2. Poglavlje

KRIST I DAN GOSPODNJI

Subotnja tipologija i njezino mesijansko ispunjenje
Kristov stav prema suboti
Subota u Poslanici Hebrejima
Isusovo upozorenje u vezi sa subotom
Napomene

Izraz “dan Gospodnji” koji se krajem drugog stoljeća prvi put pojavljuje kao neprijeporan naziv za nedjelju, označuje dan koji isključivo pripada “Gospodinu.”1 Budući da mnogi kršćani tradicionalno nedjelju smatraju danom kojem je Krist Gospodar i koga je On posvetio, bilo bi dobro da naše povijesno istraživanje o podrijetlu štovanja nedjelje počnemo time što ćemo utvrditi je li Krist unaprijed predvidio uvođenje novog dana bogoslužja koji bi isključivo bio posvećen Njemu.

Kristovi govori u evanđeljima ne sadrže izraz “dan Gospodnji”. Ipak, sinoptička evanđelja (Matej 12,8; Marko 2,28; Luka 6,5) sadrže sličan izraz, “gospodar subote”, koji je Krist uporabio na kraju rasprave s farizejima o pitanju dopuštenih subotnjih djelatnosti. Različiti su autori nastojali utvrditi uzročni odnos između činjenice da je Krist sebe proglasio “gospodarom subote” i utemeljenja nedjelje kao “dana Gospodnjeg”. C. S. Mosna, na primjer, izričito tvrdi da “se Krist proglasio gospodarom subote isključivo zbog toga da bi čovjeka oslobodio formalnih opterećenja, poput subote, koja više nije bila potrebna.”2 On u ovoj izjavi vidi Kristovu namjeru da uspostavi svoj novi dan bogoslužja. I Wilfrid Stott tumači Kristove riječi kao prešutnu potvrdu nedjelje: “On je Gospodar subote, a u ovom izrazu, koji navode sva tri pisca sinoptičkih evanđelja, nalazi se prikrivena aluzija na dan Gospodnji. On, Gospodar, bira svoj vlastiti dan.”3

Da bismo utvrdili valjanost ovih pretpostavki, moramo odrediti Kristov osnovni stav prema suboti. Je li Krist, otvoreno govoreći, istinski svetkovao subotu ili ju je smišljeno kršio? Ako je ovo potonje, onda trebamo saznati je li Krist svojim riječima ili djelima namjeravao položiti temelje novom danu bogoslužja koji bi naposljetku zamijenio subotu.

Kritičari forme ovakvo bi istraživanje smatrali jalovim budući da oni izvještaje evanđelja o Kristovom naučavanju i djelima u subotu ne smatraju autentičnima, već kasnijim mišljenjem rane Crkve. Što je sam Isus mislio, tvrde oni, nemoguće je utvrditi.4 Mi ne nalazimo opravdanje za ovakav povijesni skepticizam, osobito nakon što je počela nova potraga za povijesnim Isusom koja baca sjenu na prethodne metodologije i koja obećava da će u evanđeljima pronaći veći broj Isusovih izvornih djela i riječi.5 Međutim, čak kad bi građa o suboti u evanđeljima i odražavala kasnije shvaćanje kršćanske zajednice (što je za nas neprihvatljivo), to ne bi umanjilo njezinu povijesnu vrijednost. Ona bi i dalje bila dragocjen izvor za proučavanje stava rane kršćanske Crkve prema suboti.6 Zapravo, značajan prostor i pozornost koje pisci evanđelja pridaju Kristovim iscjeljenjima u subotu (izviješteno je o sedam takvih slučajeva)7 i prepirkama o suboti, pokazuju koliko je pitanje subote u vrijeme pisanja evanđelja bilo važno.  

Subotnja tipologija i njezino mesijansko ispunjenje 

Dobro mjesto za početak našeg istraživanja Kristovog stava o suboti jest četvrto poglavlje Evanđelja po Luki. Ovdje nalazimo izvatke iz Kristove propovijedi koju je održao u nazaretskoj sinagogi u subotu prigodom svečanog početka svoje javne službe. Valja zamijetiti da Kristova služba prema Evanđelju po Luki ne samo da počinje u subotu, na dan koji je Krist prema Luki (4,16) običavao svetkovati, već i završava na “dan priprave, i subota je već osvitala” (23,54). Isusova služba subotom, koja je izazvala učestalo protivljenje (Luka 4,29; 13,14.31; 14,1-6), bila je, kako prikazuje Luka, uvod u konačno odbacivanje Krista i Njegovu žrtvu.

Krist u svojoj nastupnoj propovijedi navodi Izaiju 61,1-2 (usp. 58,6) i kaže: “Na meni je Duh Gospodnji, jer me pomazao. Poslao me da donesem Radosnu vijest siromasima, da navijestim oslobođenje zarobljenicima i vraćanje vida slijepcima, da oslobodim potlačene, da proglasim godinu milosti Gospodnje.” (Luka 4,18-19)

Gotovo se svi komentatori slažu da se “godina milosti Gospodnje” (4,19), za koju je Krist bio poslan (“pomazan”) da je objavi, odnosi na subotnju godinu (to jest sedmu godinu) ili jubilejsku godinu (pedesetu godinu, nakon sedam subotnjih godina).8 Tijekom ovih godišnjih blagdana subota je postala osloboditelj potlačenih u hebrejskom društvu. Zemlja je trebala ostati neobrađena da bi donijela rodove siromasima, beskućnicima i životinjama.9 Robovi su, ako su to željeli, bili oslobađani, a opraštani su i dugovi koje su Hebreji imali.10 U jubilejskoj se godini posjed trebao vratiti prvobitnom vlasniku.11 Da se tekst iz Izaije, koji je Krist pročitao, odnosi na ustanovu subote, jasno je iz konteksta koji govori o oslobađanju “siromaha, zarobljenih, sužnjeva i potlačenih”.

Značajno je to što Krist u svom nastupnom govoru objavljuje svoje mesijansko poslanje riječima subotnje, oprosne godine. Njegov je kratak komentar o ovom ulomku najvjerodostojniji: “Danas se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo.” (4,21) P. K. Jewett prikladno primjećuje: “Velika jubilejska subota postala je stvarnost za sve one koji su oslobođeni od svojih grijeha dolaskom Mesije i u Njemu našli svoju baštinu.”12

Možda se možemo pitati zašto je Krist objavio svoju zadaću kao ispunjenje subotnjih obećanja o oslobođenju? Je li On namjeravao objasniti, možda na neki prikriven način, da je utemeljenje subote bila slika koja se ostvarila u Njemu, Antitipu, te je stoga obveza njezina držanja ukinuta? (U tom slučaju Krist bi pripravio put za zamjenu subote nekim novim danom bogoslužja.) Ili je Krist poistovjetio svoju zadaću sa subotom da bi ovaj dan učinio prikladnim spomenikom svoje otkupiteljske djelatnosti?

Da bismo odgovorili na ovu dvojbu, prvo se moramo podsjetiti na mesijanski, otkupiteljski smisao subote. Nerazdvojni je dio subotnje ustanove obećanje o njezinom božanskom blagoslovu: “I blagoslovi Bog sedmi dan” (Postanak 2,3; usp. Izlazak 20,11). Starozavjetno poimanje “blagoslova“ konkretno je i izražava se u cjelovitom i obilnom životu. Blagoslov subote u izvještaju o stvaranju (Postanak 2,3) slijedi nakon blagoslova nad živim stvorenjima (Postanak 1,22) i čovjekom (Postanak 1,28). Stoga on izražava Božji konačni i potpuni blagoslov nad Njegovim dovršenim i savršenim stvaranjem (Postanak 1,31). Bog je, blagoslivljajući subotu, obećao da će biti čovjekov dobročinitelj tijekom cijele ljudske povijesti.13

Blagoslovi subote u razvoju povijesti spasenja postaju određenije povezani s Božjim spasonosnim djelima. Na primjer, u zapovijedima u Izlasku Jahve se predstavlja kao milostivi Otkupitelj koji je izveo Izrael “iz zemlje egipatske, iz zemlje ropstva” (Izlazak 20,2). Da bi zajamčio tek darovanu slobodu svim članovima hebrejskog društva, zapovijed o suboti zahtijeva da se odmor daruje svima, čak i životinjama (Izlazak 20,10). U deset zapovijedi u knjizi Ponovljeni zakon motiv otkupljenja ne pojavljuje se samo u uvodu (Ponovljeni zakon 5,6) svih zapovijedi (kao u Izalsku 20,1), već je jasno ugrađen u samu zapovijed o suboti. Da bi se Izraelcima i budućim naraštajima duboko usadila neposredna važnost zapovijedi o suboti, u ovom ponavljanju zapovijedi subota nije utemeljena na Božjem djelu stvaranja svijeta (kao u Izlasku 20,11), jer ne progovara uvijek o čovjekovim neposrednim potrebama, već u božanskom činu otkupljenja: “Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotni.” (Ponovljeni zakon 5,15)14

Ovdje je razlog za štovanje subote, kao što dobro kaže Hans Walter Wolff, u “potvrdi koja je bila apsolutno temeljna za Izrael, naime, da je Jahve izbavio Izrael iz Egipta. Izrael se svake subote treba sjećati da je njegov Bog izbavitelj.”15 Ovaj poziv da se subotom sjećaju izlaska i izbavljenja za Izraelce je bilo opipljivo iskustvo koje je obuhvaćalo prenošenje subotnjeg počinka na sve one koji nisu bili slobodni da bi je mogli svetkovati. Međutim, namjena subotnjeg počinka nije bila da bude puko pomagalo koje će Izraelcima pomoći da se podsjete povijesnog izbavljenja u izlasku, već je to, kao što primjećuje Brevard Childs, značilo doživljavanje prošle povijesti spasenja u sadašnjosti.16

A. M. Dubarle potvrđuje ovo tumačenje kad piše da je štovanjem subote “izbavljenje koje je po prvi put ostvareno u mjesecu abibu djelotvorno obnavljano i zbiljski doživljavano tijekom cijelog vremena. Međutim, to nije bilo samo pitanje prisjećanja na jednu puku uspomenu, već pitanje radosti koja je dolazila iz neprekidnog obnavljanja prvobitnog blagoslova.”17

Možda možemo reći da je djelokrug subote trostruk: ona podsjeća na prošlo, sadašnje i buduće izbavljenje. Tjedno oslobađanje od tereta života koje su Izraelci doživljavali u sadašnjosti također je sažimalo prošlu Pashu izbavljenja kao i buduće mesijansko otkupljenje. Zbog svoje bliske veze i Pasha i subota mogu simbolizirati buduće mesijansko izbavljenje. (Valja zamijetiti da kao što je subota Židovima postala tjedni nastavak godišnje Pashe, tako je nedjelja kasnije za mnoge kršćane postala tjedna proslava uspomene na godišnju uskrsnu nedjelju.)

Otkupiteljska funkcija subote unaprijed je slikovito predočavala Mesijinu zadaću. Smatralo se da oslobođenje od tereta rada i društvenih nejednakosti, koje je i tjedna i godišnja subota pružala svim članovima židovskog društva, nagovještava cjelovitije otkupljenje koje će Mesija jednog dana donijeti svom narodu. Mesijansko doba okupljanja svih naroda opisano je u Izaiji kao vrijeme kad će “od subote do subote dolaziti svi ljudi da se poklone pred licem mojim” (66,23). Izaija također opisuje Mesijinu zadaću (isti ulomak koji je Isus primijenio na sebe u svom nastupnom govoru - Luka 4,18-19) rječnikom subotnje godine (61,13). P. K. Jewett prikladno komentira da se Bog u činu otkupljenja i obnove subotnje i jubilejske godine “ponovno pojavljuje kao Otkupitelj koji jamči pojedincu njegovu osobnu slobodu i čuva za siromahe udio u nasljedstvu svoga naroda. To nipošto nije vremensko, obredno poimanje jer se Bog očitovao kao Otkupitelj u Kristu Posredniku, Sinu koji nas je zaista oslobodio (Ivan 8,36).”18

Druga značajna mesijanska tipologija subote može se vidjeti u iskustvu subotnjeg počinka - menuhah koji A. J. Heschel definira “kao sreću, mir i sklad”.19 Theodore Friedman u svom stručnom članku uvjerljivo pokazuje da se subotnji mir i sklad u proročkim spisima i talmudskoj literaturi često poistovjećuju s mesijanskim razdobljem koje se obično naziva posljednjim vremenom ili budućim svijetom. On, na primjer, zapaža da “Izaija koristi riječi ‘milina’ (oneg) i ‘častan’ (kaved) u svom opisu subote i posljednjih dana (tj. mesijanskog doba) (58,13: ‘Nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen’). Smisao je jasan. Subota nam većsada pruža milinu i radost koje će obilježiti posljednje dane.”20

Friedman također iznosi poučan uzorak rabinskih izreka gdje je “subota očekivanje, predokus, primjer života u svijetu koji će doći (mesijanskom dobu)”.21 Slično tumačenje subote nalazi se u kasnoj židovskoj apokaliptičkoj literaturi gdje se trajanje svijeta računa “svemirskim tjednom “ od šest tisućugodišnjih razdoblja nakon kojega slijedi subota kraja vremena. Velika većina ulomaka izričito naučava da ova eshatološka subota prikazuje mesijanske dane koji ili prethode ili se poistovjećuju s obnovljenim rajem.22

Tema subotnjeg odmora koja se spominje u Hebrejima 3 i 4 možda prikazuje još jednu nit mesijanske tipologije preuzetu iz Starog zavjeta. G. von Raad prati razvoj teme “počinka” u Starom zavjetu iz koncepta nacionalnog i političkog mira (Ponovljeni zakon 12,91; 25,19) u duhovan i “potpuno osoban ulazak u Božji pokoj” (usp. Psalmi 95,11).23 Ovaj koncept, kao što ćemo vidjeti kasnije, ponovno se predlaže u Hebrejima gdje je Božji narod pozvan da uđe u “subotni počinak” (4,9) vjerovanjem (4,3), poslušnošću (4,6.11) i prihvaćanjem Božje “Radosne vijesti” “vjerom “ (4,1-2). Pisac odbacuje prolaznu narav subotnjeg počinka shvaćenog kao ulazak u Kanaan (Ponovljeni zakon 12,9; 25,19) budući da dokazuje da zemlja koju je Jošua dao Izraelcima (4,8) nije onaj “subotni počinak” (4,9) koji je Bog dao svom narodu pri stvaranju (4,3.4.10). Ovo potonje može se iskusiti prihvaćanjem “danas” (4,7) “Radosne vijesti” (4,2,6) spasenja. Da se ovdje smjera na Krista potpuno je jasno. U Njemu starozavjetni subotnji počinak nalazi svoje ispunjenje, a svi ga vjernici mogu sada iskusiti po Njemu.24

Ovaj sažeti pregled dostatno je dokazao postojanje starozavjetne subotnje tipologije koja ukazuje na Mesiju. U svjetlu ove činjenice tvrdnja koju je Krist iznio u svom nastupnom govoru, da je On ispunjenje otkupiteljske funkcije subote, dobiva dodatnu važnost. Krist je, poistovjetivši se sa subotom, potvrdio svoje mesijansko poslanje. Ovo objašnjava zašto je Krist, kako će se kasnije vidjeti, svojom službom u subotu na poseban način otkrio svoje mesijansko poslanje.25 Na primjer, optužba židovskih vođa koju su iznijeli protiv Krista dokazuje da je to bilo dobro shvaćeno: “Jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao svojim Ocem, izjednačujući sebe s Bogom” (Ivan 5,18). Tijekom samog suđenja protiv Njeganije iznesena optužba da je kršio subotu. Očito je, kao što W. Rordorf dobro primjećuje, “da su se Njegovi potivnici radije usredotočili na Njegovo svojatanje mesijanstva koje je proizlazilo iz Njegovog kršenja subote.“26   

Kristov stav prema suboti

Činjenica da je Krist tvrdio da je On ispunjenje mesijanskih očekivanja koja su nedjeljivi dio subote nameće ključno pitanje, naime, što je za Krista bilo štovanje subote? Je li On pred svojim sljedbenicima potvrdio vrijednost ove ustanove kao neprijepornu Božju volju? Ili je Krist smatrao da je svojim dolaskom, koji je bio istinska subota, ispunio i dokinuo obvezu držanja subote?

Neki stručnjaci tumače Kristove raspre i iscjeljenja u subotu kao smišljeno izazivanje čija je svrha bila pokazati da zapovijed o suboti više nije obvezatna. J. Daniélou smatra, na primjer, da se djelima iscjeljenja “Krist konkretno pojavljuje kao utemeljitelj istinske subote [to jest, nedjelje] koja zamjenjuje simboličnu subotu [doslovnu subotu].”27 W. Rordorf isto uvjerenje iznosi još odlučnije kad piše da “Kristova iscjeliteljska djelatnost nije zapovijed o suboti samo gurnula u pozadinu, već ju je i dokinula“.28

Tumačenja ranih crkvenih otaca. Nažalost, ovi se zaključci mnogo puta ne temelje na raščlambi onoga što je Krist učinio ili rekao o suboti, već u svjetlu ranih patrističkih tumačenja ulomaka o suboti u evanđeljima koja su bila i još su uvijek tradicionalna i neprijeporna ostavština. Zapravo, od drugog stoljeća naovamo crkveni su oci načinili listu “subotnjih prijestupa” koje spominju evanđelja, neprekidno je dopunjujući novima kako bi stvorili djelotvoran dokaz protiv subote. Oni su iz evanđelja uzeli navodne slučajeve “kršenja subote” koje je Krist spomenuo u svojoj raspri s farizejima, to jest, Davida koji je u subotu jeo zabranjene kruhove (Matej 12,3; usp. 1. Samuelova 21,1-7), svećenike koji su istog dana vršili obrezanje i prinosili žrtve (Matej 12,5)29 i samog Boga koji subotom ne prekida s radom (Ivan 5,17).30 Ovaj popis obogaćen je drugim “dokazima” kao što je primjer Jošue koji je prekršio subotu kad je “djeci Izraelovoj naredio da obilaze zidove Jerihonske”,31 Makabejaca koji su ratovali u subotu32 te patrijaraha i pravednih ljudi koji su živjeli prije Mojsija, a navodno nisu svetkovali subotu.33

Pretpostavljajući (ali ne i priznajući) da su ovi dokazi utemeljni na čvrstim kriterijima biblijske hermeneutike, ne bi li ove iznimke samo potvrdile obvezujuću narav zapovijedi o suboti? Nadalje, zar se ne bi osoba, koja prihvaća tumačenje ranih crkvenih otaca i koristi se ulomcima o suboti u evanđeljima da bi odredila Kristov a zatim i vlastiti stav prema suboti, također trebala suglasiti, da bi bila dosljedna, s negativnim i proturje čnim objašnjenjima ne samo značenja subote, već i cijeloga židovskog načina života? Bilo bi zanimljivo znati da li bi se bilo koji biblijski stručnjak složio s Barnabinom tvrdnjom da “doslovno svetkovanje subote

nikad nije bilo predmet Božje zapovijedi”,34 ili da su Židovi izgubili savez “u cijelosti odmah nakon što ga je Mojsije primio” (4,7); ili s Justinovim stajalištem da je Bog Židovima nametnuo subotu kao neku vrstu sramote da bi ih izdvojio za kažnjavanje u očima Rimljana.35 Ili pak sa zamisli Sirskih didaskalija (21) da je subota nametnuta Židovima kao vrijeme oplakivanja,36 ili s Afrahatovim konceptom da je subota nastala kao posljedica pada u grijeh.37

Ako ova tumačenja o značenju i naravi subote treba odbaciti kao neopravdana na temelju starozavjetnih dokaza, tada nema opravdanja ni da se njihovi zaključci uporabljuju protiv subote kao “dokazi” budući da su oni u velikoj mjeri utemeljni na ovakvoj vrsti sumnjivih pretpostavki. Kasnije ćemo u našoj studiji vidjeti kako je sklop uvjeta koji su povećali napetosti između Rima i Židova, između Crkve i sinagoge u prvoj polovici drugog stoljeća pridonio razvoju “antižidovske diferencijacije”. Ovo se stanje očitovalo u negativnoj reinterpretaciji i židovske povijesti i blagdana kao što je štovanje subote. Zato tekstove o suboti u evanđeljima ne možemo procjenjivati u svjetlu ranih patrističkih tumačenja, već Kristov stav prema suboti moramo vrednovati proučavanjem dokumenata na osnovinjihovih vlastitih vrijednosti.

Prva iscjeljenja u subotu. Evanđelja po Marku i Luki ukazuju da je Krist najprije ograničio svoje iscjeliteljske djelatnosti subotom na posebne slučajeve, nesumnjivo zato što je bio svjestan nagle rekacije koju će prouzro čiti Njegovo objavljivanje značenja i svrhe subote. U Evanđelju po Luki, nakon Kristove prethodne izjave o Njegovom mesijanstvu kao ispunjenju subotnje godine (Luka 4,16-21), slijede dva događaja iscjeljenja. Prvi se zbiva u kafarnaumskoj sinagogi u Galileji tijekom subotnjeg bogoslu žja, a posljedica je duhovno iscjeljenje čovjeka opsjednutog nečistim duhom (Luka 4,31-37). Drugi se dogodio odmah nakon bogoslužja u Petrovoj kući i donio je tjelesno ozdravljenje Petrovoj punici (Luka 4,38-39). U oba slučaja Krista na djelo potiču potreba i ljubav. U prvom primjeru Krista pokreće na djelo potreba da izbavi osobu od Sotonine sile i tako ponovno uspostavi red na bogoslužju. Otkupiteljska funkcija subote, koja se već nazire u ovom Kristovom činu, bit će otvorenije objavljena u kasnijim iscjeljenjima. U drugom primjeru Krist djeluje iz poštovanja prema jednom od svojih ljubljenih učenika i njegovoj punici. U ovom slučaju tjelesno izlječenje čini subotu danom radosti za cijelu obitelj. Također valja zamijetiti da iscjeljenje odmah potiče na službu: “Žena odmah ustade te ih poče posluživati.” (39. redak) Značenje subote kao otkupljenja, radosti i službe koje je u zametku već u Kristovim prvim djelima iscjeljenja, jasnije će se otkriti u kasnijem razdoblju Kristove službe subotom. Međutim, u ovom ranom razdoblju veći dio svojih djela iscjeljenja Krist je odgodio do svršetka subote, očito da bi izbjegao prerano sukobljavanje i odbacivanje: “O zalazu sunca, koji su god imali bolesnike što su patili od raznih bolesti, dovodili su ih k njemu. On bi na svakog od njih stavljaoruke te ga izliječio” (Luka 4,40; usporedi Marko 1,32).

Čovjek s usahlom rukom. Sljedeći događaj iscjeljenja čovjeka s usahlom rukom, o kojem izvještavaju sva tri pisca sinoptičnih evanđelja (Matej 12,9-21; Marko 3,1-6), probni je slučaj kojim Krist počinje svoju reformu subote. Isus se našao u sinagogi pred čovjekom s usahlom rukom koji je ovamo vjerojatno donesen po odobrenju književnika i farizeja.38 Oni nisu došli u sinagogu radi bogoslužja, već da pomno prate Krista i vide “da li će ga u subotu izliječiti, da ga mognu optužiti” (Marko 3,2). Prema Mateju, oni su iskušavali Krista pitanjem: “Je li dopušteno u subotu liječiti?” (Matej 12,10) Njihovo pitanje nije bilo motivirano iskrenom brigom za bolesnog čovjeka ni željom da istraže odnos subote i službe iscjeljenja. Umjesto toga oni su ovamo došli kao autoritet koji zna sve izuzetke koje predviđa rabinska domišljatost i koji žele sitničavo suditi Kristu na temelju svojih pravila. Krist je, znajući njihove misli, bio “ožalo šćen zbog tvrdoće njihova srca” (Marko 3,5). Međutim, On prihvaća izazov i suočava se s njim pravedno i jasno. On prvo poziva čovjeka da izađe naprijed riječima: “Digni se i stani ispred sviju” (Marko 3,3). Svrha ovoga koraka bila je da pobudi samilost prema nesretnom čovjeku, a da istodobno sve nazočne pripremi za ono što će učiniti. Onda je zapitao stručnjake za zakon: “Što je dopušteno u subotu: činiti dobro ili zlo? Spasiti život ili ga upropastiti?” (Marko 3,4) Da bi stavio ovo pitanje u središte pozornosti, Krist, prema Mateju, dodaje i drugo u obliku prispodobe (koja se pojavljuje dvaput u izmijenjenom obliku u Luki 14,5; 13,15): “Ima li tko među vama da svoju jedinu ovcu, kad bi u subotu upala u jamu, ne bi prihvatio i izvadio? A koliko je vredniji čovjek od ovce?” (Matej 12,11.12)39

Ove tvrdnje nameću važno pitanje. Je li Krist postavljanjem pitanja o načelu, koje je ilustrirao drugim pitanjem koje je sadržavalo konkretan primjer, namjeravao potpuno ukinuti zapovijed o suboti ili je Njegov cilj bio vratiti ovoj ustanovi njezinu prvobitnu vrijednost i smisao? Većina stručnjaka slaže se s prvom mogućnošću. L. Goppelt izričtio tvrdi da “Isusovo dvostruko pitanje označava kraj zapovijedi o suboti: ona više nije zakonska uredba i više nema apsolutnu pravovaljanost ako je valjana ova sveobuhvatna, dalekosežna alternativa - naime spasiti život.”40

Ovo tumačenje počiva na pretpostavci da “spasavanje života” proturječi duhu i svrsi subote. Može li to biti istina? To možda odražava prevladavajuće shvaćanje i zlouporabu subote, ali ne i prvobitnu svrhu zapovijedi o suboti. Prihvaćanjem ove pretpostavke Boga bismo učinili krivim što je propustio očuvati vrijednost života kad je uspostavljao subotu.

W. Rordorf podržava isti zaključak iz navodno “pogrešne dedukcije“ u Kristovom pitanju o načelu i o primjeru. On objašnjava da se iz pitanja je li ispravno spasiti ili ubiti, i primjera žurnog spasavanja životinje “ne mogu valjano izvoditi zaključci o bolesnom ljudskom biću koje uopće ne treba trenutačnu pomoć u subotu.”41 Mišna je izričita o tom pitanju: “Svaki put kad se dogodi da je život u opasnosti stavite na stranu zakon o suboti.”42 Međutim, u slučaju čovjeka s usahlom rukom, kao i u svim drugim primjerima iscjeljenja u subotu, nikad se nije radilo o osobi kojoj se pruža pomoć radi žurnosti, već je to uvijek kronično bolesna osoba. Stoga, zaključuje Rordorf, načelo o spasavanju života nije deskritpivna vrijednost štovanja subote, već je to upućivanje na narav mesijanskog poslanja kojim se spasenje trebalo pružiti odmah i svima kojima je potrebno. Suočena s ovom “mesijanskom sviješću”, “zapovijed o suboti postajenevažna... ona je jednostavno poništena”.43

Ovakva vrst raščlambe ne uzima u obzir nekoliko vidova ovog doga đaja. Prvo, pitanje upućeno Kristu odnosilo se samo na ispravnost štovanja subote: “Je li dopušteno u subotu liječiti?” (Matej 12,10) Drugo, Kristov odgovor u obliku dva pitanja (jedno koje podrazumijeva načelo, i drugo koje ga ilustrira) također se bavi samo pitanjem ispravnosti svetkovanja subote. Treće, upadljivo kriva analogija između Kristovog pitanja o ispravnosti “spasiti život ili upropastiti ga” (Marko 3,4) u subotu i kronično bolesnog čovjeka čiji život ne bi bio ni spašen ni izgubljen odlaganjem čina iscjeljenja nakon subote, može se na zadovoljavajući način objasniti novom vrednotom koju Krist daje suboti. Ovo je jasno izraženo u Matejevoj tvrdnji: “Dakle, slobodno je subotom dobro činiti.” (Matej 12,12) Ako je ispravno činiti dobro i spasavati u subotu, onda svako odbijanje da se to učini znači činiti zlo ili ubijati. Kasnije ćemo vidjeti da je ovo načelo ilustrirano pričom o dvije različite vrste štovatelja subote.

Nažalost, budući da Rordorf ne može Matejevo pozitivno tumačenje subote uklopiti u svoju shemu, on problem pokušava riješiti tako što Mateja optužuje da “počinje s moralističkim nerazumijevanjem Kristova stava prema suboti”. Ovo nerazumijevanje navodno se sastoji u shvaćanju da “obveza da se ljubi bližnjega zamjenjuje u određenim okolnostima zapovijed o držanju dana odmora”.44 Pitamo se je li Matej doista pogrešno shvatio Kristovu namjeru i poruku o suboti kad je napisao: “Slobodno je subotom činiti dobro.” (Matej 12,12) Istina je da su u poslijeizgnaničkom razdoblju Židovi oko subote podigli zamršenu ogradu da bi se osiguralo njezino vjerno štovanje. Mnoštvo sitničavih i dosjetljivih pravila (prema rabinu Johananu postojao je 1521 zakon)45 stvorenih da čuvaju subotu pretvorili su svetkovanje subote u legalistički ritual, a ne službu ljubavi. Međutim, promatrati subotu isključivo u svjetlu ovoga kasnijeg legalističkog razvoja znači pogrešno je razumjeti.

“Zapovijed da se ljube bližnji” bila je bit rane povijesti subote i uredbi koje se na nju odnose. Na primjer, u različitim verzijama zapovijedi o suboti nalazi se popis osoba kojima treba darovati slobodu odmora u subotu. Obično se posebno izdvajaju sluge, sluškinje, sin ropkinje, stoka, putnik i stranac. Ovo pokazuje da je subota posebno određena da izrazi samilost prema nezaštićenima i onima kojima je potrebna pomoć. “Šest dana obavljaj svoj posao, ali sedmog dana od posala odustani, da ti otpočine vo ili magarac i da odahne sin tvoje sluškinje i pridošlica.” (Izlazak 23,12)46 Niels-Erik Andreasen prikladno komentira da se “gospodar mora brinuti o ljudskim vrijednostima svojih podanika kao što se Jahve brinuo kad je svom narodu dao slobodu”.47 Doista je ganutljivo što je svrha subote pokazivanje brige čak i prema stoci. Ali Hans Walter Wolf dobro zapaža da je “još ganutljivije što su, od svih podčinjenih radnika, sin ropkinje i stranac posebno izdvojeni. Jer ako se takvim osobama zapovjedi da rade, oni nemaju pribježište ni zaštitu.”48

Ovaj izvorni vid subote kao dana kad se Bog štuje izražavanjem skrbi i sažaljenja prema bližnjima bio je zaboravljen u Isusovo doba. Subota je postala dan kad je bilo važnije ispravno vršiti obrede nego spontano odgovoriti na ljudske potrebe. Naš izvještaj odlično prikazuje ovu opću iskvarenost time što suprotstavlja dvije vrste štovatelja subote. S jedne je strane Krist, “ožalošćen zbog tvrdoće srca” Njegovih tužitelja, koji je poduzeo korake da spasi život nesretnika (Marko 3,4-5). Na drugoj su strani bili poznavatelji zakona koji su, čak dok su sjedili na bogoslužju, provodili subotu tražeći greške i smišljajući način da ubiju Krista (Marko 3,2.6). Možda ova oprečnost stavova najbolje objašnjava Kristovo pitanje o ispravnosti spasavanja u subotu (Marko 3,4), naime da osoba koja se u subotu ne brine za fizičko i duhovno spasenje drugih automatski djeluje rušilački ili ima rušilačke stavove.49

Kristov program reforme subote mora se promatrati u kontekstu Njegovoga općeg stava prema zakonu.50 Krist u propovijedi na gori objašnjava da je smisao Njegovog poslanja vratiti raznim uredbama zakona njihov prvobitni smisao (Matej 5,17.21, vidi napomenu). Ovo djelo otkrivanja pobuda u pozadini neke zapovijedi bila je prijeka potreba budući da je u mnogim slučajevima s gomilanjem tradicije njihova prvobitna svrha bila skrivena. Krist je rekao: “Vi zgodno ukidate Božju zapovijed da držite svoju predaju!” (Marko 7,9) Peta zpovijed, na primjer, koja nalaže: “Poštuj oca svoga i majku svoju”, poništena je, kaže Krist, zbog običaja korban (Marko 7,12-13). Očito je da se po ovom običaju služba ili obveza prema roditeljima pretvarala u dar koji se darovao hramu.

Zapovijed o suboti nije bila iznimka, i da nije bila oslobođena od mnogih besmislenih kazuističkih ograničenja, ona bi ostala sustav samoopravdanja, a ne vrijeme za iskazivanje ljubavi prema Stvoritelju, Otkupitelju i bližnjima.

Zgrčena žena. Da bismo stekli daljnji uvid u svrhu Kristove reforme subote, sažeto ćemo razmotriti još neka djela iscjeljenja. Iscjeljenje zgrčene žene o kojem izvještava samo Luka (13,10-17) bilo je očito posljednje djelo koje je Krist učinio u sinagogi. Sve veće protivljenje vlasti vjerojatno je onemogućilo Krista da nastavi svoju subotnju službu u sinagogi. Ovaj događaj, u usporedbi s prethodnim izlječenjem čovjeka s usahlom rukom (Luka 6,6-11), pokazuje bitan korak naprijed. To se vidi i po Kristovom odlučnijem stavu kad odmah počinje djelovati proglašavajući ženu “slobodnom” od njezine bolesti (13,12) iako Ga ona nije zatražila, i po Njegovoj javnoj opomeni nadstojniku sinagoge (13,15). A i vlast, u ovom slučaju nadstojnik sinagoge, sada ne prosvjeduje izvan, već unutar sinagoge osuđujući cijelu zajednicu zbog toga što je tražila izlječenje u subotu (13,14). Otkupiteljska funkcija subote sada je jasnije izražena. Glagol “osloboditi” sada se koristi da se razjasni značenje subote. Teško je vjerovati da je Krist ovaj glagol slučajno uporabio budući da se u ovom kratkom događaju spominje tri puta premda je u nekim prijevodima svaki put preveden drugim sinonimom - “osloboditi, driješiti, razriješiti” (13,12.15.16).

Krist prvo koristi ovaj glagol kad se obraća ženi: “Oslobođena si od svoje bolesti.” (12. redak) Žena koja je osamnaest godina bila “opsjednuta “ (11. redak) na Kristove se riječi “odmah uspravi te poče slaviti Boga” (13. redak). Protivljenje nadstojnika sinagoge ističe suprotnost izme đu opće zlouporabe subote s jedne, i Kristovih napora da vrati ovom danu njegovo istinsko značenje s druge strane. “Ima šest dana za rad”, izjavio je nadstojnik. “U te dane dolazite i liječite se.” (14. redak) Za nadstojnika, kojemu su pravila o suboti koja je trebalo slijediti bila ispred ljudi koje je trebalo ljubiti, iscjeljivanje je bio rad neprikladan za subotu. Za Krista, koji je nastojao obnoviti cijelo biće, nije bilo boljeg dana od subote da obavi svoju spasiteljsku službu.

Da bi razjasnio ovu osloboditeljsku svrhu subote, Krist dvaput rabi glagol “osloboditi”. Prvi put kad govori o rabinskom ustupku: “Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga odvede i napoji?” (13,15) Treba zamijetiti da napajanje životinja u subotu ne pripada istoj kategoriji žurnih poslova kao što je spasavanje ovce iz jame (Matej 12,11). Svaka životinja može preživjeti dan bez vode premda može doći do gubitka težine što može dovesti do smanjenja njezine tržišne vrijednosti. Možemo se pitati je li Krist upućivao na ovaj iskvareni sustav vrijednosti, naime, da je financijski gubitak zbog zanemarivanja životinje u subotu važniji od ispunjavanja potreba ljudskih bića što ne donosi financijsku dobit. Možda je ovo suvišno iščitavanje značenja Kristovih riječi. Međutim, ono što Krist jasno kaže jest da se subotom čak i životinjama zadovoljavaju osnovne potrebe.

Nadograđujući na koncept driješenja životinje Krist ponovno rabi isti glagol u obliku retoričkog pitanja i zaključuje: “A ovu Abrahamovu kćer, koju sotona drži svezanu već osamnaest godina, nije trebalo osloboditi od ovih lanaca u subotu?” (13,16) Dokazujući metodom a minori ad maius, to jest od manjega k većemu, Krist pokazuje kako je subota paradoksalno iskrivljena. Vol ili magarac subotom su mogli biti odriješeni od jasala, ali bolesna žena toga dana nije smjela biti oslobođena od svoje tjelesne i duhovne bolesti. Kakva je to zlouporaba subote! Krist je stoga radio protiv normativne tradicije da bi vratio suboti svrhu koju joj je Bog namijenio. Treba zamijetiti da u ovom kao i u svim drugim primjerima Krist ne dovodi u pitanje obvezujuću narav zapovijedi o suboti, već ukazuje na njezine istinske vrijednosti koje su dobrim dijelom bile zaboravljene.

Prizor Krista koji u subotu oslobađa žrtvu vezanu Sotoninim lancima (13,16) podsjeća na Kristovu najavu svoga poslanja “da navijesti oslobo đenje zarobljenicima” (Luka 4,18; usp. Izaija 61,1-3). Oslobođenje kćeri Abrahamove od Sotoninih lanaca u subotu ispunjenje je mesijanskog značenja subote. Paul K. Jewett ovo dobro komentira: “Isusova iscjeljenja u subotu nisu samo djela ljubavi, sažaljenja i milosrđa, već istinska ‘subotnja djela’, djela koja pokazuju da je mesijanska subota, ispunjenje starozavjetnog subotnjeg počinka, došla na naš svijet. Stoga je subota od svih dana najprikladnija za iscjeljenje.”51

Ovo Kristovo ispunjenje starozavjetne subotnje simbolike (kao i u slučaju srodne ustanove, Pashe) ne podrazumijeva, na što isti autor i ukazuje, da su “kršćani stoga ... oslobođeni od subote da bi se okupljali prvoga dana”,52 već da je Krist ispunjavajući otkupiteljsku doktrinu subote učinio ovaj dan trajnim, prikladnim spomenikom stvarnosti, to jest, svoga otkupiteljskog poslanja.53 Možemo se pitati kako su žena i narod koji je bio svjedok Kristove spasonosne intervencije gledali na subotu? Luka izvješćuje da se zbog Očeva odobravanja Kristove spasonosne djelatnosti “zasrami še svi njegovi protivnici” (13,17), “a sav se narod radovaše” (13,17) i žena “poče slaviti Boga” (13,13). Nema sumnje da je za ženu i sve ljude koji su bili blagoslovljeni Kristovom subotnjom službom ovaj dan postao spomenikom iscjeljenja njihovih tijela i duša, oslobađanja od Sotoninihlanaca i ulaska u Spasiteljevu slobodu.

Uzeti i slijepac. Odnos subote i djela spasenja dobro je istaknut u dva subotnja čuda o kojima izvještava Ivanovo evanđelje (Ivan 5,1-18; 9,1-41). Zbog njihove bitne sličnosti mi ćemo ih razmatrati zajedno. Sličnost je zamjetljiva na nekoliko mjesta. Oba iscijeljena čovjeka bila su kronično bolesna, jedan je bio uzet trideset osam godina (5,5), a drugi je bio slijep od rođenja (9,2). Krist je od obojice zatražio da nešto učine. Uzetom je rekao: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodaj!” (5,8), a slijepcu: “Idi, umij se u ribnjaku Siloe!” (9,7) Farizeji su u oba slučaja formalno optužili Krista zbog kršenja subote i to su smatrali dokazom da On nije Mesija: “Ovaj čovjek ne dolazi od Boga: ne svetkuje subote.” (9,16; usp. 5,18) U oba slučaja optužba protiv Isusa ne odnosi se prvenstveno na sam čin iscjeljenja, već na kršenje rabinskih zakona o suboti, kad je naredio uzetomu da nosi svoju postelju (5,8.10.12) i kad je pripremao blato (9,6.14).54 U oba slučaja Krist je odbio optužbu o kršenju subote dokazuju ći da zapovijed o suboti ne ukida, već predviđa Njegova djela spasenja (5,17; 7,23; 9,4).

Prije nego što ispitamo Kristovo opravdanje Njegove subotnje djelatnosti, valja obratiti pozornost na glagol “odgovori” kojim Ivan otpočinje Isusovu obranu. Mario Veloso u svojoj oštroumnoj raščlambi ovoga ulomka primjećuje da se ovaj oblik glagola uporabljuje samo dvaput u Ivanovom evanđelju.55 Prvi put kad Isus odgovara na optužbe Židova (5,17), a drugi put kad razjašnjava svoj odgovor (5,19). Uobičajeni oblik kojim se Ivan koristi više od pedeset puta jest izraz koji se na hrvatski prevodi istim oblikom “odgovori”. Posebna uporaba srednjeg stanja glagola podrazumijeva, s jedne strane, a to objašnjava i Veloso, javnu i formalnu obranu,56 a s druge, kao što tvrdi J. H. Moulton, da je “subjekt krajnje povezan s radnjom”.57 To ne znači samo da se Krist formalno brani, već da se On poistovjećuje sa sadržajem svoga odgovora. Stoga nekoliko riječi iz Kristove obrane zaslužuje posebnu pozornost.

Što je Krist mislio kad se formalno branio od optužbi o kršenju subote riječima: “Otac moj neprestano radi, zato i ja radim.” (Ivan 5,17) Ova tvrdnja predmet je pomnog proučavanja i iznijeto je nekoliko dalekose žnih zaključaka. J. Daniélou tvrdi da “Kristove riječi osuđuju primjenu subotnjeg počinka na Boga što bi se tumačilo kao dokonost... Kristov rad smatra se realnošću koja zamjenuje slikovitu dokolicu subote.”58 W. Rordorf dokazuje da “Ivan 5,17 tumači Postanak 2,2 da Bog nikada nije počinuo od početka stvaranja, da ne počiva ni sada, ali da će na kraju počinuti”.59 U svjetlu usporednog ulomka u Ivanu 9,4 on pretpostavlja da je “obećani subotnji počinak Božji... našao svoje ispunjenje u Isusovom počivanju u grobu.”60 Stoga on zaključuje da “Isus za sebe izvodi ukinuće zapovijedi o počinku u tjednim subotama na temelju eshatološkog tumačenja Postanka 2,2.”61 Paul K. Jewett iznova predlaže objašnjenje Oscara Cullmanna tumačeći da izraz “Otac moj neprestano radi” podrazumijeva kretanje u povijesti otkupljenja “od obećanja do ispunjenja”, to jest, od obećanja o starozavjetnom subotnjem počinku do ispunjenja u danu uskrsnuća.62 Ovaj dokaz ovisi o stajalištu da “Božji počinak nije ostvaren na kraju prvog stvaranja”, već je, kao što tvrdi Cullmann , “prvi put ispunjen u Kristovom uskrsnuću.”63 Nedjelja je, onda, kao dan uskrsnuća ispunjenje i vrhunac božanskog počinka obećanog u starozavjetnoj suboti.

Da bismo prosudili valjanost ovih tumačenja, prvo trebamo ispitati značenje izraza “Otac moj neprestano radi”, a nakon toga utvrditi njegov odnos prema pitanju subote odnosno nedjelje. Postoji široka suglasnost da Očev “neprestani rad” (5,17) smjera na djelo stvaranja koje se spominje u Postanku 2,2.64 Na temelju ovoga tumačenja izvodi se zaključak da, budući da “neprestano radi”, Bog u stvaralačkim djelatnostima još uvijek nije iskusio počinak subote stvaranja, već da će doći vrijeme, prigodom eshatolo ške obnove svih stvari, kad će to postati stvarnost. Međutim, budući da je nedjelja zbog uskrsnuća, kako kaže Jewett, “čežnja i očekivanje te konačne subote”, kršćani je već danas proslavljaju umjesto subote.65

Interpretacijske kategorije koje se koriste da bi se izveo ovaj zaključak posuđene su od helenističko-židovskog filozofa Filona koji je zastupao misao o neprekidnom stvaranju da bi izbjegao pretjerano antropomorfističko gledište Božjeg počinka. “Bog nikada nije prestao raditi,” piše Filon, “jer kao što je svojstvo vatre da grije, tako je Božja odlika da stvara.”66 Međutim, Filon očito razlučuje stvaranje prolaznih stvari, koje je okončano s božanskim počinkom, od stvaranja božanskih stvari koje se i dalje nastavlja.67 Kasnije su (oko 100.-130. po Kr.) rabini Gamaliel II., Jošua ben Kananiah, Eliezer ben Azariah i Akiba izričito izjavili u Rimu da Bog nastavlja sa svojom stvaralačkom djelatnošću.68

Međutim, misao o neprekidnom božanskom stvaranju nazočna u heleniziranom židovstvu strana je nauci Evanđelja po Ivanu. U skladu sa stajalištem svih biblijskih knjiga, Ivan naučava da je Božje djelo stvaranja okončano u prošlosti koja se naziva “početak” (1,1). Na tom početku, po Riječi koja bješe s Bogom (1,1), “sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo” (1,3). I izraz “u početku” i aorist glagola dovoljno jasno upućuju na to da se djelo stvaranja smatra završenim u neodređenoj, dalekoj prošlosti. Štoviše, činjenica da Ivan u 5,17 Očeva djela poistovjećuje s djelima koja je Krist učinio na zemlji upućuju na to da se ona nikako ne mogu odnositi na djela stvaranja budući da Krist u tom trenutku nije bio uključen u djelo stvaranja.69 Praviti razliku između Očevih i Sinovih djela značilo bi srušiti njihovo apsolutno jedinstvo kojeIvanovo evanđelje jasno naučava.

Što onda znači Očev “neprestani rad”? Postoje uvjerljivi pokazatelji da se ovaj izraz ne odnosi na Božju stvaralačku, već otkupiteljsku djelatnost. Stari zavjet sadrži objasnidbene događaje iz prošlosti. U njemu se, kao što pokazuje G. Bertram, “Božja djelatnost vidi u Izraelskoj povijesti i narodu.”70 M. Veloso dobro primjećuje da “nije u pitanju povijest shvaćena kao puki slijed ljudskih djela, već Božja spasonosna djela koja tako oblikuju povijest da ona postaje povijest spasenja.”71 U Ivanovom evanđelju ova se Božja djela učestalo poistovjećuju s Kristovom spasonosnom službom. Na primjer, Isus kaže: “... djela koja mi je Otac dao da ih učinim. Upravo ova djela koja ja činim svjedoče za me da me Otac poslao.” (5,36) Svrha očitovanja Očevih djela u Kristovoj službi također je jasna: “Ovo djelo Bog hoće... da vjerujete u onoga koga je on poslao.” (6,29) I ponovno: “Ako, dakle, ne činim djela svog Oca, i dalje mi ne vjerujte. Ali ako ih zbilja činim, makar meni i ne vjerovali, vjerujte djelima da znadete i sve više spoznajete da je Otac u meni i ja u Ocu!” (10,37.38; 14,11; 15,24).72

Ovaj izbor redaka razjašnjava otkupiteljsku narav i svrhu izraza “neprestano radi” koji je Bog spomenuo u Ivanu 5,17. Kratka usporedba s usporednim ulomkom u Ivanu 9,4 trebala bi ukloniti sve preostale sumnje. Isus kaže: “Dok je dan, meni treba činiti djela onoga koji me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.” (9,4) Izrazitu sličnost ova dva teksta ne treba tražiti samo u njihovu sadržaju, već i u njihovu kontekstu. Krist u oba slučaja brani svoja subotnja “djela” od optužbi o kršenju subote koje su iznijeli Njegovi neprijatelji. Međutim, u Ivanu 9,3-4 otkupiteljska narav Božjih djela potpuno je jasna. Ne samo da se Otac opisuje kao Onaj koji je “poslao” svoga Sina da obavi Njegovo djelo, podrazumijevaju ći time navjestiteljsku narav Kristova djela, već se i samo iscjeljenje slijepca opisuje kao očitovanje “Božjih djela” (9,3). Ovi dokazi navode na zaključak da se Očev izraz “neprestano radi” u Ivanu 5,17 ne odnosi na Božju neprekidnu stvaralačku djelatnost koja bi dokinula štovanje subote, već na djela spasenja koja Otac čini po Sinu. “Uvjetno govoreći,” da uporabimo pažljivo izabrane riječi Donatiena Mollata, “postoji samo jedno ‘djelo Božje’, to jest, poslanje Sina na svijet.”73

Ako je naša definicija Očevog izraza “neprestano radi” (5,17) kao Kristovog spasiteljskog poslanja točna, a to je zaključak koji nam se čini neizbježnim, onda su ranije spomenuta tumačenja koja Kristove riječi objašnjavaju kao aluziju na subotnji stvaralački počinak u koji Bog još nije ušao potpuno neopravdana budući da u Ivanu 5,17 misao o stvaranju uopće nije nazočna.

Međutim, i dalje ostaje pitanje: zar činjenica što Krist brani svoja iscjeljenja u subotu na osnovi neprestane spasonosne djelatnosti svoga Oca koja se očituje po Njemu ne podrazumijeva da je, kao što kaže Jewett, “Isus svojim otkupiteljskim djelom odbacio subotu”?74 Pretpostavka da je Krist svojim djelima u subotu navješćivao (premda na prikriven način) kraj štovanja subote, znači zastupati gledište Židova koji su optužili Krista za kršenje subote (Ivan 5,16.18; 9,16). Ali upravo tu optužbu Krist dosljedno odbija. Govoreći o djelima iscjeljenja, već smo spomenuli kako je Krist branio svoja subotnja spasonosna djela na temelju humanitarnih razloga koje čak i njihovi rabinski zakoni djelomično predviđaju. Krist i u Ivanovom evanđelju pobija optužbu o kršenju subote teološkim dokazom koji su Njegovi protivnici prihvatili. Prije nego što razmotrimo ovaj Kristov dokaz, mora se naglasiti da Isus u ovom i svim drugim primjerima ne prihvaća da je prekršio subotu, već brani zakonitost svoga djela. M. Veloso  umjesno kaže: “Svrha obrane nikad nije priznavanje optužbe, već upravo suprotno, njezino pobijanje. Isus ne prihvaća optužbu o kršenju subote koju su Mu uputili Židovi. On ostvaruje djelo spasenja koje je ispravno činiti u subotu.”75

Da bismo razumjeli silu Kristove obrane u Evanđelju po Ivanu trebamo se prisjetiti nečega što smo već djelomično raspravili, naime, da je subota po stvaranju povezana i sa svemirom (Postanak 2,2-3; Izlazak 20, 8-11), a po izlasku s otkupljenjem (Ponovljeni zakon 5,15). Obustavom svih svjetovnih djelatnosti Izraelci su se sjećali Boga Stvoritelja, a djelima milosrđa prema bližnjima oponašali su Boga Otkupitelja. Ovo se odnosilo ne samo na život pučanstva koje je, kao što smo već spomenuli, subotom trebalo biti milosrdno prema nižim društvenim slojevima, već posebno na službu u hramu. Tamo su svećenici subotom obavljali mnoge obične poslove koji su Izraelcima bili zabranjeni. Na primjer, premda se u subotu u domu ništa nije smjelo peći (Izlazak 16,23), ipak se toga dana u hramu pekao kruh (1. Samuelova 21,3-6) da bi se zamijenili tjedan dana stari kruhovi (Levitski zakonik 24,8; 1. Ljetopisi 9,32). Isto se odnosi na poslove u vezi s održavanjem i žrtvenim sustavom u hramu. Mnoge djelatnosti koje su same po sebi bile uobičajene, u subotu su postajala sveta djela jer su pridonosila spasenju naroda. Ova spasonosna djela mogla su se obavljati subotom budući da sam Bog, kao što kaže Psalmist, “posred zemljespasava” (Psalmi 74,12).

Na temelju ove teologije o suboti koju su Židovi priznali, Krist brani zakonitost svojih djela spasenja subotom i kaže: “Otac moj neprestano radi, zato i ja radim.” (5,17) Drugim riječima, budući da ja subotom sudjelujem u istoj djelatnosti spasavanja kao i Otac, to je savršeno ispravno činiti. Da bi izbjegao pogrešno razumijevanje, Krist tumači narav Očevih djela koja “jednako čini i Sin” (5,19). Ta su djela uskršavanje mrtvih, vraćanje života (5,21) i obavljanje spasonosnog suda (5,22-23). Po Židovima, koji nisu htjeli prihvatiti Kristovo mesijanstvo, ovo opravdavanje vršenja Očevih djela spasavanja u subotu činilo Ga je krivim iz dva razloga: “Jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao svojim Ocem, izjednačujući sebe s Bogom.” (5,18)

Ovakva neprijateljska reakcija zahtijevala je od Krista da pobliže razjasni zakonitost svojih djela. U Ivanu 7,21-23 (odjeljak za koji većina komentatora prihvaća da je povezan s petim poglavljem)76 nalazimo odjek ove rasprave. Ovdje Krist potanko iznosi prethodno teološko opravdanje svojih djela subotom mudrim korištenjem primjera obrezanja: “Vama Mojsije dade obrezanje - to ne znači da ono dolazi od Mojsija, već od otaca - i vi u subotu obrezujete čovjeka. Ako, dakle, čovjek prima obrezanje u subotu da ne prekrši zakon Mojsijev, zašto se ljutite na me što sam u subotu ozdravio svega čovjeka? Prestanite suditi prema vanjštini, već izrecite pravedan sud!” (7,22-24)

Zašto je bilo ispravno obrezivati dijete subotom ako je osmi dan (Levitski zakonik 12,3) nakon rođenja bio subota? Objašnjenje nije bilo izrečeno budući da je ono bilo poznato. Obrezanje se smatralo činom otkupljenja kojim se posredovalo u zavjetnom spasenju.77 Stoga je bilo ispravno u subotu osakatiti jedan od 248 dijelova ljudskoga tijela (prema židovskom računanju)78 da bi se spasila cijela osoba. Krist na temelju ovoga suda dokazuje da nema razloga za “ljutnju” što je toga dana ozdravljao “svega čovjeka” (7,23).79

Ovaj primjer razjašnjava i potkrepljuje Kristovu prethodnu izjavu o “neprestanom radu” Njegovog Oca budući da ona upućuje na to da djela spasenja u subotu ne čini samo Otac na Nebu, već i Njegovi sluge na Zemlji kao što su svećenici. Subota je onda za Krista dan kad treba raditi na otkupljenju cijelog čovjeka. Zapravo, u oba slučaja iscjeljenja Krist je kasnije tijekom dana potražio iscijeljene ljude i, našavši ih, služio i njihovim duhovnim potrebama (Ivan 5,14; 9,35-38). Njegovi protivnici ne mogu uvidjeti otkupiteljsku narav Kristove subotnje službe jer oni “sude po vanjštini” (7,24). Oni su postelju koju je uzeti čovjek nosio u subotu smatrali važnijom od tjelesne obnove i ponovne integracije u društvo što ih je taj predmet simbolizirao (5,10-11). Oni su miješanje blata u subotu smatrali značajnijim od vraćanja vida slijepcu (9,14.15.26).80

Stoga svrha Kristova provokativnog kršenja rabinskih pravila (onih koja se odnose na nošenje postelje ili miješanje blata u subotu) nije bila obezvrijediti zapovijed o suboti, već vratiti ovom danu njegovu pravu svrhu. M. J. Lagrange dobro primjećuje da je “Krist pozorno razlučio ono što je bilo u suprotnosti od onoga što je bilo u skladu s duhom zakona... Isus je radio kao i Otac, i ako Očeva djela nisu proturječila ostatku propisanog zakona u Pismu, tada ni djela koja je Sin činio u subotu nisuproturječila duhu te ustanove”.81

Možemo zaključiti da Očeva djela o kojima Krist govori kad kaže: “Otac moj neprestano radi, zato i ja radim” (5,17), nisu djela stvaranja, koja Ivan smatra okončanima, već djela otkupljenja. Bog je nakon svršetka stvaranja svijeta počinuo, ali zbog grijeha On “neprestano radi” da ga obnovi. Zapovijed o suboti predviđa i dopušta djela spasenja koja Otac neprestano čini. Stoga Krist poriče da je kršio subotu kad je iscijelio bolesnike budući da je On obavljao isto spasonosno poslanje kao i Otac. Štoviše, u Ivanu 9,4 očito je da Isus svojim sljedbenicima upućuje isti poziv da rade u Božjem djelu “dok je dan, ... dolazi noć kad nitko ne može raditi”. (9,4) Neki “noć” tumače kao aluziju na Kristovu smrt82 kad je nastupio istinski Božji počinak na temelju uskrsnuća koje se proslavlja štovanjem nedjelje. Premda je istina da je za Krista “noć” križa bila vrlo blizu, teško se može reći da se ovaj izraz odnosi isključivo na Kristovu smrt budući da je “noć” opisana kao vrijeme kad “nitko ne može raditi” (9,4). Kristova smrt ne može se smatrati prekidom svih božanskih i ljudskih otkupiteljskih djelatnosti. Možda ovaj izraz upućuje na kraj povijesti otkupljenja kad Bog više neće upućivati poziv da se prihvati spasenje? S druge strane, iskazi “Otac moj neprestano radi” (5,17) i “dok je dan, meni treba činiti djela” (9,4), koje je Krist izrekao da bi obranio svoju službu spasavanja subotom, dobro prikazuju Spasiteljevo razumijevanje subote, naime, kao vrijeme kad treba doživjeti Božje neprekidno djelo spasavanjadijeleći ga s drugima.83

Trganje klasja. Otkupiteljska svrha subote dodatno je razjašnjena kad su učenici u subotu trgali klasje (Marko 2,23-28; Matej 12,1-8; Luka 6,1-5). Uslijedila je rasprava između Krista i farizeja koji su Isusa smatrali odgovornim za djela učenika. Neki stručnjaci tumače da Markov izraz “učenici počnu putem trgati klasje” (Marko 2,23) znači pravljenje prolaza Kristu u žitnim poljima. U tom slučaju ljutnju farizeja prouzročila je velika količina požnjevenog žita. Premda se mora priznati da ovaj opis, shvati li se doslovno, može poduprijeti takav zaključak, iz konteksta se vidi da to nije bio slučaj. Ako je namjera učenika bila da svom Učitelju84 načine put kroz žitna polja, oni bi ga ugazili ili posjekli žito srpom, a ne bi ga samo čupali rukama. Štoviše, da su se učenici usudili načiniti put kroz žitno polje, oni bi bili optuženi ne samo za kršenje subote, već i za nedopušteno prolaženje, uništavanje i krađu privatnog vlasništva. Tako klasje nije bilo trgano da bi se načinio put za Učitelja, već je trgano “usput” (Marko 2,23) dok su prolazili kroz polja.85

Međutim, prema mišljenju rabina krivnja je učenika zbog ovog djela bila višestruka. Trgajući klasje oni su bili okrivljeni za žetvu, trljajući ga dlanovima bili su okrivljeni za vršidbu, odvajajući žito od pljeve bili su okrivljeni za vijanje, a zbog cijelog postupka bili su okrivljeni za pripremu obroka u subotu.86 Stoga, smatrajući njihovo djelo izravnom zlouporabom subote, farizeji su se obratili Kristu riječima: “Pazi! Zašto u subotu čine što nije dopušteno?” (Marko 2,24).

Netko se, kao prvo, može pitati zašto su učenici morali utažiti glad jedući žito koje su trgali putem pokraj polja? A zatim, kamo su išli u subotu? Činjenica da farizeji nisu prigovorili zbog udaljenosti koju su prešli upućuje na to da nisu propješačili više od subotnje razdaljine, oko jedan kilometar.87 Tekst ne daje nagovještaja o njihovom odredištu, ali nazočnost farizeja među njima u subotu upućuje na mogućnost da su Krist i učenici bili nazočni bogoslužju u sinagogi i budući da nisu bili pozvani na ručak, pošli su u polja potražiti mjesto odmora. Ako je tomu tako, onda Kristov odgovor farizejima, a posebno navod: “Više volim milosrđe nego žrtvu” (Matej 12,7), možda sadrži prikriveni ukor zbog njihova zanemarivanja subotnje gostoljubivosti. Važan vid pripreme subotnjeg obroka bio je predviđanje možebitnih posjetitelja. Očito je onda da Krist, kao što to dobro zapaža R. G. Hirsch, “odgovara na njihovu optužbu drugom optužbom. Jer za postupak učenika još je i bilo izgovora, ali ne i za farizejski nemar da pripreme subotnji obrok.”88

Pobude učenika (koje se u Marku vide iz Kristove obrane njihovog postupka) Matej jasno iznosi riječima: “Njegovi učenici, gladni...” (Matej 12,1) W. Rordorf dokazuje da Matejevo spominjanje učeničke gladi ne opravdava njihovo kršenje subote budući da (1) to podrazumijeva njihovu nemarnost jer “nisu pripremili obrok prethodnog dana kao i svi drugi”, (2) “mogli su postiti cijeli dan” i (3) učenici nisu bili u “životnoj opasnosti zbog iscrpljenosti”.89 Naš autor razmišlja kao lukavi rabin, ali ne uviđa da se Matejevo opravdanje učeničkih postupaka ne temelji na rabinskom gledištu subote, već na Kristovom. Kristove propovijedi i primjer o kojima Matej izvještava ne prikazuju subotu kao ustanovu koja je važnija od ljudskih potreba, već kao vrijeme “milosti” (12,7) i službe čovječanstvu (12,12). Iz ovog ugla promatranja učenička se glad mogla opravdano utažiti u subotu.90

Pomnije razmatranje različitih dokaza koje Krist iznosi da uzvrati na kritiku svojih neprijatelja pružit će nam dodatne uvide u Kristov koncept subote. Krist je prvo podsjetio farizeje na Davida i njegove ljude, koji su jednom utažili glad tako što su pojeli kruh koji je, osim svećenicima, bilo zabranjeno jesti (1. Samuelova 21,1-7). Smisao je jasan. Ako je bilo ispravno da David i njegovi ljudi utaže glad jedući kruh odvojen za svetu uporabu, onda je bilo opravdano i da učenici zadovolje svoje potrebe trgajući klasje tijekom svetog vremena u subotu.91 U oba slučaja posvećeni kruh i posvećeno vrijeme korišteni su u posebnu svrhu - da bi se zadovoljile ljudske potrebe. Njihova uporaba bila je opravdana činjenicomda namjera božanskih zakona nije da liše, već da očuvaju život. Iznimka stoga ne poništava valjanost zapovijedi, već ih potvrđuje.92

Oprečnost Davidovog i Kristovog slučaja ovom dokazu daje dodatnu snagu. Davidovi su sljedbenici bili ratnici (1. Samuelova 22,2) dok su Kristovi sljedbenici bili miroljubivi ljudi. David je, da bi utažio glad, jeo zabranjeni, posvećeni kruh, a njega dirati veći je grijeh nego dirati klasje. Zapravo, Davidova je glad stavila u stranu određenu božansku uredbu (Levitski zakonik 24,5; Josephus, Antiquities, 3,10,7), dok je glad učenika stavila u stranu puku rabinsku uredbu. Pozivajući se na jednu iznimku koju su prihvatili brojni naraštaji93 (“Zar niste nigda čitali...” Marko 2,25), Krist dokazuje majori ad minus da bi pokazao kako Njegovi učenici nisu bili krivi (Matej 12,7), jer su poput Davida primijenili viši zakon nužnosti.94 Međutim, ono što treba zamijetiti jest da Krist ne umanjuje povredu uredbe time što uvodi liberalniju kazuistiku. (On smatra da svi oblici kazuistike podjarmljuju ljude.)95 Naprotiv, Krist jasno i izravno kaže da Davidovpostupak nije bio “dopušten” (Marko 2,26). I učenici su, podrazumijeva Isus, svojim postupcima prekršili zakon o potpunom subotnjem počinku. Ipak, u oba slučaja oni su nedužni jer je veća nužnost ukinula manju, to jest, milost je bila važnija od žrtve.

Kristove riječi o svećenicima koji “krše subotu” (12,5) vršeći u hramu brojne djelatnosti koje nisu dopuštene običnom čovjeku a ipak su nedužni (12,5), dodatno pojašnjava ovaj koncept u Mateju. Zapravo, u subotu se dužnostima u hramu dodavala dvostruka količina žrtava (Brojevi 28,9-10).96 Zašto su svećenici bili “bez krivnje” (12,5) iako su u subotu više radili? Odgovor leži, kao što smo ranije spomenuli, u otkupiteljskoj naravi njihova rada u subotu čija je svrha bila darovanje oprosta i spasenja grešnicima u potrebi. Svećenici su obavljali svoje dužnosti u subotu koje je zapovijed pravedno osuđivala, a ipak su bili bez krivnje jer su ispunjavali svrhu subote zadovoljavanjem duhovnih potreba puka. Ali kako je Krist mogao braniti svoja djela i djela svojih učenika pozivajući se na službu koju su svećenici vršili u subotu, kad ni On ni Njegovi učenici nisu toga dana ispunjavali božanski zakon o žrtvama? Odgovor se nalazi u sljedećoj Kristovoj tvrdnji: “A ja vam kažem da je ovdje nešto veće od hrama!” (Matej 12,6)97 Simbolična funkcija hrama i njegovih obreda sada je doživjela ispunjenje i zamijenila ju je služba pravog Velikog Svećenika. Stoga je i Krist u subotu, baš u subotu, morao umnožiti svoje “žrtve”, to jest svoju službu spasenja grešnika kojima je potrebna pomoć, a ono što čini On, moraju činiti i Njegovi sljedbenici, novo svećenstvo. U Evanđelju po Ivanu 7,22.23 Krist iznosi istu misao. Kao što je svećenik u subotu otkupiteljskim činom obrezanja davao blagoslov Saveza novorođenčetu, tako i Krist u subotu mora raditi na spasenju cijelog ljudskog bića. Krist u hramu i njegovim obredima nalazi valjane aluzije da objasni svoju teologiju subote budući da njihova otkupiteljska namjera najbolje ilustrira i Njegovo mesijansko poslanje i božansku svrhu subote. Poistovjećujući svoje poslanje sa subotom, Krist zapravo otkriva konačni božanski cilj zapovijedi, naime, čovjekovo zajedništvo s Bogom. Subota u Kristu postaje vrijeme ne samo za proslavljanje uspomene na Božje djelo stvaranja svijeta, već i za iskustvo blagoslova spasenja dok služimo potrebama drugih.

Humanitarni vid subote u Kristovo je vrijeme, nažalost, uglavnom bio zaboravljen. Zahtjevi obrednih uredbi zamijenili su službu ljudskim potrebama. U izjavi koju prenosi Matej Krist otvoreno napada ovakvu zlouporabu subote riječima: “Da ste shvatili što znači riječ: Više volim milosrđe nego žrtvu, ne biste osudili ovih nedužnih.” (Matej 12,7) Učenici su za Krista “nedužni” premda su se ogriješili o subotnji zakon potpunog počinka, jer je istinski smisao zapovijedi “milost, a ne žrtva”. Što znači “milost” i “žrtva”? Prorok Hošea, iz čije su knjige ove riječi navedene, ukorava svoj narod da “s ovcama i govedima Jahvu traže” (5,6) kao da se Boga može umilostiviti mnoštvom skupih žrtava (usporedi 1. Samuelova 15,22). Prorok ih podsjeća da ono što Bog želi jest “ljubav... a ne žrtve” (6,6). Ovu milost za kojom Bog čezne i u Starom i u Novom zavjetu ne obilježava, kako primjećuje R. Bultmann, neko neodređeno “raspoloženje”, već konkretan stav koji se izražava u “korisnim djelima”.98 U Evanđelju po Mateju “milost” posebno označuje djela pomaganja i potpore koje članovi saveza duguju jedni drugima (Matej 5,7; 9,13; 12,7; 23,23). I. R. Achteimer to dobro izražava: “Članovi zajednice, bez obzira tko oni bili - književnici, farizeji, poreznici ili grešnici, trebaju pružati ljubav, pomoć i utjehu jedan drugome.”99 Upravo ovo sažaljenje i suosjećanje sa svima koji su u nevolji nedostajalo je farizejima. Stoga glad koja je mučila Krista i Njegove učenike nije u njihovim srcima pobudila osjećaj samilosti niti ih je potaknula na pomaganje. Umjesto toga oni su osudili učenike.

Za Krista je ovo očitovanje ljubavi dobrim djelima bilo istinsko štovanje subote budući da se time priznaje Božja otkupiteljska djelatnost koja se toga dana proslavlja. Kao uspomena na božansko otkupljenje i iz egipatskog ropstva (Ponovljeni zakon 5,15) i okova grijeha (Luka 5,18-19; 13,16; Ivan 5,17) subota je, zapravo, vrijeme kad vjernici doživljavaju Božje milostivo spasenje izražavanjem ljubavi i milosrđa prema drugima. Stoga ustroj nove istinske službe subotom koju uspostavlja Krist prvo zahtijeva živu službu ljubavi iz srca, a onda i vršenje vjerskih propisa. Otrežnjavajuća je pomisao da evanđelja manje govore o Kristovoj službi propovijedanja u subotu u sinagogi, a više o Njegovoj službi sažaljenja i milosrđa za grešnike kojima je bila potrebna pomoć.

Krist naglašava ovo temeljno značenje subote u drugom govoru koji je održao u vezi s istim događajem, ali njega prenosi samo Marko: “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.” (2,27)100 Neki su pisci ovu poznatu izreku protumačili da “je dobrobit čovjeka važnija od subotnjeg počinka”,101 a budući da subota “više ne donosi blagoslove, već teškoće, ona je izgubila svoju božansku svrhu, pa prema tomu pobuna protiv subote ili njezino zanemarivanje nije grijeh”.102 Najmanje što se može reći o ovom tumačenju jest da ono Bogu pripisuje čovjekovu kratkovidnost budući da je On prema tom mišljenju dao zakon koji nije mogao ostvariti svoju svrhu, te ga je prema tome bio prinuđen ukinuti. Ovakvim načinom razmišljanja valjanost bilo kojeg Božjeg zakona ne određuje se na temelju svrhe koja mu je namijenjena, već na osnovi toga koriste li ga ljudska bića na dobro ili na zlo. Prema tom je zaključku čovjek, a ne Bog, konačni sudac koji određuje valjanost svake zapovijedi.

Što je Krist zapravo mislio kad je rekao da je “subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” (2,27)? Tumačenje da to znači da je dobrobit čovjeka važnija od subotnjeg počinka” podrazumijeva da je subotnji počinak svojevoljno nametnut čovjeku kako bi ograničio njegovu dobrobit. Ali ovakvo se tumačenje protivi samim Kristovim riječima. “Subota je”, kaže On, “stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.” To znači da subota nije nastala nakon stvaranja čovjeka zato da ga učini robom pravila i uredbi, već da osigura njegovu tjelesnu i duhovnu dobrobit. Tada se njezinim ispravnim štovanjem ne ograničava, već jamči čovjekova dobrobit. Charles R. Erdmann dobro primjećuje: “Ovdje leži farizejska zabluda. Oni su tako protumačili subotu i toliko je opteretili opširnim, besmislenim i zbunjujućim zahtjevima i ograničenjima da njezino štovanje više nije bilo zadovoljstvo, već teret. Zakon, umjesto da bude sluga, pretvorio se u surovog gospodara, i ljudi su uzdisali pod njegovom tiranijom.“103

Znamenitom tvrdnjom “subota je stvorena radi čovjeka” Krist ne ukida prvobitnu zapovijed o suboti niti nagovještava uvođenje nekog novog blagdana, već On, u razdoblju nakon izgnanstva, skida verige nametnute rabinskom teologijom subote koja je uzvisila subotu iznad ljudskih potreba. Zahtijevati od učenika da se odriču svojih potreba da bi držali subotu zlouporaba je njezine svrhe, naime, da bude dan blagoslova, a ne patnje.

Neki tvrde da Krist izjavom da je subota stvorena radi čovjeka želi osuditi od Židova općeprihvaćenu isključivu zamisao da subota nije za neznabošce, već samo za Izraelce, i da time nagovještava njezinu sveopću namjenu.104 Iako je nesumnjivo da Krist sveobuhvatnije gleda na subotu, ovaj je smisao stran kontekstu ovoga ulomka u kojemu se ne raspravlja o sveopćoj namjeni subotnjeg počinka, već o njegovoj temeljnoj funkciji.105

Da bi svojim mesijanskim autoritetom potvrdio svoje tumačenje subote, Krist dodaje znamenitu izreku koju su zabilježili svi sinoptici: “Stoga je Sin Čovječji gospodar i od subote.” (Marko 2,18) Neki drže da ovaj zaključak u Marku nije logično povezan s prethodnom tvrdnjom (2,27) gdje je subota povezana s čovjekom općenito, a ne s Kristom. Budući da su optuženi učenici, a ne Sin Čovječji, dokazuje se da Kristova tvrdnja o vlasti nad subotom ne bi opravdala kršenje subote od strane učenika. Stoga se ukazuje da je izraz “Sin Čovječji” pogrešan prijevod aramejske riječi barnaša što može značiti i “čovjek” i “sin čovječji”. U tom bi slučaju Kristove izvorne riječi glasile: “Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je čovjek gospodar i od subote.” (Marko 2,27.28)106 Zamjenu izraza “Sin Čovječji” imenicom “čovjek” navodno je izvršila rana Crkva jer se nije usudila preuzeti osobnu odgovornost za kršenje subote te je stoga stidljivo samo u Kristu tražila oslobođenje od svojih obveza.107

Misao da je izraz “Sin Čovječji” pogrešan prijevod aramejske riječi posve je proizvoljna. “Ako je aramejski tekst pogrešno preveden u 28. retku,” dobro primjećuje D. E. Nineham, “zašto nije i u 27. retku?”108 Štoviše, nalazimo da se ovaj izraz pojavljuje već ranije u poglavlju (2,10) kad se Krist u sličnoj raspravi s farizejima naziva “Sinom Čovječjim” da bi potvrdio svoju vlast opraštati grijehe. To je, zapravo, Kristov omiljeni opis samoga sebe (u evanđeljima se pojavljuje oko osamdeset puta) jer njime označava svoje mesijanstvo. Stoga tumačenje da je izraz “Sin Čovječji” jednak riječi “čovjek”, kao što to dobro uočava Josef Schmid, “proturječi ne samo dosljednom tumačenju Evanđelja po Marku u kojem se izraz “Sin Čovječji” koristi samo kao titula kojom se naziva Krist, već i činjenici da je sam Isus priznao subotu kao ustanovu koju je Bog uspostavio.”109 Bilo bi doista teško pomiriti Kristovu tvrdnju da je Bog uspostavio subotu radi čovjeka (27. redak) sa zaključkom da je čovjek gospodar subote, to jest, da je slobodan od njezinih obveza.110 U tom slučaju 28. redak ne bi činio 27. razumljivijim, već bi on, upravo suprotno, nijekao njegovo načelo.

Dopustimo li, štoviše, kako to Richard S. McConnell izvrsno ističe u svojoj disertaciji, da je “prvobitni smisao Isusovih riječi bio da je čovjek gospodar subote, upitno je znači li to da zakon o suboti više ne obvezuje kao što tvrdi Rordorf. To može značiti da je Isus dao učenicima pravo da odluče kako će proslavljati i štovati subotu. Učenici nisu bili sluge Zakona, već je njima dana vlast da prema primjeru svoga Učitelja sami odrede kako će ispuniti svrhu zakona o suboti.”111

Tumačiti ove Kristove riječi kao pokušaj rane Crkve da opravda zamjenu subote novim danom bogoslužja znači čitati ono čega u ulomku nema. Ne raspravlja se o pitanju subote i nedjelje, već o ponašanju učenika koji, prema optužbi farizeja, “u subotu čine što nije dopušteno” (Marko 2,24). Spomenuli smo da Krist pobija ovu kritiku iznoseći nekoliko dokaza kojima pokazuje da je čin utaživanja gladi trganjem klasja bio u skladu sa svrhom subote. Pošto je iznio temeljnu svrhu subote, naime, da je uspostavljena da osigura čovjekovu dobrobit, Krist zaključuje govor potvrđujući svoju vlast nad ovim danom.

Tvrdi se i da se dvije rečenice “Subota je stvorena radi čovjeka i stoga je Sin Čovječji gospodar i od subote” ne slažu budući da ova potonja znači “slabljenje i ograničenje”112 prve. Ovaj zaključak počiva isključivo na usporedbi “čovjeka sa Sinom Čovječjim” ne uzimajući u obzir ono što je o njima rečeno. Međutim, misaoni niz postaje jasniji kad se usredotočimo na ono što je rečeno o njima. O čovjeku se kaže da je subota stvorena za njega, a o Sinu Čovječjem da je On Gospodar subote. Zaključak stoga ovisi o činjenici da je Sin Čovječji Gospodar subote (28. redak) jer je On stvorio dan za čovjekovu dobrobit (27. redak). Zapravo, u grčkoj rečeničnoj konstrukciji naglasak nije na Sinu Čovječjem, već na predikatu “Gospodar” koji je ispravno na prvom mjestu u rečenici. Doslovni bi prijevod onda glasio: “Stoga je Gospodar Sin Čovječji i od subote.”113 Kristova vlast nad subotom temelji se na prethodnoj tvrdnji da je subota stvorena radi čovjekove dobrobiti.

Netko može pitati kako uspostavljanje subote za čovjekovu dobrobit može biti temelj Kristove vlasti nad tim danom? Odgovor se nalazi u činjenici da Sin Božji s pravom tvrdi da je stvorio čovjeka i uspostavio subotu da bi osigurao njegovu dobrobit. Konačno, Kristova vlast nad subotom znači i Njegovu vlast nad samim čovjekom.

Ako ih se promatra iz ovoga ugla, dvije se rečenice logično slažu, pa potonja tvrdnja ne slabi, već jača prethodnu. Nekoliko tumača priznaje logičnu uzajamnost ovih dviju rečenica. Na primjer, Henry Barclay Swete piše: “Misaoni je slijed u Markovom evanđelju jasan. Subota, stvorena za čovjekovu dobrobit, podložna je nadzoru idealnog predstavnika čovjeka, komu ona pripada.”114 Joseph Huby slično tumači vezu između dviju rečenica kad kaže: “Subota, načinjena za dobrobit čovjeka, ovisi o vlasti Sina Čovječjeg koga je Bog postavio da prosuđuje što je prikladno za duhovnu dobrobit i spasenje čovjeka.”115 Stoga, kad se proglasio “Gospodarom subote”, Krist ne daje učenicima “temeljnu slobodu u vezi sa subotom“,116 već potvrđuje da On, kao što tvrdi Richard S. McConell, “ima vlast odrediti na koji se način ima držati subota tako da se poštuje Bog i čini dobro čovjeku”.

Spomenuli smo da je Kristova obrana trganja klasja u subotu od strane učenika poprilično dug govor koji je nastajao postupno kako se dokaz dodavao dokazu. Sinoptici iznose pet temeljnih misli da bi prikazali ne samo nedužnost Njegovih učenika, već, posebno, istinski smisao četvrte zapovijedi (Izlazak 20,8-11). Prvo, Krist spominje slučaj Davida kako bi pojasnio opće načelo da nužnost ne poznaje zakon. Sveti kruh i sveto vrijeme mogu se iznimno uporabiti da bi se održao život. Drugo, Krist prelazi s općeg načela na specifičan primjer svećenika koji iznimnom uporabom subote dokazuje da zapovijed ne isključuje unaprijed, već predviđa služenje duhovnim potrebama puka. Budući da je On sam Antitip hrama i njegovog svećenstva, Krist mora, kao što su činili Njegovi sljedbenici svećenici, subotom pojačati svoju službu spasenja za grešnike kojima je potrebna pomoć. Treće, navodeći Hošeinu izjavu: “Više volim milosrđe nego žrtvu,” Isus tumači da je u štovanju subote služba ljubavi ljudima u oskudici na prvom mjestu, a tek onda vršenje obrednih uredbi. Četvrto, Krist potvrđuje temeljno načelo da je subota uspostavljena da osigura čovjekovu dobrobit i stoga bi svako nijekanje ljudskih potreba na temelju zapovijedi o suboti bila zlouporaba njezine prvobitne svrhe. I napokon, Krist konačno i odlučno opravdava ponašanje svojih učenika i svoje tumačenje zapovijedi o suboti time što navješćuje svoju mesijansku vlast nad subotom. Bez krivnje su učenici koji su prihvatili Kristovu vlast i činili ono što im je On dopustio da čine, a osuđeni su oni koji su mislili da svetkuju subotu držeći se često nerazboritih rabinskih običaja, a nisu poštovali njezinu svrhu ni njezina Gospodara.

U svjetlu ove mesijanske objave o vlasti nad subotom dobro je razmotriti značenje Kristove naredbe zapisane u Mateju koja je poslužila kao uvod u kasnije sukobe oko subote. Spasitelj kaže: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. Uzmite jaram moj na se i učite od mene, ja sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.” (Matej 11,28-30)

Krist je dvaput u ovom pozivu obećao počinak onima koji dolaze k Njemu i uče od Njega. Ovaj proglas, kao što je zapazilo nekoliko komentatora, očito je objavljen u subotu te ga treba povezati s kasnijom građom o suboti budući da idući redak počinje riječima “U ono vrijeme” (12,1).117 Stoga postoji mogućnost da je počinak koji Isus obećava, kao što tvrdi J. Daniélou, “anapausis (počinak) istinske subote”.118 U ovom slučaju Kristov subotnji počinak smatra se “slatkim jarmom” i “lakim bremenom”, vjerojatno u suprotnosti s teškim jarmom rabinskih zahtjeva koji su svojom težinom opterećivali narod.119 Ova je slika bila poznata Kristovim slušateljima budući da su rabini Zakon nazivali “jarmom”, a učenici su bili oni koji su svoje vratove stavljali u “jaram”.120

Kakav je novi “subotnji počinak” koji Krist obećava onima koji uzalud nastoje priskrbiti počinak izvršavajući tegobne zakonske obveze? U prethodnoj raščlambi građe o suboti u evanđeljima spomenuli smo da je Krist subotu učinio prikladnim simbolom svoga otkupiteljskog poslanja. Isus ne samo što je najavio svoje poslanje kao ispunjenje subotnjeg vremena otkupljenja (Luka 4,18.19), već je subotom umnožio svoja djela spasenja grešnika (Ivan 5,17; 9,4), tako da duše koje “sotona drži svezane” (Luka 13,16) dožive i sjećaju se subote kao dana svoga izbavljenja. Štovi še, Krist je u petak poslijepodne okončao svoje otkupiteljsko poslanje na Zemlji i uzviknuvši: “Svršeno je” (Ivan 19,30), štovao je subotu počivaju ći u grobu (Luka 23,53.54; Matej 27,57-60; Marko 15,42-46). Kao što je subotnjim počinkom na kraju stvaranja Bog izrazio zadovoljstvo i radost zbog potpunog i savršenog stvaranja, tako sada subotnji počinak na kraju Kristove zemaljske zadaće izražava radost Božanstva zbog potpunog i savršenog otkupljenja kojim je čovjek obnovljen. U svjetlu Kristovog nauka i službe subotnji počinak prikazuje blagoslove spasenja koje Spasitelj daje  pterećenim dušama. 

Subota u Poslanici Hebrejima

Odjek ovoga otkupiteljskog značenja subote nalazi se u Hebrejima, na što smo već ukazivali, gdje se Božjem narodu ponovno obećavaju trajni blagoslovi “subotnjeg počinka” (4,9) i savjetuje mu se da ih prihvati (4,11).121 Pisac Poslanice Hebrejima brine se za zajednicu židovskih kršćana koji su očito dijelili uvjerenje da su blagoslovi štovanja subote povezani sa židovskim nacionalnim zavjetom. Smatrali su da je štovanje subote povezano s materijalnim napretkom koji uživaju samo članovi zajednice saveza u stanju političkog mira.122 Da bi odvratio ove židovske kršćane od takvoga isključivog i materijalističkog gledišta na subotu i utemeljio njezinu sveopću, otkupiteljsku i duhovnu narav, pisac povezuje dva starozavjetna teksta, Postanak 2,2 i Psalam 95,11. Prvim tekstom on se vraća na podrijetlo subotnjeg počinka sve do vremena stvaranja kad “Bog počinu sedmi dan od svih djela svojih” (Hebrejima 4,4; Postanak 2,2-3; Izlazak 20,11; 31,17). Činjenica da je subotnji počinak potekao od Boga daje mu sveopću i vječnu vrijednost. “Ova subota Božja”, kao što to dobro kaže Adolph Saphir, “podloga je i osnova svakog mira i počinka – jamac konačne i dostatne svrhe stvaranja.”123 Drugim tekstom (Psalam 95,11) on objašnjava svrhu ovog “subotnjeg odmora” koja se nalazi u dobivanju blagoslova spasenja kad se osobno uđe u “Božji počinak” (4,10.3.5).

Da bi prikazao sveopći otkupiteljski domašaj “Radosne vijesti” (4,2) subotnjeg počinka koji smo “primili... kao i oni [Izraelci]” (4,2), pisac Poslanice Hebrejima iz 95. psalma izvlači nekoliko značajnih zaključaka. Prvo, on smatra kako Božje zaklinjanje u Psalmu 95,11 da Izraelci nikada neće ući u Njegov pokoj upućuje na to da im je Bog obećao subotnji počinak, a naraštaj iz pustinje “nije u nj ušao [u počinak obećane zemlje] zbog neposluha” (4,6; 3,16-19).124 “Prema tome,” dokazuje on, “ostaje činjenica da neki moraju ući u nj” (4,6). Drugo, on dalje pokazuje da Božji subotnji počinak nije bio iscrpljen čak ni u sljedećem naraštaju kad su Izraelci pod Jošuom ušli u zemlju počinka budući da “David, nakon toliko vremena” (4,7), kaže: “Danas, kad čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja!” (Hebrejima 4,7; usp. Psalam 95,7). Činjenica da dugo nakon prvobitne objave Radosne vijesti o subotnjem počinku, čak u Davidovo doba, Bog “ponovno” obnavlja svoje obećanje riječju “danas”, upućuje na to da obećanje o ulasku u Božji subotnji počinak tek “preostaje narodu Božjem” (4,9).125 I napokon, Pavao podrazumijeva da je, kao što G. von Raad dobro kaže, “‘danas’ u kojem psalam obnavlja Božju ponudu o počinku osvanuo s Kristovim dolaskom” (4,7).126 Ovim načinom razmišljanja on pokazuje da subota ima trodimenzionalno značenje. Prvo, ona slavi uspomenu na svršetak stvaranja. Kasnije je simbolizirala obećanje o ulasku u zemlju počinka i njegovo ovozemaljsko ostvarenje. Konačno, “ova dva značenja” koja su, kao što primjećuje J. Daniélou, bila “slika i proročanstvo o drugom šabatu, o sedmom danu koji tada još nije došao”, bila su ispunjena i postala stvarnost za Božji narod u Kristu.127 Nadovezivanjem ova dva teksta (Postanak 2,2; Psalam 95,11), pisac Poslanice Hebrejima uvjerljivo dokazuje da Božji narod po Isusu Kristu stalno sudjeluje u djelu stvaranja i otkupljenja koje je sažeto prikazano subotnjim počinkom.

Pokušava se dokazati da se iz ovoga ne može izvući nikakav zaključak u vezi s doslovnim svetkovanjem subote budući da pisac Poslanice ne raspravlja o njezinom štovanju, već o trajnosti i ispunjenju njezinih blagoslova. Takvu primjedbu je teško opravdati budući da je Poslanica namijenjena židovskim kršćanima koji su visoko cijenili židovske uredbe kao što je štovanje subote.128 Činjenica da pisac ne polemizira o potrebi štovanja subote, već savjetuje čitatelje da iskuse njezine blagoslove koji “preostaju narodu Božjemu” (4,9), čini njegovo svjedočanstvo još vrednijim jer štovanje subote uzima kao gotovu činjenicu. Ono što su primatelji Poslanice trebali znati nije bilo da ih zapovijed o suboti i dalje obvezuje, već koji je njezin istinski smisao u svjetlu Kristova dolaska.

Većina komentatora tumačeći “subotni počinak (ili svetkovanje subote) koji preostaje narodu Božjem” kao isključivo buduću stvarnost, propušta shvatiti smisao opomene o potrebi njezina sadašnjeg štovanja. Samuel T. Lowrie nudi uvjerljivo objašnjenje kako je došlo do pogrešnog razumijevanja naučavanja Poslanice o štovanju subote. Poslanica je uvrštena u kanon (na Zapadu oko 4. st.) dugo nakon nestanka “crkve koja se sastojala od obraćenih Židova”. Posljedica je da tumači iz neznaboštva, neupoznati s okolnostima u kojima su živjeli prvobitni čitatelji Poslanice, nisu razumjeli misli koje bi obični židovski obraćenik razumio.129

Treba zapaziti da, iako ponovljeno obećanje o “subotnom počinku” koji “preostaje narodu Božjemu” (4,9) i opomene da “uđu u onaj počinak” (4,11) upućuje na ostvarenje njezinih blagoslova u budućnosti, cijeli ulomak također sadrži nekoliko značajnih pokazatelja o sadašnjem iskustvu štovanja subote. U 3. retku, na primjer, pisac izričito tvrdi: “U počinak, naime, ulazimo.” Oblik sadašnjeg vremena, kako je zamijetio R. C. H. Lenski, ovdje ne izražava apstraktnu univerzalnost, jer kad bi tako bilo, trebao bi glasiti “ulaze”.130 Oblik “ulazimo” odnosi se na pisca i čitatelje “vjernike” (4,3) koji ulaze u sadašnji “počinak” koji je definiran u idućem retku kao Božji subotnji počinak koji stoji na raspolaganju od stvaranja svijeta (4,3-4). Slično tomu, i glagol “ostati” (4, 6.9), koji doslovno znači “ostaviti za sobom, ne uzeti sa sobom”, pasiv je u sadašnjem vremenu koji nužno ne podrazumijeva buduće vrijeme. Doslovno preveden deseti bi redak glasio: “Prema tome subotnji počinak biva ostavljen narodu Božjem” budući da Jošuin naraštaj nije iskoristio obećanja koja su mu bila dana (8. redak). Sadašnje vrijeme naglašava njegovu sadašnju trajnost, a ne njegovu buduću ostvarivost.

Snaga dvostrukog “danas” u 7. retku također je značajna. “Danas” iz psalma (4,6) ukazuje piscu da Radosna vijest o subotnjem počinku seže i do kršćanske ere budući da je bila ponuđena u Davidovo doba.131 Uvjet za njezino prihvaćanje je isti: “Danas, kad čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja.” (4,7) Na Radosnu se vijest treba odazvati sada, “danas”, a ne u budućnosti. Ovaj odaziv dobro prikazuje značenje kršćanskog štovanja subote. U 10. retku ovaj koncept dodatno se razjašnjava analogijom izme đu Božjeg i čovjekovog počinka, (doslovno) “jer tko god je ušao u Božji počinak također je počinuo od svojih djela kao što je Bog počinuo od svojih”. Oba glagola “ušao” i “počinuo” nisu u izvorniku u budućem vremenu, već u aoristu, koji onda ne upućuje na buduće iskustvo, već na iskustvo koje seže do sadašnjosti premda se dogodilo u prošlosti. U [engleskom] prijevodu RSV oba su glagola u sadašnjem vremenu  ulazi ... počiva) budući da kontekst podvlači sadašnje i bezvremensko svojstvo Božjeg počinka (4,1.3.6.9.11). Propust da se ovo zapazi navelo je neke tumače da ovaj počinak pogrešno protumače kao počinak u smrti132 ili buduće nebesko nasljeđe vjernika. Teško je povjerovati da bi to bila jedina piščeva namjera budući da on nastoji pokazati da subotnji počinak i danas ostaje za Božji narod (4,9).

Vrhunac analogije u desetom retku nisu sama djela, budući da su Božja djela dobra, a čovjekova zla (usp. Hebrejima 6,2 “mrtva djela”), već se analogija odnosi na čovjekovo oponašanje Božjeg počinka od rada. Ovo je jednostavna tvrdnja o naravi subote, budući da je prestanak s radom bitan element jer je napisano da “Bog počinu sedmi dan od svih djela svojih” (Hebrejima 4,4). Pisac stoga objašnjava narav subotnjeg počinka koji preostaje Božjem narodu (4,9) naglašavajući njegovo osnovno svojstvo, to jest obustavu rada (4,10). Ali što to znači? Potiče li pisac Poslanice Hebrejima svoje čitatelje da prekinu svoje svjetovne djelatnosti u subotu? Budući da su bili židovski kršćani, njima takvo podsjećanje nije trebalo. Štoviše, to samo stvara negativnu predodžbu o počinku, a blagoslovi subotnjeg počinka ne mogu biti samo nijekanje. Očito je da pisac pripisuje dublji smisao subotnjem počinku. To se može vidjeti u antitezi između onih koji su propustili ući u njezin počinak zbog “neposluha” (4,6.11), to jest nevjerstva, čija je posljedica neposlušnost, i onih koji ulaze u nj “vjerom” (4,2.3) čija je posljedica poslušnost. Čin počivanja u subotu znači prestanak nečijeg rada da bi iskusio što znači biti spašen vjerom (4,2.3.11). Vjernici, kako kaže Calvin, trebaju “prestati s radom i dopustiti Bogu da djeluje u njima”.133 Dok vjernik, kaže Barth, počiva u subotu kao Bog (4,10), “svjesno uzima dijel u spasenju koje je On dao.”134

Subotnji počinak koji ostaje narodu Božjemu (4,9) nije za pisca Poslanice samo puko dokoličenje, već mogućnost koja se obnavlja svakog tjedna da uđe u Božji počinak, to jest, da se oslobodi poslovnih briga kako bi slobodno vjerom prihvatio Božji cjeloviti blagoslov stvaranja i otkupljenja. Međutim, treba zamijetiti da se ovaj subotnji doživljaj blagoslova spasenja ne iscrpljuje u sadašnjosti, budući da ulomak dalje kaže “žurimo se dakle ući u onaj počinak” (4,11). Ova usmjerenost prema budućnosti odgovara očekivanju konačnog otkupljenja koje subota prikazuje. I u Starom zavjetu i rabinskoj literaturi subota se smatra slikom svijeta koji će doći.135 Stoga Poslanica Hebrejima na sebi svojstven način izražava bit štovanja subote (a to je istovremeno i bit kršćanskog života), naime, napetost između sadašnjeg iskustva blagoslova spasenja i konačnog ispunjenja u nebeskom Kanaanu.136

Ovo prošireno tumačenje štovanja subote očito je bilo namijenjeno da odvrati židovske kršćane od površne i materijalističke predodžbe njezina štovanja. Mi ne znamo koliko je naš pisac bio upoznat s građom o suboti u evanđeljima, ali ne možemo u njegovom tumačenju ne primijetiti odraz Kristova otkupiteljskog gledišta o suboti o čemu smo ranije raspravljali. Misao o trajnosti Božjeg subotnjeg počinka u Hebrejima 4 (3.4.5.10), na primjer, sadržava u sebi Gospodnje riječi iz Ivana 5,17: “Otac moj neprestano radi, zato i ja radim.”137 Božji počinak je doista neprekidna djelatnost spasavanja čija je svrha vraćanje palog čovjeka k sebi. Krist, kao Onaj koga je Otac poslao da otkupi i obnovi čovjeka, najuzvišenije je očitovanje subotnjeg počinka koje stoji na raspolaganju Božjem narodu (Hebrejima 4,1.3.6.9.11). Ovi blagoslovi spasenja, koje već sada doživljavamo u subotu, u potpunosti ćemo doživjeti na kraju našega zemaljskog putovanja. Činjenica da u Hebrejima 4 nalazimo odraz Kristovog stava o suboti kao o vremenu kad doživljavamo blagoslove spasenja, dokazuje da su prvi kršćani tumačili Kristov nauk ne kao doslovno ukidanje, već kao isticanje duhovne vrijednosti ove zapovijedi.

Isusovo upozorenje u vezi sa subotom

Ovaj pregled o građi o suboti u evenađeljima završit ćemo kratkim razmatranjem Kristova jedinstvenog upozorenja svojim učenicima dok je proricao razorenje Jeruzalema: “Molite se da vaš bijeg ne bude zimi ili u subotu.” (Matej 24,20)

Postoji nekoliko tumačenja kojima se objašnjava razlog ovoga jasnog Kristovog upozorenja. Na primjer, bijeg u subotu mogu spriječiti zatvorena gradska vrata, psihički otpor prema bijegu, odbijanje strogih štovatelja da pomognu onima kojima je pomoć potrebna, strah od kršenja rabinskih uredbi koje su dopuštale samo kratko pješačenje subotom ili bijes “fanatičnih Židova koji bi se razbjesnjeli zbog navodnog oskvrnjenja subote.”138

Neki, opet, dokazuju da su riječi “niti u subotu” kasnije umetnuli židovski kršćani jer ih u Marku 13,18 nema.139 Čak ako i dopustimo takvu mogućnost, ostaje činjenica da je onaj koji je to umetnuo subotu smatrao obvezujućom u vrijeme pisanja. Međutim, uzimajući u obzir Matejevo poštovanje židovskih ustanova, i židovsko-kršćanski sastav njegovog čitateljstva, 140 izgleda da nema razloga dovoditi u pitanje izvornost ovoga izraza. Markovo (13,18) izostavljanje može se objasniti činjenicom da on piše drugom slušateljstvu, koje nije opterećeno židovskim ograničenjima, te on stoga nije morao zadržati Kristovo upozorenje o bijegu subotom.

Drugi vjeruju da ovaj ulomak odražava “nesigurnost u vezi s uredbom o suboti” židovsko-kršćanske zajednice koja je nastojala riješiti problem subote, ali još nije odbacila njezino štovanje.141 Tekst ne razmatra pitanja u vezi sa štovanjem subote budući da se on isključivo bavi bijegom koji će biti u budućnosti, a zima i subota usput se spominju kao moguće prepreke. Neizvjesnost nije u vezi sa štovanjem subote, već s dolaskom velike “nevolje” (Matej 24,15.21). Činjenica da se subota ne spominje polemično već usputno kao okolnost koja je nepovoljna za bijeg znači da Krist nije predvidio njezinu zamjenu nekim drugim danom bogoslužja, već potvrđuje da će ona trajati i nakon Njegova odlaska.

Može se dokazivati da ova izjava sama po sebi ne odražava Kristovo stajalište o suboti jer nije u skladu s Njegovom obranom korištenja subote u svrhu održavanja života. Ali zabranjuje li doista Krist u ovom primjeru bijeg u subotu? Njegov je savjet da mole za povoljne uvjete za bijeg. Zima i subota ovdje su spomenute kao puke vanjske okolnosti koje bi mogle omesti žuran bijeg. Krist ni na koji način ne daje nazrijeti da je bijeg zimi ili subotom nezakonit. On samo izražava svoju samilosnu brigu za svoje sljedbenike koje ovi nepovoljni uvjeti mogu omesti u njihovom bijegu. Obzir za bijeg trudnica i dojilja (Matej 24,19) kao i za teškoće na putu uzrokovane zimom ili subotom (20. redak) nema osuđivački smisao, već je samo pokazatelj Kristove nježne brige za ljudsku slabost. Krist vidi subotu kao vrijeme neprikladno za bježanje sa stajališta svojih učenika budući da u dan počinka kršćani ne bi bili spremni za bijeg, a fanatični bi ih Židovi vjerojatno ometali.142 Krist stoga u ovom upozorenju ne određuje ponašanje subotom, već samo upozorava svoje učenike da mole za povoljne uvjete. Međutim, činjenica da se štovanje subote prihvaća kao gotova činjenica pretpostavlja da je Krist predvidio trajnost njezina štovanja s jedne strane, i da su, kao što kaže A. W. Argyle, “židovski kršćani još uvijek štovali subotu u vrijeme kad je Matej pisao” s druge strane.143

Zaključak. Iz ove raščlambe građe o suboti u evanđeljima proizlazi nekoliko zaključaka. Opširno izvještavanje pisaca evanđelja o sukobima između Krista i farizeja o načinu svetkovanja subote prije svega je pokazatelj ozbiljnog poštovanja subote od strane židovskih krugova i među prvim kršćanima. Iz obuhvatnih izvještaja o Kristovim govorima o suboti i iscjeliteljskim djelatnostima može se zaključiti da su prvi kršćani bili uključeni u rasprave u vezi sa štovanjem subote. Međutim, nalazimo da oni Isusov stav prema suboti nisu shvatili kao maglovit nagovještaj uvođenja novog dana bogoslužja, već kao novo viđenje štovanja subote. Ovo je viđenje sadržavalo i novo značenje i novi način štovanja subote.

U vezi s ovim potonjim subota se nije smatrala vremenom za pasivno dokoličenje, već za aktivnu službu koja proizlazi iz ljubavi prema jadnim dušama (Marko 3,4; Matej 12,7.12; Ivan 9,4). Ovo novo razumijevanje potvrđuje i tako star dokument kao što je Pismo Diognetusu (datira između 130.-200. po Kr.). Ovdje su Židovi optuženi da “lažno govore o Bogu” jer su tvrdili da “nam je On (Bog) zabranio činiti dobro u subotu - nije li to bezbožno?”144

Vidimo da je Krist svojim programom reforme subote snažno utemeljio ovu pozitivnu i osnovnu vrijednost štovanja subote. Spomenuli smo da se Gospodin promišljeno suprotstavljao općeprihvaćenim ograničenjima subote da bi oslobodio ovaj dan od mnoštva rabinskih ograničenja i vratio joj njezinu prvobitnu božansku svrhu, naime, da bude dan tjelesne i duhovne dobrobiti za čovječanstvo. Međutim, spomenuli smo da Krist prikazuje da djela ljubavi učinjena u subotu nisu samo puko ispunjenje humanitarnih obveza koje nalažu zapovijedi, već da je to u prvom redu izraz vjernikovog prihvaćanja i doživljavanja božanskog blagoslova spasenja (Ivan 9,4; Matej 11,28).

Ovaj odnos između subote i otkupljenja istaknut je u evanđeljima na nekoliko načina. Krist ne prikazuje Božji subotnji počinak kao vrijeme dokoličenja, već kao svoj “neprestani rad” (Ivan 5,17) za čovjekovo spasenje. Isto tako legalnu službu svećenika subotom za grešnike (Matej 12,5; Ivan 7,23) Krist prikazuje kao jedan pokazatelj otkupiteljske svrhe subote. Međutim, najuzvišenije otkrivenje njezinoga otkupiteljskog značenja nalazimo u mesijanskim izjavama i Kristovoj službi subotom. Spasitelj nije samo započeo (Luka 4,16) i završio (Luka 23,53-54) svoju službu u subotu, već je i izričito objavio da je Njegovo mesijansko poslanje ispunjenje obećanja o otkupljenju i o oslobađanju subotnjeg vremena (Luka 4,18-21). Štoviše, Krist je u subotu pojačao svoju spasiteljsku službu (Ivan 5,17; 9,4; Marko 3,4) tako da grešnici koje “sotona drži vezane” (Luka 13,16) mogu iskusiti i sjećati se subote kao dana svoga spasenja.

Subota, prema tome, u Kristovom nauku i službi nije bila “potisnuta u pozadinu” ili “jednostavno ukinuta” da bi se stvorio prostor za novi dan bogoslužja, već ju je Krist načinio prikladnim spomenikom svoga spasiteljskog počinka koji je dostupan svima koji vjerom dolaze k Njemu (Matej11,28).145

Tumačenje ovoga otkupiteljskog značenja subote nalazimo u četvrtom poglavlju Poslanice Hebrejima. Ovdje se “subotni počinak” koji “preostaje narodu Božjemu” (4,9) ne tumači kao materijalni doživljaj namijenjen isključivo židovskom narodu (4,2.8), već kao trajan i duhovan blagoslov koji stoji je dostupan svima koji vjerom ulaze u Božji počinak (4,2.3.11). Prekidanjem rada u subotu vjernik se, slijedeći Boga, (4,10) dovodi u stanje da milošću, a ne djelima, okusi buduće blagoslove konačnog otkupljenja koje je, po Kristu, već postalo stvarnost (4,7). Ovo pozitivno tumačenje subote pokazuje da rana Crkva nije shvatila Isusove mesijanske izjave (Marko 2,28; Matej 12,6; Ivan 5,17) i Njegove iscjeliteljske djelatnosti kao zamjenu subote novim danom bogoslužja, već kao istinsko otkrivenje značenja njezina štovanja: kao vrijeme da doživimo Božje spasenje koje je ostvareno po Isusu Kristu.

_______________________