14.
Mogu samo reci: Hvala!
Kad sam one prve subote izlazio iz Adventisticke crkve,
molio sam Gospodina da mi omoguci da se za tjedan dana nadem na istom mjestu.
Druge subote ponovno sam na istom mjestu zahvaljivao Gospodinu iz cijelog srca
sto je proteklih dana radio za mene. Doista, taj dan bio je prava radost u
Gospodinu i nabrajanje doiivjenih blagoslova.
Upravo tada otlQio sam u kolikoj je mjeri korisno
dozivljena iskustva ponovno prizivati u sjecanje. Zapovijed da driimo subotu
svetom razumijem kao naredbu koja je covjeku dana da mu pruii pribjeiiste od
neprestanog pritiska i zahtjeva svakodnevnice. Na taj nacin trebao bih doci do
vremena za razmisljanje o Boijim blagoslovima te se tako pribliiiti Bogu i
duhovno i tjelesno osvjeiiti.
Nakon mog suceljavanja s duhovima, i nakon sto se moj iivot
ponovno uravnoteiio, posvetio sam se zadaci da u crkvenim i svjetovnim
povijesnim djelima potraiim kako je doslo do toga da je krscanska crkva pocela
svetkovati nedjelju, zapustila biblijsku subotu i usvojila nauke poput onih o
besmrtnosti duse i vjecnim mukama. Tijekom pet mjeseci proveo sam skoro sve
slobodno vrijeme u montrealskoj gradskoj knjiinici. S velikim zanimanjem citao
sam knjige Rimokatolicke erkve u svjetlu biblijskog prorostva. Proucavao sam
iivote svetaca koje smatraju stupovima rane Katolicke crkve te provjerio koliki
je bio njihov utjecaj na laţscanstvo. Povijest papa dobilaje za mene novo
znacenje. Origen iz Aleksandrije, jedan od prvih crkvenih otaca, koji je iivio
od 185. do 254. godine poslije Krista, posebno me zapanjio. Uspjelo mu je
povezati neke od filozofija eklektickih skola neoplatonista s krscanskim
naukama. To doba istrazivanja i proucavanja ucvrstilo me jos jace u biblijskoj
vjeri.
Jedne prekrasne subote u travnju 1947. stekao sam iskustvo
biblijskog krstenja uronjavanjem u vodu, te tako postao clanom Crkve adventista
sedmog dana. Istog dana upoznao sam jednu mladu ienu, Hildu Mousseau.
Kad smo te veceri posli kuci, pastor Taylorje rekao da moze
povesti one koji idu na istocnu stranu, do mjesta gdje ostavlja automobil preko
noci. Nas cetvero prihvatilo je prijedlog. Posto smo se dovezli do parkiralista,
nastavili smo pjesice do tramvajske postaje.
Usput smo se Hilda i ja poblize upoznali. Poslije toga jos
smo nekoliko puta isli zajedno do tramvaja. Nije dugo potrajalo dok smo otlaţili
da imamo zajednicke interese, sklonosti i nesklonosti. Tako je vremenom nastalo
pravo prijateljstvo.
Jednog dana pomislih da bi bilo dobro upitati je bi li
zeljela postati mojom zenom. U ono doba nije bilo jednostavno da mladic predlozi
djevojci brak. Sve se moralo dogoditi na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Buduci
da sam vise puta ponovio u glavi plan kako da postupim. odlucih se za jednu
nedjeljnu vecer.
Ono vazno pitcanje trebalo je postaviti u trenucima
opustenosti. Ucinilo mi se da je najbolji trenutak dok cekamo nocnog cuvara da
otvori Hildi vrata. Naime, Hilda je u to vrijeme radila kao medicinska sestra u
montrealskom odmaralistu te je stanovala u domu za sestre. Kucno pravilo
dopustalo je izlazak najkasnije do jedanaest uvecer.
Sto je taj zadnji rok bio blizi, to je vrijeme cekanja bilo
krace. Uvijek je trebalo pozvoniti dva ili tri puta prije no sto se pojavi
vratar. Ponekad smo ga cekali i do deset minuta, vec prema tome kakoje daleko
bio u zgradi. Upravo zbog toga smatrao sam da je pola jedanaest onaj pravi
trenutak.
Bila je krasna lipanjska veeer. Proveli smo zajedno uoodno
nedjeljno poslijepodne i vecer. Zakljucili smo dan voznjom kroz grad u otvorenom
tramvajskom vagonu. Svaki puta kad bi nakon postaje tramvaj ponovno ubrzavao,
vjetar bi podizao Hildinu dugu plavu kosu preko njenih ramena. Njene plave oci
svjetlucale su odsjajujuci mnostvo neonskih reklama s ulice. I sto sam dulje
gledao u njene oci, to sam bivao uvjerenijim da bi joj trebalo biti ime Hilda
Geraldine Morneau.
Oko pola jedanaest stigli smo do ulaza u dom za sestre, i
kao mnogo puta ranije, Hilda je pritisla zvono, naslonila se na vrata racunajuci
na uobicajeno dugo vrijeme cekanja. Tada sam je upitao bi li se ieljela udati za
mene. I tek 'sto sam izgovorio recenicu, vec su se vrata otvorila i pojavio se
vratar! Kad nas je ugledao, vratio se nekoliko koraka, prekriiio ruke i pogledao
me kao da ieli reci kako me izaziva da u njegovoj nazocnosti poljubim Hildu za
laku noc.
Moje pitanje, kao i iznenadni dolazak inace sporog vratara,
iznenadili su Hildu. Da se uda za mene? Odgovorila je daje razmisljala o tome i
ocekivala da cu uskoro postaviti to pitanje. Objasnio samjoj da zasad ne traiim
nista osim njenog da, te da cemo se o svemu ostalom dogovoriti jednom kasnije
kad joj bude odgovaralo.
Tek sto sam to rekao, vratar se ljutito oglasio:
“Gospodice, udite, molim! Ili moida zelite ostati vani? Imam posla, znate. Ako
ne udete, ostavit cu vas napolju!"
Odgovorila mi je jednim brzim da, iurno me poljubila i
skoro u suzama otrcala u zgradu.
Propustio je Hildu pored sebe rijecima: “Naucit cu ja vas,
djevojke, da odmah udete cim otvorim vrata."
No, ona je odgovorila: 'ţNe dogada se svake veceri da
mladic pita djevojku ieli li se udati za njega!"
Vratar se iznenadio. 'ţE sad mi je bas iao." rekao je.
ţţZasto niste odmah rekli da se radi o necemu vaznom. Dao bih vam jos malo
vremena."
Posao sam kuci sa cudnim dojmom, valjda zato 'sto sam se
prevario u vremenskom planiranj u.
Hildaje prvom prilikom nazvala svoju majku, ieleci je
upoznati sa svojim namjerama. "Mama, imam ti nesto divno reci."
"O cemu je rijec?"
"Udajem se!"
"Jesi li
poludjela? Ima's tek ?1 godinu... A za koga bi se udala?"
"Udajem se za Rogera.
mladica iz crkve s kojim sam izlazila. Uostalom, poznajes ga. Vec si ga nekoliko
puta vidjela."
"Da, da.... ali tek ste se nedavno upoznali. Ne iuri li vam
se malo?" Tadaje Hilda, tako mije sama ispricala, zaplakala. Na kraju razgovora
mama joj je rekla da ne mora plakati - da ce o tome porazgovarati kad budu zaj
edno.
Pokazalo se da je njena mama bila puna razumijevanja za
nase namjere, tako da smo izabrali 20. rujna za nase vjencanje.
Jesen je brzo zamijenila ljeto te ga jos i nadmasila
toplinom, ljepotom i carobnoscu. Na dan naseg vjencanja bila je to subota. ustao
sam rano i uocio kako je sva priroda puna iivota. Nakon bogosluija izasli smo iz
crkve. Bilo je vrlo toplo. Lagani vjetric vrtio je po tlu nekoliko suhih
listova.
Nasi prijatelji Ruth i Arthur Cheeseman dali su nam na
raspolaganje svoj stan za svadbu. Zeljeli smo tiho drustvo s nekima od nasih
dobrih prijatelja. VjenGao nas je propovjednik L. W. Taylor.
Gospode Cheesmen i Mousseau, zajedno s drugim ienama,
predivno su ulaţasile stan za slavlje.
Dok smo moja nevjesta i ja ponovili svoje obecanje pred
propovjednikom, stajao sam uspravno i ponosno. Ne zato da bih ostavio dojam na
svjedoke - ljude, vec na mnoga nevidljiva bica koja su nas promatrala: i na
andele koji su dosli iz nazocnosti Svemogucega da bi se radovali s nama, i na
demone koje je, tako vjerujem, poslao njihov bezdusni voda. Oni su mogli
promatrati kako su njihovi revni napori propali - otkako sam, miloscu Gospodina
Isusa, napustio njihove redove.