3. Poglavlje

 UKAZANJA NAKON USKRSNUĆA I PODRIJETLO ŠTOVANJA NEDJELJE

Uskrsnuće
Ukazanja uskrslog Krista
Napomene

Uskrsnuće

Najčešći teološki motivi u novijim studijama kojima se objašnjava podrijetlo štovanja nedjelje jesu Isusovo uskrsnuće i Njegova ukazanja u prvi dan toga tjedna. C. S. Mosna, na primjer, u svojoj doktorskoj disertaciji zaključuje: “Stoga sa sigurnošću možemo zaključiti da je događaj uskrsnuća odredio izbor nedjelje kao dana bogoslužja za prvu kršćansku zajednicu.”1 Dokazuje se, kao što tvrdi J. Daniélou, da “ono što je odredilo nedjelju jest euharistijsko slavlje koje se zbilo u dan Gospodnji... kao slavljenje uspomene na Kristovo uskrsnuće”.2 Od samog začetka Crkve apostoli su navodno izabrali prvi dan tjedna, kad je Krist uskrsnuo, da proslave uspomenu na uskrsnuće na jedinstven kršćanski dan i slave Gospodnju večeru kao izraz istinskog kršćanskog bogoštovlja.

Premda, s jedne strane, pozorno proučavanje svih novozavjetnih tekstova koji spominju uskrsnuće otkrivaju neusporedivu važnost ovoga događaja3, oni, s druge strane, ne daju nikakvih naznaka u vezi s posebnim danom u koji bi se slavila uspomena na nj. Harold Riesenfeld, zapravo, primjećuje da “u izvještajima o uskrsnuću u evanđeljima nema izraza koji upućuju na zaključak da bi se veliki događaj Kristovog uskrsnu ća trebao slaviti onoga dana u tjednu kad se zbio”.4 Štoviše, isti autor primjećuje da se “prvi dan tjedna u spisima Novoga zavjeta nikad ne naziva danom uskrsnuća. To je izraz koji se pojavio kasnije.”5 Stoga “reći da se nedjelja štuje zato što je Isus toga dana uskrsnuo”, kao što uvjerljivo tvrdi S. V. McCasland, “zapravo je petitio principii jer takva proslava može biti i mjesečna ili godišnja i to bi i dalje bilo štovanje toga posebnog dana.”6

Gospodnja večera. Sama “Gospodnja večera”, koja je navodno povod za “dan Gospodnji” time što je stvorila potrebu da se proslavlja uspomena na uskrsnuće s jedinstvenim kršćanskim bogoslužjem isključivo na kršćanski dan, nije, prema Novom zavjetu, slavljena određenog dana u tjednu niti je taj obred doživljavan kao slavljenje uspomene na uskrsnuće.7 Moglo bi se dokazati da se Kristova smrt i uskrsnuće ne mogu razdvojiti jer su to dva čina iste drame. Ipak, vrijedi spomenuti da Pavao, koji tvrdi da prenosi ono što je “primio od Gospodina” (1. Korinćanima 11,23), jasno kaže da uzimanjem kruha i čaše kršćani “navješćuju smrt Gospodnju dok on ne dođe” (1. Kroinćanima 11,26).8 Dakle, Gospodnja večera nije uspostavljena da slavi uspomenu na Kristovo uskrsnuće, već na Njegovu žrtvu I ponovni dolazak.9

Apostol se u istom poglavlju trudi da pouči Korinćane u vezi s načinom slavljenja Gospodnje večere, ali što se tiče vremena okupljanja, on u tom istom poglavlju čak četiri puta ponavlja “kad se sastajete” (1. Korinćanima 11,28.20.33.34) podrazumijevajući time neodređeno vrijeme i dan. Ako se Gospodnja večera doista proslavljala nedjeljom uvečer, nije moguće da je Pavao ne bi bar jednom spomenuo, budući da četiri puta govori o okupljanju radi njezina proslavljanja. Nadalje, ako se nedjelja već smatrala danom Gospodnjim, Pavao bi, spominjući svetost vremena okupljana, zahtijevao pobožniji pristup sudjelovanju u Gospodnjoj večeri. Međutim, premda je Pavao rabio pridjev “Gospodnji” (rabi ga u 20. retku da opiše narav večere), on ga nije primijenio na nedjelju. Zapravo, u istoj poslanici, u ulomku o kojem ćemo kasnije raspravljati,10 on govori o danu koji su Židovi nazvali “prvi dan u sedmici” (1. Korinćanima 16,2).

Značenje Gospodnje večere proizlazi iz Posljednje večere koju je Krist slavio sa svojim učenicima. Premda se sinoptici razlikuju od Ivana u određivanju vremena njezina slavljenja11, svi se slažu da je Krist blagovao Pashu sa svojim učenicima u skladu s općeprihvaćenim običajima. Međutim, Krist je tom prigodom novom obredu dao novo značenje i oblik. Vrijedno je zamijetiti da dominantan motiv koji je Krist naglasio tijekom uspostavljanja ovog obreda nije Njegovo uskrsnuće, već Njegova otkupiteljska smrt. On pripisuje kruhu i vinu simboličnu vrijednost svoga tijela i krvi “koja se prolijeva za sve za oproštenje grijeha” (Matej 26,28; usp. Marko 13,24; Luka 22,15.17.19). Iz evanđelja se ne može zaključiti da je Krist, osim što je ovom blagdanu namjeravao dati novi smisao, želio uspostaviti i njegovo tjedno slavljenje, jer takvih pokazatelja nema. Jedina vremenska odrednica koju Krist nudi svojim učenicima jest “do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega” (Matej 26,29; usp. Marko 14,25; Luka 22,18).

U literaturi neposrednoga poslijenovozavjetnog razdoblja uskrsnu će se ne navodi kao primarni razlog za slavljenje Gospodnje večere ili štovanje nedjelje. Didahe, djelo koje se smatra najstarijim izvorom crkvenog zakonodavstva (datira između 70.-150. po Kr.)12 posvećuje tri kratka poglavlja (9,10 i 14) načinu slavljenja Gospodnje večere. U molitvi zahvalnosti koja se izgovarala nad čašom i kruhom spominje se život, znanje, jedinstvo Crkve, vjera, besmrtnost, stvaranje i hrana (9. i 10. poglavlje), ali se ne spominje Kristovo uskrsnuće. U Klementovom Pismu Korinćanima, poznatom kao “najstarijem kršćanskom dokumentu izvan Novoga zavjeta” (datira oko 95. g. po Kr.)13 četiri poglavlja bave se temom uskrs nuća (24-27). Pisac, nastojeći uvjeriti korintske kršćane da “treba biti uskrsnu ća i da je on Gospodina Isusa Krista učinio njegovim prvim plodom” (24,1), rabi tri različita i djelotvorna simbola: izmjenu dana i noći, reproduktivni ciklus sjemena (24) i legendu o feniksu iz čijeg je tijela navodno nastala druga ptica (25). Izostavljanje Gospodnje večere i nedjeljnoga bogoslužja, najizrazitijih simbola, svakako je iznenađujuće ako se tada doista, kao što neki smatraju, večera Gospodnja već proslavljala u nedjelju i poprimila vrijednost uspomene na uskrsnuće. Ima li djelotvornijeg načina da rimski biskup uvjeri korintske kršćane u njihovo buduće uskrsnuće nego da ih podsjeti da je Gospodnja večera, u kojoj sudjeluju svake nedjelje, najopipljivije obećanje o njihovom vlastitom uskrsnuću! Klement, naprotiv, ne samo što izostavlja ovaj obred koji je kasnije postao uspomena na uskrsnuće, već govori i o “žrtvama i službama” prinošenim “u određeno vrijeme” u jeruzalemskom hramu kao “ono što nam je Gospodar zapovjedio da vršimo” (40,2-4).14 Očitujući takvo duboko  poštovanje i odanost prema židovskim vjerskim obredima, Klement ne dopušta bitno odstupanje od židovskih ustanova kao što je subota ni usvajanje novoga dana bogoslužja s dobro definiranim, novim teološkim pobudama. S druge strane, nekoliko desetljeća kasnije, kod Ignacija, Barnabe i Justina ne samo da nalazimo oprečan stav spram židovskih ustanova, već i prve skromne naznake da se uskrsnuće prikazuje kao dodatni ili sekundarni razlog za štovanje nedjelje.15

Sekundarnu ulogu uskrsnuća u starijim izvorima priznaju čak i stručnjaci koji prihvaćaju njegov utjecaj na podrijetlo nedjelje. Na primjer, C. S. Mosna primjećuje da, dok su u četvrtom stoljeću crkveni oci utvrdili “izričitu vezu” između uskrsnuća i štovanja nedjelje, “u prva tri stoljeća sjećanje na uskrsnuće jedva se i spominje”.16

Pasha. Štovanje Pashe u ranoj Crkvi pruža dodatne pokazatelje da događaj uskrsnuća u početku nije bio izričito povezan s blagdanom, koji se očito nije slavio nedjeljom. Izričit nalog da se štuje Pasha spominje se samo jednom u Novom zavjetu, u 1. Korinćanima 5,7.8: “Očistite se od staroga kvasca da budete novo tijesto: ta već ste beskvasni, jer je žrtvovano naše pashalno janje - Krist. Zato trajno svetkujmo blagdan ne sa starim kvascem, ni sa kvascem zloće i pokvarenosti, već s beskvasnimkruhom čistoće i istine!”17

Zamjećujemo da je razlog za slavljenje Pashe u ovom tekstu činjenica da je istinsko pashalno janje, Krist, “bilo žrtvovano”. Nema nikakvog spomena na uskrsnuće. Štoviše, ovaj ulomak pruža ograničenu potporu doslovnom štovanju ovoga blagdana, jer Pavao ovdje, kao što W. D. Davies primjećuje, “ne misli na određeni kršćanski dan Pashe, već na kršćansko oslobađanje od blagdana kao što je ovaj”.18 Ovo nužno ne znači da su kršćani u to vrijeme slavili Pashu samo egzistencijalno, a ne doslovno. Činjenica da je sam Pavao proveo dane beskvasnih kruhova u Filipi (Djela 20,6) i da mu se “žurilo da bude, ako je moguće, na Duhove u Jeruzalemu“ (Djela 20,16; usp. 1. Korinćanima 16,8) upućuje na to da je apostol još uvijek upravljao svoj život prema normativnom bogoslužnom kalendaru Hrama i poštovao ga. Štoviše, iz kvartodecimanih izvora (tj. onih koji su svetkovali Pashu 14. nisana prema židovskom računanju) znamo, što je očito izravni nastavak običaja rane Crkve, da su kršćani doista svetkovali pashalni blagdan. Međutim, on se nije slavio u nedjelju, kao što bismo možda očekivali ako joj je svrha bila da obilježi doslovni dan uskrsnuća, već, kao što kaže J. Jeremias, “istodobno kad i židovska Pasha, to jest, u noći 15. nisana, ravnajući se prema nadnevku, a ne danu”.19

U ulomku koji ćemo kasnije istražiti, Epifanije (oko 315.-403. po Kr.) navodi na zaključak da su kršćani sve do 135. g. po Kr. Posvuda svetkovali Pashu prema židovskom računanju, 15. nisana, bez obzira na dan u tjednu.20 Ako je naš izvor podataka točan, to bi značilo da se prije tog razdoblja smatralo nepotrebnim uspostaviti uspomenu na Kristovo uskrsnu će (ni godišnju ni tjednu) u nedjelju.

Dva najranija dokumenta koji spominju slavljenje Pashe neizravno potkrepljuju ovaj zaključak budući da oba naglašavaju slavljenje uspomene na Kristovu smrt, a ne uskrsnuće. Etiopska verzija apokrifnog Pisma apostola (datira oko 150. g. po Kr.) kaže: “I vi stoga slavite sjećanje na moju smrt, to jest pashu.” (15. poglavlje) U koptskoj verziji ulomak je u biti isti: “I vi se sjećajte moje smrti. Ako se sada pasha održava...” (15. poglavlje)21

Drugi dokument, Pashalna homilija, koji je napisao sardski biskup Meliton22 (umro 190. g. po Kr.) iznosi najsveobuhvatnije teološko tumačenje značenja proslavljanja Pashe za rane kršćane. Biskup izrazito retori čkim načinom pisanja objašnjava u svojoj propovijedi kako se stara Pasha ispunila u Kristu. Značajno je to da je ovdje i nadalje pozadina biblijski izvještaj iz Izlaska (12,11-30) koji pisac iznosi kao u židovskoj pashalnoj hagadi. I ovdje je tema “patnja Gospodnja” (58. redak) za koju pisac smatra da “je odavno prorečena” (58. redak) ne samo “žrtvom janjeta“ (redci 3,46,8,15,16,32,33,44) već i u mnogim starozavjetnim slikama:

Ovo je pasha našeg spasenja.

Ovo je onaj koji je strpljivo trpio mnoge stvari u mnogim ljudima.

Ovo je onaj koji je ubijen u Abelu,

vezan kao žrtva u Izaku,

izgnan u Jakovu,

prodan u Josipu,

napušten u Mojsiju,

žrtvovan u janjetu,

progonjen u Davidu,

obeščašćen u prorocima (69. redak).

Ovo je janje koje je zaklano.

Ovo je janje koje je nijemo.

Ovo je onaj koga je rodila Marija, to prekrasno janješce.

Ovo je onaj koji je uzet iz stada

i odveden na žrtvovanje,

ubijen navečer,

pokopan noću,

onaj koji nije bio slomljen dok je bio na drvetu,

koji je ustao iz mrtvih,

koji je uskrisio čovječanstvo

iz groba (71. redak).

Premda Meliton u svojoj propovijedi iznosi nekoliko usputnih obavijesti o uskrsnuću, iz konteksta je jasno da su one u službi epiloga pashalne drame stradanja. Naglasak je na Isusovoj muci i smrti i ta se tema ponavlja u propovijedi i u proslavljanju.23 To dokazuje i sama biskupova definicija Pashe:

Što je Pasha?

Doista njeno ime proizlazi

iz tog događaja -

“slaviti Pashu” (tou paschein) potječe od

“patiti” (tou pathein).

Stoga, naučite

tko je paćenik

i tko je onaj koji pati zajedno s paćenikom (46. redak).24

Međutim, uskrsnuće je s vremenom postalo glavni razlog za slavljenje ne samo godišnje uskrsne, već i tjedne nedjelje. Ova su se dva blagdana, zapravo, kao što ćemo kasnije vidjeti, počela štovati kao jedan blagdan kojim se u različito vrijeme slavila uspomena na isti događaj uskrsnuća.25

Stoga, premda se uskrsnuće često spominje i u Novom zavjetu i u ranoj patrističkoj literaturi, nema nagovještaja da su prvi kršćani tjednim ili godišnjim nedjeljnim bogoslužjem slavili uspomenu na ovaj događaj. Sama činjenica da se Pashom koja je kasnije postala godišnja proslava uspomene na uskrsnuće u uskrsnu nedjelju u početku isključivo slavila Kristova muka,26 te da se svetkovala određenog nadnevka, 15. nisana, a ne u nedjelju,27 čini neodrživom tvrdnju da je Kristovo uskrsnuće bilo povodom štovanja nedjelje za života apostola.

Ukazanja uskrslog Krista

Drugo slično, a ipak različito, objašnjenje o podrijetlu štovanja nedjelje promiče W. Rordorf u svojoj novoj knjizi o podrijetlu i ranoj povijesti nedjelje koja je prevedena i tiskana na nekoliko jezika. Pisac izvrsnim, ali nedorečenim dokazima povezuje Kristovu Posljednju večeru, blagovanje uskrsloga Gospodina sa svojim učenicima na uskrsnu nedjelju, lomljenje kruha prve zajednice i Gospodnju večeru opisanu u 1. Korinćanima 11,17-34.28 On zaključuje da su svi ovi događaji “ukorijenjeni u uskrsnom obroku: to je bilo u nedjelju uvečer!”29 Štoviše, činjenica da se Krist pojavio i blagovao s učenicima “ne samo uvečer na uskrsnu nedjelju, već i sljedeće nedjelje (Ivan 20,26), a možda i još jedne nedjelje nakon toga (Djela 10,41),30 “tumači se kao uspostavljanje redovitog euharistijskog slavlja svake nedjelje uvečer. Stoga ime nedjelje, “dan Gospodnji”, i njezin euharistijski obred vuku podrijetlo iz “Gospodnje večere” koja je te uskrsne večeri kad je uskrsli Gospodin ponovno slavio ovaj obred sa svojim učenicima “drugi put uspostavljena”.31

Je li moguće da su večere koje je uskrsli Krist blagovao sa svojim učenicima prigodom svojih ukazanja, kako kaže Otto Betz, postale “osnova za revolucionarno novi obred među prvim kršćanima”?32 Izvještaji evanđelja o ovom događaju jasno opovrgavaju ovakvu postavku. Na primjer, učenici se nisu okupili na uskrsnu nedjelju uvečer da, “dok su vrata (kuće) gdje bijahu učenici bila zatvorena” (Ivan 20,19), još uvijek zbunjeni, ne vjerujući u uskrsnuće (Luka 24,11), slave Gospodnju večeru, već “zbog straha od Židova” (Ivan 20,19). Ivan, premda je pisao pred kraj prvog stoljeća,33 kad su kršćani navodno proslavljali Gospodnju večeru u nedjelju, ne spominje nikakvu večeru koju je Krist blagovao s učenicima na uskrsnu večer. Izostavljanje ove pojedinosti teško se može opravdati ako se uskrsna večera smatrala ključnom početnom točkom štovanja nedjelje. Nadalje, činjenica da Ivan spominje doručak koji je Krist blagovao sa svojim učenicima jednog jutra na početku tjedna na obali Galilejskog jezera (Ivan 21,13) upućuje na to da se Kristovoj večeri na uskrsnu nedjelju nije pripisivalo nikakvo posebno značenje.34

Teško je vjerovati da su učenici shvatili uskrsnu večeru kao “drugo uspostavljanje Gospodnje večere” kad Luka, jedini izvjestitelj s večere, “ne spominje”, kao što zamjećuje C. S. Mosna, “fractio panis”, to jest lomljenje kruha.35 Zapravo, učenici “pružiše mu [Kristu] komad pečene ribe. On je uze i pojede pred njima.” (Luka 24,42.43) Ne spominju se ni kruh ni vino, ni obredni blagoslovi. Učenici nisu od Krista primili euharistijske elemente, već su mu “dali komad pečene ribe” (42. redak). Zašto je samo Krist jeo? Iz konteksta se vidi jasan odgovor (redci 36-41): Krist nije tražio kruha ni vina, već “što za jelo” (41. redak), da bi uvjerio učenike u materijalnu stvarnost svoga uskrslog tijela.36

Spominjanje Kristovog ukazanja “poslije osam dana” (Ivan 20,26), navodno u nedjelju nakon Njegova uskrsnuća,37 teško da upućuje na redovit običaj svetkovanja nedjelje budući da sam Ivan objašnjava njegov razlog, naime, Tominu odsutnost prigodom prethodnog ukazanja (24. redak). Ivan ni ovom prigodom ne spominje nikakvo obredno jelo, već jednostavno Kristovo opipljivo prikazivanje stvarnosti svoga tjelesnog uskrsnu ća Tomi (redci 26-29). Ne iznenađuje činjenica da su se “poslije osam dana” učenici ponovno okupili, budući da izvještaj kaže da su prije Duhova “redovito boravili” (Djela 1,13) zajedno u gornjoj sobi i tamo se svakodnevno sastajali radi molitve (Djela 1,14; 2,1).

Krist se nije ukazivao prema nekom utvrđenom rasporedu. Gospodin se pojavio pojedincima i skupinama kao što su Kefa i Jakov (1. Korinćanima 15,5.7), dvanaestorici (redci 5 i 7) te skupini od pet stotina osoba (6. redak). Sastanci su se, na primjer, održavali iza zatvorenih vrata zbog straha od Židova (Ivan 20,19.26), putom dok su išli u Emaus (Luka 24,13-35) ili dok su lovili ribu na Galilejskom jezeru (Ivan 21,1-14). Na temelju Kristovih ukazanja ne može se utvrditi model po kojemu bi se uspostavilo redovito euharistijsko slavlje nedjeljom. Zapravo, Krist sa samo dva učenika u Emausu “uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade” (Luka 24,30). Ovaj potonji primjer može zvučati kao blagovanje Gospodnje ve čere. Ali to je u stvarnosti bila obična večera kod običnog stola kamo je Isus bio pozvan. Krist je prihvatio gostoljubivost dvojice učenika i “sjedio s njima za stolom” (Luka 24,30). U skladu s raširenim običajem Gospodin “uze kruh, zahvali, razlomi ga pa im ga dade” (30. redak). Ovaj čin, kao što objašnjava J. Behm, bio je “naprosto uobičajen i nužan dio pripreme za zajedničko blagovanje”.38 Vino nije služeno ni blagoslovljeno budući da je obrok iznenada prekinut zbog prepoznavanja Gospodina “u lomljenju kruha” (35. redak; usp. 31).

Smatrati svaki obrok koji je Krist jeo s učenicima nakon uskrsnuća “drugim uspostavljanjem” Gospodnje večere proturječilo bi Isusovom obećanju koje je izrekao prigodom Posljednje večere: “Od sada, kažem vam, sigurno neću više piti od ovog trsovog roda do onog dana kad ću ga piti s vama novog u kraljevstvu Oca svojega.” (Matej 26,29; usp. Marko 14,25; Luka 22,18) Budući da svi sinoptici jednoglasno izvješćuju o Kristovom obećanju da više neće sudjelovati u svetom obredu s učenicima na ovom svijetu, teško da bi oni mogli bilo koji obrok koji je Krist jeo s učenicima smatrati ponavljanjem Posljednje večere a da svoga Učitelja ne okrive za nedosljednost ili proturječnost.

Konačno, treba zamijetiti da se prema Mateju (28,10) i Marku (16,7) Kristova ukazanja nisu zbila u Jeruzalemu (kao što tvrde Luka i Ivan), već u Galileji. To znači, kako to dobro primjećuje S. V. McCasland, da “se ukazanje moglo dogoditi i deset dana kasnije, nakon blagdana beskvasnih kruhova, kao što se to iznosi pri kraju Evanđelja po Petru. Ali ako je kasnije ukazanje i bilo u nedjelju, takvom slučajnošću teško bi se moglo objasniti štovanje nedjelje.”39

Premda je možda teško objasniti nesuglasja u evanđeljima,40 ipak činjenica da Matej i Marko ne spominju nikakvo Kristovo blagovanje ili sastanak s učenicima na uskrsnu nedjelju znači da se nikakva posebna važnost nije pripisivala jelu koje je Krist jeo s učenicima u nedjelju navečer nakon svoga uskrsnuća.

Kad se radi o Kristovim ukazanjima, premda su ona, s jedne strane, uvelike uvjerila potištene učenike u stvarnost Kristova uskrsnuća, teško da su, s druge strane, mogla upućivati na uzastopno tjedno slavljenje uspomene na uskrsnuće. Ukazanja su se zbila u različito vrijeme, na različitim mjestima i u različitim okolnostima, a u slučajevima kad je Krist jeo, uzimao je uobičajenu hranu (poput ribe), ne da bi uspostavio euharistijsko svetkovanje nedjelje, već da prikaže stvarnost svoga tjelesnog uskrsnuća.

________________________________