< 3. Poglavlje

Sadržaj

5. Poglavlje >

Četvrto poglavlje

Kako Biblija gleda na smrt

Tijekom povijesti ljudi su odbijali prihvatiti kraj koji smrt predstavlja za život. Smrt donosi neprihvatljiv, iznenadni prekid čovjekova rada, planova i odnosa. Premda na mnogim nadgrobnim spomenicima piše "Počivao u miru", činjenica je da većina ljudi ne smatra dobrodošlim mirno počivanje u grobu. Oni bi radije bili živi i produktivni. Stoga ne iznenađuje što je predmet smrti i života poslije smrti uvijek bio stvar posebne brige i nagađanja. Uostalom, ljudi još uvijek umiru pojedinačno. Svatko od nas će se u određeno vrijeme sučeliti s grubom stvarnošću smrti.

Danas živimo u kulturi koja niječe smrt. Ljudi žive kao da smrti nema. Liječnici i bolničko osoblje općenito misle da je smrt nešto što se ne bi trebalo dogoditi. Bez obzira kako se bijedno osjećali, ljudi obično na pitanje "Kako ste?" odgovaraju umjetnim osmijehom i kažu: "Odlično." Kad više ne možemo sačuvati ovu fasadu, počinjemo se pitati: "Što će se sada dogoditi sa mnom?"

 Čak i na kraju života skloni smo nijekati stvarnost smrti balzamiranjem umrlog i upotrebom kozmetike da truplu dademo prirodni zdravi izgled. Oblačimo ga u odijela i haljine kao da će poći na zabavu, a ne vratiti se u prah. U većini zemalja u kojima preovlađuje, posebna boja kojom se iskazuje žalost, bijela ili crna, postupno nestaje, jer ljudi ne žele vjerovati da je smrt uplitanje koje čini kraj njihovom životu.

U novije vrijeme mnogi su koledži i više škole uvele predmete vezane uz smrt i umiranje. Neki koledži i sveučilišta nude i predavanja o okultizmu i drugim pojavama kao što su iskustva bliske smrti, u kojima navodno nude znanstvene dokaze za život poslije smrti. Svi ovi trendovi pokazuju da danas postoji obnovljeno zanimanje za otkrivanje tajne smrti i sticanje sigurnosti u neki oblik života poslije smrti.

Ciljevi ovog poglavlja. Ovo poglavlje ima pred sobom dva glavna ciljaPrvo, ukratko ćemo razmotriti povijest vjerovanja u nadživljavanje duše, posebno usmjeravajući na najnoviji razvoj u kome je obnovljena misao o svjesnom postojanju nakon smrti. Vidjet ćemo da je spiritizam, proučavanje bliskih susreta sa smrću i kanaliziranje (kako ga promiče pokret new agea, posebno zahvaljujući utjecaju glumice Shirley Maclaine) pridonijelo promicanju uvjerenja da smrt nije prestanak života, već prijelaz u jedan drugi oblik postojanja.

Drugo, ispitat ćemo biblijsko razumijevanje naravi smrti. Uči li Biblija da je smrt odvajanje besmrtne duše od smrtnoga tijela? Ili Biblija uči da je smrt kraj života cijele osobe, tijela i duše? Drugim riječima, je li smrt prema Bibliji prestanak života za cijelu osobu ili prijelaz u neki novi oblik života za besmrtni dio našeg bića?

Da bismo našli odgovore na ova pitanja, istražit ćemo Sveto pismo razmatrajući sve ulomke koji se odnose na ovaj predmet. Ovako smo postupali i u ranijim poglavljima kad smo proučavali biblijsko učenje o čovjekovoj naravi. Uvijek treba dopustiti da Sveto pismo tumači Pismo. Ulomke koji predstavljaju neki problem treba protumačiti u svjetlosti potpuno jasnih tekstova. Ako slijedimo ovo načelo, poznato kao analogija vjere, mi možemo riješiti navodne proturječnosti što ih nalazimo u Bibliji.

Prvi dio: Povijesni podaci o vjerovanju u nadživljavanje duše

"Ne, nećete umrijeti!" Da bismo postavili pozornicu za proučavanje biblijskog gledišta o smrti u ovom i o stanju umrlih u sljedećem poglavlju, bit će korisno da ukratko razmotrimo povijest vjerovanja prema kojem duša nastavlja živjeti poslije smrti. Zmijina laž: "Ne, nećete umrijeti!" (Post 3,4) preživjela je kroz povijest ljudskog roda do naših dana. Vjerovanje u neki oblik života poslije smrti u biti je prihvatilo praktično svaki društvo. Potreba za sigurnošću i ohrabrenjem s obzirom na izazov koji smrt predstavlja za čovjekov život, navela je ljude u svim kulturama da formuliraju vjerovanje u neki oblik zagrobnog života.

U povijesti kršćanstva smrt je uglavnom bila definirana kao odvajanje besmrtne duše od smrtnog tijela. Vjerovanje da duša nadživljuje smrt tijela bilo je izraženo na razne načine i prirodno dovelo do nastanka učenja kao što su molitve za mrtve, oprosti, čistilište, posredovanje svetaca, vječne muke u paklu, i druga. Od Augustinova vremena (354.–430.) kršćane su učili da između smrti i uskrsnuća – razdoblja poznatog kao "međustanje" – duše umrlih ili uživaju u blaženstvu raja ili podnose muke čistilišta ili pakla. Smatra se da bestjelesno stanje duše traje do uskrsnuća tijela, kad će se dovršiti spasenje svetih i kad će zli biti osuđeni na propast.

Tijekom srednjeg vijeka strah od smrti i nagađanje o tome što se poslije smrti događa s dušom, obuzimali su maštu ljudi i nadahnjivali književna i teološka djela. Danteova Božanska komedija samo je mali dio golemog broja književnih i umjetničkih djela koja zorno prikazuju muke grešnikove duše u čistilištu ili paklu, te blaženost duša svetaca u raju.

Vjerovanje da duša nadživljuje smrt dovelo je do razvitka učenja o čistilištu, mjestu gdje se duše umrlih čiste podnošenjem vremenske kazne za svoje grijehe, prije nego što uziđu u raj. Ovo naširoko rasprostranjeno učenje opteretilo je žive emocionalnim i financijskim stresom. Kako to kaže Ray Anderson: "Ne samo što je čovjek morao dovoljno zaraditi da bi živio, već je morao otplaćivati i 'duhovnu hipoteku' za mrtve."[1]  

Reformatori su odbacili čistilište. Protestantska reformacija je uglavnom počela kao reakcija na srednjovjekovna praznovjerja o životu poslije smrti u čistilištu. Reformatori su odbacili kao nebiblijsko i nerazumno kupovanje i prodavanje oprosta kojima se smanjuje boravak duša umrlih rođaka u čistilištu. Međutim i dalje su vjerovali u svjesno postojanje duša bilo u raju ili paklu tijekom razdoblja između smrti i uskrsnuća. Calvin je to uvjerenje izrazio mnogo agresivnije od Luthera.[2] U svojoj raspravi Psychopannychia,[3] koju je napisao protiv anabaptista koji su učili da duše između smrti i uskrsnuća jednostavno spavaju, Calvin tvrdi da tijekom tog razdoblja duše vjernika uživaju nebesko blaženstvo, dok se duše nevjernika muče u paklu. Prigodom uskrsnuća tijelo se ponovno spaja s dušom, i tako pojačava rajska zadovoljstva ili bol u paklu. Od tog vremena ovo je učenje o tom razdoblju prihvatila većina protestantskih crkava i nalazimo ga u različitim kredima (vjerovanjima).[4]

Westminstersko vjerovanje (1646), koje se smatra definitivnim iskazom prezbiterijanskog vjerovanja u svijetu engleskog govornog područja, kaže: "Tijelo ljudi se poslije smrti vraća u prah, i propada; ali njihove duše (koje ne umiru niti spavaju), budući da su besmrtne, odmah se vraćaju Bogu koji ih je dao. Duše pravednih koje su tako usavršene u svetosti, primljene su u najviša nebesa, gdje gledaju Božje lice u svjetlu i slavi, čekajući potpuno izbavljenje svojih tijela; a duše zlih bačene su u pakao gdje ostaju u mukama i potpunoj tami, čuvane za sud velikog dana."[5] Ovo priznanje nastavlja iznošenjem nebiblijskog vjerovanja u čistilište.

Odbacivanjem nebiblijskog popularnog praznovjerja o mukama duša u čistilištu, reformatori su otvorili put za ponovno ispitivanje čovjekove naravi od strane racionalističkih filozofa u Prosvjetiteljskom dobu. Ovi filozofi nisu odmah napustili ideju o besmrtnosti duše. Prvi značajan napad na vjerovanje u nastavak života nakon smrti došao je od Davida Humea (1711.–1776.), engleskog filozofa i povjesničara. On je sumnjao u besmrtnost duše zato što je vjerovao da sve znanje potječe od osjetilnih percepcija tijela.[6] Budući da smrt označava kraj svih osjetilnih percepcija, nemoguće je da duša svjesno postoji poslije smrti tijela.

Opadanje u vjerovanje zagrobnog života doseglo je vrhunac sredinom osamnaestog stoljeća kad su se Francuskom, Engleskom i Amerikom proširili ateizam, skepticizam i racionalizam. Objava Darwinova djela Postanak vrsta (1859) nanijelo je još jedan udarac vjerovanju u nadnaravno i posebno u besmrtnost duše. Ako je čovjekov život nastao spontano, onda ljudska bića nemaju božanskog duha ni besmrtne duše. Darwinove teorije potaknule su ljude da potraže "znanstvene" dokaze za natprirodne pojave kao što je nadživljavanje duše.

Spiritizam i buđenje zanimanja za dušu. Zanimanje javnosti za život duše poslije smrti ubrzo je obnovljeno izdanjem djela The Coming Race (1860) Bulmer-Lyttona. Ova je knjiga utjecala na niz pisaca koji su pridonijeli da okultizam postane moda britanskog društva. U Americi je zanimanje javnosti za komuniciranje s dušama umrlih pokrenuto seansama sestara Fox koje su živjele u Hydesdaleu, u saveznoj državi New York. One su 31. ožujka 1848. provele seansu u kojoj ih je navodni duh ubijenog čovjeka, koji se nazvao William Duesler, obavijestio da će, ako kopaju u podrumu, naići na njegovo truplo. Informacija se pokazala točnom; truplo je nađeno.

Budući da su duhovi umrlih u kući Foxovih komunicirali preko kuckanja na stolu, u Americi i Engleskoj je brzo postalo modom održavati seanse "kuckanja po stolu" kao načinu komuniciranja s duhom umrle osobe. Ova je pojava privukla pozornost velikog broja učenih ljudi koji su 1882. osnovali Društvo za psihičko istraživanje (SPR). Henry Sedgwich, poznati filozof iz Cambridgea, postao je sredstvom za okupljanje u društvo nekih od najutjecajnijih ljudi svog vremena, uključujući Williama Gladstonea (bivšeg britanskog premijera) i Arthura Balfoura (budućeg premijera).

Važan rezultat pokreta SPR prikazan je u radu Josepha Banks Rhinea, koji je 1930. počeo istraživati svjesni život poslije smrti. Rhine je bio obrazovan kao biolog na sveučilištu Chicago a kasnije se bavio sa SPR dok je predavao na harvardskom sveučilištu. On je redefinirao i drugim imenima označio predmete koje je SPR godinama istraživao; skovao je izraze kao što su "ekstrasenzorna percepcija" (ESP), "para-normalna psihologija" ili "parapsihologija". Time se proučavanju zagrobnog života željelo dati znanstvenu vjerodostojnost. Kasnije je Rhine, zajedno s Williamom McDougalom koji je služio kao predsjednik britanskih i američkih skupina SPR-a, osnovao Odjel za psihičke studije pri sveučilištu Duke. Rusi su opet provodili svoje vlastite psihičke pokuse. Njihove su nalaze u popularnom obliku u Psychic Discoveries Behind the Iron Curtain objavili Sheila Ostrander i Lynn Schroeder (1970).

Krajem 1960-tih pokojni episkopalni biskup James A. Pike potaknuo je novo i vrlo široko zanimanje za ideju komuniciranja s duhovim umrlih time što je redovno komunicirao sa svojim pokojnim sinom. Danas je naše društvo preplavljeno medijima i psihicima koji svoje usluge reklamiraju preko televizije, časopisa, radija i novina. U svojoj knjizi At the Hour of Death, K. Osis i E. Haraldson pišu: "Spontana iskustva kontakata s mrtvima su iznenađujuće raširena. U jednom nacionalnom ispitivanju mišljenja… dvadeset i sedam posto američkog stanovništva reklo je da su imali susrete s umrlim rođacima… udovci i udovice… su izvijestili o susretima sa svojim umrlim supružnicima dvostruko češće – pedeset i jedan posto."[7] Komuniciranje s duhovima umrlih nije samo američki fenomen. Istraživanja provedena u drugim zemljama pokazuju sličan visok postotak ljudi koji se služe uslugama medija da komuniciraju s duhovima svojih voljenih pokojnika.[8]

U svojoj knjizi Immortality or Extinction? Paul i Linda Badham, oboje profesori na sveučilištu St. David u Walesu, posvetili su jedno poglavlje "Dokazima iz psihičkog istraživanja" da potkrijepe svoje vjerovanje u svjesni život poslije smrti. Pisali su: "Neki vjeruju da se izravni kontakt s umrlom osobom može postići preko medija koji navodno imaju sposobnost da, dok su u transu, prenesu poruke između umrlih i živih. Vjerovanje u stvarnost takve komunikacije je krvotok spiritističkih crkava, a ožalošćeni koji traže usluge medija često su zapanjeni osvjedočavajućim opisom pokojnih dragih koje im mediju daju. U nekim slučajevima medij može također pokazati poznavanje prošlog života pokojnika."[9]

Badhamovi priznaju da su mediji u mnogo slučajeva prevaranti koji zasnivaju svoje poruke na "pažljivom promatranju i inteligentnom pogađanju".[10] Pa ipak vjeruju da postoji "siguran dokaz da je osobnost nadživjela smrt tijela".[11] Svoje vjerovanje potkrepljuju izvještavanjem o slučajevima više članova Društva za psifičko istraživanje (SPR), koji su nakon smrti nastavili slati poruke živim članovima SPR-a da dokažu kako su nadživjeli smrt.[12]

Naša namjera nije opovrći sposobnost nekih medija da od duhova prime i prenose poruke. Pitanje je da li takve poruke potječu od duhova umrlih ili od Sotoninih duhova. S ovim ćemo se pitanje pozabaviti kasnije u ovom poglavlju, kad budemo proučavali posjet kralja Šaula mediju u En Doru (1 Sam 28,7-25). Zasad je dovoljno primijetiti da spiritizam danas još uvijek ima glavnu ulogu u poticanju vjerovanja da duša živi poslije smrti. Ljudi koji su preko medija komunicirali s navodnim duhovima svojih voljenih pokojnika imaju razloga vjerovati u besmrtnost duše.

Doživljaji bliske smrti. Drugi značajni razvoj u naše vrijeme, koji je pridonio promicanju vjerovanja u nadživljavanje duše jeste studija o "doživljajima bliske smrti". Takve su studije zasnovane na izvještajima o ljudima koji su vraćeni u život nakon bliskog susreta sa smrti, i od liječnika i medicinskih sestara koji su izvijestili o doživljajima nekih svojih pacijenata na samrtnoj postelji.

Izvještaji o doživljajima osoba koje su imale blizak susret sa smrti često su jednaki onome što mnogi vjeruju da je život duše u raju. Premda nema dva jednaka izvještaja, njihove su uobičajene karakteristike: dojam smirenosti, osjećaj povlačenja velikom brzinom kroz neki mračni prostor, bestežinsko lebdenje, duhovno tijelo, svijest da se nalaze u blizini nekog duhovnog bića, susret s jarkim svjetlom često protumačenim kao Isus Krist ili anđeo, i viđenje grada svjetla.[13] Takvi se doživljaji tumače kao dokaz da smrću duša napušta tijelo i nastavlja živjeti u bestjelesnom stanju.

Izvještaji o bliskim susretima sa smrću nisu novi. Možemo ih naći u klasičnoj književnosti kao što su History of the English Church Časnog Bede, Tibetan Book of Dead, Primitive Culture Sir Edwarda Burnett Taylora i Platonova Republic.[14] U djelu Republic Platon izvješćuje o značajnom doživljaju bliske smrti, kojeg koristi da potvrdi vjerovanje u besmrtnost duše.

Evo što je pisao: "Er, sin Amenijev, po rodu Pamfilijac. Dogodilo se da je poginuo u bitci, a kad su se trupla prikupljena desetog dana već raspadala, ustanovljeno je da je njegovo tijelo ostalo netaknuto; kad su ga donijeli kući, u trenutku pogreba, dok je dvanaestog dana ležao na lomači, odjednom je oživio, a kad se vratio u život, rekao je da je vidio drugi svijet. Rekao je: kad je njegova dušao napustila tijelo, putovao je s velikim mnoštvom pa su stigli do neke tajanstvene zemlje u kojoj su u zemlji bila dva otvora jedan pored drugoga, a iznad njih, nasuprot njima, na nebu još dva otvora, i da su suci sjedili između njih i nakon svake presude zatražili da pravednici krenu desno i gore prema nebu sa znakovima koji su im bili pričvršćeni ispred suda nakon što im je izrečena presuda, a nepravednici su kretali nalijevo i dolje, i oni su iza sebe nosili znakove onoga što ih je snašlo, a kad se on sam približio, rekli su mu da mora biti vjesnik čovječanstvu da im kaže za drugi svijet, pa su zatražili da dobro sluša i promatra sve što se dešava na tom mjestu… No kako i na koji se način vratio u tijelo, rekao je, ne zna, ali kad mu se iznenada vratio vid, vidio je sebe kako leži na pogrebnoj lomači."[15]

Platon svoju priču završava ovim značajnim komentarom: "Tako je priča sačuvana… I ona će nas spasiti ako budemo vjerovali… da je duša besmrtna i da može izdržati u svim krajnostima dobra i zla."[16] Možemo se pitati kakvu to vrst spasenja može ponuditi vjerovanje u besmrtnost duše. Živjeti kao bestjelesna duša ili duh u nekom eteričnom svijetu teško da se može usporediti s biblijskom nadom u uskrsnuće cijele osobe u stvarni život na ovom planetu, Zemlji obnovljenoj u svom prvotnom savršenstvu. Ovom ćemo se pitanju vratiti u posljednjem poglavlju u kojem ćemo ispitati biblijsku viziju budućeg svijeta.

Proučavanje doživljaja bliske smrti. U naše vrijeme je proučavanje doživljaja bliske smrti uglavnom započeo američki psihijatar Raymond A. Moody. Njegove dvije utjecajne knjige, Life after Life (1975) i Reflections on Life after Life (1977), potakle su pojavu mnoštva knjiga, članaka i rasprava o doživljajima izvan tijela.[17] U novije vrijeme izdana je bibliografija knjiga i članaka vezanih uz doživljaje bliske smrti, u kojoj nalazimo popis dvije i pol tisuće naslova.[18] Moody je proučavao sto i pedeset osoba koje su doživljele blisku smrt i, u nekim slučajevima, bile klinički mrtve. Moodyjev nakladnik tvrdi da su izvještaji "stvarni slučjevi koji pokazuju da ima života poslije smrti".[19] No sam Moody je mnogo oprezniji. On izričito niječe da je pokušao "konstuirati dokaz preživljavanja smrti tijela", premda podatke smatra "veoma značajnima" za takvo vjerovanje.[20] On ostavlja otvorenim mogućnost da doživljaji bliske smrti ukazuju na besmrtnost ili da su samo rezultati terminalnih fizioloških zbivanja.

Nije naša nakana da ispitamo navodne vjerojatne vrijednosti doživljaja bliske smrti za vjerovanje da duša živi poslije smrti. Naš autoritet koji definira čovjekovu narav nisu subjektivni doživljaji bliske smrti kod ljudi, nego objektivno otkrivenje koje je Bog za nas pripremio u svojoj Riječi (2 Pt 1,19). Zbog toga ćemo ovdje razmotriti samo tri osnovna zapažanja vezana uz doživljaj bliske smrti.

Prvo, imamo problem definiranja smrti. Urednik časopisa Lancet, inače posvećenog medicinskom istraživanju, ističe da "samo oprezna upotreba zastarjelih definicija smrti može omogućiti čovjeku da ustvrdi kako se itko, pod kliničkim uvjetima, vratio da nam kaže što se nalazi iza smrti, jer prema radnoj definiciji koja je povremeno osvježena novim podacima, smrt je prešla prag s kojeg bi se itko mogao vratiti da nam nešto kaže".[21] Jednako komentira i profesor Paul Kurts: "Nemamo čvrstog dokaza da su takvi ljudi stvarno umrli. Takav je dokaz nemoguće dobiti: rigor mortis je jedno, a moždana smrt sasvim drugo. Ono što izvještaji stvarno opisuju jeste 'proces umiranja ili doživljaj bliske smrti, ali ne i sama smrt.'"[22]

Drugo, moramo držati na umu, kako to Paul i Linda Badham primjećuju, da "svaka osoba koja lebdi između života i smrti, mora biti izložena snažnom fizičkom i psihološkom stresu. Mozak koji umire od nedostatka kisika, omamljen halucinogenim sredstvima za ublažavanje boli ili uzbuđen groznicom, teško da može ispravno funkcionirati i tko zna koje se sve vizije mogu pripisati ovom poremećenom stanju?"[23] Neka su istraživanja pokazala sličnost koja postoji između doživljaja bliske smrti i posljedica uzrokovanih psihedeličkim drogama. "Suvremeno istraživanje svijesti pokazalo je da se takve slične pojave mogu proizvesti drogama u psihedeličkim sesijama. Prema tome, ovi doživljaji, čini se, pripadaju nastavku psihičkih doživljaja koji ne dokazuju postojanje života poslije smrti, već da je odnos između svijesti o sebi i samog čovjeka mnogo složeniji no što se ranije mislilo."[24]

Na kraju, kako je moguće ustanoviti da su doživljaji bliske smrti "stvarni doživljaji", a ne proizvod uma samog pacijenta? I zašto gotovo svi izvještaji o doživljajima bliske smrti prikazuju sreću i nebesko blaženstvo, a nema ni traga mukama u ognjenom paklu? Činjenica je da kad umiru, ljudi vole maštati o nebeskom blaženstvu a ne o mukama u paklu. No i vizija neba u mnogome ovisi o vjerskom odgoju pojedinca.

Karlis Osis i Erlendur Haraldsson ispitivali su izvještaje više od tisuću doživljaja bliske smrti u Sjedinjenim Američkim Državama i u Indiji. Ustanovili su da su vizije hinduskih pacijenata bile tipično indijske, dok su vizije Amerikanaca bile zapadnjačke i kršćanske. Na primjer, jedna visoko obrazovana Hinduskinja doživjela je dolazak u nebo na kravi, dok je Amerikanac koji se molio sv. Josipu, u svom doživljaju sreo svog sveca.[25] Takvi izvještaji o doživljavanju života poslije smrti odražavaju osobno vjerovanje pacijenata. Ono što su doživjeli u procesu umiranja bilo je najvjerojatnije uvjetovano njihovim osobnim vjerovanjima.

Moramo uvijek držati na umu da su doživljaji na samrtnoj postelji ili doživljaji bliske smrti iskustva ljudi koji su još uvijek živi ili kojima se vratila svijest. Bez obzira što doživjeli u tim okolnostima, to je još uvijek dio njihovog sadašnjeg života a ne života poslije smrti. Biblija izvještava o sedam slučajeva pspba koje su uskrsnule od mrtvih (1 Kr 17,17-24; 2 Kr 4,25-37; Lk 7,11-15; 8,41-56; Dj 9,36-41; 20,9-11), ali nitko od njih nije imao što reći o životu poslije smrti.

Lazar, koji se vratio u život nakon što je četiri dana bio klinički mrtav, nije ništa uzbudljivo mogao izvijestiti o svom doživljaju izvan tijela. Razlog je jednostavan. Prema Bibliji smrt je prestanak života cijele osobe, tijela i duše. Između smrti i uskrsnuća nema nikakvog oblika svjesnog postojanja. Mrtvi počivaju bez svijesti u svom grobu dok ih Krist u slavni dan svog uskrsnuća neće pozvati da ustanu.

Pokret new age. Vjerovanje u svjesni život poslije smrti danas posebno popularizira pokret new agea.[26] Definirati ovaj popularni pokret nije lako, jer predstavlja mrežu organizacija i pojedinaca kojima su vrijednosti i vizije zajedničke. Ove su vrijednosti izvedene iz istočnjačkog okultnog misticizma i panteističkog svjetonazora prema kojem svi imaju udjela u Jednome koji je Bog. Oni zamišljaju dolazak "novog doba" mira i masovne prosvijetljenosti, poznatog kao "doba Vodenjaka".

Sljedbenici new agea se mogu razlikovati u tome kada i kako počinje to novo doba, ali se svi slažu da mogu ubrzati pojavu novog poretka ako se uključe u politički, gospodarski, društveni i duhovni život. Prema nekim analitičarima društva, pokret new age postao je glavni kulturni trend našeg vremena. Elliot Miller ga definira kao "treću veliku silu koja se za kulturalnu dominaciju natječe s tradicionalnom judeo-kršćanskom religijom i svjetovnim humanizmom ".[27]

Za sljedbenike new agea krajnja realnost je panteistički Bog koji se manifestira kao neosobna, beskonačna svijest i sila. Ljudska bića su dio božanske svijesti i odvojena od Boga samo svojom vlastitom svijesti. Putem posebnih tehnika kao što su meditacije, pjevanja, ekstatični ples i osjetilno lišavanje, sljedbenici new agea nastoje doživjeti sjedinjenje s Bogom. Zato je za sljedbenike new agea spasenje poistovjećeno sa samorealizacijom primjenom posebnih duhovnih tehnika.

Moda kanaliziranja (channelinga). Važan vid pokreta new age je navodna komunikacija s pokojnicima i vanzemaljskim inteligencijama. Ova pojava je poznata kao "channeling", ali je ispravno nazvana "spiritizam u stilu new agea".[28] Miller s pravom bilježi da je "spiritizam povijesno djelovao u zapravo svim oblicima poganstva. Oni koji su duhovima dopuštali da se na ovaj način služe njihovim tijelima nazivani su različitim imenima, uključujući imena 'šaman', 'vrač', 'orakul', "proricatelj sreće', "vidjelac'. U našoj kulturi je uobičajeni naziv bio 'medij', ali je u novije doba uglavnom napušten i zamijenjen pojmpm 'channel' ili 'channeler', što je djelomice izraz težnje da se oslobodimo negativnih stereotipa koji su tijekom godina postali vezani uz medije."[29]

"Channeler" je u biti osoba koja tvrdi da prima učenja i mudrost od velikih duhova iz prošlosti. Danas ovaj posao cvjeta u gotovo svim velikim američkim gradovima. Prema Los Angeles Timesu u samo jedno desetljeće broj poznatih profesionalnih channelera u Los Angelesu povećao se od dva na više od tisuću.[30] To tjera channelere da primjene psihologiju Madison Avenue (reklamnog središta) kako bi prodali svoje uslugue.

Oglas Taryn Krive, jedne od poznatih channelera, predstavlja dobar prikaz usluga koje nudi: "Preko Taryn Krive niz Duhova vodiča prenosi svoja učenja i poruke. Oni će odgovoriti na vaša pitanja o ovom životu i drugim životima. Oni će vam pomoći da spoznate svoje životne zadaće i oslobodite vaš najviši potencijal za život i ljubav… Upoznajte vašeg Duha vodiča. Naučite sjetiti se svojih prošlih života i osloboditi se njihovih utjecaja na sadašnjost. Razvijte svoje channeling sposobnosti (svjesno channeliranje, automatsko pisanje, channeliranje u transu)."[31]

Osoba koja je odigrala odlučujuću ulogu u promicanju pokreta new agea, posebno channeliranje, poznata je glumica Shirley Maclaine. Njezine su knjige prodane u više od pet milijuna primjeraka. Televizijska miniserija Out on a Limb izazvala je nezamislivo zanimanje za channeliranje. Maclaine je ozbiljno prihvatila ulogu glavne najavljivačice Nnew agea. Nakon svoje televizijske miniserije održala je dvodnevne seminare u cijeloj zemlji pod nazivom "Povežite se sa svojim višim ja." Kasnije je zaradom od seminara kupila 120 ha zemljišta na kojem je osnovala duhovni centar u blizini Puebloa u Kaliforniji. Cilj tog centra je osigurati mjesto na kojem ljudi mogu komunicirati s višim Duhovima.[32]

Važan čimbenik koji je pridonio uspjehu new agea je njegova tvrdnja da ljude povezuje ne samo s njihovim dragim pokojnicima, nego i s velikim Duhovima iz prošlosti. Kao parapsiholog i channel Alan Vaughan ističe: "Uzbuđenje, neposrednost tog kontakta s drugom svijesti, može biti pogonska snaga iza fenomenalnog rasta u channeliranju."[33]

Smrt kao prijelaz u više stanje postojanja. Komuniciranje s duhovima umrlih zasnovano je na vjerovanju da smrt nije kraj života, već samo prijelaz u više stanje postojanja, koje s vremenom omogućuje reinkarnaciju bilo na zemlji ili negdje drugdje. Virginia Essene, koja tvrdi da govori kao channel za "Isusa", izjavljuje: "Smrt je automatsko i gotovo neporedno ulaženje na višu razinu učenja, rasta i službe na koje ste već bili navikli. Jednostavno živite na toj višoj razini ciljeva, radosti i razumijevanja."[34]

Na mnogo načina gledište new agea da je smrt neposredni prijelaz na višu razinu življenja, odraz je tradicionalnog kršćanskog vjerovanja u svjesno preživljavanje duše poslije smrti. Oba vjerovanja vuku svoje korijene od prve laži koju je izgovorila zmija u Edenskom vrtu: "Ne, nećete umrijeti!" (Post 3,4) Ova je laž stoljećima nastavila živjeti uz porazne posljedice po kršćanske i nekršćanske religije.

U svojoj oštroumnoj analizi pokreta new agea Elliot Miller odlično zapaža: "Mnogi su kršćanski promatrači s pravom primijetili da je jezgru učenja new agea i channeliranja 'Vi možete biti kao Bog' i 'Ne, nećete umrijeti', prvi put izgovorila zmija u Edenskom vrtu (Post 3,4.5). Tada prihvaćeno, ovo je 'evanđelje' donijelo svu bijedu svijeta. Danas prihvaćeno, ono će kod pojedinca koji je u pitanju obezvrijediti sve što je Bog učinio u Kristu da promijeni situaciju."[35]

Miller je u pravu kad kaže da vjerovanje u urođenu besmrtnost, koje danas propovijeda new age, obezvrjeđuje Kristovu ponudu spasenja, pošto ljudi misle da nakon smrti već imaju sposobnost prijeći na višu razinu postojanja. Na nesreću Miller ne shvaća da uspjeh new agea u promicanju takvog vjerovanja treba u velikoj mjeri zahvaliti tradicionalnom kršćanskom dualističkom učenju o čovjekovoj naravi. Kršćani koji vjeruju da je tijelo smrtno a duša besmrtna, nemaju problema s prihvaćanjem učenja new agea o smrti kao prijelaza na višu razinu življenja.  Uostalom, ono uglavnom odgovara vjerovanju u svjesno postojanje duša svetaca u rajskom blaženstvu.

Zaključak. Dosadašnje razmatranje pokazuje kako je Sotonina laž: "Ne, nećete umrijeti" (Post 3,4) nastavila živjeti u različitim oblicima kroz povijest čovječanstva do našeg vremena. Dok je tijekom srednjeg vijeka vjerovanje u zagrobni život promicano književnim i umjetničkim djelima, praznovjernim prikazivanjima blaženstva svetaca i mukama grešnika, danas se takvo vjerovanje promiče na mnogo lukaviji način preko medija, psihika, "znanstvenih" istraživanja doživljaja bliske smrti i channeliranja new agea s duhovima iz prošlosti. Sotonine su se metode promijenile, ali njegov je cilj još uvijek isti: navesti ljude da vjeruju u laž kako, bez obzira što činili, neće umrijeti već postati kao bogovi živeći zauvijek. Naša jedina zaštita od takve prijevare je jasno razumijevanje onoga što Biblija uči o naravi smrti i stanju umrlih. Ovim ćemo pitanjima sada posvetiti našu pozornost.

Drugi dio: Narav smrti

Sokratova i Kristova smrt. Da bi ilustrirao biblijski pogled na smrt, Oscar Cullmann uspoređuje Sokratovu smrt s Isusovom.[36] U svojoj knjizi Fedon Platon na impresivan način opisuje Sokratovu smrt. Na dan svoje smrti Sokrat je svojim učenicima iznio učenje o besmrtnosti duše i pokazao im kako da umirući potvrde takvo vjerovanje. Objasnio im je kako da oslobode dušu od tamnice tijela baveći se vječnim filozofskim istinama. Budući da smrt dovršava proces oslobađanja duše, Platon kaže da je Sokrat umro nakon što je savršeno smiren i staložen popio otrov kukute. Za Sokrata je smrt bila najveći prijatelj duše, jer ju je oslobodio od okova tijela.

Kako se Isus drukčije postavio prema smrti! Prije svoje smrti, uvečer u Getsemaniji, Isusa spopade "užas i tjeskoba" (Mt 14,33 – DF) pa je rekao svojim učenicima: "Žalosna je duša moja do smrti." (r. 34) Za Isusa smrt nije bila veliki prijatelj, već strašni neprijatelj, jer će Ga odvojiti od Njegovog Oca. On nije išao ususret smrti staloženošću Sokrata koji je smrt dočekao kao prijatelja. Isus je povikao Bogu: "Oče! Sve je tebi moguće. Otkloni ovaj kalež od mene! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš!" (r. 36)

Isus je znao da umrijeti znači biti odvojen od Boga. Stoga je povikao Bogu, jer nije želio da Ga zaboravi Otac, pa ni Njegovi učenici. Kakva suprotnost između Sokrata i Isusa u razumijevanju i doživljavanju smrti! Cullmann primjećuje da "pisac poslanice Hebrejima… piše da je Isus 'sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti' (Heb 5, 7 – DF). Tako je suočen sa smrti, prema Poslanici Hebrejima Isus plakao i molio. S jedne strane Sokrat smireno i staloženo govori o besmrtnosti duše, a s druge Isus plače i tuguje."[37]

Suprotnost je očita, posebno u prizoru umiranja. Sokrat je smireno ispio otrov. Isus je povikao: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?" (Mk 15,34) Ovdje je smrt očito neprijatelj, a ne prijatelj. Pavao je s pravom naziva "posljednji neprijatelj" (1 Kor 15,26 – DF) koji će na kraju biti bačen u ognjeno jezero (Otk 20,14).

Da je smrt oslobađala dušu od tijela i tako joj omogućila da uživa u zajednici s Bogom, onda bi je Krist dočekao dobrodošlicom zato što Mu pruža priliku sjedinjenja s Ocem. Ali Isus je smrt vidio kao odvajanje od Boga koji je život i Stvoritelj svakog života. On je ovo razdvajanje osjećao više od svakog drugog ljudskog bića, jer je bio i još uvijek je tijesno povezan s Bogom. On je doživio smrt u svom njezinom užasu, ne samo u tijelu nego i u duši. Zato je povikao: "Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?" (Mt 27,46)

Suprotnost između Sokratove i Isusove smrti nam pomaže u uvažavanju biblijskog pogleda na smrt. Prema grčkoj zamisli smrt tijela nije uopće bila kraj pravog života. Prema Bibliji, smrt je uništenje cijelog života stvorenog po Bogu. "Stoga kod uskrsnuća treba biti pobijeđena smrt, a ne tijelo."[38] Zato je Isusovo uskrsnuće tako bitno za kršćansku vjeru. Ono pruža potrebnu sigurnost  da će smrt biti poražena za one koji prihvate Kristovu ponudu spasenja.

Cullmann ističe da "vjera u besmrtnost duše nije vjerovanje u neki revolucionarni događaj. Besmrtnost je, u stvari, samo negativna tvrdnja: duša ne umire, već jednostavno nastavlja živjeti. Uskrsnuće je pozitivna tvrdnja: cijeli čovjek, koji je stvarno umro, vraća se u život zahvaljujući Božjem novom stvaranju. Nešto se dogodilo – čudo stvaranja! Jer i ranije se nešto dogodilo, nešto strašno: uništen je život stvoren po Bogu."[39]

Grijeh i smrt. Da bismo razumjeli biblijski pogled na smrt moramo se vratiti do izvještaja o stvaranju, kad se pojavila smrt, ne kao prirodan proces nastao Božjom voljom, nego nešto neprirodno protivno Bogu. Izvještaj u Postanku uči da je smrt došla u svijet kao posljedica grijeha. Bog je Adamu zabranio da jede sa stabla spoznaje dobra i zla i dodao upozorenje: "U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!" (Post 2,17) Činjenica da Adam i Eva nisu umrli onog dana kad su sagriješili neke je navela na zaključak da ljudska bića zapravo ne umiru, jer imaju svjesnu dušu koja nadživljuje smrt tijela.

Ovakvo slikovito tumačenje teško da se može potkrijepiti ovim tekstom, koji, doslovno preveden, glasi "umirući umrijet ćete". Bog je jednostavno rekao da će u onaj dan kad pokažu neposlušnost, otpočeti proces umiranja. Iz stanja u kojem je bilo moguće da ne umru (uvjetna besmrtnost), oni su prešli u stanje u kojem je bilo nemoguće ne umrijeti (bezuvjetna smrtnost). Prije pada u grijeh stablo života jamčilo im je besmrtnost. Nakon pada Adam i Eva više nisu imali pristupa stablu života (Post 3,22.23) i zbog toga su počeli osjećati da je započeo proces umiranja. U proročkom viđenju nove Zemlje stablo života se nalazi s obje strane rijeke kao simbol dara vječnog života predanog otkupljenima (Otk 21,2).

Božanska izjava u Postanku 2,17 pokazuje jasnu vezu između čovjekove smrti i prijestupa Božje zapovijedi. Tako u Bibliji život i smrt imaju religiozno i etičko značenje jer ovise o čovjekovoj poslušnosti ili neposlušnosti Bogu. Ovo je temeljno učenje Biblije, naime, da je smrt ušla u ovaj svijet kao posljedica čovjekove neposlušnosti (Rim 5,12; 1 Kor 15,21). Ovo ne umanjuje odgovornost pojedinca za njegovo sudjelovanje u grijehu (Ez 18,4.20). Međutim, Biblija pravi razliku između prve smrti, koju kao posljedicu Adamova grijeha doživljava svako ljudsko biće (Rim 5,12; 1 Kor 15,21), i druge smrti. koja dolazi poslije uskrsnuća (Otk 20,6) kao plaća za osobno počinjene grijehe (Rim 6,23).

Smrt kao razdvajanje duše od tijela. Glavno pitanje s kojim se trebamo pozabaviti u ovom trenutku je biblijsko učenje o naravi smrti. Budimo određeni: Je li smrt odvajanje besmrtne duše od smrtnog tijela, pa kad tijelo umre duša nastavlja živjeti? Ili je smrt prestanak postojanje cijele osobe, tijela i duše?

Povijesno gledano, kršćani su poučavani da je smrt odvajanje besmrtne duše od smrtnoga tijela, pa duša u bestjelesnom stanju nadživljuje tijelo. Na primjer, Katekizam katoličke crkve tvrdi: "Po smrti, dijeljenjem duše i tijela, tijelo se čovjekovo raspada… čekajući da se ponovno sjedini sa svojim proslavljenim tijelom. Bog će svojom svemoći povratiti konačno nepokvarljiv život našim tijelima sjedinjujući ih s našim dušama, snagom Isusova uskrsnuća."[40] Augustus Strong definira smrt sličnim izrazima u svojoj poznatoj Systematic Theology: "Fizička smrt je odvajanje duše od tijela. Mi je razlikujemo od duhovne smrti ili odvajanja duše od Boga."[41]

U svom djelu Lectures in Systematic Theology (često rabljenom i kao udžbenik) kalvinistički teolog Henry Clarence Thiessen govori na sličan način: "Fizička smrt se odnosi na fizičko tijelo; duša je besmrtna i kao takva ne umire."[42] U svojoj knjizi Cristian Dogmatics, konzervativni luteranski teolog Francis Pieper vrlo jasno iznosi povijesno učenje o smrti: "Privremena smrt nije ništa drugo do razdvajanje ljudi, odvajanje duše od tijela, neprirodan prekid zajednice duše i tijela koje je Bog stvorio da bude jedno."[43] Takve izjave bismo mogli ponavljati bezbroj puta, jer ih nalazimo u većini udžbenika sistematske teologije i u svim glavnim konfesionalnim dokumentima.

Upravo prikazano povijesno učenje o naravi smrti kao odvajanja duše od tijela došlo je pod snažan udar mnogih suvremenih znanstvenika. Nekoliko primjera bit će dovoljno da ilustrira ovu činjenicu. Luteranski teolog Paul Althaus piše: "Smrt je više od odlaska duše od tijela. U smrt je uključena čitava osobnost, tijelo i duša… Kršćanska vjera ne zna ništa o besmrtnosti osobnosti… Ona zna samo za buđenje od prave smrti, zahvaljujući Božjoj sili. Život poslije smrti postoji samo buđenjem cijele osobe u uskrsnuću."[44]

Althaus tvrdi da učenje o besmrtnosti duše ne prikazuje ozbiljnost smrti, budući da duša prigodom smrti ostaje netaknuta.[45] Osim toga, ideja da čovjek može biti savršeno sretan i blažen bez tijela, niječe značaj tijela i otima uskrsnuću njegovo značenje.[46] Ako vjernici već uživaju blaženstvo na nebu, a zli se već muče u paklu, zašto je još uvijek potreban posljednji sud?[47] Althaus zaključuje da učenje o besmrtnosti duše raskida ono što treba biti zajedno: tijelo i dušu, sudbinu pojedinca i svijeta.[48]

U svojoj knjizi The Body John A. T. Robinson kaže: "Duša ne nadživljuje čovjeka – ona jednostavno nestaje, istječe zajedno s krvi."[49] U svojoj monografiji Life after Death, Taito Kantonen umjesno kaže: "Kršćansko gledište na smrt je u potpunom skladu s prirodnom znanosti koliko je uznapredovala. Kad umremo mi smo stvarno mrtvi. Naše nade i želje ne mogu promijeniti ovu činjenicu. Čovjek se ne razlikuje od ostalog stvaranja time što bi imao dušu koja ne može umrijeti."[50]

Čak i liberalni Interpreter's Dictionary of the Bible u svom članku o smrti izričito kaže: "'Odlazak' nefeša [duše] moramo smatrati slikovitim govorom, jer ona ne nastavlja postojati neovisno od tijela, već umire s njim (Bro 31,19; Suci 16,30; Ez 13,19). Nijedan biblijski tekst ne potvrđuje da se 'duša' u trenutku smrti odvaja od tijela. Ruah, 'duh', koji čini da čovjek bude živo biće (usp. Post 2,7), a kojega smrću gubi, ispravno govoreći nije antropološka stvarnost, već Božji dar koji Mu se u trenutku smrti vraća (Prop 12,7)."[51]

The International Standard Bible Encyclopaedia priznaje da "samo više manje pod utjecajem grčke, Platonove ideje, da tijelo umire, ali je duša besmrtna. Takva je ideja potpuno suprotna razumijevanju Izraelaca i ne nalazimo je nigdje u Starom zavjetu. Cijeli čovjek umire kad smrću iz čovjeka izlazi duh (Ps 146,4; Prop 12,7) ili duša (Post 35,18; 1 Sam 1,9; 1 Kr 17,21; Jona 4,3). Ne samo njegovo tijelo, nego se i njegova duša vraća u stanje smrti i pripada podzemnom svijetu; zato Stari zavjet može govoriti o smrti čovjekove duše (Post 37,21; Broj 2310; Pnz 22,21; Suci 16,30; Job 36,14; Ps 78,50)."[52]

Ovakva razmišljanja suvremenih znanstvenika u odnosu na tradicionalno gledište, prema kojem je duša odvojena od tijela, odavno su zakasnila. Teško je vjerovati da je u većem dijelu svoje povijesti najveći dio kršćanstva prihvaćao razumijevanje čovjekove smrti i budućnosti uglavnom pod utjecajem grčke filozofije, umjesto učenja Svetog pisma. Što još više iznenađuje je činjenica da bez obzira na brojnost znanstvenika koji prihvaćaju biblijsko gledište, većina crkava neće promijeniti tradicionalno učenje o stanju čovjeka između smrti i uskrsnuća. Razlog je jednostavan. Dok s jedne strane pojedini znanstvenici mogu promijeniti i mijenjaju svoja doktrinarna gledišta bez katastrofalnih posljedica, to se ne može reći za organizirane crkve.

Crkva koja u svoja povijesna doktrinalna učenja unosi radikalne promjene, potkopava vjeru svojih članova i time stabilnost institucije. Primjer toga je Worldwide Church of God, koja je izgubila više od polovice vjernika kad su njene vođe 1995. izvršile doktrinalne promjene. Visoka cijena za ispravku vjerskih uvjerenja neke crkvene zajednice ne bi smjela spriječiti kršćane koji vjeruju Bibliji, da se posvete, ne očuvanju tradicionalnih vjerovanja tradicije radi, već stalnom nastojanju da potpunije razumiju učenje Božje Riječi o predmetima bitnim za njihov život.

Smrt kao prestanak života. Kad u Bibliji potražimo opis naravi smrti, naći ćemo mnoge jasne izjave kojima nije potrebno mnogo tumačenja. Prije svega Sveto pismo opisuje smrt kao povratak elementima od kojih je čovjek prvotno bio načinjen. Izričući presudu nad Adamom zbog njegove neposlušnosti, Bog je rekao: "U znoju lice svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje si uzet bio – prah si, i u prah ćeš se i vratit." (Post 3,19) Ova jasna izjava kazuje da smrt nije odvajanje duše od tijela, već kraj čovjekova života koji vodi raspadanju tijela. "Pošto je čovjek stvoren od prolazne materije, on je po naravi smrtan (Post 3,19)."[53]

Proučavanje riječi "umrijeti", "smrt" i "mrtav" u hebrejskom i grčkom jeziku pokazuje da je smrt u Bibliji smatrana prestankom života. Izvorna hebrejska riječ koja znači "umrijeti" je muth; u Starom zavjetu se javlja preko osam stotina puta. U golemoj većini slučajeva muth je uzet u jednostavnom smislu smrti ljudi i životinja. U toj upotrebi nema nagovještaja o razlici između jednih i drugih. Jasan primjer nalazimo u Propovjedniku 3,19: "Jer je sudbina ljudi i sudbina životinja jednaka sudbina. Kako umiru jedni, tako umiru drugi." (ŠA)

Hebrejska riječ muth, "umrijeti", ponekad se uzima slikovito, kao i u našem jeziku, da opiše uništenje ili propast nekog naroda (Iz 65,15; Hoš 2,3; Am 2,2), plemena (Pnz 33,6; Hoš 13,1) ili grada (2 Sam 20,19). Nijednom ova slikovita uporaba ne potkrepljuje ideju individualnog preživljavanja. Naprotiv, uporaba riječi muth u Ponovljenom zakonu 2,16 paralelna je s tamam, riječju koja znači "dokrajčen" ili "uništen". Ovaj paralelizam pokazuje da se smart smatra krajem života.

Odgovarajuća obična grčka riječ za "umrijeti" je apothanein, a nalazimo je sedamdeset i sedam puta u Novom zavjetu. Osim nekoliko izuzetaka, ovaj glagol označava prestanak života. Izuzetak su slikovite uporabe koje ovise o doslovnom značenju. Na primjer Pavao kaže: "Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli." (2 Kor 5,14) Očito je da se ovdje ne govori o fizičkoj smrti, već o posljedicama koje Kristova smrt ima na položaj vjernika pred Bogom. Mi bismo "oni su svi umrli" preveli kao "oni kao da su svi umrli". Nijedna od doslovnih ili slikovitih uporaba hebrejske riječi muth i grčke riječi apothanein ne daje mogućnost zaključivanju da "duša" ili "duh" preživljavaju smrt osobe.

Starozavjetni opis smrti. Upravo smo zamijetili kako hebrejski i grčki glagoli za "umrijeti" u Svetom pismu zapravo ne objašnjavaju značenje i narav smrti, osim što nam kažu da je smrt ista za ljude i za životinje. Još je jasnija uporaba hebrejske riječi maveth, koju nalazimo oko sto i pedeset puta, a uglavnom je prevedena sa "smrt". Iz uporabe riječi maveth u Starom zavjetu saznajemo tri važne činjenice o naravi smrti.

Prvo, u smrti nema sjećanja na Gospodina: "Jer u smrti [maveth] nema nikakva sjećanja na te, tko će te hvaliti u Podzemlju [šeol]." (Ps 6,6 – RU) Razlog što nema sjećanja u smrti jednostavno je što proces razmišljanja prestaje kad tijelo umire s mozgom. "Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove." (Ps 146,4) Budući da smrću "propadaju sve misli", očito je da svjesna duša ne nadživljuje smrt tijela. Kad bi proces razmišljanja, koji se obično povezuje s dušom, preživio smrt tijela, onda ne bi propale misli svetih. Oni bi se mogli sjećati Boga. Ali je činjenica da "živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa" (Prop 9,5).

Drugo, u smrti ili grobu nema mogućnosti za slavljenje Boga. "Kakva je korist od krvi [smrti, maveth] moje, kakva je korist da u grob siđem? Zar će te prašina slaviti, zar će naviještati vjernost tvoju?" (Ps 30,10) Uspoređivanjem smrti s prašinom  pjesnik jasno pokazuje da u smrti nema svijesti jer prašina ne može razmišljati. Ista je misao izražena u Psalmu 115,17: "Mrtvi ne mogu hvaliti Jahvu, niti tko od onih što silaze u Šutnju." (RU) Ovdje pjesnik opisuje smrt kao stanje "šutnje". Kakva suprotnost "bučnoj" popularnoj viziji zagrobnog života prema kojoj sveti na nebu slave Boga, a zli viču u paklu od muka!

Treće, smrt je opisana kao "san". "Pogledaj, usliši, Jahve, Bože moj! Prosvijetli mi oči da ne zaspim na smrt." (Ps 13,4) Označavanje smrti kao "sna" često se javlja u Starom i u Novom zavjetu jer prikladno prikazuje stanje nesvjesnosti u smrti. Malo kasnije ćemo analizirati značenje metafore "sna" za razumijevanje naravi smrti.

Neki tvrde da je svrha ulomka kojeg smo upravo citirali, a koji smrt opisuje kao stanje nesvjesnosti, "ne da uči kako je duša čovjeka koji umre bez svijesti", nego da "u mrtvac stanju smrti više ne može sudjelovati u aktivnostima sadašnjeg svijeta".[54] Drugim riječima, mrtva osoba nije svjesna stvari ovoga svijeta, ali je njezina duša svjesna u odnosu na svijet duhova. Problem kod ovog tumačenja je u tome što se ono zasniva na samovoljnoj pretpostavci da duša nadživljuje smrt tijela, što je pretpostavka koju Stari zavjet jasno niječe. Našli smo u Starom zavjetu da je smrt tijela i smrt duše, jer je tijelo vanjski oblik duše.

Na više mjesta se maveth [smrt] uzima i pri spominjanju druge smrti. "Života mi moga – riječ je Jahve Gospoda – nije meni do smrti bezbožnika, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi!" (Ez 33,11; usp. 18,23.32) Ovdje "smrt bezbožnika" očito nije prirodna smrt kojom svatko umire, već smrt kojom Bog na kraju kažnjava nepokajane grešnike. Nijedan od doslovnih opisa ili slikovito prikazanih tekstova u Starom zavjetu ne ukazuje na preživljavanje svjesne duše ili duha odvojeno od tijela. Smrt je prestanak života za čitavu osobu.

Novozavjetni tekstovi o smrti. Novozavjetni tekstovi o "smrti", riječi koja je prevedena od grčke thanatos, ne daju toliko podataka o naravi smrti kao oni iz Starog zavjeta. Razlog tome je djelomice činjenica da se u Starom zavjetu mnogi tekstovi o smrti nalaze u pjesničkim ili mudrosnim knjigama kao što su Psalmi, Job i Propovjednik. Ove vrste književnosti nema u Novom zavjetu. Još je važnija činjenica da se na smrt u Novom zavjetu gleda iz perspektive Kristove pobjede nad smrću. Ovo je u Novom zavjetu dominirajuća tema koja oblikuje kršćaninov pogled na smrt.

Krist je svojoj pobjedom nad smrću neutralizirao žalac smrti (1 Kor 15,55); On je uništio smrt (2 Tim 1,10); On je nadvladao đavla koji ima vlast nad smrću (Heb 2,14); On ima u ruci ključeve od kraljevstva smrti (Otk 1,18); On je glava novog čovječanstva kao prvorođenac od mrtvih (Kol 1,18); On čini da se vjernici nanovo rađaju u živu nadu, zahvaljujući Njegovom uskrsnuću od mrtvih (1 Pt 1,3).

Kristova pobjeda nad smrću utječe na vjernikovo razumijevanje fizičke, duhovne i vječne smrti. Vjernik se s fizičkom smrti može suočiti s pouzdanjem da je Kristova pobjeda progutala smrt i da će On probuditi usnule svete prigodom svog dolaska (1 Kor 15,51-56).

Vjernici koji su bili duhovno "mrtvi zbog svojih prekršaja i grijeha" (Ef 2,1; usp. 4,17-19; Mt 8,22), obnovljeni su u novi život u Kristu (Ef 4,24). Nevjernici, koji u svom životu ostaju duhovno mrtvi i ne prihvate Kristove uvjete za svoje spasenje (Iv 8,21.24), na sudnji dan će umrijeti drugom smrti (Otk 20,6; 21,8). To je konačna, vječna smrt iz koje nema povratka.

Slikovita značenja riječi thanatos-smrt u potpunosti ovise o doslovnom značenju prestanka života. Zastupati postojanje svjesne duše na osnovi slikovitog značenja smrti znači pripisati toj riječi potpuno strano značenje. Takav postupak se protivi književnim i gramatičkim pravilima, i raskida povezanost fizičke, duhovne i vječne smrti.

Smrt kao san u Starom zavjetu. Stari kao i Novi zavjet smrt često opisuju kao "san". Prije no što pokušamo objasniti razlog za uporabu ove biblijske metafore za smrt, pogledajmo nekoliko primjera. U Starom zavjetu su upotrijebljene tri riječi koje u značenju "sna" opisuju smrti.

Najčešće upotrijebljena riječ, shachav, pojavljuje se u izvještaju da je taj i taj "počinuo kod svojih otaca" (Pnz 21,16; 2. Sam 7,12; 1 Kr 2,10).  Od prvotne primjene kod Mojsija ("Evo ćeš naskoro počinuti sa svojim ocima" – Pnz 31,16), pa kod Davida ("Kad… ti počineš kod svojih otaca" – 2 Sam 7,12) i kod Joba ("Jer… u prah ću leći" – Job 7,21), nalazimo ovaj prekrasni eufemizam za smrt, koji kao neprekinuta nit prolazi kroz Stari i Novi zavjet, i završava Petrovom izjavom da "su umrli [ usnuli] naši očevi" (2 Pt 3,4). Komentirajući ove tekstove Basil Atkinson prikladno primjećuje: "Tako za kraljeve i druge koji su umrli kažu da su počinuli sa svojim ocima. Da su njihovi duhovi bili živi u nekom drugom svijetu, bi li bilo ispravno reći da stvarna osoba uopće nije spavala?"[55]

Druga hebrejska riječ za "san" je yashen. Ona se javlja kao glagol "spavati" ili "zaspati" (Jer 51,39.57; Ps 13,4) i kao imenica, "san". Ovaj oblik nalazimo u vrlo dobro poznatom tekstu u Danielu 12,2: "Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu; jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost." Zamijetimo da prema ovom tekstu oboje, pobožni i bezbožni spavaju u prahu zemljinu i oboje će na kraju uskrsnuti.

Treća hebrejska riječ kojom je smrt prikazana kao san je shenah. Job postavlja ovo retoričko pitanje: "A kad čovjek umre, ostaje pokošen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?" (Job 14,10) I na to odgovara: "Može sva voda iz mora ispariti i presahnut rijeke, isušit posvema, al čovjek kad legne, ne ustaje više, dok nebesa bude, neće se podići, od sna [shenah] se svojega probuditi neće." (Job 14,11.12; usp. Ps 76,6; 90,5) Ovo je zoran prikaz smrti. Kad čovjek izdahne, "gdje li je?", odnosno "gdje je tada" (ŠA). Nema ga. Više ne postoji. Postaje sličan jezeru ili rijeci koji su presušili. On spava u grobu i "neće se podići" do kraja svijeta.

Pitamo se bi li Job dao tako negativan opis smrti da je vjerovao kako će njegova duša nadživjeti smrt? Ako smrt Jobovu dušu odvodi neposredno pred Boga na nebu, zašto govori o čekanju "dok nebesa bude" i "dok… mi smjenu dadeš" (Job 14,11.14)? Očito je Job kao i svaki drugi starozavjetni vjernik bio svjestan da poslije smrti nema svjesnog postojanja.

Smrt kao san u Novom zavjetu. U Novom zavjetu je smrt opisana kao san češće nego u Starome. Razlog tome može biti da nada u uskrsnuće, pojašnjena i ojačana Kristovim uskrsnućem, daje novo značenje smrtnome snu iz kojeg će se vjernici probuditi prigodom Kristova dolaska. Kao što je Krist spavao u grobu prije svog uskrsnuća, tako i vjerni spavaju u grobu dok čekaju svoje uskrsnuće.

U Novom zavjetu su upotrijebljene dvije grčke riječi za "san". Prva je koimao, a uzeta je četrnaest puta za smrtni san. Izvedenica ove grčke riječi je koimeeteerion iz koje potječe engleska riječ cementery, groblje. Slučajno je korijen ove riječi i korijen riječi "dom", oikos. Tako su dom i groblje povezani kao mjesto za spavanje. Druga grčka riječ je katheudein kojom se uglavnom opisuje običan san. U Novom zavjetu je uzeta pet puta za smrtni san (Mt 9,24; Mk 5,39; Lk 8,52; Ef 5,14; 1 Sol 4,14).

U vrijeme Kristova raspeća "uskrsnuše mnoga tjelesa pravednika što bijahu umrli [kekoimemenon]" (Mt 27,52). Izvorni tekst glasi: "Uskrsnula su mnoga tjelesa usnulih svetaca." Jasno je da su uskrsnule osobe, a ne samo njihova tijela. Nigdje se ne spominje da su se njihove duše sjedinile s tjelesima, očito zato što je takva ideja potpuno strana Bibliji.

Govoreći slikovito o Lazarovoj smrti, Isus je rekao: "Naš prijatelj Lazar spava [ kekoimetai] , ali ja idem da ga probudim." (Iv 11,11) Kad je razumio da su ga pogrešno razumjeli, Isus im "reče otvoreno: 'Lazar je umro'" (r. 14). Zatim se požurio da ohrabri Martu: "Uskrsnut će brat tvoj." (r. 23)

Ovaj je događaj prije svega značajan zato što Isus jasno opisuje smrt kao "san" od kojeg će se mrtvi probuditi na zvuk Njegova glasa. Lazarovo stanje u smrti bilo je sličnu snu od kojega se čovjek budi. Krist je rekao: "Ja idem da ga probudim." (r. 11) Gospodin je izvršio svoje obećanje time što je otišao na grob da probudi Lazara pozivom: "Lazare, iziđi!" (rr. 43.44)

Buđenje Lazara iz smrtnog sna na zvuk Kristova glasa paralelno je buđenju svetih koji spavaju u dan Njegova slavnog dolaska. I oni će čuti Kristov glas i ponovo ustati na život. "Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih." (Iv 5,28; usp. r. 25) "Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići… i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu." (1 Sol 4,16) Postoji sklad i simetrija u izrazima "spavati" i "probuditi" kako ih Biblija rabi za ulazak i izlazak iz stanja mrtvih. Oba izraza potkrepljuju ideju da je smrt nesvjesno stanje slično spavanju, iz kojeg će se vjernici probuditi u dan Kristova dolaska.

Lazar nije znao za zagrobni život. I Lazarov je doživljaj značajan jer je u grobu proveo četiri dana. To nije bio doživljaj bliske smrti, nego stvarna smrt. Da duša prigodom smrti napušta tijelo i odlazi na nebo, kako se vjerovalo, onda bi Lazar mogao govoriti o neobičnom iskustvu koje je doživio provodeći četiri dana u raju. Vjerske vođe i narod poduzeli bi sve kako bi iz Lazara izvukli što više informacija o nevidljivom svijetu. Kako to opisuje Robertson Nichol: "Da je [Lazar] išta saznao o svijetu duhova, moralo je procuriti."[56] Takva bi informacija predstavljala važan odgovor na pitanje života poslije smrti, o kojem se tako žučno debatiralo među saducejima i farizejima (Mt 22,23.28; Mk 12,18.23; Lk 20,27.33).

Ali Lazar nije imao što reći o životu poslije smrti, jer je tijekom ta četiri dana koja je proveo u grobu spavao nesvijesnim smrtnim snom. Ono što se može reći za Lazara, može se reći i za šest drugih osoba koje su uskrsnule od  mrtvih: udovičin sin (1 Kr 17,17-24; Šunamkin sin (2 Kr 4,18-37), sin udovice iz Naina (Lk 7,17-24; Jairova kćerka (Lk 8,41.42.49-56), Tabita (Dj 9,36-41) i Eutih (Dj 10,9-12). Svaka od njih ustala je iz smrti kao da je čvrsto spavala, s istim osjećajem i osobnošću, ali bez izvješća o zagrobnom životu.

Ne postoje indikacije da bi Lazarova duša ili duša bilo koje od šest uskrslih osoba otišla na nebo. Nijedna od njih nije imala što pričati o "nebeskom doživljaju". Razlog tome je što nijedna nije uzašla na nebo. Ovo potvrđuje i Petrovo spominjanje Davida u govoru održanom na Pedesetnicu: "Braćo, nek mi je slobodno da vam otvoreno rečem za patrijarha Davida: umro je i pokopan je i grob mu se nalazi među nama do današnjeg dana." (Dj 2,29) Neki su mogli reći da je u grobu bilo Davidovo tijelo, a ne duša koja je otišla na nebo. No takvo tumačenje opovrgavaju Petrove izričite riječi: "David nije uzišao na nebo." (r. 34) Prijevod Duda-Fućak glasi: "David nije bio uznesen na nebesa." Prema Bibliji ono što spava u grobu nije samo tijelo, već čitava osoba koja čeka buđenje uskrsnuća.

Pavao i sveti koji spavaju. U dva velika poglavlja o uskrsnuću u Prvoj poslanici Solunjanima 4 i Prvoj Korinćanima 15 Pavao ponovo govori o "usnulima" u Kristu (1 Sol 4,13.14-15; 1 Kor 15,6.18.20 – sve DF). Pogled na neke od Pavlovih izjava pokazuju na što je Pavao mislio kad je smrt nazvao snom.

U pismu Solunjanima, koji su tugovali za voljenima  usnulima prije Kristovog dolaska, Pavao tvrdi da će Bog, upravo onako kako je uskrisio Isusa od mrtvih, "one koji usnuše u Kristu, privesti zajedno s njime (1 Sol 4,14). Neki tvrde da Pavao ovdje govori o bestjelesnim dušama, koje su navodno prilikom smrt uzišle na nebo i koje će se vratiti kad Krist prigodom svog povratka siđe na Zemlju.

Ovakvo tumačenje zanemaruje tri glavne činjenice. Prvo, naše je proučavanje pokazalo da Biblija nigdje ne uči kako duša smrću uzlazi na nebo. Drugo, u odnosu na sam kontekst Pavao ne govori o besmrtnim dušama već o "onima koji su usnuli" (1 Sol 4,13; usp. r. 13 – sve DF) i o "mrtvi[ma] u Kristu" (r.16 – DF). "I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu" iz svojih grobova (r. 16 – DF), a neće sići s neba. Nigdje nema nagovještaja da bi tijela ustala iz grobova, a duše sišle s neba da se sjedine s tijelom. Takva dualistička ideja strana je Bibliji. Leon Morrisov komentar da "Pavao kaže dovesti, a ne uskrsnuti"[57] nije točan, jer Pavao kaže i jedno i drugo: Krist će uskrisiti mrtve i privesti ih sa sobom. Tako kontekst pokazuje da će Krist dovesti (privesti) sebi mrtve koji prvi uskrsnu, odnosno prije preobraženja živih vjernika.

Treće, da je Pavao stvarno vjerovao kako "mrtvi u Kristu" u biti nisu mrtvi u grobu već živi na nebu kao bestjelesne duše, on bi iskoristio ovo blaženo stanje da objasni Solunjanima kako je njihovo tugovanje besmisleno. Zašto plakati za voljenima ako oni već uživaju nebesko blaženstvo? Razlog što se Pavao nije poslužio takvim ohrabrenjem je očito u tome što je znao da usnuli sveti nisu na nebu već u svojim grobovima.

Ovaj zaključak potkrepljuje Pavlove riječi upućene njegovim čitateljima da živi kršćani neće susresti Krista pri Njegovom dolasku prije onih koji su zaspali. "Mi živi, preostali za dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli." (1 Sol 4,15 – DF) Razlog tome je što će najprije "uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak" (rr. 16.17).

Činjenica da će se živi sveti sastati s Kristom u isto vrijeme kada i usnuli sveti, pokazuje da se ovi drugi još nisu sjedinili s Kristom na nebu. Da duše usnulih svetih već uživaju u zajednici s Kristom na nebu i da prigodom Njegova drugog dolaska s Njim silaze na zemlju, bilo bi očito da imaju prednost nad živim svetima. No činjenica je da i zaspali i živi vjernici čekaju na dugo željeno sjedinjenje sa Spasiteljem, sjedinjenje koje će obje skupine u dan Kristova dolaska doživjeti istovremeno.

Pavlova rasprava o usnulim svetima u 1. Korinćanima 15 potvrđuje ono što smo već ustanovili iz 1. Solunjanima 4. Nakon potvrde temeljne važnosti Kristova uskrsnuća za kršćansku vjeru i nadu, Pavao objašnjava: "Ako Krist nije uskrsnuo… onda i oni koji usnuše u Kristu, propadoše." (1 Kor 15,17.18 – DF) Pavao nikako nije mogao reći da bi usnuli sveti propali bez jamstva Kristovog uskrsnuća, da je vjerovao kako su im duše besmrtne i kako već uživaju u rajskom blaženstvu. Da je Pavao to vjerovao, vjerojatno bi rekao da bi bez Kristova uskrsnuća duše usnulih svetih ostale za svu vječnost u bestjelesnom stanju. No Pavao ne nagovještava tako što, jer vjeruje da bi cijela osoba, tijelo i duša, "propala" bez jamstva Kristovog uskrsnuća.

Znakovito je što u cijelom poglavlju koje je posvećeno važnosti i značenju uskrsnuća Pavao nikad ne nagovještava navodno sjedinjenje tijela i duše prigodom uskrsnuća. Da je Pavao vjerovao u tako što, teško da bi mogao izbjeći a ne aludirati na ponovno spajanje dijela i duše, posebno u raspravi o preobraženju vjernika iz smrtnoga u besmrtno stanje pri Kristovom dolasku. No jedina "tajna" koju Pavao otkriva jeste da "svi nećemo umrijeti, ali ćemo se svi preobraziti" (1 Kor 15,51). Ova promjena iz raspadljive u neraspadljivu narav zbiva se za sve, žive i mrtve, u isto vrijeme, naime, na "glas posljednje trube" (r. 52). Ona nema nikakve veze s bestjelesnim dušama kojima se tada vraća njihovo uskrsnulo tijelo. Naprotiv, riječ je o promjeni smrtnog u besmrtni život oboje, živih i umrlih u Kristu, kad se "ovo smrtno tijela obuče u besmrtnost" (r. 54).

Značenje metafore "sna". Uporaba metafore "sna" da bi se njome opisalo stanje umrlih u Kristu postavlja pitanje u kakvoj je ona vezi s naravi smrti. Posebno, zašto je ona uzeta i što nam ona može pokazati kad je riječ o naravi smrti? Postoje tri glavna razloga za upotrebu metafore "sna" u Bibliji. Prvo, "san" umrlih i "san" živih su slični. Jedan i drugi su obilježeni stanjem nesvjesnosti i neaktivnosti koje se prekida buđenjem. Zbog toga metafora "sna" prikladno prikazuje nesvjesno stanje umrlih i njihovo buđenje na dan Kristova povratka.

Drugi razlog za uporabu metafore "sna" pruža činjenica da je ona rječita slika koja pri predstavljanju smrti nadahnjuje nadom. Kao što noću odlazimo na spavanje u nadi da ćmoe se ujutro probuditi, tako vjernik odlazi na počinak u Gospodinu, siguran da će ga Krist probuditi u jutro uskrsnuća. Albert Barnes prikladno primjećuje: "U Svetom pismu je san upotrijebljen da pokaže kako smrt neće biti konačna: da će doći buđenje iz tog sna, odnosno uskrsnuće. To je lijep i nježan izraz koji smrti uzima sve zastrašujuće a um ispunjava mislima o mirnom odmoru nakon života punog truda, uz ukazivanje na buduće uskrsnuće u većoj živosti i obnovljenoj snazi."[58]

 Kad čujemo ili kažemo da je netko umro, automatski pomislimo kako više nema nade da ga vratimo u život. Ali kad kažemo da je netko zaspao u Gospodinu, time izražavamo nadu da će se vratiti u život u dan uskrsnuća. Bruce Reichenbach primjećuje da je metafora "sna" ne samo zgodan način da govorimo o smrti, nego što je važnije, "ona snažno nagovještava da smrt nije kraj čovjekovu postojanju. Upravo kao što se osoba koja spava može probuditi, tako i mrtav čovjek koji 'spava', ima nadu da će biti nanovo stvoren i ponovno oživjeti. Ovo je možda značenje teško objašnjivog izvještaja u Mateju 9,24 i dalje, gdje Isus kaže da djevojka nije umrla, već samo spava. Ljudi koji su je smatrali mrtvom nisu više imali nade. No kako je Isus smatrao da ona spava, On je vidio nadu, jer može biti uskrsnuta i vraćena u život. U njoj je vidio potencijal koji drugi, nesvjesni Božje moći, nisu mogli vidjeti. Prema tome, metafora 'sna' ne opisuje ontološko stanje mrtvih, već prije govori o mogućnosti za pokojnike: premda više ne postoje, oni Božjom silom mogu uskrsnuti da ponovno žive."[59]

Smrt kao san bez svijesti. Treći razlog za upotrebu metafore "sna" pruža činjenica da u snu nema svijesti o proticanju vremena. Stoga ona predstavlja prikladan prikaz nesvjesnog stanja pokojnika između smrti i uskrsnuća. Oni nisu svjesni proticanja vremena. U svojim ranim spisima Luther je ovu misao vrlo zorno prikazao: "Upravo kao što netko zaspe pa ne očekujući dočeka jutro kad se probudi, nesvjestan onoga što se s njim događalo, tako ćemo iznenada ustati u posljednji dan ne znajući kako smo umrli i što se poslije toga dogodilo."[60] Osim toga, Luther je zapisao: "Spavat ćemo dok On ne dođe i pokuca na mali grob te kaže: Doktore Martine, ustani! A onda ću u istom trenu ustati i zauvijek biti sretan s Njim."[61]

Istine radi moramo reći da je Luther kasnije uglavnom odbacio ideju nesvjesnog sna umrlih, vjerojatno zbog snažnog Calvinovog napada na ovo učenje. U svom Komentaru Postanka, koji je napisao 1537., Luther primjećuje: "Pokojnikova duša ne spava na ovaj način [ redovnim snom] ; ona je, bolje rečeno, budna i ima viđenje i vodi razgovore s Božjim anđelima."[62] Promjena Lutherovog stajališta od nesvijesnog u svjesno stanje umrlih samo služi kao primjer da čak ni utjecajni reformatori nisu bili oslobođeni teološkog pritiska svog vremena.

Kao Luther, većina kršćana danas vjeruje kako je metafora "sna" u Bibliji uzeta da uči da "postoji uskrsnuće, buđenje",[63] a ne nesvjesno stanje umrlih. Neki znanstvenici tvrde da ova metafora nije uspoređena sa snom "zato što je čovjek bez svijesti, već zato što se umrli ne vraćaju na ovu zemlju niti su svjesni što se događa tamo gdje su ranije živjeli". [64] Drugim riječima umrli nisu svjesni za ono što se događa na zemlji, ali su vrlo svjesni svog života na nebu ili u paklu.

Ovaj zaključak se ne zasniva na Svetom pismu, već na uporabi metafore "sna" u literaturi između dva zavjeta. Na primjer, Prva knjiga Enohova, koja potječe negdje oko 200. pr. Kr., govori o pravednima koji "dugo spavaju" (100,5), ali su njihove duše svjesne i aktivne na nebu (102,4.5; usp. 2. Baruhova 36,11; 2. Ezdrina 7,32). Nakon ispitivanje ove literature John Cooper zaključuje: "Metafore sna i počivanja upotrijebljene su za razdoblje između smrti i uskrsnuća za osobe koje su svjesne i aktivne, ali ne na zemaljski, tjelesni način."[65]

Biblijsko značenje metafore "sna" ne može se odrediti na osnovi uporabe u literaturi između dva zavjeta jer su, kako smo vidjeli, tijekom tog razdoblja helenistički Židovi pokušali uskladiti učenja Starog zavjeta s grčkom dualističkom filozofijom svog vremena. To je dovelo do usvajanje vjerovanja kao što su besmrtnost duše, nagrada ili kazna neposredno poslije smrti i molitva za mrtve. Takva su vjerovanja strana Bibliji.

Naše proučavanje metafore "sna" u Starom i Novom zavjetu pokazalo je da ona jednostavno označava stanje nesvjesnosti koje će trajati do buđenja prigodom uskrsnuća. Vrijedi zapaziti da u 1. Korinćanima 15 Pavao šesnaest puta rabi glagol egeiro, koji doslovce znači "probuditi se" od sna.[66] Prikazana suprotnost između spavanja i buđenja je dojmljiva. Biblija često rabi izraz "san" jer predstavlja važnu istinu, naime da su umrli koji spavaju u Kristu nesvijesni protjecanja vremena do svog uskrsnuća. Vjernik koji umire u Kristu spava i počiva bez svijesti, dok se ne bude probudio kad ga Krist prigodom svog povratka pozove u život.

Značenje i temelj besmrtnosti. Besmrtnost u Bibliji nije urođeno ljudsko svojstvo već božanska značajka. Već smo ranije primijetili da izraz "besmrtnost" potječe od grčke riječi athanasia, koja znači "bez smrti", i stoga označava beskrajno postojanje. Ovaj se izraz javlja samo dvaput; prvi put u vezi s Bogom "koji je jedini besmrtan" (1 Tim 6,16), a drugi put u vezi s ljudskom smrtnosti koja se u vrijeme uskrsnuća treba obuči u besmrtnost (1 Kor 15,53). Ovaj drugi tekst niječe ideju o prirodnoj besmrtnosti duše jer kaže da je besmrtnost nešto što će uskrsnuli sveti "obuči". Dakle nije nešto što oni već posjeduju.

"Temelj za besmrtnost", kako to kaže Vern Hannah, "je soteriološki a ne antropološki."[67] A to znači da je besmrtnost božanski dar spašenima, a ne prirodna čovjekova svojina. Kako je rekao P. T. Forsyth: "Sigurnost vjerovanja u besmrtnost ne počiva na onome što tvrdi filozofija, već na onome što uči religija. Ona se ne temelji na naravi psihičkog organizma, već na njezinom odnosu prema Drugome."[68] Ovaj Drugi je Isus Krist jer On "uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosnom vijesti" (1 Tim 1,10).

Biblija nigdje ne pokazuje da bi besmrtnost bila prirodna osobina ili pravo ljudskih bića. Prisutnost "stabla života" u Edenskom vrtu pokazuje da je besmrtnost bila uvjetovana uzimanjem ploda s njega. Sveto pismo uči da se "besmrtnost treba tražiti (Rim 2,7) i obuči (1 Kor 15,53). Ona je, kao i 'vječni život', dar od Boga (Rim 6,23), treba je baštiniti (Mt 19,29) spoznavanjem Boga (Iv 17,3) preko Krista (Iv 14,19; 17,2; Rim 6,23). Pavlovo razumijevanje besmrtnosti vezano je isključivo uz Isusovo uskrsnuće (1 Kor 15) kao temelja i jamstva vjernikove nade."[69] Oni koji tvrde da u Bibliji nalaze filozofsku ideju besmrtnosti, zanemaruju Božje otkrivenje i u biblijsku vjeru umeću grčke ideje dualizma.

Zaključak. Tradicionalno i popularno vjerovanje da smrt nije prestanak života cijele osobe već razdvajanje besmrtne duše od smrtnog tijela, ima svoje korijene u Sotoninoj laži: "Ne, nećete umrijeti!" (Post 3,4) Ova je laž u različitim oblicima opstala tijekom povijesti čovječanstva do naših dana. Danas se vjerovanje u preživljavanje duše bilo u raju ili paklu ne promiče praznovjernim i zastrašujućim srednjovjekovnim književnim i umjetničkim djelima, već uglačanom slikom medija, psihika, sofisticiranim "znanstvenim" istraživanjima doživljaja bliske smrti i popularnim kanaliziranjem new agea s duhovima iz prošlosti. Sotonine metode su se promijenile, ali je njegov cilj isti: navesti ljude da vjeruju laž da, bez obzira što učinili, neće umrijeti već će, zahvaljujući vječnom životu, postati kao bogovi.

Tradicionalni pogled na smrt ograničava je na tijelo, budući da duša nastavlja postojati. Vern Hannah s pravo kaže da je "takva radikalna redefinicija smrti u biti nijekanje smrti – definicija, besumnje, koja 'lukavoj zmiji' iz Postanka 3 i te kako odgovara".[70] Biblija pristupa smrti mnogo ozbiljnije. Smrt je posljednji neprijatelj (1 Kor 15,26), a ne osloboditelj besmrtne duše. Kako to kaže Oscar Cullmann: "Smrt je uništenje cijelog života stvorenog po Bogu. Stoga kod uskrsnuća treba biti pobijeđena smrt, a ne tijelo."[71]

Helmut Thielicke odlično zapaža da je ideja besmrtnosti duše oblik eskapizma koji dopušta "stvarnoj" osobi da izbjegne smrt. Ona je pokušaj razoružavanja smrti. U nastavku objašnjava da se "na idealistički način možemo držati nekog 'nepovredivog područja ega', ali smrt nije 'prelaženje' već 'silaženje' i ne daje mjesta romantici ili idealizmu. Idejom besmrtnosti ne možemo obezvrijediti niti sakriti stvarnost groba. Kršćansko stajalište je uskrsnuće, a ne besmrtnost duše."[72]

Naša jedina zaštita od popularnog pogrešnog shvaćanja smrti je jasno razumijevanje onoga što Biblija uči o naravi smrti. Našli smo da Stari i Novi zavjet jasno uče kako je smrt prestanak života cijele osobe. U smrti nema sjećanja ni svijesti (Ps 8,5; 146,4; 30,10; 115,17; Prop 9,5). Nema neovisnog postojanja duha ili duše od tijela. Smrt je gubitak cijelog bića a ne samo gubitak zdravlja. Cijela osoba počiva u grobu u stanju nesvjesnosti, koje Biblija naziva "snom". "Buđenje" će doći kad prigodom svog dolaska Krist pozove u život svete koji spavaju.

Metafora "sna" često je uzeta u Bibliji da označi stanje umrlih jer prikladno prikazuje njihovo nesvjesno stanje i buđenje u dan Kristova dolaska. Ona kazuje da u vremenu koje protječe između smrti i uskrsnuća umrli nisu svjesni. Metafora "sna" je stvarno prelijepi i nježni izraz koji kazuje da smrt nije kraj čovjekove sudbine jer postoji buđenje iz smrtnog sna u jutro uskrsnuća.

Glavno protivljenje našem zaključku da je smrt u Bibliji gašenje života za cijelu osobu potječe od neopravdanog tumačenja pet novozavjetnih tekstova (Lk 16,19-31; 23,42.43; Fil 1,23; 2 Kor 5,1-10; Otk 6,9-11) te dvije riječi, šeol i hades, koje u Bibliji opisuju prebivalište mrtvih. Mnogi kršćani u ovim tekstovima i riječima nalaze biblijsku podršku svom vjerovanju u svjesno postojanje duše poslije smrti. U petom poglavlju nastavit ćemo ispitivanjem ovih tekstova i riječi koje govore o stanju umrlih u razdoblju između smrti i uskrsnuća.