Prvo poglavlje

Rasprava o čovjekovoj naravi i njegovoj budućnosti

Ono što kršćani vjeruju o tome što čini njihovu ljudsku narav u velikoj mjeri određuje što će vjerovati o svojoj konačnoj budućnosti. Oni koji vjeruju da im je narav dualistička, odnosno da je čini materijalno, smrtno tijelo, i duhovna, besmrtna duša, obično predviđaju budućnost u kojoj će njihova besmrtna duša nadživjeti smrt tijela i vječnost provesti bilo u rajskom blaženstvu ili u paklenim mukama. Za neke, kao što su katolici i drugi, postoji i mogućnost da se duše kojima je moguće oprostiti, mogu očistiti u čistilištu prije nego što uziđu u raj.

S druge strane, oni koji vjeruju u cjelovitost svoje naravi, da je čini nedjeljiva cjelina u kojoj su tijelo, duša i duh samo karakteristike iste osobe, uglavnom zamišljaju budućnost kad će njihova potpuno mrtva osoba uskrsnuti bilo na vječni život ili na vječnu smrt. Ove dvije različite budućnosti, proizišle iz dualističkog ili holističkog pogleda na čovjekovu narav mogu se opisati, kako je to i u naslovu knjige iskazano, kao besmrtnost duše ili uskrsnuće umrlih.

Biblijsko učenje o ljudskoj naravi i budućnosti privuklo je posljednjih nekoliko godina kod znanstvenika dosta pozornosti. Vodeći stručnjaci različitih vjerskih uvjerenja pozabavili su se tim pitanjem u člancima i knjigama. Pregled studija koje su izvršene u posljednjih pedesetak godina pokazuju da je tradicionalno dualističko gledište o ljudskoj naravi izloženo masivnom napadu. Dobija se dojam da se znanstvenici natječu u napadu na tradicionalni dualizam i potvrdu biblijskog holizma. Što se tiče znanstvene literature na tom području, čovjek gotovo da dobije dojam kako se kršćanstvo budi od uzetosti i iznenada otkriva da je suviše dugo zastupalo gledište o čovjekovoj naravi utemeljeno na Platonovom dualizmu, umjesto na biblijskom holizmu.

Ciljevi ove knjige. Ova se knjiga temelji na istraživanjima brojnih znanstvenika u posljednje vrijeme i nastoji pokazati kako biblijski holistički pogled na čovjekovu narav u velikoj mjeri određuje naše razumijevanje nas samih, ovog sadašnjeg svijeta, izbavljenja i naše konačne budućnosti.

Ciljevi ovog proučavanja su dvojaki. Prvi je uspostava biblijskog učenja o čovjekovoj naravi. Saznat ćemo da Biblija čovjekovu narav smatra nedjeljivom cjelinom. Ovu su istinu u proteklih nekoliko godina prihvatili mnogi znanstvenici različitih vjerskih opredjeljenja. U Bibliji nema podjele osobe u tijelo i dušu ili tijelo, dušu i duh. Sve su to komponente ili značajke iste osobe. Dihotomija tijela i duše proistekla je iz platonizma i ne potječe iz biblijske objave. Biblijsko učenje o čovjekovoj naravi je holističko ili monističko, a ne dualističko. Platonizam, koji tijelo vidi kao tamnicu duše, stran je Bibliji i nanio je veliku štetu kršćanskoj duhovnosti, soteriologiji i eshatologiji.

Drugi je cilj ove knjige ispitati kako se biblijsko gledište o čovjekovoj naravi odnosi prema našem sadašnjem životu i konačnoj sudbini. U znanstvenim studijama postoji sklonost da se odvojeno istražuje bilo biblijsko učenje o čovjekovoj naravi (biblijska antropologija) ili učenje o njegovoj budućnosti (biblijska eshatologija). Rijetko kad netko pokušava proučiti odnos između jednoga i drugoga. Pa ipak, ni jedno od njih ne možemo proučavati odvojeno, jer biblijsko gledište o čovjekovoj naravi određuje gledište o njegovoj budućnosti.

Mi smo skloni i sposobni da dijelimo, analiziramo i izoliramo, ali često propuštamo sintetizirati i pokazati kako različiti dijelovi pridonose većoj slici. U ovoj studiji pokušavam pokazati kako biblijski holistički pogled na čovjekovu narav određuje biblijski realistički pogled na čovjekovu sudbinu u kojem su tijelo i duša, meso (put) i duh, materijalne i duhovne komponente naše naravi i našeg svijeta, dio Božjeg stvaranja, otkupljenja i konačne obnove.

Postupak. Postupak u ovoj knjizi je sljedeći: Prvo proučavamo biblijsko gledište o čovjekovoj naravi istraživanjem nekih ključnih riječi koje u Starom i Novom zavjetu označuju čovjeka. Premda to na prvi pogled izgleda kao analiza, tijekom cijelog proučavanja držimo na umu da pod svakim izrazom promatramo cijelu osobu: osobu kao dušu, osobu kao tijelo, osobu kao duh. Premda razmatramo različite vidove čovjekove naravi, pred sobom uvijek imamo osobu kao cjelinu. Moramo držati na umu da u Bibliji, kako to J. A. T. Robinson kaže: “Svaki dio u svakom trenutku može stajati za cjelinu.”[1]

Drugi korak u proceduri je ispitati biblijsko učenje o čovjekovoj budućnosti u svjetlosti njenog učenja o čovjekovoj naravi. Ova studija pokazuje da biblijski holistički pogled na čovjekovu narav, prema kojemu su tijelo i duša nedjeljiva cjelina, pretpostavlja i biblijsko gledište o čovjekovoj budućnosti, kad će cijela osoba, tijelo i duša, uskrsnuti da primi bilo vječni život ili vječnu smrt. Osim toga, oni koji prime vječni život provest će vječnost ne u nekom eteričnom, duhovnom raju, već na ovom materijalnom planetu, Zemlji, po Bogu obnovljenom u prvotnom savršenstvu.

Proučavanje čovjekove budućnosti zahtijeva analizu popularnih pogrešnih shvaćanja o stanju između smrti i uskrsnuća te raja i pakla. Svaki od ovih predmeta obrađen je u svjetlosti biblijskog nauka u odvojenom poglavlju. U šestom poglavlju posebna je pozornost posvećena proučavanju pakla s obzirom na sve veće odbacivanje tradicionalnog učenja da je pakao mjesto svjesnih muka. Krajnji cilj ove studije nije samo otkrivanje zabluda u preovladajućim gledištima, već prvenstveno potvrda biblijskog holističkog i realističkog pogleda na čovjekovu narav i njegovu budućnost.

Ovim uvodnim poglavljem iznosim opći pogled na dva učenje o čovjekovoj naravi i njihovom utjecaju na kršćansku vjeru i život. Cilj mu je pomoći čitatelju da razumije važnost problema s kojima se u ovoj knjizi bavimo. Ustanovit ćemo da ono što kršćani vjeruju o konstituciji svoje ljudske naravi u velikoj mjeri određuje njihovo razumijevanje njih samih, ovog sadašnjeg svijeta, otkupljenja i konačne budućnosti.

1. Dva osnovna učenja o čovjekovoj naravi i njegovoj budućnosti

Postoje dva osnova kršćanska gledanja na čovjekovu budućnost koja proizlaze iz dva bitno različita pogleda na čovjekovu narav. Prvi je zasnovan na vjerovanju u besmrtnost duše, a drugi na vjerovanju u uskrsnuće tijela. U svojoj znanstvenoj studiji The Nature and Destiny of Man, Reinhold Niebuhr sugerira da bitno različita kršćanska vjerovanja o čovjekovoj naravi i njegovoj budućnosti proizlaze iz dva osnovna pogleda: (1) klasičnog i (2) kršćanskog.[2] Prvi se oslanja na grčku filozofiju, a drugi na učenje Biblije. Izraz “kršćanski” za ovaj drugi može obmanuti, jer, kako ćemo to vidjeti, velika je većina kršćana tijekom stoljeća bila izložena snažnom utjecaju klasičnog učenja o čovjekovoj naravi, koje govori o smrtnom tijelu i besmrtnoj duši. Stoga sam skloniji ovo drugo gledište nazvati “biblijskim”, jer, kako ova studija pokazuje, ono odražava učenje Biblije.

Klasični dualizam. Klasično učenje o čovjekovoj naravi uglavnom proizlazi iz spisa Platona, Aristotela i stoika. Ove filozofije naglašavaju razliku između materijalnih i duhovnih sastavina čovjekove naravi. Prema Platonovoj zamisli čovjekova narav ima jednu i drugu komponentu. Materijalna je tijelo koje je prolazno i u suštini zlo, dok je duhovna komponenta duša (psyche) ili um (nous), koji su vječni i dobri. Ljudsko je tijelo prolazno i smrtno, dok je ljudska duša trajna i besmrtna. Prigodom smrti duša se oslobađa tamnice tijela u kojoj je neko vrijeme bila zatvorena. Povijesno gledano popularna kršćanska misao bila je pod snažnim utjecajem ovog dualističkog, nebiblijskog razumijevanja čovjekove naravi. Nije lako procijeniti koliko su po kršćansko vjerovanje i postupke bile dalekosežne posljedice klasičnog gledišta o čovjekovoj naravi. Razmotrit ćemo ih za koji trenutak.

Biblijski holizam. Biblijsko učenje o čovjekovoj naravi je holističko, odnosno monističko. Biblija naglašava jedinstvo tijela, duše i duha, s tim što je svako od njih dio nedjeljivog organizma. Budući da ova knjiga kao cjelina namjerava opisati biblijsko holističko stajalište o čovjekovoj naravi, ovdje jednostavno ukazujem na dvije značajne razlike od klasičnog gledišta. Prvo, holističko gledište na čovjekovu narav određeno je vjerovanjem da je stvaranje ovog materijalnog svijeta, uključujući i ljudskog tijela, “veoma dobro” (Post 1,31). Nema dualizma ni proturječja između materijalnog i duhovnog, tijela i duše, mesa (puti) i duha, jer su svi dio Božjeg dobrog stvaranja. Izbavljenje je obnova cijele osobe, tijela i duše, a ne spašavanje duše odvojeno od tijela.

Druga suprotnost klasičnom gledištu jeste da čovjek po svojoj naravi nije bio stvoren besmrtan, već sa sposobnošću da postane besmrtan. Ljudska bića nemaju smrtno tijelo i besmrtnu dušu; ona imaju holističko smrtno tijelo i dušu koji mogu postati besmrtni. Besmrtnost je Božji dar onima koji prihvate Njegovu ponudu spasenja. Oni koji odbace Božji plan za svoje spasenje na kraju će doživjeti vječno uništenje, a ne vječne muke u trajno gorećem paklenom ognju. Razlog je jednostavan. Besmrtnost se daje kao nagrada spašenima, a ne kao odmazda ne-spašenima.

Ovo je srž Božje Radosne vijesti. Premda su Adam i Eva stvoreni smrtni (s mogućnošću da postanu besmrtni jedenjem ploda sa stabla života), pa se i mi danas rađamo smrtni, ako prihvatimo Božji dar vječnog života možemo dobiti besmrtnost. Besmrtnost je Božji dar, a ne nešto urođeno čovjeku. Ona je uvjetovana našom spremnošću da prihvatimo Božje milostive odredbe za spašavanje naše cjelokupne prirode, tijela i duše. Stoga biblijsko stajalište govori o uvjetnoj besmrtnosti, jer je ponuđena sukladno Božjim odredbama i uvjetima.

Rasprava o tijelu i duši. Neki čitatelji mogu smatrati da je pitanje tijela i duše predmet za koji danas više nitko ne mari. Pisati knjigu o ovom predmetu moglo bi se smatrati gubljenjem vremena. No činjenica je da je pitanje tijela i duše itekako značajno. Nedavno samoubojstvo u jednoj kući u San Diegu trideset i devet osoba koje su željele iza sebe ostaviti “spremnik” svojih tijela, da bi svojim dušama dosegle komet Hale-Bopp, podsjeća nas koliko je to pitanje aktualno. Čini se da je zanimanje za život poslije smrti danas veće no ikada. Tijekom srednjeg vijeka vjerovanje u zagrobni život promicano je literaturom i umjetničkim, praznovjernim prikazivanjima blaženstva svetaca i mučenja grješnika. Danas se takvo vjerovanje na spretniji način promiče preko medija, psihika, “znanstvenog” istraživanja o doživljajima bliske smrti i kontaktiranja s duhovima umrlih od strane new agea. Rezultat svega toga je da pitanje tijela i duše izaziva nezamislivo zanimanje čak i među znanstvenicima. Pregled znanstvene literature koja je objavljena u posljednjih nekoliko godina jasno pokazuje da o tom pitanju žučno raspravljaju vodeći znanstvenici različitih vjerskih opredjeljenja.

Središnje pitanje je da li duša može nadživjeti i funkcionirati odvojena od tijela. Drugim riječima je li čovjekova narav tako stvorena da prigodom smrti duša, odnosno njezin svjesni dio, napušta tijelo i nastavlja postojati dok se “spremnik” raspada? Tradicionalno je velika većina kršćana potvrdno odgovarala na to pitanje.Vjerovali su da između smrti i posljednjeg uskrsnuća tijela Bog čuva postojanje njihovih ljudskih bestjelesnih duša. Pri uskrsnuću njihova se materijalna tijela ponovno spajaju s njihovim duhovnim dušama i tako uvećavaju ugodu raja ili paklene muke.

Ovo tradicionalno i popularno gledište u posljednjim je godinama izloženo snažnim napadima. Sve veći broj vodećih evangeličkih znanstvenika napušta klasično, dualističko gledište o čovjekovoj naravi, prema kojem je tijelo smrtno i pripada nižem svijetu prirode, a duša je besmrtna i pripada duhovnom svijetu te nadživljuje smrt tijela. Umjesto toga prihvaćaju biblijsko holističko učenje o čovjekovoj naravi, prema kojem cijela osoba, tijelo i duša doživljuje smrt i uskrsnuće.

Kod mnogih znanstvenika je nekoliko čimbenika pridonijelo napuštanju klasičnog dualizma. Jedan od njih je obnovljeno proučavanje biblijskog učenja o čovjekovoj naravi. Temeljito ispitivanje osnovnih biblijskih izraza za čovjeka (tijelo, duša, duh, meso-put, um i srce) navelo je mnogi znanstvenike da priznaju kako oni ne ukazuju na neovisne komponente, već cijelu osobu promatranu iz različitih kutova. “Znanstvenici su u posljednjih nekoliko godina ustanovili”, piše Eldon Ladd, “da izrazi kao što su tijelo, duša i duh ne označavaju različite, odvojene sposobnosti čovjeka, već različite načine promatranja cijelog čovjeka.”[3]

U suštini možemo u Bibliji uzeti bilo koji dio tijela da predstavlja čitavo ljudsko biće. Nema dihotomije između smrtnog tijela i besmrtne duše koja nadživljuje tijelo i funkcionira odvojeno od njega. Oboje, tijelo i duša, meso (put) i duh su u Bibliji dio iste osobe i smrću se ne “razdvajaju”.

Dualizam izložen napadu. Brojni biblijski znanstvenici su u posljednje vrijeme tvrdili da se pisci Starog i Novog zavjeta ne služe dualističkim, već monističkim ili holističkim  gledištem na čovjekovu narav. O njihovim studijama raspravljamo u sljedećim poglavljima. Rezultat tih studija jeste da mnogi danas smatraju upitnim ili čak odbacuju tvrdnju da Sveto pismo uči kako se poslije smrti duša odvaja od tijela.

Crkveni povjesničari potvrđuju ove zaključke tvrdnjom da su dualističko gledište o čovjekovoj naravi u kršćanstvo unijeli crkveni oci pod ujecajem Platonove dualističke filozofije.  Ovo objašnjava zašto je ono tako široko prihvaćeno u kršćanskoj crkvi, premda je strano učenju Biblije.

Filozofi i znanstvenici su također pridonijeli masovnom napadu na tradicionalno dualističko gledište o čovjekovoj naravi. Filozofi su napali tradicionalne argumente da je duša besmrtna tvar koja nadživljuje smrt tijela. Iznijeli su alternativne teorije prema kojima je duša vid čovjekova tijela, a ne odvojena komponenta.

I znanstvenici su postavili upitnim vjerovanje u neovisno postojanje duše ukazivanjem na to da je čovjekova svijest ovisna o mozgu i pod njegovim je utjecajem. Smrću prestaje funkcioniranje mozga i svaki oblik svijesti. Za znanstvenike je prestanak svih umnih funkcija smrću ukazivao na nevjerojatnost da bi mentalne funkcije, koje se pripisuju duši, mogle djelovati i poslije smrti.

Ovi zajednički napadi biblijskih znanstvenika, crkvenih povijesničara, filozofa i stručnjaka na dualizam, naveli su liberalne i čak neke konzervativne kršćane da odbace tradicionalno dualističko učenje o čovjekovoj naravi. U svojoj knjizi Body, Soul, and Life Everalasting, John W. Cooper sažima rezultat ovakvog razvoja riječima: “Liberali su ga [ dualizam] odbacili kao staromodnog i intelektualno neodrživog. A neki su konzervativni protestanti ustvrdili da, s obzirom  da trebamo slijediti samo Sveto pismo a ne ljudske predaje, ako antropološki dualizam predstavlja tradiciju koja nije utemeljena na Svetom pismu, onda trebamo promijeniti svoja kreda i očistiti ih od takvih priraslica grčkog uma. Razlika između duše i tijela napadnuta je s mnogih strana.” [4]

Dualisti pokazuju zabrinutost. Ovakav razvoj izazvao je ozbiljnu zabrinutost kod dijela onih koji zaključuju da je njihovo tradicionalno dualističko razumijevanje čovjekove naravi ozbiljno napadnuto i potkopano. Cooperova knjiga predstavlja jedan od mnogih pokušaja da se potvrdi tradicionalno dualističko gledište odgovorom na napade zbog dualizma. Razlog za ovo Cooper je dobro formulirao: “Ako je ono što [ znanstvenici] govore istina, onda odmah slijede dva zbunjujuća zaključka. Prvo, doktrina koju je potvrdio veći dio kršćanske crkve od samog njezinog početka je lažna. Druga je posljedica osobnija i vezana uz egzistenciju – ono što milijuni kršćana vjeruju da će se dogoditi kad umru je obmana.”[5]

Cooper je ozbiljno zabrinut zbog cijene napuštanja tradicionalnog dualističkog učenja o čovjekovoj naravi. On piše: “Sasvim je jasno da se vjerovanje gotovo svih običnih kršćana o životu poslije smrti također mora odbaciti. Ako duša nije nešto što se može odvojiti od tijela, onda zapravo ne postojimo između smrti i uskrsnuća, bilo s Kristom ili negdje drugdje, bilo svjesni ili nesvjesni. Ovaj će zaključak kod mnogih kršćana izazvati određenu mjeru egzistencijalne zabrinutosti. Veća i općenitija cijena je gubitak još jedne daske u platformi tradicionalnog kršćanskog vjerovanja, koja je otkinuta i bačena u žrvanj suvremenog znanstvenog rada.”[6]

Nije upitno da suvremeni biblijski znanstveni radovi uzrokuju “egzistencijalnu zabrinutost” kod milijuna iskrenih kršćana koji su uvjereni da prigodom smrti njihova bestjelesne duše idu na nebo. Svaki napad na tradicionalno njegovana vjerovanja može biti katastrofalan. Pa ipak, kršćani koji prihvaćaju normativni autoritet Svetog pisma moraju biti spremni ponovno ispitati tradicionalna vjerovanja i, ako ustanove da su nebiblijska, promijeniti ih.

Treba očekivati snažne emocionalne reakcije od onih kojima su biblijski znanstvenici vjerovanja učinili upitnima. Oscara Cullmanna, na primjer, ogorčeno su napali mnogi koji se snažno protive njegovoj knjizi Immortality of the Soul or Resurrection of the Dead? U njoj je pisao: “Nijedna moja publikacija nije izazvala takvo oduševljenje ili takvo nasilno neprijateljstvo.”[7] Zapravo je kritika postala toliko snažna i zbog njegovih tvrdnji su se toliki uvrijedili da je namjerno odlučio neko vrijeme šutjeti. Moram dodati da se Cullmanna nisu dojmili napadi na njegovu knjigu, jer tvrdi da nisu utemeljeni na egzegetskim dokazima, već na emocionalnim, psihološkim i sentimentalnim razmatranjima.

Taktike šikaniranja. U nekim je slučajevima reagiranje prešlo u određeni oblik šikaniranja. Poznati kanadski teolog Clark Pinnock spomenuo je neke “taktike šikaniranja” kojima se nastoji diskreditirati evangeličke znanstvenike koji su napustili tradicionalno dualističko učenje o čovjekovoj naravi i njoj srodno učenje o vječnim mukama u razgorjelom paklu. Jedna od njih bila je povezati takve znanstvenike s liberalima ili sektašima kao što su adventisti. Pinnock piše: “Čini se da je otkriven novi kriterij za istinu prema kojem, ako neko gledište zastupaju adventisti ili liberali, onda ono mora biti pogrešno. Očito se tvrdnja je li nešto istinito, može odrediti prema društvu u kojem se nalazi i nema je potrebe ispitati javnim kriterijima u otvorenoj debati. Takav argument, premda neupotrebljiv u razumnoj raspravi, može biti djelotvoran kod neznalica koji se takvom retorikom daju prevariti.”[8]

Unatoč taktikama šikaniranja, biblijsko holističko učenje o čovjekovoj naravi, koje niječe prirodnu besmrtnost duše i prema tome vječne muke ne-spašenih u paklu, postaje sve značnije među evangelicima. Javnu potporu koju mu pruža John R. W. Stott, veoma štovani britanski teolog i popularni propovjednik, svakako je ohrabrujuće. "Delikatnom ironijom", piše Pinnock, "tako se pomoću povezivanja stvara mjera vjerodostojnosti, pobijajući taktiku koja je upotrijebljena protiv nje. Postalo je potpuno nemoguće tvrditi da samo krivovjerci i bliski krivovjercima [ kao što su adventisti sedmog dana] imaju takvo gledište, premda sam siguran da će neki upravo zbog toga odbaciti Stottovu ortodoksnost.”[9]

Sam John Stott izražava zabrinutost zbog ozbiljnih posljedica svojih novih gledišta u evangeličkoj zajednici u kojoj je poznati vođa. On piše: "Oklijevao sam to napisati jer osjećam veliko poštovanje prema dugoj tradiciji koja tvrdi da je ispravno tumačenje Svetog pisma, pa je olako ne odbacujem, a djelomice i zato što je mi je mnogo značilo jedinstvo evangeličke zajednice u svijetu. No predmet je suviše važan da bih ga prešutio i ja sam vam [ Davide Edwardsu] veoma zahvalan što ste me potaknuli da objavim sadašnje mišljenje. Ne dogmatiziram o gledištu do kojeg sam došao. Smatram ga pokusnim. Ali molim za otvoreni dijalog među evangelicima na osnovi Svetog pisma.”[10]

Stottovu molbu “za otvoreni dijalog među evangelicima na osnovi Svetog pisma” je vrlo teško, ako ne i nemoguće, ostvariti. Razlog tome je jednostavan. Evangelici su uvjetovani tradicionalnim crkvenim učenjem, upravo kao što su to rimokatolici i pravoslavci. U teoriji se pozivaju na Sola Scriptura, ali u praksi često tumače Sveto pismo u skladu sa svojim tradicionalnim crkvenim učenjem. Ako nova biblijska istraživanja predstavljaju napad na tradicionalne doktrine, evangeličke crkve će u većini slučajeva zastupati tradiciju, a ne Sola Scriptura. Prava je razlika između evangelika i rimokatolika u tome što su ovi drugi pošteni kad zastupaju normativni autoritet svoje crkvene tradicije.

Biti “evangelik” znači podržavati određene fundamentalne doktrinalne predaje bez postavljanja pitanja. Tko se god usudi postaviti pitanje biblijske vjerodostojnosti neke tradicionalne doktrine, može postati sumnjiv kao “krivovjerac”. Na jednoj većoj konferenciji održanoj 1898. godine, na kojoj se raspravljalo što znači biti evangelik, ozbiljno je postavljeno pitanje mogu li se osobe kao što su John Stott ili Philip Hughes smatrati evangelicima, budući da su prihvatili stajalište o uvjetovnoj besmrtnosti i uništenju ne-spašenih. Za izopćenje ovih teologa nedostajalo je samo nekoliko glasova.[11]

Zašto su evangelici tako nepopustljivi u odbijanju da razmotre biblijska učenja o čovjekovoj naravi i njegovoj budućnosti? Ostalom i oni su uzeli slobodu da promijene stara tradicionalna učenja. Možda je jedan razlog njihovoj upornosti da se drže dualističkog pogleda što se on odražava na mnogim drugim doktrinama. Na početku ovog poglavlja ustvrdili smo da ono što kršćani vjeruju o izgradnji čovjekove naravi u velikoj mjeri određuje ono što vjeruju o čovjekovoj budućnosti. Napuštanje dualizma za sobom također povlači čitav grozd doktrina koje iz njega potječu. To bismo mogli nazvati “efektom domina”. Ako pada jedna i nekoliko drugih doktrina će pasti. Da bismo ovo pojasnili ukratko ćemo razmotriti neke doktrinalne i praktične posljedice što ih za sobom povlači klasični dualizam. To bi čitatelja trebalo upozoriti na njegovu složenu razgranjenost.

2. Što za sobom povlači dualizam

Posljedice po doktrinu. Klasično dualističko učenje o čovjekovoj naravi ima velike doktrinalne i praktične posljedice. Doktrinalno gledano čitav niz vjerovanja potječe od klasičnog dualizma ili se u velikoj mjeri oslanja na njega. Na primjer, vjerovanje da u trenutku smrti duša odlazi u raj, pakao ili čistilište, počiva na vjerovanju da je duša po naravi besmrtna i da smrću nadživljuje tijelo. To znači da se, ako se dokaže da je urođena besmrtnost duše nebiblijska ideja, popularna vjerovanja o raju, čistilištu i paklu trebaju radikalno mijenjati i čak odbaciti.

Vjerovanje da nakon smrti duša svetih odlazi u blaženstvo raja potakla je katoličko i pravoslavno vjerovanje u posredničku ulogu Marije i svetaca. Ako su duše svetih na nebu, moguće je pretpostaviti da mogu posredovati u prilog grješnika na ovoj Zemlji. Zato se pobožni kršćani mole Mariji i svecima da posreduju za njih. Takav postupak je suprotan biblijskom učenju da je “jedan posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus” (1 Tim 2,5). A još je važnije, ako duša ne nadživi tijelo i ne može funkcionirati odvojeno od tijela, onda se cjelokupno učenje o posredničkoj ulozi Marije i svetaca mora odbaciti kao crkvena izmišljotina. Ozbiljno ponovno ispitivanje biblijskog učenja o čovjekovoj naravi može imati zastrašujuće posljedice po dugo njegovana kršćanska vjerovanja.

Jednako tako je vjerovanje, da smrću duše onih kojima se može oprostiti prelaze u čistilište, dovelo do učenja da crkva na zemlji ima pravo primijeniti Kristove zasluge i zasluge svetaca na duše koje pate u čistilištu. Ovo se postiže davanjem oproštajnica, odnosno ukidanja vremenske kazne zahvaljujući oprostu grijeha. Takvo je vjerovanje dovelo do skandalozne prodaje oproštajnica, što je izazvalo pojavu protestantske reformacije.

Reformatori su učenje o čistilištu odbacili kao nebiblijsko, ali su sačuvali učenje o neposrednom prijelazu duše pojedinca poslije smrti u stanje savršenog blaženstva (nebo) ili u stanje trajnog kažnjavanja (pakao). I opet, ako se pokaže da je vjerovanje u preživljavanje i funkcioniranje duše odvojeno od tijela nebiblijsko, onda se popularno vjerovanje o čistilištu, oproštajnicama i odlasku duše na nebo ili u pakao također mora odbaciti kao crkvena izmišljotina.

Djelo što su ga reformatori započeli uklanjanjem čistilišta, sada bi trebalo dovršiti redefiniranjem raja i pakla sukladno Svetom pismu, a ne crkvenoj tradiciji. Jako je malo vjerojatno da bi takvu monumentalnu zadaću danas mogla izvršiti bilo koja protestantska crkva. Svaki pokušaj prilagođavanja ili odbacivanja tradicionalnih doktrina često se tumači kao izdaja vjere i može izazvati raskol i odcjepljenje. Ovu vrlo visoku cijenu većina crkava nije spremna platiti.

Besmrtnost duše oslabljuje nauk o Kristovom drugom dolasku. Tradicionalni dualizam također je pridonio slabljenju adventne nade. Vjerovanje da duše uzlaze na nebo može zasjeniti i potisnuti očekivanje drugog dolaska. Ako prigodom smrti duša vjernika odmah uzlazi u blaženstvo raja da bude s Gospodinom, teško da je moguće imati stvaran osjećaj očekivanja da Krist siđe i uskrisi svete koji spavaju. Ovakvo razmišljanje gotovo da i ne ostavlja nikakvo zanimanje za Gospodnji dolazak i uskrsnuće tijela.

Vjerovati u besmrtnost duše znači da čovjek bar dio sebe smatra besmrtnim u smislu da nema prestanka postojanja. Takvo vjerovanje čini da se čovjek uzda u samoga sebe i u mogućnost da mu duša uziđe ka Gospodinu. S druge strane, vjerovati u uskrsnuće tijela čini da čovjek ne vjeruje u sebe i u bestjelesne duše koje idu ka Gospodinu; mjesto toga vjeruje u Krista koji će uskrsnuti mrtve i preobraziti žive. Ono znači vjerovati u Gospodnji silazak na ovu zemlju da sretne vjernike u tijelu, a ne u uzlazak bestjelesnih duša da na nebu sretnu Gospodina.

U Novom zavjetu parousia naglašava konačni kraj ostvaren Kristovim silaskom čovječanstvu, a ne uzlaskom pojedine duše Gospodinu. Kad čovjek umre, adventna nada nije plod mašte već stvarni sastanak vjernika u tijelu s Kristom u slavni dan Njegova povratka. Zahvaljujući tom susretu doći će do preobrazbe koja će obuhvatiti čovjeka i prirodu. Ovo veliko očekivanje zamagljeno je i uklonjeno vjerovanjem u osobnu besmrtnost i nebesko blaženstvo neposredno nakon smrti.

Druga značajna posljedica individualne nade u neposrednu besmrtnost jest što prelazi preko biblijske zajedničke nade konačne obnove ovog svijeta i njegovih stvorenja (Rim 8,19-23; 1 Kor 15,24-28). Ako je jedina budućnost koja stvarno vrijedi u tome da duša nadživi čovjekovu smrt, tjeskoba čovječanstva može biti samo od sporednog značaja, a vrijednost Božjeg izbavljenja za cijeli ovaj svijet uglavnom zanemarena. Krajni rezultat takvog vjerovanja je, kako je to zamijetio Abraham Kuyper, da “velika većina kršćana ne misli mnogo dalje od svoje smrti”.[12]

Pogrešna shvaćanja o budućem svijetu. Klasični je dualizam također potaknuo pogrešne ideje o budućem svijetu. Popularno shvaćanje raja kao duhovnog odmarališta postavljenog negdje u svemiru, u kojem će proslavljene duše provoditi vječnost u neprekidnom razmišljanju i meditiranju, više je nadahnuto Platonovim dualizmom nego biblijskim realizmom. Za Platona su materijalni sastojci ovog svijeta bili zli i, prema tome, ne zaslužuju da nadžive smrt. Cilj je bio dospjeti u duhovno područje u kojem duše, oslobođene tamnice svog materijalnog tijela, uživaju vječno blaženstvo.

Tijekom našeg proučavanja vidjet ćemo kako i Stari i Novi zavjet odbacuju dualizam donjeg materijalnog svijeta i gornjeg duhovnog svijeta. Konačno spasenje ostvareno Gospodnjim dolaskom Sveto pismo ne smatra bijegom od ove Zemlje, već njezinom preobrazbom. Biblijsko učenje o budućem svijetu ne nudi duhovno nebesko odmaralište nastanjeno proslavljenim dušama, već ovaj naš fizički planet nastanjen uskrsnulim svetima (Iz 66,22; Otk 21,1).

Praktične posljedice. Na praktičnoj razini klasično dualističko gledište o čovjekovoj naravi poticalo je njegovanje duše odvojeno od tijela i potiskivanje fizičkih težnji i zdravih prirodnih poticaja. Nasuprot biblijskom stajalištu da je Božje stvaranje bilo dobro, uključujući i tjelesna zadovoljstva, srednjovjekovna duhovnost promicala je trapljenje tijela kao načina da se postigne božanski cilj svetosti. Sveci su bili askete koje su se prvenstveno posvetile životu razmišljanja – vita contemplativa, odvajajući se od života rada – vita activa. Budući da se spasenje duše smatralo važnijim od očuvanja tijela, fizičke potrebe tijela su bile često zanemarene ili čak potiskivane.

Dihotomija tijela i duše, fizičkog i duhovnog, još je i danas prisutna u razmišljanju mnogih kršćana. Mnogi još uvijek povezuju izbavljenje s čovjekovom dušom, a ne s njegovim tijelom. Misionarski rad crkve opisujemo kao “spašavanje duša”. Time se dobija dojam da su duše važnije od tijela. Conrad Bergendoff s pravom zamjećuje da “Evanđelja ne pružaju osnovu za teoriju izbavljenja koje spašava duše odvojene od tijela kojima pripadaju. Što je Bog sastavio, filozofi i teolozi ne bi smjeli rastavljati. Oni su krivi za razdvajanje tijela i duša ljudi koje je Bog stvaranjem učinio cjelovitima, a njihova krivnja nije umanjena uvjerenjem da time olakšavaju spasenje. Dokle god nemamo teoriju izbavljenja koja zadovoljava potrebe čitavog čovjeka, propustili smo razumjeti cilj Onoga koji se utjelovio da bi mogao spasiti čovječanstvo.”[13]

Pojava suvremenog sekularizma. Neki znanstvenici tvrde da je klasični dualizam doveo do pojave suvremenog sekularizma i progresivne erozije kršćanskog utjecaja na društvo i kulturu.[14] Oni vide uzajamnu vezu između suvremenog sekularizma, koji iz života isključuje religiju, i razlikovanja između tijela i duše u tradicionalnom kršćanstvu. Također vide vezu između sekularizma i razlike između prirode i milosti kako ju je definirao Toma Akvinski. Prema njemu u ovome svijetu prirodno je rasuđivanje dovoljno za življenje prirodnim životom, dok je milost potrebna za življenje duhovnim životom i za postizanje cilja spasenja. Tako je skolastička razlika između dijela i duše omogućila podjelu života na dva različita odjela: viva activa i viva contemplativa, ili, mogli bismo reći, na svjetovan i duhovan život.

Ova je razlika na kraju dovela do vjerovanja da se kršćanstvo mora prvenstveno baviti spasavanjem duša, dok država treba biti odgovorna za njegu tijela. Ovo znači da država, a ne crkva, treba brinuti o obrazovanju, znanosti, tehnologiji, gospodarskim sustavima, socijalnim i političkim problemima te općoj kulturi i javnim vrijednostima.

Ova razlika između tijela i duše dovela je do toga da su kršćani golema životna područja, moralne vrijednosti i znanja prepustili snagama sekularizma i humanizma. Metode podučavanja i udžbenici, čak i u kršćanskim školama, više su odraz humanističke filozofije nego biblijskih stajališta. Nemoguće je procijeniti sveukupne posljedice dualizma tijela i duše. Podjela čovjeka u tijelo i dušu dovela je do pojave svakovrsnih lažnih dihotomija u čovjekovu životu.

Dualizam u liturgiji. Utjecaj duaalizma se još češće može vidjeti u mnogim kršćanskim himnama, molitvama i pjesmama. Uvodna rečenica molitve koja se izgovara pri pokopu, a nalazimo je u The Book of Common Prayer Engleske crkve, izuzetno je dualistička: “Budući da je Svemogućem Bogu bilo ugodno da u svojoj velikoj milosti uzme k sebi dušu našeg pokojnog dragog brata, mi njegovo tijelo predajemo zemlji.”[15] Jedna fraza u drugoj molitvi iste knjige jasno otkriva dualistički prijezir prema fizičkom postojanju: “S kojim su duše vjernih, nakon što su oslobođene tereta tijela, u radosti i blaženstvu.”

Platonovo učenje da se duša oslobađa tamnice tijela jasno je izraženo u stihovima kršćanskog pjesnika John  Donnea: “Kad tijela u svojim grobovima, duše od grobova oslobađaju.” [16] Mnoge od naših himni loše su zakrabuljene dualističke  pjesme. Kako često nas pozivaju da sadašnji život smatramo “zamornim putovanjem” i da očekujemo eventualni bijeg u nebo, “tamo gore”.

Primjeri himni koje pokazuju neprijateljstvo prema zemaljskom životu, religijski eskapizam i pripadnost drugom svijetu naći ćemo u pjesmaricama većine kršćanskih denominacija. Neke himne slikaju ovu zemlju kao zatvor iz kojeg se vjernik oslobađa da bi uzišao u nebeski dom: “Moj je Očev dom sagrađen u visini, daleko iznad zvjezdanog neba; kad se oslobodim ove zemaljske tamnice, nebeski će dom biti moj.”* Druge himne opisuju kršćanina kao tuđinca koji jedva čeka da napusti ovaj svijet: “Ovdje, u ovom svijetu, tako mračnom i turobnom, dugo sam jadan i umoran putovao.” “Ovdje sam stranac samo, nebo je moj dom; Zemlja je pustinja strašna, nebo je moj dom.” “Čeznem da živim iznad svijeta… na nebeskoj visoravni.”**

Kršćani koji vjeruju u riječi tih himni mogu se jednog dana razočarati kad ustanove da njihov vječni dom nije “iznad svijeta… na nebeskoj visoravni”, već ovdje dolje na Zemlji. Bog je stvorio ovaj planet, otkupio ga i na kraju će ga obnoviti da bude naš vječni stan. Biblijska vizija budućeg svijeta temeljito je prikazana u sedmom poglavlju ove knjige.

Dalekosežne doktrinalne i praktične posljedice dualističkog učenja o čovjekovoj naravi, koje smo upravo razmotrili, trebaju čitatelja uvjeriti u važnost predmeta kojeg razmatramo. U ovoj knjizi ne bavimo se samo akademskim pitanjem, već temeljnim biblijskim učenjem koje se izravno ili neizravno odražava na čitavom nizu kršćanskih vjerovanja i načinu života.

3. Što za sobom povlači biblijski holizam?

Pozitivno gledanje na fizičko i duhovno. Kao klasični dualizam, i biblijski holizam (cjelovitost čovjeka) utječe na naše razumijevanje nas samih, ovoga sadašnjeg svijeta, otkupljenja i naše konačne budućnosti. Budući da u ovoj studiji opširno istražujemo različite doktrinalne i praktične posljedice biblijskog holizma, ovdje se osvrćem samo na neke od njih.

Biblijsko holističko učenje o čovjekovoj naravi, prema kojem su naše tijelo i duša nedjeljiva cjelina koju je Bog stvorio i otkupio, zahtijeva da se pozitivno odnosimo prema fizičkim i duhovnim elementima života. Mi slavimo Boga ne samo svojim umom već i svojim tijelom, jer je naše tijelo “hram Duha Svetoga” (1 Kor 6,19). Sveto pismo nas savjetuje da prinesemo “svoja tijela za žrtvu živu” (Rim 12,1 DF). To znači da način na koji postupamo sa svojim tijelom odražava duhovno stanje naše duše. Ako svoje tijelo kaljamo duhanom, drogama ili nezdravom hranom, mi ne samo fizički kaljamo tijelo, već i duhovno kaljamo dušu.

Henlee H. Barnette zamjećuje da “ono što ljudi čine drugima, za druge i s drugima te sa svojim okolišem, u velikoj mjeri ovisi o onome što misle o Bogu, prirodi, samima sebi i svojoj budućnosti”.[17] Kad kršćani sebe i sadašnji svijet budu gledali holistički kao predmet Božjeg dobrog stvaranja i otkupljenja, oni će biti osvjedočeni i poticani da sa svojim tijelom i stvorenim poretkom postupaju kao Božji upravitelji.

Briga za cijelu osobu. Biblijski holizam od nas očekuje da vodimo računa o cijeloj osobi. U svom propovijedanju i poučavanju crkva mora zadovoljiti ne samo duhovne potrebe duše, već i fizičke potrebe tijela. To znači da treba poučavati ljude kako da sačuvaju emocionalno i fizičko zdravlje. A znači i da crkveni programi ne smiju zanemariti tjelesne potrebe. Pravilnu prehranu, vježbanje i aktivnosti u prirodi treba poticati kao važan dio kršćanskog života.

Prihvatiti biblijsko holističko gledište čovjekove naravi znači opredijeliti se za holistički pristup u našem evanđeoskom i misionarskom radu. Ovaj pristup ne sastoji se samo u spašavanju “duša” ljudi, već i u poboljšanju njihovih životnih uvjeta djelovanjem na područjima kao što su zdravlje, prehrana, odgoj i obrazovanje. Cilj treba biti da služimo svijetu, a ne da ga izbjegavamo. Problemi društvene pravde, rat, rasizam, siromaštvo i gospodarska neravnoteža trebaju biti predmet brige onih koji vjeruju da Bog radi na obnovi čitavog čovjeka i cijelog svijeta.

Kršćansko obrazovanje treba promicati razvitak cijele osobe. To znači da školski program  treba imati za cilj razvitak mentalnih, fizičkih i duhovnih strana života. Dobar fizičko-obrazovni program treba smatrati jednako važnim kao i akademske i vjerske programe. Roditelji i nastavnici trebaju brinuti o poučavanju dobrim navikama prehrane, ispravnoj njezi tijela i redovnom programu tjelovježbe.

Biblijsko shvaćanje cijele osobe odražava se i na medicinu. Medicinska znanost je razvila ono što poznajemo kao holističku medicinu. Holistički zdravstveni radnici “naglašavaju potrebu brige o cijeloj osobi, uključujući fizičko stanje, prehranu, emocionalni ustroj i okoliš“.[18] U govoru održanom  1975. godine diplomantima medicinskog fakulteta na sveučilištu John Hopkins, dr. Jerome D. Frank je rekao: “Svako liječenje bolesti koje istovremeno ne služi čovjekovom duhu potpuno je nedostatno.” [19] Liječenje i održavanje fizičkog zdravlja mora uvijek obuhvaćati cijelu osobu.

Kozmično otkupljenje. Biblijsko holističko učenje o čovjekovoj naravi pretpostavlja i kozmički pogled na otkupljenje koje obuhvaća tijelo i dušu, materijalni i duhovni svijet. Razdvajanje dijela i duše ili duha često je bilo popraćeno podjelom između područja stvaranja i područja otkupljenja. Ovo posljednje bilo je u katolicizmu i protestantizmu u velikoj mjeri povezano sa spašavanjem pojedinačnih duša na račun fizičkih i kozmičkih dimenzija otkupljenja. Sveti su često prikazivani kao putnici koji žive na zemlji, ali odvojeni od svijeta, pa njihova duša prigodom smrti odmah napušta materijalno tijelo i uzlazi na apstraktno mjesto zvano “nebo”. Ovo gledište ukazuje na klasični dualizam, ali propušta, kako ćemo to vidjeti tijekom ovog proučavanja, da prikaže biblijsko učenje o stvaranja čovjeka i ostalog.

Ranije smo pokazali da je tradicionalni dualizam uzrokovao pojavu prijezira prema tijelu i svijetu prirode. Ova pripadnost drugom svijetu vidljiva je u himnama kao što su “Taj svijet nije moj dom”,* “Ovdje sam stranac samo, nebo je moj dom; Zemlja je pustinja strašna, nebo je moj dom.” Takav prijezir prema našem planetu ne postoji hebrejskoj pjesmarici – u Psalmima – u kojoj je središnja tema slavljenje Boga za Njegova veličanstvena djela. David u Psalmu 139,14 kaže: “Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna.” U ovom psalmu pjesnik slavi Boga za svoje čudesno tijelo, što je činjenica dobro poznata njegovoj duši (umu). Ovo je dobar primjer holističkog razmišljanja prema kojem su tijelo i duša dio Božjeg čudesnog stvaranja.

U Psalmu 92. pjesnik poziva da Boga slavimo glazbalima, jer, kako kaže: “Obradovao si me djelima svojim, o Jahve, kličem zbog djela ruku tvojih. Kako su silna djela tvoja, o Jahve!” (Ps 92,5.6) Radost pjesnika zbog čudesnog tijela i zadivljujućeg stvaranja temelji se na njegovom holističkom razumijevanju stvorenog svijeta kao integralnom dijelu cjelokupne drame stvaranja i otkupljenja.

Biblijski realizam. Biblijsko holističko učenje o čovjekovoj naravi utječe i na naše razumijevanje budućeg svijeta. U sedmom poglavlju saznat ćemo da Biblija budući svijet ne smatra nekim eteričnim rajem u kojem će proslavljene duše provoditi vječnost obučene u bijele haljine, pjevati, čupkati harfine žice, moliti se, ganjati oblake i jesti božansku hranu. Namjesto toga Biblija govori o uskrslim svetima da nastavaju ovu Zemlju koja će pri Gospodnjem dolasku biti očišćena, preobražena i usavršena (2 Pt 3,11-13; Rim 8,19-25; Otk 21,1). “Nova nebesa i nova zemlja” (Iz 65,17) nisu neko udaljeno i beznačajno duhovno odmaralište negdje tamo u svemiru, već sadašnje nebo i zemlja vraćeni u svoje prvotno savršenstvo.

Vjernici ulaze u novu zemlju ne kao bestjelesne duše već uskrsnule osobe u tijelu (Otk 20,4; Iv 5,28.29; 1 Sol 4,14-17). Premda u novi Jeruzalem neće ući ništa nečisto, znamo da će “kraljevi zemaljski u nj donositi slavu svoju… U nj će se donijeti slava i čast naroda” (Otk 21,24.26). Ovi tekstovi pokazuju da će sve što doista vrijedi na starom nebu i zemlji, uključujući dostignuća čovjekovih stvaralačkih, umjetničkih i intelektualnih sposobnosti, naći mjesto u vječnom poretku. Sama slika "grada" ukazuje na aktivnost, vitalnost, kreativnost i stvarne ljduske odnose.

Za žaljenje je što je ovaj suštinski konkretan, zemaljski pogled na Božji novi svijet, prikazan u Svetom pismu, uglavnom izgubljen i nadomješten popularnom pobožnošću s eteričnim, spiritualiziranim shvaćanjem neba. Ovo drugo je nastalo pod utjecajem Platonovog dualizma, a ne biblijskog realizma.

Zaključak. Povijesno gledano postoje dva glavna, radikalno različita gledišta o čovjekovoj naravi. Jedno je nazvaon klasičnim dualizmom, a drugo biblijskim holizmom. Dualističko gledište tvrdi da se čovjekova narav sastoji od materijalnog, smrtnog tijela i duhovne, besmrtne duše. Ova posljednja nadživljuje smrt tijela i prelazi u nebo, čistilište ili pakao. Pri uskrsnuću duša se sjedinjuje s tijelom. Ovo dualističko shvaćanje izvršilo je golem utjecaj na kršćansku misao i život, djelujući na gledište koje ljudi imaju o čovjekovu životu, ovom sadašnjem svijetu, otkupljenju i budućem svijetu. U naše vrijeme klasični je dualizam izložen napadima biblijskih stručnjaka, crkvenih povjesničara, filozofa i znanstvenika. Biblijski stručnjaci su ispitali antropološke izraze i tekstove, pa su zaključili da biblijsko učenje o čovjekovoj naravi uopće nije dualističko, već jasno holističko. Mnogi glasovi iz različitih smjerova danas potvrđuju da je dualizam out, a holizam in.

Pregled debate koja se vodi o biblijskom učenju o čovjekovoj naravi pokazala je temeljnu važnost ovog predmeta za čitav niz kršćanskih vjerovanja i pravila života. Stoga je nužno da marljivo ispitamo što Biblija stvarno uči o ovom važnom predmetu. To ćemo u drugom i trećem poglavlju učiniti istraživanjem biblijskog učenja o čovjekovoj naravi, a od četvrtog do sedmog poglavlja ispitivanjem biblijskog učenja o čovjekovoj budućnosti.