< 1. Poglavlje

Sadržaj

3. Poglavlje >

Tumačenje Biblije

Richard M. Davidson

Uvod

Bog je otkrio sebe i svoju volju svojim prorocima u posebnim izjavama istine i svojim je Svetim Duhom nadahnuo biblijske pisce da zapišu božanska otkrivenja kao pouzdanu i autoritativnu Božju Riječ. Duh također osvjetljava um onih koji nastoje razumjeti i protumačiti božanska otkrivenja.

Potreba za tumačenjem Pisma nastaje zbog ograničenosti ljudskog uma nasuprot beskonačnog Boga koji otkriva sebe i zbog zamračenosti tog uma grijehom. Potreba za procesom tumačenja postoji i zato što smo od biblijskih pisaca odvojeni vremenom, udaljenosti, jezikom i kulturom.

Proučavanje osnovnih načela i proceduru vjernog i pravilnog tumačenja Pisma nazivamo biblijska hermeneutika. Njezina je zadaća razumjeti što su pisci i božanski Autor Pisma namjeravali iznijeti i kako prenijeti i primijeniti biblijsku vijest na suvremeno čovječanstvo.

Konačni cilj tumačenja Pisma je izvršiti praktičnu primjenu svakog ulomka na čovjekov osobni život. Tumač mora nastojati da razumije kako osobno primijeniti svaki ulomak. Sveto pismo u biti treba čitati i prihvatiti kao da je osobno upućeno tumaču. Ono je Božja živa i aktivna Riječ za dušu.

Ovo poglavlje prvo prikazuje temeljna načela i posebne smjernice za tumačenje Biblije, kojima slijedi kratka povijest biblijske hermeneutike.

I. Tumačenje Božje Riječi

A. Otkrivenje–nadahnuće–prosvjetljenje.

B. Potreba za tumačenjem

C. Hermeneutika: definicija i okvir

II. Temeljna načela za tumačenje Biblije

A. Biblija i samo Biblija

1. Primat Biblije

2. Dostatnost Svetog pisma

B. Cjelovitost Svetog pisma

1. Nerazdvojna zajednica božanskog i ljudskog

2. Biblija ne samo sadrži Božju Riječ; ona je isto što i Božja Riječ

C. Analogija Svetog pisma

1. “Sveto pismo svoj vlastiti tumač”

2. Dosljednost Pisma

3. Jasnoća Pisma

D. “Duhovno valja po Duhu prosuđivati”

1. Uloga Svetog Duha

2. Duhovni život tumača

III. Posebne smjernice za tumačenje Pisma

A. Tekst i prijevod

1. Proučavanje teksta

2. Prijevodi i izdanja

B. Povijesni kontekst

1. Biblija kao pouzdana povijest

2. Pitanja uvoda

3. Povijesna pozadina

4. Prividna neslaganja s nalazima svjetovne povijesti

5. Prividna neslaganja u paralelnim biblijskim izvještajima

C. Književna analiza

1. Granice ulomka

2. Književne vrste

3. Književna struktura

D. Analiza redak po redak

1. Gramatika i sintaksa

2. Proučavanje riječi

E. Teološka analiza

1. Metode teološkog proučavanja

2. Problematični teološki ulomci

3. Pisma ukazuju na ono što je iza njih

F. Suvremena primjena

1. Pismo kao most između kulture i vremena

2. Biblijski kontrolni elementi za određivanje trajnosti

3. Personalizacija Pisma

IV. Povijest biblijske hermeneutike

A. Hermeneutika untutar same Biblije

B. Rana židovska biblijska hermeneutika

1. Egzegeza književnika prije 70. godine po Kristu

2. Kasnije rabinsko tumačenje

3. Predaja izvanbiblijskih književnika – Kumran

4. Predaja izvanbiblijskih pisaca – Filo Aleksandrijski

C. Ranokršćanska hermeneutika

1. Rani kršćanski oci

2. Aleksandrijska hermeneutika

3. Antiohijska hermeneutika

D. Srednjovjekovna hermeneutika

E. Hermeneutika reformacije i povijesno-gramatička metoda

F. Hermeneutika prosvjetiteljstva i povijesno-kritička metoda

1. Povijesni razvoj

2. Pretpostavke povijesne kritike

3. Procedure povijesne kritike

4. Drugi kritički pristupi

G. Usporedba dviju hermeneutičkih metoda

H. Biblijski utemeljena hermeneutika u adventnom pokretu

V. Komentari Ellen G. White

A. Tumačenje Biblije

B. Uloga Svetoga Duha u tumačenju Biblije

C. Posebne smjernice za tumačenje Biblije

1. Tekst i prijevod

2. Povijesni kontekst

3. Književna analiza

4. Analiza redak po redak

5. Teološka analiza

6. Tipologija, simbolizam i prispodobe

7. Suvremena primjena

D. Povijest tumačenja Biblije

1. Hermeneutika rabina

2. Srednjevjekovna hermeneutika

3. Hermeneutika reformacije

4. Viša kritika

5. Hermeneutika milerita

VI. Literatura

I. Tumačenje Božje Riječi

A. Otkrivenje–nadahnuće–prosvjetljenje.

Učenje o otkrivenju-nadahnuću je osnova za cjelokupni predmet tumačenja Biblije (vidi Otkrivenje/nadahnuće, posebno IV i V). Prema biblijskom izvještaju Bog je otkrio sebe i svoju volju u posebnim izjavama istine svojim prorocima (Heb 1,1). Nadahnućem Duha osposobio je svoje proroke da prenesu božansko otkrivenje kao pouzdanu i autoritativnu Božju Riječ (2 Tim 3,15.16; 2 Pt 1,19-21). Obećao je da će isti Duh koji je nadahnuo proroke, prosvijetliti um onih koji nastoje razumjeti značenje božanskog otkrivenja (Iv 14,26; 1 Kor 2,10-14).

B. Potreba za tumačenjem

Biblijska vijest nije ni skrivena ni opskurna; njoj nije potreban neki ezoterični vanjski ključ da otljuča njezine tajne. Bog je dao Pismo kao otkrivenje cijelom ljudskom rodu. Međutim, ograničena ljudska bića nisu u stanju na svoju ruku shvatiti um Beskonačnoga (Job 11,7-9; Iz 55,8.9. Prop 3,11; Rim 11,33,34). Osim toga grijeh je zamračio, pa čak i oslijepio umove ljudskih bića (Rim 1,21; Ef 4,18; Iv 9,29-41), tako ona sama po sebi nisu sposobna ispravno protumačiti Božju Riječ. Zbog ljudskog problema shvaćanja Bog je u Svetom pismu pripremio ključ za objašnjenje njezina značenja i dao Svetoga Duha da vodi u biblijsku istinu (Iv 16,13). Nakon svog uskrsnuća, na putu za Emaus, sam Isus je protumačio (diermeneuo) “što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Lk 24,27).

Već su u Starom zavjetu svećenici i leviti bili odgovorni za iznošenje Božje Riječi narodu (Lev 10,11; Pnz 33,10; Mal 2,7) i za tumačenje Božjeg zakona u različitim situacijama (Pnz17, 8-11; Ez 44,23.24). U doba Ezre i Nehemije leviti su čitali iz knjige Božjeg zakona “i razlagahu smisao, da narod može razumjeti što se čita” (Neh 8,8). Ovo je zahtijevalo prijevod s hebrejskog na mnogo poznatiji aramejski i objašnjavanje značenja izgnanicima koji su se nedavno vratili.

Novi zavjet jasno svjedoči da je tumačenje Pisma zadaća cijele Crkve i da nije ograničena na nekolicinu specijalista (vidi Dj 17,11; Ef 3,18.19; 5.10.17). Filip je etiopskom dvoraninu tumačio značenje Izaije 53 (Dj 8,30.31). Apostol Pavao upućuje Timoteja da “valjano propovijeda istinu” (orthotomeo, “ispravno reže”, DF) ili “pravo upravlja” riječju istine (2 Tim 2,15 – ŠA). U 2. Korinćanima 2,17 Pavao potvrđuje da nije kao mnogi koji “trguju riječju Božjom”. Grčka riječ ovdje je kapeleuo, “trgovati”, kojom aludira na pokućare koji su se u prodaji služili različitim trikovima. Prisutnost onih koji iskrivljuju Riječ ili njome trguju pokazuje potrebu za pažljivim tumačenjem.

Potreba za tumačenjem Pisma danas je još veća s obzirom na odvojenost u vremenu, prostoru i kulturi od biblijskih pisaca. Biblijski kanon je zaokružen prije gotovo dvije tisuće godina. Većina nas smo i geografski odvojeni od mjesta na kojemu je pisano Sveto pismo. Čak i današnji stanovnici Bliskog istoka žive u sasvim drukčijoj kulturi od one u biblijska vremena.

Različiti jezici – hebrejski, aramejski i grčki – zahtijevaju prijevod i tumačenje. Različiti društveni običaji; različite građanske, vojne i političke institucije, različiti gospodarski i tehnološki uvjeti; drukčiji načini razmišljanja – sve to i mnogo više toga zahtijeva primjenu procesa hermeneutike.

C. Hermeneutika: definicija i okvir

Grčka riječ prevedena “protumači” u Luki 24,27 je diermeneuo (dia + hermeneuo), srodna riječi “hermeneutika”. Hermenutika je znanost tumačenja. Biblijska hermeneutika je proučavanje osnovnih načela i postupaka za vjerno i točno tumačenje Božje Riječi. Iz biblijskih podataka možemo odrediti tri glavne zadaće biblijske hermeneutike: (1) razumjeti što su pisci Svetog pisma namjeravali prenijeti svojim slušateljima ili čitateljima (vidi Dj 2,25-31); (2) shvatiti što je božanski Autor namjeravao iznijeti pomoću riječi iz Pisma koje pisac ili njegovi suvremenici nisu uvijek potpuno razumjeli (1 Pt 1,10-12) i (3) naučiti kako prenijeti i primijeniti oblik i sadržaj biblijske vijesti na ljudska bića danas (vidi Mt 5,17-48; 1 Pt 1,15.16).

II. Temeljna načela za tumačenje Biblije

A. Biblija i samo Biblija

Temeljno načelo koje postavlja samo Pismo o sebi jeste da je samo Biblija (sola scriptura) konačno mjerilo istine. Klasični tekst koji sadrži ovo temeljno načelo je Izaija 8,20: “Uza Zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati.” Dvije hebrejske riječi torah (zakon) i t^ecudah (svjedočanstvo) ukazuju na dva izvorišta autoriteta u Izaijino doba. Danas su to Sveta pisma: Pentateuh (Petoknjižje) i svjedočanstvo proroka o ranije otkrivenoj Božjoj volji u Tori. Isus je ovu dvojaku podjelu starozavjetnih Pisama obilježio sličnim riječima kad je spomenuo “Zakon i proroke” (Mt 5,17). Novi zavjet dodaje autoritativno otkrivenje dano po Isusu i Njegovim apostolskim svjedocima (vidi Ef 2,10; 3,5).

1. Primat Biblije

Izaija je upozorio otpali Izrael da tražeći savjet spiritističkih medija ne okreće leđa autoritetu zakona i proroka (Iz 8,19). U novozavjetna vremena su drugi izvori autoriteta prijetili da prisvoje vrhunski autoritet biblijskog otkrivenja. Jedan od njih je bio predaja. No Isus je jasno pokazao da je Pismo iznad predaje (Mt 15,3.6). Pavao je otvoreno odbacio predaju i ljudsku filozofiju kao konačno mjerilo istine za kršćanina (Kol 2,8). Jednako je tako odbacio ljudsku “spoznaju” (grčki gnosis) kao konačni autoritet (1 Tim 6,20).

Pravilno razumljena, priroda je u skladu s Božjim pisanim otkrivenjem u Pismu (vidi Ps 19,2-7, otkrivenje Boga u prirodi; i rr. 8-12, otkrivenje Gospodina u Pismu), ali kao ograničen i nesavršen izvor spoznaje o Bogu i stvarnosti mora biti podložna konačnom autoritetu Pisma i njegovom tumačenju (Rim 2,14-16). Pisci Starog i Novog zavjeta ističu da je od pada u grijeh priroda postala iskvarena (Post 3,17.18; Rim 8,20.21) i više savršeno ne odražava istinu.

Mentalne i emocionalne sposobnosti ljudskih bića su također padom u grijeh postale iskvarene; no i prije pada nije bilo mudro pouzdati se odvojeno od Božje Riječi ni u ljudski razum ni u iskustvo. Eva je pala zato što je pouzdanje u svoj razum i osjećaje stavila iznad Božje riječi (Post 3,1-6). Najmudriji čovjek u povijesti dobro je zamijetio: “Neki se put čovjeku učini prav, a na koncu vodi k smrti.” (Izr 14,12; vidi Grijeh, V. A.).

2. Dostatnost Svetog pisma

Iz načela sola scriptura izvodimo zaključak o dostatnosti Pisma. Biblija stoji sama kao nepogrešivi vodič k istini; dostatna je da čovjeka učini mudrim za spasenje (2 Tim 3,15). Ona je mjerilo kojim se mora ispitati svaka doktrina i iskustvo (Iz 8,20; Iv 17,17; 2 Tim 3,16.17; Heb 4,12). Tako Pismo pruža okvir, božansku perspektivu, temeljna načela za svaku granu spoznaje i iskustva. Sva ostala spoznaja, iskustvo ili otkrivenje moraju se zasnivati na njemu i ostati vjerni apsolutno dostatnom temelju Pisma.

Ovo je potvrdila i lozinka Reformacije, sola scriptura – Biblija i samo Biblija kao konačno mjerilo istine. Ovim nepogrešivim mjerilom moramo ispitati sve druge izvore spoznaje. Prikladna reakcija čovjeka mora biti savršeno pokoravanje vrhunskom autoritetu Božje Riječi (Iz 66,2).

B. Cjelovitost Svetog pisma

Drugo opće načelo biblijskog tumačenja jest cjelovitost Svetog pisma (tota scriptura). Nije dovoljno potvrditi primat Pisma. Oni koji su, kao Martin Luther, zahtijevali sola scriptura, ali nisu bili spremni prihvatiti Pisma u njihovoj cijelosti, završili su s “kanonom u kanonu”. Za Luthera je to značilo odbacivanje Jakovljeve knjige (kao “slamnate poslanice”) i preziranje drugih dijelova Pisma (kao da prikazuju put zakona a ne evanđelja).

Sveto pismo u 2. Timoteju 3,16.17 jasno svjedoči o sebi: “Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravdi, da čovjek Božji bude savršen – opremljen za svako djelo ljubavi.”

Svako Pismo – ne samo neki njegov dio – Bogom je nadahnuto. Ovo svakako uključuje cijeli Stari zavjet, kanonska Pisma apostolske crkve (vidi Lk 24,44.45; Iv 5,39; Rim 1,2; 3,2; 2 Pt 1,21). Ali za Pavla ono obuhvaća i novozavjetne svete spise. Pavlova uporaba riječi “Pismo” (graphe, “spisi”) u 1. Timoteju 5,18 ukazuje u tom smjeru. On uzima dva citata s riječima “Pismo veli”: jedan iz Ponovljenog zakona 25,4 i jedan od Isusovih riječi u Luki 10,7. Tako je riječ “Pismo” upotrijebio da označi Stari zavjet i Evanđelje po Luki. Petar svojom primjedbom da neki neuki ljudi “izvrću” Pavlove spise “kao i ostala Pisma” (2 Pt 3,15.16), stavlja apostolove spise u kategoriju Pisma. Tako se već u novozavjetna vremena Evanđelja i Pavlove poslanice smatrani “Pismom”.

Novi zavjet je apostolsko svjedočenje o Isusu i Njegovom ispunjenju starozavjetnih tipova i proročanstava. Isus je obećao poslati Svetoga Duha da podsjeti na ono što je učio (Iv 14,26). Pavao tvrdi da je “Tajna – Krist” “bila saopćena ljudima kako ju je sada Sveti Duh objavio njegovim svetim apostolima i prorocima” (Ef 3,4.5). Pavao sebe naziva apostolom (Rim 1,1; 1 Kor 1,1). On tvrdi da ima “Duha Božjega” (1 Kor 7,40), da piše “zapovijed Gospodnju” (1 Kor 14,37) i da propovijeda evanđelje koje nije ljudsko nego ga je njemu objavio sam Isus Krist (Gal 1,11-12). Novi zavjet, dakle, obuhvaća svjedočenje apostola, bilo izravno (2 Pt 1,16; 1 Iv 1,1-3) ili neizravno, preko bliskih suradnika kao što su Marko ili Luka (Dj 12,12-25; 15,366; Lk 1,1-3; 2 Tim 4,11; Filem 24), o Isusovom životu i službi.

Cjelokupno Pismo, Stari i Novi zavjet, nadahnuto je od Boga, doslovce Bogom nadahnuto (2 Tim 3,16). Radi se o slici božanskog “vjetra” ili Duha, koji silazi na proroka, tako da je Pismo proizvod božanskog stvaralačkog daha. Zato je ono potpuno autoritativno, “korisno za pouku, za karanje, za popravljanje u pravdi”.

1. Nerazdvojna zajednica božanskog i ljudskog

Usko vezano uz načelo tota scriptura jest nerazdvojna, nerazlučiva zajednica božanskog i ljudskog. Ključni biblijski tekst koji razjašnjava božansku narav Pisma u odnosu na ljudski element biblijskih pisaca je 2. Petrova 1,19-21: "Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnom mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima. Prije svega ovo znajte: nijedno proročanstvo sadržano u Pismu nije stvar samovoljnog tumačenja, jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja [thelema], nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti [phero] od Duha Svetoga.”

U ovim redcima razvijeno je nekoliko međusobno povezanih misli. Redak 19 podvlači pouzdanost Pisma: Ono je “potvrđena proročka riječ” (DF). U retku 20 saznajemo zašto je tako: Proroštvo nije stvar samovoljnog tumačenja. Kontekst prvenstveno ukazuje na proroka koji objavljuje vijest, koji u nju ne miješa svoje ideje, premda se tvrdnja može odnositi i na nenadahnutog tumača Pisma. Redak 21 ovo još bolje pojašnjava: proroštvo nije rezultat thelema – inicijative, impulsa, volje – ljudskog oruđa; proroci ne govore na svoju ruku. Mjesto toga, biblijski pisci su bili potaknuti, nošeni, čak i tjerani [phero] Svetim Duhom.

Ovaj ulomak jasno pokazuje da Pismo nije došlo izravno s neba, već se Bog poslužio ljudskim oruđima. Sveti Duh nije umanjio slobodu biblijskih pisaca, nije potisnu njihovu osobnost, nije poništio njihovu individualnost. Njihovi spisi su ponekad zahtijevali ljudsko istraživanje (Lk 1,1-3): ponekad su pisci iznosili osobna iskustva (Mojsije u Ponovljenom zakonu, Luka u Djelima, psalmisti); oni pokazuju raznolikost u stilu (zamijetimo razliku između Izaije i Ezekiela, Ivana i Pavla); često pružaju različite perspektive gledanja na istu istinu ili događaj (kao na pr. četiri Evanđelja). Pa ipak, kroz sve to nadahnjivanje misli Sveti Duh potiče biblijske pisce, vodi njihov um u izboru onoga što govore i pišu, tako da ono što iznose nije samo njihovo tumačenje, nego savršeno pouzdana Božja riječ, vrlo sigurna proročka riječ. Sveti Duh je prožeo misli ljudskih oruđa božanskom istinom i pomagao im u pisanju tako da su prikladnim riječima vjerno prenosili ono božansko što im je bilo otkriveno (1 Kor 2,10-13).

Ovaj prvi zaključak izveden iz načela tota scriptura, da su elementi ljudskog i božanskog nerazlučivo povezani, osnaženo je uspoređivanjem pisane i utjelovljene Božje Riječi. Budući da su Isus i Pismo nazvani “Riječ Božja” (Heb 4,12; Otk 19,13), prikladno je usporediti njihove božansko-ljudske naravi. Kao što je Isus, utjelovljena Božja Riječ, bio potpuno Bog i potpuno čovjek (Iv 1,1-13.14), tako je pisana Riječ nerazdvojno sjedinjenje božanskog i ljudskog.

2. Biblija ne samo sadrži Božju Riječ; ona je isto što i Božja Riječ

Druga posljedica načela cjelovitosti Pisma jest da je Biblija jednaka Božjoj Riječi; ona je ne samo sadrži. Svjedočanstvo Svetog pisma je bogato. U Starom zavjetu nalazimo oko 1600 puta četiri hebrejske riječi (u četiri različite fraze s malim varijacijama) koje jasno pokazuju da je govorio Bog: (1) “riječi [n^e' um] Jahvine”, oko 360 puta; (2) “tada Jahve reče”, oko 425 puta); (3) “i reče Bog [dibber]”, oko 420 puta i (4) “riječ [dabar] Gospodnja”, oko 395 puta. Mnogo puta je zapisana jednakost između proročke i božanske vijesti: prorok govori u ime Boga (Izl 7,1.2; usp. Izl. 4,15.16); Bog stavlja svoje riječi u prorokova usta (Pnz 18,18; Jr 1,9); snažna ruka Gospodnja dolazi na proroka (Iz 8,11; Jr 15,17; Ez 1,3) ili je Gospodnja riječ došla proroku (Hoš 1,1; Jl 1,1; Mih 1,1). Jeremija kori svoje slušatelje zato što ne slušaju proroke (Jr 25,4), što izjednačuje s neslušanjem Gospodina (r. 7).

Slanje proročkih vijesti Izraelu sažeto je u 2. o Kraljevima 21,10: “Tada je Jahve govorio ovako preko slugu svojih proroka.” U 2. Ljetopisi 36,15.16 čitamo: “Jahve, Bog njihovih otaca, slao je k njima zarana svoje glasnike… Ali su se oni rugali Božjim glasnicima, prezirući njegove riječi i podsmjehujući se njegovim prorocima.” Proročka vijest bila je Božja vijest. Iz tog razloga proroci su često prirodno u božanskom govoru prelazili iz trećeg lica oslovljavanja Boga (”On”) na prvo lice (“ja”), a da nisu rekli “tako kaže Gospodin” (vidi Iz 3,1-4; Jr 5,3.4; Hoš 6,3.4; Jl 2,23.25; Zah 9,4.7).

Bezbroj puta je u Novom zavjetu “pisano je” jednako što i “Bog kaže”. Na primjer u Hebrejima 1,5-13 za sedam navoda iz Starog zavjeta stoji da ih je izgovorio Bog, ali citirani starozavjetni ulomci ne pripisuju uvijek tvrdnju Bogu (vidi Ps 45,7.8; 102,26-28;104,4). I tekstovi u Rimljanima 9,17 i Galaćanima 3,8 (citati iz Izl 9,16 i Post 22,18) pokazuju tijesnu vezu između Pisma i Božje Riječi: novozavjetni ulomci najavljuju citate s “Pismo veli”, dok je u starozavjetnim ulomcima govornik Bog. Starozavjetna Pisma se kao cjelina smatraju Božjim obećanjima (Rim 3,2).

Premda Bibliju Bog nije izravno diktirao kako bi time zaobišao ljudskog pisca, pa je riječi birao čovjek, ipak su ljudski i božanski elementi toliko nerazdvojni, ljudski glasnik tako božanski vođen u svom izboru prikladnih riječi da njima izrazi božanske misli, da se riječi proroka nazivaju Božja Riječ. Svaka je pojedina riječ Pisma pouzdana jer točno predstavlja božansku poruku.

Ovo se može ilustrirati nizom novozavjetnih tekstova. Citirajući iz Ponovljenog zakona 8,3 Isus kaže: “Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi [grčki panti rhemati, “svaka riječ”, prijevod hebejskog qol, “sve”] koja izlazi iz usta Božjih.” (Mt 4,4) Za svoju vlastitu vijest Pavao kaže: “I mi o tom govorimo, ne riječima kakve uči ljudska mudrost, nego riječima kakve uči Duh, izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.” (1 Kor 2,13) Isti apostol piše: “Zato i mi zahvaljujemo Bogu bez prestanka što ste, primajući riječ Božju, to jest našu propovijed, primili je ne kao riječ ljudsku, nego – kao što uistinu jest – riječ Božju, koja i očituje svoju snagu u vama, vjernicima.” (1 Sol 2,13)

Ono što je jasno istaknuto u Novom zavjetu, potvrđeno je slučajevima kada su Isus i apostoli cijeli teološki argument zasnivali na nekoj ključnoj riječi i čak na gramatičkom obliku u Starom zavjetu. Tako se u Ivanu 10,34 Isus poziva na Psalam 82,6 i određenu riječ “bogovi” da potkrijepi svoju božansku narav. Uz citat dodao je značajnu primjedbu: “A Pismo se ne može uništiti [luo].” (r. 35) Ono ne može biti luo – uništeno, dokinuto, ukinuto, pobijeno ili prekršeno – čak i onda kad su u pitanju samo određene riječi. U Mateju 22,41-46 On zasniva svoj konačni, nepobitan dokaz farizejima na pouzdanosti jedne jedine riječi, “Gospodin”, u Psalmu 110,1. Apostol Pavao (Gal 3,16) na sličan način temelji svoj mesijanski argument na jednini riječi “sjeme” (DK; “potomak” u KS) iz Postanka 22,17.18. Pavao prepoznaje širi mesijanski kontekst ovog ulomka kad iz kolektivne množine “potomci” prelazi na jedninu, Potomak (Sjeme). Isus pokazuje svoje vrhunsko štovanje cjelokupnog autoriteta starozavjetne Tore kad potvrđuje njezinu cjelovitost: “Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Mt 5,18)

C. Analogija Svetog pisma

Treće opće temeljno načelo tumačenja Biblije možemo nazvati “analogijom (ili skladnošću) Pisma” (analogia scripturae). Budući da je cijelo Pismo nadahnuto istim Duhom i čitavo je Božja Riječ, između njegovih različitih dijelova postoji temeljno jedinstvo i sklad. Novozavjetni pisci smatraju različite dijelove starozavjetnog Pisma skladnima i jednakima u božanskom autoritetu. Tako svoj argument mogu potkrijepiti citiranjem više starozavjetnih izvora kao jednakih i prikladno teških. Na primjer, u Rimljanima 3,10-18 nalazimo biblijske citate iz Propovjednika (7,20), Psalama (14,2.3; 5,11; 10,7) i Izaije (59,7.8). Za njih je Pismo nerazdvojna, razumna cjelina. Novozavjetni pisci prihvaćaju velike starozavjetne teme i dalje iz razvijaju (vidi III.E.1).

Oba su zavjeta u uzujamnom odnosu u kojemu osvjetljavaju jedan drugog. Isus je u Ivanu 5,39 opisao kako Stari zavjet rasvjetljava Novi (i Njega posebice): “Vi istražujete Pisma u kojima mislite da ima život vječni. I upravo ona svjedoče za me.”  Na drugim mjestima Isus kaže kako On osvjetljava, čak ispunjava Stari zavjet: “Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim.” (Mt 5,17)

Nijedan Zavjet ne nadmašuje drugoga, premda je kasnije otkrivenje ispitano ranijim kako je to prikazano primjerom Berejaca koji su “bili plemenitiji od onih u Solunu. Primiše riječ Božju sasvim spremno, svaki dan istražujući Pisma da li je tako.” (Dj 17,11) Čak je i Isus nastojao na tome da Njegovi učenici svoje osvjedočenje ne zasnivaju samo na osjetilnim pojavama, već da vjeruju u Njega na osnovi svjedočanstva Starog zavjeta (Lk 24,25-27).

Načelo “analogije Pisma” sadrži tri glavna elementa: (1) Pismo je svoj vlastiti tumač (scriptura sui ipsius interpres), (2) dosljednost Pisma i (3) jasnoća Pisma.

1. “Sveto pismo svoj vlastiti tumač”

Martin Luther je to izrazio riječima: “Pismo je svoje vlastito svjetlo.” Budući da između različitih dijelova Pisma postoji jedinstvo, jedan dio Pisma tumači drugi i tako postaje ključem za razumijevanje povezanih ulomaka.

Isus je ovo načelo prikazao na putu za Emaus, kada “poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima” (Lk 24,27). Kasnije te noći, u gornjoj sobi je istaknuo kako je trebalo “da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i Psalmima. Tada im prosvijetli razum da razumiju Pisma.” (rr. 44.45)

Pavao izražava isto načelo u 1. Korinćanima 2,13: “I mi o tom govorimo, ne riječima kakve uči ljudska mudrost, nego riječima kakve uči Duh, izražavajući duhovnim pojmovima duhovne stvarnosti.” Ovaj je tekst preveden na različite načine, ali apostolova uporaba Pisma svakako pokazuje da je prihvatio ovo načelo. Već smo prikazali niz povezanih starozavjetnih citata u Rimljanima 3,10-18. Istu pojavu možemo zapaziti u Hebrejima 1,5-13; 2,6.8.12.13.

Primjenjujući ovo načelo, da je Biblija svoj vlastiti tumač, Isus je na putu za Emaus pokazao kako sve što Pismo govori o određenom predmetu treba prikupiti, da bismo ga mogli protumačiti (Lk 24,27.44.45). To ne znači nekritično spajanje ulomaka za “tekstove dokazivanja” bez obzira na kontekst svakog od njih. Ali kako Pismo u biti ima jednog božanskog Autora, od najveće je važnosti da prikupimo sve što je napisano o određenom predmetu, da bismo bili u stanju razmotriti sve konture tog predmeta.

2. Dosljednost Pisma

Isus je jasno ukazao na ovaj vid analogije Pisma: “A Pismo se ne može uništiti.” (Iv 10,35) Budući da Pismo ima jednog božanskog Autora, različiti dijelovi Pisma u skladu su jedan s drugim. Zato se pismo ne može postaviti protiv pisma. Sve doktrine Biblije bit će međusobno sukladne, tumačenja pojedinih ulomaka bit će usklađena s cjelokupnošću onoga što Pismo uči o određenom predmetu.

Premda različiti biblijski pisci mogu drukčije naglašavati isti događaj ili predmet, to će biti bez proturječja ili pogrešnog tumačenja. Ovo je posebno vidljivo iz paralelnih ulomaka kako ih nalazimo u četirima Evanđeljima. Svaki je pisac pod nadahnućem Duha napisao ono što ga se najviše dojmilo i svaki dio cjeline je potreban da bi se dobila potpuna i uravnotežena slika.

3. Jasnoća Pisma

Načelo analogije Pisma obuhvaća i njegovu jasnoću. Biblijsko načelo jest da je Biblija jasna i shvatljiva i da za pojašnjenje njezinog značenja nije potreban ekleziološki magisterij. Biblijsko svjedočanstvo potiče čitatelje da Bibliju proučavaju sami za sebe da bi razumjeli njima upućenu Božju poruku (na pr. Pnz 30,11-14; Lk 1,3.4; Iv 20,30.31; Dj 17,11; Rim 10,17; Otk 1,3).

Značenje Pisma je jasno i određeno, i marljivi ga istraživač može razumjeti. Isus je to prikazao u svom razgovoru s jednim učiteljem Zakona kad ga je upitao: “Što stoji… pisano u Zakonu? Što tamo čitaš?” (Lk 10,26) Drugim riječima, Isus je očekivao da se Biblija može razumjeti. Kad je ovaj učitelj citirao Ponovljeni zakon 6,5 i Levitski zakonik 19,18., Isus ga je pohvalio za ispravan odgovor (Luka 10,28). Mnogo puta je Isus istaknuo istu činjenicu: “Zar niste nigda čitali u Pismima?” (Mt 21,42); “Zar niste čitali?” (Mt 12,3.5.; 19,4; 22,31; Mk 12,10.26; Lk 6,3); “Tko čita, neka shvati!” (Mt 14,15; Mk 13,14)

Dosljedan primjer biblijskih pisaca pokazuje da Pismo treba uzeti u njegovom jednostavnom, doslovnom značenju, ukoliko nije jasno i očito da se radi o slici. Zamijetimo kako sam Isus pravi ovu razliku, i kako je učenici prepoznaju, razliku između doslovnog i slikovitog jezika (Iv 16,25.29). Nema odvajanja “ljuske” od doslovnog smisla da bi se doprlo do “jezgra” nekog mističnog, skrivenog, alegorijskog značenja koje samo posvećeni mogu otkriti.

Pismo također tvrdi da kod biblijskih pisaca postoji određena namjera istine, a ne subjektivna, nekontrolirana množina značenja. Isus i apostoli su govorili s autoritetom, ne dajući jedno od mnogih mogućih tumačenja nekog ulomka, već njegovo pravo značenje prema nakani ljudskog pisca i božanskog Autora (vidi na pr. Dj 3,17.18.22-24). U isto vrijeme novozavjetno tumačenje ne tvrdi da je iscrpilo značenje nekog starozavjetnog ulomka; za pažljivu egzegezu još uvijek ima mjesta. Postoje i slučajevi u kojima je biblijski pisac namjerno upotrijebio terminologiju ili frazeologiju sa širokim značenjem koje obuhvaća više različitih nijansi neposrednog konteksta ulomka (vidi Iv 3,3).

Posebnu namjeru iznošenja istine živo prikazuje apokaliptično proročanstvo: anđeo tumač dosljedno daje definitivno tumačenje svakog simbola (vidi Dn 7,16-27: 8,15-26; Apokaliptika, ???? II. E). Drugi primjer su one Isusove prispodobe u kojima On s­m tumači značenje svakog dijela (vidi Mt 13,18-23.36-43).

Time ne mislimo nijekati da neki dijelovi Pisma ukazuju na nešto što stoji iza njih (na pr. tipologija, pretkaziva proročanstva, simboli i prispodobe) i pokazuju prošireno značenje ili buduće ostvarenje. Čak i u takvim slučajevima prošireno značenje ili ispunjenje proizlazi iz određene istinske namjere teksta, usklađeno je s njome i u biti je njegov integralni dio. Pismo samo ukazuje na prisutnost takvog proširenog značenja ili ispunjenja (vidi III. E. 3).

Jednako je tako točno da prvotni čitatelji i čak nadahnuti pisci nisu u potpunosti razumjeli svaki dio Pisma. U 1. Petrovoj 1,10-12 apostol tvrdi da starozavjetni proroci nisu uvijek jasno razumjeli sve mesijanske elemente svojih proročanstava. Zato Petar ukazuje na još jedan element načela jasnoće Pisma, odnosno da dodatno jasnije otkrivenje postaje ključem za potpunije razumijevanje manje jasnih ulomaka. Čini se da je ovo prisutno i u 2. Petrovoj 3,16 kad Petar piše da u onome što je Pavao napisao ima “teško razumljivih mjesta”. Ovi teško razumljivi ulomci ne trebaju biti polaznom točkom, “koja neuki i nepostojani ljudi izvrću… na svoju vlastitu propast”, već ih treba promatrati u širem kontekstu jasnijih biblijskih izjava istine (r. 18; usp. r. 2).

Jasnoća Svetog pisma obuhvaća i koncept “progresivnog otkrivenja”. Tekst u Hebrejima 1,1-3 pokazuje ovo napredovanje otkrivenja od starozavjetnih proroka do Božjeg Sina (vidi Iv 1,16-18; Kol 1,25.26; i drugi). Ovo nije progresivno otkrivenje u smislu da kasnija Pisma proturječe ili dokidaju raniju objavu, već u smislu da kasnija objava osvjetljava, pojašnjava ili uvećava ranije iznesenu istinu. Tako Isus u svojoj Propovijedi na Gori (Mt 5) ne ukida propise Dekaloga, već ih oslobađa od priraslica pogrešne predaje i otkriva njihovu pravu dubinu značenja i primjene. Osnovni uvid u ovo punije značenje Zakona već je postojao u Starom zavjetu, ali Isus omogućuje da ovi dragulji istine zasjaju još većim sjajem, jer su oslobođeni iskrivljenog tumačenja nekih književnika i farizeja. Progresivno otkrivenje se javlja i u smislu da je Isus ispunjenje različitih tipova i proročanstava Starog zavjeta.

Konačna praktična primjena ovog načela jasnoće jest prepoznati sve širu spiralu razumijevanja budući da jedan ulomak rasvjetljava drugi. S jedne strane kasniji biblijski pisci pišu s većom svjesnošću onoga što je bilo napisano ranije i često uzimaju i grade na onome što je bilo ranije (ponekad ovo nazivamo epigenetičkim načelom ili analogijom prethodnog Pisma). Pažljivo čitanje nekog kasnijeg ulomka može ukazati na odjeke ili aluzije ranijih ulomaka, koji time postaju ključem za tumačenje potpunijeg značenja kasnijeg. To se posebno vidi u Otkrivenju. S druge strane, raniji ulomci množda nisu potpunije razumljeni dok ih ne vidimo u svjetlosti kasnijeg otkrivenja. To je posebno točno kod tipologije i proroštva (vidi Mt 12,6.42.43; 1 Pt 1,10-12). Tako spirala razumijevanja raste kad ono kasnije rasvjetljuje ranije, a ranije rasvjetljava kasnije.

D. “Duhovno valja po Duhu prosuđivati”

Četvrto opće načelo biblijskog tumačenja odnosi se na predrazumijevanje ili objektivnost. Pri suvremenom hermeneutičkom pristupu Bibliji često se polazi od pretpostavke da se izvorna nakana biblijskog pisca može odrediti rigoroznom primjenom hermeneutičkih načela i egzegetskim pomagalima, potpuno odvojeno od bilo kakvog natprirodnog miješanja. Tako nekršćani, jednako kao i kršćani mogu odrediti značenje Pisma, ako se služe ovim pomagalima i pravilno primijene principe.

Međutim biblijski podaci navode na drukčiji zaključak. Posebno zamjećujemo tekst u 1. Korinćanima 2,11.14: “Ta tko od ljudi zna čovjekove tajne, osim čovječjega duha koji je u njemu? Tako nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha.” “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.”

1. Uloga Svetog Duha

Budući da Biblija u krajnjem smislu nije proizvod uma čovjeka kao pisca, već Božjeg uma otkrivenog po Duhu (vidi 1 Kor 2,12.13), oboje, izvorno značenje i njegova sadašnja primjena uključuju Božje misli koje je prema Pavlu moguće pravilno shvatiti samo ako imamo pomoć Božjeg Duha (1 Kor 2,13.14; 2 Kor 3,14-18; usp. Iv 6,45; 16,13).

Neki su se usprotivili da se u heremeneutičkoj spirali daje mjesta Duhu, jer su smatrali da se time dopušta subjektivnom elementu da nadmaši solidno egzegetsko/hermeneutičko istraživanje. Istina je da će “duhovna egzegeza” sama, u nastojanju da se potpuno osloni na Duha, bez svjesne primjene egzegetskih i hermeneutičkih načela koja proizlaze iz Svetog pisma, vjerojatno dovesti do subjektivizma. Ali pravilna kombinacija ovisnosti o Duhu i rigorozne egzegeze utemeljene na zdravim hermeneutičkim postupcima, daleko od toga da vodi u subjektivizam, predstavlja jedini izlaz.

Sve je veći broj suvremenih stručnjaka koji priznaju da svi prilaze Svetom pismu sa svojim predrazumijevanjem, pretpostavkama i predrasudama. Tome se ne može doskočiti “znanstvenim” pristupom tekstu, bez “predrasude vjere”. U suštini, budući da Sveto pismo očekuje reakciju vjere, pokušaj zauzimanja “neutralnog” stava već predstavlja izazivanje kratkog spoja s nakanom Pisma (usp. Mt 13,11-17; Iv 6,69).

I vjerujući i Duhom vođeni tumači dolaze sa svojim predrasudama i predrazumijevanjem i nisu imuni na zablude (usp. Dj 11,2-18). No kršćani koji vjeruju obećanjima u Svetom pismu, mogu moliti Boga da preobrazi njihov um kako bi u sve većoj mjeri mogli prihvatiti i usvojiti pretpostavke Pisma, a ne svoje vlastite (vidi Rim 12,1.2). Učenicima i nama obećan je Duh istine: “A kada dođe On, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu.” (Iv 16,13) Zamijetimo da se u izvorniku ovdje govori o množini; Duh usmjerava tumače zajedno unutar zajednice crkvenog tijela (Ps 119,63; Dj 2,42; 4,32; Rim 12,4-8; 1 Kor 12; Ef 4,3-6), u kojoj se mogu okoristiti razmjenom s drugim vjernicima i s njihovom ispravkom.

Tumači moraju odlučiti da će njihovo predrazumijevanje poticati od Biblije i biti pod njezinim nadzorom, neprekidno otvoreni za modificiranje i proširenje svojih ideja na osnovi Pisma. Oni moraju svjesno odbaciti svaki vanjski ključ ili sustav koji se nameće izvana na Sveto pismo, bio on naturalistički (zatvoren sustav uzroka i posljedica bez ikakvog prostora za natprirodno), evolucionistički (aksiom o razvitku) ili relativistički (odbacivanje apsoluta). Biblijski tunmači moraju moliti Duha koji je nadahnuo Riječ, da rasvijetli, oblikuje i modificira njihovo predrazumijevanje sukladno Riječi i da njihovo razumijevanje sačuva da ostane vjerno Riječi.

2. Duhovni život tumača

“Duhovno valja po Duhu prosuđivati” ukazuje ne samo na potrebu da Duh pomogne u razumijevanju, već i da tumač bude duhovan. Duh ne samo što treba prosvijetliti um; on treba preobraziti tumačevo srce. Pristup tumača mora biti sukladan onome što ga zahtijeva Sveto pismo, stav pristajanja ili spremnosti da slijedi ono što Pismo kaže. Isus je rekao: “Ako tko htjedne vršiti volju njegovu [Božju], znat će da li je moja nauka od Boga ili ja govorim sam od sebe.” (Iv 7,17)

Po primjeru Davida moramo upućivati ustrajne, ozbiljne molitve za razumijevanje: “Pouči me da se tvoga držim Zakona, i čuvat ću ga svim srcem.” (Ps 119,34; usp. rr. 35-40; Izr 2,3-7) Moramo vjerovati u ono što kažu proroci (2 Ljet 20,20; usp Iv 5,46.47).

Ukratko, Bibliju ne možemo proučavati kao bilo koju drugu knjigu, s naoštrenim alatom egzegeze i izbrušenim principima tumačenja. U svakoj fazi procesa tumačenja, knjigu koju je nadahnuo Duh možemo pravilno razumjeti samo prosvjetljenjem “odozgor” i preobraženjem Svetoga Duha. Božjoj Riječi moramo prilaziti s poštovanjem. Možda je najbolje sažet prikladan pristup tumača Svetom pismu zapisao Izaija: “Ali na koga svoj pogled svraćam? Na siromaha i čovjeka duha ponizna, koji od moje riječi dršće.” (Iz 66,2)

III. Posebne smjernice za tumačenje Pisma

Posebne smjernice za tumačenje biblijskih ulomaka proizlaze iz dosad opisanih temeljnih načela, na kojima smo i gradili. Ove smjernice u biti obuhvaćaju gramatičko-povijesnu metodu koju diktiraju zdrav razum i jezični zakoni, da bismo mogli odrediti značenje bilo kojeg spisa. No više nego u običajenom smislu tumačenja, sve ove smjernice proistječu oblikovane ili neoblikovane iz samoga Pisma. Stoga ćemo za svaku smjernicu koju ćemo razmatrati, prvo vidjeti kako ona proistječe iz Pisma. Uz to ćemo dati jedan ili više biblijskih primjera koji ilustriraju njezinu primjenu u biblijskom tumačenju.

A. Tekst i prijevod

Prva i najosnovnija zadaća u tumačenju Pisma je osigurati pristup onome što Sveto pismo jeste – kako u izvornim jezicima tako i u suvremenom prijevodu. Ovo zahtijeva obraćanje pozornosti na proučavanje teksta i na načela prevođenja.

1. Proučavanje teksta

a. Očuvanje biblijskog teksta. Budući da je u hermeneutskom pristupu važna pisana Riječ, trebamo, koliko je to moguće, odrediti izvorni biblijski tekst. Sama Biblija naglašava potrebu za očuvanjem riječi svetih spisa. O Tori je Mojsije pisao: “Niti što nadodajite onome što vam zapovijedam – niti što od toga oduzimljite.” (Pnz 4,2; usp. 12,32) Izreke ovo načelo protežu na cjelokupnu Božju Riječ: “Svaka je Božja riječ prokušana… Ne dodaji ništa njegovim riječima, da te ne prekori i ne smatra lažljivim.” (Izr 30,5.6) Na kraju biblijskog kanona nalazimo slično upozorenje: “Tko ovomu što nadoda, Bog će mu dodati zla opisana u ovoj knjizi; a ako što oduzme od riječi ove proročke knjige, Bog će mu oduzeti njegov dio na stablo života i na Sveti grad.” (Otk 22,18.19)

U starozavjetnom Izraelu za očuvanje Tore je bilo predviđeno da se “knjiga Zakona” smjesti pored Kovčega saveza u Svetinju nad svetinjama (Pnz 31,26). Toru je trebalo javno čitati svakih sedam godina na Blagdan sjenic­ (rr. 9-13).

Na nesreću nisu ostali originalni rukopisi ni starozavjetnih ni novozavjetnih Pisama. No povijest prenošenja teksta pokazuje kako je biblijski tekst bio brižljivo i strpljivo očuvan tijekom niza stoljeća do naših dana. Prije Drugog svjetskog rata kritički raspoloženi znanstvenici su vrlo loše ocjenjivali točnost primljenog (masoretskog) hebrejskog teksta, budući da su najraniji rukopisi postojali tek od oko 900. godine, a kritička izdanja hebrejske Biblije davala su tisuće mogućih ispravaka teksta. No od 1947. i otkrića rukopisa u blizini Mrtvog mora, koja sadrže rukopise ili njihove fragmente svake starozavjetne knjige osim Estere, znanstvenici su bili iznenađeni kad su ustanovili kako je mesoretski tekst dao zapravo bez ikakve promjene tekstualnu tradiciju koja je postojala tisuću godina ranije.

Količina dokaza u rukopisima za grčki tekst Novog zavjeta obilnija je od svakog drugog dokumenta staroga svijeta. Postoji više od tri tisuće grčkih rukopisa dijelova ili cijelog novozavjetnog teksta, uz oko dvije tisuće drevnih grčkih lekcionara (novozavjetna štiva složena prema liturgijskoj uporabi), oko osam tisuća latinskih rukopisa, više od dvije tisuće u drugim drevnim prijevodima kao što su sirijski i koptski i tisuće citata – u stvari čitav Novi zavjet – u navodima različitih ranih crkvenih otaca (Greenlee, 697.707). Stvarna količina stvarnih varijacija među tolikim rukopisima je vrlo mala. F. F. Bruce potvrđuje: “Varijacije tekstova o kojima uopće ostaje neka sumnja među kritičarima teksta Novog zavjeta ne utječe ni na jedno važno pitanje o povijesnoj činjenici ili kršćanskoj vjeri i životu.” (19.20)

b. Potreba za proučavanjem teksta. Premda nam proteklih stopedeset godina marljivog tekstualnog istraživanja potvrđuju da je Sveto pismo do nas došlo suštinski takvo kako je bilo napisano, postoje male varijacije među drevnim biblijskim rukopisima. Znanost (ili umijeće) dolaženja do što je moguće izvornijeg teksta Staroga i Novoga zavjeta je proučavanje teksta, često nazvano i “tekstualna kritika”. Ovo proučavanje, kad ga primjenjuje osoba koja prihvaća puni autoritet Pisma, odbacuje pretpostavke povijesno-kritičke metode (vidi IV. F. G) i nastoji na tome da se konačno mjerilo za određivanje autentičnosti teksta Pisma nalazi u samome Svetom pismu.

Temeljne članke o proučavanju teksta nalazimo u The Seventh-day Adventist Bible Commentary i nije ih ovdje potrebno ponavljati. Standardne hebrejske i grčke Biblije sadrže na dnu svake stranice detaljne informacije o glavnim tekstualnim varijantama u okviru teksta.

2. Prijevodi i izdanja

S­mo Sveto pismo daje brojne primjere prijevoda za pojašnjenje značenja. Među njima su Neh 8,8; Mt 1,23; Mk 5,41; 15,22.34; Iv 1,42; 9,7; Dj 9,36; 13,8; Heb 7,2. Isticanje potrebe za razumijevanjem Pisma (vidi Dj 8,30-35) ukazuje na važnost vjernog prijevoda.

a. Teškoće kod prevođenja. Teško je u suvemenim jezicima točno prikazati oblik i sadržaj izvornog jezika Biblije, jer u postupku prevođenja prevodilac mora nastojati da premosti različite prepreke kao što su vremenski razmak, kultura i geografija; promijenjene društveno-ekonomsko-političke prilike i različiti sklopovi razmišljanja.

Najznačajnija teškoća u postupku prevođenja  jeste razlika u samim jezicima. Raspon značenja jedne riječi u izvornom jeziku može biti veći ili manji od njezine istoznačnice u jeziku na koji se prevodi. Tako se sporedna značenja izvorne riječi iskrivljuju bezveznim značenjima povezanim s najpribližnijom istoznačnicom u suvremenom jeziku.

Nije uvijek moguće na odgovarajući način prikazati gramatičke i sintaktične elemente izvornih jezika u suvremenom prijevodu. Na primjer hebrejski glagol naglašava stanje, grčki ističe vrstu djelovanja, dok engleski naglašava vrijeme.

Ponekad je značenje izvorne riječi nejasno. Prevoditelj mora odlučiti hoće li nejasnoću ostaviti ili je pokušati ukloniti – pri čemu postoji mogućnost zablude ako izabere pogrešno značenje.

b. Vrste prijevoda. Tri glavne filozofije ili teorije o tome što je najbolji prijevod dovodi do tri veoma različite vrste prijevoda. Formalni prijevodi  naglašavaju istoznačan prijevod riječ po riječ. Na taj način se dobija točniji prijevod izvornog hebrejskog/aramejskog i grčkog teksta. Rezultat je izuzetno dobra studijska Biblija. Međutim, tekst pri čitanju često zvuči ukočeno i bombastično, a može se izgubiti estetska kvaliteta i ritam izvornika. Dinamični prijevodi naglašavaju prijevod značenja za značenje, umjesto riječi za riječ. Prevodilac restrukturira prijevod u idiomatski izraz koji predstavlja jednaku misao ili značenje. Prednost dinamičnog prijevoda je njegova idiomatska suvremenost, čitkost i jasnoća. Njegov nedostatak je da tumačenje može biti varljivo ili pogrešno – ovisno o ispravnosti ili neispravnosti prevoditeljeva tumačenja. Parafraza je mnogo slobodnija s izvornikom od dinamičnog prijevoda. Takav je tekst najčešće namijenjen uporabi na osobnom bogoslužju nego ozbiljnom doktrinalnom proučavanju. Zbog toga što je parafraza često više tumačenje nego prijevod, čitatelji moraju paziti kako se njome koriste.

S obzirom na teškoće u prevođenju i različitim načinima na koje se može prevoditi, istraživači Biblije trebaju biti oprezni pri izboru prijevoda. Prijevod Biblije kojega je izdala neka vjerska zajednica može biti usmjeren ili čak iskrivljen kako bi podržao određene doktrine. Slična slabost postoji i kad je prevoditelj Biblije jedna osoba; nedostaje ravnoteža i pridonos mnogih umova. Oprez je na mjestu i kad se radi o Biblijama sa sistemom bilježaka ili tumačenja. Isto tako, kod prijevoda u pojednostavljeni suvremeni jezik za djecu prijeti opasnost iskrivljavanja značajnih biblijskih tema. Izdanja koja su sklonija tumačenjima treba pažljivo uspoređivati s formalnim prijevodom riječ za riječ, ako ne s izvornim hebrejskim/aramejskim i grčkim.

B. Povijesni kontekst

Da bismo razumjeli Pisma, moramo prvo odrediti što su ona značila u svojoj izvornoj sredini. Moramo vidjeti u kakvoj je situaciji izneseno svako učenje – povijesnu pozadinu; tko je što rekao, kome i u kakvim okolnostima.  Kad ovo shvatimo, lakše ćemo primijeniti biblijsku vijest na suvremene prilike.

1. Biblija kao pouzdana povijest

Sve osobe, događaji i institucije u Starome i Novome zavjetu prikazane su kao dio izvještaja autentične i pouzdane povijesti. Kasniji starozavjetni proroci, Isus i novozavjetni pisci često se pozivaju na izvještaje o stvaranju i potopu. Ustvari svaki novozavjetni pisac izričito ili nagovješteno potvrđuje povijesnost Postanka 1–11 (vidi Mt.19,4.5; 24,37-39; Mk 10,6; Lk 3,38; 17,26.27; Rim 5,12; 1 Kor 6,16; 2 Kor 11,3; Ef 5,31; 1 Tim 2,13.14; Heb 11,7; 1 Pt 3,20; 2 Pt 2,5; Jak 3,9; 1 Iv 3,12; Jd 11.14; Otk 14,7). Kasniji biblijski pisci također govore o vremenu patrijaraha, izlasku iz Egipta i drugim događajima starozavjetne i novozavjetne povijesti, tumačeći ih kao pouzdane opise Božjeg stvarnog zajedništva s Njegovim narodom u prostoru i vremenu.

Povijesno okružje biblijskih izvještaja primamo kao istinito, ne pokušavajući povijest rekonstruirati da bude drukčija od one koja je prikazana u biblijskom izvještaju. Novozavjetni pisci u svom tumačenju Starog zavjeta pokazuju značajno slaganje s općim tokom i pojedinostima starozavjetne povijesti (vidi Dj 7; 1 Kor 10) Tipološki argumenti novozavjetnih pisaca prihvaćaju povijesnu vjerodostojnost osoba, događaja i institucija kao tipove povijesne stvarnosti (vidi 1 Kor 10,1-11; Rim 5;12-21; 1 Pt 3,18.22).

Jednako tako, u suprotnosti većini današnjih kritičkih znanstvenika, ali u skladu s novozavjetnim piscima u njihovom tumačenju Starog zavjeta, biblijski utemljena heremeneutika prihvaća takvima kakvi jesu biblijske izvještaje o stvaranju svijeta u u nizu od šest doslovnih dana, od po dvadeset i četiri sata (Post 1 i 2), i o stvarnom, sveopćem potopu (Post 6–9). Ona također prihvaća povijesnost izvještaja o patrijarsima (Post 12–50), izlazak iz Egipta u petnaestom stoljeću prije Krista (Izlazak–Ponovljeni zakon; 1 Kr 6,1), osvajanje Kanaana (Jošua 1–12) i druge povijesne tvrdnje Pisma, uključujući i natprirodne, čudesne događaje u Starom kao i u Novom zavjetu.

2. Pitanja uvoda

Pri unutarnjoj biblijskoj hermeneutici biblijskih pisaca pažnju posvećujemo “pitanjima uvoda” (datumu, autorstvu i životnoj sredini biblijskih knjiga); ova pitanja postaju ponekad vrlo važna za argument nadahnutog pisca. Tamo gdje ih u tekstu nalazimo, iskaze prihvaćamo kao istinit prikaz autorstva, kronologije i životne sredine. Na primjer činjenica da je David pisac Psalma 110 (kako ga nalazimo u naslovu psalma) od najveće je važnosti za Isusov argument vezan uz Njegovo mesijanstvo (Mt 22,41-46). Činjenica da je David autor isto je tako važna za Petrovu propovijed na Pedesetnicu, jer je prorekao Mesijino uskrsnuće (Dj 2,23-35). “Životna sredina” Abrahamova opravdanja vjerom u izvještaju u Postanku značajna je za Pavlov argument kojim je Rimljanima pokazao da se to dogodilo prije Abrahamova obrezanja (Rim 4,1-12).

Nasuprot tvrdnjama velikog dijela suvremenih biblijskih kritičara, biblijski zasnovana hermeneutika prihvaća da je Mojsije pisac Petoknjižja, a da ono nije kasnija redakcija različitih izvornih dokumenata (vidi Izl 24,4.5; 34,27; Pnz 31,9.11; Još 1,7.8; 1 Kr 2,3). Izaiju smatra piscem cijele knjige (Iz 1,1; vidi Mt 3,3; 8,17; 12,17-21). David je pisac psalama koje natpisi pripisuju njemu ili ih novozavjetni pisci proglašavaju Davidovim (73 psalma; Mt 22,41-46; Dj 2,25-35; i dr.). Salomon je pisac većine Izreka, Pjesme nad pjesmama i Propovjednika (Izr 1,1; 10,1; 25,1; Pj 1,1; Prop 1,1.12.13). Daniel, zarobljenik i državnik u Babilonu u šestom stoljeću, pisac je knjige koja nosi njegovo ime (Dn 8,1; 9,2; vidi Mt 24,14). Zaharija je napisao cijelu knjigu koja nosi njegovo ime (Zah 1,1). Apostol Petar je bio pisac Druge Petrove poslanice (2 Pt 1,1), a Ivan, pisac Evanđelja, napisao je i Apokalipsu (Otk 1,1-4).

Treba reći da u nekima od biblijskih knjiga ne nalazimo ime pisca, vrijeme ili povijesne prilike za vrijeme pisanja. Najbolje rješenje za pitanja uvoda u ovim knjigama mora, u svjetlosti dostupnih vanbiblijskih dokaza, biti utemeljeno na svim poznatim biblijskim podacima i sukladno s njima.

3. Povijesna pozadina

Povijesnu pozadinu za bilo koji ulomak pružaju podaci izneseni u Pismu i izvanbiblijski izvori. Zbog toga je za prikaz povijesne sredine Svetog pisma od najveće važnosti poznavanje cjelokupne svete povijesti, kao i sredine u kojoj se svaki pojedini događaj odigrao. Ovo je važno za razumijevanje kasnijih aluzija na protekle događaje. Na primjer, kad govori kako je “Mojsije podigao zmiju u pustinji” (Iv 3,14), Isus se jasno poziva na Brojeve 21,4-9. Isto tako, kad čitramo da rijeka Eufrat presušuje (Otk 16,12), moramo držati na umu pad Babilona koji je prorečen u Jeremiji 51 i ostvaren skretanjem rijeke Eufrat da tako otvori put Medijcima i Perzijancima. 

Materijal za povijesnu sredinu u Svetom pismu povećan je obiljem drevne literature. Posebno su korisni apokrifi i pseudoepigrafi, kao i targumi i kasniji rabinski materijali. Pojedini pisci, kao Filo i Josip Flavije, također pridonose boljem razumijevanju Svetog pisma.

U proteklih dvije stotine godina arheološka otkrića na Bliskom istoku osvijetlila su osobe, događaje i život u biblijska vremena. Tekstovi pronađeni u Mari, Nuzi i Ebli osvjetljavaju različite običaje iz razdoblja patrijaraha. Premda se u Mojsijevim zakonima visoko mjerilo moralnosti i utemeljenost Zakona u karakteru božanskog zakonodavca razlikuje od drugih kodeksa onog vremena, njegovi zakoni pokazuju sličnost  s kodeksima iz drugog tisućljećja prije Krista, kao što je Hamurabijev. Iako je njihov sadržaj jedinstven, struktura biblijskih Saveza između Boga i ljudskih bića nalik je podaničkim ugovorima između hetitskih gospodara i njihovih vazalnih kraljeva u drugom tisućljećju prije Krista. Babilonski dokumenti pisani klinastim pismom pokazuju zašto je “kralj” Baltazar mogao Danielu ponuditi samo treće mjesto u kraljevstvu (Dn5,29): njegov otac Nabonid još je uvijek bio legitimni, premda odsutni kralj Babilona.

Jednako tako je razumijevanju Novog zavjeta jako pomoglo poznavanje vjersko-društvenopolitičkog stanja u judaizmu i u rimskome svijetu prvog stoljeća u kome je pisan Novi zavjet. Na primjer, rasprave između Isusa i farizeja osvjetljava proučavanje struja u židovstvu. Športske igre u 2. Timoteju 4,6-8 i trijumfalni ulazak imperatora u 2. Korinćanima 2,14 postaju jasniji kad ih gledamo u okviru običaja onog vremena.

U povijesnu pozadinu treba uključiti mnoge druge čimbenike: kronologiju – kad se nešto zbilo – i geografiju – gdje se zbilo; sve to pridonosi razumijevanju Svetog pisma. Osim toga, pozornost zaslužuju i utezi, mjere i novčani sustavi. Između ostalog treba voditi računa o sljedećem: hebrejskom kalendaru i ciklusu blagdana, biljnom i životinjskom svijetu, urbanizaciji, vojnim taktikama, klimi i poljodjelstvu.

4. Prividna neslaganja s nalazima svjetovne povijesti

Stoljećima su biblijski znanstvenici sumnjali u točnost i vjerodostojnost brojnih povijesnih pojedinosti u biblijskom izvještaju, kao što su povijesnost izlaska iz Egipta i osvajanje Kanaana te postojanje Darija Medijca spomenutog u Danielovoj knjizi. Važno je zamijetiti da su, prije svega, zahvaljujući dubljem proučavanju nestale mnoge od ovih navodnih povijesnih netočnosti u Pismu. Na primjer, znanstvenici su do kasno u devetnaestom stoljeću isticali kako Hetiti, spomenuti u Bibliji (Post 15,20 i drugi), nikad nisu postojali. A onda su iskapanja u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća otkrila dokaze o postojanju čitave hetitske civilizacije. Tako su mnogi znanstvenici u devetnaestom stoljeću tvrdili da su običaji iz razdoblja patrijaraha anakronični; no otkrića iz doba patrijaraha u Nuzi, Mari, Ebli i drugim mjestima pokazala su da postoje paralele gotovo svim običajima prikazanim u izvještajima o patrijarsima. Također se pokazalo da se izvještaj o izlasku iz Egipta može dobro uklopiti u povijest osamnaeste egipatske dinastije. Nedavno ponovno provedena analiza podataka koje su dala iskapanja drevnog Jerihona, pokazala je (suprotno ranijim zaključcima i zajedničkom mišljenju suvremenih znanstvenika nastalom kao posljedica iskapanja) da je grad razoren oko 1410. pri. Kr. i da se pojedinosti oko tog razaranja savršeno uklapaju u biblijski izvještaj. Isto su tako analize medijsko-perzijskih izvještaja pokazale da u povijesnom izvještaju ima prostora za Darija Medijca.

Dosad nisu riješena sva prividna neslaganja između biblijskog izvještaja i nalaza svjetovne povijesti. Biblijski utemeljena hermeneutika uključuje i vjeru u povijesnu vjerodostojnost Pisma i uvjerenje da će i u ovim točkama, kao u mnogim drugima, dodatno arheološko ili povijesno proučavanje smanjiti ova neslaganja. Istodobno, važno je da Sveto pismo ne robuje pronalascima svjetovne znanosti. Mnoge izvještaje u Pismu svjetovna povijest nikad neće potvrditi – posebno čuda koja nisu ostavila tragova. Na kraju kažimo da biblijske događaje ne primamo zato što ih potvrđuje svjetovna povijest, već zato što su zapisani u pouzdanoj Božjoj Riječi.

5. Prividna neslaganja u paralelnim biblijskim izvještajima

U povijesnom materijalu Svetog pisma, posebno u starozavjetnim knjigama Samuelova/Kraljevi i Ljetopisi te novozavjetnim Evanđeljima, paralelni izvještaji ponekad pokazuju razlike u pojedinostima ili naglašavanju (na pr. Mt 21,33-44; Mk 12,1-11 i Lk 20,9-18). U rješavanju ovih prividnih neslaganja može nam pomoći nekoliko načela.

a. Prepoznajmo različite namjere različitih pisaca.Četiri su Evanđelja pisana s pomalo različitim općim ciljevima i planom. Matej često slaže svoj materijal po predmetima, a ne kronološkim redom. Marko o Isusovom djelovanju izvještava gotovo u jednom dahu. Luka kao da Isusa prikazuje neznabošcima. A Ivanovo je Evanđelje jedinstveno – pisano je, priznaje, da potiče vjeru.

b. Shvatimo da svaki pisac iznosi dijelove događaja koje treba kombinirati s drugim izvještajima da bismo dobili cjelinu. Paralelni izvještaj o Davidovoj kupovini gumna na brdu Moriji (2 Sam 24,24; 1 Ljet 21,25) daje različitu svotu koja je plaćena i različito ime vlasnika. No oba opisa ne moraju proturječiti. Pedeset srebrnih šekela plaćeno je za dva vola i drvena kola  (a vjerojatno i mali komad stvarnog tla gumna), dok je šesto zlatnih šekela plaćeno “za ono mjesto”, dakle za cijeli posjed. Arauna i Ornan su jednostavno dva načina izgovora istog imena.

Drugi slučaj: paralelni uvodi u Isusovu Propovijed na Gori, kako su ih zapisali Matej i Luka, na prvi pogled kao da proturječe. Matej za Isusa kaže da se “uspe… na goru” (Mt 5,1), dok Luka kaže da Isus “siđe s njima i zaustavi se na nekoj visoravni” (Lk 6,17). Ellen White kombinira oba teksta i Markovo svjedočanstvo kao dio šireg prizora: “Nekon rukopolaganja apostola [na brdu, Mk 3,13], Isus je zajedno s njima pošao na obalu mora. Tu se narod počeo okupljati još od ranog jutra… Na uzanoj obali nije bilo čak ni mjesta za stajanje na kojemu bi Njegov glas mogao dosegnuti sve one koji su Ga željeli čuti, pa ih je Isus poveo natrag na padinu brijega. Spustivši se na zaravan koja je bila prijatno mjejsto za okupljanje mnoštva, On sam sjeo je na travu, a učenici i mnoštvo slijedili su Njegov primjer." (Čežnja vjekova, str. 245.246) Među druge primjere prikladnog i mogućeg usklađivanja opisa u Evanđeljima možemo ubrojiti paralelne izvještaje o bogatom mladiću (Mt 19,16-30; Mk 10,17-31; Lk 18,18-30), slijepom prosjaku (Mt 20,29-34: Mk 10,46-52; Lk 18,35-43) i okružju uskrsnuća (Mt 28,1-15; Mk 16,1-8; Lk 24,1-11; Iv 20,1-10).

c. Shvatimo da povijesna vjerodostojnost ne zahtijeva identičnost različitih izvještaja. To što pisci Evanđelja rabe različiti jezik dokaz je njihove neovisne autentičnosti i poštenja. Matej navodi prve dvije Isusove molitve u Getsemanskom vrtu koje sadrže istu misao, ali izrečenu malo drukčijim riječima, a onda u Mateju 26,44 izvješćuje da je “i treći put molio onim istim riječima”.

d. Shvatimo da su se prihvaćeni običaji za pisanje povijesti u prvom stoljeću razlikovali. Pisci često rabe “fenomenološki” ili “promatrački” jezik, ilustriran izrazima svakodnevnog jezika kao “kad sunce zađe” ili “četiri ugla” ili “do kraja zemlje”, a da pritom ne misle na geocentričnu kozmologiju ili ravnu Zemlju. Često rabe približne brojeve, kao na primjer kad govore o onima koji su pomrli pod Sinajem (1 Kor 10,8; usp. Bro 25,1-18). Ne smijemo očekivati veću preciznost no što je bila uobičajena u biblijsko vrijeme.

e. Prihvatimo činjenicu da su se neka slična Isusova čuda i kazivanja zapisana u paralelnim Evanđeljima mogla zbiti u različito vrijeme. U Isusovoj službi tijekom tri i pol godine besumnje je bilo ponavljanja učenja i udvostručavanja čuda. Jedan primjer je kad je nahranio 5000 i 4000 ljudi. Možda bismo došli u iskušenje da ova dva različita izvještaja smatramo istim događajem, da s­m Isus nije o njima govorio kao o dva odvojena slučaja (Mt 16,9.10).

f. Prihvatimo činjenicu da u Svetom pismu postoje neke manje greške u pisanju. Ovo je posebno vidljivo iz pisanja brojeva u paralelnim izvještajima u Samuelovim knjigama, Kraljevima i Ljetopisima. Proučavanje teksta može pripomoći određivanju najboljeg teksta.

g. Priznajmo da je ponekad potrebno odložiti prosudbu o nekim prividnim neslaganjima dok ne budemo imali više informacija. Primjer su kronološki podaci o kraljevima u Izraelu i Judi u knjigama o Kraljevima i Ljetopisima. Činilo se da na tom području postoji beznadna zabuna dok Edwin Thiele svojom doktorskom disertacijom, objavljenom pod naslovom The Mysterious Numbers of the Hebrew Kings (1951; revidirano izdanje 1983), nije pokazao kako primjena četiriju osnovnih načela kronološkog računanja potpuno sinkronizira biblijske brojeve i izvanbiblijske podatke.

Kad se radi o pitanjima vezanim uz uvod i povijesnu pozadinu The Seventh-day Adventist Bible Commentary je izuzetno vrijedan izvor materijala. U uvodnim člancima svakog sveska i u uvodu svake biblijske knjige izvanredno dobro su obrađeni podaci o autoru, datumu i životnoj sredini, dosljedno prihvaćajući tvrdnje i podatke Svetog pisma o njima onakvima kakvi jesu, a istodobno pozivajući se na arheološke, geografske, kronološke i kulturne podatke za osvjetljavanje biblijskog izvještaja.

C. Književna analiza

Da bismo mogli pravilno protumačiti Bibliju, moramo znati da književni kontekst Svetog pisma nije manje važan od povijesnog. Sveto pismo nije samo povijesna knjiga, već i umjetničko književno djelo. Zahvaljujući nedavno provedenim istraživanjima biblijski stručnjaci sve veću pozornost posvećuju književnim karakteristikama i metodama Pisma.

Samo Sveto pismo pruža brojne jasne i izvedene pokazatelje svojih književnih kvaliteta i važnosti njihova prepoznavanja kao dijela hermeneutičke zadaće.

1. Granice ulomka

Jedna od prvih zadaća tumačenja određenog ulomka u njegovom neposrednom književnom kontekstu jest prepoznati njegove granice. Ovo je neophodno da bismo mogli shvatiti cjelovitu misao koje je ulomak samo dio. Tek onda možemo odrediti što dolazi prije, a što poslije, i bolje razumjeti kako se ovaj dio uklapa u cjelinu nadahnutog dokumenta.

Premda podjela Biblije na retke i poglavlja ne potječe iz biblijskih vremena, biblijski pisci često pružaju pokazatelje granica ulomka i u svojim tumačenjima prethodnih spisa pokazuju da su svjesni neupadljivih cjelina Svetog pisma. U Postanku, na primjer, knjiga je lijepo podijeljena na deset dijelova, a svaki prepoznajemo po frazi “ovo je povijest…” ili “ovo su potomci…” U Psalmima, uz podjelu na pojedinačne psalme, niz psalama sadrži pokazatelje podjele na odsjeke: (1) kitice s pripjevom (P 42,6.12; 43,5) ili (2) riječselah (71 put u Psalmima; Ps 46,4.8.12) ili (3) akrostih (kao Psalam 119, u kojemu nakon određenih stihova sljedeći ulomak počinje novim slovom hebrejske abecede).

Do vremena Novog zavjeta Petoknjižje (a vjerojatno i Proroci) bilo je podijeljeno u male ulomke koji su se svake subote čitali u sinagogi (usp. Dj 13,15.27; 15,21). Isus je bio svjestan ovih podjela Tore kad se pozvao “na mjestu o ‘grmu’" (Lk 20,37; usp. Izl 3,3-6). Ako slijedimo jasne naznake biblijskih pisaca i pažljivo ispitamo njihove spise, možemo odrediti književne i logične granice ulomka koji razmatramo. Na primjer, zapis Isusovih kazivanja i aktivnosti prirodno se dijeli na ulomke ili perikope. Nedavno provedena istraživanja pomažu u podjeli neke knjige ili dijela Biblije na prirodne dijelove, a onda i u razgraničenju i analiziranju pojedinih ulomaka.

2. Književne vrste

Pri proučavanju bilo kojeg pisanog djela – a ovo važi i za Bibliju – od najveće je važnosti zaključiti koju vrstu književnosti razmatramo. Ovdje se radi o općenitim kategorijama kao što su poezija i proza, i posebnim književnim vrstama kao što su pravni dokumenti, pisma, himne, ljubavne pjesme, životopisi i slično. Različiti književni oblici imaju različite funkcije, a u svakom od njih obično su upotrijebljeni određeni osnovni stilovi. Uspoređivanje različitih primjera književnosti iste vrste pokazuje uobičajene stilove, a isto tako i jedinstvene značajke i naglaske svakog od njih. Prepoznavanjem književnog oblika lakše je dobiti ispravno tumačenje.

Često biblijski pisci svoje pisane materijale označavaju pojmovima određenih književnih vrsta. Glavne književne vrste koje Sveto pismo poznaje obuhvaćaju: “povijest”/ “plemenski popis”/ “izvještaj” (hebrejski toledot, Post 2,4 i još četrnaest puta u Postanku), blagoslove na smrtnoj postelji (Post 49: Pnz 33), zakone (propise, uredbe, sudove; Izl 21,1 Pnz 4,44.45), pravne ugovore (Post 21,22-32; 26,26-31; Još 9,15; 1 Kr 5,6-12), sklapanje i obnovu saveza ( na pr. Izl 24; cijeli Ponovljeni zakon; vidi Pnz 29,1.14.15; Još 24), zagonetke (Suci 14,10-18), kraljevske ukaze (Ezr 6,3-12; 7,11-26), pisma (2 Sam 11,15; 1 Kr 21,8-10; 2 Kr 5,5.6; 10,1-3), psalme (različite vrste kako je naznačeno u podnaslovima) ili pjesme (Pj 1,1), molitve (Ps 72,20; Dn 9,4-19), poslovice (Izr 1,1; 10,1; 25,1), proročanstva ili “bremena” (hebr. massa’, Nah 1,1; Hab 1,1; Mal 1,1), viđenja (Dn 8,1.2; Ob 1), zavjetne parnice (hebr. rib, Iz 3,13; Hoš 4,1; Mih 6,1), tužaljke ili naricaljke (hebr. qinah, Ez 27,32; Am 5,1; Tužaljke), evanđelja (Mk 1,1), prispodobe (Mk 4,2), “poredbe” (grčki paroimia; Iv 10,6; 16,25), poslanice (Rim 16,22; 1 Kor 5,9; 2 Pt 3,1.16) i apokalipse (apokalypsis ili Ivanovo Otkrivenje; Otk 1,1).

a. Proza. Biblijski pisci, kao što smo upravo naveli, jasno su identificirali i označili mnoge prozne književne vrste. Druge koje su analizirane suvremenim proučavanjem obuhvaćaju oblike kao što su govori ili propovijedi (Još 23 i 24; 1 Sam 12; 1 Kr 2,1-9; Jr 7), popisi (Post 10; Još 15–19; Bro 33; 1 Kr 4,7-19) i kultni propisi (Lev 1–7). Od posebnog je značaja biblijska naracija koja obuhvaća vrste kao što su povijest (Jošua sve do Druge knjige Ljetopisa, Djela), izvještaji ili anali (1 Kr 11,41; 14,19.20), autobiografije (Ezra i Nehemija), izvještaji o snovima i viđenjima (Post 37,5-10; 40,9-19; 41,1-7; Zah 1–6) i proročke autobiografije (Iz 8,1-3; Jr 36; Dn 1–6).

Nedavna istraživanja usmjerena su posebno na naracije kao vrstu književnosti koja zahtijeva složeno umijeće. Premda je većina suvremenog kritičkog proučavanja sklona naracije (pripovijedanje) smatrati tvorevinama mašte, istraživač Biblije koji prihvaća izvještaj kao stvarnu povijest, može imati koristi od pažljivog istraživanja kako je nadahnuti pisac oblikovao svoje izlaganje dabi istaknuo važne točke. Osnovni elementi naracije, koji su potrebni za razumijevanje “tijeka” izvještaja, obuhvaćaju: postojanje pisca (ili nevidljivog govornika) i čitatelja, opći pogled ili perspektivu, redoslijed zbivanja i njihove međusobne odnose (“vrijeme pripovijedanja”), zaplet, osobe i njihovu karakterizaciju, sredinu i načine komentiranja ili retoriku koja se koristi pri iznošenju.

b. Poezija. Pjesnički dijelovi Svetog pisma (približno 40 posto Staroga i različiti dijelovi Novog zavjeta) u mnogim suvremenim izdanjima Biblije prikazani su u stihovima. Biblijska poezija ima posebne značajke kojima moramo ukratko posvetiti pozornost.

Glavna značajka hebrejske poezije je “paralelizam” ili “misaona rima” (nasuprot “zvučnoj rimi”). Poetski paralelizma je tradicionalno podijeljen na tri glavne vrste: (1) sinonime, u kojima dva reda pjesme ponavljaju sličnu misao (Ps 1,2.5; 103,10); (2) antiteze, u kojima dva reda iznose suprotne ideje (Ps 1,6; 37,21 i mnoge poslovice) i sinteze, u kojima drugi red predstavlja dodatak prvome uz pomoć dovršenja, proširenja ili pojačanja (Ps 2,6; 103,11). Ova osnovna značajka hebrejske poezije očita je u suvremenim prijevodima kao i u izvornom jeziku.

Hebrejska poezija uz to ima i metar, premda on nije tako jasno definiran kao u grčkoj poeziji. Metar definiraju posebni naglasci, svaka se naglašena hebrejska riječ broji kao jedan. Posebna vrst metra je qinah ili “tužaljka” koja ima red s tri posebna naglaska nakon kojega slijedi red s dva naglaska (3:2). Mnogi od psalama “tužaljki”, u kojima pisac upućuje Bogu bolne molbe za pomoć, i zapravo cijela knjiga Tužaljki, imaju ovaj “dugi-kratki” metar, za koji neki smatraju da je “dugo udisanje i kratko izdisanje” onoga koji jadikuje. Metrički element poezije nije toliko vidljiv u prijevodu, premda je dugi-kratki metar često preveden u duge i kratke redove stiha.

Biblijski pisci su se služili mnogim drugim književnim sredstvima i stilističkim elementima, posebice u poetskim dijelovima Svetog pisma. Često nalazimo uporabu oblika inclusio ili “konstrukciju ovitka” (isti izraz na početku i na kraju: Psalmi 8 i 103), akrostiha (stihovi ili skupine stihova počinju slovima abecede: Psalmi 9, 10, 25, 34, 119, 145), poredbe (uz riječsličan ili kao: Hoš 7,11), metafore (jedna stvarnost stoji za drugu: Ps 23,1; Hoš 10,1; Iv 10,7.9.11), sinegdohe (dio se uzima za cjelinu; Iz 52,1.2), onomatopeje (riječi koje zvuče kao ono što opisuju: Jr 19,1.10; Iz 17,12.13; Ps 93,4), asonance (ponavljanje samoglasnika: Iz 5,7), paronomazije (igre riječima: Am 8,2.3; Mih 1) i personifikacije (Izr 8). Svi ovi književni elementi pridonose oblikovanju vijesti.

Svaka od ovih posebnih književnih vrsta ima posebne karakteristike koje su često značajne za tumačenje prenesene poruke. Književni oblik i teološko tumačenje idu ruku pod ruku: identificiranje i razumijevanje književne vrste omogućit će pojasniti namjeravano teološko značenje.

Više književnih oblika (prispodobe, proročanstva i apokalipsa) uključuju prošireno značenje ili ispunjenje, o kojem će biti riječi u dijelu o teološkom kontekstu i analizi (vidi III. E. 3).

3. Književna struktura

Književna struktura, kako ulomka tako i njegovog većeg književnog okvira, važna je za analizu. Ona često daje ključ za tijek misli ili središnje teološke teme.

U proznim dijelovima Svetog pisma, kao što su novozavjetne Poslanice, korisno je načiniti skicu ulomka, organiziranjem glavnih jedinica informacija pod naslove i podnaslove. U takvoj skici možemo nazrijeti značajne misaone uzorke. Mnogi od koraka rabljenih pri uspostavljanju granica ulomka (vidi III, C. 1) korisni su i pri identificiranju malih uzoraka unutar jednog odsjeka.

Temeljita analiza biblijskog materijala pokazuje da su biblijski pisci često pažljivo strukturirali retke, poglavlja, knjige, pa čak i blokove knjiga u umjetničko književno djelo. Često književna struktura slijedi temeljne elemente književnog oblika ulomka. Tako, na primjer, parnica povezana s proročkim savezom (hebr. rib) obično sadrži određene elemente; književna struktura Miheja 6 (koju prorok posebno označava kao rib, Mih 6,1.2) slijedi ovaj temeljni uzorak podizanja parnice.

Posebnu pozornost zahtijevaju dvije vrste književne strukture koje se temelje na pjesničkom paralelizmu.  Uobičajeno sredstvo književnog strukturiranja jeste “paralelizam blokova” ili “panelsko pisanje” koje slijedi uzorak sinonimnog paralelizma u pojedinim pjesničkim stihovima. Nalazimo da su “paralelizam blokova” ili “panelsko pisanje” tehnika strukturiranja biblijskih knjiga kao što su Jošua i Jona: redoslijed prve polovice knjige ponovljen je u drugoj polovici. Drugo uobičajeno sredstvo književnog strukturiranja u Svetom pismu je obrnuti paralelizam (ili čijazam; dobio je ime po grčkom slovu chi u obliku slova X) koji slijedi uzorak antitetičkog paralelizma u manjim jedinicama dva reda pjesme koji slijede jedan za drugim. Primjer uzorka čijazma ABCB¹A¹u jednom retku prisutan je kao u “zrcalu” kod spominjanja gradova u Amosu 5,5:

A. Ne tražite Betela,

B. ne idite u Gilgal,

C. ne putujte u Beer-Šebu,

B¹ jer će Gilgal biti odveden u izgnanstvo,

A¹ a Betel će se prometnuti u ništa.

Ovaj smo redak analizirali kao dio veće čijastičke strukture koja obuhvaća Amos 5,1-17, a ona je opet dio još većeg čijazma, cijele Amosove knjige. Čijastičke strukture nalazimo u više od pedeset pojedinačnih psalama, kao i u dijelovima Pisma koji obuhvaćaju nekoliko poglavlja (izvještaj o potopu u Post 6–9; Propovijed na Gori, Mt 5–7 i Heb 6–10). U nedavno provedenim studijama nađene su čijastičke strukture kod čitavih biblijskih knjiga i blokova knjiga.

Uporabom čijastičke strukture biblijski pisac često pokazuje što je od posebne važnosti za nadahnutog pisca, budući da je vrhunski naglasak stavljen usred čijazma. Na primjer u Psalmu 92, u Pjesmi za subotu, na svakoj strani srednjeg stiha nalazi se po sedam stihova, a svaki od njih sadrži po par redova u poetskom paralelizmu; no središna potvrda psalma: “A ti, Jahve, dovijeka uzvišen ostaješ” (r. 9), stavljena je usred čijazma i u pjesmi nema odgovarajućeg paralelnog reda. Time je istaknut vrhunac psalma, kako u književnoj strukturi tako i u teološkom značenju.

Paralelne strukture u Svetom pismu često osvjetljavaju tekst dijelovima strukture koji se slažu ili ponavljaju. Ono što je jasno u prvoj polovici strukture može pomoći u rasvjetljavanju odgovarajućih strukturalnih elemenata u drugoj polovici. Tako na primjer čijastički raspored u Zahariji omogućuje potvrditi mesijanski karakter najvažnijih ulomaka zato što su strukturalni elementi koji se s njima slažu očito mesijanski. I u Hebrejima 6,17-20 spominjanje Isusova ulaska “iza zastora” objašnjeno je usporedbom s odgovarajućim strukturalnim elementom Isusova ulaska “kroz zastor” u Hebrejima 10,19.20; ovo jasno pokazuje da oba teksta govore o svečanom otvaranju nebeskog Svetišta.

Tumač ne smije u tekst unijeti strukture koje u njemu ne postoje. Iz samoga teksta mora proisteći rigorozna kontrola kako bismo bili sigurni da onaj koji proučava Bibliju tom materijalu umjetno ne nametne neku skicu ili strukturu. U ove se unutarnje kontrole ubrajaju slične odgovarajuće teme, koncepti ili motivi, i što je važnije, odgovarajuće ključne riječi i grozdovi riječi. Što su verbalne i strukturalne paralele određenije, to možemo biti sigurniji da struktura odgovara ulomku. Međutim, nije uvijek moguće odrediti je li pisac svjesno radio na strukturi ili je ona bila toliko dio njegova književnog pristupa da se pojavila spontano ili je potekla izravno od Božjeg nadahnuća.

D. Analiza redak po redak

Konačni cilj proučavatelja Biblije je doprijeti do jasnog, razumljivog i otvorenog značenja Svetog pisma. Na osnovi načela jasnoće Pisma (vidi II. C. 3) trebamo prihvatiti tekst u njegovom prirodnom smislu, dok ne postoji jasan dokaz da se biblijski pisac koristio slikovitm jezikom Na primjer, u Otkrivenju 1,7 gdje Ivan piše da Isus "dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko” (DF), kontekst ukazuje na stvarne oblake, a ne slikoviti prikaz “nevolja” ili neko drugo simbolično značenje.  (O prepoznavanju i tumačenju simbola vidi III,.E.3.a.)

U nastojanju da shvati prirodni smisao nekog biblijskog ulomka, tumač mora pažljivo analizirati svaki redak, obraćajući pozornost na važne elemente gramatike i sintakse (konstrukciju rečenice) i na značenje ključnih riječi u kontekstu.

1. Gramatika i sintaksa

Novozavjetni pisci primjerom pokazuju kako im je stalo da vjerno prenesu gramatičko-sintaktičke konstrukcije starozavjetnog izvornika i tako značenje starozavjetnog teksta jasno iznesu novozavjetnim čitateljima. Odličan primjer osjetljivosti na gramatiku i sintaksu kod novozavjetnog pisca je citiranje Psalma 45,7.8 u Hebrejima 1,8.9. Apostol prepoznaje da hebrejski izvornik ukazuje na Onoga tko je Bog, a istodobno Ga je Bog pomazao, i time nagoviješta odnos između Oca i Sina u Trojstvu (“Prijestolje tvoje, Bože,… zato te Bog, tvoj Bog, pomazao…”). Drugi je primjer kad Isus i novozavjetni pisci citiraju Psalam 110,1 (Mt 22,44 i sinoptičke paralele; Dj 2,34.35; Heb 1,13). Nadahnuti tumači su jasno shvatili mesijanski element iz sintakse Davidovih riječi. “Riječ Jahvina [Otac] Gospodinu mojemu [Sinu]: ‘Sjedi mi zdesna.’”

Slijedeći biblijske prethodnike, suvremeni tumač treba obratiti pozornost na gramatiku i sintaksu ulomka kojega razmatra da bi shvatio njegovo značenje. Za to je korisno pogledati formalni prijevod (riječ po riječ) ulomka da dobijemo osjećaj za rečeničnu konstrukciju i zamijetimo sve što bi bilo neobično ili teško u gramatici ili sintaksi.

Temeljito poznavanje hebrejske, aramejske i grčke gramatike i sintakse je, naravno, idealno, ali danas nam je na raspolaganju niz pomagala za proučavanje, koja tumača uvode u osnovne značajke hebrejskog i grčkog verbalnog sustava i druge jedinstvene gramatičke značajke svakog jezika, i pružaju analitički ključ za cijeli Stari i Novi zavjet s gramatičkom i leksičkom informacijom riječ po riječ te engleskim prijevodom. Priprema gramatičkog dijagrama ili sintaktičkog prikaza zasnovanog na izvornom jeziku ili suvremenim izdanjima pomoći će nam da shvatimo tijek misli u ulomku. Takve mehaničke skice mogu, na primjer, biti posebno korisne za novozavjetne Poslanice u kojima je konstrukcija rečenice vrlo često jako složena.

2. Proučavanje riječi

Brojni primjeri u Svetom pismu pokazuju brigu novozavjetnih pisaca da vjerno prenesu značenje ključnih riječi nekog starozavjetnog teksta. Pogledajmo Pavlovu uporabu teksta “Pravednik će živjeti od vjere” (Rim 1,17 citira Hab 2,4); Matejev izbor riječi parthenos iz LXX, “djevica” (Mt 1,23), kako bi najbolje predstavio hebrejsku riječ‘almah iz Izaije 7,14 i Kristovu uporabu riječi “bogovi” (Iv 10,34 kao citat Ps 82,6).

Slijedeći novozavjetne prethodnike, suvremeni tumač mora prići pažljivom proučavanju ključnih riječi u ulomku kojega razmatra. Ovakvo proučavanje riječi danas je mnogo bitnije, pa i važnije, jer biblijski hebrejski, aramejski i grčki koine jezik više nisu živi jezici. Temeljito proučavanje neke riječi u ulomku obuhvaća istraživanje njezine etimologije, korijensko značenj, broj i raspodjelu njezina pojavljivanja u Svetom pismu, njezin semantički domet, osnovna značenja, derivacije i izvanbiblijsku uporabu. Ovu riječ treba proučavati u njezinom mnogostranom kontekstu: u kulturalnom, lingvističkom, tematskom i kanonskom okružju.

Na sreću, dosta tog materijala od istraživanja nalazimo u teološkim rječnicima i rječnicima koji pokrivaju osnovni vokabular Starog i Novog zavjeta. Analitička konkordancija omogućava pregled svih pojavljivanja jedne riječi u izvornim jezicima i proučavanje njezine raznolike uporabe.

Istodobno je od najveće važnosti zapamtiti da je konačni odrednik značenja neke riječi neposredni kontekst u kojemu se riječ ili fraza nalaze. Na primjer izraz “anđeo Gospodnji” u Starom zavjetu ponekad se odnosi na stvoreno anđeosko biće, ali postoje brojni slučajevi u kojima neposredni kontekst pokazuje da se radi o božanskom biću, naime o predutjelovljenom Sinu Božjem (Post 16,7-13; 22,11-18; Izl 3,2.4.6; Suci 13,3-22). Uz to hebrejski pojam ‘elep može značiti “tisuću” ili “klan”. Neki smatraju da tekst u Izlasku 12,37 govori o šest stotina klanova, a ne o 600 000 Izraelaca koji su napustili Egipat. Premda je to teoretski moguće, Izlazak 38,25.26 izvještava o ukupnoj količini srebra koja je prikupljena od 603 550 Izraelaca za gradnju Svetišta, što je pola šekela na svakog muškarca; ovaj račun važi samo ako ‘elep  znači tisuću, a ne klan.

Neki primjeri proučavanja riječi koje čine ključnu razliku u biblijskoj doktrini su riječi kao “zauvijek”  (hebr. ‘olam, grčki aionios), koja ne znači “bez kraja” u smislu patnje zlih u paklenom ognju; “kajanje” od strane Boga (naham, “žaliti, pokrenut na sažaljenje, smekšati se), a koje se razlikuje od čovjekovog “kajanja” (šub, “okrenuti se, pokajati”) i ta hagia, “svetinja”, u Hebrejima 9,8 gdje slijedi redovnu uporabu u LXX i odnosi se na cijelo Svetište, a ne samo na Svetinju nad svetinjama. Na kraju glagol enkainizo u Hebrejima 10,20 – koji je u LXX tehnički izraz za “ustoličenje” Svetišta (Bro 7,10.11.84.88) – podrazumijeva da je Krist prigodom svog uzašašća ušao u nebesko Svetište da uspostavi njegovu službu, a ne da to bude početni dan Njegove posredničke službe.

E. Teološka analiza

Biblijski pisci daju obilje dokaza za određivanje teološke poruke nekog ulomka kao dijela hermeneutičkog postupka. Na primjer Isus razotkriva dalekosežne teološke posljedice Dekaloga u svojoj Propovijedi na Gori (Mt 5,17-28). Jeruzalemski sabor je istaknuo teološku važnost Amosa 9,11.12 – da neznabošci ne moraju postati Židovi da bi mogli postati kršćani (Dj 15,13-21). Pavao vidi teološku suštinu grijeha u različitim starozavjetnim ulomcima (Rim 3,8-20) i pravednost vjerom u svom tumačenju Postanka 15,6 i Psalma 32,1.2 (Rim 4). Petrova propovijed na Pedesetnicu (Dj 2) ocrtava teologiju uspostavljanja eshatologije nađene u Joelu 2, a njegova Poslanica istražuje teološke dimenzije Mesijina djela pomirenja kako je prikazano u Izaiji 53 (1 Pt 2,21-25).

1. Metode teološkog proučavanja

Sukladno onome što su Isus i novozavjetni pisci učinili u svom tumačenju starozavjetnog Pisma, postoji niz plodnih metoda za razumijevanje teološke poruke Svetog pisma.

a. Pristup knjiga po knjigu. Nadahnuti pisci kao što je bio Ivan, pisac Otkrivenja, pozivaju čitatelje da proučavaju jednu cijelu biblijsku knjigu (Otk 22,18.19). Svaki se biblijski pisac postarao za jedinstvenu perspektivu u okviru cjelovitog sklada biblijske istine. Stoga se i te kako isplati proučiti čitavu jednu knjigu i shvatiti njezin teološki smjer. Često je potrebno višeput pročitati cijelu knjigu dok piščeva poruka ne zaokupi pažnju istraživača i na površinu jasno izbiju različite teme, koncepti i motivi. Ponekad je poruka jedna jedinstvena glavna tema, s različitim podtemama i motivima, a u drugim slučajevima je to nekoliko paralelnih tema. Dobro je načiniti nacrt knjige, skicirajući tijek misli biblijskog pisca. Često će u ovom procesu pomoći razumijevanje književne strukture knjige (vidi III. E. 1. e).

b. Izlaganje redak po redak. Petrove i Pavlove propovijedi (Dj 2; 3; 13) ilustriraju metodu objašnjavanja nekog biblijskog ulomka redak po redak. U ovakvom proučavanju istaknuta su osnovna teološka načela i istine koje proizlaze iz ulomka i danas imaju praktičnu primjenu. Važno je posvetiti pažnju jednom po jednom retku Svetog pisma, dok marljivo proučavanje i razmišljanje pod vodstvom Svetog Duha ne učini značenje jasnim.

c. Tematsko/predmetno proučavanje. Tematski pristup je jasno prikazan u Isusovom propovijedanju (Lk 24,25-27). Ovim pristupom uzimamo određene biblijske teme i dopuštamo da Pismo protumači Pismo (vidi II. C), dok o određenoj temi ne prikupimo i usporedimo sve biblijske podatke. Pritom je od najveće važnosti uporaba konkordancija i pozivanje na druge tekstove da bismo otkrili ključne riječi i koncepte. Primjeri glavnih biblijskih tema koje tako istražujemo su subota, drugi Kristov dolazak, smrt i uskrsnuće, spasenje, Svetište, pokajanje i sud.

Ponekad ovaj pristup može obuhvatiti neki trenutni životni problem, neku trenutnu potrebu, neko trenutno pitanje; tada treba naći sve što Sveto pismo govori o tom predmetu ili problemu. Ovakav način proučavanja može obuhvatiti proučavanje riječi, upotrebu biblijskih citata uz pojedine retke ili temeljito ispitivanje jednog jedinog ulomka.

U bilo kojem tematskom ili predmetnom proučavanju moramo poštovati četiri ranije iznesena načela (II. A–D). Bitno je da prikupimo sve što Sveto pismo govori o nekom predmetu, i to redom koji neće iskriviti njegovu vijest. Zbog načela dosljednosti Svetog pisma, prema kojem su svi dijelovi Pisma suvisli i skladni, ne možemo uzeti jedan ulomak da bismo drugi uklonili. Isto tako moramo slijediti načelo jasnoće Pisma. Kad pri tematskom proučavanju poštujemo ova načela, onda neće biti mjesta nelegitimnoj metodi “dokazivanja” tekstovima kojim ljudi prikupljaju ulomke iz različitih dijelova Pisma bez obzira na njihov izvorni kontekst, pa ih rabe da “dokažu” nešto što oni ne uče.

d. Perspektiva “veličanstvene središnje teme”. Novozavjetni pisci stavljaju svoje teološke analize posebnih ulomaka u okvir šireg konteksta mnogostruke “veličanstvene središnje teme” Svetog pisma, kakvu je nalazimo na početnim i završnim stranicama Biblije (Post 1–3; Otk 20–22). Ona obuhvaća: stvaranje i prvotni božanski plan za ovaj svijet, Božji karakter, pojavu kozmičkog moralnog sukoba, plan otkupljenja i obnove usredotočen u Kristu i Njegovom djelu pomirenja, eshatološki sud i na vrhuncu povijesti kraj grijehu.

Više novozavjetnih tekstova pokazuju da su ovo središnje teme. Prema Isusu starozavjetna Pisma svjedoče za Njega (Iv 5,39-47). Pavao na sličan način razumije kristološko usmjerenje Pisma, kad odlučuje da propovijeda “Isus Krista, i to razapetoga” (1 Kor 2,2), i soteriološko usmjerenje Pisma: ona “mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri u Krista Isusa” (2 Tim 3,15). Osim toga on prepoznaje kozmički doseg i posljedice evanđelja o spasenju kako ga objašnjava iz Svetoga pisma (Kol 3,11). Njegova životna usmjerenost, zasnovana na Pismu, ima nesumnjivo obilježje eshatološkog usmjerenja (Fil 3,13.14).

Upečatljiv način na koji možemo promatrati ljepotu i jedinstvo Svetog pisma jeste da za svaki ulomak koji proučavamo postavimo pitanje: Čime ovaj ulomak pridonosi razumijevanju veličanstvene središnje teme Svetog pisma? Tako je “veličanstvena središnja tema” orijentir koji pruža jedinstvo i sklad, i daje konačno značenje različitim drugim temama Pisma.

e. Analiza književne strukture. Književna struktura neke knjige često postaje ključem za jasnije razumijevanje njezine teološke poruke ili određivanje središnjeg teološkog usmjerenja knjige (vidi III. C. 3). Na primjer, mnogi su istraživači Starog zavjeta pri analizi Ponovljenog zakona zaključili da je on strukturiran po uzoru na međunarodne podaničke saveze onog vremena: (1) preambula ili uvod vrhovnog vladara (Pnz 1,1-5); (2) povijesni prolog ili izjava o ranijim dobročinstvima koja je vladar učinio vazalu (Pnz 1,6–4,49; (3) opći uvjeti (Pnz 5–11); (4) posebni uvjeti (Pnz 12–26); (5) blagoslovi i prokletstva (Pnz 27; 28); (6) svjedoci (Pnz 30,19; 31,19; 32,1-43). Prepoznavanje književne strukture saveza u ovoj knjizi osvjetljava bitne teološke elemente o božansko-ljudskom zavjetnom odnosu. Upravo kao što je u hetitskim ugovorima (savezima) poziv na poslušnost bio utemeljen na zahvalnosti za ono što je vrhovni vladar već učinio za vazala, tako su Božje zapovijedi iznesene nakon podsjećanja kako je On već izbavio Izraela prigodom izlaska iz Egipta. Zbog toga poziva narod na poslušnost Bogu ne zato da bi ga izbavio, nego zato što je većizbavljen pa sada može odgovoriti iz zahvalnosti za ono što je Bog već učinio. Ponovljeni zakon tako odbacuje pravednost po djelima i podržava prioritet božanske otkupiteljske milosti.

U drugom primjeru čijastička struktura Petoknjižja ističe Levitski zakonik kao vrhunac Božjeg otkrivenja. U samom Levitskom zakoniku Dan pomirenja, kako je opisan u 16. poglavlju, predstavlja vrhunac čijastičke strukture. Najsvetiji dan u židovskoj godini, na koji najsvetija osoba na zemlji (veliki svećenik) odlazi u najsvetije mjesto na zemlji (u Svetinju nad svetinjama) da obavi najsvetije djelo u cijeloj godini – rezerviran je za središnje poglavlje Tore. Njegovo stavljanje u Levitski zakonik – dok mu s jedne strane (Lev 1–15) stoji stalno spominjanje krvi i žrtava, a sa suprotne (Lev 17–23) ponavljanje poziva na svetost – predstavlja uravnoteženu teološku perspektivu Dana pomirenja.

2. Problematični teološki ulomci

Pri rješavanju očitih problematičnih teoloških ulomaka, posebno u pitanjima vezanim uz Božji karakter ili prividna iskrivljavanja istine, od koristi mogu biti ova pitanja:

a. Kakva je sveopća slika Božjeg karaktera u Svetom pismu, posebno kako je otkriven na Golgoti? Ne smijemo zaboraviti da Otac i Sin imaju isti karakter (Iv 14,9) i da je Bog u Starom zavjetu isti Bog i u Novome (Iv 8,58). Pravilno razumljeni u sveobuhvatnom kontekstu velike borbe, svi će tekstovi Svetog pisma prikazati suvislu i dosljednu sliku Božjeg karaktera. (Vidi Velika borba, I–V.)

b. Koje dodatne posebne informacije, bitne za problematični ulomak, nalazimo na drugim mjestima u Svetom pismu ili u izvanbiblijskom materijalu?Često neka prividna teškoća u Svetom pismu postaje jasnom kad se uzmu u obzir sve biblijske činjenice. Jedan je primjer Uzina pogibija. Na prvi pogled čini se da je bez zadnje namjere pružio ruku da spriječi pad Kovčega (2 Sam 6,3-7), ali slika postaje jasnija kad shvatimo da je Kovčeg bio u Uzijinoj kući u Kirjat Jearimu oko dvadeset godina na brizi njegovom ocu Abinadabu (1 Sam 7,1; 2 Sam 6,3). Tijekom tog vremena Uza je očito izgubio osjećaj svetosti za sveti Kovčeg; prisnost se izrodila u nepoštovanje. Ovo nepoštovanje za sveto vidljivo je i u kršenju jasne božanske zapovijedi o prijenosu Kovčega: samo su ga svećenici smjeli dotaknuti (Bro 4,15), a leviti su kovčeg trebalo nositi na ramenima, a ne voziti kolima (Bro 7,9). U cijelom Svetom pismu Bog smatra ozbiljnim grijeh nepoštovanja (usp. 2 Kr 2,23.24; Lev 10,1-3), jer je poštovanje prema Bogu temelj odnosa između ljudskih bića i Boga.

Još je jedan primjer kako drugi biblijski podaci rasvjetljavaju neki teološki problem vidljiv u psalmima proklinjanja (Ps 35; 58; 69; 109; 139). Božji pomazanik David u njima ne pokazuje izljev ljudske srdžbe, već na poseban način i dosljedno zaziva prokletstva saveza iz Ponovljenog zakona 28 i Levitskog zakonika 26. On moli Boga da bude vjeran svom Savezu time što će obećana prokletstva donijeti na one koji su ustali protiv Njega.

Kao primjer izvanbiblijskog materijala koji osvjetljava neki teološki problem, zamijetimo suvremene dokaze o zloći Amorejaca u vrijeme osvajanja Kanaana (Post 15,16; Izl 13,5). Tablice iz Ras Šamre (Ugarita) ukazuju na strahoviti razvrat i neobuzdano nasilje u kanaanskim vjerskim obredima. Njihova raskalašenost dovela je do toga da Kanaanci nisu bili u stanju reagirati na djelovanje Božjeg Duha. Bog je u svojoj milosti, kao i pravednosti, objavio da ne preostaje drugo nego izvršiti sud.

c. Postupa li Bog kao božanski kirurg koji odsijeca zaražene dijelove da bi spasio tijelo? Bog sasvim jasno izlaže ovo načelo kao razlog za smrtnu kaznu kad su djeca ogrezla u nepoštovanju i buntovnosti: “Sav će Izrael to čuti i bojat će se.” (Pnz 21,21) To se dogodilo i kod pobune Koraha, Datana i Abirama (Bro 16). Ovo načelo osim toga objašnjava Božje postupanje s onima koji su spomenuti pod ranijim principom i drugima kao što su Akan (Još 7) i Ananija i Safira (Dj 5). Sud nad jednim ili nekoliko njih naveo je druge na pokajanje i poštovanje Boga, i spriječilo potrebu za kažnjavanjem mnogih.

d. Da li razumijevanje hebrejske misli rješava teškoće u tumačenju? Starozavjetni pisci ne prihvaćaju mitološku, politeističku teologiju koju su zastupali njihovi susjedi na Bliskom istoku i često joj se otvoreno protive. Jednako tako uzorak teološke misli novozavjetnih pisaca, premda iskazan na grčkom jeziku, ostaje unutar kretanja hebrejske misli i ne usvaja strane misaone oblike preovlađujuće kulture koja ih okružuje, kao što su gnosticizam i Platonov dualizam. Tumač mora promišljeno paziti da drevni način razmišljanja Bliskog istoka, Grka ili današnjice ne učitava u hebrejsku misao Svetog pisma. Prepoznavanje uzoraka hebrejske misli rješava mnoge prividne probleme u tekstu. Na primjer, hebrejska misao često ne odvaja uzročnost od djelovanja. Snažno potvrđujući Božju suverenost, biblijski pisci ponekad pripisuju Bogu odgovornost za djela koja nije izravno učinio, ali je dopustio da se zbudu. Zato ulomke, u kojima stoji da je Bog “otvrdnuo srce faraonu” (Izl 9,12), moramo promatrati u svjetlosti ulomaka koji u istom kontekstu kazuju da “je faraonovo srce bilo okorjelo” i “opet ukruti faraon srce svoje” (Izl 8,15.27; usp. 9,35). Bog je “otvrdnuo” faraonovo srce jer je odbio odgovoriti na ponovljene pozive da Izraelu dopusti odlazak. Bog je inicirao okolnosti (pozive i zala) koje su navele faraona na odluku (da ukruti svoje srce). U još jednom primjeru 2. Samuelova 24,1 pokazuje kako je Gospodin potaknuo Davida da prebroji Izrael; u 1. Ljetopisi 21,1 piše da je to učinio Sotona. Jasno je da Bog nije izravno uzrokovao Jobove nesreće i patnje, ali je Sotoni dopustio da djeluje u određenim granicama (Job 1,6-12; 2,6); no ipak je s­m Bog rekao Sotoni: “[Ti si me] izazvao da ga upropastim.” (Job 2,3) U hebrejskom načinu razmišljanja nema proturječnosti: za Boga se kaže da je uzrokovao ono što zahvaljujući svojoj suverenosti dopušta.

e. Što je Božji ideal u nekoj opisanoj situaciji? Bog je Kanaancima dao četiri stotine godina milosti da se pokaju (Post 15,16). Osim toga, namjeravao ih je istjerati stršljenima i pomoću Anđela, da ih Izrael ne bi trebao uništiti svojim rukama (Izl 23,23.28). Ali Bog je izišao u susret Izraelovom nedostatku vjere pa je djelovao u manje idealnim uvjetima, sve vrijeme nastojeći ih vratiti idealu (vidi Izl 14; 15; 2 Kr 19; 2 Ljet 32; Iz 37; u ovim tekstovima nazrijevamo idealan način Božjeg djelovanja).

Ovo načelo pomaže objasniti božansku dozvolu za rastavu braka u Mojsijevom zakonu. Isus je istaknuo da je Bog dopustio razvod zbog okorjelosti njihovog srca, “ali u početku nije bilo tako” (Mt 19,8; Post 2,24).

f. Nije li Božje djelovanje sredstvo za privlačenje pozornosti, da probudi svoj narod kako bi bio spreman da Ga sluša? Ponekad Bog mora poduzeti, kako se nama čini, krajnje mjere da trgne svoj narod iz obamrlosti i grijeha. Takvi su bili različiti Ezekijini znaci-postupci u posljednjim danima koji su prethodili babilonskom izgnanstvu (Ez 4 i 5) i Božji nalog Hošei: “Idi, oženi se bludnicom!” u posljednjim danima milosti koji su preostali sjevernom kraljevstvu (Hoš 1,2).

Ovo načelo je možda djelomično objašnjenje dramatičnog prikaza na brdu Sinaju, koji je učinio da je narod drhtao od straha (Izl 19,16-19). U Izlasku 20,20 Mojsije se služi igrom riječi kad rabi hebrejsku riječ za strah, koja ima dvostruko značenje: “Ne bojte se [ne užasavajte se]… Bog je došao samo da vas iskuša; da strah [poštovanje] pred njim ostane s vama te da ne griješite.” U isto vrijeme, prikaz moći i veličanstva na Sinaju nije bio protivan Božjem karakteru. On jeste oganj što proždire (Pnz 4,24; Heb 12,29) i teofanija na Sinaju bila je samo blijedi odraz Njegove strahovite svetosti.

g. Postoji li još uvijek nešto što nije potpuno objašnjivo ili razumljivo? U ovom životu neće uvijek biti moguće razumjeti zašto Bog nešto čini onako kako to čini. Neki problemi, kao što su stradanje i smrt nedužne djece i mučenika, i nekažnjena okrutnost zlih u ovom životu, ostat će neriješeni dok Krist ne dođe i učini sve kako treba. Neke probleme i božanske postupke razumjet ćemo potpuno samo kad će nam s­m Bog jednom, u svjetlosti velike borbe otkriti zašto je morao tako postupiti, ili suzdržati se da djeluje. No u Svetom pismu imamo dovoljno dokaza i odgovora da se istraživač Biblije može pridružiti pjesmi Mojsija i Janjeta: “Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda!” (Otk 15,3)

3. Pisma ukazuju na ono što stoji iza njih

U ovome odsjeku imamo pred sobom one dijelove Svetog pisma koji sami po sebi ukazuju na ispunjenje koje nadilazi sebe, kao što su proroštva i tipologije, ili ima značenje koje nadilaze sebe, kao što su simbolizam i prispodobe.

a. Proroštvo. Više općih zaključaka koji proistječu iz svjedočenja same Biblije temelj su proročkom materijalu. Prvo, Biblija jasno tvrdi da je Bog u stanju proreći bližu i daleku budućnost (Iz 46,10; Dn 2,45; 8,17-19; Otk 1,19); na tumača ne smije utjecati suvremeno odbacivanje pretkazivanja budućnosti i božanskog predznanja. Drugo, proročanstva nisu dana zato da zadovolje znatiželju što će se dogoditi u budućnosti, već imaju moralne ciljeve kao što su utvrđivanje vjere (Iv 14,29) i promicanje osobne svetosti u pripremi za Kristov dolazak ( Mt 24,44; Otk 22,7.10.11). Treće, kontrole za tumačenje proročanstava moramo potražiti u samome Svetom pismu; da bi se moglo smatrati ispravnim ispunjenje proročanstava mora biti u potpunom suglasju s podacima u proročanstvu.

Četvrto, razumijevanje književne strukture proročke knjige predstavlja korisnu podršku za pravilno tumačenje. Na primjer, čijastički raspored Otkrivenja sadrži dvije polovice koje slikaju, jedna povijesno, a druga eshatološko razvijanje velike borbe. Osim toga, uvodni prizori Svetišta, koje nalazimo u strukturi čitave knjige Otkrivenja, pokazuju gdje u protoku povijesti počinje svaki dio. Kao još jedan primjer, u književnoj strukturi knjige proroka Amosa, vrhunac čijazma je peto poglavlje u kojem prorok Izraelu upućuje žarke pozive na pokajanje, što jasno pokazuje uvjetnu narav Amosova proročanstva.

Peto, moramo biti posebno oprezni s neispunjenim proročanstvima. Svakako je primjeren Isusov savjet o prvenstveno moralnoj svrsi svih proročanstava: ona su dana zato da možemo vjerovati kad se ostvare (Iv 14,29). Prije nego što se ostvare možda ne možemo razumjeti svaku pojedinost proročanstva, čak i ako nam je jasan osnovni prikaz događaja i zbivanja.

U samome Svetom pismu postoje dvije različite vrste proroštva: “klasično” i “apokaliptičko”. Hermeneutska pravila za ove vrste su različita pa je važno da razlikujemo jednu od druge. Razlike su obrađene o članku o biblijskoj apokalipsi. (Vidi Apokalipsa, II.A–F.)

b. Tipologija. Osnovne značajke biblijske tipologije proistječu iz biblijskih tekstova u kojima novozavjetni pisci izričito označavaju svoje tumačenje Starog zavjeta riječju typos, “tip”, ili  novozavjetno ispunjenje kao antitypos (vidi Rim 5,14; 1 Kor 10,6.11; Heb 8,5; 9,24; 1 Pt 3,21). Tipologiju možemo definirati kao proučavanje osoba, događaja ili institucija u povijesti spasenja, koje je Bog posebno odredio da proročanski unaprijed prikažu svoje antitipsko eshatološko ispunjenje u Kristu i evanđeoskim stvarnostima koje je Krist ostvario.

Biblijsku tipologiju možemo pojasniti ako je prikažemo nasuprot drugim pristupima Svetom pismu. Pet istaknutih značajki tipologije jesu:

(1) Tipologija je ukorijenjena u povijesti. Ona ne gubi iz vida stvarne povijesne karakteristike osoba, događaja ili institucija o kojima je riječ. To je suprotno alegoriji koja pridaje značenje koje zanemaruje ili čak odbacuje jasan povijesni smisao.

(2) Tip ukazuje na budućnost ili unaprijed. Ovo je suprotno simbolu koji je sam po sebi prikaz istine neograničen vremenom. Međutim i simboli mogu postati tipovi, ako se koriste u određenom tipološkom kontekstu. Na primjer, janje u Svetom pismu simbolizira blagost i nedužnost; dok povezano sa Svetištem janje postaje simbolični tip Božjeg Janjeta, Mesije.

(3) Tip zamišlja buduće, ali ne određeno ili verbalno. On se razlikuje od proročanstva. Oboje, tipologija i proročanstva govore o budućnosti: tip nijemo (kao osoba, događaj ili institucija), a proricanje verbalno. Tipologija i verbalno proricanje idu ruku pod ruku, budući da je svaki tip kao takav poistovjećen s nekim verbalnim pokazateljem u Svetom pismu.

(4) Tipologija podrazumijeva jaču podudarnost – antitip je veći od tipa (vidi kako je Isus proglasio “da je ovdje nešto veće od hrama” (Mt 12,6.41.42). Nju treba razlikovati od duhovne ilustracije ili poredbe kao što je Petrov poziv da žene budu trijezne i skromne kao Sara (1 Pt 3,1-6). Sara je primjer, model ponašanja, ali nije tip.

(5) Tip je božanski određen da djeluje kao prikaz antitipa. Ovo se razlikovanje suproti prirodnoj analogiji koju su mnogi suvremeni znanstvenici nazvali tipologijom.  Postoje mnoge slične situacije u Svetom pismu, ali novozavjetni pisci čuvaju riječ “tip” za povijesne stvarnosti koje je Bog božanski odredio da budu nagovještaj njihovog antitipskog ispunjenja.

U svome istraživanju tipološkog ispunjenja starozavjetnih osoba, događaja i institucija, novozavjetni pisci ne učitavaju u Stari zavjet ono čega tamo nema. Oni ostaju vjerni starozavjetnim Pismima koja su već pokazala koje je osobe, događaje i institucije Bog odredio da služe kao tipovi. Novozavjetni pisci jednostavno najavljuju antitipsko ispunjenje onoga na što su starozavjetni pisci već ukazali. Na primjer Ivan najavljuje da je Isus antitipski Mojsije i poziva se na Ponovljeni zakon 18,15-19, gdje je prorečeno da će Mesija biti novi Mojsije (vidi Iv 1,21; 6,14). Tako Hebrejima 8,5 objavljuje tipološki odnos između zemaljskog i nebeskog Svetišta, a zaključak potvrđuje citiranjem starozavjetnog pokazatelja tipologije Svetišta, Izlazak 25,40.

Novozavjetni pisci ne daju iscrpni popis starozavjetnih tipova, ali pokazuju hermeneutski postupak, pod nadzorom starozavjetnih pokazatelja, kako se indentificiraju biblijski tipovi. Osim toga, Isus i novozavjetni pisci pod nadahnućem ističu novozavjetne događaje koje je Bog odredio da budu tipovi kasnijih zbivanja u planu spasenja (na primjer, razorenje Jeruzalema je tip kraja svijeta [Mt 24]).

Svi novozavjetni pisci djeluju u istom eshatološkom okviru kad najavljuju narav tipološkog ispunjenja. Postoje tri vida eshatološkog ispunjenja starozavjetnih tipova: (1) temeljno ispunjenje u Kristu pri Njegovom prvom dolasku; (2) izveden duhovni vid ispunjenja u Crkvi, koja je individualno i zajednički tijelo, i (3) konačno, slavno ispunjenje prigodom Kristovog drugog dolaska i onoga što slijedi iza njega. Na primjer, Isus je antitipski Izrael (Mt 2,15); Crkva kao Kristovo tijelo je “Božji Izrael” (Gal 6,16), a apokaliptičkih 144 000 na kraju vremena su antitip dvanaest Izraelovih plemena (Otk 7; 14,1-5;  15,1-4).

Ono što važi za povijesnu (ili vodoravnu) tipologiju važi i za tipologiju okomite dimenzije, naime tipologije Svetišta: postoje tri vida eshatološkog ispunjenja. Tako je Isus antitipski hram (Iv 1,14; 2,21; Mt 12,6), Crkva kao Njegovo tijelo je Božji hram, pojedinačno i zajednički (1 Kor 3,16.17; 2 Kor 6,16), a Otkrivenje prikazuje apokaliptičko postojanje “stana” Božjeg među ljudima (Otk 21,3). Postoji još jedan vid u tipologiji Svetišta: Nebesko je postojalo prije zemaljskog (Izl 25,40; Heb 8,5), pa ono predstavlja nadmoćniju okomitu dimenziju u starozavjetnoj i novozavjetnoj povijesti. Starozavjetno Svetište ukazivalo je na nebeski orginal, ali i unaprijed na Krista, Crkvu i apostolski hram.

Nije bitna svaka i najmanja pojedinost tipa. Na primjer, postoje opisi triju različitih zemaljskih Svetišta/hramova koji odgovaraju tipologiji nebeskog hrama (Mojsijev Šator od sastanka, Salomonov hram i eshatološki hram u Ezekielu 40-48). Svaki je bio drukčiji (po upotrijebljenom materijalu, broju predmeta namještaja, dimenzijama i dr.), ali su određene osnovne konture bile stalno prisutne (broj odjela, vrst namještaja, prostorni omjeri, obredi i učesnici, sveta vremena i dr.). Ovi zajednički elementi ukazuju na osnovne konture tipologije Svetišta, koje su ukratko sažete u Hebrejima 9,1-7.

c. Simbolizam. Simbol sam po sebi je vremenski neograničen prikaz istine. Tako janje simbolizira nedužnost; rog snagu. No simboli u Svetom pismu često postaju građevinski blokovi proroštva i tipologije. Tako janje u Svetištu simbolizira Krista, Janje Božje (Iv 1,29); četiri roga i mali rog u Danielu predstavljaju posebne političke ili religijskopolitičke sile. (Vidi Apokaliptika, II. E.)

U tumačenju simbola Svetog pisma moguće je izvesti osnovna načela iz načina na koji s­mo Sveto pismo rabi simbole.

d. Prispodobe. Puna trećina Isusova učenja, kako su zapisana u Mateju, Marku i Luki, u obliku su prispodoba (oko četrdeset njih). Prispodobe nalazimo i u Starom zavjetu: na primjer Natanova prispodoba o ovčici (2 Sam 12,1-4) i Izaijina o vinogradu (Iz 5,1-7). Starozavjetna riječ za “prispodobu”, mašal, uobičajena je i za “poslovicu” u knjizi Izreka, pa tako otkriva mudrosno podrijetlo Isusovih prispodoba. Novozavjetna riječ za “prispodobu” je parabole, s etimološkim značenjem “staviti uz”, s namjerom uspoređivanja.

Prispodoba ima niz različitih oblika: poslovice (“Liječniče, izliječi sam sebe!” Lk 4,23), metafore (čupanje biljke, Mt 15,13), slikovite iskaze (prispodoba o vinskim mijehovima, Lk 5,36-38), poredbe (o gorušičnom zrnu, Mk 4,30-32), priče (o deset djevica, Mt 25,1-13; o milosrdnom Samarijancu Lk 10,29-37) i alegorijske prispodobe (o sijaču, Mk 4,1-9-13-20). Svi ovi oblici kojima se Isus služio imaju jedan zajednički element: uporabu svakodnevnih doživljaja da se nađu poredbe s istinama Njegova kraljevstva.

Mnoge Isusove prispodobe imaju samo jednu glavnu točku, bilo da ju je izrekao Isus ili su je istaknuli pisci Evanđelja (Mt 18,35; 20,16; Lk 15,7.10; 16,31). No ima i onih koje sadrže više točaka (na pr. prispodoba o sijaču, Mt 13,1-23). Davanje značenja dijelovima ove priče očito je u ovim slučajevima opravdano, zato što je Isus naumio dati dublju razinu značenja i ukazao na njegovo tumačenje. Ovo se razlikuje od alegorizacije u kojoj kasniji tumač učitava u tekst dublje značenje koje izvorno nije postojalo niti je izvorni pisac na njega ukazao.

F. Suvremena primjena

1. Pismo kao most između kulture i vremena

Suvremena primjena kod Isusa i biblijskih pisaca Novog zavjeta pojavila se prirodno iz njihovog teološkog tumačenja starozavjetnih ulomaka.

Biblijski pisci tvrde da teološke poruke Svetog pisma nisu vezane uz kulturu, da se primjenjuju samo na određene ljude i određeno vrijeme, već su trajne i sveopće primjenjive. Citirajući Izaiju 40,6-8 Petar snažno potvrđuje ovu istinu: “Jer ste ponovno rođeni, ne iz raspadljiva, nego neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnoga Boga. Svaki je, naime, čovjek kao trava, sva njegova slava kao cvijet od trave: trava se osuši i cijet joj odpadne, a riječ Gospodnja zauvijek ostaje! A to je ta riječ koja vam je naviještena kao Radosna vijest.” (1 Pt 1,23-25)

Većina etičkih uputa u novozavjetnim Evanđeljima i poslanicama mogu se smatrati praktičnom primjenom starozavjetnih ulomaka: na primjer, Isusova propovijed na Gori kao primjer primjene načela Dekaloga; Jakovljeva primjena načela iz Levitskog zakonika 19; Petrove etičke upute izgrađene na uputi: “Budite dakle sveti, jer sam svet ja.” (1 Pt 1,16; citat uzet iz Lev 11,44.45; 19,2; 20,7)

2. Biblijski kontrolni elementi za određivanje trajnosti

Određeni dijelovi Starog zavjeta, posebice ceremonijalni i obredni zakoni te provođenje izraelskih građanskih i teokratskih zakona, više nemaju važnosti za kršćane. Međutim, novozavjetni pisci ne određuju samovoljno koji su zakoni još na snazi, već dosljedno primjenjuju kriterije samog Starog zavjeta, koji pokazuju koji su zakoni sveopće obvezni, a koji imaju ugrađeno “pravilo ograničenja”.

Starozavjetni mišpatim ili građanski zakoni, ukoliko su primjenjivi na Dekalog, imaju trajnu vrijednost u onome što određuju, ali je primjena njihovih načela vezana uz teokratsku vladavinu; tako imaju ugrađeno “pravilo ograničenja”. Kad je 34. godine po Kr. došao kraj teokraciji (kao ispunjenje Dn 9,24 i po Stjepanu najavljen u parnici saveza u Dj 7), došla je kraju i dužnost građanskih vlasti da provedu ove zakone.

Na sličan način su žrtveno-obredni zakoni bili dio tipskog sustava ispunjen u antitipu Isusu, koji je u stvarnosti na Golgoti proveo i u nebeskom Svetištu provodi ono što je bilo prikazano u starozavjetnim ritualima. Ugrađeno “pravilo ograničenja” ovih zakona nalazimo također u Starom zavjetu (Izl 25,9.40 [usp. Heb 8,5] ; Ps 40,7-9 [usp. Heb 10,1-10] i Dn 9,27).

U drugim slučajevima, u kojima je Bog izišao u susret okorjelosti srca Izraela – kao dopuštanje ropstva i razvoda – i nije odmah ukinuo ove postupke, Sveto pismo jasno pokazuje kakav je bio božanski ideal na početku (Post 1–3). Mojsijevsko zakonodavstvo, koje je u svoje vrijeme bilo revolucionarno, vraćalo je natrag na edenski ideal. Novi zavjet prepoznaje i primjenjuje ovaj hermeneutički kriterij trajnosti “u početku” (vidi Mt 19,8).

U nekim slučajevima, kad možda nije jasno prelazi li neka božanska zapovijed granice vremena i kulture, Biblija pruža jasne pokazatelje opće i trajne naravi materijala. Tako, na primjer, zakon o čistoj i nečistoj hrani (Lev 11) treba gledati u kontekstu brojnih leksičkih, strukturnih i teoloških pokazatelja (u Starom i u Novom zavjetu) da postane jasno kako je to dio općeg obveznog zakonodavstva; isto važi i za zakone koji su neznabošcima bili zapovijeđeni u Djelima 15.

Opće načelo, dakle, izrečeno i ilustrirano od novozavjetnih pisaca u njihovoj primjeni Pisma, jeste da trebamo prihvatiti važeće biblijske upute koje prelaze granice kulture i vremena, ukoliko s­mo Sveto pismo ne pruži kriterije za ograničenje ove važnosti. Međutim nisu svi biblijski postupci nužno i biblijske upute. Život Božjih svetaca u Starom i u Novom zavjetu, koliko god bio primjeran, bio je popraćen i pogreškama i grijehom: Biblija daje poštenu sliku njihova života i karaktera za naše ohrabrenje, ali i za našu pouku.

Premda biblijske upute važe u svim kulturama i vremenima, one su dane u određenoj kulturi i vremenu. U primjeni moramo uzeti u obzir ovo vrijeme i mjesto. Određene forme ili postupci koji su bili izraz određenog značenja ili načela u prvom stoljeću, mogu danas zahtijevati drugi oblik izražavanja s istim značenjem (na pr. pozdravljanje svetim cjelovom, Rim 16,16).

Često Biblija u kontekstu nekog ulomka daje elemente po kojima ćemo znati kada je prikladno potražiti načelo i naći drugi način djelovanja tog istog načela. Na primjer, upute za robove i njihove gospodare (Ef 6,5-9) danas više ne važe, jer ropstvo ne postoji. Obrezanje, kao znak pripadnosti židovskoj zajednici, nadomjestilo je u kršćanskoj crkvi krštenje. U ovim je slučajevima promijenjena forma, a ne značenje.

Osim toga, Sveto pismo jasno pokazuje da su neke forme tijesno povezane s njihovim značenjem i ne mogu se nadomjestiti prikladnom suvremenom formom. Na primjer subota kao dan odmora, podrijetlom od stvaranja, ne može se nadomjestiti nedjeljom; obred pranja nogu, koji se oslanja na Isusov izričiti primjer i zapovijed, nije moguće nadomjestiti nekim drugim načinom izražavanja poniznosti.

3. Personalizacija Pisma

Konačni cilj tumačenja Svetog pisma je izvršiti praktičnu primjenu svakog ulomka na osobni život. Krist i novozavjetni apostoli su često ponavljali poruke evanđelja sadržane u Svetome pismu da bi slušatelje i čitatelje doveli do spasenja i u sve prisniju osobnu zajednicu s Bogom.

Važno je da tumač za svaki ulomak postavi pitanja: Što je poruka i cilj ovog ulomka kojeg Bog želi da primijenim osobno na sebe? Kako ovaj ulomak djeluje na moj osobni duhovni život? Koja obećanja sadrži, a mogu smatrati da su meni upućena? Kakvu sliku daje o Isusu da bih Ga mogao slaviti? Koju pobjedu mogu izvojevati? Koji grijeh ili nedostatak trebam izbjeći? Koje praktične korake trebam preduzeti? Koju zapovijed mogu izvršiti iz zahvalnosti? Koja vremenski neograničena načela iz opisane situacije mogu primjeniti na sebe?

Prigodom izlaska Bog je odredio da svaki budući naraštaj Izraelaca smatra da je osobno izišao iz Egipta (Izl 13,8.9). Ovo načelo personalizacije ponovljeno je mnogo puta starozavjetnom Izraelu (Pnz 5,2-4; 6,10.21) i duhovnom Izraelu (Gal 3,29; Otk 15,1.2; 2 Kor 5,14.15.21; Rim 6,3-6; Ef 1,20; 2,6; Heb 4,3.16; 6,19; 10,19.20; 12,22-24). Na kraju trebam čitati i prihvatiti Pismo kao da sam ja bio sudionik silnih Božji spasiteljskih djela, kao da su Božje prouke upućene osobno meni – što je Božja živa i aktivna Riječ u mojoj duši.

IV. Povijest biblijske hermeneutike

A. Hermeneutika unutar same Biblije

Povijest biblijske hermeneutike moramo započeti s načinom na koji sami biblijski pisci tumače prethodno Pismo. Vidjeli smo da kasniji starozavjetni pisci pozivaju Izrael da se vrati poslušnosti mjerilu Božjeg otkrivenja u Tori. Novozavjetni pisci u svojoj hermeneutici nisu uzimali Stari zavjet iz konteksta, nego su ,slijedeći Isusov primjer, starozavjetne ulomke vidjeli u svjetlosti njihovog šireg kanonskog konteksta. Tako su prikazali zdrav hermeneutički pimjer koji treba oponašati.

B. Rana židovska biblijska hermeneutika

1. Egzegeza književnika prije 70. godine po Kristu

U svojoj disertaciji David Instone Brewer analizirao je sve postojeće spise književnika koji su prethodili rabinskom razdoblju (70. po Kr.). On zaključuje: “Prethodnici rabina prije 70. godine nisu tumačili Pisma izvan njihova konteksta, nisu u Pismu tražili drugo značenje osim vidljivoga i nisu mijenjali tekst da bi odgovarao njihovom tumačnju, premda su sve to činili kasniji rabini.” (Brewer, 1) Odnos ovih ranih književnika prema Svetome pismu može se sažeti u pet točaka: (1) Pismo je potpuno dosljedno sebi, (2) svaka je pojedinost značajna, (3) Pismo se mora tumačiti u skladu s kontekstom, (4) u Pismu nema drugostepenih značenja i (5) postoji samo jedan vjerodostojan oblik hebrejskog teksta Pisma.

Da bi mogli vjerno tumačiti Pisma, tradicija ovih književnika razvila je pravila tumačenja koja su lijepo formulirana u sedam hermeneutskih Hilelovih pravila (umro oko 10. po Kr.). Niz ovih pravila primijenjeno je u Novom zavjetu.

2. Kasnije rabinsko tumačenje

Kasnije su rabini, poslije 70. godine po Kr. nastavili s pešat ili s “jasnim, doslovnim” tumačenjem Pisma, ali su ga počeli miješati sa íod ili s “tajnim, alegoričkim” pristupom. Trinaest pravila rabina Išmaela ben Eliše (prva polovica drugog stoljeća po Kr.) dala su poticaj razvoju midraške metode (od deruš, “pretraženo”) da objasni židovski Halakah (građanski i religiozni zakon). U ovu je metodu spadalo ukrašavanje teksta koje je odstupalo od njegovog jasnog značenja. Trideset i dva pravila rabina Eliezera ben Yose (drugo stoljeće po Kr.) upotrijebljeno je u tumačenju Haggade (popularnih homilija). U ova kasnija pravila uključeni su načini tumačenja u kojima se ukrašavalo biblijski tekst i odstupalo od njegovog jasnog značenja. Kasniji rabini nalazili su u jednom običnom tekstu mnogostruko značenje: jasno značenje, nagovještaj koji je ukazivao na skriveno značenje, drugostepeno ili alegorično mišljenje i mistično značenje skriveno u slovima.

3. Predaja izvanbiblijskih književnika – Kumran

Nisu se svi egzegetičari prije 70. godine zadržavali na doslovnom značenju teksta. U esenskoj zajednici u Kumranu, vođu zajednice, Učitelja pravednosti, smatrali su nadahnutim tumačem proroka; on je objašnjavao kako se “misterije” proročkih ulomaka odnose na njegovu eshatološku zajednicu. Ova je karakteristična hermeneutika bila poznata kao razpešer, “tumačenje misterija”. Prema dostupnim primjercima kumranskog raz pešer-a bilo je tipično citirati neki biblijski ulomak, kojemu bi slijedile riječi “to znači” ili “njegov je pešer” i striktno poistovjećivanje esenske zajednice s biblijskim tekstom.

Putem atomističkog tumačenja svake fraze, riječi pa čak i dijela riječi u proročkim spisima, sve je bilo urađeno tako da se odnosi na kumransku zajednicu. Smatralo se da su proroci napisali zagonetke ili kriptograme za doba eshatološkog ispunjenja za koje su ljudi u Kumranu smatrali da je već u tijeku.

4. Predaja izvanbiblijskih pisaca – Filo Aleksandrijski

Židovski znanstvenik Filo (prvo stoljeće po Kr.) popularizirao je alegorijski pristup Pismu. Njegov je rad bio zasnovan na Platonovom modelu stvarnosti u kojem je inferniorniji, prolazni svijet osjetila bio odraz superiornijeg svijeta vječnih ideja. U svom alegorijskom pristupu Pismu, kad god bi u nekom biblijskom tekstu bilo teškoća, on bi doslovni smisao zamijenio alegorijskim. Doslovni smisao je bio povijesna ljuštura koja je trebalo ukloniti da bi se doprlo do jezgre, skrivenog duhovnog značenja.

Osnovna Filova hermeneutička prepostavka bila je da je tumačnadahnut kao i biblijski pisac. Stoga je tumač konačni arbitar alegorijskog značenja teksta. Ako se tekst ne uklapa u preovlađujući svjetonazor, tumač je dužan tekst reinterpretirati. Konačni autoritet nije Pismo već tumačeva subjektivna i nadahnuta mašta.

C. Ranokršćanska hermeneutika

1. Rani kršćanski oci

Nekoliko je ranih crkvenih otaca poznato po uvođenju ili predlaganju posebnih hermeneutskih pristupa. Krivovjerac Marcion doveo je do pojave hermeneutike koja se razvila tijekom prvih godina drugog stoljeća, kad je odbacio Stari zavjet kao Pismo koje nije obvezno za kršćane. Razvio je dualizam zakona-milosti, u kojem je Stari zavjet predstavljao sliku zakona, osvete, mržnje i srdžbe, dok je Novi zavjet prikazivao milost i ljubav. Ovaj je koncept primijenjen čak i na Novi zavjet: samo je Lukino evanđelje smatrano pravim, dok su ostali dijelovi Novog zavjeta odbačeni. Mnogi od ranih crkvenih otaca pisali su protiv Marcionovog krivovjerja.

Lyonski biskup Irenej (oko 130.–200.) primijenio je u obrani ortodoksne kršćanske doktrine načelo “pravilo vjere”. Njegovo pravilo vjere bila je predaja sačuvana u crkvama. Tako je postao ocem autoritativne egzegeze. Konačno mjerilo više nije bilo s­mo Sveto pismo, već Pismo kako su ga protumačili crkveni autoriteti. Nekako u isto vrijeme je Tertulijan (oko 160.–oko 240.) upotrijebio tipologiju da obrani jedinstvo Pisma, premda je njegov tipološki tekst ponekad bio samo alegorija.

2. Aleksandrijska hermeneutika

U hermeneutskoj školi Aleksandrije, počevši s Klementom (umro 215.), Filoov alegoziram je “kršten u Krista”. Klement je razvio pet osjetila Pisma: povijesno, doktrinalno, proročko, filozofsko i mistično. Origen Aleksandrijski (185.–254.) je tvrdio da tekst Pisma ima tri značenja po uzoru na analogiju s trostrukom čovjekovom naravi: (1) tjelesno ili doslovno značenje koje je najmanje važno; (2) psihično ili moralno (etičko) značenje i (3) duhovno ili alegorijsko-mistično značenje koje je najvažnije i dostupno samo najzrelijim tumačima. Prema ovom trostrukom gledištu, izgrađenom na Platonovom i Filoovom dualizmu, trebalo je ukloniti povijesnu ljusku da bi se stiglo do alegorijske srži.

3. Antiohijska hermeneutika

Nasuprot aleksandrijske alegorijske škole, tumači u Antiohiji nastojali su podržati doslovan, književno-povijesni smisao Pisma. Predstavljena od egzegeta kao što je bio Teodor iz Mopsuestije (umro 428.) i popularizirana propovjednikom Hrizostomom (347.–407.), antiohijska hermeneutika se temeljila na osnovnim pretpostavkama koja su iznesena u ovom članku. Njezina egzegeza zapravo je slijedila iste smjernice kao što su one kojima su se služili biblijski pisci pri svom tumačenju ranije napisanih Pisama.

D. Srednjovjekovna hermeneutika

Na nesreću, antiohsku je hermeneutiku nadvladao i na kraju službeno uklonio alegorijski pristup što ga je popularizirala aleksandrijska škola. Ivan Kasijan (lat. Johannes Cassianus, umro 425.) proširio je Origenova tri gledišta Pisma na četiri: (1) povijesno (doslovno značenje); (2) tropološko (moralno značenje, od tropos [način života], (3) alegorijsko (mitološko ili kristološko) i (4) anagogijsko (eshatološko ili nebesko, od anago, “dovesti do”). Punih tisuću godina je u Rimokatoličkoj crkvi vladala quadriga (“četveropreg” alegorijske metode). Međutim, uvijek je bilo onih koji su, unatoč progonstvu, prihvaćali potpun i jedini autoritet Pisma u njegovom doslovnom i literarnom smislu.

E. Hermeneutika reformacije i povijesno-gramatička metoda

Za vrijeme Reformacije u šesnaestom stoljeću tumači su odbacili alegorijsko tumačenje Pisma. Postupno je Martin Luther napustio “vožnju” quadrigom po Bibliji i pozvao na razumijevanje njegova jasna značenja. U svojim Razgovorima za stolom 5285 prisjeća se da je bio stručnjak alegorizaciji Svetog pisma, a sada je njegova najveća sposobnost bila “dati doslovni, jednostavni smisao Pisma, iz kojega dolazi sila, život, utjeha i uputa”.

Luther je razvio četiri načela tumačenja Svetog pisma. Prvo je bilo sola scriptura, “samo Biblija”, kao konačni autoritet nad predajom i ljudskom filozofijom. Naravno, ovo biblijsko načelo nije izmislio Luther, već ga je snažno primijenio. Sola scriptura, zajedno sa sola fide (samo vjerom) i sola gratia (samo milošću), postali su lozinka Reformacije.

Lutherovo drugo hermeneutsko načelo bilo je “Pismo je svoj vlastiti tumač” (scriptura sui ipsius interpres) , koje također ima čvrst biblijski temelj. Luther je kao ključ tumačenja Svetog pisma odbacio filozofiju, kao i patrističko tumačenje i eklezijastičko učenje autoriteta.

Treće, Luther je također primijenio ono što je postalo poznato kao kristocentrično načelo. Njegova ključna fraza je glasila “što tjera Kristu” (was Christum treibet). Što je počelo kao pohvalam pothvat da se vidi kako Pismo ukazuje, potiče i tjera Kristu, postalo je opasno kad je Luther zaključio da Kristu ne tjera cijelo Sveto pismo. To ga je navelo da je neke dijelove Pisma počeo smatrati manje važnima od drugih. Uz kristocentrično načelo bilo je i četvrto: dualizam između slova i duha (zakon i evanđelje, djela i milost). Veliki dio Starog zavjeta smatrao je slovom, a veliki dio Novoga duhom, premda u Novom zavjetu nije sve bilo evanđelje niti je u Starome sve bilo zakon. Oba ova posljednja načela niječu načelo potpunosti Pisma (tota scriptura) i vode u subjektivizam. Na kraju ispada da tumačevo vlastito iskustvo postaje mjerilom.

Svi su drugi reformatori prihvatili prva dva Lutherova načela, uključujući i Zwinglija, Calvina i anabaptiste. Ovi su reformatori dosljedno uzdizali Bibliju i samo Bibliju kao mjerilo istine, i nastojali da Pismo, namjesto predaje ili skolastičke filozofije, tumači Pismo.

Biblijska načela tumačenja što su ih refomatori ponovno otkrili, zajedno s napretkom u tekstualnoj i povijesno-gramatičkoj analizi renesanse (Erazmo i drugi), dovele su do robusne protestantske hermeneutike koja je ostala do danas i postala poznata kao povijesno-gramatičko-književno-teološki pristup ili (ukratko) gramatičko-povijesna ili povijesno-biblijska metoda. Ova metoda imala je sposobne promicatelje od vremena Reformacije, uključujući i egzegetske divove devetnaestog stoljeća kao što su Ernst Hengstenberg i Franz Delitzsch. Danas je to pristup kojim se služe konzervativni evangelički znanstvenici.

F. Hermeneutika prosvjetiteljstva i povijesno-kritička metoda

1. Povijesni razvoj

U sedamnaestom stoljeću protestantsko tumačenje pretvorilo se u okamenjenu ortodoksnost, s isticanjem precizne formulacije ispravnih doktrina u kredu. To je mnoge natjeralo da potraže slobodu od gušeće autoritativnosti Crkve. Neki su krenuli putem pijetizma s isticanjem individualnog duhovnog života, ali mnogi drugi, odmah nakon kopernikanske revolucije i borbe između znanosti i religije, odlučili su odbaciti svaki vanjski autoritet. Tako su uspjeli napredovati empirizam, deizam i racionalizam.

Richard Simon (1638.–1712.), protestant koji je postao katolički svećenik, osnivač je biblijske kritike. U svom pokušaju da opovrgne protestantizam iznio je probleme kojima je uništio pouzdanje u autoritet Biblije. Primjenjujući načela nizozemskog filozofa Spinoze, Simon je odbacio Mojsijevo autorstvo Petoknjižja u prilog dugog procesa redakcija i kompiliranja. Njegova knjiga, objavljena 1678. godine, bila je tako radikalna da ju je Katolička crkva stavila na indeks zabranjenih knjiga.

U roku od samo nekoliko godina nakon pojave racionalizma, niz znanstvenika počeo je na Sveto pismo gledati kao na svaku drugu knjigu. Razmeđa prosvjetiteljskog doba došla je s Johannom Semlerom (1725.–1791.) i njegovim djelom u četiri sveska, Treatise on the Free Investigation of the Canon (1771.–1775.). On je tvrdio da Biblija nije cijela nadahnuta i učinio je upitnim božanski autoritet kanona. Prema njemu Bibliju treba promatrati iz čisto povijesne perspektive i proučavati je kao svaki drugi drevni dokument.

U desetljećima koja su slijedila njemački su znanstvenici razvili pristup Svetom pismu “odozdo”, bez spominjanja njegovih božanskih elemenata. Ovaj se pristup stalno širio tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća i postao poznat kao viša kritika ili povijesno-kritička metoda. Cilj ove metode bio je potvrditi istinitost biblijskih podataka služeći se principima i postupcima koji se primjenjuju u proučavanju svjetovne povijesti.

2. Pretpostavke povijesne kritike

Osnovne pretpostavke povijesno-kritičke metode – načela kritike, analogije i povezanosti – izrazio je 1913. Ernst Troeltsch. Najkarakterističnije načelo ove metode je princip kritike. Riječ “kritika” je ovdje rabljena u tehničkom smislu Descartove “metodološke sumnje” i odnosi se na autonomiju istraživača da saslušava i procjenjuje svjedočenje Svetog pisma, da prosuđuje o istinitosti, dostatnosti i razumljivosti posebnih izjava u tekstu.

U tijesnoj vezi s načelom kritike je načelo analogije, koje pretpostavlja da je sadašnje iskustvo kriterij za procjenjivanje događaja o kojima izvještava Sveto pismo, budući da su, u načelu, svi događaji slični. Drugim riječima, tumač treba prosuditi ono što se zbilo u biblijska vremena na osnovi onoga što se događa danas; ako ne vidi da se danas zbiva određena pojava, ona se najvjerojatnije nije zbila ni onda. Budući da danas nema posebnog stvaranja ili sveopćeg potopa, najvjerojatnije je da se nisu dogodili u prošlosti. Isto je s čudima i uskrsnućem: moramo ih smatrati nepovijesnim.

Načelo povezanosti (korelacije) tvrdi da je povijest zatvoren sustav i da nema prostora za umiješanost natprirodnog. Događaji su tako povezani da promjena u bilo kojoj pojavi neminovno izaziva promjenu njezinog uzroka i posljedica. Stoga povijesno objašnjenje počiva na nizu prirodnih uzroka i posljedica. Time ne želimo reći da svi povijesni kritičari niječu postojanje Boga ili natprirodnog. No gledano metodološki, u povijesnoj kritici nema mjesta za natprirodno; znanstvenici koji se njome služe isključuju natprirodno i traže prirodne uzroke i posljedice.

3. Procedure povijesne kritike

Triumf povijesnoj kritici osigurao je krajem devetnaestog stoljeća utjecajnim djelima Julius Wellhausen (1844.–1918.), koji je popularizirao pristup povijesno-kritičkoj metodi poznatoj kao kritika izvora. U dvadesetom stoljeću razvijene su druge procedure: kritika oblika, kritika redakcije, tradicionalna povijest i, najnovije, kritika kanona. Svaka od ovih procedura zahtijeva našu kratku pozornost.

Kritika izvora nastoji rekonstruirati i analizirati hipotetične književne izvore koji su osnova biblijskom tekstu. Wellhausen je popularizirao ovaj pristup Petoknjižju, poznat kao hipoteza nove dokumentacije. Prema njoj Mojsije nije pisac Petoknjižja kako to Pismo tvrdi (Iv 1,45), nego je nastalo kao kompozicija četiriju kasnijih dokumenata ili izvora: (1) jahvističkog (J) koji se služim imenom Jahve, napisan u južnom judejskom kraljevstvu oko 880. pr. Kr.; (2) elohističkog (E) koji se služi božanskim imenom Elohim, napisan u sjevernom izraelskom kraljevstvu oko 770. pr. Kr.; (3) deuteronomističkog (D) napisan u Jošijino vrijeme, 621. pr. Kr. i (4) svećeničkog (P) kojega se počelo skicirati u vrijeme babilonskog izgnanstva i trajalo je sve do konačne redakcije (prikupljanja i uređivanja) oko 450. pr. Kr. Ova je hipoteza dovela do potpuno rekonstruirane slike o povijesti Izraela.

Kritiku izvora Petoknjižja potkrijepilo je nekoliko naročitih pretpostavki: sumnjičavost prema povijesnosti zapisanih naracija, evolucionistički model razvitka Izraela od primitivnih do naprednih oblika, odbacivanje natprirodne aktivnosti u tom evolucijskom razvitku i pretpostavka da su izvori bili ljudski proizvod životne sredine (Sitz im Leben) društvene zajednice koja ih je proizvela.

Kritičari izvora su se služili različitim unutarnjim argumentima da dokažu višestrukost izvora u Petoknjižju: uporaba različitih božanskih imena, varijacije u jeziku i stilu, navodna proturječja i anakronizmi, kao i navodna udvostručavanja i ponavljanja. Konzervativni stručnjaci su u pojedinostima analizirali sve ove argumente i ustanovili da nisu osvjedočavajući. Danas se ni kritički znanstvenici ne slažu u mnogim vidovima dokumentarne hipoteze koja, unatoč ljuljanju svojih temelja, još uvijek nije napuštena.

Iste te pretpostavke koje potkrepljuju kritiku izvora Petoknjižja – uz dodatno nijekanje proročanstava – dovele su do hipotetičke konstrukcije izvora drugih mjesta u Svetom pismu. Na primjer, Izaija je podijeljen u tri glavna izvora (Izaija iz Jeruzalema [1–39. poglavlja] , deutero-Izaija [40–55] i trito-Izaija [56–66]), a Zaharija u dva dijela (1–8. i 9–14. poglavlja). I ovdje su proučavanja onih koji prihvaćaju tvrdnju Svetog pisma o autorstvu ovih knjiga, pokazala da su argumenti kritičara izvora slabo utemeljeni.

Novozavjetna kritika izvora se uglavnom usmjerila na “sinoptički problem” – pitanje mogućih izvora na kojima se temelje prva tri Evanđelja i njihov međusobni odnos. Za sinoptički problem predloženo je više suvremenih rješenja. Razvijena krajem osamnaestog stoljeća, Griesbachova hipoteza pretpostavlja prioritet Mateja pa Luka koristi Mateja kao izvor, a Marko i Mateja i Luku. Lachmannova hipoteza, razvijena 1835. godine, daje prioritet Marku, kome slijedi Matej pa onda Luka. Ova je hipoteza nekoliko godina kasnije modificirana da uključuje i dva primitivna apostolska izvora: Marka i Logiu (također nazvanu “Q” što stoji za Quelle).

Hipoteza o dva izvora, s različitim modifikacijama, još uvijek je najraširenije prihvaćena teorija kritike izvora, premda je protiv nje u drugom dijelu dvadesetog stoljeća bilo brojnih reakcija. Daljnji razvoj uključuje hipotezu o četiri izvora (B. H. Streeter, 1924. godine, koji Marku i Q dodaje još izvor L [isključivo Lukin materijal], i izvor M [materijal koji pripada samo Mateju], različite hipoteze o mnogostrukim izvorima te hipoteza o aramejskim izvorima.

Nedavno je Eta Linnemann, poznata znanstvenica Bultmannove škole koja je postala evangelikom, dokumentirano odbacila čitav trud oko kritike izvora Evanđelja. Ona je tvrdila da zapravo uopće nema sinoptičkog problema, da se ni jedno od Evanđelja ne oslanja na drugo, nego se sva vraćaju izravno onima koji su čuli i vidjeli Isusove riječi i djela (185.186).

Tisuću devetsto dvadesetih godina razvio se još jedan pristup povijesno-kritičke metode: kritika oblika (njemački: Formgeschichte, doslovno “povijest oblika”). Ovaj kritički postupak, kojega je uveo Hermann Gunkel (1862.–1932.) u Stari, a Rudolf Bultmann u Novi zavjet, zadržao je mnoge od istih naturalističkih pretpostavki koje su rabljene u kritici izvora, ali su usmjerene na prijeknjiževnu fazu usmene predaje koja stoji iza pisanih izvora. Kritičari oblika pretpostavljaju da je biblijski materijal nastao na dosta sličan način kao obična narodna književnost u naše doba, pa su tako prihvatili osnovna načela svjetovnih kritičara oblika kao što su braća Grimm koja su proučavala njemačke bajke.

Gradeći na prepostavkama kritike izvora, kritičari oblika pretpostavljaju da su društvene snage zajednice (u svojoj životnoj sredini) dale oblik i sadržaj kršćanskim predajama i da se taj materijal razvio od kratkih i jednostavih jedinica u duže i složenije predaje. Specifična zadaća kritičara oblika bila je analizirati različite oblike ili žanrove biblijske literature (na primjer, različite književne oblike u Psalmima), podijeliti ih u njihove naslućene izvorne male usmene ulomke, a onda hipotetički rekonstruirati životnu sredinu iz koje su ovi oblici potekli.

U ovom procesu rekonstrukcije kritičari oblika često uopće ne obraćaju pažnju na jasne izjave Svetog pisma o životnom okruženju koje stoji iza materijala. Na primjer, smatraju da su naslovi nad psalmima dodani mnogo kasnije i stoga povijesno nepouzdani.

Ni kritičari ranih izvora, niti kritičari oblika u prvom dijelu dvadesetog stoljeća nisu obraćali pozornost na ulogu redaktora ili urednika, koji su ranije postojeći materijal sakupili u konačni kanonski oblik: smatrali su ih kompilatorima koji su na materijalu ostavili malo ili nimalo svog pečata. No to se promijenilo sredinom dvadesetog stoljeća pojavom nove procedure u povijesnoj kritici: kritika redakcije (njemački: Redaktionsgeschichte, doslovno “povijest redakcije”).

Tri su novozavjetna znanstvenika dali prvi poticaj kritici redakcije u svom ispitivanju sinoptičkih Evanđelja: G. Bornkamm (1948, Matej), Hans Conzelmann (1954, Luka) i W. Marxsen (1956, Marko). Pozornost su usmjerili na evanđeliste, smatrajući ih izgrađenim teolozima. Cilj kritičara redakcije bio je otkriti i opisati jedinstvenu životno sredinu (sociološku i teološku motivaciju) biblijskih redaktora/pisaca, kojae ih je potaknula da oblikuju, modificiraju ili čak stvore materijal za proizvod koji su napisali. Prisutna u ovom pristupu jest osnovna pretpostavka da je svaki biblijski pisac imao jedinstvenu teologiju i životnu sredinu koja se razlikovala od drugih, pa stoga može proturječiti svojim izvorima kao i drugim redaktorima. Ova procedura nastoji razbiti jedinstvo Svetog pisma; prema njoj ono sadrži ne jednu, već mnoštvo različitih, često proturječnih teologija.

Četvrti postupak u povijesnoj kritici nazvan je povijest predaje (njemački: Traditionsgeschichte). Začetnik joj je Gerhard von Rad tijekom 1930-tih za Stari zavjet. Ovaj je postupak izgrađen na  kritici izvora i oblika, nastojeći da od faze do faze pronađe povijest predaje prije zapisivanja, kakva je prelazila od usta do usta s jednog naraštaja na drugi, do konačnog pisanog oblika. Kako je kritika redakcije postala popularnam, povijest predaje počela je obuhvaćati čitavu povijest predaje, od usmene do pisanih izvora, pa do konačnog oblikovanja od strane kreativnog redaktora. Osnovna pretpostavka za ovaj pristup jest da je svaka nova generacija tumačenjem preoblikovala materijal.

Nedavni postupak povijesno-kritičke metode, nazvan kritika kanona, predstavlja logični zaključak na pokušaj hipotetične rekonstrukcije povijesnog razvoja biblijskog teksta. Uveden od strane James Sandersa 1970-tih i 1980-tih godina, ovaj pristup gradi na onima koji mu prethode, ali se posebno usmjerava na životnu sredinu (društvene i teološke snage) u sinagogi i crkvi, koja je odredila koji će od dokumenata biti izabran kako kanonski. Kao i kod drugih povijesno-kritičkih postupaka, pretpostavka u ovom pristupu jest da ljudske sile ovoga svijeta, mogu objasniti proces – u ovom slučaju kanonizacije – ne oslanjajući se na vodstvo nadnaravnog Boga.

4. Drugi kritički pristupi

Nedavno je došlo do pomaka u kritičkim biblijskim studijama prema različitim novim literarno-kritičkim hermeneutičkim pristupima. Ovi pristupi obično ne niječu rezultate povijesne kritike, niti napuštaju središnje načelo kritike. Umjesto toga isključuju povijesna pitanja vezana uz povijesni razvoj biblijskog teksta i koncentriraju se na njegov konačni kanonski oblik.

Mnogi od tih književno-kritičkih hermeneutičkih pristupa usmjereni su na konačni oblik biblijskog teksta kao umjetničkog književnog djela. U to se ubrajaju takvi preklapajući postupci kao što su retorička kritika (James Muilenberg), nova književna kritika (Robert Alter), pažljivo čitanje (Meir Weiss) i narativna kritika. Zajedničko svima njima je briga za tekst kao dovršeno umjetničko djelo. Književna proizvodnja Biblije se obično odvaja od povijesti i smatra djelom mašte ili mitom, sa svojim vlastitim “autonomnim imaginativnim svemirom” i “oponašanjem stvarnosti”. Naglašavaju se različiti književni običaji koje je pisac svjesno ili nesvjesno koristio pri oblikovanju biblijske priče u umjetničko književno djelo.

Drugi nedavni sinkroni pristup (takav se jedan bavi konačnim oblikom  teksta) jest strukturalizam. Biblijski strukturalizam se temelji na suvremenoj lingvističkoj teoriji Claude Levi-Straussa i u Sjedinjenim Američkim Državama ga razvijaju stručnjaci kao što je Daniel Patte. Njegov je glavni cilj “dešifrirati” tekst kako bi se otkrilo podsvijesne “duboke strukture” općenito svojstvene jeziku. U ovoj je metodi božanski apsolut zamijenjen apsolutom odozdo, dubokim jezičnim strukturama. Srodan književni pristup je semiotika ili “teorija znakova” koju su razvili Fedrinand de Saussure i Charles S. Pierce. Ona je usmjerena na lingvističke kodove koji čine okvir u kojem je dana poruka teksta (slično notnom crtovlju na koje se mogu staviti određene note). Najviša briga u ovim pristupima su slojevi lingvističkih struktura ili sistema znakova na kojima počiva poruka.

Niz drugih pristupa Svetom pismu zadržava kritičke prepostavke povijesno-kritičke metode, ali su usmjereni na ciljeve koji su drukčiji od hipotetičkog konstruiranja povijesnog razvoja biblijskog teksta. Neki od ovih pristupa temelje se na novim trendovima spomenutim u prethodnim ulomcima. Veći primjeri uključuju filozofsku hermeneutiku (Gadamerova metakritička hermeneutska teorija i Ricoeurova hermeneutika sumnje i prisjećanja); hermeneutiku društvenokritičke teorije, uključujući sociološku kritiku (Gottwald), oslobođenje (Gutierrez) i feminističku hermeneutiku (Trible); kritiku čitateljeve reakcije (McKnight) i dekonstrukcionizam (Derrida).

Svi ovi pristupi teže da imaju neko vanjsko mjerilo – bila to filozofija, sociologija, marksistička politička teorija, feminizam, postmoderni pluralizam ili subjektivnost čitatelja – koje nadomješta načelo sola scriptura i relativizira Sveto pismo. Više nema objektivnog, normativnog značenja Svetog pisma; umjesto toga postoji feministički tekst, crnački tekst, azijski tekst ili luteranski tekst. Smatra se da svi oni imaju svoju vrijednost kad se čitateljev horizont spaja s horizontom biblijskog teksta.

G. Usporedba dviju hermeneutičkih metoda

Dvije glavne hermeneutske metode – povijesno-kritičku i povijesno-gramatičku ili povijesno-biblijsku metodu – moguće je šematski usporediti pomoću sljedeće tablice. Priznajemo da neki znanstvenici, nezadovoljni objema metodama, pokušavaju raditi nekako između jedne i druge metodologije.

Povijesno-kritička metoda           

A. Definicija: Pokušaj da se na temelju principa i postupaka koji se primjenjuju kod svjetovne povijesti provjeri istinitost i razumijevanje značenja biblijskih podataka.

B. Cilj: Doći do konkretnog značenja Svetog pisma, koja je bila nakana pisca kako su je razumjeli njegovi suvremenici.

C . Osnovne pretpostavke

1. Svjetovno pravilo: Načela i postupci primijenjena kod svjetovne povijesti predstavljaju vanjski oblik i ispravnu metodu za ocjenjivanje istinitosti biblijskih podataka i tumačenje njihova značenja.

2. Načelo kritike (metodološka sumnja): Autonomni istražitelj može ispitati i ocijeniti ne obazirući se na određene objave biblijskog teksta. 

3. Načelo analogije: Sadašnje iskustvo je kriterij za ocjenjivanje vjerojatnosti zbivanja biblijskog događaja, budući da su u načelu svi događaji slični.

4. Načelo povezanosti (korelacije ili uzrokovanosti): Zatvoreni sustav uzroka i posljedica ne ostavlja prostora natprirodnoj umiješanosti Boga u povijesti.

5. Nejedinstvo Svetog pisma: Budući da je u njegovom nastanku sudjelovalo mnogo autora ili redaktora, da bi se došlo do jedinstvenog biblijskog učenja Pismo se ne može uspoređivati s Pismom.

6. Narav Svetog pisma "uvjetovana vremenom" ili "uvjetovana kulturom". Za nastanak Svetog pisma odgovoran je povijesni kontekst.

7. Biblija sadrži, ali nije isto što i Božja Riječ: U Svetom pismu treba razlikovati i odvojiti ljudske od božanskih elemenata.

D. Osnovni hermeneutički postupci

1. Književna kritika (izvori): Pokušaj da se hipotetički rekonstruira i razumije proces književnog razvoja koji je doveo do današnjeg oblika teksta, osnovan na pretpostavki da je Sveto pismo proizvod životne sredine zajednice koja ga je proizvela (često nasuprot specifičnih izjava Pisma o podrijetlu i naravi izvora).

2. Kritika oblika: Pokušaj da se hipotetički rekonstruira prijeknjiževni (usmeni) oblik što stoji iza razičitih književnih oblika, zasnovan na pretpostavki da biblijski materijal ima usmenu pretpovijest kao obična narodna književnost i da potječe iz predaja koje su oblikovane prema zakonima koji upravljaju razvojem narodnih predaja.

3. Kritika redakcije: Pokušaj da se otkrije i opiše životna sredina, sociološka i teološka motivacija koja je odredila osnovu po kojoj je redaktor birao, modificirao, prepravljao, uređivao, mijenjao ili dodavao materijalima predaje, s ciljem da kažu što je bilo prikladno za njegovu vlastitu životnu sredinu, sukladno njegovim vlastitim teološkim razmišljanjima; svaki je redaktor imao svoju jedinstvenu teologiju i životnu sredinu koja se razlikovala (a često i suprotstavljala) njegovim izvorima i drugim redaktorima.

4. Povijest predaje: Pokušaj da se povijest predaje ustanovi prije njezina sastavljanja iz faze u fazu, kako je iz naraštaja u naraštaj prelazila od usta do usta do svog konačnog pisanog oblika; zasnovana na pretpostavci da je svaki naraštaj tumačenjem preoblikovao materijal.

5. Kritika kanona: Pokušaj rekonstrukcije životne sredine (socioloških i teoloških sila) u sinagogi i prvoj crkvi koji su odredili sadašnji oblik i sadržaj biblijskog kanona; uz pretpostavku da ljudske snage mogu objasniti proces kanonizacije.

Povijesno-biblijska metoda

A. Definicija: Pokušaj razumijevanja značenja biblijskih podataka korištenjem metodoloških elemenata koji potječu iz samoga Svetog pisma.

B. Cilj: Doći do ispravnog značenja Svetog pisma, onoga što je Bog namjeravao prenijeti, bez obzira jesu li to pisac ili njegovi suvremenici u potpunosti znali ili ne (1 Pt 1,10-12).

C. Osnovne pretpostavke

1. Sola scriptura: Autoritet i jedinstvo Pisma su takvi da je Sveto pismo konačno mjerilo u odnosu na sadržaj i metodu tumačenja (Iz 8,20).

2. Biblija je konačni autoritet i nije podložna kritici: biblijske podatke treba prihvatiti takve kakvi jesu i ne podvrgavati ih nekom vanjskom mjerilu da bi se odredilo njihovu istinitost, dostatnost, vjerodostojnost i razumljivost (Iz 66,2).

3. Suspenzija nametnutog načela analogije da bi se dalo mjesta jedinstvenoj Božjoj aktivnosti kako je opisana u Svetom pismu i u procesu oblikovanja Pisma (2 Pt 1,19-21).

4. Suspenzija načela povezanosti (ili prirodnog uzroka i posljedica) da bi se dalo mjesta božanskoj umiješanosti u povijest kako je opisano u Svetom pismu (Heb 1,1.2).

5. Jedinstvo Svetog pisma: Budući da je nad mnogim piscima ljudima bdio jedan božanski Autor, da bi se došlo do biblijske doktrine Pismo se može usporediti s Pismom (Lk 24,17; 1 Kor 2,13).

6. Vječna narav Pisma: Bog govori preko proroka određenoj kulturi, ali poruka kao vječna istina nadilazi kulturno okružje (Iv 10,35).

7. Biblija je isto što i Božja Riječ; božanski i ljudski element u Svetom pismu ne može se razlikovati ni odvojiti (2 Tim 3,16.17).

D. Osnovne hermeneutičke procedure

1. Književna analiza: Istraživanje književnih karakteristika biblijskog materijala u njegovom kanonskom obliku, uz prihvaćanje kao cjeline onih dijelova Pisma koji su prikazani kao takvi, i prihvaćajući takve kakve jesu određene biblijske izjave o podrijetlu i naravi biblijskog materijala.

2. Analiza oblika: Pokušaj opisivanja i klasificiranja različitih književnih vrsta koje u Pismu postoje u kanonskom obliku, i za svaki oblik prihvatiti takvom kakva jest životnu sredinu kakva je naznačena u biblijskim podacima.

3. Teološka analiza biblijskih knjiga: Proučavanje posebnog naglašavanja teologije svakog biblijskog pisca (prema sposobnosti njegovog razuma i mogućnosti razumijevanja), u okviru cijelog Svetog pisma, koje dopušta da Biblija bude svoj vlastiti tumač i da različiti teološki naglasci budu u skladu jedan s drugim.

4. Dijakronična (tematska) analiza: Pokušaj da se kronološki ustanovi razvoj različitih tema i motiva u Bibliji u njezinom kanonskom obliku; utemeljen na biblijskom stajalištu da Bog daje dodatno (progresivno) otkrivenje kasnijim naraštajima, koje je, međutim, u savršenom skladu sa svim ranijim otkrivenjima.

5. Povijest kanona: Istraživanje procesa kanonizacije Svetog pisma, uz pretpostavku da su kriteriji za kanonizaciju svojstveni biblijskom materijalu kako je nadahnut od Boga i da je Sveti Duh vodio židovske i kršćanske zajednice da kanonskima priznaju knjige koje su sačuvale svjedočanstvo biblijskih pisaca.

Zamijetimo razlike u definiciji, cilju i temeljim pretpostavkama. Prva pretpostavka povijesno-kritičke metode ("svjetovno mjerilo") predstavlja osnovnu orijentaciju metode: ljudski je razum konačni kriterij za istinu. Pretpostavke pod brojem 2 do 4 ukazuju na prijelomna načela na koja se oslanja ova metoda (vidi njihovu Troeltschevu klasičnu formulaciju). Posljednje tri pokazuju da ova metoda vodi umanjenju jedinstva, bezvremenosti i potpunog autoriteta Pisma.

Utemeljen na biblijskim podacima, povijesno-biblijski pristup hermeneutici odbacuje sve ove pretpostavke. U odnosu na načelo kritike, poznati njemački znanstvenik koji je raskinuo s povijesno-kritičkom metodom, Gerhard Maier napisao je: "Metoda kritike ne može uspjeti jer predstavlja unutarnju nemogućnost. Zato što korelacija ili kontrapunkt otkrivenju nije kritika već poslušnost; nije ispravljanje – čak ni na osnovi djelomice priznatog i primijenjenog otkrivenja – već spremnost da kažemo: 'neka ispravi mene'."

Obje metode analiziraju povijesni kontekst, književne značajke, književnu vrstu, teologiju pisca, razvoj tema i proces kanonizacije. No povijesno-biblijski pristup odbacuje načelo kritike; on analizira ali odbija kritizirati Bibliju; on prihvaća tekst Svetog pisma takvog kakav jeste kao istiniti i odbija se priključiti trostrukom procesu seciranja, nagađanja i hipotetične rekonstrukcije koji je osnova povijesno-kritičke analize.

Neki evangelički znanstvenici su u proteklih nekoliko desetljeća pokušali učiniti prihvatljivom povijesno-kritičku metodu uklanjanjem njezine predrasude prema natprirodnom, uz zadržavanje metode. Međutim, ovo ustvari nije moguće jer su pretpostavke i metoda nerazrješivo isprepleteni. Osnova povijesno-kritičke metode je svjetovna povijest kao znanost, koja upravo po naravi svoje metodologije isključuje natprirodno i umjesto toga traži prirodne uzroke za povijesne događaje.

Središnje za povijesno-kritičku metodu jest načelo kritike, prema kojemu se ništa ne prihvaća takvim kako jeste, već se sve mora potvrditi ili ispraviti ponovnim ispitivanje dokaza. Stoga je u odnosu na Bibiliju onaj koji tumači konačni odrednik istine; razum i iskustvo su konačni test autentičnosti ulomka. Dokle god ostaje ovo osnovno načelo, nismo izbjegli opasnost od povijesno-kritičke metode, čak i ako prihvatimo element natprirodnog. Ako uklonimo načelo kritike, onda povijesno-kritička metoda prestaje biti onim što jeste. Prisutnost ili odsutnost temeljnog načela kritike lakmusov je test treba li ili ne treba primijeniti kritičku metodologiju.

Oni koji slijede povijesno-biblijsku metodu, primjenjuju u proučavanju slična pomagala kao i u povijesnoj kritici. Pažljivo pristupaju povijesnim, književnim i lingvističkim, gramatičko-sintaktičkim i teološkim pojedinostima, kako je opisano u ovom članku. No dok se za analizu biblijskog teksta u oštrenju različitih pomagala za proučavanje služe mogućnostima koje je osigurala povijesno-kritička metoda, stalno vode računa o tome da uklone element kritike koji se postavlja sucem Riječi.

H. Biblijski utemeljena hermeneutika u adventnom pokretu

William Miller razvio je jednostavan niz pravila za tumačenje Biblije. Ona su navedena u uvodu njegovog djela Evidence From Scripture and History of the Second Coming of Christ, About the Year 1843 (vidi Damsteegt, 299; Hyde, 112). Možemo ih sažeti ovako:

1. Sve je Pismo potrebno i onaj koji vjeruje može ga razumjeti marljivim proučavanjem.

2. Sveto pismo mora biti svoj vlastiti tumač.

3. Da bismo razumjeli neku doktrinu moramo prikupiti sve biblijske tekstove o tom predmetu.

4. Bog je stvari otkrio putem viđenja, slika i u prispodobama; moramo ih proučavati zajedni, budući da jedno proroštvo nadopunjuje drugo. Riječ treba razumjeti doslovno ukoliko ima smisla; u protivnom treba iz drugih ulomaka otkriti njezino slikovito značenje.

5. Povijesni događaj je ispunjenje proroštva samo kad u svim pojedinostima odgovara proročanstvu.

Svi se ovi hermeneutski principi temelje na povijesno-gramatičkoj metodi tumačenja koju su zastupali reformatori. Prvi adventistički pioniri su primijenjivali ova načela. Ellen White je 1884. pisala: "Oni koji su uključeni u naviještanje vijesti trećeg anđela istražuju Pisma po istome planu koji je prihvatio otac Miller." (RH, 25. studenog 1884)

Spisi Ellen White snažno podržavaju sve osnovne pretpostavke i posebne smjernice za tumačenje Svetog pisma kako ih zastupa povijesno-gramatička metoda i kako su iznesene u ovome članku. (Vidi izabrane citate u V dijelu.)

Ona je također pokazala veliku osjetljivost za bitne konstitutivne elemente i opasnosti koje krije povijesno-kritička metoda, u ono doba poznata kao "viša kritika": "Djelo više kritike u seciranju, nagađanju i rekonstrukciji razara vjeru u Bibliju kao božansku objavu. Ono otima Božjoj riječi snagu da nadzire, uzdiže i nadahnjuje živote ljudi." (AA 474)

Premda je većina adventističkih znanstvenika bila privržena povijesno-gramatičkoj (povijesno-biblijskoj) metodi, od 1950. neki su glasovi u adventizmu zastupali priklanjanje modificiranoj povijesno-kritičkoj metodi koja prihvaća natprirodno, ali uz to zadržava načelo kritike. Na godišnjem zasjedanju Crkve adventista sedmog dana 1986. glasovanjem je prihvaćen izvještaj Odbora za metode proučavanja Biblije, kojim je odbačena povijesno-kritička metoda. Prema izvještaju: "Čak i modificirana uporaba ove metode koja zadržava načelo kritike, a koja Bibliju podređuje ljudskom razumu, za adventiste je neprihvatljiva." (AR, 22. siječnja 1987)

Crkva adventista sedmog dana potvrđuje hermeneutiku biblijskih pisaca, Antiohije i Reformacije. Ona odbacuje alegorijsku metodu Aleksandrije i srednjevjekovnog katolicizma i povijesno-kritičku metodu racionalističkog prosvjetiteljskog doba i njezine kasnije izdanke.

Time adventisti zadržavaju povijesnu hermeneutiku proroštva reformatora, koju je danas napustio gotovo čitav kršćanski svijet. I kao što su to činili radikalni reformatori u šesnaestom stoljeću, oni se stalno trude "vratiti korijenima", da sve svoje pretpostavke, svoja načela tumačenja, svoju vjeru i život temelje na apsolutnom autoritetu Božje nepogrešive Riječi.

V. Komentari Ellen G. White

A. Tumačenje Biblije

"U naše vrijeme postoji veliko odstupanje od njegovih [Svetog pisma] učenja i propisa, pa je nužan povratak velikom protestantskom načelu – Biblija i samo Biblija kao pravilo vjere i dužnosti." (Velika borba, str. 176; vidi i 1SM 416)

"Sveta pisma treba primiti kao ppuzdanu i nepogrešivu objavu Njegove volje. Ona su mjerilo karaktera, objava nauka i sredstvo za ispitivanje iskustva…

Duh nije dan – niti će ikada biti dan – da zamijeni Bibliju, jer Sveto pismo izričito kaže kako je Božja Riječ mjerilo kojim se mora ispitati svako učenje i iskustvo." (Velika borba, str. 8.9)

"Ali Bog će na zemlji imati narod koji će čuvati Bibliju, i samo Bibliju kao mjerilo svih učenja i osnovu svih reformi. Ni mišljenje učenih ljudi, ni zaključci znanosti, ni vjerske dogme ili odluke crkvenih sabora, toliko brojnih i suprotnih kao što su Crkve koje zastupaju, niti glas većine – nijedno od ovoga niti sve zajedno ne treba smatrati dokazom za ili protiv ma koje točke vjerovanja. Prije prihvaćanja bilo kojeg učenja ili propisa trebamo zahtijevati da bude podržano jasnim: 'Tako kaže Gospod.'" (Isto, str. 511.512; vidi i Ev 256; EW 78; COL, 39; 5T 700; Put u bolji život, str. 293.294; COL 110.111)

"Božja Riječ je dovoljna da prosvijetli najzamagljeniji um; može je razumjeti svatko tko želi da je razumije." (5T 663; vidi i Velika borba, str. 8)

"Ali Biblija je, s istinama od Boga danim a izrečena ljudskim jezikom, sjedinjenje božanskog i ljudskog. Takva je zajednica postojala u Kristovoj naravi, jer On je bio Sin Božji i Sin Čovječji. Stoga se za Bibliju može reći isto što i za Krista: 'I riječ tijelom postala i nastanila se među nama.' (Iv 1,14)" (Velika borba, str. 7.8)

"Biblija je Božji glas koji nam govori upravo kao da ga možemo čuti svojim ušima. Kad to shvatimo mi ćemo s poštovanjem otvarati Božju Riječ i s ozbiljnošću istraživati njezine propise. Tada ćemo čitanje i razmišljanje o Svetome pismu smatrati prijemom kod Beskonačnoga." (6T 393)

"Ima nekih koji misle da su sposobni svojom ograničenom prosudbom uzeti Božju Riječ i ustvrditi koje su riječi nadahnute, a koje nisu. Braćo moja u službi, želim vas upozoriti da ne stupate na takvo tlo. 'Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.' Nema živog prolaznog čovjeka, i ne marim tko je i kakav položaj uživa, kojega je Bog ovlastio da tu i tamo bira iz Njegove Riječi…

Ne dopustite nijednom živom čovjeku da vam pristupi i počne secirati Božju Riječ, govoreći što je otkrivenje, što je nadahnuto a što nije, a da ga ne ukorite… Ne želimo da itko kaže: 'To ću odbaciti, a ovo prihvatiti.' Želimo imati čvrstu vjeru u Bibliju kao cjelinu i takvu kakva jeste." (7BC 919; vidi i COL 39)

"Biblija je svoj vlastiti tumač. Jedan će ulomak pokazati da je ključ koji otključava ostale ulomke i na taj će način svjetlo obasjati skriveno značenje Riječi." (FE 187)

"Biblija je svoj vlastiti tumač. Prelijepom jednostavnošću jedan se dio povezuje s istinom u drugom dijelu, dok se cijela Biblija ne stopi u skladnu cjelinu. Svjetlo iz jednog teksta osvjetljava neki dio Riječi koji je izgledao nejasan." (OHC 207; vidi i Odgoj, str.171; COL 128; TM 106)

"Vjera u božanski autoritet Božje svete Riječi treba biti nepokolebljiva. Biblija se ne može provjeravati ljudskim znanstvenim idejama. Ljudsko je znanje nepouzdan vodič… Sva istina, u prirodi ili otkrivenju, dosljedna je sama sebi u svim svojim objavama." (Patrijarsi i proroci, str. 87; vidi i Odgoj, str. 112.113)

"Biblija nije pisana samo za teologe; naprotiv, ona je namijenjena običnim ljudima. Velike istine potrebne za spasenje otkrivene su u njoj jasno kao dan, i nitko neće pogriješiti niti zaći s puta, osim onih koji se povode za svojim osobnim mišljenjem umjesto za jasno otkrivenom Božjom voljom." (Koraci prema Kristu, str. 93)

"Čak i proroci koji su bili udostojeni posebnog duhovnog prosvjetljenja nisu posvema shvaćali značaj otkrivenja koja su im bila povjerena. Značenje se trebalo otkrivati tijekom vremena, kako Božjem narodu budu potrebne upute što su ih ona sadržavala." (Velika borba, str. 297)

B. Uloga Svetoga Duha u tumačenju Biblije

"Pravo poznavanje Biblije može se steći samo uz pomoć istoga Duha kojim je Riječ bila dana." (Odgoj, str. 169; vidi i 5T 704; COL 408)

"Kad god se proučavanju Svetog pisma pristupa bez molitvenog, krotkog i poučljivog duha, i najjasniji i najjednostavniji kao i najteži dijelovi bit će iskrivljeni s obzirom na svoje pravo značenje." (Velika borba, str. 448)

"Kad se Božja Riječ otvara bez štovanja i molitve, kad misli i osjećaji nisu posvećeni Bogu, ili nisu u skladu s Njegovom voljom, um je zamračen sumnjom, i tijekom samog proučavanja Biblije nevjerovanje raste. Neprijatelj preuzima upravu nad mislima i predlaže nepravilna tumačenja. Kad god se ljudi, bez obzira na stupanj svoga obrazovanja, riječju i djelom ne trude da budu u skladu s Bogom, tad postaju skloni pogrešnom razumijevanju Pisma, i stoga ne možemo imati povjerenja u njihova tumačenja. Oni koji pretražuju Pismo da bi našli proturječnosti, nemaju duhovne pronicljivosti. Takvo iskrivljeno gledanje navest će ih da i u onome što je potpuno jasno i jednostavno nađu razlog za sumnju i nevjerstvo." (Koraci prema Kristu, str. 115)

"Onaj tko proučava Bibliju mora se osloboditi svake predrasude, ostaviti svoje ideje pred vratima istraživanja, i s krotkim, pokornim srcem, sa svojim ja skrivenim u Kristu, uz ozbiljnu molitvu tražiti mudrost od Boga." (CT 463; vidi također Velika borba, str. 515.516; TM 108; CT 463; 2SM 114)

C. Posebne smjernice za tumačenje Biblije

1. Tekst i prijevod

"Vidjela sam da je Bog posebno čuvao Bibliju; no kad je bilo malo primjeraka, učeni su ljudi u nekim slučajevima promijenili riječi, misleći da ih čine jasnijima, dok su u stvari mistificirali ono što je bilo jasno, jer su se oslanjali na svoje ustaljena gledišta koja su bila pod utjecajem predaje." (EW 220.221)

"Neki nas ozbiljno gledaju i kažu: 'Ne mislite li da je neki prepisivač ili prevodilac mogao učiniti grešku?' To je moguće i um koji je tako skučen da će zbog ove mogućnosti oklijevati ili se o nju spotaknuti, bit će isto tako spreman spotaći se na tajne Nadahnute Riječi, jer takav slabašni um ne može prozrijeti u Božje namjere… Sve ove pogreške neće prouzrokovati teškoće ni jednoj duši niti će biti uzrokom spoticanja ničijoj nozi, osim onima koji će iz najjednostavnije otkrivene istine stvoriti teškoće." (1SM 16)

2. Povijesni kontekst

“Biografije sadržane u Bibliji su autentične povijesti stvarnih ljudi. Od Adama pa preko narednih naraštaja sve do vremena apostola imamo jednostavan i neiskrivljen izvještaj o onome što se stvarno odigralo i stvarna iskustva postojećih osoba.” (4T 9)

"Razumijevanje običaja onih koji su živjeli u biblijska vremena, mjesto i vrijeme događaja, predstavlja praktično znanje, jer ono pomaže u pojašnjenu biblijskih slika i ističe snagu Kristovih pouka." (CT 518)

3. Književna analiza

"Pisane u različita vremena, od ljudi vrlo različitih položaja, zvanja i umnih i duhovnih sposobnosti, biblijske knjige pokazuju veliku stilsku raznovrsnost kao i raznolikost iznijetih predmeta. Razni pisci služili su se različnim izrazima." (Velika borba, str. 8)

"Gospodin je svoju Riječ dao upravo onako kako je želio. Dao ju je preko različitih pisaca; svaki od njih je imao svoju osobnost premda je obrađivao istu povijest. Njihovo je svjedočenje prikupljeno u jednu Knjigu i slično je svjedočenju na nekom društvenom sastanku. Oni stvari ne prikazuju istim stilom. Svaki ima svoje iskustvo i ova raznovrsnost proširuje i produbljuje znanje koje je izneseno da zadovolji potrebe različitih umova. Izražene misli nemaju uniformni oblik kao da su izlivene u kakvom željeznom kalupu, jer to bi slušanje učinilo vrlo monotonim. U takvoj uniformnosti bili se izgubili dražest i izuzetna ljepota." (1SM 21.22)

"Vanjska ljepota Biblije, ljepota zamisli i izražaja, samo je pozadina, ako tako možemo reći, za njezino pravo blago – ljepotu svetosti." (Odgoj, str. 172)

4. Analiza redak po redak

"U svakodnevnom proučavanju, metoda redak po redak je često najkorisnija. Neka onaj koji proučava uzme jedan redak i usredotoči svoj um da pronađe što Bog u tom retku njemu govori, neka se zatim bavi tom mišlju dok je potpuno ne shvati. Ovakvo proučavanje jednog odsjeka, sve dok njegovo značenje ne postane jasno, mnogo je vrednije od čitanja mnogih poglavlja bez nekog određenog cilja i bez sticanja određenih pouka." (Odgoj, str. 170)

"Moramo paziti da pogrešno ne tumačimo Pisma. Ne smijemo tako spiritualizirati jasno učenje Božje Riječi da iz vida izgubimo stvarnost. Nemojte prenapregnuti značenje rečenica u Bibliji nastojeći da iznesete nešto neobično kako biste udovoljili mašti. Uzmite Pisma onakvima kako ih čitate." (1SM 170)

"Biblija nam nije dana nekim veličanstvenim nadljuskim jezikom. Da bi dosegnuo čovjeka tamo gdje se nalazi, Isus je na sebe uzeo ljudsku narav. Bibliju treba dati jezikom ljudi. Sve što je ljudsko je nesavršeno. Ista riječ sadrži različita značenja; ne postoji jedna riječ za svaku određenu ideju. Biblija je dana iz praktičnih razloga." (Isto, 20)

5. Teološka analiza

"Biblija sama sebe tumači. Pismo se mora uspoređivati s Pismom. Onaj koji proučava Bibliju, mora se naučiti da je promatra kao cjelinu, i da uoči međusobni odnos njezinih dijelova. On se treba upoznati s njezinom velikom središnjom temom, s Božjom prvotnom namjerom sa svijetom, s nastankom velike borbe i s djelom spasenja. Treba razumjeti prirodu dvaju načela koja se bore za prevlast, i da nauči pratiti njihovo djelovanje u izvještajima povijesti i proroštva sve do velikog završetka." (Odgoj, str. 171)

"Središnja tema Biblije, tema u kojoj se sjedinjuju sve ostale teme u cijeloj knjizi, jest plan spasenja, obnavljanje Božjeg lika u ljudskoj duši. Od prvog nagovještaja nade u osudi izrečenoj u Edenu do onog posljednjeg slavnog obećanja u Otkrivenju… misao vodilja svake knjige i svakog odsjeka u Bibliji je postupno objavljivanje ove čudesne teme – čovjekovo podizanje." (Isto, str. 113)

"Neki dijelovi Pisma su doista tako jasni da ih nitko ne može pogrešno shvatiti; ali ima i takvih čije značenje ne leži na površini i ne vidi se na prvi pogled. Tekst se mora uspoređivati s tekstom. Mora se brižljivo istraživati, uz molitvu i razmišljanje." (Koraci prema Kristu, str. 94.95)

"Mjestima koja u Svetom pismu stvaraju teškoće nikada se ne može ovladati metodama koje se upotrebljuju u rješavanju filozofskih problema. Ne bismo smjeli pristupiti proučavanju Biblije sa samopouzdanjem s kojim toliki prilaze znanstvenim područjima, već s molitvom, svjesni da ovisimo o Bogu, i s iskrenom željom da upoznamo Njegovu volju. Moramo pristupiti ponizna i poučljiva duha da bismo primili znanje od velikoga JA SAM. U protivnom će zli duhovi ako zaslijepiti naš razum i otvrdnuti naše srce da nas istina neće oduševiti." (Velika borba, str. 515)

"U božanskoj objavi kao i u prirodi Bog je ljudima dao tajne da potakne njihovu vjeru. To mora tako biti. Mi ćemo uvijek istraživati, uvijek ispitivati, uvijek učiti, a ipak iza svega postoji beskonačnost." (8T 261)

"Sposobni ljudi su čitav život posvetili proučavanju i molitvi u istraživanju Pisma, a ipak ima mnogo dijelova Biblije koji nisu potpuno istraženi. Neke dijelove Svetog pisma nećemo nikada potpuno shvatiti dok nam ih u budućem životu Krist neće objasniti. Postoje tajne koje treba otkriti, izjave koje ljudski um ne može uskladiti." (GW 312; vidi i 5T 533; 1SM 20)

6. Tipologija, simbolizam i prispodobe

"Obredni zakon se sastojao od simbola koji su upućivali na Krista, njegovu žrtvu i svećenstvo. Ovaj su obredni zakon, sa svim žrtvama i uredbama, Izraelci trebali držati sve dok se predslika nije ostvarila u slici, u smrti Isusa Krista, Janjetu Božjem koje je na se uzelo grijehe svijeta." (Patrijarsi i proroci, str. 299)

"Jezik Biblije treba tumačiti prema njegovom očitom značenju, ukoliko se ne radi o simbolu ili slikovitosti." (Velika borba, str. 515)

"Isus je poučavao pomoću ilustracija i prispodoba uzetih iz prirode i poznatih događaja svakodnevnog života… Na ovaj je način povezao stvari iz prirode s onim što je duhovno, povezujući stvari iz prirode i životna iskustva svojih slušatelja s uzvišenim istinama pisane Riječi. I kad god bi nakon toga njihove oči ugledale predmete s kojima je povezao vječnu istinu, ponavljali bi Njegove pouke." (CT 140)

"Predmeti iz prirode bili su sredstvo za prenošenje duhovnog; stvari iz prirode i životna iskustva Njegovih slušatelja bila su povezana s istinama pisane Riječi. Vodeći tako od prirodnoga ka duhovnom kraljevstvu, Kristove prispodobe su karike u lancu istine koji povezuje čovjeka s Bogom i zemlju s nebom." (COL 17.18; vidi i 21)

7. Suvremena primjena

"Da bismo imali koristi od čitanja Kristovih riječi, moramo ih pravilno primijeniti na svoj vlastiti slučaj." (MM 37)

"U svojim obećanjima i opomenama Isus misli na mene. Bog je toliko volio svijet da je dao svog jedinorodnog Sina da ja, vjerujući u Njega, ne poginem, nego da imam život vječni. Iskustva vezana za Božju Riječ moraju biti moja iskustva. Molitva i obećanja, pravila i opomene moji su… Kad vjera tako primi i usvoji načela istine, ona će postati dio bića i pokretačka sila života. Božja Riječ, prihvaćena u duši, oblikuje misli i sudjeluje u razvoju karaktera." (Čežnja vjekova, str. 330)

"Nije dovoljno samo čitati upute dane u Božjoj Riječi. Trebamo čitati uz razmišljanje i molitvu, ispunjeni ozbiljnom željom da primimo pomoć i blagoslov. A istinu koju smo naučili moramo primijeniti u svakidašnjem životu." (2MR 95; vidi i 2MCP 784; 1888 Materials 1680)

D. Povijest tumačenja Biblije

1. Hermeneutika rabina

"Rabini su govorili sasumnjom i neodlučnošću, kao da se Sveto pismo može tumačiti tako da znači jedno ili sasvim suprotno od toga. Slušatelji su svakodnevno bili sve više zbunjeni. Međutim, Isusu je izlagao učenje Pisma u skladu s njihovim nepogrešivim autoritetom." (Čežnja vjekova, str. 201)

"Oni [vođe Izraela u Isusovo vrijeme] su proučavali Pisma samo da podrže svoju predaju i nametnu svoje ljudske propise. Svojim tumačenjem učinili su da izražavaju mišljenja koja Bog nikada nije dao. Svojom mističnom konstrukcijom učinili su nejasnim ono što je On učinio jasnim. Raspravljali su o tehničkim pojedinostima i praktički nijekali najbitnije istine. Oteli su Božjoj Riječi njezinu silu i zli su duhovi upravljali njihovom voljom." (CT 438.439)

2. Srednjevjekovna hermeneutika

"U kršćansku su se Crkvu gotovo neosjetno uvukli neznabožački običaji. Velika progonstva što ih je Crkva podnosila od strane neznabožaca neko su vrijeme priječila duh kompromisa i prilagodbe svijetu. Ali kad je progonstvo prestalo i kršćanstvo ušlo u kraljevske dvorove i palače, ono je zamijenilo skromnu jednostavnost Krista i Njegovih apostola sjajem i ohološću poganskih svećenika i vladara. Na mjesto Božjih zahtjeva uvelo je ljudske teorije i predaje." (Velika borba, str. 42)

"Stotinama godina bilo je zabranjeno širiti Bibliju. Narodu nije bilo dopušteno da je čita ili je ima u svojoj kući, a nesavjesni svećenici i biskupi tumačili su njeno učenje tako da podržava njihove težnje." (Isto, str. 44)

"U zemljama koje nisu bile pod rimskom vlašću postojale su tijekom mnogih stoljeća velike skupine kršćana koje su ostale gotovo potpuno pošteđene od papinske izopačenosti. Bili su okruženi neznaboštvom pa su tijekom vremena prihvatili neke od njegovih zabluda, ali su i dalje Bibliju smatrali jedinim pravilom vjere i sačuvali mnoge njezine istine." (Isto, str. 55; vidi i str. 59)

3. Hermeneutika Reformacije

"Veliki pokret što ga je Wycliffe pokrenuo s ciljem da oslobodi savjest i um kao i da oslobodi narode koji su tako dugo bili upregnuti u trijumfalna kola Rima, imao je izvorište u Bibliji… Wycliffe je bezuvjetnom vjerom prihvatio Sveto pismo kao nadahnuto otkrivenje Božje volje, kao pouzdano pravilo vjere i života." (Isto, str. 80)

"On [Zwingli] se pokorio Bibliji kao Božjoj Riječi, jedinom zadovoljavajućem, nepogrešivom pravilu… Shvatio je da ona mora biti sama sebi tumač. Nije se usuđivao tumačiti Pismo da bi njime podržao unaprijed smišljenu teoriju ili učenje, nego je smatrao svojom dužnošću upoznati njen izravan i očit nauk." (Isto, str. 148)

"Veliko načelo što su ga podržavali svi ovi [kasni engleski] reformatori – kojega su se držali valdenzi, Wycliffe, Jan Hus, Luther, Zwingli i oni koji su se sjedinili s njima – bilo je nepogrešivi autoritet Svetog pisma kao pravila vjere i života.… Biblija je bila njihov autoritet i njome su ispitivali sva učenja i tvrdnje." (Isto, str. 215; vidi i 113.114)

4. Viša kritika

"Kad ljudi govore o višoj kritici; kad izriču sud nad Božjom Riječi, usmjerite njihovu pozornost na činjenicu da su zaboravili tko je bio prvi i najmudriji kritičar. Imao je tisuće godina praktičnog iskustva. On je taj koji uči takozvane visoke kritičare današnjeg svijeta. Bog će kazniti sve one koji, kao viši kritičari, uzvisuju sebe i kritiziraju Božju svetu Riječ." (BE, 1. veljače 1897)

"Kao što su u dane apostola ljudi pokušavali predajom i filozofijom uništiti vjeru u Pisma, tako danas, dopadljivim tezama više kritike, evolucije, spiritizma, teozofije i panteizma, neprijatelj pravde nastoji zavesti duše na zabranjene putove. Za mnoge je Biblija kao svjetiljka bez ulja, jer su svoj um okrenuli prema spekulativnom vjerovanju koje donosi nerazumijevanje i zabunu. Djelo ‘više kritike’ u seciranju, nagađanju i rekonstruiranju, razara vjeru u Bibliju kao božansko otkrivenje. Ono Božjoj Riječi otima snagu da nadzire, uzdiže i nadahnjuje ljudske živote.” (AA 474; vidi i Odgoj, str. 205; Put u bolji život, str. 78; Velika borba, str. 448.449)

5. Hermeneutika milerita

"Nastojeći odbaciti sva ranije stvorena mišljenja i ostavljajući postrani biblijske komentare, uspoređivao je pismo s pismom uz pomoć navedenih usporednih mjesta i konkordancije. Proučavao je redovno i temeljito; počeo je s Postankom i čitajući redak po redak išao dalje tek kad mu je značenje više tekstova bilo toliko jasno da ga više ništa nije moglo zbuniti. Ako bi naišao na bilo što nejasno, imao je običaj to usporediti sa svim drugim tekstovima koji bi mogli imati što reći u vezi s predmetom što ga je proučavao. Svaka je riječ morala biti povezana s predmetom koji tekst obrađuje i ako se njegovo mišljenje slagalo sa svakim usporednim ulomkom, tekst bi prestao činiti teškoću. Tako je, kad god bi naišao na teško razumljiv tekst, nalazio objašnjenje u nekom drugom dijelu Svetoga pisma. Dok bi proučavao uz ozbiljnu molitvu kojom bi tražio božansko prosvjetljenje, ono što ranije nije mogao razumjeti postalo je jasno. Iskusio je istinitost riječi psalmista: 'Objava riječi tvojih prosvjetljuje, bezazlene urazumljuje.' (Ps 119,130)" (Velika borba, str. 277)

"Oni koji su uključeni u naviještanje vijesti trećeg anđela istražuju Pisma po istome planu koji je prihvatio otac Miller." (RH, 25. studenog 1884; vidi i Velika borba, str. 277.305)

VI. Literatura

Alter, Robert. The Art of Biblical Narrative. New York, Basic, 1981.

– . The Art of Biblical Poetry. New York, Basic, 1985.

Bailey, James L. Literary Forms in the New Testament. Louisville, Westminster/John Knox, 1992.

Barrett, C. K., urednik. The New Testament Background: Selected Documents. Prepravljeno izdanje. San Francisco, Harper and Row, 1995.

Brewer, David I. Techniques and Assumptions in Jewish Exegesis Before 70 CE. Tòbingen, J. C. B. Mohr, 1992.

Brown, Colin, urednik. New International Dictionary of the New Testament Theology, 4 sveska. Grand Rapids, Zondervan, 1975.–1978.

Bruce, F. F. The New Testament Documents: Are They Reliable?  Prepravljeno izdanje. Grand Rapids, Eerdmans, 1960.

Damsteegt, P. Gerald. Foundations of the Seventh-day Adventist Message and Mission. Berrien Springs, Andrews University Press, 1988.

Davidson, Richard M. "Sanctuary Typology" u Symposium on Revelation – Book 1. Urednik Frank B. Holbrook, sv. 6. Silver Springs, Md., Biblical Research Institute, 1992, str. 99-130.

Dyrness, William, Themes in Old Testament Theology. Downers Grove, Ill., InterVarsity, 1979.

Fee, Gordon D. The New Testament Exegesis: A Handbook for Students and Pastors. Philadelphia, Westminster, 1983.

Ferguson, Everett. Background of Early Christianity. Grand Rapids, Eerdmans, 1987.

Grant, R. M. A Short History of the Interpretation of the Bible. Drugo izdanje. Philadelphia, Fortress, 1984.

Greenlee, J. H. "Text and Manuscripts od the New Testament", The Zondervan Pictorial Encyclopedia of the Bible. Urednik Marril C. Tenney. Grand Rapids, Zondervan, 1975. Sv. 4, str. 697-713.

Gugliotto, Lee. Handbook for Bible Study. Hagerstown, Md., Review and Herald, 1995.

Guthrie, Donald. New Testament Theology. Downers Grove, Ill., InterVarsity Press, 1981.

Harris, R. Laird, Gleason L. Archer i Bruce K. Waltke, urednici. Theological Workbook of the Old Testament, 2 sveska. Chicago, Moody, 1981.

Hasel, Gerhard F. Biblical Interpretation Today. Washington, D. C., Biblical Research Institute, 1985.

– . Old Testamenst Theology: Basis Issues in the Current Debate. Treće izdanje. Grand Rapids, Eerdmans, 1982.

Holbrook, Frank B., urednik. The Seventy Weeks, Leviticus, and the Nature of Prophecy. Daniel and Revelation Committee Series, sv. 3. Washington, D. C., Biblical Research Institute, 1979.

Kaiser, Walter C., junior. Toward an Exegetical Theology. Grand Rapids, Baker, 1981.

– . The Uses of the Old Testament in the New. Chicago, Moody, 1985.

Ladd, George Eldon. A Theology of the New Testament. Prepravljeno izdanje. Grand Rapids, Eerdmans, 1993.

LaRondelle, Hans K. The Israel of God in Prophecy: Principles of Prophetic Interpretation. Andrews University Monographs. Berrien Springs, Andrews University Press, 1983.

Linnemann, Eta. Historical Criticism of the Bible: Methodology or Ideology? Reflections of a Bultmannian Turned Evangelical. Prijevod R. W. Yarbrough. Grand Rapids, Baker, 1990.

Maier, Gerhard. Biblical Hermeneutics. Wheaton, Crossway, 1994.

– . The End of the Historical-Critical Method. Prijevod E. W. Leverenz i R. F. Norden. St. Louis, Concordia, 1977.

Nichol, F. D., urednik. The Seventh-day Adventist Bible Commentary, 7 svezaka. Washington, D. C., Review and Herald, 1953.–1957; prepravljeno izdanje 1976.-1980.

Osborne, Grant R. The Hermeneutical Spiral: A Comprehensive Introduction to Biblical Interpretation. Downers Grove, InterVarsity, 1991.

Paulien, Jon. "Interpreting Revelation's Symbols", u Symposium on Revelation – Book 1. Urednik Frank B. Holbrook. Daniel and Revelation Committee Series, sv. 6. Silver Springs, Md., Biblical Research Institute, 1992, str. 73-97.

Petersen, D. L. i K. H. Richards. Interpreting Hebrew Poetry, Philadelphia, Fortress, 1992.

Pritchard, J. B., urednik. Ancient Near Eastern Texts Relating to the Old Testament. Treće izdanje, Princeton University Press, 1969.

Reid, George. "Another Look at Adventist Hermeneutics." Journal of the Adventist Theological Society, sv. 2 (proljeće 1991), str. 69-76.

Ryken, L. Words of Delight: A Literary Introduction to the Bible. Drugo izdanje. Grand Rapids, Baker, 1992.

– . Words of Life: A Literary Introduction to the New Testament. Grand Rapids, Baker, 1987.

Shea, William H. Selected Studies on Prophetic Interpretation. Daniel and Revelation Committee Series, sv. 1. Washington, D. C., Review and Herald, Biblical Research Institute, 1982.

Stuart, Douglas. Old Testament Exegesis: A Primer for Students and Pastors. Drugo izdanje, prepravljeno i prošireno. Philadelphia, Westminster, 1984.

Thiele, Edwin R. A Chronology of the Hebrew Kings. Treće izdanje. Grand Rapids, Zondervan, 1983.

< 1. Poglavlje

Sadržaj

3. Poglavlje >