< 2. Poglavlje
Sadržaj
4. Poglavlje >
Treće poglavlje
Kako
Novi zavjet vidi čovjekovu narav
U našim Biblijama prva stranica Novog zavjeta slijedi neposredno nakon posljednje stranice Starog zavjeta. Za neupućena čitatelja to može značiti da nema vremenskog razmaka između oba zavjeta. U stvarnosti ih razdvaja oko četiri stoljeća. Tijekom razdoblja između oba zavjeta židovski narod je bio izložen, kako u svojoj domovini tako i u inozemstvu u dijaspori, vrlo utjecajnoj helenističkoj (grčkoj) kulturi i filozofiji. Utjecaj helenizma na judaizam očit je u mnogim područjima, uključujući prihvaćanje grčkog dualizma, što je vidljivo u nekim židovskim književnim djelima onog vremena.
Židovska
literatura nastala tijekom razdoblja između oba zavjeta općenito je poznata kao
apokrifna i pseudoepigrafska.[1]
Većina kršćana ne
smatra ove ne-kanonske knjige božanski nadahnutima i autoritativnima kao knjige
Biblije. To ne umanjuje njihovu povijesnu vrijednost, budući da su glavni izvor
podataka o povijesnom i ideološkom razvitku onog vremena.
Kad
je riječ o čovjekovoj naravi i njegovoj budućnosti, tijekom razdoblja između dva
zavjeta pojavile su sve dvije škole židovske filozofske misli. Prva je,
palestinski judaizam, ostala vjerna starozavjetnom holističkom učenju o
čovjekovoj naravi i predstavlja glavnu pozadinu potrebnu za razumijevanje Novog
zavjeta. Palestinski judaizam je smrt smatrao besvjesnim snom cijele osobe i
naglašavao potrebu konačnog uskrsnuća tijela. Važnost ovog gledišta za
proučavanje Novog zavjeta možemo ilustrirati apokrifnom knjigom Baruhova apokalipsa (poznata kao 2. Baruhova),
koju je neki palestinski Židov napisao u drugoj polovici prvog stoljeća
kršćanske ere. Pisac uči da umrli “spavaju u zemlji” i da će, kad se Mesija
vrati, “svi koji su zaspali s nadom u Njega, ponovno ustati”.[2]
U tom će se
trenutku okupiti svih pravednici, a zli će tugovati jer je došlo vrijeme
njihovih muka.[3]
Takvo gledište
jako slično novozavjetnom učenju o uskrsnuću tijela, koje je dio niza ideja koje
su Grcima bile “ludost” (1 Kor 1,23).
Druga
filozofska škola je helenistički judaizam koji je bio pod snažnim utjecajem
grčkog dualizma. Helenistički judaizam je naročito cvjetao u Aleksandriji,
zavičaju Filona, poznatog židovskog filozofa koji je pokušao izraditi sintezu
grčkih i hebrejskih ideja. U spisima helenističkih Židova nalazimo jasne iskaze
o preživljavanju i besmrtnosti duše. Bestjelesno postojanje čini se da je vječna
sudba spašenih. Na primjer, apokrifna Knjiga jubileja (nastala oko 135. godine prije
Krista) uči da “kosti” počivaju u grobu dok “duhovi” žive neovisno: “I njihove
će kosti počivati u zemlji, a njihovi duhovi će se silno radovati; oni će znati
da je Gospodin koji vrši sud i pokazuje milosrđe… svima koji ga ljube.”
(23,31)[4]
Na
sličan način Knjiga Mudrosti, koju je
napisao neki helenistički Židov između 50. i 30. godine prije Krista, kaže da su
“duše pravednika u ruci Božjoj, i njih se ne dotiče muka nikakva… oni su u miru…
nada im je puna besmrtnosti.” (3,1.3.4)[5]
Isto gledište
nalazimo u 4. Makabejaca, filozofskoj
raspravi koju je neki helenistički Židov napisao prije kršćanske ere. Umrli
pravednici uzlaze odmah u vječno
blaženstvo,[6]
dok zli silaze na vječno mučenje, koje varira u
snazi.[7]
Sažeto
rečeno, za vrijeme razdoblja između oba zavjeta, kako je to prikladno izrazio
Wheeler Robinson: “Dualističko tumačenje odnosa tijela i duše (ili duha)
prisutno je u helenističkom pravcu judaizma (Mudrost 9,15), ali je strano
palestinskom pravcu, koji izravno povezuje misao Starog zavjeta s mnogo toga u
Novome.”[8]
U
pristupu proučavanju novozavjetnog učenja o čovjekovoj naravi ne možemo
zanemariti mogući utjecaj helenističkog judaizma na pisce novozavjetnih knjiga.
Uostalom, s vjerojatnim izuzećem Mateja, sve su novozavjetne knjige pisane na
grčkom i služe se četirima velikim grčkim antropološkim riječima: psyche-duša, pneuma-duh, soma-tijelo i sarx-meso (put). Ove su riječi obično
rabljene u novozavjetna vremena s grčkim dualističkim značenjem. Duša i duh
označuju nematerijalan i besmrtan dio čovjekove naravi, dok tijelo i meso
opisuju materijalni i smrtni dio.
Pitanje
je stoga: U kojoj se mjeri dualističko značenje ovih uvezenih grčkih riječi
odražava u spisima Novog zavjeta? Iznenađuje, kako ćemo to vidjeti kasnije u
ovom poglavlju, da dualističko značenje i uporaba ovih izraza nisu prisutni u
Novom zavjetu. Čak i oni tekstovi koji su na prvi pogled dualistički u svojoj
oprečnosti između mesa i duha, pomnijim ispitivanjem otkrivaju holističko
rauzmijevanje čovjekove prirode. Meso i duh ne označavaju dva odvojena i oprečna
dijela čovjekove naravi, već dvije različite vrste načina života: onog
usmjerenog na sebe i onog usmjerenog na Boga.
Razlog
za odsutnost dualističkog utjecaja u Novom zavjetu je što su njegovi pisci
uporabili važne grčke riječi o čovjekovoj naravi sukladno njihovim istoznačnim
pojmovima u Starom zavjetu odakle su potekle ideje, a ne prema provlađujućem
mišljenju helenističkog društva.
Uvijek
moramo držati na umu da je “karika između hebrejskog Starog zavjeta i grčkog
Novog zavjeta velika Septuaginta, (grčki) prijevod Starog zavjeta urađen u
Aleksandriji u trećem stoljeću prije Krista. Preveli su ga Židovi koji su
svakako poznavali značenje hebrejskih riječi i i nastojali da im odgovaraju one
na grčkom. Stoga Septuaginta slijedi hebrejski tekst, a Novi zavjet slijedi
Septuagintu. Prijevod Septuaginte nije nadahnut, ali u Božjoj providnosti
osigurao je vrijednu lingvističku kariku između Starog i Novog zavjeta.”[9]
Do
uvođenja grčkog dualizma u kršćansku tradiciju došlo je nakon što je napisan
Novi zavjet. J. Robinson daje nekoliko izvanrednih primjera kako je Pavao rabio
grčke riječi prema značenju odgovarajućih hebrejskih riječi, a ne prema
preovladavajućoj grčkoj upotrebi. Na primjer Pavlova fraza “tjelesna pamet” (Kol
2,18) nije imala smisla za grčki um, jer je um (nous) uvijek bio vezan uz dušu (psyche), a nikad uz tijelo. Isto je tako
Pavlovo spominjanje duhovnog tijela
(1 Kor 15,44.45) i tjelesne i duševne
ljage (2 Kor 7,1) “bilo bi apsurdno za Grke”[10]
, jer po njima
tijelo nije bilo duhovno i duh se nije mogao okaljati. Ovakvi pokazatelji
potvrđuju da je novozavjetno gledište na čovjekovu narav bilo odraz hebrejskog
(starozavjetnog), a ne grčkog načina razmišljanja.
Ciljevi
ovog poglavlja.
U ovom poglavlju nastojimo razumjeti novozavjetno učenje o čovjekovoj naravi
ispitivanjem četiri važna antropološka pojma, naime: duša,
duh, tijelo i srce. Ova smo četiri pojma ispitali u
prethodnom poglavlju u proučavanju starozavjetnog učenja o čovjekovoj naravi.
Proučit ćemo različita značenja i uporabe ovih pojmova da bismo odredili slijede
li značenja i uporabu odgovarajućih hebrejskih pojmova u Starom zavjetu.
Naše
proučavanje pokazuje da postoji jasan kontinuitet između Starog i Novog zavjeta
u holističkom razumijevanju čovjekove naravi. Premda je u vrijeme pisanja Novog
zavjeta bilo popularno vjerovati u besmrtnost duše, u njegovim spisima nema te
ideje zato što su njegovi pisci bili vjerni učenju Starog
zavjeta.
Ne
samo što Novi zavjet pokazuje da u razumijevanju čovjekove naravi i njegove
budućnosti nastavlja Stari, već to razumijevanje proširuje u svjetlosti Kristova
utjelovljenja i učenja. Uostalom Krist je stvarna glava ljudskog roda, budući da
je Adam bio “slika onoga koji je imao doći” (Rim 5,14). Dok je u Starom zavjetu
čovjekova narav prvenstveno povezana s Adamom zbog stvaranja i pada u grijeh, u
Novom zavjetu je čovjekova narav povezana s Kristom zahvaljujući Njegovom
utjelovljenju i otkupljenju. Krist je punina objave o čovjekovoj naravi,
značenju i budućnosti. Krist daje dublje značenje čovjekovoj duši, tijelu i
duhu, jer je neposredna posljedica Njegova otkupljenja bila davanje Njegovog
Duha koji “kod vas ostaje i u vama je” (Iv 14,17 – DF).
Prvi
dio: Čovjekova narav kao duša
U
Novom zavjetu se grčka riječ psyche-duša rabi u skladu s temeljnim
značenjima hebrejske riječi nefeš-duša koju nalazimo u Starom
zavjetu. Ukratko ćemo razmotriti osnovno značenje psyche-duše, obraćajući posebnu pozornost proširenom
značenju te riječi u svjetlosti Kristova učenja i otkupiteljske
službe.
Duša
kao osoba.
Duša-psyche u Novom zavjetu označava
cijelu osobu u istom smislu kao i nefeš u Starom zavjetu. Na primjer, u
svojoj obrani pred Sanhedrinom, Stjepan spominje da je “sedamdeset i pet
duša-[psyche]”
Jakovljeve obitelji sišlo u Egipat, što je broj i način izražavanja koji
nalazimo u Starom zavjetu (Post 46,26.27; Pnz 10,22). Na Pedesetnicu kršteno je
“oko tri tisuće duša-[psyche]”
(Dj 2,41) i “strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu-[psyche]”
(Dj 2,43 – DF). Govoreći o Noinoj obitelji Petar kaže da “svega osam
duša-[psyche]
– …bi spašeno vodom” (1 Pt 3,20). Jasno je da je u takvim tekstovima izraz
duša-[psyche]
uzet kao sinonim za osobu.
U
ovom kontekstu spominjemo Kristovo poznato obećanje odmora “duše-[psyche]”
onih koji će prihvatiti Njegov jaram (Mt 11,29). Izraz “pokoj svojim
dušama-[psyche]”
dolazi iz Jeremije 6,16 gdje je spokoj duše obećan onima koji budu hodili
sukladno Božjim zapovijedima. Odmor koji Krist daje duši je, kako to ističe
Edward Schweizer, “potpuno različit od onog što ga nalazimo u grčkom svijetu, u
kojem duša nalazi pokoj kad se oslobodi tijela, jer ovdje je podržano jedinstvo
i cjelovitost čovjeka. Upravo u ovom fizičkom činu poslušnosti čovjek nalazi
Božji odmor.”[11]
Krist daje pokoj
(unutarnji mir i sklad) duši onih koji prihvate Njegove milostive uvjete
spasenja (“Dođite k meni”) i žive u
skladu s životnim načelima koja je On naučavao i potvrdio životom (“učite od
mene”).
Duša
kao život.
Najčešće značenje riječi duša-psyche
u Novom zavjetu je “život”. Prema jednom ispitivanju engleskog prijevoda riječ
psyche je 46 puta prevedena sa
“život”.
[12]
U ovim
slučajevima “život” je prikladan prijevod grčke riječi psyche jer je uzeta kao opis fizičkog
života. Da bismo olakšali prepoznavanje riječi duša-psyche
kako je nalazimo u grčkom tekstu,
psyche ćemo doslovce prevesti kao
“duša” na mjestima gdje RSV stavlja “život”.
Na
vrhuncu oluje Pavao uvjerava suputnike na brodu da “ni živa duša [psyche]
između nas neće stradati, nego samo lađa” (Dj 27,22 – DF; vidi 27,10). Jedan
anđeo je rekao Josipu: “Ustani, i uzmi dijete i mater njegovu i idi u zemlju
Izraelovu; jer su izumrli koji su tražili dušu [psyche]
djetinju.” (Mt 2,20 – DK) Ovo je jedan od mnogih tekstova koji govore o
traženju, ubijanju i spašavanju duše-psyche, što sve pokazuje da duša nije
besmrtni dio čovjekove naravi već sam fizički život koji može biti u opasnosti.
Sukladno Starom zavjetu kad tijelo umre, umire i duša-psyche.
Isus
je dušu povezao s hranom i pićem. Rekao je: “Ne brinite se tjeskobno za svoju
dušu-[psyche]:
što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući! Zar nije
duša-[psyche]
vrednija od hrane, a tijelo od odijela?” (Mt 6,25) Ovdje je grčka riječ psyche ispravno prevedena sa “život”.
Naime, duša-psyche je povezana s
hranom i pićem, a tijelo (vidljiva vanjština) s odjećom. Povezivanjem duše s
hranom i pićem Isus je pokazao da je duša fizički vid života, premda objašnjava
da za život treba više od hrane i pića. Vjernici mogu svoje težnje i misli
usmjeriti na nebesko i živjeti za Krista i vječnost. Tako je Krist proširio
značenje “duše” uključujući uzvišeniji ili vječni život koji je došao ponuditi
čovječanstvu. Međutim ostaje činjenica da je Krist, povezujući dušu s hranom i
pićem, pokazao da je duša fizički vid našeg postojanja, a ne neka nematerijalna
komponenta naše naravi.
Spasiti
dušu tako što ćemo je izgubiti.
U Starom zavjetu smo našli da se pojam duša-nefeš često uzimao da označi
nesigurnost života, s obzirom na stalnu mogućnost povrede ili čak uništenja.
Zbog toga su drevni Izraelci nastojali spasiti dušu, izbaviti dušu, obnoviti
sigurnost duše i postarati se za dušu, posebice hranom. U ovom smislu moralo je
djelovati zbunjujuće kad je Krist rekao: “Tko hoće dušu [psyche]
svoju da sačuva, izgubit će je; a tko izgubi dušu [psyche]
svoju mene radi i evanđelja onaj će je sačuvati.” (Mk 8,35 – DK; vidi Mt 16,25;
10,39; Lk 9,24; 17,33; Iv 12,25).
Kristova
tvrdnja morala je dramatično djelovati na Židove, jer je imao smjelosti objaviti
da svoje duše mogu spasiti samo ako ih zbog Njega izgube. Zamisao spašavanja
duše tako da je izgube bila je nepoznata Židovima, jer je nema u Starom zavjetu.
Krist je potvrdio svoje učenje prikazujući ga na način koji je dostigao vrhunac
u Njegovom raspeću. On je došao da “dušu [psyche]
svoju u otkup da za mnoge” (Mt 20,28 – DK). Kao Dobri pastir On “dušu
[psyche]
svoju polaže za ovce” (Iv 10,11). Učeći da čovjek koji želi spasiti dušu treba
je prvo izgubiti, odreći je se, položiti je, Krist je proširio starozavjetno
značenje nefeša-duše kao fizičkog
života tako što je njome obuhvatio i vječni život koji će primiti svi koji su
radi Njega spremni žrtvovati svoj sadašnji život (dušu).
Potvrdu
Kristovog proširivanja značenja duše nalazimo u Ivanovom prikazu iste izreke:
“Tko ljubi svoj život [u
izvornom tekstu “dušu-psyche],
izgubit će ga; tko mrzi svoj život [u
izvornom tekstu “dušu-psyche]
na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” (Iv 12,25) Povezanost “ovog
svijeta” s “vječnim životom” pokazuje da se uporaba duše-psyche odnosi kako na zemaljski tako i
na vječni život. U Ivanovom prikazu Kristovih riječi očito je da duša nije
besmrtna, jer, kako to ističe Edward Schweizer, “inače ne bismo bili pozvani da
je mrzimo. psyche je život koji je
Bog dao čovjeku i koji zahvaljujući čovjekovu odnosu prema Bogu poprima smrtni
ili vječni karakter… Zato za psyche
nikad ne čitamo ainoios ili athanatos [vječna
ili besmrtna duša],
već samo psyche [duša]
koju je Bog dao i koju on čuva za zoe ainoios [vječni
život].”[13]
Značenje
duše u smislu vječnog života također nalazimo u Luka 21,19 gdje Krist kaže:
“Svojom ćete postojanošću spasiti duše [psyche]
svoje.” Kontekst pokazuje da Isus ne govori o očuvanju zemaljskog života, već
proriče da će neki od Njegovih sljedbenika biti predani i ubijeni (16.
redak). I ovdje se pod dušom-
psyche jasno podrazumijeva vječni život
kojega postižu oni koji su spremni na potpunu, požrtvovnu predaju
Kristu.
Obećanje
da će se duša-život spasiti kad se žrtvuje za Krista, pokazuje da je Krist
mislio na istinski i pun život koji nudi onima koji Ga prihvate kao svog
Spasitelja. Život u Kristu ne razlikuje se od naravnog života jer je to život
kojim žive oni koji su se oslobodili pokušaja da ga sačuvaju. To je slobodan i
otvoren život koji naravnom životu daje smisao ispunjenosti. To je ovo prošireno
značenje što ga je Krist dao duši, značenje koje niječe ideju da je duša
nematerijalni, besmrtni entitet koji koegzistira s tijelom.
Apostolska
crkva prihvatila je ovo prošireno značenje duše koje označava život potpune
predaje Spasitelju. Juda i Sila su postali ljudi “koji su predali duše
[psyche]
svoje za ime Gospodina našega Isusa Krista” (Dj 15,26 – DK). Epafrodit se radi
Božjeg djela izložio “životnoj pogibli [u
izvornom tekstu izložio je dušu-psyche]”.
Sam apostol Pavao posvjedočio je: “Meni ni najmanje nije do života [u
izvornom tekstu do duše-psyche];
samo da dovršim svoju trku – službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti
za Evanđelje milosti Božje.” (Dj 20,24) Da je vjerovao u besmrtnost duše, Pavao
nikako ne bi mogao reći da mu nije stalo do nje ako bi je izgubio radi
Evanđelja. Ovi tekstovi pokazuju da je apostolska crkva živjela sukladno novom
proširenom značenju duše, tako što je živjela životom potpune požrtvovne predaje
Kristu. Vjernici su razumjeli da svoju dušu kao fizički život mogu sačuvati samo
ako je posvete Kristovoj službi.
Najveću
grešku koju čovjek može učiniti jeste da “zadobije sav svijet a duši
[psyche]
svojoj naudi” (Mk 8,36 DK). Upravo je ova duša-psyche, život koji nadživljuje smrt,
primarni cilj izbavljenja (Heb 10,39; 13,17; Jak 1,21; 1 Pt 1,9.22). Premda se
pojam “duša” mnogo rjeđe rabi u Novom nego u Starom zavjetu, ovi ključni
tekstovi ukazuju na značajno proširenje njegovog značenja. Ovaj je pojam
obuhvatio dar vječnog života kojega primaju oni koji su spremni žrtvovati svoj
sadašnji život radi Krista.
U
vrlo malo slučajeva je duša-nefeš
uzimana u Starom zavjetu da označi život koji dolazi iza smrti. Primjer tomu je
Psalam 49,16: “A moju će dušu Bog ugrabiti Podzemlju [šeol] iz pandža i milostivo me primiti.”
Upravo je ovo značenje duše kao života koji slijedi iza smrti ono prošireno
Isusovo učenje o gubitku i nalaženju duše.
Fizički
život i vječni život nisu dvije različite stvarnosti, jer oboje daje Bog. Duša
obuhvaća oboje, jer je vječni život fizički život kojim živimo za Boga. Uostalom
fizički život je jedini oblik postojanja koji poznajemo. No podvojeno značenje
duše služi kao podsjetnik da ljudski život nije samo zdravlje i bogatstvo, već i
život koji živi u povezanosti s Bogom.
Dvojako
biblijsko značenje duše u smislu fizičkog i vječnog života niječe helenističku
razliku između života tijela na zemlji i života duše na nebu. Iz biblijske
perspektive život tijela je život duše, jer način na koji čovjek živi u ovom
životu određuje budućnost duše bilo u smislu vječnog života ili vječnog
uništenja. Prema tome duša nije tvar koja nakon smrti nadživljuje tijelo; to je
život koji živimo zahvaljujući Božjoj milosti, a koji će Bog otkriti i ostvariti
na posljednjem sudu.
Duša
i meso.
Jedan važan tekst u Novom zavjetu pokazuje dušu-psyche u jasnoj opreci s mesom (puti)-
sarxom. Nalazimo ga u 1. Petrovoj 2,11
gdje apostol kaže: “Ljubljeni, opominjem vas: budući da ste tuđinci i stranci,
klonite se tjelesnih [sarx]
požuda, jer one vojuju protiv duše [psyche].”
Edward Schweizer tvrdi da je to najhelenističkiji način uporabe duše u Novom
zavjetu, jer jasna oprečnost između duše-psyche i mesa (puti)-sarx može sugerirati dualistički sastav
čovjekove naravi.[14]
Međutim
pažljivije razmatranje ovog teksta pokazuje da Petar nije bio pod utjecajem
grčkog dualizma već starozavjetnog razumijevanja duše-nefeša. U Starom zavjetu smo ustanovili
da je duša-nefeš bila u stalnoj
opasnosti i potrebna zaštite. Isto nalazimo u Petrovoj opomeni. Razlika je o
tome što Petar govori o “nutarnjem” neprijatelju koji iznutra napada dušu.
Neprijatelj su tjelesne požude koje ratuju protiv duše pa uzrokuju da čovjek
živi samo zato da zadovolji tjelesne želje.
Petar
dušu ne vidi kao nematerijalnu jedinku koja nakon smrti nadživljuje tijelo, već
kao život vjere posvećen poslušnošću Božjoj otkrivenoj istini. Ovo gledište
ističe u istoj poslanici riječima: “Jer ćete postići cilj svoje vjere: spasenje
duša [psyche]”
(1 Pt 1,9), “pošto ste pokoravanjem istine očistili svoje duše [psyche]”
(r. 22). Budući da je spasenje duše (vječni život) rezultat života vjerne
poslušnosti istini, tjelesne požude prijete duši (vječnom životu) jer navode
čovjeka da živi nevjeran i neposlušan istini. Prema tome oprečnost između tijela i
duše u ovom tekstu je etička a ne ontološka, odnosno radi se o životu
neposlušnosti (tijelo) nasuprot životu poslušnosti (duša). Ubrzo ćemo vidjeti da
Pavao rabi istu oprečnost, suprotstavljajući tijelo duhu.
Bog
ima snagu da uništi dušu.
Ovo prošireno značenje pojma duša-psyche pomaže nam da razumijemo dobro
poznate, a vrlo pogrešno razumljene Kristove riječi: “Ne bojte se onih koji
ubijaju tijelo, a duše [psyche]
ne mogu ubiti! Bojte se radije onog koji može i dušu [psyche] i tijelo uništiti u paklu.” (Mt 10,28;
vidi Lk 12,4) Dualisti smatraju da ovaj tekst podupire njihovo razumijevanje da
je duša nematerijalna tvar koja ostaje sačuvana i nadživljuje smrt tijela.
Robert Morey, na primjer, tvrdi da “Krist ovdje [Mt
10,28]
jasno kaže: premda možemo ubiti fizički život tijela, mi ne možemo ubiti dušu
ili joj naškoditi, odnosno nematerijalno ja, um ili ego. On se služi dihotomijom
tijelo/duša koju nalazimo u čitavom Svetom pismu.”[15]
Ovo
tumačenje odražava grčko dualističko razumijevanje čovjekove naravi, a ne
biblijsko holističko učenje. Spominjanje Božje moći da uništi dušu [psyche]
i tijelo u paklu niječe ideju o nematerijalnoj, besmrtnoj duši. Kako duša može
biti besmrtna ako je Bog uništava zajedno s tijelom kad se radi o nepokajanim
grješnicima? Oscar Cullmann s pravo primjećuje da “u Isusovom kazivanju u Mateju
10,28 čujemo da duša može biti ubijena. Duša nije besmrtna.”[16]
U
prethodnoj raspravi vidjeli smo da je Krist proširio značenje duše-psyche
da označi ne samo fizički život
već i vječni život kojega primaju svi koji su spremni požrtvovno pristati uz
Njega. Ako ovaj tekst čitamo u svjetlosti proširenog značenja koje je Krist dao
duši, značenje Njegovih riječi jeste: “Ne bojte se onih koji mogu učiniti kraj
vašem zemaljskom postojanju [tijelo-soma],
ali ne mogu uništiti vaš vječni život u Bogu; ali se bojte Boga koji je u stanju
za vječnost uništiti vaše cijelo biće.”
Smrt
duše je vječna smrt.
Kristovo upozorenje nikako ne uči o besmrtnosti duše. Namjesto toga ono uči da
Bog može uništiti dušu kao i tijelo. Edwad Fudge primjećuje da “ako Isus ne
prijeti naprazno, samo upozorenje sadrži misao da će Bog izvršiti takvu presudu
na onima koji se uporno protive Njegovoj vlasti i odupiru svakom pozivu
milosti”.[17]
Fudge nastavlja:
“Upozorenje našeg Gospodina je jasno. Čovjekova moć da ubije završava s tijelom
i horizontom sadašnjeg doba. Smrt koju čovjek izaziva nije konačna, jer će Bog
pozvati mrtve iz zemlje i pravednima dati besmrtnost. Božja sposobnost da ubije
i uništi nije ograničena. Ona seže dublje od fizičkog i dalje od sadašnjosti.
Bog može ubiti tijelo i dušu, oboje sada i kasnije.”[18]
Luka
navodi Kristovu izjavu, ali izostavlja spominjanje duše. “Ne bojte se onih koji
ubijaju tijelo, a poslije toga ne mogu više ništa učiniti! Pokazat ću vam koga
trebate da se bojite: bojte se onoga koji, pošto oduzme život, ima vlast baciti
u pakao!” (Lk 12,4.5) Luka izostavlja riječ duša-psyche, a mjesto toga govori o cijelom
čovjeku koga Bog može uništiti u paklu. Moguće je da je izostavljanje pojma
duša-psyche bilo namjerno kako bi se
spriječio nesporazum u umovima neznabožačkih čitatelja naviklih da dušu smatraju
neovisnom i besmrtnom komponentom koja nadživljuje smrt. Da bi objasni kako
ništa ne preživljuje Božje uništenje čovjeka, Luka izbjegava služiti se pojmom
duša-psyche koji je mogao zbuniti njegove neznabožačke
čitatelje.
Za
ovakvo tumačenje nalazimo potvrdu u Luka 9,25 gdje ponovno izostavlja pojam
duša-psyche: “Što koristi čovjeku ako
cijeli svijet dobije, a sam sebe [eauton] izgubi ili se upropasti?” Vjerojatno je
Luka ovdje uporabio zamjenicu “sebe” namjesto duše-psyche, kao što je u Marku 8,36 jer su
ovo posljednje, misli Edward Schweizer, “[neznabožački
čitatelji]
mogli pogrešno shvatiti kao kažnjavanje duše poslije smrti”.[19]
Time što je
upotrijebio zamjenicu “sebe”, Luka pokazuje da je Isus mislio na gubitak cijele
osobe.
Ako
držimo na umu Kristovo prošireno značenje pojma “duša”, onda značenje Njegove
izreke postaje jasno. Ubiti tijelo znači oduzeti sadašnji zemaljski život. No
time se ne ubija duša, odnosno, vječni život kojega primaju oni koji su
prihvatili Kristove uvjete za spasenje. Uzimati sadašnji život znači staviti
čovjeka na spavanje, ali on nije konačno uništen sve do druge smrti, koju, kako
ćemo to vidjeti, Sveto pismo izjednačuje s paklom.
Značenje
Kristovih riječi u Mateju 10,28 ilustrirano je Njegovom izjavom da Jairova
kćerka nije umrla već spava (Mt 9,24). Ona je zapravo bila mrtva (“ubiti
tijelo”), no budući da se prigodom uskrsnuća trebala probuditi, moglo se
slobodno reći da spava. Njezina konačna budućnost još nije bila određena. Isto
tako, budući da će svi mrtvi uskrsnuti u posljednji dan, dok leže u grobovima
njihova duša, odnosno život kojim su živjeli za ili protiv Isusa Krista, još
uvijek čeka na konačnu kob: vječno spasenje za vjerne ili vječno uništenje za
nevjerne. Ovo posljednje je uništenje tijela i duše u paklu, na koje je Isus
upozorio.
Očuvanje
duše u Kristovom učenju nije automatski proces koji se vrši snagom same duše,
već Božji dar kojega primaju oni koji su spremni žrtvovati svoju dušu (sadašnji
život) za Njega. Ovo prošireno značenje duše usko je povezano s karakterom ili
osobnošću vjernika. Zli ljudi i snage mogu ubiti tijelo, fizički život, ali ne
mogu uništiti dušu, karakter ili osobnost vjernika. Bog se osobno zauzeo da
sačuva osobnost i karakter svakog vjernika. Prigodom svog dolaska Krist je
uskrsnuti one koji su umrli u Njemu, vraćajući im dušu, odnosno njihov vlastiti
karakter i osobnost.
Duša
mrtvog tijela.
U svjetlosti ranijeg razmatranja pogledat ćemo jednu drugu često pogrešno
tumačenu izjavu apostola Pavla prigodom podizanja Eutiha od mrtvih. Za vrijeme
oproštajnog sastanka u Troadi na kojem je Pavao poduže govorio, jednog mladića,
Eutiha, svladao je san pa je pao s trećeg kata i poginuo. U Djelima 20,10 čitamo
da je Pavao sišao, nadnio se nad njega, obujmio ga i rekao: “Nemojte se
uznemirivati: njegova je duša [psyche]
u njemu!”
Ovaj
je događaj sličan onomu kad su Ilija (1 Kr 17,17) i kasnije Elizej (2 Kr
4,32-36) legli na dijete u kojega se duša [nefeš]
vratila. Dualisti tumače ove događaje kao potvrdu da je duša neovisna jedinka
koja se može vratiti nakon što je napustila tijelo. Ovo tumačenje opovrgavaju
dvije ozbiljne činjenice. Prvo, u Eutihovu slučaju piše da je Pavao rekao:
“Njegova je duša [psyche]
u njemu”, premda je tijelo ležalo mrtvo. To znači da Pavao nije vjerovao da je
duša nematerijalna jedinka koja smrću napušta tijelo. Duša je još uvijek bila u
Eutihu, ne zato što još nije otišla, već zato što je Pavao, nakon što je obujmio
mladića, osjetio da mu se disanje vraća i da se vraća u život. Još uvijek je bio
živa duša.
Drugo,
da bismo razumjeli što se dogodilo u Eutihovu slučaju i u slučaju djece koju su
Ilija i Elizej uskrsnuli, moramo se sjetiti da Biblija vidi smrt kao proces
suprotan stvaranju. Prigodom stvaranja čovjek je postao duša živa kad je tijelo
načinjeno od zemaljskog praha počelo disati zahvaljujući božanskom udahnjivanju
daha života. U smrti čovjek prestaje biti živom dušom kad tijelo posljednji put
udahne, pa se vraća prahu. U slučaju Eutiha i ove djece to se disanje na čudan
način vratilo i tako su ponovno postali žive duše.
Pavao
i duša.
U usporedbi sa Starim zavjetom i čak s Evanđeljima, u Pavlovim spisima ćemo
rijetko naći pojam duše-psyche. Ovu
riječ rabi samo trinaest puta[20]
(uključujući
navode iz Starog zavjeta) da govori o fizičkom životu (Rim 11,3; Fil 2,30; 1 Sol
2,8), osobi (Rim 2,9; 13,1) i sjedištu emocionalnog života (Fil 1,27; Kol 3,23;
Ef 6,6). Vrijedi zapaziti da Pavao psyche-dušu nikad ne rabi da označi
život koji nadživljuje smrt. Razlog tome može biti Pavlova bojazan da bi pojam
psyche-duša njegovi neznabožački
obraćenici mogli razumjeti prema grčkom shvaćanju urođene
besmrtnosti.
Kako
bi bio siguran da novi život u Kristu u cijelosti vide kao božanski dar a ne kao
urođeno svojstvo, Pavao se služi pojmom pneuma-duh, namjesto psyche-duša. Kasnije ćemo u ovom
poglavlju istražiti Palovu uporabu pojma “duh”. Apostol svakako priznaje
kontinuitet između sadašnjeg i uskrslog života, no budući da ga smatra Božjim
darom a ne nečim što postoji u čovjekovoj naravi, on umjesto toga rabi izraz pneuma-duh.[21]
U
svom poznatom tekstu o uskrsnuću u 1. Korinćanima 15. poglavlju, Pavao pokazuje
da pojam duša-psyche uzima
sukladno starozavjetnom značenju
fizičkog života. On objašnjava da prvi Adam “postade živa duša [psyche]”,
a posljednji Adam (Krist) “životvorni duh [pneuma]”.
Ovu razliku primjenjuje na razliku između sadašnjeg i uskrslog tijela. Pavao
piše: “Sije se tijelo zemaljsko [psychikon],
uskršava tijelo duhovno [pneumatikon].”
(1 Kor 15,44) Sadašnje tijelo je psychikon, doslovce “duševno”, od psyche-duša, koje označava fizički
organizam podložan zakonu grijeha i smrti. Buduće, uskrsnulo tijelo je pneumatikon, doslovce “duhovno”, od pneuma-duh, koje podrazumijeva organizam
pod nadzorom Božjeg Duha.
Uskrsnulo
tijelo se naziva “duhovnim”, ne zato što nije fizičko, već zato što njime
upravlja Sveti Duh mjesto tjelesnih poticaja. Ovo postaje jasno kad zamijetimo
kako Pavao primjenjuje istu razliku između prirodnog- psychikos
i duhovnog-
psychikos na sadašnji način života u 1.
Korinćanima 2,14.15. Ovdje Pavao razlikuje između prirodnog čovjeka-
psychikos kojim ne upravlja Božji Duh,
i duhovnog čovjeka [psychikos],
kojega vodi Božji Duh.
Nema
prirodne besmrtnosti. Očito
je da za Pavla kontinuitet između sadašnjeg i budućeg tijela ne treba tražiti u
proširenom značenju duše kako smo to našli u Evanđeljima, već u ulozi Božjeg
Duha koji u nama obnavlja novi život sada i prigodom uskrsnuća. Usmjeravajući na
ulogu Svetog Duha, Pavao niječe besmrtnost duše. Njemu je vrlo važno da objasni
kako je novi život vjernika u sadašnjosti i budućnosti potpuno dar Božjeg Duha.
U čovjekovoj prirodi nema ništa urođeno besmrtno.
Izraz
“besmrtnost duše” ne nalazimo u Svetom pismu. Grčka riječ, u našim (engleskim)
prijevodima Biblije obično prevedena kao “besmrtnost”, je athanasia. Ovaj se pojam pojavljuje
dvaput u Novom zavjetu; prvi put u vezi s Bogom “koji je jedini besmrtan
[athanasia]
i koji boravi u nepristupačnoj svjetlosti, kojega nitko od ljudi nije vidio i ne
može vidjeti” (1 Tim 6,16). Očito da besmrtnost ovdje znači više od beskonačnog
postojanja. Ona znači da je Bog izvor života (Iv 5,26) i da sva druga bića
primaju vječni život od Njega.
Drugi
put se riječ “besmrtnost- athanasia”
pojavljuje u 1. Korinćanima 15,53.54 u vezi sa smrtnom naravi koja se prigodom
uskrsnuća oblači besmrtnošću: “Jer treba da se ovo raspadljivo tijelo obuče
neraspadljivošću i da se ovo smrtno tijelo obuče besmrtnošću [athanasia]
. A kad se ovo raspadljivo tijelo obuče neraspadljivošću i ovo smrtno tijelo
besmrtnošću [athanasia],
tada će se ispuniti pisana riječ: ‘Pobjeda proguta smrt.’” Pavao ne govori o
prirodnoj besmrtnosti duše, već o preobrazbi od smrtnosti u besmrtnost koju će
vjernici doživjeti kad se Krist vrati. Cilj ovog teksta je jasan: čovjekova
narav nije obdarena nikakvim oblikom prirodne besmrtnosti, već je propadljiva i
smrtna. Besmrtnost još ne posjedujemo; ona je dar koji će vjernici primiti
prigodom Kristova dolaska.
Prema
Platonovoj filozofiji duša je neuništiva, jer je sudionica nestvorene i vječne
tvari koja nije u posjedu tijela. Na nesreću ovaj je Platonov dualizam oslijepio
umove tako velikih reformatora kao što je bio Calvin koji je otišao tako daleko
da je rekao kako “gotovo nitko, osim Platona, nije ispravno potvrdio besmrtnu
tvar [duše]”.[22]
On nastavlja: “Mi
smo već na osnovi Svetog pisma učili da je duša nematerijalna tvar; sad moramo
dodati da, premda prostorno nije ograničena, ona ipak u tijelu nastava kao u
kući; ne samo što može pokrenuti sve njegove dijelove i omogućiti da njegovi
organi budu zdravi i sposobni za rad, već ona može zauzeti prvo mjesto u
vladanju čovjekovim životom, ne samo s obzirom na dužnosti u ovom zemaljskom
životu, već istodobno potaći ga da proslavi Boga.”[23]
Teško
je vjerovati da tako marljivi istraživač Biblije kakav je Calvin bio, može tako
silno pogrešno tumačiti nauk Biblije o čovjekovoj naravi. To nam služi kao
podsjetnik da čovjekov um može lako pasti pod utjecaj zablude, da nije u stanju
spoznati biblijsku istinu. U Bibliji duša nije “bestjelesna i besmrtna tvar",
već fizički i obnovljen život, stvoren i održavan po Bogu, o kome ovisi za svoje
postojanje.
U
čovjekovoj naravi nema urođene kvalitete koja bi ga mogla učiniti neuništivim.
Kršćanska nada ne zasniva se na besmrtnosti duše, već na uskrsnuću tijela. Ako
riječ “besmrtnost” želimo uzeti vezanu uz čovjekovu narav, onda ne govorimo o
besmrtnosti duše već o besmrtnosti tijela (cijele osobe) prigodom uskrsnuća.
Uskrsnuće daje dar besmrtnosti tijelu, odnosno cijeloj osobi
vjernika.
Duša
kao smrtni vid čovjekove naravi.
Pavlova definicija sadašnjeg tijela kao psychikona-fizičkog (doslovno
“duševnog”), odnosno propadljivog i smrtnog, jasno pokazuje da je dušu
poistovjetio s fizičkom i smrtnom stranom našeg ljudskog postojanja. To je
sukladno starozavjetnom učenju o duši-nefešu kao fizičkoj i smrtnoj strani
života. Jasno je da u Pavlovom učenju i Bibliji kao cjelini uopće nema ideje o
besmrtnosti duše. No ova definicija duše predstavlja problem. Kako pomiriti
ideju da su ljudska bića po naravi smrtna s Pavlovom tvrdnjom u Rimljanima 5,12
da je smrt došla na ovaj svijet “po grijehu”, a ne zbog čovjekove smrtne fizičke
naravi?
Rješenje
ove prividne proturječnosti je u prepoznavanju da, kako to kaže Wheeler
Robinson, “Pavao zamišljao čovjeka smrtnim po svojoj prvotnoj naravi, ali s
mogućnošću dostizanja besmrtnosti; međutim, ovu je proigrao kad je bio istjeran
iz Edena i zato je odvojen od stabla života koje bi u njemu hranilo besmrtnost;
tako je po grijehu došla smrt.”[24]
Pavao
ne objašnjava kako je čovjek neposlušnošću proigrao mogućnost da postane
besmrtan. Njemu je stalo da pokaže kako nas je Krist izbavio od tragične
posljedice grijeha, od smrti. Međutim svojim učenjem Pavao podupire ono što je
smatrao dvjema istinama koje nadopunjuju jedna drugu: stvarnu smrtnost čovjekove
naravi s jedne i pravednost te smrtnosti kao kazne za čovjekov
neposluh.
Duša
i duh.
Razliku između duše i duha nalazimo u druga dva važna novozavjetna teksta koja
ćemo ukratko razmotriti. Prvi je 1. Solunjanima 5,23 a drugi Hebrejima 4,12.
Pišući Solunjanima Pavao kaže: “A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti!
I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za
dolazak Gospodina našega Isusa Krista!”
Neki
se pozivaju na ovaj tekst u obrani gledišta da je čovjek prigodom stvaranja bio
načinjen kako biće od tri dijela, sastavljeno od tijela, duše i duha, s tim što
je svaki odvojena jedinka. Katolici
smanjuju tri na dva spajajući duh s dušom. Katekizam
katoličke crkve se poziva na
ovaj tekst da objasni kako “’duh’ znači da je čovjek od svojega stvaranja
određen za svoju nadnaravnu svrhu, i da je njegova duša sposobna da po čistom
daru bude uzdignuta u zajedništvo s Bogom”.[25]
Za katolike su
duh i duša u biti jedno, jer duh je ono što svaku dušu čini duhovnom, besmrtnom
jedinkom. Tako to stoji u Katekizmu:
“Crkva uči da Bog svaku duhovnu dušu neposredno stvara, da dušu ne
‘proizvode’roditelji i da je duša besmrtna. Ona ne propada kad se tijelo odvaja
smrću.”[26]
Ovo
tradicionalno katoličko učenje zanemaruje temeljno biblijsko holističko učenje o
čovjekovoj naravi. Prema Bibliji duša nije besmrtna tvar koja se smrću odvaja od
tijela, već fizički i smrtan život koji može postati besmrtan za one koji
prihvate Božji dar vječnog života. Učiniti Duha podložnim navodnoj “duhovnoj” i
besmrtnoj naravi duše znači zanemariti da je vitalna funkcija Božjeg Duha dati
život našim smrtnim tijelima: “Ako zbilja u vama stanuje Duh onoga koji uskrisi
Isusa od mrtvih, onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i vaša
smrtna tjelesa po svome Duhu koji stanuje u vama.” (Rim 8,11)
Prvo
trebamo zapaziti da tekst u 1. Solunjanima 5,23 nije doktrinalna izjava već
molitva. Pavao moli da Solunjani budu potpuno posvećeni i besprijekorno sačuvani
do Kristova dolaska. Očito je da apostol, kad moli da duh, duša i tijelo
Solunjana budu besprijekorno sačuvani, ne pokušava podijeliti čovjekovu narav na
tri dijela, kao što ni Isus nije namjeravao podijeliti čovjekovu narav u četiri
dijela kad je rekao: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom
svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom!” (Mk
12,30)
“Duh,
duša i tijelo.”
Ključ za razumijevanje Pavlova spominjanja “duha, duše i tijela” u 1.
Solunjanima 5,23 je činjenica da se apostol obraća vjerujućim kršćanima koji,
premda su još uvijek u tijelu, imaju dvije naravi: izvornu Adamovu koju su
primili rođenjem (dušu), i novu duhovnu koja je stvorena u njima djelovanjem
sile Duha. Adamova narav, kako smo to ranije vidjeli, nazvana je “duša-psyche” i u Bibliji označava različite
vidove fizičkog života povezanog s dušom. Duhovna je narav nazvana “duhom”, jer
Božji Duh obnavlja i preobražava čovjekovu narav. Tijelo je, naravno, vanjski,
vidljivi dio osobe.
Pavlova
molitva za Solunjane da sačuvaju “dušu-psyche” zdravom i besprijekornom do
Kristova dolaska, znači da su trebali živjeti ne samo za ovaj fizički život (Mt
6,25; Dj 20,24) kojemu prijeti smrt, već i za viši, vječni život koji
nadživljuje smrt. Jednako tako Pavlova molitva za Solunjane da sačuvaju svoje
tijelo zdravim i besprijekornim znači da neće “udovoljavati požudi tijela” (Gal
5,16) niti činiti “djela tijela” kao što su bludnost, nečistoća i raspuštenost
(r. 19).
Na
kraju, Pavlova molitva za njih da sačuvaju svoj duh zdravim i besprijekornim,
znači da će ih voditi Duh (Gal 5,18) i proizvesti “plod Duha” kao što je ljubav,
radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota i vjernost (r. 22). Prema tome,
Pavlova molitva za Solunjanje da sačuvaju tijelo, dušu i duh zdravima i
besprijekornima, nije namjeravala navoditi popis sastojaka čovjekove naravi, već
istaknuti cjelovit stil života onih koji čekaju Kristov povratak. Razlika između
to troje je etička, a ne ontološka.
Drugi
tekst u kojem se javlja isti kontrast između duše i duha nalazimo u Hebrejima
4,12: “Uistinu je živa i djelotvorna riječ Božja. Ona je oštrija od svakoga
dvosjeklog mača i prodire do rastavljanja duše [psyche]
i duha [pneuma],
zglobova i moždine, i može suditi nakane i misli srca.” Ovdje se postavlja
pitanje da li Božja Riječ odvaja dušu od duha ili ih oboje probada. Edward
Schweizer prikladno primjećuje: “Budući da je teško zamisliti odvajanje zglobova
i moždine, tekst vjerojatno kaže da je Riječ prodrla u pneumu [duh]
i psyche [dušu]
kao što je prodrla u zglobove i moždinu.”[27]
Držeći
na umu da duša i duh označavaju, jedna fizičke, a drugi duhovne strane čovjekova
života, tekst kaže da Božja Riječ prodire i pažljivo istražuje čitav čovječji
život, čak i samu nutrinu našeg bića. Proučavanje Svetog pisma nam otkriva jesu
li naše želje, težnje, emocije i misli nadahnute Božjim Duhom ili tjelesnim,
sebičnim težnjama. Tekst jednostavno kaže da Božja Riječ prodire u najskrovitija
mjesta našeg bića, iznoseći na svjetlo dana tajne pobude naših
postupaka.
Na
određeni način ovaj je tekst sličan Pavlovom u 1. Korinćanima 4,5: “On
[Gospodin]
će osvijetliti što je sakriveno u tami i objaviti nakane srca.” Stoga nema
razloga tumačiti Hebrejima 4,12 kao učenje o strukturalnoj razlici u čovjekovoj
naravi između duše i duha.
Gore
navedeni tekstovi koji razlikuju između duše i duha ništa ne govore o
besmrtnosti duše. Oni ne daju zaključiti da smrću jedan član ovog para može
preživjeti odvajanje od drugoga ili da se odnose na različite tvari. Naprotiv,
uloga Božjeg Duha, kao uzročnika moralne obnove u ovom životu i uskrsnuća u
vječni život na kraju, niječe učenje o besmrtnosti duše jer je na kraju jedina
besmrtnost ona koju jamči Božji Duh.
Duša
kao sjedište osjećaja i rasuđivanja. Dosadašnja
rasprava je pokazala da se izraz “duša-psyche” u Novom zavjetu općenito uzima
da označi fizički život koji može postati vječan, ako ga čovjek živi vjerom radi
Krista. Postoji nekoliko slučajeva kad je pojam duša-psyche uziman da označi sjedište
osjećaja i izvor naših misli i postupaka. Kršćane u Antiohiji zbunjivala su
lažna učenja koja su dolazila od nekih koji su “uznemirili duše [psyche]”
(Dj 15,24). Ovdje se “duša-psyche”
odnosi na um vjernika koji su bili smeteni lažnim učenjem.
Sličnu
uporabu ovog pojma nalazimo u Ivanu 10,24 gdje Židovi pitaju Isusa: “Dokle ćeš
nam dušu [psyche]
držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!” (DF) Ovdje je
“duša-psyche” um kojim se donose
odluke za ili protiv Krista. Duša kao um može biti potaknuta prema dobru kao i
prema zlu. Zato čitamo da su Pavao i Barnaba, kad su došli u Antiohiju,
“utvrđivali… duše [psyche]
učenika i opominjali ih na ustrajnost u vjeri” (Dj 14,22). U ovom slučaju su
duše osobe pokrenute razmišljanjem i osjećajima.
U
Luki 12,19 nalazimo zanimljiv primjer u kojem se “duša” odnosi na fizičke i
psihičke aktivnosti. Bogataš kojemu je polje obilno urodilo, rekao je : “Tada ću
reći svojoj duši-psyche: ‘Dušo-psyche, imaš mnogo dobra u zalihi za
brojne godine, počivaj, jedi, pij, uživaj!’” Premda je ovdje naglašena fizička
strana života kao što je jedenje, pijenje i uživanje, činjenica da duša iskazuje
samozadovoljstvo ukazuje na psihičku funkciju. U sljedećem retku Bog izriče sud
nad tako samozadovoljnom dušom: “’Luđače – reče mu Bog – još noćas zatražit će
ti se natrag duša.” (Lk 12,20) Tekst pokazuje da su život ili smrt duše na kraju
Božji dar ili kazna.
Sva
sinoptička Evanđelja zapisala su Kristovu poznatu izreku u kojoj je duša uzeta
kao savršena paralela srcu: “Ljudi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom
dušom [psyche]
svojom, svom pameti svojom i svom snagom svojom.” (Mk 12,30; vidi Mt 22,37; Lk
10,37) U ovoj su izreci – uzetoj iz Ponovljenog zakona 6,5 – srce, duša, um i
snaga uzeti da osjećajima i razumom izraze predaju Bogu iz ljubavi.
Zaključak.
Naše istraživanje novozavjetne uporabe pojma duša-psyche pokazuje da nema podrške ideji da
je duša nematerijalna i besmrtna jedinka koja smrću nadživljuje dijelo. U samoj riječi
psyche-duša nema ništa što bi čak
izdaleka ukazivalo na svjesnu jedinku koja bi nadživjela smrt tijela. Novi
zavjet ne samo što ne podupire ideju o besmrtnosti duše, nego jasno pokazuje da
duša-psyche označava fizički,
emocionalni i duhovni život. Duša je osoba kao živo biće, sa svojom osobnošću,
težnjama, osjećajima i sposobnošću razmišljanja. Pojam "duša" opisuje čitavu
živu osobu i prema tome nedjeljivu od tijela.
Ustanovili
smo: premda je Krist proširio značenje duše-psyche,
pa uključuje i dar vječnog života kojeg
primaju oni koji su spremni za Nj žrtvovati svoj zemaljski život, On nikad nije
ustvrdio da je duša nematerijalna, besmrtna jedinka. Naprotiv, Isus je učio da
Bog može uništiti dušu kao i tijelo nepokajanih grješnika (Mt 10,28).
Pavao pojam duša-psyche nikad ne uzima da označi život koji nadživljuje smrt. Naprotiv, on dušu poistovjećuje s našim tjelesnim organizmom (psychikon), podložnim zakonu grijeha i smrti (1 Kor 15,44). U nastojanju da bude siguran da njegovi neznabožački obraćenici razumiju kako u čovjekovoj naravi nema ništa što bi bilo urođeno besmrtno, Pavao uzima pojam “duh-pneuma” kojim opisuje novi život u Kristu što ga vjernik u potpunosti prima kao dar Božjeg Duha i sada i prigodom uskrsnuća.
[1]
Vrlo iscrpno istraživanje
literature između Starog i Novog zavjeta koja se odnosi na čovjekovu narav i
njegovu budućnost jest G. C. C. Cavalin, Life After Death:
Paul’s Argument for the Resurrection of the Dead in 1 Corinthians: Part 1: An
Inquiry into the Jewish Background (Lund, Holland, 1974). Druga znanstvena studija je George
Nicklesburg, Jr., Resurrection, Immortality, and Eternal Life in
Inter-testamentary Judaism (Cambridge,
1972).
[2]
2 Baruch 30, citirao R. H. Charles, The
Apocrypha and Pseudoepigrapha of the Old Testament in English with Introductory
and Critical Explanatory Notes to the Several Books (Oxford, 1913), str. 498.
[3]
Komentirajući ovaj tekst R.
H. Charles je napisao: “Ova uvjetna besmrtnost čovjeka pojavljuje se i u 1.
Enohovoj 69,11; Mudrosti 1,13.14; 2. Enohovoj 30,16.17; 4. Ezrinoj 3,7.” Isto, str.
477.
[4]
Isto, str. 49. Prema R. H. Charlesu,
“Ovo je najraniji dokazan slučaj ovog očekivanja u posljednja dva stoljeća prije
Krista.” (Isto, str.
10)
[5]
Isto, str. 538. Prema prijevodu
Kršćanske sadašnjosti, izdanje 1968.
[6]
Vidi4.
Makabejci 10,15; 13,17; 18,18;
18,23.
[7]
Vidi4.
Makabejci 9,8.32; 10,11.15; 12,19;
13.15.
[8]
H. Wheeler Robinson,
The Christian Doctrine of Man
(Edinburgh, 1951), str. 74.
[9]
Basil F. C. Atkinson,
Life and Immortality (Taunton, Engleska,
bez godine), str. 12.
[10]
John A. T. Robinson,
The Body: A Study of Pauline Theology
(London 1966), str. 23.
[11]
Edward Schweizer, “Psyche”,
Theological Dictionary of the New Testament, urednik Gerhard Friedrich (Grand Rapids, 1974), sv. 9, str.
640.
[12]
Podatak je dao Basil F. C.
Atkinson, (bilješka 9), str. 14.
[13]
Edward Schweizer, (bilješka
11), str. 644.
[14]
Isto, str.
653.
[15]
Robert A. Morey,
Death and the Afterlife (Minneapolis,
1984), str. 152.
[16]
Oscar Cullmann,
“Immortality of the Soul or Ressurection of the Dead?” u Immortality
and Ressurection. Death in the Western World: Two Conflicting Currents of
Thought, urednik Kristen Stendahl
(New York, 1968), str. 36.37.
[17]
Edward William Fudge,
The Fire That Consumes (Houston, 1989),
str. 173.
[18]
Isto, str.
177.
[19]
Edward Schweizer (bilješka
11), str. 646.
[20]
Ovaj je broj dao Edward
Schweizer (bilješka 11), str. 648.
[21]
Ovo je gledište iznio
Edward Schweizer (bilješka 11), str. 650. Slično tomu Tony Hoff primjećuje da
“Pavao nikad nije uporabio psyche za život koji nadživljuje smrt… jer je bio
svjestan mogućnosti upravo ovakvom iskrivljavanju u to vrijeme. Znao je da će
prisutnost Platonove tradicije biti posebno zbunjujuće za obraćenike iz
neznaboštva.” (“Nephesh and the Fulfilment It Receives as Psyche” u Toward
a Biblical View of Man: Some Readings, urednici Arnold H. DeGraff i James H. Olthuis (Toronto, 1978),
str. 114.
[22]
John Calvin, Institutes
of the Christian Religion,
prijevod F. L. Battles (Philadelphia, 1960), sv. 1, str.
192.
[23]
Isto.
[24]
H. Wheeler Robinson
(bilješka 8), str. 122.
[25]
Katekizam
katoličke crkve, br.
367.
[26]
Isto, br.
366.