U trećem poglavlju Danijelove knjige susrećemo se s novim kipom. Međutim, ovog puta kip ne dolazi od Boga kao onaj iz sna, nego je rezultat Nabuhodonozorovih želja i zamisli (3, 1). Iako je razumio, po kipu koji mu je Bog pokazao u snu, da će njegovo carstvo bili privremeno (samo je glava bila zlatna), Nabuhodonozor je odlučio da se usprotivi od Boga datom snu. Odlučio je da sam kroji povijest svijeta i da njegovo carstvo bude vječno. Car naređuje da se izgradi vrlo sličan kip onome koji mu je Bog pokazao u snu, ali s jednom bitnom razlikom. San od Boga, u slici kipa čija je samo glava bila zlatna, pokazivao mu je da je njegovo carstvo privremeno. Kip koji on sada pravi je ogroman, i to cijeli zlatan, čime je Nabuhodonozor želio reći da njegovo carstvo neće biti vremenski ograničeno. On želi carstvo koje će doseći do samih stopala - a to znači da će trajati vječno. Po čemu znamo da on želi da njegovo carstvo bude vječno?

2, 44 - "U vrijeme tih careva Bog će podignuti zpostaviti carstvo koje se dovijeka neće rasuti (trajaće vječno)." Riječ "postaviti"na aramejskom originalu haqim (koja se u 2, 44 koristi u kontekstu Božjeg vječnog carstva), postaje ključna riječ u trećem poglavlju, koja se ponavlja kao refren:

• "I posla car da se saberu knezovi... da dođu da se osveti lik što ga postavi car Nabuhodonozor." (3, 2)

• "...I pokloniše se zlatnom liku šio ga postavi car Nabuhodonozor," (3, 7)

• " Imaju ljudi Jevreji ...ne haju za te, i ne poštuju bogova tvojih, i ne klanjaju se zlatnom liku koji si postavio. " (3, 12)

• "Nabuhodonozorprogovori i reče: "Je li istina ... da se ne klanjate zlatnom liku kojiposlavih?" (3, 14)

• "... bogovima tvojim nećemo služiti niti ćemo se pokloniti zlatnom liku, koji si postavio. " (3, 18)[1]

Izraz postaviti koji se pojavljuje u drugom poglavlju u vezi s Bogom "koji će postaviti vječno carstvo", ima eho u trećem poglavlju (osam puta se ponavlja), u caru koji takode želi postaviti svoje carstvo koje će trajati vječno.

Nabuhodonozor odlučuje da se suprotstavi Bogu i Njegovoj suverenosti, i sebi pripisuje atribute božanstva. U trećem poglavlju nalazimo opis borbe između dobra i zla, oličenoj u osobi koja pripisuje sebi prerogative koji pripadaju samo Bogu. To je pobuna protiv Boga. U njoj je prikazan odjek borbe između Babilona i Jeruzalema.

Babilonski kompleks

Zlatan lik velikih proporcija podignut je na širokom polju (jevrejski biqah), po imenu Dura (3, 1). Prije Nabuhodonozorovog, Babilona, drevna babilonska kula takođe se počela graditi na jednom širokom polju (biqah, 1. Moj. 11, 2).[2]

Ne samo što se kula babilonska i zlatan lik grade na širokom polju već je najvjerovatnije da su bili građeni na istom geografskom području koje se prvobitno zvalo Ravnica Senarska, a u vrijeme Nabuhodonozora zvalo se Dura.

Arheološke iskopine su potvrdile postojanje mjesta koje na arapskom i danas nosi isto ime (Tolul Dura). Nalazi se pet kilometara južno od Babilona, blizu rijeke Dure koja se nedaleko uliva u rijeku Eufrat. Iskopine su otkrile platformu visine oko jedan metar, površine oko 13 kvadratnih metara. Na jednoj ovakvoj platformi mogao se izgraditi takav lik. Prema tome, na istom geografskom području građena je kula babilonska i podignut zlatan lik.[3]

Babilonska kula i zlatan lik - simboli pobune protiv Boga

3, 2 - Ceremonija na koju Nabuhodonozor poziva predstavnike vazalnih naroda je religiozna ceremonija. On ih poziva na posvećenje velikog zlatnog lika, "da dođu da se osveti lik što ga postavi Nabuhodonozor". Izraz "da se osveti" koji se ovdje koristi na jevrejskom jeziku glasi hanukah.

Biblija koristi ovaj izraz kad se posvećuje oltar i hram (4.Moj.7, 10; 2. Dn. 7, 9). Nabuhodonozorove namjere su vrlo jasne. On očekuje da se njegov zlatni lik obožava.

Nabuhodonozor naređuje da se predstavnici svih vazalnih država poklone pred zlatnim kipom. Nabuhodonozor koji je pao i poklonio se pred Danijelom i Bogom nebeskim, sada naređuje da se ista gesta bogoštovanja ukaže njegovom zlatnom liku: da svi padnu i poklone se. Car je poželio zamijenili Boga i sebi pripisuje božanske karakteristike.

Svet i univerzalan akt, netolerancija i jednolikost

A u vrijeme starog Babilona sav svijet se sakupio u polju, udružen u zajedničkom svetom aktu koji je značio pobunu protiv Boga (1. Moj, 11,1-4).

"... upravitelje, vojvode, starješine, rizničare, sudije, nastojnike i sve vlastele zemaljske" na istom geografskom području i poziva ih da se ujedine u aktu posvećenja, to jest obožavanja.

B' I drevni Babilon je težio da nametne zajednicu jednolikosti pozivajući na slogu u izgradnji kule: "Hajde da sazidamo grad i kulu... da stečemo sebi ime..." (1. Moj. 11,4) Jednolikost metala (cijeli kip od zlata) i mjere ovog kipa takođe izražavaju težnju modernog Babilona za jednolikošću. Kao reakcija na kip koji mu je Bog pokazao u snu, sastavljen od više različitih metala, koji predstavljaju više carstava, Nabuhodonozor gradi kip od jednog metala, koji predstavlja jedno carstvo - zlatno carstvo. On ne samo što odbacuje ideju o nastanku nekog drugog carstva nego odbacuje i koncept različitosti. Sve mora biti isto -jednolično! To se ogleda u jednakosti mjera kipa:

Broj šezdeset ili broj šest moramo razumjeti u njegovom kulturnom kontekstu. Sumersko-akadski numerološki sistem je sekstinski - sve se vrti oko broja šest. On se razlikuje od egipatskog koji smo mi prihvatili. Međutim, i babilonski sistem se održao: i danas se koristi na području vremena i prostora (60 minuta, 60 sekundi, 360 stepeni).

U Babilonu je simbol broja 6 predstavljao ideju jedinstva. Time što gradi lik od jednakog metala čija visina takođe naglašava ideju jedinstva, Nabuhodonozor želi nametnuti svoju volju za jednoobraznošću.'[4]

Hitler je takođe tražio takvu vrstu jedinstva: marširanje strojevim korakom, isti pozdrav: heil Hitler i istu gestakulaciju. Hitlerov znanstvenik Mengele je vršio znanstvene opite u potrazi za jednoličnom rasom. I Staljin je tražio takvu vrstu jedinstva.

Kad je takva jednolikost ideal, tada svako javno izražavanje ideje o različitosti izaziva sumnju. Teško svakom ko štrči!

3,6- Prilikom ceremonije obožavanja zlatnog lika car prijeti svakome ko misli i ponaša se drugačije. "A ko ne bi pao i poklonio se, onaj čas biće bačen u peć ognjenu i užarenu. " Religija koja se ovdje opisuje je nametnuta. Ona nije rezultat sopstvenog izbora kome je prethodilo razmišljanje i lično uvjerenje. U takvoj religiji noge se savijaju u znak klanjanja, ali je srce daleko. To je religija birokrata, ovaca i automata. To su stvarno protutipovi koje susrećemo u Duri.

Prvi na listi pozvanih da dođu i poklone se carevom liku su birokrate. Primijetimo da lista ide od najviše dužnosti u carstvu do najniže. Njihovo klanjanje je formalnost. Oni su tu da bi očuvali svoju poziciju i održali se na svojoj društvenoj ljestvici. Nakon liste oficijalnih gostiju slijedi običan narod. Narod kome treba usmjerenje, kome je potreban početni signal za klanjanje. Eho jednolikosti izražen je u četiri stiha koja odzvanjaju u repeticiji.[5]

• "I posla car Nabuhodonozor da saberu knezove, upravitelje i vojvode, starješine, rizničare, sudije, nastojnike i sve vlastele zemaljske, da dođu da se osveti lik što ga postavi car Nabuhodonozor.

• Tada se skupiše knezovi, upravitelji i vojvode, starješine, rizničari, sudije, nastojnici, i svi vlastelji zemaljski, da se osveti lik što ga postavi car Nabuhodonozor. i stadoše pred likom što ga posta vi car Nabuhodonozor...

• Kad čujete rog, svirale, kitare, gusle, psa zlire, pjevanje i svkojake svirke, popadajte i poklonite se zlatnom liku, koji postavi car Nabuhodonozor...

• Zato svi narodi kako čuše rog, svirale, kitare, gusle, psaltire i svakojake svirke, popadaše svi narodi, plemena i jezici, i pokloniše se zlatnome liku koji postavi car Nabuhodonozor." (3,2.3.5.7)

Ovi dugački stihovi, namjerno dugački, označavaju automatizirano i jednolično obožavanje uz satiričnu tehniku repeticije.

Muzika i naglasak na estetiku, na trenutno i istovremeno

Muzika igra važnu ulogu u cijelom ambijentu! Zastupljena su tri duvačka instrumenta, a isto tako i tri žičana instrumenta. Dupli broj tri je simbol perfekcije. O svemu se vodi računa. Sve je izmjereno. Postoji zaokupiranost vanjskim izgledom. S druge strane, sve je tako sterilno i jednolično. Administracija Babilona je preokupirana strukturom i pravilima. Formalizam religije Babilona dominira nad duhovnom istinom. Primarna uloga muzike u ovakvom kontekstu je da proizvede iluziju religioznog doživljaja. Drevni narodi su znali kako da koriste muziku da bi pobudili mističan doživljaj. Muzika je odavno povezana s upotrebom droge i izazivanjem doživljaja ekstaze. Pri ovakvoj muzici sve se svodi na nivo emocija i nervnog sistema.[6]

U naše vrijeme mi smo takođe svjedoci uticaja muzike na mase. Pjevači i muzičari i danas imaju isto tako veliku moć nad masama vjernih obožavatelja. Više nije potrebna ni poruka pjesme da bi se slušaoci osvojili. Taj fenomen je izvršio invaziju i na religiozne zajednice. Obeshrabruje se korištenje uma i razmišljanje. Međutim, istinsko obožavanje Boga uključuje cijelu osobu, bez zapostavljanja bilo kojeg dijela ljudskog bića.

U ravnici Duri propovjednici Babilona ne troše vrijeme da bi predočili argumente za takvo bogoštovanje. Muzika je dovoljna da utiče na sve prisutne.

U tekstu se nekoliko puta stavlja naglasak na sadašnje i trenutno: "Čim čujete... padnite i poklonite se!" Današnja kasina, noćni klubovi i mjesta slična ovima koriste takođe mističnu moć muzike i prigušeno, neprirodno svijetlo predočavajući nerealnu stvarnost kao nešto bolje i potičući na ono što se dešava trenutno: "Sada jedi, sada pij, sad se kockaj, sad čini blud!" - Kao da za sve to nema onog sutra! - A to će sutra dovesti ošamućenu osobu u prirodnu realnost.

Užarena peć

Nedaleko od zlatnog kipa stajala je prijetnja užarene peći svima koji ne pristanu uz većinu.

Poznato je da je u Larsi, južno od Babilona, još od sedmog stoljeća prije naše ere, praktikovano spaljivanje u užarenoj peći. Ta -praksa se koristila još od vremena Hamurabija i Abrahama.[7]Arheološke iskopine su potvrdile postojanje takvih peći oko samog Babilona. Drevni Babilon je takode koristio slične peći za pečenje opeka pri građenju babilonske kule.

Prema Diodoriju, Kartaginjani su izgradili peć u podnožju brončanog kipa svog boga. Dio njihovog religioznog rituala bilo je bacanje živih beba u užarene peći.[8]

3, 6 - Nasilnička, netolerantna i bezosjećajna religija usmjerena je na sadašnjost: "A ko ne bi pao i poklonio se, onaj čas biće bačen u peć ognjenu i užarenu."

Optužbe Kaldeja

Kao i u prvom poglavlju, tri mlada Jevrejina se ne povode za masom, i njihovo ponašanje štrči tako da ih svi vide. Iz teksta se ne može zaključiti gdje su se oni nalazili dok su se drugi klanjali. Možda se nisu obazirali na edikt koji je obavezivao na dolazak u polje Duri, te su ostali u svojim domovima. Možda su i bili u polju, ali se nisu poklonili kad su svi pali na zemlju da se poklone. Bilo kako bilo, oni su bili meta promatrača zavidljivih Kaldeja.

Zapazimo da tekst kaže "Jevreje". Vrlo je moguće da je bilo više od trojice Jevreja koji se nisu htjeli pokloniti kipu. Međutim, Kaldeji, babilonske birokrate, koji su zauzimali važan položaj u Babilonu, usmjerili su svoju pažnju na trojicu mladića koji su takođe imali visok položaj u društvu. Kaldeji su gledali na nedavno uzdizanje jevrejskih mladića kao na opasnost koja prijeti njihovoj poziciji. Bio je to izrazili primjer zavisti pa i antisemitizma, koji na Jevreje gleda kao opasnost po naciju. Kaldeji su na ove mladiće gledali kao na rivale, i sada se našao idealan povod da ih se riješe.

Što se Danijela liče, on je imao funkciju satrapa, što je bio viši položaj od birokrata Kaldeja. Stoga je Danijel bio izvan njihovog domašaja. Vrlo je moguće da je on bio negdje na dužnosti van zemlje. Posljednje što je zapisano o njemu do tog trenutka jeste da je bio na službi u carskom dvoru (2, 49).

Pred carem

3, 14 - Car se uzdržava i ne naređuje brzo izvršenje kazne. On ih dobro poznaje. Već nekoliko godina oni su u službi caru.Zato im daje šansu. Nabuhodonozor pita da li su oni namjerno prezreli njegovu naredbu. Možda im naredba nije bila jasno prenijeta. Možda nisu shvatili ozbiljnost situacije. Zato car ponavlja naredbu riječ po riječ (3, 15). Tri mladića potvrđuju da su primili originalnu poruku i shvatili njenu ozbiljnost, ali odbijaju da joj se pokore.

Sukob dviju religija

Sukob koji nastaje govori nam o dva nepomirljiva religiozna mentaliteta. Religija Babilona nasilnički prisiljava na bogoštovanje. Ona stavlja naglasak na trenutno (sada), kao da ne postoji sutra! "Sada kad čujete rog, svirale... da se poklonite... ako li se ne poklonite, onaj čas bićete bačeni u peć ognjenu. "(3, 15) Za cara je bitno samo ono sada. Za religiju svijeta takođe je bitno samo sada!

S druge strane, religija Jeruzalema nema ničeg nasilničkog u sebi. Ne postoji ništa što bi bilo osvetničko. Nema prijetnje: "Gorjećeš u paklu..." - Religija Biblije to ne poznaje. Za razliku od babilonske religije, religija Jeruzalema je usmjerena ka budućnosti: "Evo, Bog naš, kojemu mi služimo, može nas izbaviti iz peći ognjene i užarene; iizbavićenas iz tvojih ruku. care. "(3, 17)

Tri mladića, na carevu prijetnju koja glasi: "... ako se ne poklonite... bićete bačeni u peć ognjenu...", odgovaraju: "A i da ne bi, znaj care... nećemo se pokloniti. " Ovo "A i da ne bi" govori o riziku vjere trojice mladića koja ide mnogo dalje preko granica sadašnjosti.

Postoji jasan kontrast između ove dvije religije. Carevo "ako se ne poklonite" govori o mehaničkoj religiji. S druge strane, odgovor trojice mladića "A i da ne bi" govori o dobrovoljnosti i slobodi njihove religije. Ako nas Bog i ne izbavi, mi se nećemo pokloniti.

U pravoj, istinskoj religiji postoji sloboda. Bog je slobodan i čovjek je slobodan. Takvo shvatanje religije strano je caru. On to ne može shvatiti. Ipak, on shvata da su tri mladića izvan dohvata njegove volje. On ih ne može prinuditi.

Tri mladića gledaju preko sadašnjosti s nadom u budućnost. Suočeni s gubitkom života, oni odgovaraju bezuvjetnom odanošću i službom svome Bogu.

Lažna religija je oblikovana po ljudskom liku. Prava religija je otkrivenje odozgo, otkrivenje živog Boga s kojim se može sklopiti lični odnos. Taj odnos podrazumijeva obostrano, ali isto tako i neograničeno povjerenje. Zato ako Bog i ne spasi ili ne blagoslovi, vjernik ostaje vjeran uprkos negativnom odgovoru.[9]

3, 19 - Car gubi kontrolu nad sobom, jer ne može podnijeti da su ovi mladići izvan njegove vlasti. Tekst kaže da mu se izgled promijenio. On reaguje srdnjom na miran i spokojan stav ovih mladića. Nabuhodonozor naređuje da se peć zagrije sedam puta jače nego obično, što doslovno znači do maksimuma. Sedam je broj punine. Na carevu komandu stražari bacaju ove mladiće u užarenu peć.

3,22 - Peć je bila toliko užarena da je koštala života stražare koji su ih bacili u vatru.

3, 25 - Tekst ovog stiha kaže, čim su mladići bili bačeni u peć, car je vidio četiri osobe kako hodaju po njoj.

Ko je ova misteriozna četvrta osoba? - Nabuhodonozor shvata da postoji veza između te četvrte osobe i čuda koje gleda svojim očima. Zapanjen, on gleda u tu osobu i ona mu izgleda kao "sin bogova". To je interesantan izraz. U semitskim jezicima izraz: "sin od nečega ili nekoga" znači da ima prirodu nečega ili nekoga. Tako na primjer izrazi:

Car zaključuje da četvrti koji hoda u peći s trojicom mladića ima božansku prirodu. Dok promatra četvrtu osobu, on shvata daje ona uzrok čuda koje gleda.

3, 26 - Nabuhodonozor poziva mladiće da iziđu iz peći. Ovim činom on priznaje svoj poraz. Ponižen, car shvata da se susreće s nadnaravnim, živim Bogom. On naziva Boga "Bogom Višnjim". To čudo nije bilo rezultat ljudske sile ili magije, nego Božje djelo. Bila je potrebna četvrta osoba da bi se čudo desilo. Neko izvana morao je učiniti to čudo.

Spasenje

a) Spasenje dolazi izvana

Prava religija kaže da spasenje uvijek dolazi izvana a ne iznutra. To je prva lekcija koju učimo iz ovog događaja u peći. Bez obzira koliko je neko pravedan i dobar, njegovo spasenje je Božje djelo. Spasenje je isključivo Božji čin -Boga koji se nije zaključao negdje gore na nebu, Boga koji ne mari, nego koji je zainteresovan za čovjeka i uključen u sve što se događa s njim.

b) Bog prave religije spušta se na čovjekov nivo

Druga lekcija koju učimo jest da On dolazi i spušta se na nivo čovjeka. Da bi spasio druge od vatre, sam Bog mora ući u vatru. Uskoro će isti Bog, koji želi da spasi čovjeka od grijeha, sam postati grijehom tako što će uzeti na sebe grijehe svijeta. On želi zajednicu s čovjekom i zato On hoda s čovjekom.

3, 27 - Tri mladića izlaze iz peći. Car i njegova vlastela žele da ih dotaknu, kako bi se uvjerili da su mladići zdravi, živi i nepovrijeđeni. Oni ih dotiču i zaključuju da na njima nema nikakve povrede!

c) Bog koji spašava

Bog Jevreja nije došao da ih samo utješi, ili da ih ohrabri, ili da im izrazi svoju sućut, nego da ih spasi od vatre. Bog Biblije je Bog koji prvenstveno spašava.

d) Bog koji uskrsava

Sva careva vlastela shvata da Bog Višnji ima vlast nad smrću. Babilonjani gledaju na ova tri mladića kao na uskrsle iz smrti.

e) Bog koji stvara

Ovim čudom to je i dokazao! "Ovako veli Gospod koji te je stvorio, Jakove ... kad pođeš preko vode, ja ću bili s tobom, ili preko rijeka, neće te potopiti; kad pođeš kroz oganj, nećeš izgorjeti i neće te plamen opaliti. " (Iz. 43, 2) Jedino Stvoritelj može spasiti od vatre. Tri mladića su zaprepaštena i uzbuđena. Oni ne progovaraju ni jednu jedinu riječ poslije svega što se dogodilo. Odgovor se krije u samom događaju. Sama činjenica da stoje tu živi potpuno je dovoljno svjedočanstvo njihove vjere u živog Boga. Riječi nisu potrebne. Tiho svjedočanstvo je silno svjedočanstvo. To se dešava onda kad djela govore više nego riječi. Tri mladića su mirna, a svi ostali govore u njihovo ime i umjesto njih!

Careva reakcija

3, 29 - Car koji je izdao naredbu da se svi klanjaju zlatnome liku sada izdaje naredbu da niko ne smije govoriti protiv Boga Jevreja.

Očigledno je da car ponovo izbjegava direktni kontakt s pravim Bogom. Iako se po drugi put suočio s Njim - sada to nije bilo u snu nego licem u lice, ipak on se ponaša kao da se ništa nije desilo.

3, 24 - Iako je vidio četiri osobe i bio uvjeren da četvrta mora biti sam Bog, on poziva samo trojicu da iziđu iz peći, a nije spreman da pozove i četvrtog. On ponovo zanemaruje Boga Višnjeg.

3, 28 - Car započinje svoj govor uobičajenom frazom: "Da je blagosloven Bog..." Međutim, on lično ostaje rezervisan održavajući udaljenost od Boga nebeskog. Ipak car otvoreno i objektivno priznaje sljedeće činjenice: Bog Sedraha, Misaha i Abdenaga izbavio je svoje sluge. Oni su se uzdali u Njega i nisu poslušali zapovijesti careve. Svoje živote su Njemu predali i nisu se klanjali ni jednom drugom bogu.

Nabuhodonozor se zadovoljava konstatacijom da postoji pravi Bog i zaključuje da laj Bog spašava. Ali što se njega lično liče, On postoji i djeluje samo u korist Jevreja. To nije njegov Bog, i on ga kao takvog ne prihvata. To je Bog Sedraha, Misaha i Abdenaga. To je Bog koji izbavlja svoje sluge. To je Bog kome oni vjeruju. To je njihov Bog.

Nabuhodonozor i dalje zadržava svoje uvjerenje da je religija Jevreja samo njihova vjera. On ne vjeruje u Njega kao univerzalnog Boga. Za njega ne postoji lična veza koju bi on želio uspostaviti s pravim Bogom.

Interesantno je da činjenice mogu biti toliko uvjerljive i našem umu i srcu, a da ipak ne prihvatimo istinu, nego se držimo hladne fraze - tebi tvoje a meni moje. Biti suočen s činjenicama koje nam jasno govore šta treba raditi, ali nam je lakše vratiti se na stare puteve - to odgovara našoj ljudskoj prirodi. Lakše je nastavili griješiti negoli živjeti po istini koja nam je otkrivena.

Car međutim sada čini nešto neobično! On prijeti smrću svakome ko bi omalovažavao vjeru Jevreja. Situacija se potpuno promijenila. Od sada ''ljudi svake nacije i jezika" moraju imati poštovanje prema jevrejskoj religiji. Nabuhodonozor ide iz krajnosti u krajnost. Do malo prije bio je krut kad je prisiljavao na bogoštovanje zlatnog lika, a sad upada u drugu krajnost, i pritom je i dalje krut! Car pokazuje da ne zna šta je tolerancija!

Uspjeh tri mladića

Na kraju zaključujemo da Nabuhodonozor ne prihvata pravog Boga. Umjesto toga on legalizira i pohvaljuje jevrejsku religiju i unapređuje tri mladića. Mladići se vraćaju da rade isti posao među onima koji su im zavidjeli. Međutim, oni su sada priznati od cara. Do sada je samo Danijel bio priznat od cara, a sada su to četvorica...

Tri mladića nisu tražili poziciju. Oni su se odrekli i života za Boga u koga su vjerovali i koga su obožavali. Carstvo Božje pripada onima čiji cilj nije zadovoljavanje sebičnih interesa. Ono nije plata za pravedne niti se može zaslužiti dobrim djelima.

Uspjeh ovih mladića nas uči da se milost Božja nikad s pravom ne može očekivati, ali se daje onima koji na izgled gube sve i ne očekuju ništa za uzvrat.

Literarna struktura Danijela 3

[1] Jacques Doukhan, The Secret of Daniel (Hagerstown: 2000), p. 44.

[2] Andre Parrot, The Tower of Babel (New York: 1955), p. 15.

[3] Vidi The Secret of Daniel, p. 45.

[4] Ibid., p. 46.

[5] Ibid., p. 47.

[6] Ibid., p. 48.

[7] Moses Alshekh, The Rose of Sharon (Venice: 1952)

[8] Vidi The Secret of Daniel, str. 49.

[9] Ibid., p. 52.

[10] Ibid., p. 53.

[11] Ibid., p. 58.

< 2. Poglavlje Sadržaj 4. Poglavlje >