče, odgađati sud i osvetu naše krvi nad stanovnicima zemlje?” (6,10) “Ne začuđuje”, dobro primjećuje Walter Scott, “da je pogled ostarjelog i poštovanog zatočenika bio usmjeren prema slavi i sili kraljevstva kad će pravda biti osigurana, a zlo kažnjeno.”124

Valja upozoriti i na uporabu pridjeva “dan Gospodnji” a ne imenice “dan Gospodina”. E. W. Bullinger usmjerava pozornost na činjenicu da u grčkom kao i u suvremenim jezicima uporaba pridjeva a ne imenice istog korijena ne mijenja značenje, već naglasak. Pisac objašnjava: “Imenica se prirodno određuje dodavanjem pridjeva, kao ovdje ‘Gospodnji’, pa u tom slučaju naglasak poprima svoj prirodni tijek i naglašava se imenica koju određujemo (‘dan’). Ali kad treba naglasiti riječ ‘Gospodin’, tada se umjesto pridjeva stavlja imenica u genitivu, ‘Gospodina’. U prethodnom slučaju (kao u Otkrivenju 1,10) to bi bilo ‘DAN Gospodnji’, a u potonjem slučaju ‘dan GOSPODINA’. U oba se slučaja misli na isti dan, ali je naglasak različit.”125

Možda je Ivanova uporaba pridjeva a ne imenice odraz njegove želje da naglasi sam dan Kristovog slavnog dolaska u koji ga je Duh prenio. Na to upućuje i uporaba glagola. Suvremeni prijevodi ne prenose u potpunosti značenje ovoga grčkog glagola koji, premda sklon različitim preinakama značenja, većinom izražava misao o pokretu, prelasku, promjeni stanja. Na primjer, u Otkrivenju 8,8 isti glagol je preveden s “pretvoriti” (“te se trećina mora pretvori u krv”). Naš se tekst može doslovno prevesti: “Bijah u (ili po) Duhu u dan Gospodnji”. Budući da glagol izriče zanos u koji je proroka prenio Duh, očekivali bismo da “dan Gospodnji” ne znači vrijeme, već sadržaj onoga što je Ivan vidio. Sličan izričaj nalazi se u Pavlovom opisu zanosa. On izvještava: “... padoh u zanos i vidjeh Gospodina.” (Djela 22,17; usp. 2. Korinćanima 12,3) Ovdje se uporabljuje isti glagol, a neposredan rezultat Pavlovog viđenja bio je promatranje Gospodina, dok je za Ivana to bio dan Gospodnji.

To što je Ivan odmah čuo “jak glas poput trube” (1,10) može također biti nagovještaj eshatološkog dana Gospodnjeg. “Glas poput trube”, primje ćuje Philip Carrington, “odmah doziva u sjećanje anđela s trubom koji će prema židovskoj mitologiji označiti buđenje za dan Suda.”126 Premda su se trube u Starom zavjetu koristile za sazivanje puka u nekim važnim prigodama (Brojevi 10,2.9.10; Izlazak 19,19),127 ovo glazbalo posebno je povezano s velikim danom Gospodnjim” (Joel 2,1.15; Zaharija 9,14). U knjizi Sefanije “veliki dan Gospodnji” naziva se “Dan trubljavine” (1,14-16). Truba je u Novom zavjetu posebno povezana s drugim Kristovim dolaskom. Njome se pozivaju članovi Božje crkve pred Krista (Matej 24,31), obznanjuje Kristov silazak s Neba (1. Solunjanima 4,14), uskršavaju mrtvi (1. Korinćanima 15,52). Sedam viđenja koja najavljuje sedam truba (Otkrivenje 8,2.6-8.10.13; 9,1.13; 11,15) prikazuju niz kataklizmičkih događaja koji dosežu vrhunac s trubljenjem sedme trube koja objavljuje: “Nad svijetom je pripala kraljevska vlast našemu Gospodinu i njegovu Pomazaniku, i on će vladati u vijeke vjekova.” (11,15) Ovakvo usko povezivanje glasa trube s drugim Kristovim dolaskom upućuje na mogućnost da je “jak glas poput trube” (1,10), koji je Ivan čuo “u dan Gospodnji” (1,10), bilo očitovanje toga događaja. Zapravo, kad se prorok okrenuo, “vidio je glas” (1,12) i u zanosu promatrao Sina Čovječjeg u sili i veličanstvu među crkvama. Ovo viđenje je prikladan uvod u dolazak “Sina Čovječjeg ... sa zlatnom krunom na glavi” (14,14) kao “Kralja kraljeva i Gospodara gospodara” (19,16).

Posljednju naznaku eshatološke naravi “dana Gospodnjeg” pruža jedinstven paralelizam između poglavlja 4,1-2 i poglavlja 1,10. Ivan je u obje prigode bio u “zanosu” (1,10 usp. 4,2), čuo je “jak glas poput trube” (1,10 usp. 4,1) i pokazana mu je Osoba Trojstva u Njezinoj slavi (1,12-18 usp. 4,2-11). U oba slučaja Krist je proglašen onim “koji jest, koji bijaše i koji će doći” (1,8 usp. 4,8). Međutim, u 4,1 nailazimo na dodatnu, korisnu pojedinost. Prije nego što je Ivan dobio viđenje, bilo mu je rečeno: “Uzađi ovamo da ti pokažem što se ima dogoditi poslije ovoga!” (4,1) Ivan u sljedećem retku kaže: “Smjesta padoh u zanos.” (4,2) Ovim je razjašnjen razlog Ivanovog padanja u zanos: da bi mu se pokazalo “što se ima dogoditi” (4,1). Međutim, kad je u 1,10 dobio viđenje, razlog nije bio jasno izražen, ali umjesto toga nalazimo izraz “u dan Gospodnji”. Stoga je razumno zaključiti da se zbog očite podudarnosti ova dva poglavlja, gdje postoje sličnosti u izrazima, kontekstu i sadržaju, izraz “u dan Gospodnji“ iz 1,10 mora razumjeti u svjetlu paralelnog izraza u 4,1 “što se ima dogoditi poslije ovoga”. Možemo reći da Ivan u 1,10 prvo imenuje pozadinu u kojoj je primio viđenje, to jest dan Gospodnji, a onda nastavlja opisivati događaje s njim u vezi, dok mu je u 4,1 izričito rečeno da je viđenje koje predstoji povezano s budućim događajima.

U svjetlu ovih razmatranja čini se nevjerojatnim da se izraz “dan Gospodnji” iz Otkrivenja 1,10 odnosi na nedjelju. To je prije inačica izraza “dan Gospodina” koji se uobičajeno koristio u Svetom pismu da se označi dan suda i parusije. Stoga se slažemo sa zaključkom J. B. Lightfoota da “postoji vrlo dobar, ako ne i konačan dokaz za motrište da se ovdje misli na dan suda”.128

Zaključak. Prethodna raščlamba tri novozavjetna teksta koji se obično podastiru kao dokazi za štovanje nedjelje u apostolsko vrijeme uvjerljivo je pokazala da oni nemaju dokaznu vrijednost. Iz 1. Korinćanima 16,1-3 i Djela 20,7-12 saznali smo da se prvi dan tjedna spominje da bi se opisao, prvo, privatni plan skupljanja novca, i drugo, posebni sastanak vjernika s Pavlom u Troadi. Jednako smo tako vidjeli da se izraz “dan Gospodnji” iz Otkrivenja 1,10, u svjetlu njegovog neposrednog i šireg konteksta, najbolje može protumačiti kao naziv za dan suda i parusiju.

_______________________