< Predgovor

Sadržaj

2. Poglavlje >

Otkrivenje i nadahnuće  

Peter M. van Bemmelen

Uvod

Da se živi Bog sam otkrio i nastavlja otkrivati ljudskome rodu osnova je  kršćanske vjere. Sveto pismo, podjednako Stari i Novi zavjet, izvještavaju o načinu na koji se Bog prikazao u povijesti čovječanstva – posebice u povijesti Izraela, a vrhunski u osobi Isusa Krista. Bez ovog božanskog otkrivenja čovječanstvo bi propalo ne poznavajući pravi Božji karakter i volju, otuđeno od Njega grijehom i krivnjom.

U Svetom pismu su stvaranje svijeta i veličanstvo, ljepota i obilje što ga nudi priroda shvaćeni kao manifestacija Božje slave, mudrosti i ljubavlju ispunjene brigom za Njegova stvorenja. Teologija ovu manifestaciju naziva općim otkrivenjem. Međutim, sadašnje stanje ljudskoga roda i ovoga svijeta ispunjenoga grijehom, poremećajima, nedaćama i smrću, postavlja ozbiljna pitanja o mogućnosti istinske spoznaje Boga putem svijeta prirode ili ljudskog iskustva. Sveto pismo smatra da mudrost i znanje koje možemo steći iz ovih izvora samo po sebi nije dovoljno da nam pruži pravo razumijevanje Božjeg karaktera ljubavi i Njegove nakane da nas izbavi od grijeha i smrti.

Bog je odlučio da se u ovom teškom položaju osobno objavi ljudima. Teološkim jezikom to se naziva posebnim otkrivenjem, posebno zato što je otkriveno i zapisano u Svetome pismu. Potpuno svjesni različitih kritika upućenih Bibliji – etičkih, povijesnih, lingvističkih, znanstvenih, filozofskih i teoloških – odlučili smo usredotočiti se na tvrdnje koje su sami biblijski pisci izrekli o svojim spisima i spisima drugih, a posebno na Isusov odnos prema Svetome pismu i njegovoj uporabi. Proroci, apostoli i na kraju sam Isus prihvaćali su Sveta pisma kao pouzdanu i autoritativnu Božju Riječ, danu Svetim Duhom na ljudskome jeziku. Otkrivenje i nadahnuće su svakako priznati kao božanske tajne; međutim, čak i naše ograničeno ljudsko razumijevanje ovih predmeta od sudbonosne je važnosti za zrelu, razumnu kršćansku vjeru

I. Otkrivenje

A. Definicija

B. Biblijska terminologija

1. Stari zavjet

2. Novi zavjet

II. Opće otkrivenje

A. Uvod i definicija

B. Načini općeg otkrivenja

1. Priroda

2. Ljudska bića

3. Povijest

C. Prirodna teologija i spasenje neznabožaca

III. Posebno otkrivenje

A. Uvod i definicija

B. Značajke posebnog otkrivenja

1. Selektivnost kao značajka posebnog otkrivenja

2. Otkupljenje kao značajka posebnoga otkrivenja

3. Prilagodba kao značajka posebnoga otkrivenja  

IV. Biblijsko nadahnuće

A. Uvod: Problem definiranja

B. Biblijsko gledište o nadahnuću

1. Nadahnuće: Riječ ili koncept?

2. Ljudski oblik Pisma

3. Bogom udahnuti karakter Pisma

C. Način, središte i razmjer nadahnuća

1. Način nadahnuća

2. Središte nadahnuća

3. Razmjer nadahnuća

D. Djelovanje nadahnuća

1. Pismo: Živi Božji glas

2. Pismo: Njegov autoritet

3. Pismo: Njegova istinitost

4. Pismo: Njegova jasnoća i dostatnost

V. Praktične primjene

VI. Povijesni pregled

A. Rana i srednjevjekovna crkva

B. Reformacija i protureformacija

C. Doba razuma i prosvjetiteljstva

D. Suvremeni razvoj

E. Adventističko razumijevanje

VII. Komentari Ellen G. White

A. Uvod

B. Otkrivenje

C. Sveto pismo i nadahnuće

VIII. Literatura

I. Otkrivenje

A. Definicija

Imenica “otkrivenje” kao i glagol”otkriti” rabe se u teološkom kao i u svjetovnom govoru. Osnovno značenje ovoga glagola jeste skinuti pokrov, otkriti nešto što je skriveno; stoga i objaviti ono što je tajno ili nepoznato. Imenica se može odnositi na sam čin otkrivanja, ali i na ono što je otkriveno. U svakodnevnom govoru rabe se mnoge druge riječi za izražavanje iste misli: “reći”, “objaviti”, “iznijeti na javu”, “iznijeti na svjetlo”.

U odnosu na Božji čin otkrivanja samoga sebe i Njegove volje i nakane za ljudski rod, ove riječi dobivaju novu dubinu značenja. Suština božanskog otkrivenja može se sažeti iskazom da se Bog otkriva u riječima i djelima preko mnogo različitih sredstava, ali najpotpunije u osobi Isusa Krista. Božja izričita nakana je da preko ovog otkrivenja ljudska bića upoznaju Njega i uspostave spasiteljski odnos, koji će dovesti do vječne zajednice s Njim (Iv 17,3).

B. Biblijska terminologija

1.Stari Zavjet

Naš prijevod Biblije služi se riječima “objaviti” i “okrivenje”, ali ne tako često kako bismo to očekivali. U engleskom prijevodu RSV (Revised Standard Version) glagol “otkriti” nalazimo 65 puta, od toga 28 puta u Starom zavjetu kao prijevod hebrejskog ili aramejskog glagola galah (osim u Postanku 41,25 gdje je preveden iz hebrejskog glagola nagad). Glagol galah izražava ideju otkrivanja nečega što je bilo pokriveno ili skriveno. Često se javlja samo u svjetovnom smislu (Ruta otkriva noge Boazu, Rut 3,4), kao i u tekstovima o božanskim otkrivenjima (Bog objavljuje Nabukodonozorov san u Dn 2,19). Imenica “otkrivenje” pojavljuje se dvaput u već navedenom engleskom prijevodu Starog zavjeta kao prijevod oblika glagola yarah i galah (Hab 2,19; 2 Sam 7,27). U Starom zavjetu upotrijebljene su i druge riječi i fraze da opišu božansko otkrivenje. Neki izrazi upućuju na njegovu povezanost sa slušanjem: “Riječ koju Jahve uputi proroku Jeremiji” (Jr 47,1); “Jahve reče Mojsiju” (Lev 19,1) ili često ponavljano: “Ovako govori Jahve” (Am 1,3). Takve se fraze javljaju stotine puta i pokazuju da je otkrivenje bilo povezano sa slušanjem.

U procesu Božjeg samootkrivenja bitno je i vizualno. Upotrijebljeni su i glagoli kao što su ra’ah (vidjeti, biti viđen, pojaviti se, učiniti da se vidi, pokazati) i hazah (vidjeti, vidjeti u viđenju ili snu, promatrati) i imenice ro’eh (vidjelac), mar’eh (pogled, pojava, vid), hozeh (vidjelac) i hazon (vid). Druge, općenitije kognitivne upotrijebljene riječi su havah (objaviti, informirati), yada’ (znati, objaviti, razglasiti) i nadag (objaviti, izvijestiti, reći). Time nismo iscrpili popis, već pokazali raznolikost riječi koje su upotrijebljene za opis različitih načina na koje Bog komunicira s ljudima na zemlji.

Studija svih biblijskih izraza vezanih uz otkrivenje pokazuje osvjedočenje biblijskih pisaca da su bili primatelji i vjesnici božanskog otkrivenja. U Starom zavjetu ova je svjesnost posebno istaknuta u spisima proroka, ali je nalazimo i na drugim mjestima. Kralj David, koga Pismo smatra za “pomazanika Boga Jakovljeva, pjevača pjesama Izraelovih” (2 Sam 23,1.2), izražava ovo osvjedočenje: “Jahvin duh govori po meni, njegova je riječ na mom jeziku.” Salomonu mudrost dolazi kao dar obećan božanskim otkrivenjem i s­m je manifestacija Božje mudrosti (1 Kr 3,5.14).

Pojmovi koji ukazuju na Božje otkrivenje upotrijebljeni su i kod spominjanja određenih događaja koji se pripisuju Božjem djelovanju ili intervenciji. Noi je Bog objavio: “Ja ću, evo, pustiti potop.” (Post 6,17) i uputio ga da sagradi korablju, kako bi se on i njegova obitelj mogli spasiti. Bog je Mojsiju i Aronu dao moć da čine znakove kako bi Izrael povjerovao da se Bog javio Mojsiju i uputio ga da ih izvede iz Egipta (Izl 4,1-9.27-31). Drugom prigodom Bog se poslužio snažnom olujom i utrobom divovske ribe da potakne odbjeglog proroka na ispunjenje zadaće koju mu je povjerio (Jon 14–3,3). Takvim božanskim postupcime ili intervencijama obično su prethodila ili ih pratila otkrivenja s objašnjenjem. Amos izjavljuje: “Ništa ne čini Jahve Gospod a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima.” (Am 3,7) Prema Starom zavjetu u Božjem postupanju s ljudima riječi i djela idu zajedno.

Često spominjanje proroka, viđenja, snova, znakova i čuda u Starom zavjetu dokaz je Božje dosljedne želje da se otkrije preko sredstva koje je On izabrao. Osobno javljanje Bog Abrahamu, Izaku, Jakovu i Mojsiju – takozvane teofanije ili Božja javljanja – i Njegova u oblak zavijena prisutnost tijekom izlaska iz Egipta trebali su pokazati Njegovu nakanu ljubavi da uspostavi poseban savezni odnos s Abrahamom i njegovim potomcima, tako da Bog preko Izraela može otkriti sebe, svoju volju, svoje spasenje i svoj milostivi karakter svim ljudima (Post 12,1-3; 22,15-18; 26,1-5; 28,10-15; Izl 19,1-6).

U pismu Hebrejima čitav proces božanskog otkrivenja u Starom zavjetu sažet je u ovim riječima: “Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima.” (Heb 1,1) Ova izjava ističe nadmoć Božjeg govorenja preko proroka. Međutim, ona božansko otkrivenje ne ograničava na svjedočenje proroka.

Uobičajena starozavjetna riječ za proroka je nabi’, a javlja se više od tristo puta. Njezino je podrijetlo nepoznato, ali većina smatra da ima pasivan: “onaj koji je pozvan” – i aktivan smisao: “sazivatelj, govornik”. Prvi ističe božansko podrijetlo proročke službe, dok drugi usmjerava na prorokovu zadaću glasnogovornika ili Božjih usta. Ovo drugo značenje ilustrirano je imenovanjem Arona kao Mojsijeva glasnogovornika Izraelu i faraonu. Bog je rekao Mojsiju: “Vidi! Faraonu ću te metnuti kao božanstvo; tvoj brat Aron bit će tvoj prorok. Ti kazuj sve što ti naređujem, a tvoj brat Aron neka faraonu ponovi da pusti Izraelce te odu iz njegove zemlje.” (Izl 7,1.2; usp. 4,10-16)

Drugi su izrazi upotrijebljeni za proroke. Kad je Šaul tražio izgubljene magarice, njegov je sluga predložio da pođu “čovjeku Božjem” u obližnjem gradu. Ovaj čovjek Božji nazvan je i “vidioc” (ro’eh), s tim što je ova riječistoznačna s riječju “prorok” (1 Sam 9,9). Ovaj paralelizam nalazimo i na drugim mjestima s riječju hozeh (vidjelac) u 2. Samuelovoj 24,11; 2. o Kraljevima 17,13; Izaija 29,10; iz praktičnih razloga obje ove hebrejske riječi i nabi’ su sinonimi.

Ne samo što su proroci ustima objavljivali Gospodnju riječ, već su i napisali mnogo toga što im je bilo otkriveno, bilo na božansku zapovijed ili na poticaj Svetoga Duha. Prvi poznati prorok koji je pisao bio je Mojsije; napisao je ono što danas poznajemo kao Toru ili Zakon (Još 8,31; Lk 24,44). I kasnije je Sveti Duh pokretao proroke da napišu svoje poruke. Gospodin je rekao Jeremiji: “Uzmi svitak i zapiši na nj sve riječi koje ti kazah.” (Jr 36,2) Za njih je Daniel rekao da je to riječ “koju Jahve uputi proroku Jeremiji” (Dn 9,2).

Gospodnja riječ koju su zapisali  Mojsije i proroci postala je značajno sredstvo kojim je Bog otkrivao sebe i svoje nakane za Izrael i narode. Božanska je namjera bila da ove knjige čitaju i slušaju budući naraštaji kako bi ljudi mogli upoznati Boga kao svog Spasitelja i Kralja. Poslušnošću Njegovoj riječi oni će primiti blagoslove (Pnz 4,5-8; Još 1,8; Ps 1,1-3); bit će upozoreni na strašne posljedice odvraćanja od Boga (Pnz 31,26-29; Iz 30,8-14).

Dugo nakon što je utihnuo snažan glas proroka, živi Božji glas još uvijek je govorio preko njihovih spisa. Besumnje se na ove spise mogu primijeniti ranije zapisane riječi: “Što je sakriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu, a objava nama i sinovima našim zauvijek, da vršimo sve riječi ovoga Zakona.” (Pnz 29,28; vidi Spiritual Gifts, IV).

2. Novi zavjet

Novi zavjet se također služi riječima da iznese ideju božanskog otkrivenja. Najčešći su glagol apokalypto (otkriti) i imenica apokalypsis. Ove se riječi uglavnom koriste u religioznom kontekstu i odnose se na otkrivenja kao što su Božja pravednost i gnjev (Rim 1,17.18), drugi Kristov dolazak (1 Kor 1,7; 1 Pt 1,13), dolazak antikrista (2 Sol 2,3), poznavanje ljudskih misli (Lk 12,2) ili Isusovo otkrivenje Ivanu (Otk 1,1). Upotrijebljena je i riječphanareoo, “očitovati ili objaviti” (Rim 16,26). Druge riječi koje ukazuju na božansko otkrivenje su gnorizo (saopćiti, Ef 1,9), deiknymi (pokazati, Iv 5,20), epiphaino (pojaviti se, pokazati se, Lk 1,79) i chrÂmatizo (dati otkrivenje, Mt 2,12.22).

Premda se u Novom zavjetu ne javljaju značajni starozavjetni izrazi kao što su “i dođe mi riječ Jahvina” ili “ovako govori Jahve”, Novi zavjet ne niječe različite načine božanskog otkrivenja ljudima. Bog je s Josipom komunicirao preko snova (Mt 1,20; 2,12.13.19.22). Svećenik Zaharija (Lk 1,22), Ananija iz Damaska (Dj 910), stotnik Kornelije (Dj 10,3) i apostol Petar (Dj 11,5) primali su viđenja. Pavao govori o opasnosti oholosti “zbog obilja objava” (2 Kor 12,7) koje je očito primao u različitim prilikama tijekom svoje službe (Dj 16,9.10; 18,9.10; 26,19; 27,23.24; 2 Kor 12,1-4; Gal 2,1.2).

U Novom zavjetu je terminologija otkrivenja usredotočena na Isusa Krista. Ivan Krstitelj je posvjedočio: “Ali sam zato došao krstiti vodom da ga objavim Izraelu.” (Iv 1,31) Apostol Ivan predstavlja Isusa kao “Riječ”, jedinog Sina koji je došao od Oca, koji “tijelom postade” (DF) i koji “ga je objavio” (Iv 1,1.14.18). Matej nam kaže da “nitko ne pozna Oca nego Sin i onaj komu Sin htjedne objaviti” (Mt 11,27). Božje otkrivenje u samoobjavama, viđenjima, snovima i proročkim iskazima došlo je do svog vrhunca i ispunjenja u utjelovljenju Sina. Iz ovog razloga Poslanica Hebrejima počinje veličanstvenim sažetkom: “Bog koji je nekoć u mnogo navrata i na mnogo načina govorio ocima po prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme, govorio nam je po Sinu… koji je odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti.” (Heb 1,1-3) Krist je Bog otkriven u ljudskom obliku; stoga je mogao izgovoriti riječi koje ne bi odgovarale drugim ljudskim usnama: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” (Iv 14,9)

I Pavao se služi nizom izraza koji se odnose na otkrivenje, pa možda više no drugi prikazuje Krista kao najpotpunije Božje otkrivenje. Evanđelje koje propovijeda Pavao nije primio od čovjeka “već objavom Isusa Krista” (Gal 1,12). Dok je proganjao kršćane, njemu se na putu za Damask pojavio raspeti i uskrsnuli Krist (Dj 9,1-9). Njemu je Kristova tajna objavljena otkrivenjem; ona “u prošlim vremenima nije bila saopćena ljudima kako ju je sada Duh objavio njegovim svetim apostolima i prorocima” (Ef 3,5). Za otkrivenje Isusa Krista od sudbonosnog je značaja uloga Svetoga Duha; u tome se Pavao savršeno slaže s cijelim Novim zavjetom (Iv 14,26; 15,26; 16,13.14; 1 Pt 1,10-12).

Dok objavljuje evanđelje o Kristovom utjelovljenju, smrti i uskrsnuću, Pavao ovo otkrivenje i njegovu objavu tijesno povezuje sa Starim zavjetom (Rim 1,1-3; 16,25.26; 1 Kor 15,3.4; 2 Tim 3,14.15). I ovo je u potpunom skladu s Isusovim razumijevanjem i uporabom Pisma, jednako prije i nakon Njegova uskrsnuća (Lk 22,37; 24,25-27.44-47; Iv 5,39-47).

Sveto pismo ima bitnu ulogu u božanskom samootkrivanju: Krist je otkriven u cijelome Svetom pismu. Dinamični glas apostola može slično glasu drevnih proroka zašutjeti, ali će Sveti Duh i dalje govoriti preko njihovih spisa i objaviti tajnu Isusa Krista svim narodima i svim naraštajima dokle ponovno ne dođe.

II. Opće otkrivenje

A. Uvod i definicija

Jezik kojim je opisano otkrivenje najčešće se odnosi na ljude. No Biblija se služi takvim jezikom i kad govori o pojavama u prirodi. Fraze kao što su “nebesa slavu Božju kazuju” (Ps 19,2) pokazuju da se Bog otkriva i preko onoga što je stvorio. Za opis ovoga koncepta rabe se različiti izrazi; međutim, vjerojatno je najčešći “opće otkrivenje”. Biblija ne samo što govori o otkrivenju u prirodi (Ps 19,2-5; Rim 1,19-23); ona ukazuje i na unutarnju svjesnost o Bogu u ljudskoj svijesti. Pisac Propovjednika tvrdi da je Bog “dopustio čovjeku uvid u vjekove” (Prop 3,11), dok apostol Pavao govori o neznabošcima koji “dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova savjest” (Rim 2,15). Moralna odgovornost, sveopća svijest o razlici između dobra i zla, onoga što je ispravno i onoga što je neispravno, smatra se Božjom manifestacijom u ljudskoj svijesti.

Opće otkrivenje se može definirati kao sveopće Božje otkrivenje, dostupno svim ljudskim bićima bilo gdje, koje Boga predstavlja kao Stvoritelja, Održavatelja i Gospodara cijelog svemira. Što se tiče ljudskog roda ovo je opće otkrivenje vanjsko i unutarnje; ono je i neizbježno. Bez obzira kamo se okrenuli mi se suočavamo s Božjom rukotvorinom i na kraju s Božjom prisutnosti, kako je to Pavao objavio filozofima u Ateni: “Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo.” (Dj 17,28)

U odnosu na opće otkrivenje pojavila su se različita pitanja. Jedno od najvažnijih je da li opće otkrivenje osigurava potrebne elemente za razumnu spoznaju Boga, što bi bila prirodna teologija. Kakva slika o Bogu može proisteći iz preovlađujuće prisutnosti zla, patnje, izopačenosti, uništenja i smrti? Drugo je važno pitanje, posebice u okviru sve glasnijeg religioznog pluralizma, osigurava li opće otkrivenje spasiteljsku spoznaju Boga. Je li spoznaju o Bogu imaju sljedbenici bilo koje ili svih religija i svjetonazora osim judeo-kršćanske tradicije, i ako je imaju, jesu li potrebne kršćanske misije? Da li se Bog otkrio univerzalno, tako da svaka religija vodi spasiteljskoj spoznaji Boga?

Da bismo mogli odgovoriti na ova pitanja, moramo razumjeti situaciju u kojoj se nalazi ljudski rod. Prema Bibliji, na kraju stvaranja “vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1,31). Ovo “veoma dobro” uključuje i prvi ljudski par kojega je Bog stvorio na svoju sliku. U njima nije bilo nesavršenstva – ni duhovnog, ni moralnog, ni mentalnog, ni fizičkog. Prema riječima u Propovjedniku 7,29: “Bog stvori čovjeka dobra.” (DK) Na nesreću ovo savršenstvo nije bilo dugog vijeka. Prema Postanku 3. poglavlju, Adam i Eva su pokazali nepovjerenje i neposluh. Posljedice su bile radikalne. Ljubav i poštovanje nadomiješteni su stidom i strahom. Opterećen osjećajem krivnje, bračni par se na približavanje Stvoritelja sakrio. Otad su zlo, patnje i smrt gole stvarnosti koje ne možemo nijekati niti izbjeći. Svijet više nije “veoma dobar”. Prema apostolu Pavlu “sva stvorenja zajedni uzdišu” (Rim 8,22). Ljudi su “podvrgnuti ropstvu strahom od smrti” (Heb 2,15). Budući da su se otuđili od Boga, ljudi teško primaju i tumače Božje otkrivenje. Još teže im je na to otkrivenje odgovoriti u ljubavi i vjeri. (Vidi Grijeh, III. B. 1-3; Čovjek, II. A, B)

B. Načini općeg otkrivenja

Općenito govoreći razlikujemo tri glavna načina općeg otkrivenja: prirodu, ljudska bića i povijest. Dok Sveto pismo opravdava ovu podjelu, kršćani se ne slažu u pogledu stupnja kojim se otkrivenje prenosi preko svakoga od njih.

1. Priroda

Biblijski pisci se često pozivaju na prirodne pojave kao otkrivenje Boga i Njegovih značajki. Sve u svemiru u kojemu živimo manifestacije je božanske slave i mudrosti. Nekoliko psalama slavi Boga kao Stvoritelja neba i zemlje koji stalno održava sva svoja djela i brine za potrebe svega živog, uključujući i sinove ljudske (Ps 82-5; 19,2-7; 33,1-9; 104,1-35; 136,1-9). Ovi psalmi hvale, predviđeni za zajednicu vjere, pokazuju da su djela stvaranja otkrivenje Božjeg veličanstva i brige iz ljubavi. Mnogi drugi dijelovi Starog zavjeta, posebice Job i Izaija, prenose istu poruku. Izazovna pitanja u Izaiji 40,12-31 ukazuju na svemogućeg, a opet nježnog Stvoritelja i Gospodina.

Da bi ilustrirao duhovne istine Isus je često usmjeravao pozornost svojih slušatelja na prirodu. Ptice nebeske i poljski ljiljani pokazuju da se Bog brine za najskromnija stvorenja, a Isus pita: “Zar vi niste mnogo vredniji od njih?” (Mt 6,26) Bog čini da “sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima” (Mt 5,44.45). Druge pouke iz prirode uključuju dobro stablo koje rađa dobrim rodom i zlo stablo koje rađa zlim rodom – lažni proroci (Mt 7,15-20). U skladu s Postankom 3, Isus uči da priroda otkriva postojanje dobra i zla.

Međutim, prirodne pojave nam pružaju dvojaku sliku o dobru i zlu. Osim toga, kao posljedica zla priroda ponekad postaje oruđem božanskog suda. Najveća “prirodna katastrofa” koja je pogodila ovaj svijet bio je sveopći potop u Noino vrijeme. Prema Postanku 6–8, to je bio Božji odgovor na upornu zloću stanovnika pretpotopnog svijeta. Bilija često prikazuje razorne sile u svijetu prirode kao izlijevanje božanskoga gnjeva na ljudski grijeh (deset zala koja su pogodila Egipat, Izl 7,1–12,32; katastrofalna suša u vrijeme Ahaba i Izebele, 1 Kr 17,1; ili oluja koja je zaprijetila brodu kojim je Jona pokušao pobjeći, Jon 1,1-16). Sve je to prikazano kao božanski odgovor na čovjekovu pobunu, otpad i neposlušnost. I premda Sveto pismo u Jobu 1. i 2. poglavlju pokazuje da prirodne katastrofe mogu biti posljedica sotonskog djelovanja, one se u krajnjoj liniji uvijek pripisuju Bogu. U vezi s nesrećama koje su snašle Joba, Bog je rekao Sotoni da ga je uzalud “izazvao da ga” upropasti (Job 2,3).

Pavao potvrđuje da je priroda jedan od načina božanskog otkrivenja. Boga se, rekao je, jasno može vidjeti u onome što je stvorio (Rim 1,20). Prema Svetome pismu priroda pokazuje božansku slavu, mudrost i skrb. Međutim, u raspadanju, bolesti, katastrofama i smrti, tako prisutnima u ovom grješnom svijetu, priroda također pokazuje posljedice pada u grijeh. Svakodnevno se vidi Božja skrb, ali se isto tako vidi Božji sud nad ljudskim grijehom. Da bismo razumjeli predmet prirodne teologije, moramo držati na umu oba vida.

2. Ljudska bića

Ljudska bića predstavljaju još jedan način općeg otkrivenja. Čak i u svom palom stanju ona nose oznake svog božanskog podrijetla (Post 1,26.27). Kad je promatrao Božja veličanstvena djela, David je uskliknuo: “Pa što je čovjek da ga se spominješ?” Zatim je na svoje pitanje odgovorio potvrdom da ga je Bog okrunio slavom i sjajem (Ps 8,5.6).

Sveto pismo najozbiljnije tvrdi da ljudska bića imaju intuitivnu spoznaju o Bogu. Od samog početka postoji pretpostavka spoznaje o Njegovom postojanju: “U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Post 1,1) Apostol Pavao je u Ateni tvrdio da Bog “nije daleko ni od jednoga od nas” i ovu tvrdnju potkrijepio citiranjem kretskog pjesnika Epimenida (6. stoljeće pr. Kr.): “Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo.” (Dj 17,27.28. Pa ipak, unatoč ove intuitivne svjesnosti, za ove je mudre ljude “Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu” bio nepoznati Bog (rr. 23.24).

Biblija također ukazuje na glas savjesti kao manifestaciju Boga. Glavna zadaća savjesti je poticanje da činimo pravo i izbjegavamo zlo. Ona također izriče sud. Ova je sposobnost sveopći fenomen, premda se njezino djelovanje razlikuje od osobe do osobe. Prema Novom zavjetu, glasu savjesti se možemo oduprijeti i čak ga potisnuti (1 Tim 4,2; Tit 1,15).

Ljudski razum je prikazan sredstvom kojim se može steći pravo spoznaja o Bogu. Neki, posebno među racionalistima i deistima, otišli su tako daleko da su tvrdili kako je svjetlo razuma bilo sasvim dovoljno da spoznamo Boga, Njegove značajke i Njegovu volju, a da natprirodno otkrivenje nije bilo nužno. Razum ima sudbonosnu ulogu u primanju i razumijevanju otkrivenja i shvaćanju božanske istine, ali ih on ne stvara. Ovu je činjenicu odavno Sofar izrekao u svom pitanju Jobu: “Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučiti savršenstvo Svesilnoga? Od neba je više: što još da učiniš?” (Job 11,7.8) Pavao primjećuje da razumom i mudrošću svijet nije spoznao Boga (1 Kor 1,21). Biblija ne prikazuje autonomni ljudski razum kao izvor prave spoznaje Boga.

3. Povijest

I povijest mnogi smatraju načinom općeg otkrivenja. Sveto pismo prikazuje Boga kao Gospodara povijesti kao i Gospodara prirode. Prema riječima proroka Daniela: “On mijenja doba i vremena, ruši i postavlja kraljeve.” (Dn 2,21) Proročki i povijesni izvještaji Biblije dosljedno prikazuju Boga kako upravlja poslovima naroda i sudi njima i njihovim upravljačima (Post 6,6.7; 11,7-9; 18,16–19,25; Jr 18,7-11; Am 1,3–2,16). Pavao je pred mudrim ljudima na Areopagu objavio da je Bog “izveo sav ljudski rod od jednoga čovjeka i nastanio ga po svoj površini zemaljskoj, pošto je ljudima odredio ustaljena godišnja doba i međe postojbine njihove” (Dj 17,26).

No bez posebnog božanskog prosvjetljenja da protumače promjenjivi tok povijesti, ljudima je s obzirom na kratkoću života teško zamijetiti božansku ruku u zbunjujućoj panorami povijesnih događaja. Samo u svjetlosti Svetog pisma u stanju smo slijediti djelovanje Božje nakane za spasenje grešnika, prvo u povijesti Izraela, a onda u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista i u naviještanju evanđelja u apostolskoj Crkvi (Mt 24,1-14; Dj 7,1-53; 20,34-43; 13,16-41; 17,22-31; Ef 1,3–3,13). Biblija daje značenje i svrhu cjelokupnoj ljudskoj povijesti, ali se značenje i svrha ne mogu otkriti bez Svetoga pisma. Premda je povijest jedan od načina božanskog otkrivenja, ono se može prepoznati samo kad s­m Bog osigura božansko tumačenje njezinih događaja.

Dokazi koji su izneseni u ovom pregledu prirode, ljudskih bića i povijesti, snažno ukazuju na to da svako od njih predstavlja protočnik božanskog otkrivenja. Ali to otkrivenje samo za sebe nije dovoljan izvor za prirodnu teologiju. Ono ne daje spoznaju o Bogu koja može pružiti sigurnost, mir i pomirenje s Bogom. (Vidi Bog, I. B.)

C. Prirodna teologija i spasenje neznabožaca

Stoljećima su istraživači Biblije raspravljali o tome može li se prava spoznaja o Bogu izvesti iz svijeta prirode i logičnog rasuđivanja. Razumskim rasuđivanjem drevni grčki filozofi su došli do zaključka da postoji univerzalni razum (grčki logos) kojega su nazvali Bog (grčki theos). Ovo filozofsko znanje o Bogu nazvano je “teologija” (grčki teologia), znanje o Bogu utemeljeno na razumu. Također su je nazvali prirodna teologija, da bi je razlikovali od mitske teologije, znanja o bogovima. Premda je ova prirodna teologija navela grčke filozofe da se kritički odnose prema svojoj drevnoj mitologiji, ona ih nije odvratila od obožavanja mnogih bogova štovanju jednoga pravoga Boga.

Apostol Pavao nikada ne koristi riječ “teologija”. Međutim, njegovi spisi pokazuju da je ne samo bio upoznat s prirodnom teologijom Grka, već i da je bio osvjedočen u njezinu nedostatnost da ljude vodi k spasiteljskom poznavanju Boga. Pavao tvrdi da “Grci traže mudrost”, ali ukazuje na nedjelotvornost njihove mudrosti, jer “svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga” (1 Kor 1,22.21).

Pavao je vjerovao da stvaranje otkriva Boga, ali i da je poznanje kojega ono pokazuje potisnuto ljudskim umovima zamračenim nevjerstvom, nepovjerenjem, krivnjom i neznanjem (Rim 1,19-21). Mudrost koju od Božjih djela stječu oni koji su neprosvijetljeni Božjim Duhom, vodi u idolatriju a ne u štovanje pravoga Boga. Apostol je istaknuo da su ljudi “istinu Božju zamijenili lažju te se klanjali i iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju” (r. 25). Konačni rezultat bio je iskvareno idolopoklonstvo, masivni nemoral i odvratni zločini (rr. 22-32; usp. Ef 4,17-19).

Drugo pitanje koje je izazvalo mnoge rasprave bilo je: mogu li se neznabošci spasiti Božjim otkrivenjem u prirodi, u savjesti i povijesti. Prema biblijskim podacima prava spoznaja o Bogu može se steći samo od stvaranja i providnosti, kada se čovjekov um i srce, kao odgovor na milostivo djelovanje Svetoga Duha, preobraze i potaknu duhovno shvaćanje. Sveto pismo tijesno povezuje preobražavajuće djelovanje Duha s objavom Božje Riječi, evanđelja o spasenju po Isusu Kristu (Dj 2,38.39; 10,42-44; 11,15-18; Gal 3,1-5; 1 Pt 1,10-12). Spasenje dolazi samo po Kristu, kako je to s­m Isus posvjedočio: “Ja sam put, istina i život… Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” (Iv 14,6) Zbog toga je Isus rekao učenicima: “Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se.” (Mk 16,15.16; usp. Mt 28,18-20; Rim 10,9-17; 1 Tim 2,3-7)

Svakako da “svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka” (Iv 1,9) može prodrijeti čak i tamo gdje je Sveto pismo nepoznato. Osim toga, Pavao govori o neznabošcima “koji nemaju Zakona”, pa ipak, “vođeni naravlju” vrše propise Zakona, i time “dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima” (Rim 2,14.15). Ove tvrdnje pokazuju da Sveti Duh može izvršiti preobrazbu čak i tamo gdje ljudski glas nije objavio riječ evanđelja, no one ne tvrde da je spasenje moguće odvojeno od Isusa Krista. One ne nagovješćuju da su nekršćanske religije alternativni putovi za sticanje spasiteljske spoznaje o Bogu. (Vidi Bog, VII. C. 5.)

III. Posebno otkrivenje

A. Uvod i definicija

Odvraćanje od Boga je uvijek donijelo tragične posljedice. Ljudska bića, otuđena od Boga grijehom, krivnjom, stidom i strahom, iskrivila su i ugušila spoznaju o Bogu kako se manifestirala u prirodi i ljudskoj savjesti. Cijela je zemlja, a posebno sva živa bića – biljke, životinje i ljudi – postala podložna propadanju, bolesti i na kraju smrti. U ovakvom stanju ljudskom rodu je očajno potrebno novo otkrivenje Boga, otkrivenje koje će ne samo obnoviti raskinut odnos između Boga i čovjeka, nego na kraju cijeli svemir vratiti u sklad s Bogom. Kršćani drže da je Bog dao takvo otkrivenje, kad nam je “sa svom mudrošću i razumijevanjem” saopćio “tajnu svoje volje, prema onom što je prije u njemu [Kristu] odlučio” (Ef 1,9.10).

Za ovo se otkrivenje često kaže da je posebno, nasuprot općem otkrivenju. Dok je opće otkrivenje univerzalno, dostupno svim ljudskim bićima bilo gdje, posebno otkrivenje je upućeno određenim ljudima i nije odmah svima dostupno. Dok je kroz opće otkrivenje Bog poznat kao Stvoritelj, Održavatelj i Gospodar svemira, On se u posebnom otkrivenju otkriva na osoban način da izbavi čovječanstvo od grijeha i svijet pomiri sa sobom.

Središte i suština posebnog otkrivenja je Isus Krist kao osoba, Bog u ljudskome tijelu (1 Tim 3,16; Iv 1,14.18). U svom javljanju u ljudskom obliku na zemlji, Božji Sin se podredio ograničenjima ljudske naravi: “od žene bi rođen, Zakonu podložan” (Gal 4,4 – DF). Postao je tijelo, Isus, tesar iz Nazareta, Židov koji je živio oko trideset i tri godine u Palestini, koji je umro na križu izvan Jeruzalema pod upraviteljem Poncijem Pilatom, i ustao iz groba i uzašao svome Ocu. Bog nikad nije namjeravao da ovo otkrivenje dođe ljudskome rodu kao grom s vedrog neba. Naprotiv, od trenutka kad su naši prvi roditelji pali u grijeh, Bog je počeo otkrivati svoju namjeru da nas spasi preko obećanog sjemena ili ženina potomstva. Tisuće godina Bog se otkrivao preko provodnika po svome izboru, posebno preko patrijaraha i proroka, da ljudsku obitelj pripremi za vrhunsko otkrivenje, utjelovljenje Božjeg Sina. Čitava povijest otkrivenja ove pripreme pripada u područje posebnog otkrivenja. (Vidi Krist, I–III.)

Bog se postarao ne samo za otkrivenja očekivanja, već i za potvrdna svjedočanstva. Između svojih učenika Isus je izabrao dvanaest apostola da svjedoče o Njegovom životu, smrti i uskrsnuću, da budu očevici vrhunskog otkrivenja Boga (Dj 1,21.22; 1 Iv 1,1-3). S obzirom na njihov jedinstveni poziv i autoritet kao vjesnika božanskog otkrivenja, Pavao je mogao reći da je Crkva nazidana “na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist Isus” (Ef 2,20).

Ovaj složeni dinamični proces božanskog otkrivenja – u povijesti Izraela; u životu, smrti i uskrsnuću Isusa Krista i u apostolskom svjedočenju tog vrhunskog događaja – ne bi bio od koristi za kasnije naraštaje da nije bio sačuvan i njima prenesen na pouzdan, autoritativan i uvjerljiv način. Pod utjecajem i vodstvom Svetoga Duha proroci i apostoli nisu samo objavili već i zapisali ono što im je Bog otkrio. Pod usmjeravajućom rukom božanske providnosti njihovi su spisi na kraju skupljeni u obliku Starog i Novoa zavjeta.

Sveta pisma, kao zapis o posebnom otkrivenju, postala su bitni čimbenik u procesu božanskog otkrivenja. Premda izjednačenje posebnog otkrivenja sa Svetim pismom ne pokazuje u potpunosti složenost procesa otkrivenja, Pisma ostvaruju vrlo važnu ulogu u tom procesu. Prema biblijskim piscima Pisma dolaze k nama kao Božja riječ. Toga su ovjedočenja bili proroci i apostoli, pa i sam Gospodin Isus (vidi Dn 9,2; Mt 4,4; Mk 7,13; Heb 4,12). Poznanje jedinog pravog Boga, kako je otkriveno u Isusu Kristu, izneseno je u Svetom pismu pod prosvjetljenjem Svetoga Duha.

Posebno otkrivenje je čitav proces kojim je Bog otkrio sebe i svoje otkupiteljske namjere za ljudski rod Izraelu, i preko njega prorocima, apostolima, ali na vrhunski način u Isusu Kristu. Ono je također sredstvo kojim se On nastavlja otkrivati preko Svetog pisma pod prosvjetljenom i osvjedočavajućom silom Svetoga Duha, i kroz naviještanje Crkve svim narodima na zemlji. U srcu ovog procesa je veliki otkupiteljski čin utjelovljenja Božjeg Sina, koji svojim životom, smrću, uskrsnućem i posredovanjem izbavlja od grijeha sve koji vjeruju u Njega i u njima obnavlja pravu spoznaju o Bogu.

U svom najdubljem smislu proces otkrivenja i otkupljenja su jedno, jer objema je središte osoba Isusa Krista. Oba će donijeti konačni plod kad se Krist vrati da se otkrije u punini svoje slave, da svome narodu udijeli besmrtnost i da ga dovede pred Oca. Čak i nakon toga će tajne otkupiteljskog otkrivenja nastavljati pobuđivati otkupljene na najdublju zahvalnost i poticati ih na najozbiljnije proučavanje. Kako Pavao lijepo kaže: “Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat.” (1 Kor 13,12).

B. Značajke posebnog otkrivenja

Posebno otkrivenje prepoznaje se po njegovim naročitim značajkama: (1) Posebno je otkrivenje selektivno; Bog komunicira s određenim ljudima na osnovi Osobe prema osobi sa svime što takva komunikacija podrazumijeva. (2) Posebno otkrivenje je otkupiteljsko; primarni cilj posebnog otkrivenja je grešnik kojega Bog želi spasiti i obnoviti. (3) Posebno otkrivenje je prilagodljivo; obilježeno je božanskom milošću ili prilagodbom čovjekovoj razini. Ova je značajka nerazdruživo povezana s prethodnima i kulminira u utjelovljenju Božjeg Sina. 

1. Selektivnost kao značajka posebnog otkrivenja

U otkrivanju samoga sebe čovječanstvu Bog je birao posebne osobe kojima je i preko kojih je obznanio svoj karakter i svoju volju. Izabrao je Abrahama i s njime sklopio savez, uz obećanje potomaka i blagoslova (Post 12,1-3; 22,15-18). To se zavjetno obećanje počelo ostvarivati rođenjem Izaka. Njemu i Jakovu, njegovu sinu, Bog je ponovio i potvrdio prvotno obećanje (Post 26,1-5; 28,12-15).

Bog se ovim patrijarsima javlja u takozvanim teofanijama (ukazanjima). Iz izvještaja u Postanku saznajemo da se Jahve “javi”, odnosno “ukaza” Abramu (Post 12,7; 17,1) i njegovim potomcima (Post 26,2; 35,9). Bog im se također objavio u viđenjima i snovima (vidi Post 15,1; 28,12; 31,10.11; 46,2). U posebnoj teofaniji Jakov, otac dvanaestorim plemenima, borio se s Bogom i primio božanski blagoslov (Post 32,24-28).

Božji izbor Izraela kao primatelja i protočnika Njegovih posebnih otkrivenja nastavio se u narednim naraštajima. Posebno značajan događaj Božjeg otkrivanja dogodio se prigodom izlaska iz Egipta, kada se Bog otkrio silnim djelima izbavljenja i objavio svoju slavu, odnosno karakter, kao Bog pun sućuti i opraštanja. Otkrivenje Jahve kao milosrdnog Otkupitelja i vrhunskog zakonodavca (Izl 3; 20; 24) duboko se usjeklo u svijest Izraela i osiguralo čvrst temelj za sva otkrivenja koja će slijediti.

Gospodin se nastavio otkrivati izabranom narodu na poseban način, prvenstveno preko muškaraca i žena koje je obdario darom proroštva. Među njima su bili Samuel (1 Sam 3,21), Izaija (Iz 6), Hulda (2 Kr 22,14-16) i mnogi drugi. Sam Bog je pozivao u proročku službu; nikad nitko nije bio obdaren ovim darom kao posljedica ljudske inicijative ili truda. Kako to Petar kaže: “Nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga.” (2 Pt 1,21)

Božji odnos prema izabranom narodu i postupanje s njim bilo je jedinstveno. Nijednom drugom narodu na zemlji Bog se nije otkrio tako kao Izraelu. Jedan od pjesnika ustvrdio je da “ne učini tako nijednom narodu: nijednom naredbe svoje ne objavi" (Ps 147,20). Stoljećima kasnije Pavao je potvrdio da su Židovi imali veliku “prednost”, da su im bila “povjerena Božja proročanstva” (Rim 3,1.2). Rezultati Božjih posebnih otkrivenja Izraelu ne mogu se ni sa čime usporediti. Jedini su oni štovali jednoga pravoga Boga. Nijedan drugi narod nije imao zakon kakve su bile Deset zapovijedi. Subota, ovaj tjedni dan odmora kao uspomena na stvaranje, bila je nešto posebno za Izrael. Nijedan narod se nije mogao pohvaliti da ima skup svetih Pisama koja su nadahnuti pisci proizveli tijekom više od tisuću godina. Istaknuta značajka Jahvinog posebnog otkrivenja Izraelu bilo je često ponavljano obećanje kraljevskog Sina, sina Davidova, koji će donijeti otkupljenje i vječni mir, ne samo Izraelu, već i do kraja zemlje (Post 49,8-10; 2 Sam 7,8-16; Ps 2,1-11; Iz 9,6.7; 11,1-10; 49,1-6; Jr 23,5.6; Mih 5,2-4; Zah 9,9.10). Premda su Jahvina otkrivenja Izraelu i Njegovo milostivo postupanje s izabranim narodom bili bez premca, Gospodin je od početka učinio jasnim da su otkrivenja dana Izraelu trebala biti na blagoslov svim narodima na zemlji. Bog je Abrahamu rekao da će u njemu i njegovim potomcima biti blagoslovljeni svi narodi na zemlji (Post 12,3; 22,18). Na gori Sinaj Bog je podsjetio Izraela kako ih je izbavio iz Egipta i dodao: “Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode.” (Izl 19,5) Nema sumnje da je ovo otkrivenje bilo selektivno. No Gospodin je odmah dodao: “Ta moj je sav svijet! – Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenik­, narod svet” (rr. 5.6). Bog je izabrao Izraela da otkrije sebe i svoje otkupiteljske namjere svoj zemlji, da bude Njegov svjedok među narodima (Iz 43,9-12).

2. Otkupljenje kao značajka posebnoga otkrivenja

Vrhunski cilj svih oblika i načina posebnog otkrivenja jest donijeti izbavljenje grešnim ljudskim bićima. Cilj otkrivenja danih Mojsiju i prorocima, a preko njih Izraelu, bio je steći spoznaju o Bogu koji je “milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup” (Izl 34,6.7).

Otkupljenje je usredotočeno u Isusu Kristu; tako je i s posebnim otkrivenjem. Međutim, drevna otkrivenja su bila djelomična i progresivna; dolazila su “u mnogo navrata i na mnogo načina” dok se Bog konačno nije otkrio u svome Sinu koji je u potpunosti odsjajivao Božju slavu i bio “otisak njegove biti” (Heb 1,1.3). Stoga ne iznenađuje da su proroci ovo “spasenje istraživali i ispitivali” “na koje i na kakvo je vrijeme upućivao Kristov Duh – koji bijaše u njima – kad je unaprijed navješćivao Kristu određene patnje i proslavljenje što će doći poslije njih” (1 Pt 1,10.11). Isus je potvrdio prednost koja je ukazana Njegovim učenicima: “Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi vidite, ali ne vidješe; čuti što vi čujete, ali ne čuše.” (Mt 13,17) Iz ovih i mnogih drugih ulomaka jasno je da je posebno otkrivenje progresivno, kao i vjernikovo razumijevanje tog otkrivenja (Izr 4,18; Iv 16,12.13; 1 Kor 13,9-12).

Zato što je posebno otkrivenje otkupiteljskog karaktera, za Bibliju, kao pisano izvješće posebnih otkrivenja u svoj njihovoj raznolikosti, središnja je točka Krist i Njegovo spasenje. Ostarjeli apostol Pavao ukazao je Timoteju na Sveta pisma kao Bogom dano sredstvo za podučavanje, “za spasenje po vjeri u Isusa Krista” (2 Tim 3,15). Ova spasonosna spoznaja je posebna, pa istodobno univerzalna po svojoj nakani. Zato što se u Kristu “nalazi sakriveno sve blago mudrosti i znanja” (Kol 2,3), On sve ljude može dovesti k sebi i k Ocu.

3. Prilagodba kao značajka posebnoga otkrivenja  

Nijedno otkrivenje ne bi moglo polučiti svoj božanski cilj ako bi nadmašilo sposobnost ljudi da ga prime i shvate. Da bi nas dosegnuo u našem palom stanju, Bog prilagođava svoje otkrivenje ljudskoj moći shvaćanja. Gospodin se spušta na našu razinu razumijevanja, služi se ljudskim jezikom, rabi slike i simbole poznate ljudskim bićima, da bi otkrio sebe kako bismo Ga mi mogli upoznati i razumjeti Njegov karakter i Njegovo postupanje s nama. Ovu prilagodbu, ili susretljivost, nalazimo u svim Njegovim postupanjima s ljudskim rodom, ali je ona svoj vrhunac dostigla u utjelovljenju Božjega Sina koji je postao ljudsko biće, u Isusu iz Nazareta.

Sama činjenica da Bog bira bića pala u grijeh da prenese otkrivenje samoga sebe drugim palim ljudskim bićima, ljudskim jezikom, sa svim nedostacima i nesavršenostima, sama po sebi je nedokučiv čin izlaženja u susret. Premda priznajemo božansku prilagodbu u Svetome pismu, moramo se čuvati da u ovom konceptu prilagođavanja ne pretjeramo tako da niječemo ili iskrivljavamo pravo značenje Pisma.

Između mnogih različitih manifestacija božanskog prilagođavanja možemo dati samo nekoliko primjera. Jedan od istaknutih oblika je upotreba antropomorfnog jezika kad se govori o Bogu i Njegovom odnosu prema ljudskim bićima. Bog je u Bibliji prikazan kao osoba u tjelesnom obliku: ima lice (Izl 33,20), oči (Ps 11,4), uši (Ps 18,7), nosnice i usta (r. 8), mišice i ruke (Iz 62,8) i noge (Izl 24,10).

Sveto pismo također Bogu pripisuje ljudske osjećaje i ponašanje. On se sjeća (Izl 2,24), mrzi (Ps 5,6; Iz 61,8), gadi se (Ps 106,40), smije se (Ps 2,4), gnjevi se (1 Kr 11,9) i zadovoljan je (Mt 3,17; Kol 3,20). Ako takve izraze razumijemo u izuzetno doslovnom smislu, onda imamo iskrivljenu sliku o Bogu. U samoj Bibliji nalazimo upozorenja protiv pogrešnog tumačenja ljudskih izraza kad opisujemo Boga. Dok 1. Samuelova 15,11 izvještava kako Bog kaže: “Kajem se što sam Šaula postavio za kralja”, isto poglavlje potvrđuje da Bog “nije čovjek da bi se kajao” (r. 29). U Postanku 15 nalazimo da Bog silazi da bi potvrdio svoj savez, kako je to bilo uobičajeno u ono vrijeme. U mnogim drugim tekstovima On govori ljudskim jezikom da bi Ga ljudi mogli razumjeti.

IV. Biblijsko nadahnuće

A. Uvod: Problem definiranja

Kršćani obično Bibliju nazivaju: nadahnuta Knjiga, sveta Knjiga, božanska Knjiga ili jednostavno Sveto pismo. Isus se često pozivao na Sveto pismo ili je iz njega citirao; nema sumnje da je hebrejska Pisma smatrao božanskim autoritetom (Mt 4,4; Iv 10,35). Tako su i za apostola Pavla Sveta pisma bila božanskog podrijetla (2 Tim 3,16). Nazivao ih je “Svetim pismima” (Rim 1,2), “Božja proročanstva” (Rim 3,2) i “sveta Pisma” (2 Tim 3,15). Vjerovanje da su hebrejska Pisma nastala kao rezultat božanskog nadahnuća bilo je jako prošireno i postojano među Židovima i kršćanima. Međutim, ne postoji slaganje u tome što zapravo znači “nadahnuta”. Ideje o biblijskom nadahnuću kreću se od verbalnog diktata Svetoga Duha do samog ljudskog nadahnuća. Neki smatraju da bi ideju nadahnuća trebalo potpuno odbaciti.

Čitav je niz čimbenika pridonjeo raznolikosti mišljenja o biblijskom nadahnuću. Premda je ideja biblijska, riječ “nadahnuće” nije biblijska. Osim toga, oni koji proučavaju problem nadahnuća ne polaze svi od istih pretpostavki. Uostalom ni jedan biblijski pisac nije iznio detaljnu raspravu o ovom predmetu. Zbog svega ovoga potrebna je temeljita studija biblijskih podataka o nadahnuću.

B. Biblijsko gledište o nadahnuću

1. Nadahnuće: Riječ ili Koncept?

Riječi “nadahnuće” i “nadahnut” kao takve ne pojavljuju se u izvornim jezicima Biblije. One su izvedene od latinskog i nalazimo ih i Vulgatinu prijevodu 2. Timoteju 3,16 i 2. Petrove 1,21. Njihovo osnovno značenje je “udahnuti”.

U 2. Timoteju 3,16 Pavao potvrđuje da su sva Pisma theopneustos, odnosno “od Boga nadahnuta”. Benjamin Warfield zaključuje da je "Pismo nazvano theopneustos da bi bilo označeno kao ‘od Boga nadahnuto’, proizvod božanskog nadahnuća"; stoga “Pisma duguju svoje podrijetlo aktivnosti Boga Svetoga Duha i u najvišem i najstvarnijem smislu su Njegova kreacija” (296).

Petar ističe da su “ljudi govorili od Boga”, pheromenoi (nošeni, nadahnuti ili dobili poticaj) “od Duha Svetoga”. U svakom slučaju smisao teksta je da biblijsko proroštvo potiče od Svetoga Duha.

Zbog toga, premda riječ “nadahnuće” nije precizan prijevod nijedne grčke riječi upotrijebljene u Bibliji da opiše proces kojim Pismo dolazi do ljudskoga uma, primjereno je upotrijebiti je za prikaz procesa kojim Sveti Duh djeluje na odabrana ljudska bića, da ih potakne na objavljivanje vijesti primljene od Boga. Pisani oblik predstavlja Bogom nadahnuta Pisma (2 Tim 3,16). “Nadahnuće” se odnosi na djelovanje Svetog Duha na te vjesnike ili proroke, bilo da su govorili ili pisali. Zato što su ovi ljudi bili “nadahnuti” ili “potaknuti od Duha Svetoga” (2 Pt 1,21), njihove riječi i spisi se također mogu smatrati nadahnutima (2 Tim 3,16).

Premda je riječ “nadahnuće” prvenstveno usmjerena na djelovanje Svetoga Duha, pažljivo proučavanje biblijskih podataka jasno pokazuje da su u proceu kojim su pisana sveta Pisma uključeni oboje, ljudska i božanska aktivnost.

2. Ljudski oblik Pisma

Na prvi pogled Sveto pismo je ljudska knjiga ili bolje rečeno zbirka ljudskih knjiga. Mnoge od njih sadrže i čovjekovo ime; sve one nose obilježja ljudskog podrijetla. Autorstvo se vidi iz prvih riječi: “riječi Jeremije” (Jr 1,1), “mudre izreke Salomona” (Izr 1,1), “starješina, ljubljenom Gaju” (3 Iv 1), “Pavao… i brat Sosten, crkvi Božjoj u Korintu” (1 Kor 1,1.2). Prvih pet biblijskih knjiga pripisuje se Mojsiju, a mnogi od psalama Davidu i Asafu. Svaka proročka knjiga nosi ime proroka, a Evanđelja ime jednog od apostola ili bliskog suradnika apostola. Trinaest pisama jasno spominje Pavla kao pisca, a knjigu Otkrivenje napisao je Ivan, prema tradiciji apostol Ivan.

Pisci o sebi često govore služeći se osobnim zamjenicama; oni su zapisali i svoja vlastita iskustva (Ezra 8,15-30; Neh 1,1-11; Iz 6,1-8; Jr 1,1-19; Dn 7,1-28; Gal 1,12–2,10; Otk 1,9-19). Određene značajke stila i jezika ukazuju na individualnost svakoga pisca.

Brojni povijesni tekstovi i književni oblici povezuju biblijske spise s njihovim vremenom i pozadinom. Mnogi Mojsijevi zakoni pokazuju značajne paralele s drugim drevnim zakonima kao što je Hamurabijev. Patrijarhalni običaji i društvene prilike u Postanku na znakovit način odražavaju prilike u Mezopotamiji i u Egiptu u drugom tisućljećju prije Krista. Postoje značajne paralele između psalama i kanaanske religiozne literature, te između nekih biblijskih izreka i njihovih suvremenih egipatskih izreka. Ove i druge paralele između biblijske i nebiblijske literature daju Bibliji istinski ljudsko lice.

Neke biblijske knjige spadaju u svjetske klasike, budući da su izraz najdubljih ljudskih emocija. Ljudska je drama prikazana u Jobu i Ruti, strastvena a ipak delikatna ljubav u Pjesmi nad pjesmama, uzbudljiva napetost u Esteri i vrhunska duševna bol u Tužaljkama. Čovjek ne može ostati ravnodušan prema Pavlovoj molbi za odbjeglog roba u poslanici Filemonu.

Povijesne knjige Biblije daju dokaze o povijesnom istraživanju (Lk 1,1-4). Apostol Pavao citira poganske pisce (Dj 17,28; 1 Kor 16,32.33; Titu 1,12). Juda citira iz Henokove pseudoepigrafske knjige (Juda 14.15).

Ljudski oblik Svetoga pisma je nesumnjiv. Ljudi kao pisci – služeći se ljudskim jezikom, citirajući ljudske izvore, opisujući ljudske osjećaje – podložni su svim slabostima i propustima čovječanstva. Poroci i apostoli nisu bili oslobođeni grijeha. Sumnjali su, bojali se, a ponekad popuštali kušnji (Izl 4,10-14; Bro 20,10-12; 2 Sam 11,1-27; 1 Kr 19,1-3; Lk 22,54-62). Također nisu bili slobodni od oholosti i predrasuda, kako se to vidi iz izvještaja o Joni i tekstvima u Evanđeljima (Mt 20,20-28). Svakako se možemo čuditi kako je četrdesetak pisaca s različitom povijesnom i kulturnom pozadinom, koji su se jako razlikovali po statusu i zvanju, kao i po intelektualnim i duhovnim dostignućima, proizvelo zbirku knjiga koja pokazuje značajno jedinstvo i koja od početka do kraja otkriva jednoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, čija ljubav sve obuhvaća. Osim ovoga, možemo se čuditi kako su takvi pisci prikazali osobu kao što je Isus iz Nazareta, tako ljudsku i potpuno slobodnu od svih slabosti i nesavršenosti samih biblijskih pisaca. Odgovor na ovo pitanje, kao što su to kršćani vjekovima vjerovali, nalazi se u činjenici da Sveto pismo nema samo izričito ljudski karakter, već je i božanskog podrijetla.

3. Bogom udahnuti karakter Pisma

Jednako jasna kao što je ideja o ljudskom obliku Pisma jest uvjerenje njegovih ljudskih pisaca da njihovi spisi duguju svoj nastanak Bogu. Prema riječima u 2. Timoteju 3,16 ona su Bogom nadahnuta. Ovo osvjedočenje dolazi do izražaja na mnoge različite načine.

Bezbroj mjesta u Svetom pismu pokzuje da su pojedine rečenice, veliki ulomci i čak čitava poglavlja potekla izravno od Boga kao govornika. I s­mo prvo poglavlje u Bibliji, na primjer, prikazuje Boga kao Onoga koji govori. Pojedina djela stvaranja predstavljena su i inicirana frazom “i reče Bog” (Post 1,3.6.9.11.20.24.26). Čim je stvorio prve ljude, Bog im je progovorio (rr. 18.19). U Postanku nalazimo Boga kako razgovara s ljudima, obično s onima koji su vjerovali u Njega, ali povremeno i s onima koji Ga nisu priznavali (Post 4,6-16). Od Izlaska 3,4., gdje nalazimo da Bog poziva Mojsija, pa sve do Ponovljenog zakona nailazimo na učestalu frazu “Jahve reče Mojsiju” (Izl 20,22; 25,1; 34,1.6; Lev 1,1; Bro 1,1; Pnz 32,48).

Mojsije je objavio da će Gospodin preko proroka u budućnosti komunicirati sa svojim odabranim narodom (Pnz 13,1-5; 18,15-19). Kao ispunjenje obećanja u osamnaestom retku tijekom niza stoljeća pojavljivali su se proroci. Oni su govorili i pisali riječi što ih je Bog stavljao u njihova usta, srca i umove. Ezekija je primio ovu zapovijed: “Sine čovječji, sve riječi što ću ti ih reći uzmi k srcu i poslušaj ih svojim ušima. I hajde… sinovima svojega naroda, i reci im: Ovako govori Jahve Gospod.” (Ez 3,10.11) Jeremiji je Gospodin objavio: “Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije no što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.” (Jr 1,5) “Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje.” (r. 9) Postoji mnoštvo razloga da pretpostavimo kako se ovakve zapovijedi odnose na sve proroke koje je Bog pozvao u službu. Oni su govorili i pisali Gospodnje riječi.

Izgovorena riječ postala je Pisanom Riječi zahvaljujući božanskom poticaju i zapovijedi. U Mojsijevim knjigama i prorocima postoji dovoljno dokaza koji pokazuju da ih je Bog pozvao da govore i pišu riječi koje im je povjerio (Izl 17,14; Pnz 31,19.24; Jr 36,2; Hab 2,2). Tako će Božja Pisana Riječ govoriti kasnijim naraštajima dugo nakon smrti njezinih pisaca (Pnz 29,29; Iz 30,8). Sljedeći naraštaji u Izraelu trebali su proučavati, vjerovati i poslušati knjigu Mojsijeva zakona, jer je to bio Gospodnji zakon. Prosperitet Izraela i  i odnos s Bogom kao Njegovim narodom Saveza ovisio je o prihvaćanju Njegovog zakona cijelim srcem. Kad su odbacili zakon, zapravo su odbacili Gospodina, a posljedice su bile katastrofalne (Još 1,7.8; 8,34.35; 1 Kr 2,1-3; Iz 5,24.25; Dn 9,11-13).

U narednim stoljećima Mojsijevom zakonu su dodane knjige proroka, mudrih ljudi i psalmista. U nekima od njih nalazimo izjave pisaca koje ukazuju na Boga kao izvor onoga što su pisali. O mladome proroku Samuelu je zapisano: “Samuel je rastao, a Jahve je bio s njim i nije pustio da ijedna od njegovih riječi padne na zemlju.” “Jahve se i dalje javljao u Šilu, jer se objavljivao Samuelu u svojoj riječi, i riječ se Samuelova obraćala svemu Izraelu.” (1 Sam 3,19.21) David svjedoči o sebi: “Jahvin duh govori po meni, njegova je riječ na mom jeziku.” (2 Sam 23,2). Salomon, “propovjednik, Davidov sin, kralj u Jeruzalemu” (Prop 1,1), “je i narod učio mudrosti, te je odmjerio, ispitao i sastavio mnogo mudrih izreka”. (Prop 12,9) To je bila ljudska strana njegovih spisa, da bi odmah dodao da je riječi mudrih “dao… jedan pastir” (r. 11, DK), Gospodin, Bog Izraelov.

Premda su ih pisali ljudi, zakon, povijest, proročanstva, psalmi i poslovice, sve je to pripisano Bogu. On je pozvao ljude da budu Njegovi vjesnici, objavio im se, poučio ih je svojim Duhom, obdario ih mudrošću, usmjeravao u njihovom istraživanju i poticao ih da govore i pišu. Istina je da su dokazi za ovo pripisivanje starozavjetnih spisa Bogu u nekim njihovim dijelovima istaknutiji nego u drugima; posebno su ograničeni u povijesnim dijelovima. Pa ipak, u Novom zavjetu je jasno istaknuto kako se držalo da su svi starozavjetni spisi božanskog podrijetla.

Četiri Evanđelja nam pokazuju da je Isus stalno smatrao kako spisi Staroga zavjeta predstavljaju vrhunski autoritet. Ovome je bila osnova osvjedočenje u božansko podrijetlo Pisma. Kad ga je đavao kušao pozivom da utaži glad, Isus mu se odupro citirajući Ponovljeni zakon 8,3: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Mt 4,4) Triput je odbio Sotonina kušanja odgovorom “Pisano je”, stavljajući time jasno do znanja da sve Pismo dolazi od Boga.

Drugom prigodom je Isus citirao iz Psalma 110,1 riječima: “Ta David, potaknut od Duha Svetoga, veli” (Mk 12,36). Citirao je riječi iz Postanka 2,24 kao da ih je izgovorio Bog, unatoččinjenici da u izvorniku izgleda kao da su Mojsijev komentar (Mt 19,4.5). Kad je citirao izjave iz Starog zavjeta izrazima kao što su “Stoji pisano” (Mt 21,13), “Zar niste nigdje čitali” (r. 16) ili “Na meni [se mora] ispuniti što je pisano” (Lk 22,37), Isus je Svetom pismu pripisivao božansko nadahnuće i autoritet. (Vidi Krist, I. B. 1. b.)

Prigodom jedne rasprave s farizejima i književnicima naš je Gospodin povukao oštru granicu između ljudske predaje i “riječi Božje” (Mt 15,6 – DF), što je fraza koju je Isus upotrijebio za Stari zavjet (vidi Iv 10,35; 17,17). Govoreći o riječi koju je propovijedao kao o Božjoj riječi (Lk 8,21; 11,28), Isus je to činio svjestan da je govorio riječi koje Mu je Otac dao da objavi (Iv 14,24; 17,8). On je isto tako znao da će na njih Sveti Duh posjetiti učenike kad iste riječi budu objavljivali usmeno ili u pisanom obliku (Iv 14,25.26; 16,13-15).

Apostoli su prihvatili Stari zavjet kao božanski nadahnut tekst. Riječi što su ih napisali proroci i pjesnici psalama pripisivali su Svetom Duhu. Petar je svojim suvjernicima u gornjoj sobi citirao Psalam 69,26 i Psalam 109,8 govoreći: “Trebalo je da se ispuni Pismo koj proreče Duh Sveti na Davidova usta.” (Dj 1,16.20) Slične izjave o Svetom Duhu kao izvoru riječi iz Starog zavjeta možemo naći na više mjesta u Djelima i u Poslanicama (Dj 4,25; 28,25; Heb 3,7; 10,15). Bog je bio taj koji je govorio kroz usta svojih izabranih slugu (Dj 3,18.21; Rim 1,2; Heb 1,1; Otk 10,7). Osvjedočenje da su proročki spisi potekli od Boga sažeto je u Petrovim riječima: “Jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga.” (2 Pt 1,21) Očito misleći na “sveta Pisma” koja je Timotej poznavao od djetinjstva, Pavao je objavio: “Svako je Pismo od Boga nadahnuto.” (2 Tim 3,16) Za Gospodina Isusa i za sve apostole, sva su Pisma, čitav Stari zavjet, potekli od Boga i bila stvarno Bogom nadahnuta.

Novi zavjet pokazuje da su apostolski spisi bili prihvaćeni kao dio Svetoga pisma, zajedno sa Starim zavjetom. Kao što bismo očekivali, takve pokazatelje nalazimo posebno u kasnije napisanim knjigama Novog zavjeta (Lk 10,7; usp. 1 Tim 5,18). U 1. Timoteju 5,18 Pavao stavlja Isusovu izjavu: “Radnik zaslužuje svoju plaću” uz starozavjetni tekst (Pnz 25,4), a kao uvod kaže: “Pismo, naime, veli.” Uvodna fraza pokazuje da je apostol Pavao bio upoznat s Evanđeljem po Luki i da ga priznaje Pismom. Na sličan način, čini se, Petar prepoznaje Pavlove spise kao Pismo, napisane “prema danoj mu mudrosti” (2 Pt 3,15.16).

Pavao, Petar i Ivan rabe izraze koji jasno pokazuju njihovu svjesnost da su potaknuti, kao stari proroci, Svetim Duhom (Ef 3,4.5; 1 Pt 1,12; Otk 1,10.11). Oni su svjesni da govore i pišu s božanskim autoritetom.

Tekst u 2. Timoteju 3,16 – da je sve Pismo Bogom nadahnuto – ne treba primijeniti samo na starozavjetne, već i na novozavjetne knjige. To što su njihove spise kršćanski pisci u drugom stoljeću poslije Krista već priznali kao nadahnuta Pisma daje dodatno opravdanje ovoj primjeni.

C. Način, središte i razmjer nadahnuća

S obzirom na ljudski i božanski vid Pisma, moramo se pitati kako je odnos između oba vida. Na nesreću biblijski pisci na ovo pitanje ne odgovaraju izravno. Međutim, rasute po biblijskim knjigama nalazimo pokazatelje i prijedloge koji se odnose na proces nadahnuća i njegove rezultate. Na osnovi ovih biblijskih podataka pokušat ćemo doći do nekih zaključaka. O ovom ćemo predmetu ovdje raspravljati pomoću izraza načina, središta i razmjera nadahnuća.

1. Način nadahnuća

Biblijski se pisci slažu o sudbonosnoj ulozi Svetoga Duha koji ih je poticao na pisanje. Inicijativa potječe isključivo od Duha: On poziva, daje otkrivenja, pokreće i nadahnjuje. Petar to jezgrovito kaže: “Jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja.” (2 Pt 1,21) Čak je i Balaam protiv svoje volje mogao izreći samo ono što mu je Gospodin dopustio (Bro 24,2-9.13).

Premda priznajemo čin nadahnuća, moramo ispitati način na koji se javlja. Ovo zahtijeva proučavanje procesa kojim su biblijski pisci primali otkrivenja i onda ih zapisali.

Bog se obično objavljivao prorocima u viđenjima i snovima (Bro 12,6). Oni su zapisali ono što su vidjeli i čuli, odmah ili kasnije. Pitamo se: jesu li proroci pisali sami od sebe ili je Bog uvijek njima upravljao? Na ovo pitanje moramo odgovoriti neizravno, jer proroci o tome jako malo kažu.

Jeremijin doživljaj nam pomaže odgovoriti na naše pitanje. Gospodin kaže proroku: “Uzmi svitak i zapiši u nj sve riječi koje ti kazah o Jeruzalemu, Judeji i svim narodima.” (Jr 36,2) Teško je vjerovati da je Jeremija, bez pomoći Božjeg Duha, mogao zapamtiti i zapisati sve što mu je Bog objavio tijekom niza godina. U nastavku Jeremija poziva Baruha, koji “napisa na svitak, po kazivanju Jeremijinu, sve riječi koje mu Jahve bješe objavio” (r. 4). A onda je Baruh pročitao “riječi Jeremije iz svitka” (r. 10), no te su riječi bile “Jahvine riječi” (rr 8.11).

Ovo poistovjećenje prorokovih riječi s Gospodnjim riječima snažno govori da je prorok bio nadahnut, odnosno da ga je pokretao i usmjeravao Božji Duh dok je Gospodnje riječi stavljao u pisani oblik. Slično tome, kad je prorok Mihej, uspoređujući svoju vijest s vijestima lažnih proroka, uskliknuo: “Ali ja sam pun snage i duha Jahvina,… da objavim Jakovu opačinu njegovu, Izraelu njegov grijeh” (Mih 3,8), on je obuhvatio pisane kao i izgovorene riječi.

Kad je kralj Jojakim spalio svitak: “Jeremija uze drugi svitak, dade ga pisaru Baruhu… i on po kazivanju Jeremijinu upisa sve riječi knjige koju je Jojakim, kralj judejski, na žeravici spalio. I k njima je dopisano još mnogo onakvih riječi.” (Jr 36,32) To je bilo drugo, prošireno izdanje Jeremijine knjige.

Jeremijino iskustvo pokazuje da proroci svoje knjige nisu pisali kao da su samo pisari. Oni su bili potpuno uključeni u pisanje, ali poticani i vođeni Duhom. Isto se može reći za biblijske pisce koji nisu određeno nazvani prorocima. Salomon, pisac mnogih poslovica i pjesama kaže da je “narod učio mudrosti, te je odmjerio, ispitao i sastavio mnogo mudrih izreka”. Također se “trudio pronaći prikladne riječi i izravno izraziti istinu” (Prop 12,9.10). Luka, pisac istoimenog Evanđelja i Djela apostolskih kaže da mu se učinilo dobro, “pošto sam ih pomno ispitao sve od početka, da ti ih napišem po redu” (Lk 1,3). Prema tome važno mjesto u sastavljanju knjiga koje su napisali Salomon i Luka zauzimalo je pažljivo istraživanje povijesti i književna procjena. Ima razloga vjerovati da je sličan proces postojao i u sastavljanju drugih biblijskih knjiga, premda to nije izričito rečeno.

Nije sasvim jasno da li je čovjek kao vjesnik u procesu govorenja ili pisanja uvijek bio svjestan poticaja Svetoga Duha. Međutim, indicije o takvoj svjesnosti često nalazimo povezane s imenima proroka i apostola. Pažljivo proučavanje biblijskih podataka pokazuje da su nadahnute osobe same, kao i drugi koji su ih slušali ili čitali njihove spise, u svom izlaganju prepoznale ovo naročito poticanje božanskog Duha (Mojsije, Bro 12,7.8; Jošua, Pnz 34,9; Samuel, 1 Sam 3,19; David, 2 Sam 23,2; Ezekiel, Ez 2,2; Daniel, Dn 9,22; 10,9-11; Mihej, Mih 3,8; Petar, Dj 11,12; Pavao, 1 Kor 7,40; Ivan, Otk 1,10).

Pavlove primjedbe u 1. Korinćanima 7 navele su neke na zaključak da Pavao razlikuje između onoga što je rekao pod nadahnućem i onoga što je bilo samo njegovo osobno mišljenje. U desetom retku piše: “Oženjenima naređujem, ne ja nego Gospodin”, a u dvanaestom retku dodaje: “A ostalima velim ja, a ne Gospodin.” U dvadeset i petom retku kaže: “Za djevice nemam nikakve zapovijedi (od Gospodina), ali dajem savjet kao onaj koji, zahvaljujući Gospodnjem milosrđu, zaslužujem povjerenje.” Ovi se tekstovi, zapravo, ne bave problemom nadahnuća.  Kontrast između desetog i dvanaestog retka jest u tome što se u jednom slučaju može pozvati na izričitu Gospodnju zapovijed (Mt 5,32; 19,1-6), dok to u drugom slučaju ne može. No savjet u dvanaestom retku i na drugim mjestima daje pod nadahnućem, jer Pavao svoju raspravu po pitanju braka zaključuje naglašavanjem tvrdnje: “A mislim da i ja imam Duha Božjega.” (1 Kor 7,40) Biblija možda ne objašnjava u pojedinostima proces kojim je Sveti Duh poticao i vodio pisce različitih knjiga Pisma, ali jedna je činjenica jasna: Ovi su pisci djelovali u cijelosti kao ljudska bića uz uključivanje svoje cijele osobnosti.

2. Središte nadahnuća

Središte nadahnuća je povezano s pitanjem: Tko ili što je nadahnuto? Da li se nadahnuće odnosi na određene pojedince koje Bog bira, kao što su proroci i apostoli, ili na poruke koje su iznosili usmeno ili u pisanom obliku – posebno na Pisma ili na vjersku zajednicu u kojoj su Pisma nastala? Prve dvije mogućnosti su dugo bile predmet raspravljanja; treća je mogućnost dobila na značenju posljednjih nekoliko godina.

Biblijski dokazi izneseni ranije u ovom članku ukazuju na posebne pojedince koje je Bog izabrao, kao primarno središte djelovanja Svetoga Duha. Sveto pismo kaže da su “ljudi… govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga” (2 Pt 1,21); “Jahvin duh govori po meni, njegova je riječ na mom jeziku.” (2 Sam 23,2); “ali ja sam pun snage i duha Jahvina” (Mih 3,8).

Treba li se nadahnuće pripisati nadahnutim piscima ili Pismu kojega su oni napisali u velikoj je mjeri nepotrebna dilema. Jasno je da je središte nadahnuća u ljudima. Sveti Duh je pokrenuo ljude da govore ili pišu, ali ono što su govorili ili pisali bilo je nadahnuta Božja riječ. Iskazano riječima Pavla upućenima Timoteju: “Svako je Pismo od Boga nadahnuto.” (2 Tim 3,16) Petar priznaje Pavlova pisma dijelom Svetoga pisma koja je napisao “prema danoj mu mudrosti” (2 Pt 3,15.16). U pisanju Poslanica Pavla je nadahnjivao ili poticao Sveti Duh, a pisma koja je napisao postala su dijelom Bogom nadahnutog Pisma. Nadahnuće je djelovalo na Pavla i pod njime je Pavao napisao nadahnuta pisma. Primarno središte nadahnuća je apostol; rezultat ovog nadahnuća je Sveto pismo.

Treća mogućnost za središte nadahnuća, vjerska zajednica u kojoj je Pismo nastalo, gotovo da i ne zaslužuje spominjanje kao održive alternative. Koncept je zasnovan, u velikoj mjeri, na posebnoj metodi proučavanja Biblije. Putem književno-povijesno-kritičkog proučavanja Biblije znnstvenici su zaključili da su mnoge biblijske knjige krajnji proizvod dugog procesa u koji su bili uključeni nepoznati pisci, urednici i redaktori. Na osnovi takve pojave, niječe se razumijevanje da biblijske knjige imaju određene pisce – koji su živjeli u strogo određenom povijesnom okružju i pisali pod nadahnućem.Umjesto da su ovi pisci bili nadahnuti, zajednica u kojoj su spisi postigli konačni oblik nadahnuta je da prepozna vjerodostojnost i autoritet biblijske vijesti. (Vidi Tumačenje, IV. F. G.)

Iako postoje dokazi o redakciji i uređivanju teksta, dosta toga se može pripisati samim nadahnutim piscima, njihovim najbližim suradnicima, pa možda i kasnijim nadahnutim piscima. Tako je Jošua – pod božanskim nadahnućem – mogao urediti Mojsijeve knjige i umetnuti dodatke, kao što su, na primjer, posljednji redci u Ponovljenom zakonu. U svakom slučaju, polazeći od nedostatka dokaza za središte nadahnuća u zajednici umjesto u biblijskom piscu, iskazi Svetoga pisma moraju ostati nedirnuti. Središte nadahnuća je u nadahnutom piscu.

3. Razmjer nadahnuća

Pojam “razmjera nadahnuća” se odnosi na pitanje što je sve u Bibliji nadahnuto. Jesu li nadahnute same riječi u Bibliji? Ili su nadahnute samo misli koje stoje iza riječi? Jesu li neki dijelovi Biblije nadahnutiji od drugih? Jesu li neki dijelovi uopće nadahnuti? Je li Biblija nadahnuta u svojoj cijelosti ili je nadahnuta samo u stupnjevima?

Iz rasprave o posebnom otkrivenju i nadahnuću (III. B i IV .B) očito je da se proces otkrivenja-nadahnuća može promatrati iz mnogo uglova i da dostupna informacija ne daje odgovore na sva naša pitanja. Međutim, nema sumnje da su u proces uključene misli kao i riječi. U viđenjima i snovima ili dojmovima od strane Svetoga Duha, nadahnute su osobe primale misli u vizualnom ili verbalnom obliku. Njih su vjerno i istinito prenosile onako kako su ih primile. Ponekad se čini da svoje vijesti izražavaju upravo onim riječima koje im je Duh dao.

Bez obzira na način na koji su primili misli, biblijski pisci naglašavaju da su njihove riječi riječi od Boga. Mojsije citira Boga kad kaže da će On svoje riječi staviti u usta proroka (Pnz 18,18; usp. Jr 1,9). Govoreći o Pismu, Isus je citirajući iz Ponovljenog zakona 8,3 objavio da “ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih” (Mt 4,4).

Riječi što su ih napisali biblijski pisci su nedvojbeno ljudske riječi. Zbog toga mogu svoje knjige započeti frazama kao što su “riječi Jeremije” (Jr 1,1) ili “mudre izreke Salomona” (Izr 1,1). Bog je otkrivenjem dao misli, a ponekad i riječi, da ih pisci iskažu riječima poznatim njima i njihovim neposrednim čitateljima.

Istina je da je Sveto pismo potpuno ljudsko i potpuno božansko. Svaka ideja, prema kojoj bi neki dijelovi Biblije bili ljudski, dok su drugi dijelovi božanski nadahnuti, suproti se načinu na koji biblijski pisci izlažu predmet. Pavlove riječi da je sve “Pismo od Boga nadahnuto” nikako ne dopuštaju misao o djelomičnom nadahnuću. Ni u Svetom pismu ne nalazimo nagovještaje stupnjevanja nadahnuća. Neki dijelovi Svetog pisma mogu biti važniji od drugih (Isus u Mateju 23,23 spominje “najvažnije u Zakonu”), ali to ne znači da su nadahnutiji. Svaki kršćanin dobro čini ako riječi Svetoga pisma uzima onako kako su vjernici u Solunu primili Pavlove riječi “ne kao riječ ljudsku, nego –kao što uistinu jest – riječ Božju” (1 Sol 2,13).

D. Djelovanje nadahnuća

Što postiže nadahnuće? Koje su posljedice naročitog utjecaja što ga je Sveti Duh vršio na nadahnute pisce? Daje li poticanje Duha njihovim spisima kvalitete koje Bibliju čine drukčijom od svake druge knjige u svijetu? Većina je kršćana tijekom stoljeća potvrdno odgovorila na posljednje pitanje, premda su se razlikovali u odnosu na jedinstvene vrijednosti, značajke i posljednice nadahnuća. O nekim od ovih razlika, i sukoba koje su one izazvale, raspravljat ćemo u povijesnom pregledu na kraju ovog članka.

Primarni je cilj ovdje razmotriti četiri vrijednosti Pisma: Pismo je živi glas Božji, autoritet Pisma, istinitost Pisma i dostatnost Pisma. Premda je prikladno odvojeno razmotriti svaku od ovih posljedica nadahnuća, vrijednosti Pisma nikada ne treba promatrati odvojeno jednu od drugih. One predstavljaju različite nijanse spektra boja koje stvara sjaj svjetla Božje Riječi.

1. Pismo: Živi Božji glas

Biblijski pisci na različite načine naglašavaju da su riječi Pisma Božji glas koji govori ljudima uvijek prisutna dinamična stvarnost. Prorokovo “ovako mi reče Jahve” obraća se izravno ljudima u našem dvadeset i prvom stoljeću kao i osmom ili petnaestom stoljeću prije Krista. Kad su saduceji s pitanjem o uskrsnuću pokušali Isusa uhvatiti u zamku, On im je otvoreno rekao: “U zabludi ste… jer ne poznajete ni Pisma ni moći Božje.” A onda ih je upitao: “Niste li čitali što vam je Bog rekao: ‘Ja sam Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev? A Bog nije Bog mrtvih, nego živih!’” (Matej 22,19.31.32) Isus je pritom citirao riječi što ih je Bog uputio Mojsiju, a bile su zapisane više od tisuću godina ranije, i mogle su se primijeniti na Njegove slušatelje: “Što vam je Bog rekao?”

U Pismu Bog govori svim naraštajima. Podsjećajući na određene sudove koji su došli na Izrael zbog njegova nevjerstva, Pavao podsjeća kršćanske vjernike u Korintu da se sve “to njima dogodilo da bude za primjer, a napisano je za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima” (1 Kor 10,11). Govoreći o otkrivenjima vezanim uz Kristove patnje i proslavljenje, koje su Duhom objavljenje prorocima, Petar je svojim sudruzima kršćanima rekao da ovi proroci “ne sebi nego vama poslužuju” (1 Pt 1,12). Božja riječ, dana preko proroka, psalmista, svetih povjesničara i apostola je živa riječ koja govori izravno onima koji je čitaju ili slušaju. Ovo je posebno snažno istaknuto u Hebrejima 4,12: “Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše i duha, zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca.” Božji Duh, koji je poticao pisce Biblije da pišu, isti je Duh koji se obraća svakom naraštaju u riječima koje su napisali, i preko njih. Stoga novozavjetni pisci citiraju riječi iz Starog zavjeta kao riječi izgovorene Svetim Duhom (Heb 3,7-11; 10,15-17). Iz tog razloga Ivan u Otkrivenju svako svoje pismo na sedam crkava završava ozbiljnim pozivom: “Tko ima uho, neka čuje što Duh poručuje crkvama!” (Otk 2,7.11.17.29; 3,6.13.22). Tako “riječ” i “Duh” idu zajedno. Apostol Pavao kaže da je Božja Riječ “mač Duha” (Ef 6,17). Božji Duh daje djelotvornost i snagu Božjoj Riječi. Novorođenje ili obnova pripisuje se i Duhu i Riječi. Isus je Nikodemu rekao da se mora ponovno roditi Duhom (Iv 3,5-7), dok je Petar pisao raspršenim vjernicima da su “ponovno rođeni, ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga” (1 Pt 1,23).

2. Pismo: Njegov autoritet

Bogu, Stvoritelju neba i zemlje, pripisuje se od Postanka do Otkrivenja vrhunski autoritet. Kao takav On se objavio patrijarsima (Post 17,1; 35,11; 48,3) i Mojsiju (Izl 3,13-15; 6,2.3). David priznaje Gospodina vladarem nad svime, kome pripadaju veličina, sila i veličanstvo (1 Ljet 29,10-13). Daniel, kao i Nabukodonozor i Darije, pripisuju nebeskome Bogu mudrost i vječnu vlast (Dn 2,20-22; 4,34.35; 6,26.27).

Međutim Božji autoritet je prvenstveno zasnovan na Njegovom karakteru, a ne na beskonačnoj sili i poznanju. Mojsiju se Bog objavio kao “Jahve, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću” (Izl 34,6). Prema tome Bog svoju vlast ne vrši kao što je vrše ljudski vladari. Božji apsolutni autoritet je autoritet ljubavi i mira, iskazan u krotkosti, službi i samopožrtvovnosti. Ovaj je autoritet savršeno iskazan u utjelovljenju, smrti i uskrsnuću Isusa Krista, koji je “glava svakog Poglavarstva i Vlasti” (Kol 2,10), ali je svojom voljom i vlašću položio život (Iv 10,17.18).

Vlast Svetoga pisma kao Pisane Božje Riječi pokazuje sve značajke Božje vlasti. Njegova je vlast iskazana u apsolutnom zahtjevu za poslušnost (Izl 20,1-17), u sućutnoj molbi ljubavi (Iz 1,18; Mt 11,28), u obećanju praštanja i blagoslova (Mt 5,3-12; 1 Iv 1,9) te u ozbiljnim opomenama na sud (Jr 6,1-8).

Bog je svoje izabrane vjesnike obdario svojom vlašću kad su govorili ili pisali pod utjecajem Svetoga Duha. Stoga spisi proroka i apostola s božanskim autoritetom govore svakom naraštaju, premda su ljudi kao pisci tih spisa već odavno umrli. Zato Pavao može reći da je Crkva nazidana “na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist Isus” (Ef 2,20). Zato Petar savjetuje vjernike da se sjete “proročanstava koja su navijestili sveti proroci i zapovijedi Gospodnje i Spasiteljeve, koje su saopćili vaši apostoli” (2 Pt 3,2). Autoritet proroka i apostola bio je utemeljen na pozivu koji im je Bog uputio da bi ih učinio primateljima i svjedocima božanskog otkrivenja (Iv 15,16; Dj 9,15.16; 2 Pt 1,18; 1 Iv 1,1-4).

Isus je uvijek iznova potvrđivao autoritet Pisma. Kušnjama đavola odupro se odlučnim: “Pisano je.” (Mt 4,4.7.10) Odbijao je optužbe svojih protivnika citiranjem određenih tekstova iz Pisma, kojima je razotkrio njihovo pogrešno razumijevanje i tumačenje Božje riječi (Mt 12,1-7). Kad su Ga Židovi optužili za bogohulenje, On je citirao Psalam 82,6 i potvrdio autoritet Božje riječi kategoričnom tvrdnjom da se “Pismo… ne može uništiti” (Iv 10,33-35). Na kraju je svoje isljednike ušutkao pitajući ih kako, prema Pismu, Mesija može biti i sin i Gospodin Davidu (Mt 22,41-46).

Isus i apostoli su se pozivali na Pismo da pokažu kako su se u Njemu ispunili njegove slike i proročanstva. Njegovo začeće i rođenje ispunili su ono “što je Gospodin rekao po proroku” (Mt 1,22.23); o Njegovom mjestu rođenja “je ovako pisao prorok” (Mt 2,5). Nakon čitanja mesijanskih proročanstava iz Izaije 61,1.2 Isus je svojim slušateljima svečano objavio: “Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo.” (Lk 4,21) Najavljujući skoru smrt, Isus je svojima rekao da se Izaija 53,12 “mora… na meni ispuniti” (Lk 22,37). Nakon uskrsnuća pokazao im je da je trebalo “da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i Psalmima” (Lk 24,44).

Apostol Pavao naziva Stari zavjet “Svetim pismima” (Rim 1,2), “Božja proročanstva” (Rim 3,2) i “sveta Pisma” (2 Tim 3,15), što su nazivi koji označuju njihovo božansko podrijetlo i autoritet.

Isus i apostoli su rabili riječ “Pismo” ili “Pisma” samo kad su govorili o dobro poznatom i čvrsto određenom skupu spisa. Kad je Isus rekao Židovima: “Vi istražujete Pisma”  (Iv 5,39), ili kad je Pavao raspravljao sa Židovima u Solunu “na temelju Pisama” (Dj 17,2), oni su se pozivali na hebrejska Pisma – na Zakon, proroke i psalme.

Isti je autoritet dan dvadeset i sedmorim knjigama Novog zavjeta. Apostol Petar već je Pavlova pisma stavio na istu razinu “kao i ostala Pisma” (2 Pt 3,16), pri čemu je nesumnjivo mislio na Stari zavjet. Stari i Novi zavjet zajedno čine kanon ili pravilo, vjere i doktrine. Većina se kršćana slaže da se kanon Novog zavjeta sastoji od dvadeset i sedam knjiga. Rimokatoličke i pravoslavne crkve uključile su u kanon Starog zavjeta i takozvane apokrife ili deuterokanonske knjige, ali protestanti su ostali pri trideset i devet hebrejskih Pisama. Nema dokaza da su Židovi u Palestini, Isus ili apostoli smatrali apokrife dijelom Pisma.

Načelo vrhovnog autoriteta Pisma često je izraženo latinskom frazom sola scriptura, “samo po Pismu”. Drugim riječima, samo u Pismu Bog je ljudskome rodu u pisanom obliku povjerio vrhunsko i autoritativno otkrivenje samoga sebe i svoje volje kojim se treba ispitati sve drugo. Nijednoj drugoj svetoj knjizi, svetim povijestima ili izjavama vjere ne može se pripisati autoritet koji bi bio jednak autoritetu Biblije.

Ovo također znači da su savjest, osjećaji i religiozni ili mistični doživljaji podređeni autoritetu Svetog pisma. Oni mogu imati legitimni djelokrug, ali ih treba stalno pažljivo promatrati u svjetlosti Božje Riječi (Heb 4,12).

Biblija često upozorava na sve ili svakoga tko bi potkopao ili uzurpirao autoritet Božje Riječi. Ona upozorava na lažne proroke koji tvrde da govore riječi od Boga (Pnz 18,20-22; Jr 27,14.15; Mt 7,15), na lažne apostole koji tvrde da su pravi apostoli (2 Kor 1,12.13) i lažne mesije koji će mnoge prevariti (Mt 14,14), a koji svi Božji autoritet zamjenjuju svojim.

Autoritet Svetog pisma bio je predmet otvorenog protivljenja ili suptilne zamjene tijekom tisuće godine. U Isusovo doba Židovi su ukinuli “zapovijed Božju zbog svoje predaje”; Isus ih je optužio da uzalud štuju Boga dok naučavaju kao Njegovu “nauku zapovijedi ljudske” (Mt 15,6.9). Druga sredstva kojima je potkopavan autoritet Biblije su svjetovna mudrost, znanost i filozofija (1 Kor 1,20-25; Kol 2,8), dodavanje ili oduzimanje od Božje Riječi (Pnz 4,2; 12,32; Otk 22,18.19) ili izvrtanje značenja Pisma (2 Pt 3,16).

Načelo sola scriptura danas je isto tako izloženo protivljenju kao u bilo koje vrijeme u prošlosti. Uzvisivanjem autoriteta ljudskog razuma, predaje i znanosti, mnogi danas niječu ili ograničavaju autoritet Pisma. Kršćani koji se još uvijek u poniznosti i vjeri pokoravaju autoritetu Pisma kao žive i savršene Božje Riječi, moraju biti spremni odgovarati za svoju vjeru i reći zajedno s apostolima: “Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima” (Dj 5,29)

3. Pismo: Njegova istinitost

Jedna od Božjih značajki je Njegova istinoljubivost. Ova je značajka stalno naglašavana u Pismu. On je nazvan “Bog istiniti” (Iz 65,16 – DK), javlja “što je istinito” (Iz 45,19 – ŠA), Sve su Njegove riječi istinite – obećanja (2 Sam 7,28), zakoni (Neh 9,13 – DK), odluke (Ps 19,10 – ŠA), propisi (Ps 119,151 – ŠA), sudovi (Otk 16,7; 19,2). Sve što Bog kaže je istinito i pouzdano (Otk 19,9; 21,5; 22,6). Karakteristika istinoljubivosti pripada i Sinu, koji je bio “pun… istine” (Iv 1,14), i “Duhu istine” (Iv 14,17; 1 Iv 5,7).

Kad je birao ljude za vjesnike, Bog ih nije samo obdario svojim autoritetom, nego je i njihove riječi zaodjenuo svojom istinom kad su pod nadahnućem govorili ili pisali. Brojne tvrdnje nadahnutih vjesnika potvrđuju da govore istinu. U drugim slučajevima ovu su činjenicu isticali drugi. Salomon, Propovjednik, se trudio “izravno izraziti istinu” (Prop 12,10). Jeremija je posvjedočio: “Zaista, Jahve me posla k vama da u vaše uši govorim sve ove riječi.” (Jr 26,15) Ivan potvrđuje da je “njegovo… svjedočanstvo istinito” (Iv 19,35; usp. 21,24). Pavao često potvrđuje istinitost onoga što piše (Rim 9,1; 2 Kor 11,10); kaže da je bio postavljen  za učitelja “pogana u pravoj vjeri” (1 Tim 2,7).

Postoje i opće objave o istinitosti Božje Riječi. Psalmist objavljuje: “Srž je riječi tvoje istina.” (Ps 119,160) Evanđelje što su ga propovijedali apostoli je “riječ istine” (Ef 1,13; vidi Kol 1,5). Isus naglašeno potvrđuje: “Tvoja je riječ istina.” (Iv 17,17)

Zato što je cijelo Pismo Božja riječ i zato što je svaka riječ koja dolazi od Boga istina, čini se teško izbjeći zaključak kako je sve Pismo istina. Upravo su to tvrdili biblijski pisci za svoje spise. To je tvrdio i naš Gospodin, a to je vjekovima držala i priznavala većina kršćana.

Jasno je kakve posljedice ima prihvaćanje istinitosti cijeloga Pisma. Ne samo što njegovi pisci kazuju istinu kad govore o Bogu i spasenju, nego i kad govore o drugim predmetima. Povijesne izvještaje Biblije trebamo prihvatiti kao pouzdane i istinite. Među ovim autentičnim izvještajima istinskih događaja su stvaranje svijeta i prvih ljudi u šest dana, pad Adama i Eve u grijeh, sveopći potop, život patrijaraha, povijest Izraela, izvještaji sadržani u Evanđeljima i izvještaj o Duhom vođenom nastanku i razvitku apostolske crkve.

Tvrdnja da je Pismo istinito u svemu što kaže uvijek je bila napadana. Već su tijekom prvih kršćanskih stoljeća poganski filozofi, protivnici kršćanstva, smatrali upitnom vjerodostojnost mnogih biblijskih izvještaja. No posebno je u naše doba tvrdnja o autonomiji ljudskog razuma dovela do nijekanja ne samo nadahnuća, autoriteta istinitosti Pisma, nego i uplitanja nadnaravnoga u prirodni svijet, posebno utjelovljenja i fizičkog uskrsnuća Sina Božjeg. To je dovelo do toga da se biblijski izvještaji reinterpretiraju kao mitovi i legende. Međutim, takve tvrdnje u suprotnosti su izričitim tvrdnjama proroka i apostola da su njihove riječi istina, jer prenose Božju Riječ.

Mnogi danas tvrde da u Pismu postoje brojne greške, proturječja, povijesne netočnosti, anakronizmi i drugi nedostaci. Što je još gore, tvrde, Biblija sadrži namjerno izvrtanje povijesnih činjenica (na primjer, izlaska iz Egipta), izvještaje obojene nacionalnom ohološću i predrasudom (na primjer, izvještaj o Esteri) i pseudonimno autorstvo (na primjer, Danielovu knjigu nije pisao prorok iz šestog stoljeća prije Krista). Takve tvrdnje i prikazi predstavljaju niz ozbiljnih optužbi protiv istinitosti Svetoga pisma. (Vidi Tumačenje, IV.F,G)

Premda možda nije moguće naći zadovoljavajuće odgovore na sve kritike protiv Biblije, veliki broj nedavno otkrivenih povijesnih i arheoloških podataka potvrdio je povijesnu vjerodostojnost i točnost biblijskih izvještaja. Savršeno ispunjenje biblijskih proročanstava u povijesti drevnog Izraela, u životu i smrti Isusa iz Nazareta, u dramatičnom razvoju kršćanske Crkve, kao i u sudbonosnim događajima našega doba predstavljaju obilnu potvrdu istinitosti Pisma. No još je važnije što je priznanje jedinstvenosti, milostivosti i veličanstva Boga koji se otkriva u Pismu, i iznad svega doživljavanje spasenja po vjeri u živoga Krista o kojemu svjedoče Pisma, pod utjecajem Svetoga Duha osvjedočilo milijune u prošlosti i sadašnjosti da je Pismo ono što za sebe tvrdi: Božja Riječ, Riječ istine.

4. Pismo: Njegova jasnoća i dostatnost

Neki tvrde da je Biblija opskurna knjiga u kojoj je mnogo toga teško, ako ne i nemoguće razumjeti. S druge strane za bezbroj ljudi Sveto pismo je puno svjetlosti i utjehe. Za njih je Biblija jasna i lako shvatljiva? Zašto ova razlika?

Prema biblijskim piscima problem nije u Pismu. Oni na različite načine potvrđuju da je Božja Riječ izvor svjetla i razumijevanja. Pjesnik je pisao: “Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljjka i svjetlo mojoj stazi” i “Objava riječi tvojih prosvjetljuje, bezazlene urazumljuje.” (Ps 119,106.130) Apostol Petar govori o proročkoj riječi kao svjetiljci “koja svijetli u tamnome mjestu” (2 Pt 1,19). Prema apostolu Pavlu sveti spisi nas “mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Isusa Krista” (2 Tim 3,16).

Pavao je ovdje dotaknuo ozbiljan problem, naime naš odnos prema Svetome pismu, ili bolje reći, prema Bogu koji se otkriva u Pismu. Bitna je vjera u Boga i Krista. Mi možemo proučavati Pisma, a ipak ih nikada ne razumjeti jer ne vjerujemo njihovoj vijesti. Židovski učitelji i vođe u Isusovo doba marljivo su istraživali Pisma, ali nisu razumjeli njihovo pravo značenje. Prema Isusu njihov je problem bio nevjerstvo (Iv 5,39.40.46.47).

Nijedan ozbiljan istraživač Biblije neće poreći da u Pismu ima teškoća. Petar priznaje da u Pavlovim pismima “ima teško razumljivih mjesta” (2 Pt 3,16); on ne kaže da ih je nemoguće razumjeti. Međutim ove teškoće ne umanjuju jasnoću Pisma; većinu Pisma mogu razumjeti i mala djeca. Vijest o spasenju iznesena je na tako jasan način da je čak i ljudi s ograničenom inteligencijom mogu shvatiti. “Pouzdano je Svjedočanstvo Jahvino – neuka uči” (Ps 19,8), kaže psalmist. Isus je otišao korak dalje i zahvaljuje Ocu što je istinu o Njemu i Njegovom djelu sakrio od mudrih i umnih, ali ju je otkrio malenima (Mt 11,25).

Ne samo što su Pisma jasna u onome što uče; ona su i dostatna za svrhu koju im je Bog namijenio. Kad je Pavao pisao da ona mogu poučiti o spasenju po vjeri u Krista Isusa, on dalje objašnjava da je svako Pismo, budući Bogom nadahnuto, “korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravdi”, kako bi svaki vjernik mogao biti “savršen – opremljen za svako djelo ljubavi” (2 Tim 3,16.17). Nikakvi drugi spisi, predaja, ljudska mudrost ili iskustvo ne mogu se staviti na istu razinu s Pismima. S­mo Pismo neprekidno upozorava da ništa ne dodajemo niti oduzimamo od onoga što je Bog otkrio u svojoj Riječi (Pnz 4,2; 12,32; Otk 22,18).

Bibliju treba čitati i proučavati svako ljudsko biće obdareno razumom. Vječno evanđelje, onako kako je zapisano u Pismu, namijenjeno je “svakom narodu i plemenu, jeziku i puku” (Otk 14,6). Biblija može koristiti siromašnima i bogatima, neukima i učenima, mladima i starima. Premda su Pisma izvorno pisana na hebrejskom, aramejskom i grčkom jeziku, Bog je kanio da ona govore svim pripadnicima ljudske obitelji na njihovom jeziku. Ova namjera se danas brzo ostvaruje, budući da je Biblija prevedena na tisuće jezika. Božja Riječće postići cilj za koji ju je On poslao u svijet (Iz 55,10-11). Za one koji je vjeruju i prihvate, Riječ znači vječni život; za one koji je odbacuju ili izvrću njezino značenje, ona znači propast i vječnu smrt (Mt 7,24-27; 2 Pt 3,16).

Sveto pismo nije bilo dano čovječanstvu zato da ga kritizira, već da objavi Boga i spasenje koje nudi u Isusu Kristu. Premda su ga ljudi pisali ljudskim jezikom, ono govori kao živi glas Božji da bismo Ga upoznali i povjerovali u Nj. Budući da je Božja Riječ, ono je Riječ istine koja ne obmanjuje. Povijest zapisana u Bibliji je savršeno pouzdana. Obećanja Svetoga pisma trebamo prihvatiti vjerom, a njegove zapovijedi poslušati Božjom milošću. Iznad svega, Sveta pisma nas “mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa” (2 Tim 3,15).

V. Praktične primjene

Kad proučavamo Bibliju od najveće je važnosti da budemo svjesni njezinog božanskog podrijetla i autoriteta, kao i njezinog ljudskog karaktera. Ako a priori odbacimo mogućnost natprirodnog otkrivenja, Bibliju će za nas biti čisto ljudski proizvod, a naše će tumačenje od samog početka biti pristrano. Ako s druge strane izgubimo iz vida njezin ljudski oblik, u opasnosti smo da njezine izjave protumačimo na nekritički, dogmatski način. S obzirom na njegov božansko-ljudski karakter, proučavanju Pisma trebamo pristupiti u duhu poniznosti kao i iskrenog istraživanja, uz ozbiljne molitve da nas Sveti Duh, Duh istine, uvede “u svu istinu” (Iv 16,13). Ovdje iznosimo neke praktične smjernice u našem nastojanju da preko Pisma osobno upoznamo Boga:

1. Proučavajmo Pismo s duboko osvjedočenom vjerom da je ono živi glas Božji koji govori osobno nama. “Ponovno rođeni” možemo biti samo zahvaljujući riječi “živoga i vječnog Boga” (1 Pt 1,23). Pravo poznanje Boga može rasti i sazreti samo poslušnim slušanjem Njegove Riječi (Rim 10,14-17; 16,25-27).

2. Najvažniji cilj Biblije je ojačati vjeru u Isusa Krista kao našeg Spasitelja od grijeha i Gospodina našeg života. Sveta pisma, pisao je Pavao, nas “mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa” (2 Tim 3,15). Čitati i proučavati Bibliju moramo uvijek s određenim ciljem da uzrastemo “u milosti i pravoj spoznaji našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista” (2 Pt 3,18).

3. Pri čitanju Biblije trebamo obratiti psoebnu pozornost na njezina brojna obećanja. Pomoću njih Bog želi da nađemo siguurnost oprosta, mir srcu i umu, utjehu u vrijeme patnje, nadu za ovaj život i onaj budući, te trajnu radost u spoznaji da nas je Bog u svojoj ljubavi i milosti posvojio kao sinove i kćeri po vjeri u Krista (Rim 15,4; 2 Pt 1,3.4).

4. Sveto pismo također služi kao vodič za praktični kršćanski život. Biblijsko načelo ljubavi prema Bogu i bližnjima osnova je našeg zdravlja u svim našim duhovnim i društvenim odnosima. Oni koji uz Božju pomoć proučavanju i žive sukladno Desetorim zapovjedima i mnogim biblijskim načelima za praktičan život koja iz njih proizlaze, uistinu će postati uravnotežene osobe, zdravoga tijela, uma i duha. “Blaženi [sretni su] oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Jahvinu!” (Ps 119,1)

5. Budući da su Sveta pisma uistinu Božje riječi izrečene ljudskim jezikom, možemo biti sigurni da će uvijek govoriti istinu. Isus se molio Ocu za svoje učenike u svim vjekovima: “Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina.” (Iv 17,17) Mi trebamo imati povjerenja u Božju Riječ, zato što je pouzdana. Ovo se ne odnosi samo na njezin duhovni nauk, već i na njezine zapise o podrijetlu i ranoj povijesti našeg svijeta, na izvještaje o potopu, patrijarsima, izlasku iz Egipta, povijesti Izraela, kao i zapise u Evanđeljima o Kristovom rođenju, službi, smrti i uskrsnuću te povijesti prve kršćanske crkve. Ovi izvještaji nisu mitovi, već autentični povijesni zapisi i trebamo ih kao takve primiti (Lk 1,1-4; 2 Pt 1,16-21). Nijekanje njihove povijesnosti prije ili kasnije dovest će do odbacivanja i duhovnih i moralnih učenja Svetoga pisma. Povijesna, duhovna i moralna učenja Biblije su nerazrješivo isprepletena i ne mogu se odvojiti jedna od drugih.

6. Budući da su Sveta pisma predmet ograničenja, nesavršenosti i povijesne uvjetovanosti ljudskog postojanja, korisno je i potrebno proučavati jezike kojima su pisana, povijesnu sredinu u kojoj su nastala i ljudske prilike s kojima su se pozabavila. Međutim, trebamo se čuvati preuveličavanja razlika, vremenske i prostorne udaljenosti između prilika u biblijska vremena i u naše vrijeme.  Niti se promijenila ljudska narav, niti načela istine (usp. Prop 1,9.10). Božja Riječ je namijenjena svim ljudima u sva vremena, na svakome mjestu (Mt 24,14; 18,18-20; Dj 1,6-8; Otk 14,6).

Sve to sažmimo Pavlovim riječima: prihvatimo Pisma “ne kao riječ ljudsku, nego – kao što uistinu jest – riječ Božju, koja i očituje svoju snagu u vama, vjernicima” (1 Sol 2,13). Ta Riječće nam dati nadu, utjehu, vjeru, mudrost, ljubav i na kraju vječni život pred našim dragim Gospodinom.

VI. Povijesni pregled

A. Rana i srednjevjekovna crkva

Premda prvi kršćanski pisci nisu raspravljali o otkrivenju-nadahnuću kao određenom problemu, crkveni su oci mnogo toga rekli o ovom predmetu. U prvom razdoblju postojalo je opće slaganje da je u Isusu Kristu dano novo i puno otkrivenje. Prema novozavjetnoj terminologiji Krist je opisan kao Riječ Božja, slika Oca, Gospodar, Učitelj, Put i Svjetlo svijeta. Irenej (c. 130–c.200.) naziva Krista “jedinim pravim i nepokolebljivim Učiteljem, Božju Riječ, našeg Gospodina Isusa Krista” (Adversus haereses, Uvod 5) i tvrdi da “Božje stvari ne bismo mogli naučiti ni na koji drugi način da naš Gospodin, postojeći kao Riječ, nije postao čovjekom. Ni jedno drugo biće nije imalo moć da nam otkrije Očeve stvari, osim Njegove vlastite Riječi" (Adversus haereses, 5.1.1). Klement Aleksandrijski (c.150–c. 215) potvrđuje da je “naš Pedagog sveti Bog Isus, Riječ, koji je vodič cijeloga čovječanstva. S­m naš voljeni Bog je naš Pedagog” (Paedagogus, 1,7).

Ovo naglašavanje Krista kao vrhunskog božanskog učitelja i Riječ Božju ne znači, međutim, nijekanje ili omalovažavanje otkrivenja danih u prijekršćanskom razdoblju. Prema istome Klementu Riječ “se pojavila kao naš Učitelj”. On je “Gospodin koji je od početka putem proroštva dao otkrivenje, a sada jasno poziva na spasenje” (Opomene upućene poganima, 1). Protiveći se gnostičkim hereticima, Irenej naglašava jedinstvo i progres otkrivenja preko Riječi od stvaranja do njezinog vrhunca u Kristovom utjelovljenju i svjedočenju Riječi od strane apostola.

Ren¾ Latourelle daje sažetak: “Irenej je bio svjestan dinamične i povijesne strane otkrivenja. On naglašava kretanje, napredovanje, savršeno jedinstvo. On od samog početka vidi na djelu Božju Riječ… apostoli, crkva – sve su to određeni trenuci u aktivnosti Riječi, u programu progresivne manifestacije Oca preko Riječi… Otuda nedjeljivo jedinstvo dvaju zavjeta.” (105) Ova gledišta predstavljaju opće razumijevanje prvih kršćana.

Prihvaćanje spisa Novog zavjeta kao Svetog pisma očito je već u Novom zavjetu, a obilno u kršćanskih pisaca drugog stoljeća. Irenej kaže za Pisma da su “dobre riječi otkrivenja” (Adversus haereses, 1.3.6). Slično je mišljenje bilo i drugih ranih kršćanskih pisaca.

U svom sukobu s krivovjerjem kao što su montanizam, gnosticizam i marcionizam, crkveni oci su branili kršćansku vjeru na temelju čitavog Svetog pisma uz pozivanje na pravu apostolsku predaju. Nema sumnje da “kod ranih crkvenih otaca predaja (paradosis, traditio) znači otkrivenje koje je učinio Bog i koje je ustima svojih proroka i apostola dao svome vjernom narodu” (Oxford Dictionary of the Christian Church, 1983, str. 1388). Međutim, kako je vrijeme protjecalo, određeni je razvoj počeo slabiti vrhovni autoritet Pisma.

Pozivanje na predaju, kako se ona manifestirala u crkvama apostolskog podrijetla – posebno one u Rimu – postupno se pretvorilo u tvrdnju da Bibliju treba prihvatiti na osnovi autoriteta Crkve. Crkva je, tvrdilo se, odlučila koje su knjige pripadale kanonu Biblije. Osim toga, pod utjecajem Bazilija Velikog (oko 330.–379.), počelo se prihvaćati da se nepisana predaja apostolskog podrijetla, koja se ne nalazi u Pismu ali je sačuvana u Crkvi, može prihvatiti kao da ima božanski autoritet. Druga je tendencija bila da se posebni autoritet pripiše spisima crkvenih otaca. Ovo se nije dogodilo iznenada već postupno, a na zapadu je nizom stoljeća bilo potkrijepljeno rastućim papinskim autoritetom.

Tijekom srednjeg vijeka skolasticizam je u prvi plan doveo pitanje odnosa između razuma i otkrivenja. Prvo pitanje što ga Toma Akvinski (1225.–1274.) postavlja u svojoj Summa Theologiae, bilo je da li nam je pored filozofije potrebna ikakva spoznaja. Na njega odgovara potvrdno, objašnjavajući kako “je za spasenje čovjeka bilo potrebno da određene istine, koje premašuju ljudski razum, budu objavljene božanskim otkrivenjem”. Zatim dodaje da su čak i one istine o Bogu koje je ljudski razum mogao otkriti, trebale biti iznesene božanskim otkrivenjem, zato što “bi se racionalna istina o Bogu javila samo nekolicini, a čak i u tom slučaju nakon nekog vremena i pomiješana s mnogim pogreškama” (Summa Theologiae, 1a.1.1.) Akvinac pravi jasnu razliku između istina razuma i istina otkrivenja. Kršćanska vjera “počiva na otkrivenju proroka i apostola, koji su napisali kanonske knjige, a ne na otkrivenju, ako ga je bilo, koje je učinio bilo koji drugi učitelj” (Isto, 1a.1.8.). Međutim, vjernik se treba držati učenja Crkve koje proistječe iz istine objavljene u Svetome pismu, kao nepogrešivog i božanskog pravila (Isto, 2a:2^ac.3.). Premda Akvinac jasno prihvaća Sveto pismo kao primarni izvor otkrivene istine, svojim učenjem ipak nastoji razvodniti njegov autoritet racionalističkim pristupom teologiji s jedne, i naglašavanjem nepogrešivosti učenja Crkve s druge strane.

Krajem srednjeg vijeka sve je akutnije postalo pitanje odnosa između Svetoga pisma i predaje kao izvora otkrivenja. S jedne strane su neki stručnjaci smatrali da su Sveto pismo i predaja u biti identični, s tim što je predaja bila vjerno tumačenje objave dane po prorocima i apostolima; obje potječu iz istoga božanskog izvora i bile su sačuvane unutar Crkve u jedinstvu vjere. Drugi su smatrali da postoje dva različita izvora objave: pisana predaja Svetoga pisma i nepisna predaja koju su apostoli prenijeli svojim nasljednicima; obje treba prihvatiti kao božanski autoritet.

B. Reformacija i protureformacija

Martin Luther (1483.–1546.) je potvrdio da u svome grešnom, iskvarenom stanju ljudska bića ne poznaju i ne mogu spoznati Boga. Da bi zadovoljio ovu potrebu, Bog se otkrio na određene načine. Bog nije neodređeni entitet; “On je otkriveni Bog i, ukratko rečeno, zapečaćen. On se ograničio na određeno mjesto, Riječ i znakove da bi Ga ljudi mogli dokučiti i razumjeti” (Komentar na Psalam 51,8) Bog se na savršen način otkrio u Isusu Kristu, Riječi koja je postala Tijelom, i Kristom kako je otkriven u Pismu, pisanoj Riječi, te u objavi evanđelja. Pravilnu spoznaju o Bogu, kako ju je Luther nazvao, dobili smo na jedinstveni način u Svetome pismu.

Na početku svog rada Luther je postao kritički raspoložen prema racionalističkom pristupu skolastičke filozofije i teologije, kako se to vidi iz njegove Rasprave o skolastičkoj teologiji, napisane 1517. Luther se osvjedočio da konačno mjerilo za vjeru i nauk treba biti samo Sveto pismo (sola scriptura). “Jedino je Pismo pravi gospodar nad svim spisima i doktrinama na zemlji.” (Lutherova djela, 32:11.12) Sve istine i doktrine bitne za našu spoznaju Boga i spasenja otkrivene su nam u Riječi.

Protivno skolastičkim teolozima, Luther nije bio spreman priznati da je autoritet Crkve bio potreban da potvrdi što je Božja Riječ ili da pruži ispravno tumačenje Svetog pisma. Umjesto toga djelo Svetoga Duha je bilo da vječnu riječ Pisma unese u srce i osvjedoči čovjekov duh da je ovo Božja Riječ.

Gledišta Jeana Calvina (1509.–1564.) o otkrivenju i autoritetu Pisma bila su slična Lutherovima. U svom utjecajenom djelu Osnove kršćanske religije (Institution chr¾tienne) iznio je mišljenje da čovjek zaslijepljen grijehom ne može imati koristi od Božjeg otkrivenja “vječnog Kraljevstva s velikom jasnoćom, s obzirom na svoja djela” (Isto, 1.5.11.) U svojoj dobroti i milosrđu Bog je “dodao svjetlo svoje Riječi kojom postaje poznat po spasenju” (Isto, 1.6.1.) Kao Luther prije njega, Calvin je odbacivao kao zlobnu krivotvorinu tvrdnju da vjerodostojnost Svetog pisma treba ovisiti o prosudbi Crkve. Namjesto toga sama Crkva bi trebala biti ukorijenjena na Pismu i ovisna o njemu. Reformator je odlučno tvrdio: “Neka bude jasno ovo: oni koje je Sveti Duh u duši poučio, oslanjaju se na Sveto pismo i ono se samo potvrđuje.” (Isto, 1.7.5.)

Suština otkrivenja, prema Calvinu, je evanđelje koje je “jasna manifestacija Kristove tajne”. Ono obuhvaća starozavjetna obećanja i svjedočanstva koja je Bog dao starim patrijarsima, ali u više smislu riječ se odnosi na “objavu milosti kako se pokazala u Kristu” (Isto, 2.9.2.). Calvin je isticao da tamo “gdje se tiče cijelog zakona, evanđelje se od njega razlikuje samo u jasnoći manifestacije” (Isto, 2.9.4.). Stoga, u biti, Stari i Novi zavjet predstavljaju jedinstvo, jer su oba otkrivenje evanđelja Isusa Krista. Novi, međutim, Krista objavljuje jasnije od Staroga.

Kao reakciju na protestantsku reformaciju, Rimokatolička crkva je na koncilu u Tridentu (1545.–1563.) redefinirala svoje stajalište, tvrdeći da je apostolska predaja obuhvaćala Sveto pismo i crkvenu predaju. Koncil je 1546. obznanio “Dekret o kanonskim spisima”, kojim potvrđuje da je evanđelje starih obećanja preko proroka u Svetome pismu obznanio Gospodin Isus Krist i da su ga po Njegovoj zapovijedi Njegovi apostoli propovijedali svakom stvorenju “kao izvor svake spasiteljske istine i uputa”. Međutim, “ova istina i upute sadržane su u pisanim knjigama i u nepisanim predajama”. Stoga Stari i Novi zavjet, kao i predaje koje se odnose na vjeru i upute, treba primiti i častiti s jednakim osjećajima pobožnosti i štovanja “kao da ih je ustima izrekao Krist. ili su diktirane po Svetome Duhu, a sačuvane su u Katoličkoj crkvi trajnim naslijeđem” (Denzinger, 244). Koncil je u dekret stavio popis svetih i kanonskih knjiga u koje je uključio takozvane apokrife, i proglasio anatemom svakoga tko ovaj popis ne prihvati u cjelosti.

Premda je Tridentski koncil odbacio prijedlog da se apostolska predaja smatra djelomično sadržanom u Pismu, a djelomično u nepisanoj predaji, slijedila je duga rasprava. Pitanje je bilo da li postoje dva izvora otkrivenja – Sveto pismo i predaja – ili se njih treba smatrati dvama tokovima jedne predaje – jedne pisane, a druge nepisane.

C. Doba razuma i prosjetiteljstva

Suvremena rasprava o otkrivenju i nadahnuću nastaje u doba razuma s pojavom racionalizma, suvremene znanosti i biblijske kritike. Ovi, i intelektualni pokreti kao što su deizam i prosvjetljenje, naveli su mnoge da postave pitanje potrebe ili čak nužnosti postojanja božanskog otkrivenja. Takvo je pitanje osporavalo i samu bit kršćanske vjere i posebno se istaknulo u oštroj kritici ili čak općem negiranju Biblije kao nadahnutog izvora i izvještaja otkrivenja. To je opet, zauzvrat, zahtijevalo dublje razmatranje stvarnosti i naravi otkrivenja onih koji su sačuvali temeljna kršćanska osvjedočenja.

Otkrića Nikole Kopernika (1473.–1543.), Galileo Galileja (1564.–1642.) i Johannesa Keplera (1571.–1630.) dovela su do definitnog prijelaza s geocentričnog na heliocentričan pogled sunčevog sustava. Kad su se na kraju znanstveni podaci za heliocentričano gledište pokazali neoborivima, u pitanje su došli božansko otkrivenje i nepogrešivost Biblije – za koju se smatralo da naučava geocentrično gledište. Druga znanstvena otkrića učinjena tijekom sedamnaestog i osamnaestog stoljeća, a posebno zakoni zemljine sile teže Isaaca Newtona (1642.– 1727.), poticala su mehaničko razumijevanje svemira. Gledano iz takve perspektive, natprirodno otkrivenje smatrano je nepotrebnim ili čak obmanjujućim, odnosno mitom ili varkom koju su pripremili religionisti. Zoru suvremene znanosti pratilo je pojavljivanje racionalizma u kojem je ljudski razum proglašen za kriterij istine. Ren¾ Descartes (1596.–1650.) je inicirao filozofsku revoluciju kada je 1637. objavio svoj aksiom “Cogito, ergo sum” (“Mislim, dakle postojim)” kao osnovno načelo sticanja prave spoznaje. Descartes, inače vjeran rimokatolik, nikada nije namjeravao nijekati potrebu za božanskim otkrivenjem, ali njegova filozofija morala je dovesti do postavljanja pitanje odnosa između razuma i otkrivenja.  Njegov mlađi suvremenik i obožavatelj Baruch Benedict de Spinoza (1632.–1677.) pošao je dalje od Descartesa time što je načinio oštru razliku između područja razuma i područja otkrivenja (pod kojim je svakako podrazumijevao Sveto pismo), proglasivši razum konačnim sucem onoga što se u Pismu može prihvatiti istinom. Spinoza je mnogo toga u Bibliji smatrao odbojnim razumu i ukazivao na ono što se njemu činilo neporecivim suprotnostima.

Nastanak suvremene biblijske kritike bio je često, kao u Spinozinom  slučaju, povezan s racionalističkim pristupom Bibliji i reduciranim pogledom na ulogu božanskog otkrivenja. Ovom razvitku su pridonijeli i drugi čimbenici. Vjerojatno je prvo obimno suvremeno djelo o biblijskoj kritici, Histoire critique du Vieux Testament, objavljeno 1678. i svom autoru, francuskom svećeniku Richard Simonu (1638.–1712.), donijelo naziv “oca biblijske kritike”. Simon je želio pokazati nedovoljnost Svetog pisma i kao posljedicu potrebu za ekleziastičkim autoritetom i predajom za njegovo pravilno tumačenje. No u ono vrijeme ni protestanti ni rimokatolici nisu mogli prihvatiti njegov kritički pristup Bibliji.

U Engleskoj je kritika deista bila odlučno usmjerena na ono što su smatrali moralnim nesavršenostima Biblije, posebno Starog zavjeta. Godine 1693. je Charles Blount (1654.–1693.) izdao zbirku predavanja i pisama, The Oracles of Reason (Riječi razuma). U njima Blount niječe bilo kakvu potrebu za posebno otkrivenom religijom. Deisti su se uglavnom složili da je razum dovoljan za prirodnu religiju i da pravo kršćasntvo nije ništa drugo do religija razuma. Misterije kršćanske religije, kao što su Trojstvo i Kristova pomiriteljska smrt, smatrane su kasnijim dodacima, a ne dijelom jednostavne izvorne kršćanske vjere. Mnoga od poznatih Bayleovih predavanja, koja je počeo održavati 1692. godine, razmatrala su predmet otkrivenja. Joseph Butler (1692.–1752.) je u djelu The Analog of Religion, Natural and Revealed, to the Constitution and Course of Nature, koje se pojavilo 1736. godine, oštro zastupao mišljenje da su mnoge zamjerke natprirodnom otkrivenju jednako važeće i za prirodnu religiju, budući da obje iznose neobjašnjive misterije. Butler je naglašavao potrebu za induktivnim pristupom pitanju božanskog otkrivenja, a nasuprot Blountu i drugim deistima, odbacio je nametanje bilo kakvih a priori uvjeta kojima bi božansko otkrivenje trebalo biti podložno.

Da bi izbjegli moralnu i povijesnu kritiku Biblije, niz znanstvenika u Britaniji tvrdilo je da je nadahnuće Biblije bilo ili djelimično ili stupnjevito. Smatralo se da teorija stupnjevitosti nadahnuća dopušta povijesne pogreške i moralne nesavršenosti u Pismu, dok ipak zadržava njegovu nadahnutost i autoritet u predmetima vjere i života. Međutim drugi, kao John Wesley (1703.–1791.) i Charles Simeon (1759.–1836.) odbacili su takav kompromis s racionalističkom teologijom i podržali potpuno nadahnuće i nepogrešivost Biblije.

Tijekom osamnaestog stoljeća, u doba prosvjetiteljstva, sukob oko potrebe i prirode božanskog otkrivenja i autoriteta te nadahnuća Biblije, potaknut deističkom literaturom u Engleskoj, odrazio se i na druge zemlje. Fran¸ois-Marie Voltair (1694.–1778.), temeljito upoznat s engleskim deistima i njihovim spisima, nikad nije odricao Božje postojanje, ali je bio jako kritički nastrojen prema svakoj religiji otkrivenja. U Njemačkoj su djela engleskih deista odigrala značajnu ulogu u pojavi više kritike u drugoj polovici stoljeća. Gotthold Ephraim Lessing (1729.–1781.), njemački pisac i dramatičar, objavio je između 1774. i 1778. sedam ulomaka ranije neobjavljene knjige Apology for or Defense of the Rational Worshippers of God Hermana Samuela Reimarusa (1694.–1768.). Ovi su ulomci sadržavali poznate deističke argumente protiv natprirodnog otkrivenja. Lessing je zastupao mišljenje da su povijesni zapisi, uključujući i biblijske izvještaje o čudima, mogli biti samo relativno točni i da se istine razuma ne mogu dokazati poviješću. Sam Lessing nije potpuno nijekao božansko otkrivenje, ali u svom djelu The Education of the Human Race, objavljenom 1780. godine, usporedio je otkrivenje s obrazovanjem. Kao što nam obrazovanje pomaže shvatiti stvari mnogo brže nego što bismo to sami mogli, tako nas otkrivenje uči istinama koje smo mogli otkriti svojim razumom. Kad ovaj razum bude usavršen, otkrivenje će postati suvišno.

D. Suvremeni razvoj

U posljednja dva stoljeća doktrina o otkrivenju i nadahnuću pojavila se kao vrlo važan predmet u teološkoj raspravi. Kršćani su suočeni s nikad prekinutom rijekom literature o ovim predmetima, ponekad mirnom, a ponekad uzburkanom. Očito je da vjera u božansko otkrivenje i nadahnuće, kao i u vjerodostojnost i autoritet Svetoga pisma, na razne način polako nestaje.

Kao reakciju na racionalistički pristup osamnaestog stoljeća, Friedrich Schleiermacher (1768.–1834.) ustvrdio je da je osnova kršćanske vjere osjećaj apsolutne ovisnosti o Bogu. Ideju otkrivenja definirao je kao “originalnost činjenice koja se nalazi u osnovi neke vjerske zajednice”, ali nije bio spreman prihvatiti njezino kognitivno djelovanje, jer “to bi otkrivenje učinilo izvornom i bitnom doktrinom” (Schleiermacher, 50). Za njega nadahnuće ima samo podređeno značenje. On je autoritet Svetoga pisma da formulira doktrinu jasno ograničio na Novi zavjet. Tako je vjersko iskustvo, a ne Sveto pismo, postalo kriterijem za prosuđivanje duhovne istine i vrijednosti. Fokus teologije sve više se pomicao od transcedentnog prema imanentnom.

Liberalna ili suvremena teologija devetnaestog stoljeća, svojim je antropocentričnim naglašavanjem često kombinirala snažno vjerovanje u čovjekov napredak sa stavom kritike prema takozvanom dogmatizmu i bibliolatriji. Prema ovoj teologiji Biblija se ne može izjednačiti s Božjom Riječi; ona samo sadrži Božje riječi. Biblija nije toliko otkrivena Božja Riječ koliko jedinstveni izvještaj vjerskih iskustava s Isusom Kristom kao vrhunskoj manifestaciji svjesnosti Boga ili najvišim moralnim primjerom.

Vjerovanje u ljudski napredak bilo je pojačano naglim napretkom znanosti i tehnologije. Kao rezultat spisa Charlesa Lyella (1797.–1875.) i Charlesa Darwina (1809.–1882.) teorije geološkog uniformitarijanizma i biološke evolucije potkopale su vjeru mnogih u vjerodostojnost izvještaja u Postanku o stvaranju, padu u grijeh i sveopćem potopu. Povjerenje u vjerodostojnost povijesti u Svetome pismu, točnost njegovog teksta i autorstvo mnogih knjiga u njemu dalje je bilo reducirano onim što se tvrdilo da su sigurni rezultati povijesne i književne kritike. Zagovornici kritičke metodologije, kojih su pretpostavke isključile natprirodna otkrivenja ili intervencije kao što su proricateljska proročanstva ili čuda, pročavali su Bibliju kao što bi proučavali svaku drugu knjigu, stavljajući je uz bok druge drevne literature.

 Reinterpretirani su koncepti otkrivenja i nadahnuća da se usklade s novom teologijom. Albrecht Ritschl (1822.–1889.) je u Njemačkoj definirao otkrivenje kao manifestaciju božanskog ideala za čovjeka u osobi Isusa iz Nazareta. J. Frederick Denison Maurice (1805.–1872) u Engleskoj vidio ga je kao neposredno otkrivanje Boga duši. Za Ernesta Troeltscha (1865.–1923.), vodećeg predstavnika škole povijesti religije i povijesno-kritičke metode, nijedno se božansko otkrivenje ne može smatrati apsolutnim zbog povijesne relativnosti svih događaja. Troeltsch je naglašavao da se povijesni podaci, uključujući i biblijske, moraju ocjenjivati prema načelu analogije, što znači da prošle događaje možemo prihvatiti kao vjerojatne samo ako su analogni današnjim događajima. Mjereni prema ovom načelu povijesne kritike, mnogi biblijski događaji kao što su Kristovo utjelovljenje, rođenje od djevice i uskrsnuće ne mogu se smatrati povijesnima.

Dva svjetska rata u prvoj polovici dvadesetog stoljeća uništili su sve snove o ljudskom napretku i ukazali na nedostatnost postojeće teologije s njezinim naglaskom na božansku imanentnost. Karl Barth (1886.–1968.) je potaknuo revolt protiv ove teologije. On i drugi teolozi kao što su Rudolf Bultmann (1884.–1976.) i Emil Brunner (1889.–1966.), isticali su transcedentnog Boga kao potpuno drugog. Barth je razvio teologiju Riječi, prema kojoj Bog svoje odlučne riječi govori u Isusu Kristu koji je jedini otkrivenje u pravome smislu. Sveto pismo i propovijedana riječ su samo svjedoci tog otkrivenja, ali nam se Bog u svojoj milosti obraća preko njih.

Premda su neoortodoksi teolozi učinili otkrivenje središtem svoje teologije, smatrali su Sveto pismo samo slabašnim ljudskim svjedokom ovog otkrivenja. Kao njihovi liberalni prethodnici, oni su podržavali povijesno-kritičku metodu kao bitnu za proučavanje i tumačenje Pisma, i odbacivali ili reinterpretirali koncepte kao što su autoritet Biblije, nadahnuće i istina. Brunner je učio da se istina sastoji u jednom susretu Ja-Ti, a ne u određenim izjavama.

Suočeni s pozivom na radikalnu obnovu i promjenu u razumijevanju otkrivenja i nadahnuća, mnogi su se znanstvenici u raznim vjerskim zajednicama pozvali na učenje samog Svetog pisma, tvrdeći da koncept otkrivenja uključuje sve oblike natprirodne manifestacije i komunikacije koje nalazimo u Bibliji, čak i božanska djela i riječi. Ovo je gledište naširoko prikazao Carl F. H. Henry (1913.–  ) u svom obimnom djelu God, Revelation, and Authority (šest svezaka, 1976.–1983.). Evangelički teolozi dvadesetog stoljeća općenito su očuvali potpuno, verbalno nadahnuće i nepogrešivost Biblije, premda među njima nema jedinstvenog mišljenja o točnom značenje ovih izraza. Međutim niz evangeličkih znanstvenika, kao što je Clark H. Pinnock (1937.–   ), postali su sumnjičavi prema ovim konceptima.

Unatoč utjecaja suvremene liberalne teologije, biblijskog kriticizma i evolucijskih teorija, Rimokatolička crkva je u devetnaestom stoljeću zauzela vrlo konzervativno stajalište u odnosu na doktrinu otkrivenja i nadahnuća. Papine enciklike odbacile su modernističke stavove i podržale tradicionalna katolička gledišta kako su formulirana na koncilu u Tridentu. Međutim ovo se stajalište dramatično promijenilo u proteklih pola stoljeća. Otkad je Pio XII 1943. godine objavio encikliku Divino Afflante Spiritu, katolički znanstvenici su se naglo pojavili kao prethodnica kritičko-biblijske znanosti. To je dovelo do velike raznolikosti u teorijama u odnosu na otkrivenje i nadahnuće, kako je vidljivo iz djela Avery Dullesa, Models of Revelation (1983.). Tijekom svoje četvrte i posljednje sjednice, Drugi vatikanski koncil obznanio je dokument “Dogmatic Costitutium on Divine Revelation” (Dogmatska izjava o božanskom otkrivenju), ističući da se samoga Boga treba smatrati predmetom otkrivenja u Njegovim djelima i rječima koji su međusobno nerazdvojno povezani. “Najintimnija istina koju nam ovo otkrivenje daje o Bogu i spasenju čovjeka zrači iz Krista koji je sam posrednik i potpuni zbir Otkrivenja.” (Flannery, 751) Izjava je zadržala stav zauzet na tridentskom saboru da se “oboje, Sveto pismo i Predaja moraju prihvatiti i poštovati s jednakim osjećajima privrženosti i pobožnosti” (Isto, 755).

Neki se protestanti približavaju katoličkom stajalištu. Čak su i evangelički znanstvenici počeli naglašenije isticati potrebu za koncenzusom i autoritetom kršćanske predaje. Čini se da ovo neizostavno mora dovesti do ograničenja načela sola scriptura koje je mnogo stoljeća smatrano temeljnim načelom protestantizma.

E. Adventističko razumijevanje

Od svojih najranijih izdanja adventisti sedmog dana su potvrdili prihvaćanje Biblije kao nadahnute Božje Riječi. U malom traktatu pod naslovom A Word to the “Little Flock” (“Riječ upućena ‘malome stadu’”), izdanom 1847., James White je jezgrovito rekao: “Biblija je savršeno i potpuno otkrivenje. Ona je naše jedino pravilo vjere i života.” (str. 13) Međutim, niz godina u crkvenim izdanjima rijetko se moglo naći bilo kakvu širu raspravu o otkrivenju i nadahnuću.

Služeći kao predsjednik Generalne konferencije, George Ide Butler (1834.–1918.) je 1874. u nizu članaka u časopisu Advent Review and Sabbath Herald iznio teoriju o stupnjevima nadahnuća. Ova ideja, premda je nakratko bila popularna, nije trajno prihvaćena među adventistima sedmog dana. Tako nije prihvaćen ni koncept o verbalnom ili mehaničkom nadahnuću. Premda su koncepti potpunog i misaonog nadahnuća bili široko prihvaćeni, Crkva nikad nije precizno formulirala doktrinu o nadahnuću kao ni doktrinu o otkrivenju. Međutim, tijekom više od stotinu godina adventisti su ponavljali i pažljivo obrađivali osvjedočenje što su ga imali njihovi pioniri u različitim izjavama o temeljnim vjerovanjima.

Posljednja izjava o temeljnim vjerovanjima, prihvaćena na Generalnoj konfrenciji adventista sedmog dana tijekom zasjedanja u Dallasu, u državi Teksas, 1980. godine, objavljuje da je jedan Bog – Otac, Sin i Sveti Duh – “beskonačan i nadmašuje ljudsku moć poimanja, ali je poznat ljudima jer im se s­m otkrio" (br. 2). Ovo samootkrivenje Božanstva našlo je najpotpuniji izraz u utjelovljenju Sina, Riječi koja je postala tijelom. “Preko Njega je sve stvoreno, preko Njega se otkrio Božji karakter, preko Njega je objavljeno djelo spasenja čovječanstva i On će suditi svijetu." (br. 4).

No Božje otkrivenje se prenosi svijetu preko Svetoga pisma, pod prosvjetljenjem Svetoga Duha i naviještanjem Crkve. Prvo od temeljnih vjerovanja ovo sažima riječima: “Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta pisana je Božja Riječ, dana božanskim nadahnućem preko Božjih svetih ljudi koji su govorili i pisali pokrenuti Svetim Duhom. U toj Riječi Bog je čovjeku povjerio znanje neophodno za spasenje. Sveto pismo je nepogrešiva objava Božje volje. To je Pismo mjerilo karaktera, provjera iskustva, autoritativna objava doktrine i vjerodostojan izvještaj o Božjim djelima u prošlosti."

VII. Komentari Ellen G. White

A. Uvod

Premda Ellen White ne tvrdi da je teologinja, njezini spisi pokazuju duboki teološki uvid. Ovo je svakako istina u slučaju predmeta kao što su otkrivenje, nadahnuće i Sveto pismo. O ovim predmetima ona uči u svim svojim spisima, ali najopširniju raspravu nalazimo u drugoj njihovoj polovici, od oko 1880. do 1915. Njezina najveća i trajna briga jest uzdići Krista kao vrhunsko Božje otkrivenje i pozivati čitatelje da prihvate Sveto pismo kao nadahnutu, nepogrešivu i autoritativnu Božju Riječ. Ona uzdiže Bibliju kao otkrivenje Božjeg karaktera, pouzdani izvještaj o Božjem postupanju s čovječanstvom i nepogrešivo mjerilo vjere i nauka.

B. Otkrivenje

Prema Ellen White prava spoznaja o Bogu je bitna kao osnova “svakog pravog odgoja i svake prave službe”, kako “za ovaj [tako] i za vječni život”; stoga “ga moramo upoznati onako kako nam se On otkriva” (Put u bolji život, str. 256). Ona priznaje da se Bog otkrio na mnogo različitih načina. Ona govori o živome Bogu “kako je otkriven u svojoj Riječi, u Kristu i stvaralačkim djelima” (Velika borba, str. 501). To ne znači da različita otkrivenja smatra jednako jasnima ili dostatnima.

Ellen White često piše o Božjem otkrivenju u Njegovim stvaralačkim djelima. Poglavlje s naslovom “Bog u prirodi” ona počinje s ovom potvrdom: “Na svemu što je stvoreno vidi se otisak Božanstva. Priroda svjedoči o Bogu. Prijemljiv um, doveden u vezu s čudesima i tajnama svemira, mora prepoznati djelovanje beskonačne sile.” (Odgoj, str. 89) U sličnom tonu iznosi da je Bog “povezao naša srca sa sobom bezbrojnim znamenjem na nebu i na Zemlji. Trudio se da nam se otkrije preko čuda prirode i preko najdubljih i najnježnijih zemaljskih veza koje ljudsko srce može spoznati.” A zatim dodaje ozbiljnu misao: “Ali sve to nam samo donekle otkriva Njegovu ljubav.” (Koraci prema Kristu, str. 9)

Premda često na vrlo uzvišen način govori o otkrivenju Božje ljubavi, mudrosti i snage u prirodi, Elen White ističe da samo po sebi ovo otkrivenje može navesti ljude na idolopoklonstvo ili skepticizam, umjesto na poznavanje i štovanje jedinog pravog Boga. Ovo pripisuje činjenici da je grijeh prouzrokovao dvije velike promjene, jednu u odnosu ljudskog roda prema Bogu, a drugu u prirodi. S jedne strane ljudska bića, zbog grijeha odvojena od Boga, “više ne mogu razaznati Božji karakter u djelima Njegovih ruku”, a s druge priroda, upropaštena prokletstvom grijeha, “može dati samo nesavršeno svjedočanstvo o Stvoritelju. Ona ne može u punoj savršenosti otkriti Njegov karakter” (8T 256). Stoga, u svojoj mudrosti ljudi “od Njegovih stvaralačkih djela mogu steći samo nesavršenu spoznaju o Njemu; ali ova spoznaja… navodi ljude da postanu idolopoklonici. U svojoj sljepoći uzvisuju prirodu i prirodne zakone iznad Božje naravi” (Isto, 257).

Ljudskim bićima s umovima zamračenim grijehom i srcem otuđenim od Boga potrebno je osobno otkrivenje Božjeg karaktera. Ovu je potrebu Bog zadovoljio u Isusu Kristu. “Kao osobno biće, Bog se otkrio u svome Sinu”, jer “Bog je vidio da je potrebno jasnije otkrivenje od prirode, da prikaže svoju osobnost i svoj karakter” (Isto, 265). Ovo je otkrivenje dovoljno, jer “sve što čovjek treba znati ili može znati o Bogu, otkriveno je u životu i karakteru Njegova Sina” (Isto, 286), tvrdi Ellen White, navodeći Ivan 1,18. Ona u svojim spisima dosljedno naglašava Krista kao dostatno otkrivenje Božjeg karaktera i osobnosti. Ovo otkrivenje Božje ljubavi čovjeku u Isusu Kristu ima svoje središte u “križu. Jezik je nemoćan da iskaže njegovo puno značenje, pero ga ne može opisati, ljudski um ne može shvatiti” (Isto, 287; Put u bolji život, str. 265).

Dok spisi Ellen White snažno ističu Krista kao vrhunsko Božje otkrivenje, ona istodobno podržava otkrivenje dano patrijarsima, prorocima i apostolima, i preko njih drugima. Ona jasno prepoznaje Sveto pismo kao bitan dio božanskog otkrivenja. U članku pod naslovom “Christ Revealed the Father” (“Krist je otkrio Oca”) ona piše: “Isus je spoznaju o Bogu prenio patrijarsima, prorocima i apostolima. Otkrivenja Starog zavjeta bila su nedvosmisleno otvaranje evanđelja, otkrivanje nakane i volje beskonačnoga Oca.” (RH, 7. siječnja 1890) Za Ellen White božansko otkrivenje je vrlo sažet koncept, kao što se to vidi, na primjer, iz ovog ulomka:

“Stari zavjet osvjetljava Novi, a Novi osvjetljava Stari. Svaki od njih je otkrivenje Božje slave u Kristu. Krist, objavljen patrijarsima, slikovito prikazan u prinašanju žrtava, portretiran u Zakonu i otkriven po prorocima, bogatstvo je Staroga zavjeta. Kristov život, Njegova smrt i uskrsnuće; Krist kako je objavljen Svetim Duhom, blago je Novoga. Oba, Stari i Novi zavjet, iznose istinu koja će ozbiljnom istraživaču stalno otkrivati nove dubine značenja.” (CT 462)

Pozivajući se na biblijski izvještaj, Ellen White je tijesno povezala proročki dar kojim su bili obdareni patrijarsi i proroci s viđenjima i snovima. Komentirajući drski napad Mirjam i Arona na Mojsija, ona je napisala: “Njihov proročki dar nije bio osporavan, i Bog im je možda govorio u viđenjima i snovima. Ali Mojsije, kojeg je Bog proglasio: ‘Od svih u kući mojoj najvjerniji je on’, imao je bliskiji odnos.” (Patrijarsi i proroci, str. 317) Ona nije pokušavala detaljnije objasniti proces božanskog otkrivenja putem snova i viđenja, ali je naglasila činjenicu da su se proročki snovi razlikovali od običnih snova, kao i od Sotonom nadahnutih snova i viđenja. Pisala je da su “snovi od Gospodina u Božjoj riječi klasificirani s viđenjima i da su stvarno plod duha proroštva kao i viđenja. Takvi snovi, uzimajući u obzir osobe koje ih imaju i okolnosti pod kojima su dani, sadrže vlastite dokaze o svojoj vjerodostojnosti.” (1T 569.570)

C. Sveto pismo i nadahnuće

Njezino naglašavanje da je Krist autor i kulminacija božanskog otkrivenja ne navodi Ellen White da niječe ili umanjuje vrlo važnu ulogu Svetog pisma kao otkrivenja od Boga. Za nju je “cijela Biblija otkrivenje Božje slave u Kristu” (8T 319). Oni koji su iz vlastitog iskustva vidjeli, čuli i osjetili Kristovu silu, mogu posvjedočiti: “Bila mi je potrebna pomoć i našao sam je u Isusu. Svaka je potreba bila zadovoljena, glad moje duše utišana; Biblija je za mene otkrivenje Krista… Vjerujem u Bibliju jer sam ustanovila da je Božji glas mojoj duši.” (Isto, 321; usp. Koraci prema Kristu, str. 117.118)

Ona vidi značajnu analogiju između Kristova utjelovljenja, vječne Riječi i upisivanja Božje Riječi u Bibliju. U vrlo iscrpnom uvodu svoje knjige Velika borba između Krista i Sotone ona izjavljuje: “Ali Biblija je, s istinama od Boga danim a izrečena ljudskim jezikom, sjedinjenje božanskog i ljudskog. Takva je zajednica postojala u Kristovoj naravi, jer On je bio Sin Božji i Sin Čovječji. Stoga se za Bibliju može reći isto što i za Krista: ‘I riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.’ (Iv 1,14).” (Velika borba, str. 7.8; usp. 5T 746-749)

Dok je time priznala da su Pisma ljudska i božanska, ona odlučno odbacuje bilo kakvu teoriju o djelomičnom nadahnuću ili stupnjevima nadahnuća. Neke su vođe Crkve 1880-tih tvrdile da su neki dijelovi Biblije bili božanski nadahnuti, dok su drugi predstavljali samo ljudske misli. Ellen White je na ove ideje odgovorila osobnim pismima i u tisku. U po značenju vrlo dubokom poglavlju “Tajne Biblije kao dokaz njezina nadahnuća” (5T 698-711), ona poduže raspravlja o teškoćama i tajnama Pisma koje ljudskim razumom nije moguće potpuno riješiti ili shvatiti. Ona je svjesna da “su teškoće u Pismu isticali skeptici kao dokaz protiv Biblije”, ali tvrdi da, nasuprot tome, “one predstavljaju snažan dokaz o njezinom božanskom nadahnuću”. Dok Biblija s jedne strane “otkriva istinu s jednostavnošću i savršenim prilagođavanjem potrebama i težnjama ljudskog srca”, s druge “iza ovih istina, tako lako shvatljivih, leže tajne koje skrivaju Njegovu slavu – tajne koje nadmašuju snagu uma u njegovom istraživanju, ali nadahnjuju vjerom i pobožnošću iskrena tražitelja istine. Što više istražuje Bibliju, to je dublje osvjedočen da je ona riječ živoga Boga i ljudski se razum klanja pred veličanstvom božanskog otkrivenja.” (Isto, 700)

Na posljednjim stranicama ovog poglavlja ona upozorava protiv “gledišta u odnosu na nadahnuće Biblije, koja nemaju odobrenje Svetoga Duha ili Božje riječi”. Ona tvrdi da “kad ljudi, sputani ljudskim slabostima… počnu optuživati Božju riječ i prosuđivati što je božansko a što ljudsko, onda rade bez Božjeg odobrenja” (Isto, 709). Ona ozbiljno poziva vjernike “da puste Božju riječ da stoji takva kakva jest. Neka se nikakva ljudska mudrost ne usudi umanjiti snagu ijedne izjave Pisma” (Isto, 711).

Zajednica između božanskog i ljudskog u Svetom pismu je posljedica djelovanja Svetog Duha na izabrane ljude. Prema Ellen White: “Beskonačni je svojim Svetim Duhom prosvijetlio umove i srca svojih slugu. On im je dao snove i viđenja, simbole i slike, a oni kojima je istina bila tako otkrivena sami su misao izrazili ljudskim jezikom.” (Velika borba, str. 7) Na drugome mjestu ona potpunije objašnjava: “Nisu nadahnute riječi Biblije, nego su ljudi bili nadahnuti. Nadahnuće ne djeluje na čovjekove riječi ili na njegovo izražavanje već na samoga čovjeka koji je pod utjecajem Svetoga Duha prožet mislima. No riječi poprimaju utjecaj čovjekova uma. Božanski se um utiskuje. Božanski um i volja se povezuju s ljudskim umom i voljom; tako čovjekova kazivanja postaju Božje riječi.” (1SM 21) Sveti Duh ne prelazi preko osobnosti različitih pisaca. Naprotiv, “biblijske knjige pokazuju veliku stilsku raznovrsnost kao i raznolikost iznijetih predmeta. Razni pisci služili su se različitim izrazima pa je često jedan pisac istu istinu prikazao bolje od drugoga.” (Velika borba, str. 8) Budući da “Biblija nama nije dana nekim veličanstvenim nadljudskim jezikom” već "jezikom ljudi", njezin je jezik podložan ljudskom nesavršenstvu. Ona naglašeno tvrdi da “je Biblija dana za praktičnu svrhu” i da “Bog nije sebe stavio na probu u riječima, logici i retorici Biblije” (1SM 20.21). Ona čak priznaje mogućnost ili vjerojatnost da su neke pogreške mogle proisteći iz prepisivanja i prevođenja Biblije (Isto, 16).

No sve ovo nije razlog ni za koga da prosuđuje o Pismu. Ellen White često ponavlja ozbiljna upozorenja na porazne posljedice kritiziranja Biblije, kao što je ovo: ”Djelo ‘više kritike’ u seciranju, nagađanju i rekonstruiranju razara vjeru u Bibliju kao božansko otkrivenje. Ono Božjoj Riječi otima snagu da nadzire, uzdiže i nadahnjuje ljudske živote.” (AA 474)

Kako ona vidi, jedna od najvažnijih posljedica nadahnuća je činjenica da su nadahnuti pisci bili savršeno istiniti u onome što su pisali. Ovo je Ellen White naglasila u članku “Biblijske biografije”, prvotno objavljenom 1876. (ST, 24. veljače), a kasnije u trajnijem obliku (4T 9-15; Iz Riznice svjedočanstava, sv. 1, str. 289-295). Dok su kritičari Biblije tvrdili da mnogi povijesni izvještaji u Svetom pismu ne mogu biti primljeni kao istinska povijest, Ellen White je naglašeno tvrdila: “Biografije sadržane u Bibliji su autentične povijesti stvarnih ljudi. Od Adama pa preko narednih naraštaja sve do vremena apostola imamo jednostavn i neiskrivljen izvještaj o onome što se stvarno odigralo i stvarna iskustva postojećih osoba.” Komentirajući činjenicu da su stranice svete povijesti zamagljene izvještajem o ljudskim slabostima i pogreškama, ona objašnjava: “Božji pisci su pisali po nalogu Svetoga Duha i nisu imali kontrolu nad svojim radom. Oni su iznosili doslovnu istinu i otkrivali nemile i ružne činjenice iz razloga koje naš ograničeni razum ne može potpuno shvatiti.” Za nju je ova istinitost “jedan od najboljih dokaza autentičnosti Pisma” (Isto, 9; 1R, str. 290)

No nadahnuće Pisma se ne pokazuje samo u istinitom izvještavanju o ljudskim grijesima i buntovnosti, već i u čudesnim otkrivenjima božanskog milosrđa i praštanja. “Biblijska povijest jača obeshrabrena srca ispunjavajući ih nadom u božansku milost… Nadahnute riječi donose utjehu i radost zabludjeloj duši.” (Isto, 15; 1R, str. 295) Prema Ellen White “najveći dokaz božanskog porijekla Biblije” je preobražavajuća snaga uma i srca kad “razmišljamo o velikim temama Božje Riječi”. “Ova je promjena sama po sebi čudo nad čudima. Promjena nastala Riječju jedna je od najdubljih tajni Riječi. Mi je ne možemo shvatiti; možemo samo vjerovati, kao što je obojavljeno u Pismu, da je ‘Krist u vama, nada slave’. Kološanima 1,27.” (Odgoj, str. 155)

U svim svojim spisima Ellen White je naglašavala važnost osobnog proučavanja Biblija. “Biblija je Božji glas koji nama govori, isto onako kao da ga čujemo svojim ušima”, pa stoga čitanje Svetog pisma i razmišljanje o njemu treba “smatrati prijemom kod Beskonačnoga” (ST, 4. travnja 1906). U poglavlju pod naslovom  “Sveto pismo kao zaštita” (Velika borba, str. 510-518), ona je izjavila da je prva “i najveća dužnost svakog razumnog bića da nauči iz Svetog pisma što je istina” (str. 514). Njoj je bilo veoma stalo do toga da kršćani ne budu prevareni lažnim učenjima koja potkopavaju njihovo povjerenje u Sveto pismo. Pozivala je na to da proučavanju Svetoga Pisma pristupe "kritički i temeljito, uz krotkost i s iskrenom nakanom da spoznamo istinu kakva je u Isusu” (RH, 24. travnja 1888). Kao i protestantski reformatori smatrala je da je dužnost i prednost svih vjernika, bili učeni ili neuki, da sami proučavaju Sveto pismo. U članku “Bibliju trebaju svi razumjeti” tvrdila je da su “Biblija i duša stvoreni jedno za drugo i da posredstvom riječi i Svetoga Duha Bog utječe na srce”, dodajući da je “Biblija namijenjena svakome, svakom staležu, onima u svakom podneblju i dobi” (ST, 20. kolovoza 1894). Svi trebaju sami znati uvjete pod kojima je osigurano spasenje.

VIII. Literatura

Berkouwer, G. C. Holy Scripture, Studies in Dogmatics. Grand Rapids, Eerdmans, 1975.

Burtchaell, James T. Catholic Theories of Biblical Inspiration Since 1810: A Review and Critique. Cambridge, Cambridge University Press, 1969.

Carson, D. A. i John D. Woodbrigde, urednici. Scripture and Truth. Grand Rapids, Eerdmans, 1983.

Demarest, Bruce A. General Revelation: Historical Views and Contemporary Issues. Grand Rapids, Eerdmans, 1982.

Denzinger, Henry. The Sources of Catholic Dogma. London, Harder, 1957.

Dulles, Avery. Models of Revelation. Maryknoll, N. Y., Orbis Books, 1992.

– . Revelation Theology: A History. A Crossroad Book, New York, Seabury Press, 1969.

Flannery, Austin P., urednik. Documents of Vatican II. Grand Rapids, Eerdmans, 1975.

Forstman, H. Jackson. Word and Spirit: Calvin’s Doctrine of Biblical Authority. Stanford, California, Stanford University Press, 1962.

Greenslade, S. L., urednik. The Cambridge History of the Bible: The West From the Reformation to the Present Day. Cambridge, Cambridge University Press, 1963.

Henry, Carl F. H. God, Revelation, and Authority, 6 svezaka. Waco, Teksas, Word, 1976. –1983.

– , urednik. Revelation and the Bible: Contemporary Evangelical Thought. Grand Rapids, Baker, 1959.

Holbrook, Frank i Leo Van Dolson, urednici. Issues in Revelation and Inspiration. Adventist Theological Society Occasional Papers, sv. 1. Berrien Springs, Michigan: Adventist Theological Society Publications, 1992.

Latourelle, Ren¾. Theology of Revelation. New York, Alba House. 1966.

Marshall, I. Howard. Biblical Inspiration. Grand Rapids, Eerdmans, 1982.

McDonald, H. D. Ideas of Revelation: An Historical Study 1700 to 1860. London, Macmillan, 1959.

– . Theories of Revelation: An Historical Study 1860 to 1960. London: George Allen and Unwin, 1963.

Pache Ren¾. The Inspiration and Authority of Scripture. Chicago, Moody, 1969.

Polman, A. D. R. The Word of God According to St. Augustine. Grand Rapids, Eerdmans, 1961.

Ramm, Bernard. Special Revelation and the Word of God. Grand Rapids, Eerdmans, 1961.

Sanday, William. Inspiration. Bampton Lectures for 1893. London, Londmans, Green, and Co., 1893.

Schleiermacher, Friedrich. The Christian Faith. Urednici H. R. Mackintosh i J. S. Stewart. Edinburgh, T & T Clark, 1928.

Thompson, Alden. Inspiration: Hard Questions, Honest Answers. Hagerstown, Md., Review and Herald, 1991.

Trembath, Kern R. Evangelical Theories of Biblical Inspiration; A Review and Proposal. New York, Oxford University Press, 1987.

Van Bemmelen, Peter M. Issues in Biblical Inspiration: Sanday and Warfield. Berrien Springs, Michigan, Andrews University Press, 1988.

Warfield, Benjamin B. The inspiration and Authority of the Bible. Philadelphia, Presbyterian and Reformed Pub. Co., 1948.

Weeks, Noel. The Sufficiency of Scripture. Edinburgh, Banner and Truth Trust, 1988.

Wenham, John. Christ and the Bible. London, Tyndale, 1972; Downers Grove, Ill., InterVarsity, 1973.

Whitaker, William. A Disputation on Holy Scripture. Parker Society, Cambridge, Cambridge University Press, 1849.

< Predgovor

Sadržaj

2. Poglavlje >