| < 9 Poglavlje | Sadržaj | 11. Poglavlje > |
Angel Manuel Rodriguez
Kristova smrt i uskrsnuće iz groba u samom su srcu plana spasenja. Golgota je bila konačni Božji odgovor na ljudsku sudbinu. Kristova je žrtva opisana kao "jedanput zauvijek" (Heb 10,10), koja važi "zauvijek" pa je prema tome neponovljiva (r. 12). Križu ne možemo dodati ništa što bi nadopunilo njegovu moć pomirenja i okajanja. Isus, koji je u svom životu bio pobjednik nad kušačem (Mt 4,1-11; Heb 4,15), došao je da uništi đavolska djela (1 Iv 3,8). Njegova pobjeda nad silama zla omogućuje ostvarenje naše pobjede nad grijehom (Otk 12,11), kao i konačno uklanjanje zla iz našeg svijeta (Otk 20,9-15). Isticanje konačnosti Kristove smrti pomirenja u Novom zavjetu navelo je neke na zaključak da je Njegovo djelovanje za naše spasenje završilo s križem. Ovo zahtijeva podrobnije objašnjenje.
Nakon što je na zemlji dovršio djelo zbog kojega je došao (Iv 17,4.5; 19,30), Krist "je uznesen na nebo" (Dj 1,11) "da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih" (Heb 7,25), sve do svog drugog dolaska kad će se pokazati "bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje" (Heb 9,28). Između ova dva pola, križa i slavnog Gospodnjeg povratka, Krist je kraljevski svećenik, "službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek" (Heb 8,2), zagovornik (1 Iv 2,1) i posrednik za one koji vjeruju u Njega (Rim 8,34). Kao naš veliki svećenik Krist služi zaslugama svoje žrtve onima koji Mu se približe, što je isto tako bitno za naše spasenje kao Njegova posrednička smrt.
Svećenička služba našeg nebeskog velikog svećenika prikazana je u starozavjetnom žrtvenom sustavu, posebno onako kako je viđena u hebrejskom Svetištu, načinjenom prema "uzorku" kojega je Bog pokazao Mojsiju (Izl 25,9), a ukazivao je na nebesko Svetište. Iz tog razloga proučavanje Svetišta i službi u njemu ne samo što pojašnjava značenje izvedenih obreda, već osvjetljava i Kristovu nebesku službu.
I. Starozavjetni žrtveni sustav
A. Žrtveni sustav u doba patrijaraha
1. Podrijetlo žrtvenog sustava
2. Opće karakteristike tog sustava
C. Funkcioniranje starozavjetnog žrtvenog sustava
1. Teološki elementi izraelskog Svetišta
2. Svetište, Savez i priroda grijeha/nečistoće
II. Kristovo svećeništvo u Novom zavjetu
A. Ograničenja tipskog sustava
III. Kristova služba u nebeskom Svetištu
A. Ustoličenje nebeskog Svetišta
1. Daniel i ustoličenje nebeskog Svetišta
2. Hebrejima poslanica i ustoličenje nebeskog Svetišta
3. Otkrivenje i ustoličenje nebeskog Svetišta
B. Kristova posrednička služba: Svakodnevne službe
1. Posredovanje i svakodnevne službe
2. Specifični elementi Kristovog posredovanja
C. Kristovo djelo suda: Dan pomirenja
1. Dan pomirenja u Hebrejima poslanici
IV. Značenje Kristove žrtve i svećeništva za život kršćanina
V. Kristovo svećeništvo u povijesti
B. Srednji vijek i Reformacija
D. Adventističko razumijevanje
A. Službe u izraelskom Svetištu
D. Kristova velikosvećenička služba
Dodatak A: Ta Hagia u Poslanici Hebrejima
Pri
istraživanju bogatstva i dubine biblijske doktrine o Kristovom svećeništvu
moramo držati na umu svjedočenje
i Starog i Novog zavjeta. Za kršćane
oba zavjeta predstavljaju nedjeljivu cjelinu božanske objave. Postoji samo
jedan Autor Svetog pisma koji se u prošlosti otkrio različitim
načinima i koji nam
je sada govorio po Sinu (Heb 1,1.2). Jedinstvo otkrivenja naviješteno je
naglašavanjem jednog Spasitelja. Sam Isus je objasnio da Pisma "svjedoče
za me" (Iv 5,36) i da je Mojsije pisao o Njemu (r. 46). Na putu za Emaus Krist
je dvojici učenika
otvorio Pismo, i "poče
od Mojsija te, slijedeći
sve proroke, protumači
im što se na njega odnosilo u svim Pismima" (Lk 24,27). Sveto pismo svjedoči
o samo jednom vječnom
spasiteljskom evanđelju (Otk 14,6), koje je objavljeno Izraelu kao i
nama (Heb 4,2). U Starom zavjetu Bog je svom narodu objavio Radosnu vijest preko
mesijanskih proročanstava, simbola i uzoraka. (Vidi Tumačenje,
III. E. 3.) Stoga
ćemo, u nastojanju da
razumijemo djelo našega Gospodina, obratiti pozornost na oba zavjeta; oni se međusobno osvjetljavaju.
Žrtve pripadaju samoj infrastukturi biblijske teologije i religije. Zanimljivo je da nigdje u Starom zavjetu nije izričito objašnjeno podrijetlo žrtava. Kad su spomenute prvi put, za njih nije naveden neki poseban razlog i nije spomenuto njihovo podrijetlo (Post 4,2-5). U kasnijim izvještajima podrazumijeva se značenje žrtava, ali o njima nema otvorene rasprave.
1.
Podrijetlo žrtvenog sustava
Žrtveni sustav Starog zavjeta nastao je neposredno nakon pada u grijeh. U Edenu se sam Bog otkrio kao Otkupitelj ljudskog roda. Kazna vječne smrti nije odmah primijenjena na Adama i Evu, jer je Gospodin osigurao sredstvo otkupljenja kojim će učiniti kraj zmiji, đavlu i njegovim djelima (Post 3,15; usp. Rim 16,20; Heb 2,14). Božji milosrdni čin, kojim je Adamu i Evi priskrbio odjeću od krzna, bio je u stvari obećanje otkupljenja; kad tekst u Postanku 3,21 stavimo u njegov teološki kontekst, razumljiva smrt životinje postaje žrtveni čin. Nakon učinjenog grijeha Adam i Eva su trebali iskusiti konačnu smrt (Post 2,17). Iznenađuje što im je život bio pošteđen. No upravo u situaciji kad im je život bio ugrožen, nastupila je smrt jedne životinje. Smrtna kazna nije izvršena nad njima već na životinji. Smrt životinje osigurala je sredstvo za obnovu njihove zajednice s Gospodinom. Iz smrti su proizašli nada i obnovljenje. To što je Bog načinio njihovu odjeću i obukao prvi par pokazuje da je On za njih učinio ono što oni za sebe same nisu mogli učiniti. Milostivo im je omogućio da Mu pristupe i žive u Njegovoj blizini. Isti ovi koncepti pripadaju teologiji Svetišta i njegovoj službi kasnije u Starom zavjetu. Ono što je u povojima i nagoviješteno u Postanku 3, postalo je cjelovito teološko tijelo ideja u izraelskom žrtvenom sustavu. Adam i Eva su već imali blagoslova od Kristove žrtve.
2.
Opće
karakteristike tog sustava
U izvještajima o patrijarsima bogoslužje i žrtva su nerazdvojivi. Mjesto bogoslužja prepoznavalo se po žrtveniku (Post 8,20; 12,7; 26,25). U Postanku je spomenuto više žrtava i/ili žrtvenih djela, ali čini se da je najuobičajenija bila žrtva paljenica (Post 8,20; 22,3.7). Međutim u Postanku 35,14 spominje se i ljevanica. Izraz "svećenik" prvi put je rabljen u Postanku 14,18 da obilježi Melkisedeka, šalemskog kralja koji je štovao "Boga Svevišnjega". Abraham ga je davanjem desetine priznao zakonitim svećenikom. Kao svećenik Melkisedek je primio desetinu i blagoslovio patrijarha (rr. 18-20: vidi Upraviteljska služba, I. C. 3).
a. Kajinova i Abelova žrtva. Većina žrtava u izvještaju o patrijarsima bila je krvna. Značajni izuzetak čini žrtva koju je prinio Kajin (Post 4,3). Prema Hebrejima 11,4 Abel je svoju žrtvu prinio vjerom i Bog ju je prihvatio. Kajinova žrtva nije bila izraz vjere već osobnih osvjedočenja. Abelova vjera u Kristovu žrtvu pomirenja pokazala se u neupitnoj poslušnosti. Žrtva koju je Abel prinio osvjetljava značenje žrtve. Prinošenje žrtve zahtijevalo je kombinaciju odgovarajućeg unutarnjeg stava i poslušnosti vanjskim ritualima. Kad god je Bog primio neku žrtvu, primao je i onoga koji ju je prinosio. Zato je žrtva bila sredstvo kojim je čovjek čuvao zajednicu s Bogom (Post 4,7).
b. Noina žrtva. Sljedeće spominjanje žrtvovanja nalazimo u Postanku 8,20. Poslije potopa Noa je prinio Gospodinu žrtve paljenice. Kontekst pokazuje da su ove žrtve bile izraz zahvalnosti za veliku Božju brigu o Noi i njegovoj obitelji. Čini se da je tu prisutna i ideja okajanja. Izvještaj kaže da Bog "omirisa miris ugodni"; prihvatio je žrtvu i odlučio da više neće uništiti sve živo (r. 21). Prihvaćanjem žrtve Bog se obvezao da će obnoviti i sačuvati zajednicu s čovječanstvom.
c. Abrahamova žrtva (Post 22). Bog je iskušao Abrahama kad je tražio da prinese Izaka na žrtvu paljenicu (rr. 1.2). Tako je Abraham imao priliku pokazati pravu snagu svoje vjere. Bog se umiješao i Izaku spasio život te time završio kušnju. No izvještaj ovdje ne završava. Bog se postarao za ovna kojega će žrtvovati umjesto Izaka. Da bi se sačuvao Izakov život i zajednica između Boga i Abrahama bila je potrebna smrt žrtve. Postanak 20 i 21 opisuje Abrahama kao čovjeka koji nije uvijek hodio neporočno pred Gospodinom. Lagao je tvrdeći da mu Sara nije žena (Post 12,10-20; 20,1-18) i nije čekao da Gospodin ispuni obećanje o sinu (Post 21,1-7). No Bog je od njega tražio da se pomoli za kralja i preko Sare dao mu sina. Činilo se da Bog tolerira Abrahamov grijeh. Nesuglasje između Boga koji osuđuje grijeh, a ipak se kao oruđem služi čovjekom koji je prekršio savez, riješeno je u Postanku 22. Bog je bio spreman povući svoje obećanje patrijarhu; time bi ga ostavio bez budućnosti i savezu bi bio kraj. No kad je Abraham svojom vjerom pokazao da mu je stalo do obnove zavjetnog odnosa s Bogom, Gospodin se postarao za žrtvu potrebnu za okajanje njegova grijeha i obnovu njegove budućnosti (Post 22,15-19). Kasnije je na brdu Moriji, gdje je žrtva prinesena, sagrađen hram. Brdo je simbolično nazvano "Jahve proviđa" (r. 14) kao svjedočanstvo onoga što je Bog učinio za Abrahama. Biblijski pisac dodaje: "Zato se danas veli: 'Na brdu Jahvina proviđanja'", što pokazuje da je narod Abahamovo iskustvo primijenio na sebe. Kad god su uzlazili na to Jahvino brdo i oni su vjerovali da će se pobrinuti za njihovu zamjenu. Razumjeli su da spasenje dolazi od Gospodina koji donosi izbavljenje zamjeničkom žrtvom (vidi Iz 53).
Knjiga o Izlasku uvodi izraelsko Svetište kao središte bogoslužja, posredovanja i žrtve. U njoj su opisani sam šator i namještaj ovog jedinstvenog mjesta. U knjizi također nalazimo upute o posvećenju svećenika i ona sadrži neke od najvažnijih teoloških ideja vezanih uz Svetište. Knjiga Levitskog zakona daje pojedinosti o žrtvenom sustavu, službama u Svetištu i blagdanima.
Arhitektonski nacrt ove građevine bio je jednostavan: prva prostorije je bila "svetinja" (Izl 28,29 – DK; u drugim prijevodima neprikladno: "Svetište"), a druga "Svetište nad svetištima" (bolje: "Svetinja nad svetinjama"). Dvorište Svetišta, s ulazom s istočne strane, bilo je zaštićeno zastorom. I ulaz u Svetište bio je zaštićen zastorom, obješenom na pet stupčića od bagremova drveta, zlatom obloženih, postavljenih na tučana podnožja (r. 37). Oba odjela u samom Svetištu bila su podijeljena zavjesom bogato izvezenom likovima kerubina, koja je visila na četiri drvena stupa, zlatom obložena (rr. 31-33). Zidove Svetišta činili su drveni okviri presvućeni zlatom, postavljeni na srebrna podnožja (rr. 15-30), a bili su zaštićeni s četiri šatorska pokrivača (rr. 1-14).
U dvorištu se nalazio žrtvenik s rogom na svakom uglu (Izl 27,1-8). U cijelom Starom zavjetu ovaj je žrtvenik bio povezan s Gospodnjom prisutnošću; preko njega su Izraelci imali pristup Njemu (Ps 43,4). Umivaonik između žrtvenika i ulaza u Svetinju (Izl 30,17-21) služio je svećenicima za pranje nogu i ruku prije no što bi služili kod žrtvenika ili ulazili u Svetište (r. 20). Bio je to odgovarajući simbol duhovnog čišćenja od grijeha (usp. Dj 22,16; Ef 5,26; 1 Kor 6,11).
U samoj Svetinji nalazio se stol (Izl 25,23-30). Na njemu je stajalo dvanaest pogača, vino i kad. Oni su podsjećali Izrael da je Bog brinuo za njihova svagdanji kruh i da će svakako osigurati i "kruh života" (Iv 6,48-51). Nasuprot stolu na južnoj strani nalazio se svijećnjak, načinjen od čistoga zlata i ukrašen čašama u obliku bademova cvijeta. Njihov oblik – središnji krak s po tri kraka na svakoj strani (Izl 25,31-40) – i uporaba cvjetnih pojmova ukazuje na stilizirano stablo života. Zaharija povezuje svijećnjak s Božjom sveprisutnošću (Zah 4,11) i snagom Gospodnjeg Duha (r. 6). U Novom zavjetu Krist je svjetlo svijetu (Iv 8,12). Kadioni žrtvenik, stavljen ispred zastora, imao je na svakom uglu po rog (Izl 30,1-10). Na njemu se dvaput dnevno prinosio kd pred Gospodinom, što je predstavljalo uzdizanje molitava Bogu (usp. Ps 141,2). Prema Novom zavjetu Kristove su zasluge miris koji naše molitve čini prihvatljivima pred Gospodinom (Ef 5,2; Otk 5,8; 8,3.4).
Kovčeg saveza, smješten u Svetinju nad svetinjama, bio je drveni sanduk iznutra i izvana presvučen zlatom (Izl 25,10-22). Bog je zapovijedio Mojsiju da u nj stavi ploče Deset zapovijedi (r. 16). Pokrivala ga je tanka zlatna ploča, nazvana "Pomirilište" (kapporet, "ono što pomiruje"). Na tom poklopcu stajala su dva kerubina licem okrenuti jedan prema drugome. Između tih keruba javljala se Božja slava, jamčeći oprost grešnicima koji se kaju. Kovčeg je simbolizirao Božju prisutnost u Njegovom narodu. Tu je Bog otkrivao svoju volju Izraelu (r. 22). Tu je pokazivao spremnost da izvrši pomirenje za grijehe svog naroda. Tu je bila simbolizirana Božja prisutnost kao izraelskog kralja i vođe, koji brine i skrbi za svoj narod (1 Sam 4,3; Ps 80,2; 99,1).
Bog
je očito namjeravao
imati predstavnike iz svih izraelskih plemena da služe u Svetištu, ali tijekom
događaja sa zlatnim teletom pod
Sinajem samo je Levijevo pleme ostalo vjerno Gospodinu. Zato su umjesto
prvorođenaca u Izraelu za službu u Svetištu izabrani leviti (Izl 32,25-29; Bro
3,11-13; 8,16-18). Svećeništvo je postalo nasljedno, pripadajući
isključivo Aronovoj
obitelji (Bro 18,6.7), dok je ostatak plemena služio u obavljanju ostalih
poslova u Svetištu. Odgovornosti svećenika
su bile mnogostruke i različite,
ali njihova glavna zadaća
je bila vjerske naravi: da budu posrednici između
Boga i Njegovog naroda.
a. Božji predstavnici pred narodom. Narod su podučavali torah, Božjim uputama za naciju (Pnz 33,10; Lev 10,11). Usko vezana uz ovo bila je svećenička dužnost da otkrivaju Božju volju onima koji su tražili božansko vodstvo, posebno preko Urima i Tumima (Bro 27,21), dva draga kamena stavljena na oplećak velikog svećenika, preko kojih je Bog davao odgovore na pitanja. Svećenici su djelovali i kao suci u Svetištu. Zapravo je vrhovni sud zemlje djelovao u središnjem Svetištu (Pnz 21,5; 17,8-13). Osim toga svećenici su bili zaduženi za blagoslivljanje naroda u Božje ime (Bro 6,22-27; Pnz 10,8).
b. Predstavnici naroda pred Bogom. Ovo je bilo simbolično prikazano dvjema kamenovima stavljenim na ramena oplećka velikog svećenika. Na svakome od njih bilo je urezano po šest imena izraelskih plemena (Izl 28,9-12). Istu funkciju imali su i dvanaest dragih kamenova na svećenikovom naprsniku (r. 29). Preko svećenika narod je mogao pristupiti Bogu. No posrednička uloga svećenika dosegla je vrhunac značaja u žrtvenom sustavu. Tijekom svakidašnjih službi (tamid) svećenici su obavljali nekoliko važnih obreda. Na žrtvenik za paljenice prinosili su jednu žrtvu ujutro, a drugu uvečer (Lev 6,9.12.13; Bro 28,3-8). Kao dio tamid-a veliki je svećenik ulazio u Svetinju da pred Gospodinom pali svjetiljke i tamjan (Izl 30,7.8). Svećenik je prinosio žrtve koje su Izraelci donosili da za njih izvrši pomirenje (Lev 1,5-9; 4,25.26). Veliki svećenik je služio kad se žrtvovalo za zajednicu (rr.1-21). Kao predstavnik naroda pred Bogom smio je jednom godišnje ući u Svetinju nad svetinjama. Na Dan pomirenja vršio je posebne obrede da očisti Svetište od Izraelovih grijeha i nečistoća, čime je svakidašnje čišćenje učinio konačnim (Lev 16; 23,26-32). Dužnosti svećenika i velikog svećenika simbolično su ukazivale na Krista kao našeg posrednika pred Ocem.
Leviti su pomagali svećenicima (Bro 18,1.5). Ujedno su čuvali Svetište (Bro 1,53; 3,38). Njihova je glavna zadaća bila rastavljanje, prijenos i sastavljanje Svetišta (Bro 1,48-54). Međutim, oni nisu sudjelovali u svećeničkim funkcijama (Bro 18,3).
Duhovne potrebe Izraelaca zadovoljavane su prvenstveno pomoću žrtvenog sustava koji im je dopuštao da iskažu svoje posvećenje i štovanje, svoje najdublje osjećaje i potrebe. Svaka je žrtva imala posebno značenje.
Žrtva paljenica (hebrejski 'olah, "žrtva koja se uzdiže") spaljivala se cijela na žrtveniku. Osoba koja ju je prinosila položila bi ruku na glavu žrtvi (Lev 1,4) i pripremila je za svećenika da izvrši krvni obred i žrtvu stavi na žrtvenik. Ova je žrtva mogla biti zavjetna ili dragovoljni dar (Lev 22,17-19). Bila je također i žrtva pomirenja kojom je prinositelj bio prihvaćen pred Gospodinom; u 1. Samuelovoj 13,12 žrtva paljenica je bila povezana s idejom "ublaživanja Jahve", što je fraza koja se često koristila kad se radilo o Božjoj srdžbi ili nezadovoljstvu (Izl 32,11; 1 Kr 13,6 – "umilostivi Jahvu"). Zato se žrtva paljenica pojavljuje u kontekstu pomirenja. Ona je bila izraz štovanja, zahvalnosti, zahvaljivanja, radosti i potpunog posvećenja onoga koji je žrtvovao Bogu. Budući da je pojedinac imao stalnu potrebu za oproštenjem, ona je bila i sredstvo pomirenja.
Mirotvorna žrtva (šelamim, "žrtva za mir i zdravlje") bila je dragovoljna žrtva prinesena kao zahvalnica, zavjetnica ili od slobodne volje (Lev 7,11-18; "pričesnica" u KS nije najsretniji izbor). Ta je žrtva bila prigoda za radost (vidi 1 Sam 11,14.15; 1 Kr 8,63) i služila je jačanju saveza zajedništvom s Bogom i drugim Izraelcima (Pon 27,7). Veći dio mesa davao se prinositelju žrtve koji ga je s obiteljima i prijateljima jeo pred Gospodinom (Lev 7,15). Dio tog mesa pripadao je svećeniku (33. 32-34). Polaganje ruku i krvni obred pokazuju da je i ova žrtva imala funkciju pomirenja (Ez 45 15.17).
Žrtva zbog grijeha bila je žrtva za uklanjanje grijeha. Jedna vrst se prinosila kad su svećenik ili zajednica nenamjerno sagriješili (Lev 4,1-21), a druga kad je pojedinac iz naroda nepromišljeno sagriješio (rr. 27-31). Postupak za svaku od njih nešto se razlikovao. Kad je svećenik prinosio žrtvu, trebalo je škropiti krvlju u Svetištu, a nešto krvi stavljano je na rogove kadionog žrtvenika. Ostatak krvi trebalo je proliti podno žrtvenika za žrtve paljenice, a meso žrtve se spaljivalo izvan Svetišta. U slučaju pojedinca iz naroda nešto je krvi stavljano na rogove žrtvenika za žrtve paljenice, a ostatak izliven podno žrtvenika. Nešto mesa jeo je svećenik. Ovo je bila žrtva za pomirenje u slučaju nepromišljenog kršenja zakona saveza.
Prema Levitskom zakoniku 5,1-6 ova je žrtva bila pomirnica i za namjerno kršenje Božje volje, jer su navedeni grijesi namjerni. Nepromišljeno učinjen grijeh nije bio isključen iz pomirničke funkcije žrtvenog sustava. Samo se grijesi učinjeni naumice nisu praštali, jer se prijestupnik potpuno odvojio od Gospodina (Bro 15,30). U sažetku, žrtva zbog grijeha izvršila je pomirenje za nepromišljene grijehe koji su čovjeka okaljali moralno, etički i obredno. Ona se ticala i promišljenih grijeha ako je pojedinac pokazao spremnost da otkrije loš postupak, neki grijeh ili stanje onečišćenja. Ova je žrtva rješavala problem moralne i kultne nečistoće.
Žrtva za krivicu (u nekim prijevodima "naknadnica") oslobađala je pojedinca od krivnje koja je pred Gospodinom izazvana nehotičnim ogrješenjem o svete stvari i u slučaju da je pogriješio ne znajući (Lev 5,15.17; Bro 6,12). Gospodin je dopuštao grešniku da prinese žrtvu za krivicu kako bi vratio mir duši. Bilo je potrebno prinijeti žrtvu za krivicu za pomirenje promišljenog grijeha kad bi tko oštetio ili prisvojio tuđe vlasništvo (Broj 5,5-8) i u slučaju spolnog odnosa sa zaručenom djevojkom (Lev 19,20-22). Kad god je bilo moguće, uz žrtvu se zahtijevalo i povrat i naknadu. Postupak za ovu žrtvu bio je isti kao i za žrtvu zbog grijeha (Lev 7,7). Jedina je razlika bila u tome što se krvlju zapljusnulo "sve strane žrtvenika" (r. 2) i njome se nije pomazivalo rogove. Ovom je žrtvom izvršen obred pomirenja za grešnika koji se kajao (Lev 5,18).
Žrtva prinosnica bila je nekrvna žrtva. Izraz minhah, znači "dar, prinos". Ova je žrtva pratila svaku žrtvu paljenicu i sastojala se od žitnog zrna ili brašna, ulja i tamjana (Bro 15,3-11). Žrtva od pića načinjenog od grožđa vjerojatno se izlijevala podno žrtvenika za žrtve paljenice. Kao žrtva zemaljskih plodova minhah je bila priznanje Božje milostive brige. Mogla je isto tako biti izraz voljnosti pojedinca da sačuva zavjetni odnos s Gospodinom (Lev 2,13).
Različite vrste pokazuju da je žrtveni sustav obuhvatio sve duhovne potrebe Izraela. Neke su bile prvenstveno pomirbenog karaktera, kao što su žrtve za grijeh i za krivicu. Druge nisu isticale pomirenje, premda su vršile pomirenje za pojedinca (na pr. različite vrste mirotvornih žrtava). Žrtvenim sustavom izražavani su štovanje, posvećenje, zahvaljivanje, radost, pobožnost, zajedništvo, zajednica, odanost savezu, pomirenje i mnogo toga. U svaku je žrtvu bio uključen element pomirenja, što je kazivalo da bez njega Gospodin nije prihvaćao nikakav dar što su ga ljudi donijeli. Teološko bogatstvo izraelskog žrtvenog sustava simbolički je ukazivalo na beskonačnu vrijednost i djelotvornost Kristove žrtvene smrti.
Da bismo bolje razumjeli tipološki značaj Svetišta i njegov doprinos razumijevanju Kristove službe velikog svećenika, moramo u pojedinostima proučiti različite funkcije Svetišta.
1.
Teološki elementi izraelskog Svetišta
Božji zahtjev za izgradnju svetišta među Izraelcima došao je nakon njihova izlaska iz Egipta i saveza koji su učinili s Bogom (Izl 25,8). To nagovještava da pristupu Svetišta prethodi otkupljenje, jer samo otkupljeni koji su stupili u zavjetni odnos s Bogom mogu u potpunosti uživati zajednicu s Njim. Svetište je u izvjesnom smislu pokušaj obnove edenskog stanja prisne zajednice s Bogom.
a. Mjesto sastanka. Svetište je mjesto na kojem se sastaju Bog i ljudi. Njegovo ime, "Šator sastanka", pokazuje njegovu funkciju: da osigura mjesto na kojem se Bog i Njegov narod mogu sastajati (Izl 40,32). U knjizi Izlazak važna je ideja sastajanja s Bogom. Bog je preko Mojsije zakazao sastanak s Izraelcima na Sinaju (Izl 3,12). Putovali su do te gore, pripremljeni za sastanak (Izl 19,10.11), i treći su dan sreli Gospodina (r. 18). Sinaj je postao prvo izraelsko svetište (r. 12; 24,2-5.12). Prvo Svetište bilo je nastavak doživljaja na Sinaju, mjesto na kojem se Bog sastaje sa svojim narodom (Izl 29,43; Ps 68,18).
b. Središte božanskog otkrivenja. Na Sinaju je Bog otkrio svoju slavu (Izl 24,16.17); ona će kasnije obitavati u Svetištu (Izl 40,34.35). Ova slava nije bila samo sjaj Njegove prisutnosti (Izl 24,17), već posebna tajna Njegove osobe. Neprobojan sjaj Njegove slave svjedoči o Njegovoj imanentnosti i trancedentnosti (Izl 33,18-23). Bog je iz Svetišta nastavio otkrivati svoju volju narodu. Deset zapovijedi, što ih je Bog objavio sa Sinaja (Izl 20,1-17), sada su objavljivane iz Svetišta (Izl 25,22). Iz Svetišta je Bog također otkrivao svoju moć kao kralj i sudac; Njegova se vlast protezala izvan izraelskih granica na čitav svijet (Izl 15,17.18; 23,23; Amos 2,5). To što je bio prisutan u Svetištu nije Ga ni u čemu ograničavalo.
c.
Središte bogoslužja. Za Izraelce je sastajanje s Bogom u Svetištu bio
čin bogoštovlja (usp.
Ps 95,6). To je posebno bilo točno
za blagdane kad su s radošću
dolazili da hvale Boga (Ps 68,25-27; 132,7). Izraelski narod je dolazio u
Svetište i sa svojim brigama i potrebama, nadajući
se Božjem zaklonu i utjesi (Ps 43,2.4.5). Ponekad su dolazili da priznaju svoj
grijeh, tražeći od
Gospodina oproštenje da bi se mogli ubrojiti među pravedne (Ps
32,1.2.5.11). Tu su primali blagoslov i pravednost od Gospodina (Ps
24,3-5).
d. Mjesto pristupa nebeskom Svetištu. Prema Izlasku 25,9 Svetište je bilo sagrađeno po "uzorku" (tabnit) koji je Gospodin pokazao Mojsiju na gori Sinaju (usp. r. 40). Ovaj koncept zahtijeva proučavanje jer osvjetljava pravu narav izraelskog Svetišta. Imenica tabnit izvedena je od glagola banah, "sagraditi". U Starom zavjetu tabnit se odnosi na strukturu (Ps 144,12), uzorak ili model za građevinu (2 Kr 16,10; 1 Ljet 28,11-19), sliku nečega (Pnz 4,16.18; Ps 106,20; Iz 44,13: Ez 8,10; 10,8) ili repliku (Još 22,28). Obično opisuje trodimenzionalni predmet i u većini slučajeva pretpostavlja postojanje originala.
Pitanje
je da li je tabnit u Izlasku 25,9 model koji ukazuje na nebesko Svetište
kao original. Ako je moguće
pokazati da je u izraelskoj vjeri postojala svijest o postojanju nebeskog
Svetišta, uporaba riječi
tabnit u Izlasku ukazivala bi na original. Stari zavjet svjedoči
da je iza zemaljskog Svetišta postojala mnogo uzvišenija struktura, Božje
prebivalište na nebesima. Ovo nebesko prebivalište pokazano je Mojsiju i ono je
služilo kao model za Svetište koje je trebao sagraditi. Tekstove o nebeskom
Svetištu nalazimo u Psalmima i proročkim
knjigama. Psalmist potvrđuje da je Božje prijestolje u Njegovom
nebeskom Svetištu (Ps 11,4) i da iz svog nebeskog stana Gospodin promatra što se
zbiva na zemlji (Ps 33,13.14; 102,20; 113,5.6). Za Božje nebesko prebivalište
uzeta je različita terminologija: "sveti Hram" (Mih 1,2; Hab 2,20), "Hram" (2
Sam 22,7; Ps 18,7), "Svetilište" ili "Svetište" (Ps 60,8; 150,1), "mjesto" (Iz
18,4; Mih 1,3) i "Dom" (Ps 36,9). Budući
da Bog obitava na nebu, nije neobično
da su "nebesa" (šamayim) uzeta kao odredište za Njegovo nebesko
"Svetište" (Ps 20,7; 102,20), mjesto "gdje prebivaš" (1 Kr 8,39.43.49).
Čak je i Božje
prijestolje uzeto kao metonim za Njegovo nebesko Svetište (Ps 11,4; 93,2; Dn
7,9). Ova su dva Svetišta, nebesko i zemaljsko, tijesno povezana. Zemaljsko
predstavlja mjesto pristupa nebeskome (Iz 6,1-7). Djelotvornost izraelskog
Svetišta bila je određena njegovim odnosom s Božjim
nebeskim hramom. Salomon je bio potpuno svjestan ove veze. Molio je da kad god
se tko zakune u jeruzalemskom Hramu, Bog čuje s neba i postupi (1 Kr 8,31.32);
da kad god narod traži oproštenje, On
čuje s neba i oprosti
im grijehe (r. 34; usp. rr. 36.39.43). Djelotvornost obreda izvedenih u
zemaljskom Svetištu ovisila je o onome što se događalo u
nebeskome.
Ovoj nebeskoj stvarnosti upućuje izraz tabnit u Izlasku 25,9.40. Budući da je zemaljsko Svetište bilo načinjeno prema nebeskom, moguće je ukazati na izvjesne sličnosti među njima. Prije svega nagovještena je funkcionalna sličnost. Nebesko Svetište je mjesto u svemiru gdje se transcedentni Bog sastaje sa svojim nebeskim stvorenjima. Salomon je pitao: "Zar će Bog doista boraviti s ljudima na zemlji?" Njegov je iznenađujući odgovor glasio: "Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam ga sagradio!" (1 Kr 8,27) Bog se ne može ograničiti prostorom, a ipak je pristao obitavati među svojim stvorenjima, ući u njihovo sferu djelovanja, prebivati na zemlji i na nebu da bi bio svima dostupan (usp. rr. 29.30).
Ovaj nebeski hram, sastajalište za Boga i Njegova stvorenja, jeste i središte bogoštovlja. U njemu Ga Božji anđeli, Njegove nebeske vojske, i "sva djela njegova, na svakome mjestu vlasti njegove" hvale kao Gospodina ustoličenog na nebesima (Ps 103,19-22). Tu im On otkriva i svoju volju, koju oni slušaju i izvršuju (rr. 20.21). Nebeski zbor Ga veliča jer je neusporediv (Ps 89,6-8). Iz nebeskog Svetišta Bog kontaktira sa svojim narodom na zemlji, ne samo slušajući njegove molitve, već i silazeći i izbavljajući ih od njihovih nevolja i tlačenja njihovih neprijatelja (Ps 18,7.15-20; 20,3.7). Što je još važnije, iz svog prebivališta na nebu Bog daje oproštenje svom narodu (1 Kr 8,30.34.49.50) i uči ga valjanom putu (r. 36).
Ako je nebesko služilo kao model za zemaljsko, onda mora postojati neka vrst strukturalne veze između ova oba Svetišta. Ovu sličnost ne treba definirati izrazima veličine ili materijala rabljenog u gradnji zemaljskog Svetišta, već kao arhitektonski koncept građevine. Arhitektonski koncept može biti različitih oblika i veličina, ali osnovni koncept ostaje neprimijenjen. Dvodjelna struktura zemaljskog Svetišta ukazuje ne samo na dvodjelno nebesko Svetište, već i na dvije faze Kristove službe na tome mjestu. Naravno, nebesko Svetište je beskrajno slavnije od zemaljskog. To se i očekuje od mjesta u svemiru koje sjedinjuje konačno s beskonačnim, Stvoritelja s Njegovim stvorenjima, Transcedentnoga s onim što je stvorio.
2.
Svetište, Savez i priroda grijeha/nečistoće
a. Savez i svetost. Božja narav je nezamislivo sveta (Lev 19,2). Njegova svetost određuje Ga kao jedinstvenog i odvojenog od svijeta grijeha i smrti koju ljudi doživljuju. Uspostaviti s Bogom zavjetni odnos znači dobiti dopuštenje da sudjelujemo u Njegovoj svetosti (Izl 19,6). Kad je Savez sklopljen, Mojsije je narodu pročitao Zakon i krvlju žrtve poškropio žrtvenik, što je bilo prikaz prisutnosti Boga i naroda (Izl 24,5-8). Pozvao je narod na oponašanje Božje svetosti poslušnoću Njegovom zavjetnom Zakonu (Lev 19,2; 20,7.8). Samo su grijeh i nečistoća mogli zaprijetiti ovom Savezu ili ga raskinuti.
b. Grijeh i Savez. Rječnik za grijeh u Starom zavjetu je vrlo bogat (Vidi Grijeh, II. A). U odnosu na službe koje su se održavale u Svetištu posebno su važna tri gledišta o grijehu. Prema prvom grijeh (het, "grijeh, pogreška, promašaj cilja") je propust izvršenja određene dužnosti, odnosno neposlušnost zavjetnom Zakonu (Lev 4,2; Iz 42,24). Prema drugom grijeh ('awon, "bezakonje, opačina") je opako ili zlo djelo, iskrivljavanje onoga što je pravo (na pr. Job 33,27). Prema trećem, prava narav grijeha izražena je riječju peša' (zločin, pobuna). Ovim je izrazom opisano kršenje saveza sklopljenog između dva naroda (2 Kr 1,1; 8,20.22). U teološkom smislu peša' definira grijeh kao pobunu protiv Saveza i Gospodara Saveza (Iz 1,2; Jr 3,13; Am 2,4.6-8). Peša' pokazuje da ljudi po svojoj naravi imaju duh koji se suproti Bogu. Budući da su se pobunili protiv Njega (Post 3), grijeh je na tajanstven način utkan u ljudsku narav (Ps 51,7; 143,2). Problem se nalazi u ljudskom srcu i odavde grijeh utječe u život (Jr 11,8; 17,9; 18,12). Ovakvo isticanje nezavisnosti od Boga prekida zavjetni odnos.
c. Nečistoća i Savez. Kultni propisi odnosili su se na suprotstavljene polove svetosti i nečistoće. Svetost je strana ljudima i stvorenju općenito; ona pripada isključivo Bogu. On posvećuje predmete, mjesta, vrijeme, a na poseban način posvećuje svoj narod (Lev 22.9.26). Rezultat nedoličnog kontakta između svetog i običnog je oskvrnjenje; kontakt između svetog/čistog i nečistog dovodi do zagađivanja. Nečistoća praktički prijeti svemu: čak i čisto može doći pod njenu vlast (Lev 11,39).
Teološki rečeno "nečistoća" je bila metaforma kojom je iskazana otuđenost Boga i ljudskih bića. Nečista osoba nije smjela doći u doticaj s drugim ljudima i bila je isključena iz Svetišta. Takva osoba nije mogla održavati važne odnose i zbog toga je za društvo bila mrtva. Na ovaj je način Levitski zakonik nečistoću povezivao sa smrću i bolešću (Bro 6,6.7.11; Lev 13; 14).
Nečista osoba zapravo je ulazila u područje smrti. Lišena društvenog kontakta sa zavjetnom zajednicom, kao i pristupa Gospodinu u Svetištu, postala je izopćenikom iz zavjetnog odnosa. Ovakvo razumijevanje nečistoće daje slutiti da su grijeh i nečistoća u biti sinonimi. Oboje nehotičnim ili hotimičnim kršenjem zakona Saveza prekidaju zavjetni odnos.
d. Božje reagiranje na grijeh/nečistoću. Bog nije ravnodušan prema kršenju Saveza od strane svog naroda. Njegova briga za njihovu odanost zasniva se na činjenici da izvan zavjetnog odnosa vlada smrt. Iskorak od Saveza znači ulazak u područje smrti, nečistoće i otuđenosti od Boga. Onaj tko se odvaja od Boga izvrgava se krivnji i sam nosi svoje bezakonje (Lev 4,3; 5,2-4). Izraz "nosi krivnju na sebi" u Starom zavjetu rabi se u smislu "sam snosi posljedice" (Lev 5,1.17; 17,16; 19,17; 20,17.20) i zato podliježe kazni (Lev 7,20,21; 19,8). Kršenje zakona Saveza izaziva Božju srdžbu (Lev 26,28). Ova srdžba može uzeti oblik otkupiteljske kazne ili stegovne mjere (rr. 14-26), ali može dovesti i do raskida zavjetnog odnosa (rr. 27-33) i na kraju do smrti (usp. Lev 15,31; 18,24-28).
Rješenje problema grijeha među Izraelcima u biti se nije razlikovalo od onoga koje je postojalo u patrijarhalnom vjerskom sustavu. Bog je svom narodu želio oprostiti grijeh i to je pokazao žrtvenim sustavom. Svetište je osiguravalo oproštenje (Lev 4,20) i očišćenje (Lev 12,8) potrebno grešniku koji se kajao. Da bi im bilo oprošteno, oni koji su nosili svoje grijehe prinjeli su žrtvu Gospodinu (Lev 5,5.6). Žrtveni sustav funkcionirao je u okviru određenom otkupljenjem i pravdom, u kome se ozbiljno pristupalo svakom kršenju Saveza. U tom okviru je oproštenje bilo božanski dar, slavno očitovanje Božje ljubavi. U biti je izraelski žrtveni sustav bio Božji dar ljubavi narodu Saveza. Bog je Izraelcima dao mogućnost da krv žrtve uporabe kao sredstvo pomirenja (Lev 17,11). U svojoj milosti dao je svećeništvo Aronu i njegovim sinovima (Bro 18,7). Leviti, izabrani da pomažu Aronu, bili su Božji dar svećenicima (rr. 8.9).
Službe u Svetištu ilustrirale su način na koji je Gospodin rješavao problem grijeha. Ove su se službe sastojale od dva dijela: dnevnih obreda i godišnje službe na Dan pomirenja. Njihovo istraživanje pružit će bolje razumijevanje Božjeg plana za konačno rješenje problema grijeha preko Krista.
a. Svakodnevne službe. Svećenici su u prilog Božjem narodu svakog dana služili u predvorju i Svetinji Svetišta. Dvaput dnevno prinošena je žrtva za sve (Izl 29,38-42). Osim toga u Svetište su dolazili grešnici koji su se kajali i donosili žrtve, tražeći pomirenje posredovanjem svećenika. Različiti elementi vezani uz ove žrtve zaslužuju pozornost.
(1) Polaganje ruku. Na svaku životinju koja je trebala biti prinesena polagane su ruke, ali je samo u Levitskom zakoniku 16,21., gdje su grijeh i nečistoća prenošeni na jarca za Azazela, obred vezan isključivo uz prenošenje grijeha. Polaganje ruku vršilo se i prigodom nekultnih zbivanja da se izrazi misao prijenosa, u nekim slučajevima zamjene (Lev 24,14; Broj 8,10; 27,18-23). Dnevnim žrtvama je grešnik koji se kajao prenosio na žrtvu svoj grijeh/nečistoću. Ovaj je obred, čini se, bar u nekim slučajevima bio popraćen priznavanjem grijeha od strane pokajnika (Lev 5,5.6; 16,21).
(2) Klanje životinje. Žrtvu je obično ubijao prijestupnik, premda je to ponekad činio i svećenik (Lev 1,14.15; 5,8). Nemoguće je odvojiti grijeh i kaznu jedno od drugog. Grijeh se prenosio na žrtvu kao i kazna.
(3) Obred jedenja mesa. Prema propisima objavljenim u Levitskom zakoniku, dio mesa žrtve zbog grijeha pripadao je svećeniku koji ga je trebao jesti na svetom mjestu (Lev 6,17.18.25.26; 7,6.7) Jedenjem mesa od žrtve svećenik je ponio grijehe naroda i tako vršio pomirenje (Lev 10,17). Ovaj zastupnički čin nije utjecao na njegovu svetost. Grešnik je došao u Svetište noseći grijeh, da bi ga prenio na žrtvu. Na kraju je svećenik ponio taj grijeh i donio ga pred Gospodina te na taj način ostvario pomirenje za grešnika (Izl 28,38). Kad god je svećenik prinosio žrtvu za svoj grijeh, nije mu bilo dopušteno jesti od njezina mesa. Nije mogao ponijeti svoj vlastiti grijeh, a da ne umre (Lev 22,9).
(4) Obred s krvlju. Krv nekih žrtava svećenik je prenosio u Svetinju i sedam puta njome škropio ispred zavjese (Lev 4,6). Škropljenje je moglo označavati posvećenje (Izl 29,21; Lev 8,11) ili čišćenje (Lev 14,7.51; 16,19; Bro 8,7). Kad god se meso nije jelo, krv se unosila u Svetinju, tako da su oba ova obreda bila naizmjenična. Značenje je bilo isto: grijeh se donosio pred Gospodina, prenesen u Svetinju.
U Levitskom zakoniku 17,11 čitamo: "Jer je život [nefeš] živoga bića u krvi. Tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote [nefeš ]. Jer krv je ono što ispašta za život [nefheš ]." Bog je krvi žrtve namijenio funkciju pomirenja za narod, prihvaćajući je u zamjenu za život osobe. Ovo tumačenje obreda s krvlju važi za sve krvne žrtve (r. 8). Pomirbena funkcija krvi kao života ograničena je u jedanaestom retku na uporabu na žrtveniku. Krv pripada isključivo Bogu i vraćanjem krvi žrtve Njemu na žrtvenik, grešnicima je bilo dopušteno da posredovanjem svećenika svoje grijehe prenesu u Svetište. Odnosno, za neko vrijeme Svetište je prihvatilo njihov grijeh i krivicu. Bog je prihvatio žrtvu kao zamjenu za grešnika. U očekivanju konačne žrtve za grijeh, posrednička krv je vršila pomirenje i okajanje za onoga koji ju je prinosio.
(5) Pomirbena vrijednost svih žrtava. Sve su žrtve imale pomirničku funkciju, ali je moć žrtve pomirenja bila određena krvnim obredom i onim što se događalo s mesom žrtve. Krvni obred žrtve zbog grijeha bio je složen jer je njegova primarna funkcija bila izvršiti pomirenje za grešnika. Krv žrtve za krivicu trebalo je zapljusnuti ili raspršiti sa strane žrtvenika za žrtve paljice, a svećenik je jeo meso. U krvnom obredu tražila se i naknada. Krv žrtve paljice – žrtve s više namjena – zapljusnuta je sa strane žrtvenika, dok je na njemu cijela žrtva spaljena. Glavna funkcija mirotvorne žrtve nije bila pomirenje, ali je polaganje ruku i zapljuskivanje krvi na strane žrtvenika ukazivalo na element pomirenja.
Budući da su sve žrtve uspostavljale ili snažile dobre odnose između Boga i pojedinca, svaka je žrtva u nekoj mjeri imala pomirbenu funkciju. Više od ijedne druge knjige Starog zavjeta, Levitski zakonik pokazuje da su ljudi u suštini nečisti, nikad slobodni da sami pristupe Bogu. Svaka je krvna žrtva govorila o ovom egzistencijalnom problemu, čak i onda kad je primarna funkcija žrtve mogla biti nešto drugo osim pomirenja.
(6) Svakodnevna žrtva paljenica. Na žrtveniku je uvijek bila žrtva paljenica za izraelski narod (Izl 29,38-42; Bro 28,3-8), pokazujući da je Bog, zahvaljujući žrtvovanju janjeta, svakodnevno prihvaćao narod. Kao narod Izrael je ovisio o stalnoj pomirbenoj snazi ove žrtve.
(7) Prijenos i oskvrnjenost. Ima smisla u činjenici da prijenos grijeha, povezan sa svakodnevnom žrtvom, nije oskrvrnuo žrtvu, svećenika ili Svetište. Nezakonito kršenje svetosti Svetišta predstavljalo je oskvrnuće, no u tom slučaju grešnik je morao umrijeti (usp. Lev 15,31; 20,2.3; Bro 19,13). Grijeh se prenosio na žrtvu, na svećenika i na Svetište, ali su svi i dalje ostali sveti. Ovdje se susrećemo s paradoksom. Osoba koja je uzela meso žrtve zbog grijeha izvan tabor da je spali, morala je prije povratka u tabor oprati odjeću i okupati tijelo (Lev 16,27.28). A ipak je tijelo žrtve, opisano kao "presveto" (Lev 6,22), bilo izvor oskvrnuća. Pepeo crvene junice (Br 19,1-10) miješao se s vodom kojom se škropilo za čišćenje osobe koja je dotakla mrtvo tijelo (rr. 11-13). No oskvrnula se osoba koja je škropila (r. 21). U ovom su obredu bili zajedno čistoća i nečistoća. Nešto se slično događalo s krvlju: u nekim je slučajevima bila izvor nečistoće (Lev 12,7), a u drugima sredstvo čišćenja.
U kontekstu pomirenja su svetost i grijeh, život i smrt, čistoća i nečistoća povezani nerazumljivim, paradoksalnim odnosima. Gospodin ih dovodi zajedno, a iz tog susreta pomirenje i oproštenje izlaze kao pobjednici. Sveto je sredstvo došlo u dodir s nečistim i ostalo sveto, što predstavlja značajan prikaz buduće tajne Kristove žrtve (2 Kor 5,21).
Svakodnevna služba pridonosila je rješenju problema grijeha svakodnevno osiguravajući pojedincu i narodu sredstvo pomirenja. Žrtvom i posredovanjem svećenika grijeh pokajnika se prenosio na žrtvu. Bog je Izraelcima dopustio da Mu krv vrate na žrtvenik, posredstvom službe svećenika, kao zamjenu za grešnikov život. Bog je preuzeo odgovornost za grijeh u smislu da je kroz opraštanje bio voljan ponijeti bezakonje ('awon), prijestup (peša') i grijeh (het') svog naroda (Izl 34,7).
b. Godišnja služba: Dan pomirenja. Jednom godišnje veliki svećenik imao je pristup Svetinji nad svetinjama (Lev 16). Tog je dana izraelska služba u Svetištu dosegla vrhunac i konačni cilj. Cilj Dana pomirenja obuhvaćao je više srodnih elemenata.
(1) Konačno čišćenje naroda. Svetište je trebalo očistiti "zbog nečistoća Izraelaca, zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha" (r. 16; usp. rr. 21,30.34). Nabrajanje ovih izraza za grijeh ukazuje na svakovrsne grijehe, u značenju da grijesi za koje je vršeno pomirenje na Dan pomirenja nisu ograničeni ni na koju kategoriju zla. Obredi na Dan pomirenja očistili su Svetište i žrtvenike (Lev 16,16.18; Izl 30,10), ali su bili na blagoslov narodu zbog toga što je ovo čišćenje bilo konačno. Ovo je nagoviješteno u Levitskom zakoniku 16,33: "On neka obavi obred pomirenja za posvećeno Svetište, za Šator sastanka i za žrtvenik. Zatim neka izvrši obred pomirenja nad svećenicima i nad svim narodom zajednice." "Oskvrnjen" prostor je bilo Svetište, a pomirenje je bilo izvršeno za njegovo čišćenje. Budući da su svakodnevnom službom grijeh i nečistoća Izraelaca prenošeni u Svetište, njihovo uklanjanje na Dan pomirenja učinilo je njihovo čišćenje konačnim.
(2) Bog sudi Izrael. U Svetištu je Bog djelovao kao sudac svom narodu. U Psalmima koji su se koristili u službama u hramu, Bog je često hvaljen kao sudac svom narodu i svijetu (Ps 9,20). On je taj koji sudi Izraelu i pjesnik se ne boji Njegova suda (Ps 7,8.9). Kao sudac Bog ispituje um i srce pravednih (r. 10; 139,1.23). Bog je taj koji na sudu opravdava pravednike (Ps 17,2; 26,1.2; 35,24; 43,1).
Dan pomirenja bio je sveti sabor, dan kad se narod trebao poniziti i postiti (Lev 23,27). Isti glagol (poniziti) nalazimo s postom u Izaiji 58,3.5., ali poniziti se značilo je vjerojatno više od posta (usp. Ps 35,13). Postom je pojedinac izražavao ovisnost i potrebu za Bogom. Na Dan pomirenja su Izraelci osjećali i izražavali svoju ovisnost o Bogu i želju da sačuvaju zavjetni odnos s Gospodinom, jer konačno očišćenje mogao je izvršiti samo On.
Taj je dan bio i dan odmora, obredna subota u kojoj je bio zabranjen svaki rad (Lev 16,31). Svi su se Izraelci trebali poniziti pred Gospodinom, potpuno ovisni o Bogu i uzdržati se od svih svjetovnih poslova. Odmaranje naroda suprotno je aktivnosti velikog svećenika u Svetištu. Dok su oni odmarali, on je pred Bogom služio za njih. Konačno čišćenje se nije moglo ostvariti njihovim djelovanjem, svećenik će ga obaviti umjesto njih.
Istog dana je Gospodin sudio Izraelcima. Ocjenjivao je da li su se ponizili pred Njim, da li su se stvarno oslanjali na Njegovu moć očišćenja i opraštajuću milost (Lev 23,29). On je također procjenjivao da li doista počivaju u Njemu (r. 30). Oni koji se nisu ponizili i nisu odmarali u Gospodinu, bili su krivi i više nisu mogli biti dio Božjeg naroda (r. 30). Pojedinac koji je ohološću i oslanjanjem na sebe odbacio Božju pomirujuću milost, nisu imali koristi od svakodnevne službe.
(3) Opravdanje Boga i Njegovog Svetišta. Pomoću svakodnevne žrtve priznati grijesi grešnika koji su se pokajali prenošeni su u Božje Svetište. Grijehu i nečistoći bilo je dopušteno da dođe pred samoga Boga samo da se za njih izvrši pomirenje. No ni grijesi za koje je učinjeno pomirenje nisu beskonačno mogli ostati u Božjem svetom stanu. Dokle god su tu ostali, rješenje problema grijeha nije bilo konačno. Dan pomirenja objavio je da svetost i grijeh, čistoća i nečistoća, nemaju ništa zajedničko. Grijeh i nečistoća bili su strani elementi koje je Bog privremeno pustio u svoju blizinu da bi sačuvao one koje je ljubio. No u odgovarajućem trenutku Bog će ispred sebe ukloniti njih i one koji su se odlučili poistovjetiti s grijehom/nečistoćom.
Na Dan pomirenja Bog je vratio grijeh/nečistoću njegovom pravom izvoru i začetniku. Drugi jarac za narod bio je Azazel; odnosno, predstavljao je Azazela (Lev 16,8). Premda značenje tog imena nije jasno, paralelizam između "za Gospodina" i "za Azazela" ukazuje na to da je Azazel bio osoba, vjerojatno demonska. Azazel se pojavljuje nakon što Aron završi čišćenje Svetišta. Ovaj jarac ne sudjeluje u pomirbenim obredima Dana pomirenja. On je ponio sva bezakonja izraelskog naroda (r. 22; nasa' 'awon). Ova fraza ne pokazuje da netko pobjedonosno nosi grijeh, jer samo na ovom mjestu frazi "odnijeti sve njihove krivnje" slijedi odredište, "u pusti kraj". Ovaj izraz ne sadrži pomirbene tonove. Obred posvećen Azazelu bio je obred uklanjanja grijeha/nečistoće, a ne žrtveni čin.
Stavljanje grijeha/nečistoće na jarca koji predstavlja Azazela, ukazuje na demonsko podrijetlo grijeha/nečistoće i vraćanje na mjesto njegova podrijetla. Ova demonska sila, koja uopće ne predstavlja prijetnju za Gospodina, pod Njegovom je kontrolom. Dok Izrael počiva, Gospodin otkriva svoju moć nad zlom i svim demonskim snagama. Stoga je Dan pomirenja objava Božje suverenosti i nadmoći svetosti nad grijehom/nečistoćom. Ovo nesumnjivo ukazuje na ostvarenje Božjeg plana otkupljenja za ljudski rod po Kristu.
Svakodnevne i godišnje službe u izraelskom Svetištu bile su u Starom zavjetu tijesno povezane s rješenjem problema grijeha. Umjesto da ispred sebe ukloni grešnika, Gospodin ga je očistio da bi sačuvao zavjetni odnos. U svakodevnim službama grijeh/nečistoća pokajnika prenesen je zamjeničkom žrtvom u Svetište, i čovjek je ostao pomiren s Bogom. Jednom godišnje došao je kraj svakodnevnom pomirenju u uklanjanju grijeha/nečistoće ispred Boga, tako da je dnevno čišćenje postalo konačno. Na Dan pomirenja Bog je ispitivao čistoću vjerne odanosti svog naroda. Oni koji su održali svoj svakodnevni odnos vjere s Gospodinom, ostali su sačuvani; oni koji su ga prekršili i odbacili, zauvijek su bili odvojeni od zajednice Saveza. Bog se pokazao kao Bog pun ljubavi i moći, sposoban da spasi i nadvlada sile zla. Tako je Stari zavjet žrtvenim sustavom prikazao sjene i tipove plana izbavljenja usredotočenog na dolazećeg mesijanskog Otkupitelja.
Ovo istraživanje tipološkog ispunjenja žrtvenog sustava u Kristu usredotočili smo na poslanicu Hebrejima i na Otkrivenje. No kako žrtveno tumačenje Kristove smrti nalazimo u čtiavom Novom zavjetu, istražit ćemo i druge tekstove. Tipski sustav ima ozbiljna ograničenja, a njihovo prepoznavanje nije samo fenomen Novog zavjeta. Psalmist je znao da se ljudi ne mogu sami izbaviti, platiti cijenu za svoj život (Ps 49,8). Samo je Bog mogao platiti otkup (r. 15, RU). Žrtva je bila samo izraz skrušenog srca koje je tražilo oproštenje od Boga (Ps 51,18-21). Stari zavjet je ukazivao na vrijeme kad ćese ova ograničenja ukloniti savršenom žrtvom Sluge Gospodnjeg (Iz 52,3–53,12), opisanog kao savršeno Janje koje je umrlo pobjedonosno žrtvenom smrću (r. 11).
Novi zavjet imenuje ograničenja starog sustava da bi istakao veličinu novoga. Tako u Hebrejima savez s Izraelom vidi s vremenski ograničenom funkcijom (Heb 8,7-13). Izraelsko Svetište bilo je samo sjena, tip, kopija izvornog Svetišta na nebu, a ne pravo (rr. 33.2.5). Levitsko svećeništvo nije bilo dovoljno, jer nije moglo osigurati savršenstvo (Heb 7,11), odnosno, nije moglo riješiti problem grijeha. Da to ilustriramo: Tipično levitsko svećeništvo moglo je samo glumiti stvarnu svećeničku službu Krista koji je svojom žrtvom i posredovanjem mogao "uništi[ti] grijeh" (Heb 9,26; 10,4).
Pastoralna briga u Poslanici Hebrejima izražena je tumačenjem i opominjanjem. Čini se da je vjera onih kojima je bila upućena oslabila, tako da su se ponovno vratili na židovsku vjeru i način života. Pisac Hebrejima ih poziva da ostanu vjerni onome što su jednoć prihvatili (Heb 3,13.14; 4,1; 12,12.13). U cijeloj poslanici pisac ističe nadmoćnost Kristovog djela nad obrednim, žrtvenim sustavom, naglašavajući njegovu nemoć da očisti grijeh i stalno ponavljanje njegovih službi nasuprot jednom zauvijek prinesenom Kristovom žrtvom da "uništi grijeh" (Heb 9,26). U Hebrejima je uspoređen stari i novi poredak da bismo vidjeli kako je u Kristu došlo do novog i nadmoćnijeg izlaska. Postignuća novog izlaska bolja su od postignuća staroga, a ostvareno otkupljenje je vječno, odnosno, neponovljivo, jer su njegovi blagoslovi trajni.
Novi
sustav je, zahvaljujući
Kristu, donio ostvarenje novog Saveza što ga je Jeremija najavio (Jr 31,31-34;
Heb 8,8-12). Novi je Savez moćniji
od staroga jer je njegov posrednik Sin Božji (Heb 8,6; 9,15). On, ljudskog (Heb
2,5-18) i božanskog podrijetla (Heb 1,1-4) u stanju je povezati Boga i ljude u
zajednicu Saveza. On je i žrtva
čijom je krvlju Savez
potvrđen (Heb 12,24; 9,15-18). Krist je nazvan "jamac
boljega Saveza" (Heb 7,22), jer jamči trajnost novoga Saveza. Suprotnost između dva Saveza navodi apostola na
raspravu o Svetištima vezanima uz svaki od Saveza (Heb
8,9).
a. Nebesko Svetište u Hebrejima. Pisac Poslanice Hebrejima slijedi uzorak iz knjige Izlaska: otkupljenje, Savez i Svetište. Svetište novog Saveza je bolje jer je nebeskog podrijetla (Heb 8,12; 9,24). U tome se poslanica Hebrejima oslanja na Izlazak 25,9.40., smatrajući ovaj tekst ukazivanjem na Božje istinsko nebesko Svetište koje je starije od zemaljskog. Nebesko Svetište je služilo kao uzorak za zemaljsko, pa bismo ga mogli nazvati antitipom, praslikom (Heb 9,24 – DF, grčki antitypos). Budući da je šator od sastanka bio kopija originala, on je slabiji, opisan kao "sjena" nebeskog Svetišta. Kao kopija i sjena, zemaljsko Svetište ukazivalo je na nebesko i tako svjedočilo o svojoj prolaznosti (r. 11).
U Hebrejima je nebesko Svetište stvarno; Krist je u njega ušao nakon svog uzašašća (Heb 4,14-16; 6,19.20; 9,24; 10,12) i u njemu vrši svećeničku službu (7,27). Za apostola Krist je božansko biće koje je na se uzelo ljudsku narav i postalo jednim od nas (2,14), patio pod pritiskom kušanja (5,7.8), umro na križu (12,2), uzašao na nebo (4,14) i ušao u nebesku Svetinju (9,24 – DF). Za pisca sva su ova događanja neupitna.
Slijedeći učenje Staroga zavjeta, Hebrejima poslanica zastupa postojanje pravog Svetišta na nebu. Ulomci koji naizgled zahtijevaju metaforičko tumačenje nebeskog Svetišta, pod pažljivim ispitivanjem podupiru doslovno tumačenje. Imenica ta hagia (Svetište) u Hebrejima označava Svetište kao cjelinu, a ne jedan od njezina dva dijela. Ovo je posebno vidljivo iz činjenice da je ta hagia stavljena usporedo sa "šatorom" (skene; 8,2), što je starozavjetni izraz za Svetište. Osim toga, kad pisac poslanice Hebrejima govori o Svetinji, rabi hagia bez člana; a kad govori o Svetinji nad svetinjama, upotrebljava hagia hagion. Ovo isticanje zemaljskog Svetišta kao kopije nebeskog, zajedno s raspravom o dva odjela u zemaljskome (Heb 9,1-7), pokazuje da je pisac smatrao kako je nebesko Svetište bilo dvoodjelna struktura. Međutim, on dalje ne razvija ovu ideju, jer je glavni apostolov cilj pojasniti da je nebesko Svetište, u kojemu Krist služi, nadmoćnije od zemaljskog. (Vidi Dodatak A.)
b. Nebesko Svetište u Otkrivenju. U Otkrivenju je više puta spomenuto nebesko Svetište. U 14,17 naos (hram) je na nebu; u 11,19 izrazi su mnogo određeniji: "Hram Božji koji se nalazi na nebu." U 15,5 "hram" i "Šator svjedočanstva" (skene) su uzeti kao sinonimi, a također se nalazi "u nebu". U ovoj dvodjelnoj strukturi nalazi se Svetinja s svjetiljkama (4,5) i kadioni žrtvenik (8,3.4), a i Svetinja nad svetinjama s Kovčegom saveza (11,19). Božje prijestolje je u Svetinji (4,2-8; 7,15). Tu se vrši spasenje (7,10) i posredovanje (8,2-4); zbog toga je hram predmet napada zlih snaga (13,6). Premda je nebesko Svetište opisano slikovitim jezikom i pomoću predmeta zemaljskog Svetišta, Otkrivenje 4 i 5 jasno pokazuje da je zemaljsko Svetište bilo blijeda kopija daleko nadmoćnijeg i slavnijeg nebeskog. Na kraju knjige saznajemo da u Novom Jeruzalemu nema hrama (21,22), cijeli je grad Božje Svetište, mjesto gdje On obitava sa svojim narodom (r. 3; usp. 7,15).
Srž poruke u Hebrejima je da "imamo takva velikog svećenika koji sjede s desne strane prijestolja Veličanstva na nebesima" (8.1). Na samom početku Poslanice najavljena je Kristova svećenička služba (1,3); ona se spominje u svakom sljedećem poglavlju do punog tumačenja u 7,1-28.
a. Kristovo i aronsko svećeništvo. Poslanica Hebrejima pokazuje da je Isus osnovne zahtjeve za levitsko svećeništvo zadovoljio mnogo bolje od svećenika po Aronovoj liniji. Tipološko značenje njihova svećeništva u Njemu je našlo antitipsko ispunjenje (prasliku).
1. Mora biti čovjek (Heb 5,1).
2. Mora biti imenovan od Boga (r. 4).
3. Mora suosjećati s grešnicima savlađujući sebe (r. 2; metriopatheo, "primjereno suosjećati" – DF).
4. Mora imati nešto što će prinositi: životinjsku krv (rr. 1.2).
5. Mora služiti u Svetištu: zemaljskom (Heb 9,1-7).
1. Krist je bio ljudskog (Heb 2,14), ali i božanskog podrijetla (1,1-3).
2. Krista je imenovao Otac (5,5.6).
3. Krist suosjeća (sympatheo) s grešnicima (4,15).
4. Krist je prinio samoga sebe (7,27).
5. Krist služi u nebeskom Svetištu (8,2).
b. Kristovo i Melkisedekovo svećeništvo. Dok je aronsko svećeništvo bilo predslika Kristove svećeničke službe, Novi zavjet ne ostavlja sumnje da će novo svećeništvo ukloniti staro. Stari će Savez biti nadomješten novim, tipske žrtve bit će nadomještene pravom, a levitsko će svećeništvo ustupiti mjesto Melkisedekovu redu (Heb 7,11.12.18.19; 8,13; 10,3-10). Kristovo svećeništvo tako ne samo što je bilo antitip aronskom svećeništvu, već i ispunjenje mesijanskog proročanstva iz Psalma 110,4 u svjetlosti kojega poslanica Hebrejima istražuje Postanak 14,17-20. U raspravi o Melkisedekovom svećeništvu prikazana je nadmoć Kristovog svećeništva (Heb 7,1-28).
Događaj opisan u Postanku 14 pruža podatke kojima pokazuje da je Melkisedekovo svećeništvo nadmoćnije od Aronovog. Ovo je prvo prikazano činjenicom da je Abraham dao desetinu Melkisedeku (Heb 7,2.4-6). Drugo, blagoslivljanjem Abrahama Melkisedek se pokazao većim od njega (rr. 6.7). Treće, Melkisedekovo svećeništvo ostaje zauvijek (r. 3). U Hebrejima poslanici Melkisedek je predslika Kristova svećeništva (r. 3).
Proročanstvo o Isusovom svećeništvu po Melkisedekovu redu pokazuje da je aronsko svećeništvo bilo prolazno (rr. 11-14), a savršenstvo – odnosno spasenje od grijeha – nije bilo moguće ostvariti po aronskom svećenstvu. To znači da je Bog kanio promijeniti svećenički zakon kako bi omogućio nekome tko nije bio Aronov potomak da postane velikim svećenikom. Kad stigne novi veliki svećenik po Melkisedekovu redu, tipsko će svećeništvo prestati (rr. 15-19). Krist je postao svećenikom ne samo na osnovi rodoslovnih veza, već i božanskom objavom. Njegovo je svećeništvo trajno jer je Njegov život neuništiv.
U biti Isus Krist je jedini pravi svećenički posrednik između Boga i ljudskog roda. Aronovo i Melkisedekovo svećeništvo služe samo kao modeli Kristove djelotvorne službe. "Jer jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus koji dade samog sebe kao otkup mjesto sviju – to što je u svoje vrijeme objavljeno." (1 Tim 2,5.6)
Superiornost Kristova svećeništva temelji se na božanskoj zakletvi. Ono je nadmoćno i zato što je "neprolazno svećeništvo, jer ostaje zauvijek". (Heb 7,24) Zato je Njegovo svećeništvo nepromjenjivo. Na kraju, Krist je superiorniji svećenik jer je bezgrešan i ne mora prinositi žrtve za svoje vlastite grijehe (rr. 26.27). Svoju službu vrši u potpunosti za druge (r. 25).
Ograničenja izraelskog sustava postala su najočitija na području djelotvornosti žrtvenog sustava. Nijedna od svakodnevnih žrtava nije imala snagu ukloniti grijeh i nečistoću, niti su to učinile žrtve na Dan pomirenja (Heb 10,4). Kristova je krv superiornija, jer rješava pitanje čovjekove nečistoće (grijeha) i otuđenosti od Boga čišćenjem savjesti (Heb 9,14) i usavršavanjem vjernika (10,14). Ovo savršenstvo trebamo razumjeti kao uklanjanje svih prepreka koje čovjeka priječe pristup Bogu. Isusova krv očišćava od grijeha (1 Iv 1,7; Otk 1,5; 7,14) u žrtvi prinesenoj jedanput zauvijek (Heb 7,27; 10,12).
III.
Kristova služba u nebeskom Svetištu
Služenje aronskog svećeništva u Svetinji svakog dana i u Svetinji nad svetinjama jednom godišnje bila je slika Kristove svećeničke službe, koja je prikazivala dva vida Kristovog posredovanja u povijesti spasenja. Tekstove o trenutku kad je Krist otpočeo svoju svećeničku službu u nebeskom Svetištu nalazimo u Danielu, Poslanici Hebrejima i Otkrivenju.
1.
Daniel i ustoličenje
nebeskog Svetišta
Mesijanska proročanstva zapisana u Danielu 9,24-27 odgovor su na Danielu molitvu vezanu uz njegov narod i grad Jeruzalem. Proroku je bilo rečeno da je Izraelu određeno sedamdeset sedmica milosti. Ovo razdoblje, podijeljeno u sedam sedmica, šezdeset i dvije sedmice i jednu sedmicu, proročko je i, prema načelu proročkog tumačenja dan za godinu, predstavlja četiri stotine i devedeset godina. (Vidi Apokalipsa, II. D; Sud, III. B. 1. a.) Najvažniji u ovom proročanstvu je dolazak Mesije koji je pomazan poslije šezdeset i dvije sedmice i umire u sredini sedamdesete. Njegovom smrću prijestupu je kraj, zahvaljujući pravednosti koju On uvodi. Kad se proročanstvo bude ostvarilo (kad bude stavljen "pečat"), grijehu je kraj, jer je sada dostupno božansko oproštenje. Zadovoljeno je za bezakonje i pomazana Svetinja nad svetinjama (r. 24; na hrvatskom nije najbolje prevedeno "Sveti nad svetima").
Fraza "sveto nad svetim" u Starom zavjetu se nikad ne odnosi na osobu. Kad se odnosi na Svetinju nad svetinjama, onda uz sebe uvijek ima član, a to ovdje nije slučaj. Budući da člana nema, fraza se odnosi na Svetište i/ili predmete koji su s njom povezani. Ideja pomazanja "svetinje nad svetinjama" odgovara pomazanju zemaljskog Svetišta (usp. Izl 30,26-29; 40,9-11). Daniel govori o pomazanju ili posvećenju nebeskog Svetišta kad Krist bude otpočeo svoju svećeničku službu.
Ovo nenadmašno mesijansko proročanstvo proriče posvećenje nebeskog Svetišta služeći se terminologijom rabljenom kod posvećenja zemaljskog Svetišta. Osim toga sama kronologija odvijanja proročanstva ukazuje na ovaj događaj. Ona počinje Mesijinim pomazanjem. Njegova smrt, koja donosi oproštenje, čini kraj žrtvenom sustavu (Dn 9,27). Na kraju će biti pomazano nebesko Svetište u kojem će Isus vršiti svoju svećeničku službu. Prema ovom proročanstvu sve će se to dogoditi pri kraju sedamdeset proročkih sedmica.
2.
Hebrejima poslanica i ustoličenje
nebeskog Svetišta
Poslanica Hebrejima uspoređuje stari Izlazak s novim i pokazuje posebno zanimanje za uspostavljanje religioznih institucija. Posebno su spomenuti uspostava starog Saveza (Heb 9,18-20) i njegovog zemaljskog Svetišta (rr. 1-10.21). Pisac je zainteresiran i za početak Kristove svećeničke službe u nebeskom Svetištu koja je otvorila put za pristup Bogu (10,20). Glagol enkainizo znači "posvetiti, uspostaviti, obnoviti" i uzet je u retku 18 da opiše uspostavljanje prvog Saveza (Heb 9,18). Još jedan tekst koji govori o uspostavljanju Kristove službe u nebeskom Svetištu nalazimo u recima 11 i 12, u kojima nije upotrijebljen glagol "uspostaviti", ali je ideja s njim povezana. Ta hagia (Svetište) se ovdje odnosi na čitavo Svetište, a ne samo na Svetinju nad svetinjama (vidi Dodatak A).
Ovdje je opisan Krist kako dolazi, prvi put nakon svog uzašašća, u nebesko Svetitše u koje ulazi nakon što je pribavio vječni otkup. Grčka konstrukcija dvanaestog retka pokazuje da je Krist prvo osigurao otkup, a onda ušao u Svetište. Krist je na križu pribavio otkup; u nebeskom Svetištu primjenjuje blagoslove svog otkupiteljskog djela na one koji se za svoje grijehe kaju i vjeruju. Kao u stara vremena, pristupu Svetištu prethodio je žrtveni čin otkupa. U dvanaestom retku je Kristova krv uspoređena s krvlju "jaraca i junaca", što se činilo prigodom ustoličenja zemaljskog Svetišta. Kristova krv omogućuje početak Njegove velikosvećeničke službe.
Budući da je nebesko Svetište postojalo prije zemaljskog, nije se toliko radilo o uspostavljanju Svetišta koliko o uspostavljanju Kristove službe. Bog je ranije praštao ljudima na osnovi buduće Kristove smrti i svećeništva (Rim 3,25; Heb 9,15). Nakon Njegova uzašašća oproštenje se zasnivalo na dovršenoj žrtvi. Ovo ustanovljenje označilo je početak primjene Kristovih zasluga Njegovog već prošlog života i pomirbene smrti.
3.
Otkrivenje i ustoličenje
nebeskog Svetišta
Prizor opisan u Otkrivenju 4 i 5 događa se na nebu (4,1); mjesto je nebesko Svetište. Tu su Božje prijestolje (4,2), svijećnjak sa sedam krakova (4,5); spomenute su posude pune kda (5,8) i prisutno je Janje (5,6). Jedan od ciljeva ovog viđenja je osvijetliti ustoličenje Krista kao kralja i velikog svećenika u nebeskom Svetištu. U prvom viđenju uzvišenog Gospodina (Otk 1,12-16) Krist je opisan kao veliki svećenik (r. 13; usp. Izl 28,4) koji hoda između sedam svijećnjaka. Opisan je i kao kralj koji sjedi s Ocem na prijestolju (3,21).
U Otkrivenju 5 Gospod sjedi na svom prijestolju sa svitkom u desnici, koji nitko ne može otvoriti (rr. 1-4). Božje prijestolje okruženo je Njegovim nebeskim savjetom i anđeoskim vojskama. Onda se pojavljuje "Lav iz Judina plemena, Davidov Izdanak" (r. 5; usp. Iz 11,1). On je ovdje opisan kao zaklano janje, jer unatoč tome što je uzvišeni Gospodin, Njegova žrtva ostaje djelotvornom (r. 6). On je dostojan preuzeti položaj kralja i svećenika u nebeskom Svetištu, jer je umro da plati otkup za svijet (rr. 9.12). Okružen hvalospjevima nebeskih bića, Sin je ustoličen kao kralj i veliki svećenik. Od tog trenutka u Otkrivenju je Janje poistovjećeno s Bogom na Njegovom prijestolju (vidi 22,3).
1.
Posredovanje i svakodnevne službe
U Poslanici Hebrejima Kristovo sjedenje zdesna Bogu (10,12.13) i Njegovo djelo posredovanja opisano je u okviru svakodnevnih službi u zemaljskom Svetištu (7,27; 10,11). On je ušao u nebesko Svetište da služi u prilog svom narodu (6,20; 9,24). Po svom je uzašašću počeo ostvarivati tipičnu funkciju svakodnevnih službi u zemaljskom Svetištu. Pavao je razumio da je ovo Kristovo svećeničko djelo djelo posredovanja (Rim 8,34; 1 Tim 2,5). Daniel je vidio Mesiju, Zapovjednika Vojske (usp. Još 5,13-15), kako vrši svakodnevne službe (onaj tamid) u nebeskom Svetištu (Dn 8,11.12).
U Otkrivenju svaki ciklus viđenja počinje prizorom Svetišta. Tri od njih zaslužuju da ih ovdje spomenemo. Prvi je uvod u poruke upućene sedmorim crkvama (Otk 1,10-20). Ivanu se uzvišeni Krist pokazuje kao veliki svećenik što hoda između sedam svijećnjaka koji predstavljaju sedam crkava. Svojom službom za crkve Krist tješi i hrabri vjernike. Spominjanje svijećnjaka ukazuje na službu u Svetinji. Drugi prizor Svetišta, o kojemu smo već govorili, uvod je u ciklus od sedam pečata (4,5) i opisuje Kristovo ustoličenje kao kralja i velikog svećenika. Treći prizor služi kao uvod u sedam truba (8,2-5). Ovdje Ivan vidi drugog anđela kako služi pred kadionim žrtvenikom u Svetinji nebeskog Svetišta (r. 3). Ovaj je anđeo vjerojatno Krist jer, prema Izlasku 30,7.8, odgovornost za prinošenje kda na žrtveniku pripada isključivo velikom svećeniku. Pred kadionikom anđeo posreduje u prilog molitava svetih, miješajući ih s kdom kojega stavlja na žeravicu na žrtveniku (Otk 8,3). Ovo je opis Kristove stalne službe u nebeskom Svetištu, kojom u prilog pokajanih grešnika prinosi svoj bezgrešni život i pomirujuću smrt, simboliziranu slatkim mirisom kda.
2.
Specifični
elementi Kristovog posredovanja
Kristovo djelo obuhvaća više nego samo Njegovu službu u prilog ljudskog roda. Svojom smrću On je pomirio s Bogom "sve što je na zemlji ili na nebu" (Kol 1,20). Ovo će kozmičko pomirenje biti dovršeno na kraju velike borbe, prije uništenja zlih sila, kad će svako stvorenje na nebu i na zemlji "priznati: 'Isus Krist jest Gospodin!' na slavu Boga Oca" (Fil 2,10.11). U međuvremenu Bog po Kristu čuva svemir i održava ga u redu (Kol 1,17; Heb 1,3).
Bog se na jedinstven način otkrio u Kristu (Iv 1,14). On govori preko Sina Božjeg (Heb 1,2) i otkriva svoju volju kršćanskoj zajednici (Heb 12,23). Njegove riječi uzimaju i oblik blagoslova. Bog je blagoslovio vjernike "svakim duhovnim blagoslovom na nebesima u Kristu" (Ef 1,3; usp. Gal 3,14).
Zahvaljujući Kristovoj žrtvenoj smrti ljudska bića dolaze k Bogu i nastavljaju imati pristup k Njemu (Ef 2,18; 1 Pt 3,18). Krist se pojavio pred Bogom u nebeskom Svetištu kao naš preteča; stoga slobodno pristupamo Bogu puni povjerenja (Ef 3,12; Heb 10,20).
U Kristu je Bog oprostio čovječanstvu (Ef 4,32). Zahvaljujući Kristu pokajanje dopire do ljudskog srca (Dj 5,31). Čak i nakon obraćenja grijeh muči kršćane, tako da mogu pasti. U takvom slučajevima postoji Zagovornik koji grešnike može zastupati pred Bogom i po kome čovjek može dobiti oprost (1 Iv 2,1.2).
Nečistoća je prirodno stanje ljudskog srca. Da bi se mogla obnoviti zajednica između Boga i ljudskog roda, potrebno je čišćenje. Ovo je čišćenje potrebno kad god vjernik zgriješi (Heb 9,14); ono je dostupno zahvaljujući Kristu (1 Iv 1,9). Vjernici su posvećeni Kristovom krvlju (Heb 10,29), ali Krist nastavlja utvrđivati njihova srca u svetosti (1 Sol 3,13). Oni su, kao i drevni Izrael, pozvani da budu sveti jer je Bog svet (1 Pt 1,15.16). No ova svetost dolazi do kršćana preko Kristovog djelovanja u nebeskom Svetištu.
Kršćanima su neprekidno potrebni milosrđe i milost (Heb 4,16). Upravo zbog Kristovog djelovanja kao svećenika vjernici mogu pristupati "s pouzdanjem k prijestolju milosti" da prime ove blagoslove. Svećenici su pristupali Bogu kad su vršili službu. Kršćani sada imaju istu prednost po Kristu koji preko ovih blagoslova prenosi Božju ljubav.
Po Kristu Bog čisti one koji vjeruju, da bi Mu mogli služiti (Heb 9,14). Kao veliki svećenik Krist je uvijek spreman pružiti pomoć potrebnu onima koji stoje u kušnji (Heb 2,18). Silu da nadvladaju dobijaju preko Krista koji ih oprema svime što je potrebno da vrše Božju volju, djelujući u njima da ostvare ono što je ugodno Bogu (Ef 2,10; Heb 13,20.21). Zahvaljujući Janjetovoj krvi oni mogu pobijediti zlo (Otk 12,11). Preko Krista Njegovi sljedbenici primaju Duha koji ih osposobljuje da budu pobjednici nad grešnom naravi i poslušni Božjem Zakonu (Rim 8,2-4.9.14).
Otkrivenje opisuje Krista kao posrednika koji molitve svetih iznosi pred Boga (8,2-4). Isus je svojim učenicima rekao da svoje molitve iznose Bogu u Njegovo ime i potvrdio da će ih Bog čuti i uslišati (Iv 16,23.24). Uzvišeni Gospodin jedina je veza komunikacije između Boga i vjernika. Svaki je element kršćaninova iskustva dobijen posredovanjem Krista koji živi da posreduje za one koji po Njemu pristupaju Bogu. Ovaj će vid Kristove službe trajati dok za svoj drugi dolazak ne napusti nebesko Svetište.
1.
Dan pomirenja u Poslanici Hebrejima
U Poslanici Hebrejima nalazimo jasne tekstove o izraelskom Danu pomirenja. U Hebrejima 9,25.26 i 10,1-10 Kristova je žrtva uspoređena sa žrtvama koje su se prinosile tog dana. Tu je Kristova žrtva opisana kao neponovljiva, a Njegova krv superiornija od žrtava koje je veliki svećenik prinosio u zemaljskom Svetištu na Dan pomirenja. Krist se ne mora mnogo puta prinositi (9,25), jer se prinio "jedanput zauvijek" (10,10.11). Ovdje pisac ne uspoređuje službu velikog svećenika u Svetinji nad svetinjama s Kristovim djelovanjem u nebeskom Svetištu, već djelotvornost Kristove krvi i ograničenu funkciju životinjske krvi u starom sustavu. Svrha tekstova o Danu pomirenja u Hebrejima jeste pokazati nadmoćnost žrtve našega Gospodina.
Hebrejima 9,23 značajan je tekst u raspravi o tipološkom značenju Dana pomirenja. Biblijski znanstvenici su bili iznenađeni tvrdnjom da se nebeske stvarnosti trebaju očistiti. Međutim, nije teško protumačiti ovaj ulomak kad shvatimo da se on odnosi na Dan pomirenja. Ovdje je jasno naznačeno da Krist u nebeskom Svetištu obavlja djelo čišćenja koje je tipološki isto kao djelo koje je veliki svećenik na Dan pomirenja obavljao u zemaljskom Svetištu. Ovaj tekst ne kaže da ovo čišćenje nastupa neposredno nakon Kristova uzašašća, već da je i nebeskom Svetištu potrebno čišćenje. Pisac ne razvija ovu tipologiju, niti ne raspravlja o elementu vremena. Pa ipak je tipološka veza značajna, jer priznaje da Kristovo djelo posredovanja obuhvaća teološki sadržaj godišnjih službi u izraelskom Svetištu. Osim toga, kontekst pokazuje da je čišćenje nebeskog Svetišta povezano s Kristovom smrću na križu kao nositelja grijeha (rr. 26.28) i s Njegovim djelovanjem pred Ocem u prilog svog naroda (r. 25).
Isticanjem čišćenja, suda i opravdanja, Danielova apokaliptička viđenja projiciraju sliku Dana pomirenja na sam kraj zemaljske povijesti. Čišćenje je izravno povezano s nebeskim Svetištem i djelovanjem Mesije kao kralja i svećenika. Viđenja unose i element vremena, pa je čitatelju moguće odrediti poseban trenutak u povijesti spasenja kad će Mesija otpočeti svoje djelo konačnog čišćenja, suda i opravdanja u Božjim nebeskim dvorovima.
a. Daniel 8,13.14: Dan pomirenja. U Danielu 8,13.14 – dijelu viđenja koje počinje prvim retkom – prorok rabi jezik izraelskog Svetišta da opiše djelovanje maloga roga i djelo Zapovjednika Vojske, Krista, u nebeskom Svetištu. Time je uspostavio lingvističku i teološku vezu između ovog ulomka i Levitskog zakonika. Simboli kojima prikazuje političke sile su ovan i jarac (rr. 20.21), oboje čiste životinje koje su se prinosile na žrtvu. Riječ "rog" ima kultni značaj (usp. Lev 4,7), kao i "istina" (Dn 8,12; usp. Mal 2,6) i "opačina" ili "prijestup" (Dn 8,12; Lev 16,16). Za Svetište je pisac uzeo nekoliko izraza: makon (mjesto, Dn 8,11: odnosi se na Božje zemaljsko [Iz 4,5] i nebesko Svetište [1 Kr 8,39]), miqdaš i godeš (Svetište, Dn 8,11.13). U kontekstu šatora od sastanka riječ "vojska" odnosi se na levitsku stražu (Bro 4,3.23). Glagol "oduze" (Dn 8,11) rabljen je i u Levitskom zakoniku da označi uklanjanje dijelova žrtve koji su pripadali Bogu (usp. Lev 4,10). Nebeska bića u Danielu 8,13 su "sveci", što predstavlja još jednu vezu s terminologijom vezanom uz Svetište. Tamid, "svagdašnja" (u našim je prijevodima suvišna riječ "žrtva"), označava svakodnevno djelo koje je svećenik obavljao u Svetinji. Budući da je "Zapovjednik Vojske" nebesko biće (usp. Još 5,14), Svetište u Danielu 9-14 mora biti nebesko.
Ovo je viđenje prije svega zaokupljeno ponašanjem malog roga prema Svetištu i svećeničkom djelovanju Zapovjednika (rr. 11.12; u drugim hrvatskim prijevodima "Knez"). On napada nebeske vojske, pobjeđuje ih (r. 10) i cilj mu je obaranje Zapovjednika i Svetišta. Ovaj je duhovni napad opisan vojnim izrazima. Zapovjedniku oduzima tamid i ruši i razara temelj/mjesto Svetišta. A onda, u duhu pobune/prijestupa/opačine (r. 12) mali rog postavlja svoje snage da nadziru tamid. Ova protuBožja sila zamračuje "istinu" povezanu sa Svetištem (usp Dn 7,25). Kultski jezik kojim se Daniel služi jasno pokazuje da mali rog ne onesposobljuje Svetište; napadom ga samo oskvrnjuje (usp. Dn 11,31), ali ne i onesposobljuje. Sila malog roga postupa prema Svetištu kao običnom mjestu. Mali rog na neki način djeluje na Zapovjednikov tamid ili stalno posredovanje u Svetinji. Pitanje ometanja malog roga posredničkog djelovanja Zapovjednika u Svetinji nad svetinjama obrađeno je u Danielu 8,13.14. Ovdje nailazimo na dvije teškoće: na značenje riječi nisdaq, o kojoj se puno raspravlja, i dužini 2300 dana.
(1) Značenje riječi nisdaq u Danielu 8,14. Glagol nisdaq preveden je na više načina: Svetište će biti "očišćeno", "obnovljeno", "ponovno posvećeno", "vraćeno u prvobitno stanje" ili "pokazati se pobjedonosnim". Dva elementa otežavaju odluku kako prevesti ovaj glagol: (a) Glagolski oblik koji je Daniel upotrijebio ne nalazimo nigdje u Starom zavjetu; (b) ovaj glagol se samo na ovom mjestu odnosi na materijalnu strukturu. Međutim, ovaj problem nije nerješiv. Primarna uporaba korijena sadaq je pravnog značenja i opisuje uspostavu legalnih prava osobe koja je lažno optužena za neki zločin (Ps 7,9; 9,5; Iz 50,8.9). Pravedni su proglašeni nevinima, a tužitelji osuđeni (2 Ljet 6,23; Pnz 25,1). Ova pravna uporaba uključuje ideju spasenja. Božja pravednost je Njegovo spasiteljsko djelovanje u prilog Njegova naroda (Ps 98, 2-9; Iz 1,27.28). Pravednost kao spasenje podrazumijeva uništenje tlačitelja i dovodi do obnove sklada i reda (vidi Ps 71,2-4; Iz 1,27.28).
Korijen sadaq je tijesno vezan uz službe u Svetištu. U Levitskom zakoniku za pristup Svetištu zahtijevana je "čistoća" ostvarena pomirenjem. U Psalmima se tražila "pravednost" (sedaqah), primljena kao dar iz Svetišta (24,3-5). Pravedni su bili ne samo oni koji su ostali vjerni Gospodinu (Ps 13,2-4), već i oni kojima su bili oprošteni grijesi (32,1.2.11). Riječ "pravednost" opisuje vrata hrama (118,19), odjeću svećenika (132,9) i žrtve prinesene Gospodinu (4,6; 51,21). Korijen sadaq se rabi i kao sinonim za čistoću (Job 4,17; 17,9; Ps 18,21). Ovo značenje ilustrira tekst u Izaiji 53,11: "Sluga moj pravedni [Mesija] opravdat će mnoge [sadaq, proglasiti pravednima] i krivicu njihovu na sebe uzeti." Ovi su mnogi proglašeni pravednima ne zato što su bili pravedni ili čisti, već zato što je Sluga uklonio njihov grijeh, njihovu nečistoću, sam je ponijevši. Prema tome, biti proglašen pravednim od strane Boga isto je što i biti očišćen od grijeha.
Prema Danielu 8,14 uplitanje malog roga u svakodnevnu Kristovu svećeničku službu u nebeskom Svetištu završit će čišćenjem/opravdanjem tog Svetišta. Nisdaq Svetišta odrazit će se na Svetištu i Bogu i Njegovom narodu koji će tada doživjeti opravdanje. Samo je tako bogat korijen kao što je sadaq mogao izraziti oboje, čišćenje i opravdanje, kombiniranjem pravnih i otkupiteljskih elemenata u konceptu Svetišta i dovesti do rješenja problema grijeha.
Prema Danielu, u jednom trenutku tijekom tog eshatološkog dana pomirenja riješit će se oskvrnjenje Mesijinog svećeničkog djela koje je počinio mali rog njegovim uništenjem. U Starom zavjetu se oskvrnuće Svetišta rješavalo istrebljenjem grešnika, a ne pomirenjem na žrtvi (Jr 51,11; Ez 7,22; 25,3). Smrtna je kazna bila proglašena protiv svakog Izraelca koji bi oskvrnuo Svetište (Ez 23,39.46-49) ili žrtvu (Lev 19,8). Rješenje bi došlo, recimo to tako, smrću krivca. Daniel primjenjuje isto pravno načelo na silu malog roga koja oskvrnjuje. Posljedice njegovih zlih postupaka bit će poništene snažnim očitovanjem Božje svetosti i pravednosti na kraju eshatološkog dana pomirenja. To dovodi do istrebljenja malog roga. No ovaj eshatološki dan pomirenja obuhvaća više od uništenja ove zle sile.
(2)
Dvije tisuće i
tri stotine večeri-jutara:
Vremenski okvir za opravdanje nalazimo u frazi "dvije tisuće
i tri stotine večeri
i jutara". Frazom "večeri-jutara"
u Postanku 1 opisan je svaki dan tjedna stvaranja. U službi u Svetištu za određene aktivnosti rečeno
je da se obavljaju uvečer
i ujutro, odnosno svakog dana (Izl 27,20.21; Lev 24,2.3). Dvije tisuće
i tri stotine večeri-jutara
su razdoblje od toliko proročkih
dana, koji prema načelu
dan za godinu
čine isto toliko
godina, odnosno predstavljaju razdoblje od dvije tisuće
tri stotine godina. (Vidi Sud, III. B. 1. 1; Ostatak/Trojica anđela, V.
B.)
Početak
ovog proročkog
razdoblja nagoviješten je u Danielu 8,13 koji tekst možemo prevesti ovako:
"Dokle ovo viđenje, svakodnevno/stalno, i prijestup koji
užasava, Svetište i vojsku čini predmetom gaženja?" Ovaj doslovni prijevod
odvaja imenicu "viđenje" od
"svakodnevno". Većina prijevoda ima frazu "viđenje o svakidašnjoj", čime
pitanje ograničava na
razdoblje tijekom kojega je mali rod bio aktivan. No hebrejski to ne dopušta.
Prva je imenica u stanju odvojenosti (ima
član i duge
suglasnike), što ukazuje na to da poslije nje treba staviti zarez. Izraz hazon
upotrijebljen u prvom i drugom retku odnosi se na viđenje
različitih životinja. Pitanje u trinaestom retku odnosi se na vrijeme dovršenja
viđenja iz redaka 1-12:
naglasak je na kraju viđenja i onome što slijedi.
Zato što 2300 dana/godina počinju tijekom aktivnosti ovna, odnosno od vremena medijskog i perzijskog imperija (r. 20), viđenje će obuhvatiti vrijeme od tog razdoblja do početka čišćenja nebeskog Svetišta. Određeniji datum za početak 2300 godina pruža nam veza između Daniela 8 i 9. Između oba poglavlja postoje jasne terminološke veze. U 9,23 Gabriel kaže proroku: "Razumij viđenje." Izraz za "viđenje" (mar'eh) isti je onaj koji nalazimo u 8,26.27, a odnosi se na "viđenje o večerima i jutrima", dijela hazon-a (viđenja) iz osmog poglavlja koje govori o tom vremenskom razdoblju. Gabriel je Danielu protumačio viđenje, ali nije objasnio dio koji se tiče 2300 godina. Na kraju osmog poglavlja Daniel kaže da nije razumio mar'eh, "viđenje" o vremenskom razdoblju. U oba je poglavlja nalazimo glagol "razumjeti" (Dn 8,23-27; 9,22.23) i oba se tiču Svetišta. U 9,24 Svetište je posvećeno i počinje njegova služba, dok se u 8,14 to isto Svetište čisti. Ovi odnosi povezuju vrijeme proročanstva o sedamdeset sedmica sa 2300 godina. Glagol "određeno" u 9,24 također znači "odsječeno", kako je to vidljivo u hebrejskom Mišne i u tekstovima nađenim u Ugaritu (1300 pr. Kr.). Ovo pokazuje da je 490 godina "odsječeno" od 2300 godina. Četiri stotine i devedeset godina počinju 457. pr. Kr. Artakserksovim proglasom da se izgradi Jeruzalem; ovaj je ukaz ujedno početna točka računanja 2300 godina. Kraj ovog razdoblja pada ujesen 1844. Tada će se Svetište očistiti/opravdati. U to će određeno vrijeme unutar povijesti spasenja Krist započeti drugu fazu svog posredovanja u nebeskom Svetištu, kako je opisano u Hebrejima 9,23.
b. Daniel 7: sud. Daniel 7 sadrži važan prizor suda koji je paralelan dijelu o Svetištu u 8,13.14. U ovom prizoru nalazimo početak suđenja (rr. 9.10), njegovo kraj (rr. 13.14) i kratko tumačenje (rr. 26.27; vidi Sud, III. B. 1. a).
Pravilno razumijevanje funkcije i svrhe ovog suda zahtijeva jasno određivanje njegovog mjesta u redoslijedu događaja u ovom viđenju. Daniel je vidio četiri zvijeri: jednu sličnu lavu (r. 4), drugu sličnu medvjedu (r. 5), treću sličnu risu (r. 6), i četvrtu, bezimenu, s deset rogova (r. 7). Daniel je vidio još jedan rog koji se pojavio i iščupao tri od deset rogova. Ovaj mali rog govorio je protiv Boga, progonio svece tri i pol vremena (360 x 3 = 1260 dana/godina) i promijenio ili pokušao promijeniti zakon i blagdane (r. 25). Prizor suda prikazan je u trenutku kad mali rog izgovara hule protiv Boga (rr. 11.25); njegovo proganjanje svetih već je trajalo tri i pol vremena. Na osnovu suđenja mali rog gubi vlast i biva uništen. Nakon toga Sin Čovječji i sveti primaju Božje vječno kraljevstvo (r. 27). Do suda opisanog u Danielu 7 dolazi ubrzo nakon tri i pol vremena, ali prije uništenja malog roga i uspostavljanja vječnog Božjeg kraljevstva.
Prizor suda je besumnje nebeski. U njemu sudjeluje Bog sa svojim savjetom. Osim toga prisutno je tisuće Njegovih vjesnika koji Mu služe i prisustvuju suđenju. Time je istaknuta kozmička narav ovog suda.
Više elemenata u ovo viđenju ukazuje na to da je ovo suđenje istražno, a ne izvršno. Spominjanje knjiga (r. 10) je snažan pokazatelj njegove istražne naravi. "Knjige" sadrže izvještaje o životu onih kojima se sudi, koji osobno nisu prisutni, ali čiji su životni izvještaji dostupni pregledu. U Starom zavjetu nalazimo više tekstova o nebeskim knjigama, a svi su povezani s Božjim narodom (vidi Ps 69,29; Dn 12,1). Knjige u Danielovu prizoru suda (vidi Sud, III. B. 1. c) sadrže izvještaje o životu Božjih slugu. Sud ih ispituje i odlučuje u njihovu korist (Dn 7,22). Sud ih opravdava pred svemirom i oni sada mogu primiti kraljevstvo. Ovo tumačenje potvrđuje usporedni prizor suda u Danielu 12,1.2, u kome Mihael prima kraljevstvo nakon poraza i uništenja neprijatelja sa sjevera (Dn 11,45). Ovome slijedi izbavljanje svetih i uskrsnuće. Uskrsnuli u vječni život imaju imena zapisana "u Knjizi" (Dn 12,1), što je nagovještaj da istražni sud ispituje izvještaje onih koji su umrli s uzdanjem u Gospoda. Njihova su imena provjerena i zadržana u knjigama, jer su im grijesi izbrisani iz izvještaja.
Suđenje u Danielu 7 je i opravdavajućeg karaktera; ono proglašava pravedne dostojnima da naslijede Božje kraljevstvo. S obzirom da ga prate Božja razumna stvorenja, ovo suđenje opravdava Božju vladavinu, način na koji je postupao s grijehom i spasenjem, i Njegove postupke pred čitavim svemirom. Mali rog na suđenju ne prolazi blagonaklono kao sveti; on je osuđen. Prema biblijskom razumijevanju sudskog postupka, nevina osoba, lažno optužena za zločin, odlazila je u hram tražeći od Gospodina da presudi i da je opravda (Ps 7,9.10; 26,1.2). Opravdanje pravednih potvrdilo je zloću pokvarenog tužitelja (Ps 35,1; Zah 3,1-4); da bi im se vratila čast trebalo je onemogućiti, osuditi i lišiti vlasti onoga koji je uzrokovao poremećaj. Situacija malog roga u Danielu 7 pokazuje ovaj slijed sudskog postupka.
c. Značenje čišćenja/opravdanja Svetišta u Danielu. Postoji očita veza između sudskog prizora u Danielu 7 i dijela koji se odnosi na nebesko Svetište u Danielu 8,13.14. Oba ulomka paralelno opisuju povijest svijeta od prorokova vremena do vremena kraja. Svako poglavlje dodaje nove elemente, osvjetljavajući prirodu velike borbe i posebnih događaja u okviru povijesti spasenja. Istražni sud i čišćenje Svetišta uzajamno se nadopunjuju, obogaćujući naše razumijevanje Kristovog djela posredovanja u nebeskom Svetištu kratko vrijeme prije Drugog dolaska. Danielova knjiga je usmjerena na vrijeme konačnog spasenja Božjeg naroda. Oni su već sveci Svevišnjeg, primili su blagoslove čišćenja Kristove žrtvene smrti (9,24-27), pa ih On zato može zastupati na nebeskom sudu (7,13.14.18). Opravdanje/čišćenje Svetišta (8,14) čini opravdanje/čišćenje Božjeg naroda konačnim pred svemirom. Njihovi su grijesi izbrisani iz Božjeg prebivališta i oni nasljeđuju vječno Božje kraljevstvo.
Na Dan pomirenja Bog sudi svom narodu. Opravdanje/čišćenje Svetišta u Danijelu uključuje i sud. Glagol kojim se Daniel služi kad govori o čišćenju Svetišta prvenstveno je pravne naravi, ali je u svom pravnom i kultnom smislu povezan tako da je svećeničko djelo Kneza moguće protumačiti jurističko-otkupljeničkim izrazima. Ovaj sud prvenstveno želi opravdati Božji narod, kako se to vidi u Danielu 7, gdje sudi i dosuđuje pravdu svecima. Božji narod i u najtežim prilikama ostaje potpuno ovisan o Bogu. Sud ispituje izvještaje njihovog života i briše njihove grijehe; istodobno iz knjiga uklanja imena lažnih vjernika (usp. Izl 34,33; Lev 23,29.30). Oni, čija su imena sačuvana u knjigama, uključujući i umrle svete, nasljeđuju kraljevstvo (Dn 7,22; 12,1.2). Tako je Svetište očišćeno.
Zapovjednik ili Knez (Dn 8,11) obavlja službu svećenika u prilog Božjeg naroda. Čišćenje Svetišta (r. 14) pokazuje da je uključenje Svetišta djelotvoran način za rješavanje problema grijeha i da prijenos grijeha u Svetište ni na koji način ne škodi Božjem karakteru. Kozmički sud u Danielu 7 ukazuje upravo na ovu dimenziju Božje brige za vlastitu reputaciju i za svetost Njegova obitavališta. Do konačnog rješavanja problema grijeha dolazi pred Božjim stvorenjima kojima je dozvoljeno da otvore i ispitaju knjige. Posljedica ovog procesa jeste da je sredstvo spasenja, Sin Čovječji, proglašen kraljem svemira (r. 14). Božji dodir s grijehom je završen; Svetište je očišćeno/opravdano.
Otkrivenje pokazuje napredovanje Kristovog djela u nebeskom Svetištu. U prvom dijelu knjige nalazimo Isusa kako služi u Svetinji (8,3-5). No u Otkrivenju 11,19 Ivan bude prenesen u Svetinju nad svetinjama nebeskog Svetišta, gdje vidi Kovčeg saveza. Ovo ukazuje na početak drugog vida Kristove posredničke službe, službe suda. U Otkrivenju 15,8 saznajemo da je ovo djelo suda završeno: "A hram se napuni dimom od sjaja Božjega i njegove sile i nitko nije mogao ući u hram." (usp. Tuž 3,44) Pojava Kovčega ne samo što ukazuje na prijelaz iz jednog dijela u drugi, većčitatelja podsjeća i na Božji Zakon smješten u Kovčegu. Ovaj je Zakon mjerilo po kojemu Bog sudi (usp. Jak 2,8-13). Ovdje se susrećemo s pratipskim danom pomirenja.
a. Istražni sud. Prema Otkrivenju Krist je uključen u istražni sud. On "ispituje bubrege i srca" i plaća svakome prema njegovim djelima (Otk 2,23). Zato je važno da vjernici čvrsto drže ono što imaju dok On ne dođe (2,25; 3,11). Ako pobijede, njihova imena neće biti izbrisana iz knjige života i Krist će ih priznati pred Ocem i anđelima (3,5). Ovo pokazuje da će neka imena biti izbrisana iz knjige života i da predanost i oslanjanje na Kristovu snagu određuje što će se dogoditi s imenom pojedinca.
Otkrivenje posebnu pozornost posvećuje događajima koji se zbivaju na zemlji dok se u nebeskom Svetištu odvija čišćenje/opravdanje. Dok Bog na nebu određuje čije će ime ostati u knjigama, Gospodin na zemlji objavom vijesti trojice anđela okuplja svoj ostatak (Otk 14,6-11; vidi Trojica anđela, V, B–D). Otkrivenje 14 počinje opisom ostatka (144 000) koji stoji pred Bogom, pobjednikom nad zlim silama koje su prijetile njegovom životu (rr. 1-5). Drugi dio poglavlja (rr. 6-11) prikazuje načine kojima se Bog poslužio da prikupi ostatak iz svih naroda i plemena, jezika i puka (r. 6). Božji vjesnici još jednom naviještaju Njegovo vječno evanđelje, pozivajući ljude da se boje Boga i poklone Stvoritelju jer "je došao čas njegova Suda" (r. 7). Urgentnost ove vijesti zasnovana je na činjenici da u nebeskom Svetištu Bog sada donosi sudske odluke. On razdvaja prave od lažnih štovatelja. Posljednji dio Otkrivenja 14 simbolom žetve opisuje drugi Kristov dolazak (rr. 14-20), pokazujući da istražni sud završava neposredno pred sam dolazak.
Ista je ideja iznesena u Otkrivenju 7. Ovdje je prikazan ostatak (144 000), koji je zapečaćen prije izlijevanja Božje srdžbe, kako stoji pred Gospodinom pri Njegovu dolasku. Pečaćenje je sudski postupak kojim se identificiraju, procjenjuju i čuvaju pripadnici pravog ostatka. Ovu sliku nalazimo i u Ezekielu 9,1-4. Nasuprot idolopoklonicima koji moraju biti uništeni, vjerni ostatak je identificiran i obilježen da bi bio odvojen od nepokajanih prijestupnika Saveza. Otkrivenje 7,9-12 opisuje ovaj ostatak okupljen pred Božjim prijestoljem.
Prije
spomenutog pobjedničkog
prizora, ostatak, koji je prikazan kao oni koji vrše Božje zapovijedi i ostaju
vjerni Božjem Savezu, objavljuje suđenje u nebeskom Svetištu (Otk 12,17; 14,12). On
poziva preostali Božji narod da prije no što Krist završi djelo posredovanja
iziđe iz Babilona (Otk 18,1-4).
b.
Početak suda.
Prema Otkrivenju istražni sud počinje
nakon ostvarenja proročkih
razdoblja iz Daniela i Otkrivenja. U Otkrivenju 10,6 Ivan
čuje kako moćni
anđeo objavljuje: "Neće
više biti vremena. " (DF) Prijevod Kršćanske
sadašnjosti riječchronos
pogrešno prevodi kao "odlaganje". Otkrivenje 10 se poziva na Daniela 12 u
kojemu nalazimo nekoliko proročkih
vremenskih razdoblja. Vremenska razdoblja su veoma značajna
u Danielu (7,25; 8,14; 9,24; 12,11.13) i Oikrivenju (9,15; 11,3; 12,6). Najduže
od njih je razdoblje od 2300 dana/godina iz Daniela 8,14 koje završava 1844.
godine. Anđeo u Otkrivenju 10,6
tvrdi da su se sva ova proročka razdoblja ispunila. Samo je još konačno
ostvarenje spasenja budućnost
(r. 7). U ovom je kontekstu Ivanu, kao predstavniku Božjeg ostatka, rečeno:
"Treba ti ponovno proricati o mnogim pucima, narodima, jezicima i kraljevima."
(r. 11) Ovo je ista zadaća
kao ona trojice anđela u Otkrivenju 14,6-11.
Naviještanje
vijesti trojice anđela je djelo
izgradnje i obnove, kako to pokazuje Otkrivenje 11,1; tu je Ivanu rečeno da
"izmjeri hram Božji, žrtvenik i klanjaoce u njemu". Simbolizam ukazuje na Dan
pomirenja budući da
se samo tog dana vršilo
čišćenje
hrama, žrtvenika i naroda (Lev 16). No ovdje se mjere nakon
čišćenja.
Glagol "izmjeriti" ukazuje na postupak ocjenjivanja (usp. Mt 7,2) i može
izražavati ideju suđenja. Stoga Otkrivenje 11,1 pokazuje što se
događa na nebu. Mjerenje može sadržavati i misao očuvanja (2 Sam 8,2) i
obnove ili ponovnog zidanja (Ez 41,13.15; Zah 2,2-8). Ova druga mogućnost
ukazivala bi na to da se Svetište koje se mjeri ili ocjenjuje na nebu istodobno
obnavlja na zemlji; time se uspostavlja veza između onoga što
se zbiva na nebu i posljedica koje to ima po zemlju. Ovo djelo obnove
nagoviješteno je nalogom "treba ti ponovno proricati" (Otk 10,11). Obnova istine
o Svetištu i Kristovoj službi na zemlji potrebna je, jer je "Zvijer" tijekom
1260 dana/godina napadala Božje Svetište (Otk 13,5.6; usp. Dn 7,25; 8,12). Osim
toga, Zmaj koji se predstavlja zakonitim predmetom štovanja nasuprot
Stvoritelju, namjerava prevariti cijelu zemlju.
c. Posljedice istražnog suda. Istražni sud koji se odvija na nebu i objavljuje u okviru evanđelja, ima više ciljeva, a svi su povezani s danom pomirenja. Ovaj sud opravdava Božji narod i bez ikakve sumnje pokazuje da je opran u Janjetovoj krvi (Otk 7,14). Taj je narod sačuvao svog zavjetni odnos sa Spasiteljem. Zato će ući u Božji hram na nebu da Mu služe (r. 15). U isto vrijeme opravdanje Božjeg naroda dovodi do osude Božjih neprijatelja. U Otkrivenju 18,20 je zapisano: "Jer je Bog zaštitio vaše pravo osuđujući njega [Babilon]!" Opravdanje Božjeg naroda ustvari osuđuje zle sile; to je vrijeme kad Bog sudi i osvećuje krv mučenika (Otk 6,10).
Prije svega, istražni sud služi da se opravda sam Bog. Ovaj sud analizira pun značaj križa i zaključuje da je Bog milosrdan, pravedan i svet. Pokazalo se da su svi njegovi sudski postupci pravedni (Otk 15,4) i otkupljeni kliču: "Pravedni su i ispravni tvoji putovi!" (r. 3) Stanovnici neba slave Gospodina riječima: "Aleluja! Spasenje, slava i moć pripadaju našem Bogu, jer su istiniti i pravedni njegovi sudovi!" (Otk 19,1.2; vidi 11,16-18).
Na kraju recimo da istražni sud vodi do čišćenja svemira. Kad Krist dođe po drugi put, Božji narod se uzima sa zemlje i dolazi pred Boga na nebesima (Otk 7,9; 14,1), dok njegove neprijatelje stiže propast (Otk 19,19-21). Ostao je samo Zmaj koji će tisuću godina lutati ovim opustošenim planetom (Otk 20,1-3; vidi Milenij, I. C). Konačno je pravi Azazel prikazan u svoj svojoj zloći; pravi je začetnik grijeha raskrinkan pred svemirom i proglašen odgovornim za problem grijeha. Tipski jarac Azazel nalazi svoj antitip u Zmaju koji je ostavljen sam u divljini opustošenog planeta.
Poslije milenija dolazi izvršna faza suda. Sotona i zli, koji uskrisuju na kraju tisućljeća, dolaze pred Boga da saslušaju svoju presudu (rr. 11.12). Još jednom se otvaraju knjige i analizira njihov život. A onda grijeh i grešnici, zajedno sa začetnikom i podstrekačem grijeha, bivaju uklonjeni iz svemira. Čišćenje koje je otpočelo u Božjem Svetištu dosiže kozmičke razmjere. (Vidi Sud, III. B. 3.)
Kristovo posredničko djelo u nebeskom Svetištu temeljito je dokumentirano biblijskim učenjem. Prigodom svog uzašašća Krist je otpočeo svećeničku službu primjenjujući na vjernike zasluge svoje posredničke smrti na križu. Kristovo je djelo imalo dva vida. Prvi je prikazan svakodnevnim službama u zemaljskom Svetištu i otpočeo je uzašašćem. U njemu Krist posreduje u prenošenju Božje velike milosti svom narodu kojega predstavlja pred Bogom. Drugi vid Kristova svećeništva prikazan je djelovanjem velikog svećenika u Svetinji nad svetinjama na Dan pomirenja. O ovoj dimenziji Kristove službe govori Poslanica Hebrejima; Otkrivenje pokazuje Isusa u vršenju službe u oba dijela, a Daniel stavlja početak antitipskog dana pomirenja u poseban trenutak u povijesti spasenja, na kraju 23000 dana/godina, u 1844. godinu. Ovaj vid Kristova rada je razvitak Njegove posredničke službe i nije kraj Njegove svakodnevne službe zagovaranja i posredovanja. U ovoj drugoj fazi započelo je pravno-otkupiteljsko-eshatološko djelovanje, dodano Njegovom svećeništvu.
Druga faza Kristove službe je dovršetak Njegovog djela opravdanja, suda i čišćenja svemira od grijeha, grešnika i Sotone. Bog u Kristu preuzima odgovornost za grijehe svog naroda. Svaki priznati grijeh nađen u nebeskom izvještaju pripisan je Božjem Sinu. No ovaj proces mora prestati ili problem grijeha neće nikad biti potpuno riješen. U jednom trenutku izvještaji se moraju zatvoriti. To uključuje djelo istraživanja i suđenja, koje rezultira opravdanjem Božjeg naroda. Iz knjige života brišu se imena lažnih vjernika. Ponovno se potvrđuje opravdanje pravih vjernika, njihova imena ostaju sačuvana u knjizi života, a njihovi se grijesi brišu iz izvještaja. Bog se opravdao tako što svemiru pokazuje da su Njegove sudske odluke pravedne, da grijeh i svetost nemaju ništa zajedničko i da je Bog milosrdan, pun ljubavi i pravedan Gospodin. Ovo otkrivenje Božje svetosti, sile i milosti moguće je samo preko Janjeta koje poraz Zmaja dovršava njegovim uklanjanjem iz Božjeg svemira.
Adventizam se pojavio kao povijesni pokret, razvio svoj doktrinalni identitet i odredio svoju misiju upravo zahvaljujući proučavanju službi u zemaljskom svetištu i njihovog simboličkog značenja, zajedno s Danielom 8,14 kao polaznom točkom. Ovdje se suočavamo s temeljnim i vitalnim elementom adventističke misli. Ovakav je razvitak bio moguće samo zato što se u Danielu 8 nalazi vremensko proročanstvo koje je 1844. prepoznalo kao značajan datum u Božjem kalendaru, kao i zato što su osmo poglavlje i 9,23-27 ukazivali na Kristovo otkupljenje. Ova je spasiteljska zadaća u ovim ulomcima povezana ne samo s križem već i s Kristovim stalnim posredovanjem u nebeskom Svetištu. Istraživanje službi u Svetištu i njihove simbolike dovelo je do adventističke doktrine o Svetištu i osiguralo teološko razumijevanje koje je otvorilo biblijski sustav vjerovanja od najvećeg značaja za Božji narod. Među značajnim elementima ovog sustava su:
1. Učenje Starog zavjeta o Svetištu pruža jedinstvenu perspektivu iz koje možemo proučavati plan otkupljenja. Ono osvjetljava razvitak tog plana u povijesti, otkriva njegove ključne komponente i, vezano uz Danielova proročanstva, čak pokazuje točno vrijeme njihovog ispunjenja. Ovaj tipski sustav usmjerava pozornost na Kristovo djelo i osigurava zaokružen pogled na Njegovu službu. Jasno je vidljivo napredovanje Kristovog djela u Svetištu: On je Žrtva, Veliki svećenik, Posrednik, Sudac, Zagovornik i Kralj.
2. Kraj 2300 godina 1844. podsjeća nas da je povijest spasenja još uvijek u toku i da nije završila Isusovom smrću na križu. Bog je razvio svoj plan kako je namislio i očekivao. On je još uvijek aktivan u povijesti svijeta, vodeći je do svog cilja, uspostave svog kraljevstva na zemlji. Proročka razdoblja služe kao međaši u povijesti i navješćuju ostvarenje Božjeg plana otkupljenja.
3. Daniel 8,14 i Svetište nas obavještavaju da se Krist sada nalazi u posljednjoj fazi svoga velikosvećeničkog djela u nebeskom Svetištu. Antitipski dan pomirenja je u tijeku i Bog sudi svom narodu. Mi prilazimo samom kraju Božje milosti. Uskoro ćemo stajati pred posljednjim sukobom između Božjih i i Sotoninih snaga. Nema sumnje da je eshatološka orijentacija Kristove svećeničke službe u Svetinji nad svetinjama utemeljena na križu. Dok se kod križa jasno vidio kraj grijehu, konačno uništenje grijeha se sada, Kristovim posredovanjem, približuje kraju.
4. Kristovo djelo posredovanja i suda poziva nas ne samo da aktivno navješćujemo Božje vječno evanđelje u okviru poruka trojice anđela, već i da ispitamo svoju zajednicu s Kristom. Naš vjerski život trebao bi biti obilježen poniznim oslanjanjem na Spasitelja. Dok se čisti Svetište, i naš se duhovni život treba čistiti od grijeha. Ovo osobno čišćenje ostvarujemo pokajanjem i oprostom u Kristu.
5. Istražni sud, koji se sada odvija na nebu, svjedočio da Bog i svemir vrlo ozbiljno uzimaju svako ljudsko biće. Preko Kristove službe u Svetištu Bog postupa s ljudskim bićima kao pojedincima, potvrđujući njihovo dostojanstvo i vrijednost u Kristu koji ih predstavlja kao njihov Zagovornik. Otkupljeni će se nebeskoj obitelji pridružiti ne kao stranci već kao dobro poznati članovi obitelji koji simpatiziraju i poštuju ostalu Božju obitelj.
6. Istražni sud pokazuje da ljudske odluke i postupci imaju kozmički značaj. Ono što jesmo, što mislimo i činimo neizbrisivo je zapisano u nebeskim izvještajima. Umjesto da bude uzrok bojazni i straha, ova činjenica treba biti uzrokom radosti. Ono što činimo, što jesmo, nije izgubljeno u golemom prostranstvu vremena i prostora, već je sačuvano u Božjem Svetištu. Svaka molitva, dobro djelo, riječ ohrabrenja ili izraz ljubavi sačuvan je kao svjedok mnogolike Božje mudrosti, koja je u stanju preobraziti grešna ljudska bića u nova i sveta stvorenja. Dok je tu zapisan i grijeh – ljudska slabost, buntovnost, zabluda i promašaj – za one koji pristupaju Bogu po Kristu, vjernikovu Zagovorniku, stalno je dostupno oproštenje. Na istražnom sudu se ne računaju grijesi onih koji ostaju u zavjetnom odnosu s Kristom, jer su uračunani Kristu na križu. Ovi se grijesi brišu, da im više nema spomena. Kristu sličan karakter vjernika utvrđuje se za vječnost.
7. Čišćenje nebeskog svetišta na poseban način ukazuje na moralnu narav Boga, moralnog suca svemira koji Mu je odgovoran.Vjernik treba naći utjehu u spoznaji da svemirom vlada svemoćni Bog pun ljubavi. Da bi se obnovio svemir i sačuvao njegov red, prijeko su potrebni sud i odgovornost. Budući da se sud temelji na Božjem Zakonu, Njegov je narod poznat po tome što vrši božanske zapovijedi kao odgovor ljubavi na Njegovu opravdavajuću milost.
8. Čišćenje Svetišta svjedoči o činjenici da zlo nije vječno. Njemu će doći kraj kad s povicima radosti i hvale Bogu vjerna stvorenja shvate da su zahvaljujući božanskoj pravdi i ljubavi nestali grijeh i zlo. Križ pokazuje da se Sin složio s Ocem u svojoj osudi grijeha i uzeo ga na sebe. U božanskom planu Krist je za grešnike koji se kaju postao zamjena i jamstvo. Svetište u Starom zavjetu pokazuje da se grijeh ne može jednostavno oprostiti olakim prelaženjem preko njega. Problem grijeha se može potpuno riješiti samo kad se ispred Boga ukloni zlo i njegov pravi izvor prepozna i uništi. Na kraju svoje službe u nebeskom Svetištu Krist će doći da izbavi svoj narod od vlasti njihovih neprijatelja, posebice od smrti. Cijeli je svemir je u Sotoni ili Azazelu prepoznao izvor i začetnika grijeha, i njegovo je uništenje određeno. Nepravilno postupati s grijehom značilo bi produžiti mu trajanje; stoga mora biti potpuno i zauvijek izbrisan. Tada će pobjeda Boga i Janjeta nad silama koje su unijele nesklad biti konačna. Svetost i nečistoća bit će zauvijek razdvojeni, a sklad Božje ljubavi vladat će izliječenim svemirom.
9.
Proučavanjem
Kristovog svećeništva
obogaćen je
spasiteljski značaj
križa. Premda je križ bio najveće
Božje otkrivenje svemiru, neophodno za rješenje problema grijeha, ono nije
potpuno shvaćeno.
Njegove tek u budućnosti
shvaćene dimenzije
zaokupljat
će misli otkupljenih
kroz
čitavu vječnost.
Kristova neizbježna svećenička
služba u nebeskom Svetištu stalno otkriva bogatstvo križa, jer njegove zasluge
čini dostupnima
svakome tko dođe Ocu po Kristu.
V.
Kristovo svećeništvo
u povijesti
Crkveni oci nisu istraživali pojedinosti Kristovog svećeničkog djelovanja na nebesima. Najviše su naglašavali Kristovo svećeničko djelo na križu kad je sebi prinio kao žrtvu (Origen, Komentar na Ivan 1,40 [ANF, sv. 9, str. 318.319]). Atanazije je prepoznao kontinuitet između Kristove žrtve na križu i Njegove svećeničke službe na nebu, gdje je Krist obavljao djelo pomirenja, otkupljenja, posvećenja i suda (Discourse Against the Arians, 1. 11. 41; 2. 14. 7 [NPNF-2, sv. 4, str. 330.351]), a to je učinio i Augustin (oko 354.–430; Sermons, 8. 1; 87. 1; Tractates on the Gospel of John, 22. 5 [NPNF-1, sv. 6, str. 284; sv. 7, str. 1461]). Međutim crkva je uvela i druge posrednike po kojima je vjernicima bilo pruženo oproštenje grijeha. Među najvažnijima su bili svećenici (Origen, Homily on Leviticus, 2. 4; Homily on 1 Chorinthians, 24). Tome su dodani posredovanje svetaca i apostola na nebu (Origen, Exhortation to Martyrdom, 30; On Prayer, 11. 2; Homily on Numbers, 10. 2).
U patrističkoj literaturi stvarnost postojanja nebeskog Svetišta praktično je zanemarena. Čini se da je grčki dualizam spriječio crkvene oce da prihvate stvarnost nebeskog Svetišta. Postojala je tendencija da se mističnim ili alegorijskim pristupom nagađa o značenju izraelskog Svetišta. Čak i oni koji su pisali o Poslanici Hebrejima nebeske su elemente proglašavali duhovnima (Hrizostom, Homily on Hebrews, 14. 3 [NPNF-1, sv. 14, str. 433]), dok su ga drugi najčešće poistovjećivali sa crkvom (Augustin, Enchiridion, 56; Metodije [umro 311.], Banquet of the Ten Virgins, 5. 7 [ANF, sv. 6, str. 328]).
Crkveni oci položili su temelj za tumačenje izraelskog Svetišta i Kristovog svećeničkog djelovanja tijekom srednjeg vijeka. Uvijek je bila priznata Kristova žrtvena smrt, ali je Njegovo posredničko djelovanje kao velikog svećenika i dalje bilo nadopunjavano djelima mnogih svetaca. Tijekom tog razdoblja u crkvi je popularizirana ideja posredničkog djelovanja djevice Marije, posrednice. Tumačenje da je nebesko Svetište kršćanska Crkva postalo je preovlađujuće teološko mišljenje. Časni Bede (oko 673.–735.) je na početku srednjeg vijeka napisao utjecajeno djelo o izraelskom Svetištu. Bilo je to alegorijsko tumačenje Izlaska 24,12–30,21; u njemu je tvrdio, slijedeći patrističke pisce, da je šator sastanka bio simbol crkve. Na poseban način tvrdio je da on predstavlja sadašnju crkvu i Salomonov hram, onaj budući. Stoljećima je pretežno gledište bilo ekleziološko tumačenje Svetišta.
Tijekom srednjeg vijeka važan predmet rasprave postala je narav pomirenja. Najutjecajnije djelo po ovom predmetu bilo je Cur deus homo? (Zašto je Bog postao čovjekom?) što ga je napisao Anzelm (oko 1033.–1109.). To je djelo bilo najsnažnije izlaganje o Kristovoj žrtvenoj smrti kao naše zamjene, kojom je potpuno zadovoljena Božja pravda. Druga izlaganja doktrine o pomirenju nastala su kao reakcija na Anzelma, između ostalih i teorija moralnog utjecaja pomirenja Petera Abelarda (oko 1079.–1142.).
U iskrenoj brizi za crkvu Reformatori su kršćane pozivali da se vrate Bibliji kao jedinom izvoru vjere i života. Zbog toga je Martin Luther isticao potpunu dostatnost Krista kao naše žrtve pomirenja i jedinog posrednika pred Ocem. Luther je rekao da je On bio "zdesna Bogu, ne zato da tamo bude besposlen i trati vrijeme, već da nas spasi od grijeha, smrti i đavolje sile" (Propovijed 37 na Ivan 3,23). Luther je potvrdio biblijski opis Krista kao svećenika i zaključio da možemo "biti sigurni, da, savršeno sigurni, da se Krista pojavljuje i jeste Svećenik pred Bogom" za nas (Lecture on Hebrews 9,24). Jean Calvin je razvio koncept triju Kristovih službi – proroka, kralja i svećenika – koje su postale tradicionalni elementi u protestantskoj teologiji. Kristovo svećeničko djelovanje se sastoji od dva dijela: (1) Njegovog djela na križu i (2) Njegovog posredovanja pred Ocem u nebeskom Svetištu. Calvin je Kristovo posredovanje nazvao "stalnom primjenom Njegove smrti za naše spasenje. To što nam Bog u tom slučaju ne uračunava naše grijehe razlog je što On ima obzira prema Kristu kao posredniku." (Commentary on John 2,1). Calvin se u opisivanju nebeskog Svetišta služio jezikom iz poslanice Hebrejima, ali se čini da je Luther Svetinju izraelskog Svetišta smatrao bojovnom crkvom, a Svetinju nad svetinjama trijumfalnom crkvom (Lecture on Hebrews 9. 2).
Engleski
puritanski teolozi pokazali su veliko zanimanje za Kristovu velikosvećeničku
službu u nebeskom Svetištu. U svom djelu Expositions on Hebrews (1668-1880)
puritanski teolog John Owen podvlači
važnost Kristove službe u nebeskom Svetištu: "Stvarno Kristovo posredovanje na
nebu… temeljni je
član naše vjere i
glavna osnovna utjehe crkve" (o Heb 7,23-25). On je posebno primijetio da
"stvarna primjena milosti i milosrđa na nas
ovisi o njegovom izlaženju pred Boga i zagovaranju kojim je ono postignuto" (o
Heb 9,24).
Puritanski pisci temeljili su svoje razumijevanje Kristovog svećeništva na Poslanici Hebrejima i tipološkoj naravi izraelskih službi u Svetištu. Smo "postojanje nebeskog Svetišta bila je standardna teologija među puritanskim teolozima" (Ball 109). Ovo nebesko Svetište bilo je model koji je pokazan Mojsiju. Owen je zapisao da su izraelski žrtveni sustav i svećeništvo ocrtali i ukazali na cjelovitost Kristovog djela spasenja (Expositions on Hebrew, 8. 5)
Kristovo
svećeničko
djelovanje osiguralo je vjerniku, uz mnogo toga, oproštenje grijeha, pristup
Bogu, sigurnost spasenja, duhovnu snagu i slavnu nadu. Njegova potpuno dostatna
služba učinila je
nepotrebnom intervenciju mnogih drugih posrednika između Boga i
vjernika; onaj koji je pokušao dobiti pomoć
na drugom mjestu, prema Davidu Dicksonu odricao se Krista (Ball 117). Proučavanje
onoga što se obavljalo na Dan pomirenja navelo je neke da zamijete kako je ovaj
obred dolazio nakon svakodnevne službe, odnosno, okvir za obred bio je
spasiteljski. Tako je i Krist otpočeo
svoje svećeničko
djelovanje nakon što je sebe prinio kao spasiteljsku žrtvu. Puritanski pisci
vjerovali su da Dan pomirenja ima pravni i sudski značaj.
Tog dana narod nije samo primao blagoslove, nego je bio i suđen. Puritanski teolozi nisu pravili kronološku
razliku između tipološkog ispunjenja svakodnevne i godišnje službe na Dan
pomirenja (Ball 115).
Suvremeni znanstveni svijet odbacuje povijesni pristup tumačenju proročanstava u Danielu i Otkrivenju. Konzervativni kršćani prihvaćaju pomirujući značaj Kristove smrti, ali Njegovo velikosvećeničko posredovanje i dalje ostaje zanemareno područje. Neki znanstvenici smatraju da je stvarnost nebeskog Svetišta u Hebrejima slika, uzeta da opiše Božju prisutnost, a ne mjesto (Guthrie 196). Za druge ona je jednostavno slikoviti, pjesnički jezik (Hagner 117) ili jezik koji opisuje pojedinačnog vjernika u kome obitava Krist (Stedman 996-998).
Tijekom devetnaestog stoljeća u Americi je zavladalo živo zanimanje za Kristov drugi dolazak. Jedan od najutjecajnijih vođa ovog vjerskog buđenja bio je William Miller (1782.–1849.). Proučavanje Danielovih proročanstava navelo ga je na zaključak da se "čišćenje svetišta" u Danielu 8,14 odnosi na Gospodnji povratak (očišćenje zemlje od grijeha) i da će 2300 godina završiti 1843/1844. Na kraju je sa svojim sljedbenicima zaključio da će se Isus vratiti 22. listopada 1844. Neispunjenje ovako protumačenog proročanstva dovelo je do Velikog razočaranja.
Neki su mileriti tražili objašnjenje za razočaranje. Pažljivo su istražili računanje 2300 dana i zaključili da je bilo ispravno, a da je greška bila u događaju. Hiram Edson je ustvrdio da je na kraju 2300 godina Krist ušao u Svetinju nad svetinjama da prije svog povratka na zemlju obavi posebno djelo. Owen R. L. Crosier razvio je ovu ideju proučavanjem službi u izraelskom Svetištu, povezanu s Poslanicom Hebrejima. Zaključio da su postojala dva svetišta: jedno zemaljsko, a drugo nebesko. Smatrao je da Daniel 8,14 govori o nebeskom Svetištu i Kristovom djelu u njemu. U pokušaju da preciznije definira Kristovo svećeničko djelovanje, ukazao je na njegove dvije faze: jedna je počela Kristovim uzašašćem, i odgovara djelovanju u Svetinji; a druga, s početkom 1844. godine, odgovara Njegovom djelovanju u Svetinji nad svetinjama. Ono je bilo tipološko ispunjenje djelovanja velikog svećenika u izraelskom Svetištu. Antitipski dan pomirenja bio je razdoblje od 1844. do kraja milenija, kraja povijesti spasenja. Žrtva za grijeh prinesena je na križu; Krist je svećeničkim posredovanjem, zahvaljujući zaslugama Njegove krvi, izvršio pomirenje za grijehe pokajanih grešnika. Izraelsko Svetište bilo je oskvrnjeno otvorenom pobunom i priznavanjem grijeha. Oskvrnjenje Svetišta nastupilo je kad se grijeh priznanjem prenosio na žrtvu i, preko krvi, u Svetište. Zaključeno je da je nebesko Svetište oskvrnjeno priznatim grijesima Božjih slugu.
Proučavanje Svetinje nad svetinjama navelo je adventističke vjernike na proučavanje Kovčega saveza u kojem se nalazilo Deset zapovijedi. Pod utjecajem Hirama Edsona, E. G. White i O. R. L. Crosiera uspostavljena je veza između obrednog sustava u Svetištu, Deset zapovijedi i subote. Posljedica je bio nastanak adventističke skupine svetkovatelja subote. Proučavanje Svetišta pridonijelo je i boljem razumijevanju posljednjeg suda. Joseph Bates je zaključio da se prizor suda u Danielu 7 i čas Božjeg suda u Otkrivenju 14,6 odnose na Kristovo djelo nakon 1844. Ovu su ideju zatim razradili drugi, posebice James White. Zaključeno je da je čišćenje nebeskog Svetišta obuhvaćalo istražni sud Božjeg naroda, kojemu slijedi suđenje zlih i konačno uništenje Sotone, predstavljenog u liku Azazela u Levitskom zakoniku 16 (Damsteegt 85-92; Maxwell 119-157). Povezanost Daniela 7 i 8 i Otkrivenja 14,6-12 dalo je prvim adventistima osjećaj misije za svijet, zadaće koja je proročki prikazana vijestima trojice anđela. No doktrina o Kristovom svećeništvu imala je i iskustvenu dimenziju. Dok je Krist obavljao čišćenje Svetiša na nebu, Božji narod na zemlji trebao je uz djelovanje Duha očistiti svoj život od grijeha.
Proučavanje biblijskih podataka navelo je adventiste na zaključak da teološka definicija pomirenja treba uključiti križ kao mjesto Kristove pomirujuće smrti, ali i Njegovu svećeničku službu u nebeskom Svetištu. Pročišćavanjem razumijevanja istražnog suda, nazvanog i predadventni sud, došlose do zaključka da on ne informira Boga nego otkriva Njegovu pravdu. Zapravo "Bog se udostojao pokazati im svoju pravdu i pravednost u postupanju s grešnicima", dok je istodobno "istražni sud najbolje otkrivenje ljubavi i odanosti Bogu" (Heppenstall 209.216).
Adventističko razumijevanje Kristove svećeničke službe u nebeskom Svetištu značajno se razlikuje od razumijevanja drugih kršćana. U crkvi je bilo i onih koji se po ovom predmetu nisu slagali: Albion Fox Ballenger (1861.–1921.), W. W. Fletcher (1879.–1947.), Louis Richard Conradi (1856.–1939.), E. B. Jones (djelovao 1919.–1949) i Desmond Ford tijekom osamedesetih prošlog stoljeća. Približno u isto vrijeme je Generalna konferencija osnovala Daniel and Revelation Committee, odbor koji je trebao proučiti učenja u ovim knjigama i i kako ih adventisti razumiju. Kako je rad odbora bio vrlo široko postavljen, obuhvatio je i pitanja koja je Ford postavio. Ona su i dalje zanimljiva za vjernike Crkve, što se vidi iz izdavanja i prodaje popularnih knjiga o tom predmetu. Neki od pisaca polažu veliku važnost na simbolizam svake pojedinosti obreda, dok se drugi usredotočuju na tipološko značenje njegovih službi.
Doktrina
o Kristovom svećeništvu,
zajedno s proročkim
tumačenjem Daniela
8,14., pruža Crkvi adventista sedmog dana povijesni identitet. Adventisti svoj
pokret ne vide kao slučajan
u povijesti, već
kao rezultat Božje posebne umiješanosti u ljudske događaje.
Ispunjenje Daniela 8,14 u 1844. godini opravdava prisutnosti adventista sedmog
dana u svijetu, a posebno u kršćanskoj zajednici. Kao što se početak
Kristove nebeske službe poklopio s izlijevanjem Duha na nejaku crkvu (Dj 2,33),
tako se i početak
antitipskog dana pomirenja poklopio s rođenjem Crkve adventista
sedmog dana.
"Židovski obredni sustav bio je evanđelje u slici, prikaz kršćanstva koji se trebao razviti u umovima ljudi toliko brzo koliko su brzo mogli primiti duhovno svjetlo." (FE 238)
"Kristovo evanđelje obasjava slavom židovsko doba. Ono osvjetljava cijeli židovski sustav i daje značaj obrednom zakonu. Šator sastanka, ili hram Božji na zemlji bio je načinjen po uzorku originala na nebu. Svi su obredi židovskog zakona bili proročki, tipske tajne u planu spasenja." (ST, 29. srpnja 1886)
"U svakoj je žrtvi bila utjelovljena pouka, utisnuta u svakom obredu, svečano navješćivana od svećenika u njegovoj svetoj službi i ucjepljivana od samoga Boga – da je oproštenje grijeha moguće samo Kristovom krvlju. Kako malo kao narod osjećamo snagu ove velike istine! Kako rijetko živom, djelotvornom vjerom unosimo u svoj život ovu veliku istinu, da postoji oproštaj za najmanji kao i za najveći grijeh." (RH, 21. rujna 1886)
"Tako je u službi u Šatoru, i u Hramu koji je kasnije zauzeo njegovo mjesto, narod svakodnevno učio o velikim istinama u vezi s Kristovom smrću i službom, a jednom godišnje njihovi su umovi usmjeravani na završne događaje u velikoj borbi između Krista i Sotone, konačno čišćenje svemira od grijeha i grješnika." (Patrijarsi i proroci, str. 292)
"Dim kda koji se dizao s molitvama Izraela predstavlja Kristove zasluge i posredovanje, Njegovu savršenu pravednost koju vjerom daje svom narodu i koja jedina čini da štovanje grešnih bića bude prihvatljivo Bogu. Pred zavjesom Svetinje nad svetinjama stajao je žrtvenik stalnog posredovanja, a pred Svetinjom žrtvenik stalnog pomirenja. Bogu se pristupalo s krvi i kdom – simbolima koji su ukazivali na velikog Posrednika po kojem grešnici mogu pristupiti Jahvi i po kojem duša koja se kaje i vjeruje jedino može dobiti milosrđe i spasenje." (FLB 197)
"Božji Zakon u Kovčegu bio je veliko mjerilo pravednosti i suda. Zakon je izricao smrt nad prijestupnikom, ali se iznad Zakona nalazilo prijestolje milosti nad kojim se otkrivala Božja prisutnost s kojeg je službom pomirenja darovao oprost pokajanom grešniku. Tako će se i u Kristovoj službi za naše otkupljenje, koje simbolizira služba u Svetištu, 'Ljubav i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti'." (Patrijarsi i proroci, str. 284)
"Dnevna
služba se sastojala od jutarnje i večernje
žrtve, žrtvovanja tamjana na zlatnom žrtveniku i posebnih žrtava za pojedinačne
grijehe. Postojale su također žrtve subotom, mladinama i posebnim
blagdanima.
Svakog jutra i večeri na žrtveniku se prinosilo janje od godine, s propisanom hranom, što je simboliziralo svakodnevno posvećivanje naroda Jahvi i njegovu neprekidnu ovisnost o Kristovoj pomirbenoj krvi." (Patrijarsi i proroci, str. 286.287)
"Kao Onaj koji je ponio grijeh, kao svećenik i čovjekov predstavnik pred Bogom, On je ušao u život čovječanstva, noseći naše tijelo i krv. Život je u živom, životvornom toku krvi koja je bila prinesena za život svijeta. Krist je učinio potpuno pomirenje davanjem svog života kao otkupa za nas. Rodio se bez mrlje grijeha, ali je došao na ovaj svijet kao što se ljudi rađaju. Nije samo uzeo oblik tijela nego i ljudsku narav, sudjelujući u životu ljudskog roda." (7BC 925)
"Pomirenje čovjeka s Bogom moglo se ostvariti samo pomoću posrednika koji je bio jednak Bogu, kojega su krasile karakteristike koje uzdižu i učinile Ga dostojnim da u prilog čovjeku izađe pred Beskonačnog Boga, a da istodobno predstavi Boga palom svijetu. Čovjekova zamjena i jamac morao je imati ljudsku narav, vezu s ljudskim rodom kojega je trebao predstavljati, a kao Božji poslanik morao je biti dionikom božanske naravi da bi Boga mogao otkriti svijetu i postati posrednik između Boga i čovjeka." (RH, 22. prosinca 1891)
"U savjetu sa svojim Ocem Krist je uspostavio sustav prinošenja žrtava, da smrt, umjesto da odmah snađe prijestupnika, bude prenesena na žrtvu koja će biti prikaz velike i savršene žrtve Božjeg Sina.
Grijesi naroda su slikovito preneseni na službujućeg svećenika, koji je bio njegov posrednik. Sam svećenik nije mogao postati žrtva za grijeh i svojim životom izvršiti pomirenje, jer je također bio grešnik. Stoga, umjesto da sam okusi smrt, zaklao je janje bez mane; kazna za grijeh prenesena je na nedužnu životinju koja je time postala njegova neposredna zamjena, i predstavljala savršenu žrtvu Isusa Krista. Krvlju te žrtve čovjek je gledao u vjeri Kristovu krv koja će biti prolivena za grijehe svijeta." (ST, 14. ožujka 1878)
"Rijeka krvi koja je tekla za blagdan žetvene zahvalnosti, kad su žrtve bile prinošene u tako velikom broju, trebala je učiti jednu veliku istinu. Čak i za zemljine proizvode, obilja osiguranog za čovjekov život, mi dugujemo Kristovoj žrtvi prinesenoj na Golgoti. Bog nas uči da je sve što primamo od Njega dar otkupiteljske ljubavi." (RH, 10. studenog 1896)
"Na pitanje: Što je Svetište? Sveto pismo daje jasan odgovor. Riječ svetište, kako je Biblija upotrebljuje, prvo se odnosi na Šator sastanka što ga je Mojsije podigao po uzorku nebeske stvarnosti, a zatim na pravi Šator na Nebu, na koji je upućivalo zemaljsko Svetište. Kristovom smrću prestala je simbolička služba. 'Pravi Šator' na Nebu je Svetište novoga u novom savezu. Budući da se proročanstvo u Danielu 8,14 ispunilo u novom savezu, to i svetište što ga on spominje mora biti Svetište novog saveza." (Velika borba, str. 359)
"Nebeski Hram je prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje 'tisuće tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim' (Dn 7,10), ispunjeno slavom vječnog prijestolja, gdje serafini, njegovi blještavi čuvari, zaklanjaju lice iz poštovanja, i nijedna zemaljska građevina ne može prikazati njegovu veličinu i slavu. Međutim, zemaljsko Svetiše i njegovi obredi podučavali su važne istine u vezi s nebeskim Svetištem i velikim djelom otkupljenja koje se tamo obavljalo za čovjeka." (Patrijarsi i proroci, str. 291)
"Neopisivo blještavilo zemaljskog šatora otkrivalo je ljudskom pogledu slavu ovog nebeskog hrama u kojemu Krist, naš preteča, služi za nas pred Božjim prijestoljem. Prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje mu služe tisuće tisuća i mirijade stoje pred Njim (Dn 7,10); taj hram ispunjen slavom vječnog prijestolja, u kome serafini, njegovi blještavi čuvari, u iskazivanju obožavanja pokrivaju svoje lice, mogao je u najveličanstvenijoj građevini što su je ikada podigle ljudske ruke naći tek blijedi odsjaj svoje veličine i slave. Ali su zemaljsko Svetište i njegova služba ipak učili značajne istine o nebeskom Svetištu i o velikom djelu koje se u njemu obavljalo za čovjekovo spasenje.
Svetinje na Nebu prikazane su dvama odjelima Svetišta na Zemlji." (Velika borba, str. 356)
"Služba u zemaljskom Svetištu sastojala se od dvaju dijelova: svećenici su svakodnevno služili u Svetinji, dok je veliki svećenik za očišćenje Svetišta jednom godišnje obavljao posebno djelo pomirenja u Svetinji nad svetinjama. Dan za danom grješnik koji bi se kajao prinosio bi žrtve na vratima Šatora sastanka i, polaganjem ruke na glavu žrtvene životinje, priznavao svoje grijehe. Na ovaj ih je način sa sebe slikovito prenosio na nedužnu žrtvu. Zatim je životinja zaklana. 'Bez prolijevanja krvi', kaže apostol, nema oprosta grijeha. 'Jer je život živoga bića u krvi.' (Lev 17,11) Prekršeni Božji zakon tražio je život prijestupnika. Krv, koja predstavlja grješnikov promašeni život, čiju je krivnju nosila žrtvena životinja, svećenik bi ponio u Svetinju i njome poškropio pred zastorom iza kojega se nalazio Kovčeg sa Zakonom što ga je grješnik prestupio. Ovim je postupkom grijeh krvlju slikovito prenesen u Svetište. U nekim se slučajevima krv nije unosila u Svetinju, ali u tom je slučaju svećenik jeo meso kako je Mojsije uputio Aronove sinove, govoreći: 'To vam je dao Jahve da uklanjate krivnju sa zajednice.' (Lev 10,17). Oba su ova postupka bila slika prenošenja grijeha s pokajnika na Svetište." (Velika borba, str. 359.360)
"Kao što se Kristova služba trebala sastojati od dva dijela, a svaki dio je trajao određeno vrijeme i zauzimao posebno mjesto u Svetištu, tako se i tipska služba sastojala od dva dijela, dnevne i godišnje službe, a svakoj je bilo posvećeno jedno odjeljenje u Svetištu." (Patrijarsi i proroci, str. 291)
"Isus stoji u Svetinji nad svetinjama da posreduje za nas pred licem Božjim. Tu ne prestaje sobom iz trenutka u trenutak predstavljati svoj narod. Budući da smo tako predstavljeni pred Ocem, ne smijemo misliti da, oslanjanjući se na Njegovo milosrđe, možemo postati nemarni, ravnodušni i popuštati sebi. Krist nije grijehu sluga. Mi smo u Njemu cjeloviti, prihvaćeni po Ljubljenome, samo ako vjerom ostanemo u Njemu. (ST, 4. srpnja 1892)
"Naš veliki svećenik sam je sebe prinio na žrtvu kad je trpio izvan vrata. Time je ostvario savršeno pomirenje za grijehe naroda. Isus je naš Zastupnik, naš veliki svećenik, naš Posrednik. Naš je sadašnji položaj sličan položaju Izraelaca koji su stajali u vanjskom trijemu, čekajući na blaženu nadu, pojavu sjaja velikoga Boga, našega Spasitelja, Isusa Krista… Tip je sreo pratip u smrti Krista, Janjeta zaklana za grijehe svijeta. Veliki visoki svećenik prinio je jedinu žrtvu koja vrijedi…
U zagovaranju kao naš Zastupnik, Kristu nisu potrebne ljudske zasluge ni ljudski zagovori. Krist je jedini nositelj grijeha, jedina žrtva za grijeh. Molitve i priznanja treba upućivati samo Njemu koji je jednom zauvijek ušao u Svetinju za sve. Krist je objavio: 'Ako tko i počini grijeh, imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika.' On može zauvijek spasavati sve koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za nas. To pokazuje na beskorisnost mise, jedne od krivotvorina Rimske crkve." (7BC 913)
"Božji Sin… je vjerno ispunio svoj zavjet i prešao u nebo da preuzme vladavinu nad nebeskim vojskama. Jednu fazu svojeg svećeništva ispunio je umiranjem na križu za pali ljudski rod. Danas ostvaruje drugu fazu zastupajući pred Ocem grešnika koji se kaje i vjeruje, priosseći Bogu žrtve svog naroda. Budući da je na sebe uzeo ljudsku prirodu i u toj prirodi nadvladao neprijateljeve kušnje, i budući da ima božansko savršenstvo, Njemu je povjereno suđenje svijetu. Slučaj svakog pojedinca bit će iznesen pred Njega. On je izreći presudu, sudeći svakoga prema njegovim djelima." (Isto, 929)
"Što Krist radi na nebu? On posreduje za nas. Njegovim djelom vrata neba su preplavljena Božjom slavom koja će obasjati svaku dušu koja prozore duše otvori prema nebu. Dok se molitve iskrenih i skrušenih dižu u nebo, Krist kaže Ocu: 'Uzimam na sebe njihove grijehe. Dopusti da pred tebe stanu nevini.' Dok od njih uzima grijehe, On njihova srca ispunja slavnim svjetlom istine i ljubavi." (Isto, 930)
"Kristovo posredovanje za čovjeka u gornjem Svetištu isto je tako bitno u planu spasenja kao što je to bila i Njegova smrt na križu. Svojom smrću Krist je započeo djelo zbog kojeg je nakon svog uskrsnuća uzašao da bi ga dovršio na Nebu. Mi moramo vjerom ući iza zastora 'kamo je ušao za nas u svojstvu preteče Isus'. (Heb 6,20) Tamo se zrcali svjetlost s križa na Golgoti. Tamo možemo dobiti jasniji uvid u tajne otkupljenja. Nebo je uz bezgraničnu cijenu postiglo spasenje čovjeka: prinesena žrtva zadovoljava najšire zahtjeve Božjeg pogaženog Zakona. Isus je otvorio put k Očevu prijestolju i Njegovim posredovanjem svi koji vjerom dolaze pred Boga mogu iznijeti ondje svoju želju." (Velika borba, str. 419)
"Svojim neumrljanim životom, svojom poslušnošću, svojom smrću na križu Golgote Krist posreduje za izgubljeni ljudski rod. I sada, kao Vođa našeg spasenja On za nas ne posreduje više kao molitelj, već kao osvajač koji je pobijedio. Njegova je žrtva potpuna i kao naš posrednik obavlja djelo koje je sam sebi odredio, držeći pred Bogom kadionik sa svojim neokaljanim zaslugama i molitvama, priznanjima i zahvaljivanjima svog naroda. Namirisane mirisom Njegove pravednosti, one se uzdižu Bogu kao slatki miomiris. Žrtva je potpuno prihvaćena, a oprost pokriva sve prijestupe. Za pravog vjenika Krist je sluga Svetišta, služeći za njega u Svetištu i govoreći preko Bogom određenih oruđa." (ST, 14. veljače 1900)
"Krist, naš Posrednik, i Sveti Duh stalno posreduju za čovjeka, ali Duh ne moli za nas kako to čini Krist koji prinosi svoju krv, prolivenu od postanka svijeta; Duh djeluje na naša srca, izvlačeći iz njega molitve i kajanje, hvalu i zahvaljivanje. Zahvalnost koja teče s naših usana posljedica je doticanja struna duše u svetom sjećanju, budeći glazbu srca; a to čini Duh.
Bogoslužja, molitve, hvala, pokajničko priznanje grijeha dižu se od pravog vjernika kao dim kda u nebesko Svetište, ali pri prolazu kroz iskvarene kanale ljudskog roda tako se ukaljaju da, kad ne bi bili očišćeni krvlju, nikad ne bi bili ni od kakve vrijednosti za Boga. Oni se ne uzdižu neokaljano čisti, i ako ih Posrednik, koji je zdesna Bogu, ne prinese i očisti svojom pravednošću, Bog ih ne može prihvatiti. Svaki kd iz zemaljskog Šatora mora biti ovlažen kapljicama Kristove očišćavajuće krvi. On pred Ocem diže kadionik svojih zasluga u kojima nema ni trunke zemaljske pokvarenosti. U ovaj kadionik skuplja molitve, hvale i priznanja svog naroda i dodaje im svoju savršenu pravednost. A onda, namirisan zaslugama Kristovog pomirenja, dim kda se diže pred Boga potpuno prihvatljiv. Na to slijede milostivi odgovori." (1SM 344)
"Naš raspeti Gospodin moli za nas pred Ocem koji sjedi na prijestolju milosti. Mi se možemo pozvati na Njegovu žrtvu pomirenja za naše oproštenje, naše opravdanje i naše posvećenje. Zaklano Janje je još uvijek naša jedina nada. Naša vjera diže pogled k Njemu, grabi Ga kao Onoga koji može zauvijek spasiti i Otac prihvaća miris zadovoljavajuće žrtve. Kristu je predana svaka vlast na nebu i na zemlji, i sve je moguće onome tko vjeruje. Kristu je stalo do našeg uspjeha. Njega zanima cijelo čovječanstvo. On je naš sućutni Spasitelj." (7BC 948)
"Praćen nebeskim anđelima, naš veliki svećenik ulazi u Svetinju nad svetinjama i tamo se pojavljuje pred Bogom da obavi posljednji dio svoje službe za čovjeka – da obavi djelo istražnog suda i izvrši pomirenje za sve koji su pokazali da imaju pravo na njene blagoslove." (Velika borba, str. 412)
"U tipskom sustavu, koji je bio predslika Kristove žrtve i Njegove svećeničke službe, čišćenje je Svetišta bio posljednji obred što bi ga veliki svećenik obavljao tijekom jedne godine. Radilo se o završnom djelu pomirenja – uzimanju i uklanjanju grijeha Izraela. Ono je bilo simbol završnog čina u službi našega Velikog svećenika na Nebu, uklanjanja ili brisanja grijeha Njegovog naroda koji su zabilježeni u nebeskim knjigama. Ova služba obuhvaća istragu, suđenje, i ona neposredno prethodi dolasku Krista na nebeskim oblacima u sili i velikoj slavi." (Isto, str. 304)
"Kristova
krv, premda je oslobađala
pokajničkog grješnika od osude Zakona, nije uklanjala grijeh. On je ostajao
zapisan u Svetištu do konačnog
pomirenja, a tako se i tipskom krvlju žrtve za grijeh pokajani grješnik oslobađao grijeha, ali je on ostajao u Svetištu do Dana
pomirenja.
Na veliki dan konačnog suda mrtvaci će biti 'suđeni prema onome što je napisano u knjigama, po svojim djelima' (Otk 20,12). Onda će zaslugama Kristove pomirbene krvi grijesi grješnika koji su se istinski pokajali biti izbrisani iz nebeskih knjiga. Svetište će time biti oslobođeno, ili očišćeno od zapisa o grijehu. Službama na Dan pomirenja, čišćenjem zemaljskog grijeha, prikazivalo se ovo veliko djelo pomirenja ili brisanje grijeha, koji su ga oskvrnjivali, a uklanjali su se žrtvom za grijeh.
Kao što će prilikom konačnog pomirenja grijesi iskreno pokajanih biti izbrisani iz nebeskih knjiga, da ih se više ne pamti ili priziva u sjećanje, tako su oni u tipskoj službi odnošeni u pustinju i tako zauvijek odvojeni od zajednice." (Patrijarsi i proroci, str. 291)
"Isto je tako bilo vidljivo da je – dok je žrtva okajnica upućivala na Krista kao žrtvu a veliki svećenik predstavljao Krista kao posrednika – jarac predstavljao Sotonu, začetnika grijeha, na koga će na kraju biti stavljeni svi grijesi iskreno pokajanih. Kad je veliki svećenik krvlju žrtve okajnice odstranio grijehe iz Svetišta, stavio ih je na jarca za Azazela. Kad Krist na kraju svoje službe, putem svoje vlastite krvi bude odstranio grijehe svog naroda iz nebeskog Svetišta, stavit će ih na Sotonu koji će u izvršenju osude morati snositi završnu kaznu. Jarac je za Azazela odveden na pusto mjesto da se više nikada ne vrati u izraelsku zajednicu. Tako će Sotona zauvijek biti prognan ispred Boga i Njegova naroda, da bi u završnom uništenju grijeha i grješnika bio zauvijek izbrisan iz postojećeg života." (Velika borba, str. 363)
"Sada je veliki dan pomirenja i naš Zastupnik stoji pred Ocem, moleći kao naš posrednik. Umjesto da se ogrćemo plaštem samopravednosti, mi se trebamo svakog dana poniziti pred Bogom, priznati svoje osobne grijehe, tražiti oprost svojih prijestupa i surađivati s Kristom u pripremanju naše duše da odsjajuje božansku sliku." (7BC 933)
Ball, Bryan W. The English Connection: The Puritan Roots of Seventh-day Adventist Belief. Cambridge, Engleska, James Clarke, 1981.
Bede: On the Tabernacle. Prijevod Arthur G. Holder, Liverpool, University Press, 1994.
Damsteegt, P. Gerard. "Historical Background (Early Nineteenth Century)," "Among Sabbatarian Adventists (1845–1850)" i "Continued Clarification (1850–1863)." U Doctrine of Sanctuary: A Historical Survey. Urednik Frank B. Holbrook, Silver Springs, Md., Biblical Research Institute, 1989, str. 1-118.
Ellingworth, Paul. The Epistle to the Hebrews: A Commentary on the Greek Text. Grand Rapids, Eerdmans, 1993.
Feldman, Emanuel. Biblical and Post-Biblical Defilement and Meaning. New York, KTAV, 1977.
Guthrie, Donald. The Letter to the Hebrews. Grand Rapids, Eerdmans, 1983.
Hagner, Donald A. Hebrew, New Internatioanl Bible Commentary. Peabody, Mass., Hendrickson, 1990.
Hasel, Gerhard F. "Studies in Biblical Atonement I: Continual Service, Defilement /Cleansing and Sanctuary." U The Sanctuary and the Atonement. Urednici Arnold V. Wallenkampf i W. Richard Lesher. Washington, D. C., General Conference of Seventh-day Adventists, 1981, str. 87-114.
Heppenstall, Edward. Our High Priest. Washington, D. C., Review and Herald, 1972.
Holbrook, Frank B., urednik. Symposium on Daniel: Introductory and Exegetical Studies. Washington, D. C., Biblical Research Institute, 1986.
– . The Seventy Weeks, Leviticus, and the Nature of Prophecy. Washington, D. C., Biblical Research Institute, 1986.
– . Issues on the Book of Hebrews. Silver Spring, Md., Biblical Research Institute, 1989.
– . The Atoning Priesthood of Jesus Christ. Berrien Springs, Mich., Adventist Theological Society Publications, 1996.
Johnsson, William G. In Absolute Confidence. Nashville, Southern Pub. Assn., 1979.
– . "The Signifiance of the Day of Atonement Allusions in the Epistle of Hebrew." U The Sanctuary and the Atonement. Urednici Arnold V. Wallenkampf i W. Richard Lesher. Washington, D. C., General Conference of Seventh-day Adventists, 1981, str. 380-393.
Lane, William L. Hebrew 9-13. Dallas, Word, 1991.
Levine, Baruch A. In the Presence of the Lord. Leiden, E. J. Brill, 1974.
Maxwell, C. Mervyn. "The Investigative Judgment: Its Early Development." U Docrtine of the Sanctuary: A Historical Survey. Urednik Frank B. Holbrook, Silver Springs, Md., Biblical Research Institute, 1989, str. 119-157.
Milgrom, Jacob. Leviticus 1-16. New York, Doubleday, 1991.
Olsen, V. Norskov. "The Atonement in Protestant Reformation Thought." U The Sanctuary and the Atonement. Urednici Arnold V. Wallenkampf i W. Richard Lesher. Washington, D. C., General Conference of Seventh-day Adventists, 1981, str. 452-463.
Owen, John. An Exposition of Hebrews. 4 sveska. Evansville, Ill., Soverign Grace Publishers, 1960.
Rodriguez, Angel Manuel. "El santuario y sus servicios en la literatura patristica." Theologica 7 (1992), str. 22-79.
Seventh-day Adventists Answer Questions on Doctrine. Washington, D. C., Review and Herald, 1957.
Shea,
William H. Selected Studies on Prophetic Interpretation. Silver Springs,
Md., Biblical Research Institute, 1992, prerađeno izdanje.
Stedman, Ray C. Hebrews. Downers Grove, Ill., InterVarsity, 1992.
Wallenkampf, Arnold V. i W. Richard Lesher, urednici. The Sanctuary and the Atonement. Washington, D. C., General Conference of Seventh-day Adventists, 1981.
Ta
Hagia u Poslanici Hebrejima
U Hebrejima 8,2 se prvi put imenicom ta hagia označava nebesko Svetište. Ta hagia je plural pridjeva sa članom u značenju "sveta stvar" ili, kolektivno, "svetinja". Upotrijebljena je u grčkom prijevodu Starog zavjeta (LXX) kad govori o izraelskom Svetištu. U Poslanici Hebrejima Krist služi u ta hagia, koja je u nastavku definirana kao "pravi Šator koji podiže Gospodin, a ne čovjek". Izraz "šator", skene, bez modifikatora, obično se u LXX koristi za opis cijelog izraelskog Šatora. U Hebrejima 8,2 obje se imenice odnose na nebesko Svetište; između objema je veznik "i" (kai); on ovdje služi kao epegzegetički ili eksplikativni kai, koji unosi drugu imenicu da preciznije definira prvu. Prema tome Krist služi u Svetištu (ta hagia), pravom, nebeskom Šatoru (skene). Ovdje se ta hagia odnosi na nebesko Svetište u cjelini.
U Hebrejima 9,1 je zemaljsko Svetište nazvano hagion kosmikon, "zemaljsko sveto mjesto". Upotrijebljena je imenica u jednini s određenim članom (ta hagion) da označi Svetište prvog (prote) saveza. Ovo je Svetište imalo dva dijela, ovdje nazvana "šatori" (skene). Prvi je nazvan hagia, doslovce "svetinja", bez određenog člana, jer ta hagia s članom označava Svetište kao cjelinu, a ne samo jedan dio (usp. 8,2). Drugi je šator nazvan hagia hagion, doslovce "svetinja nad svetinjama". U šestom retku svećenici u svako vrijeme ulaze u prvi šator da obave svakodnevne dužnosti. U sedmom retku, na godišnji Dan pomirenja, samo veliki svećenik ulazi u drugi šator. Ovdje je nagovještena razlika između svakodnevnog pristupa svećenika u Svetinju i godišnjeg ulaska velikog svećenika jednom godišnje u Svetinju nad svetinjama.
Nebesko Svetište pojavljuje se u osmom retku, koji, čini se, predstavlja uvod u ocjenu zemaljskog Svetišta. Sveti Duh je vjerniku otkrio da "još nije otkriven put u Svetinju [ta hagia] dok još postoji prvi Šator" (DF; ŠA ima "prednji šator", a grčki jasno kaže "prvi šator"). U recima 2-6 "prvi šator" je Svetinja u zemaljskom Svetištu. Kad bi to još uvijek bilo tako u osmom retku, tekst bi rekao da dokle god se u Svetinji obavlja dnevna služba, dotle nema pristupa u Svetinju nad svetinjama (ta hagia) zemaljskog Svetišta. Međutim, ovdje se ta hagia odnosi na nebesko Svetište. To bi značilo da dokle god je funkcionirala Svetinja (prote skene) u zemaljskom Svetištu, dotle nije bio moguć pristup u nebesko Svetište. Prema tome, osmi redak tvrdi da je pristup nebeskom Svetištu bio moguć samo preko drugog šatora (Svetinje nad svetinjama) zemaljskog Svetišta. No, rekli bismo, to nije način na koji Hebreji tumače izraelski Šator.
Drugo rješenje ovog egzegetskog problema jeste uzeti prote skene kao oznaku za izraelsko Svetište kao cjelinu. U tom slučaju uspoređeni su prvo Svetište, prote skene, i nebesko "Svetište", ta hagia. Ovo potkrepljuju sljedeća razmatranja.
1.
U Hebrejima 8 i 9 u pitanju su dva saveza i njihova Svetišta. Stari je savez
nazvan prvim, a novi drugim (8,7). Stari je savez imao zemaljsko Svetište koje
se sastojalo od dvije prostorije (9,1); isto tako i drugi savez (redak 8). Ova
su dva Svetišta uspoređena u osmom
retku.
2. Prema Poslanici Hebrejima ni Svetinja ni Svetinja nad svetinjama nisu osiguravali slobodan i stalan pristup Bogu. Ograničen pristup bio je jednom godišnje osiguran velikom svećeniku, ali ne i narodu. Bilo je potrebno imati cijelo Svetište koje će osigurati potpuni pristup Bogu, bez prepreka. Stoga prote skene u osmom retku ne treba ograničiti na Svetinju.
3. Od osmog retka dolazi do prijelaza s prostornih na vremenske elemente, kako je to i prikazano vremenskom rječcom eti, "dok još". Ovdje je prikazana suprotnost između Svetišta u dva različita doba: "Još nije otkriven put u Svetinju dok još postoji prvi Šator." (DF) Prote skene je ovdje stavljeno u kontekst rasprave o vremenu, pa se ne odnosi na prostor ispred Svetinje nad svetinjama, već na Šator prvog saveza. Izraz skene odnosi se u tom slučaju na Svetište kao cjelinu (usp. 8,2).
Prijelaz na raspravu o vremenu prikazan je i u recima 9 i 10. Prema devetom retku problem sa službom u prote skene bio je što darovi i žrtve prineseni u njemu nisu mogli usavršiti savjest. Ovo ograničenje nije se odnosilo samo na dnevnu, već i na godišnju službu. Ovo pokazuje da se upotreba fraze "prvi Šator" odnosi na cijelo Svetište. U desetom retku jasno je izražen element vremena: Službe u zemaljskom Svetištu trebale su trajati " do [mechri] časa [kairos] ispravka", odnosno do Kristovog dolaska (r. 10, DF). Prijelaz s rasprave o prostoru na raspravu o vremenu još je jasniji ako frazu "to je slika [parabole, "ilustracija"] za sadašnje vrijeme [kairos]" u devetom retku, smatramo da označava vrijeme kad je funkcioniralo prote skene, zemaljsko Svetište. Onda bi to značilo da je smo zemaljsko Svetište bilo ilustracija činjenice da slobodan i konačan pristup Bogu još nije bio stvarnost, a deseti bi redak onda ukazao na novo vrijeme kad će se ovaj nedostatak ukloniti. Onda bismo imali dva Svetišta u dva različita razdoblja.
4.
Kad pisac Poslanice Hebrejima određuje razliku između zemaljskog i nebeskog
Svetišta, on, prirodno, uzima zemaljsko Svetište kao cjelinu. Na primjer,
Svetište "napravljeno rukom" je zemaljsko Svetište u njegovoj cjelini, koje se
uspoređuje s nebeskim (9,24). U 8,2 Svetište koje je načinio
čovjek je zemaljsko,
sa Svetinjom i Svetinjom nad svetinjama, i ono je uspoređeno s nebeskim Svetištem (ta
hagia). Zato bi bilo neobično
da se u 9,8 zemaljska Svetinja uspoređuje s nebeskim Svetištem.
Uspoređivanje dvaju Svetišta nagoviješta da i nebesko ima dva
dijela.
Za kraj, osmi redak uspoređuje zemaljsko Svetište, nazvano "prvi Šator", s nebeskom ta hagia. Oba su Svetišta prikazana u cijelosti. Ta hagia je nebesko Svetište, a ne njegov dio. Apostol je, prosvijetljen Duhom, zaključio da dok je funkcioniralo zemaljsko Svetište, put u nebesko još nije bio otvoren; ovu činjenicu potvrđuje smo postojanje zemaljskog Svetišta. Buduća Kristova smrt, uskrsnuće i uzašašće otvorili su put u nebesko Svetište (usp 10,19.20).
Grčki je u ovoj dugačkoj rečenici sintaktički težak; međutim, neka su značenja jasna.
1. Možemo odrediti što je glavna rečenica: "Krist… uđe jednom zauvijek u Svetinju [ta hagia]." (DF) Ovdje, nasuprot starom sustavu, nalazimo prikaz novog Kristovog svećeničkog djela u nebeskom Svetištu; "nego" je suprotni veznik. Nema u glavnoj rečenici ništa što bi ukazivalo na to da se ta hagia odnosi na Svetinju nad svetinjama u nebeskom Svetištu; ona ovdje znači isto što i u 8,2 i 9,8 – cijelo Svetište.
2. U jedanaestom retku fraza "po većem i savršenijem Šatoru – nerukotvorenu, koji nije od ovog stvorenja" opisuje nebesko Svetište. U 8,2 već je "Šator" (skene) uzet da opiše nebesko Svetište. Ovdje zapravo nailazimo na uspoređivanje nebeskog "Šatora" i "Šatora" kojega je načinio Mojsije (8,5). Zbog toga se nebeski Šator i ta hagia u dvanaestom retku odnose na isto, na nebesko Svetište.
Dok nam je ranija slika teksta jasna, odnos četiriju umetnutih rečenica je složen:
"Po [dia, "posredstvom, kroz"] većem i savršenijem Šatoru"
"Nerukotvorenu, koja nije od ovoga stvorenja"
"Ne [oude, "niti"] po [dia] krvi jaraca i junaca"
"Nego po [dia] svojoj"
Ove su četiri rečenice u tijesnoj vezi. Druga modificira prvu, objašnjavajući antitetičkim paralelizmom narav "većeg i savršenijeg Šatora". U svakom tumačenju rečenice obje moraju ostati zajedno. Treća počinje negativom "ne [oude]", koji je prilično neobičan pa čak i neočekivan. U grčkom oude se pridružuje negativnim rečenicama iste vrste. Premda je ranija rečenica negativna, ona nije iste vrste. Ovo ukazuje na stilističku promjenu, tako da prisutnost rječce "ne" postaje podnošljivom. Upotrebom prijedloga "po" (dia) pisac pokazuje da uvodi novi element ili ideju. Posljednja se rečenica očito odnosi i izravno je povezana s trećom rečenicom. To se vidi iz prisutnosti suprotnog veznika de, "nego", i još jednom uporabom dia. Paralelizam je antitetičan.
Ove rečenice, koje su povezane jedna s drugom ukazivanjem na prvu, teološki su važne za ono što pisac kani reći. Na osnovi teološkog sadržaja, sve četiri se mogu grupirati u dvije. Prve dvije potvrđuju superiornost Svetišta novog saveza, uspoređujući ga sa zemaljskim Svetištem koje je načinio čovjek i pripada ovom stvorenju. Posljednje dvije potvrđuju jedinstvenost nove žrtvene krvi, uspoređujući je s krvlju životinja prinošenih u starom savezu. Suprotnosti su izražene na elegantan način kombinacijom potvrdnih i niječnih rečenica.
A
Potvrdna
"po većem i savršenijem Šatoru"
B
Niječna
"nerukotvorenu, koja nije od ovoga stvorenja"
B
Niječna
"ne po krvi jaraca i junaca"
A
Potvrdna
"nego po svojoj."
Putem ovih dodatnih rečenica uvelike je obogaćen teološki sadržaj glavne rečenice. Činjenici da je Krist ušao u nebesko Svetište dodana je informacija da Svetište u kojemu Krist djeluje kao svećenik daleko nadilazi zemaljsko i da je isto tako svećenička krv daleko superiornija.
Ovaj ulomak ne kaže da je Krist ušao u nebesko Svetište posredstvom (ili po, dia) većeg i savršenijeg Šatora. Premda dia u prvoj rečenici ostaje problematično, problem tumačenja postaje još veći ako ovu rečenicu vežemo uz glavni glagol ("uđe"). U prvoj dodatnoj rečenici dia treba povezati s prvim dijelom glavne rečenice, "Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik". Prijedlog dia, "po", može se odnositi na sredstvo kojim se služi u vršenju svog svećeničkog djela: "Krist se pak pojavi kao Veliki svećenik po (služeći se) većem i savršenijem Šatoru." Ista misao se odnosi na uporabu prijedloga dia, koji uvodi predmet krvi u trećoj rečenici. Ideja ove duge rečenice jeste da se nakon što se pojavio kao veliki svećenik, Krist poslužio svojim svećeničkim djelom savršenijeg Svetišta i svojom krvi. Zatim je ušao u to Svetište nakon što je osigurao vječni otkup. Ovo se savršeno slaže s onim što je rečeno na drugim mjestima u Poslanici Hebrejima. Prijevod NEB (engleski) uspio je prikazati pravu nakanu pisca Hebrejima poslanice: "No sada je došao Krist, veliki svećenik već prisutnih dobara. Šator njegovog svećeništva je veći i savršeniji, nije načinjen ljudskim rukama, odnosno, ne pripada ovom stvorenom svijetu; krv njegove žrtve je njegova vlastita, a ne krv jaraca i junaca; stoga je u Svetište ušao jednom zauvijek."
Ovaj ulomak, a posebice redak 24, tumačen je kao da je nebesko Svetište smo nebo. Ovdje izražena misao je ista kao i u 9,11.12: Krist je ušao u nebesko Svetište koje je služilo kao uzorak zemaljskome. Budući da je original, ono je superiornije. Prvi dio dvadeset i četvrtog retka izražava negativnu tvrdnju: Krist nije ušao u rukotvoreno Svetište. Imenica "Svetište" je hagia bez određenog člana. Član nije potreban je modifikatori čine imenicu određenom. Hagia se odnosi na Svetište kao cjelinu bez spominjanja bilo kojeg njegovog dijela. Ponovno je Svetište izrađeno ljudskim rukama uspoređeno sa stvarnošću nebeskog Svetišta (usp. 8,2).
Prema Hebrejima Krist nije ušao u Svetište nižeg stupnja, "već u s«mo nebo" (DF). Ovdje Svetište i nebo nisu izjednačeni. U prvom dijelu dvadeset i četvrtog retka hagia se odnosi na oba Svetišta – na ono koje je "protulik" (kopija) i drugo koje je "istinsko". Čini se da se pisac poslužio riječju "nebo" iz stilističkih razloga. Da bi izbjegao ponavljanje riječi hagia i u nastojanju da bude kratak i prijeđe na drugu točku svog argumenta, pisac namjerno izostavlja riječ "Svetište". Kontekst pomaže utvrđivanju onoga što je izostavljeno. Krist je ušao "u [Svetište koje je] nebo". U Starom zavjetu "nebo" je uzeto za opis Božjeg nebeskog prebivališta; budući da je Božje Svetište na nebu, moguće je upotrijebiti riječ "nebo" a da se pritom smo nebo ne smatra Božjim Svetištem. Ovo nije neko neobično tumačenje ulomka, već ono što je pisac već ranije ustvrdio. Također se slaže s razumijevanjem nebeskog Svetišta kao "istinskog" u Poslanici Hebrejima. U dvadeset i petom retku hagia se odnosi na zemaljsko Svetište. U tekstu je riječ o Danu pomirenja i netko bi mogao zastupati mišljenje da se imenica odnosi na Svetinju nad svetinjama. Međutim, tog dana je veliki svećenik službovao u cijelom Svetištu, a ne samo u jednom od njegovih dijelova. U ovom retku, dakle, ta hagia se odnosi na zemaljsko Svetište u njegovoj cjelini. Da je pisac Poslanice Hebrejima želio naznačiti Svetinju nad svetinjama, onda bi izabrao frazu koju je rabio u 9,3.
U deventnaestom retku piše da vjernik ima pouzdanje i slobodu da snagom Kristove krvi može ući u nebesko Svetište. Ta hagia ne ukazuje na neki određeni dio nebeskog Svetišta već na samo Svetište. Krist je u njega ušao, i zahvaljujući zaslugama Njegove smrti mi imamo pristup njemu.
U dvadesetom retku čini se da je hramski zastor izjednačen s Kristovim tijelom: "Taj novi i životonosni put on nam je otvorio kroz zastor, to jest [tout' estin] kroz svoje tijelo." U Hebrejima je izraz "to jest" [tout' estin] često rabljen da objasni imenicu koja je upravo prethodila (vidi Heb 2,14; 7,5; 9,11). Ako je ovdje tako uzeta, tout' estin uspoređuje zastor s Kristovim tijelom. Takvo tumačenje stvara probleme, koji ga čine neprihvatljivim. Jedan bi bio da je Krist, kako bi ušao u Svetište, prošao kroz svoje vlastito tijelo (zastor). To se ne bi moglo primijeniti na ono što je doživio na križu, jer je zastor nešto što postoji samo u nebeskom okružju. Osim toga, izraz "zastor" uporabljen je na vrlo konkretan i određen način u ostatku Poslanice (6,19.20; 9,3). U 10,20 nema nagovještaja da bi "zastor" bio upotrijebljen kao metafora ili simbol.
Fraza
tout' estin je stoga u Hebrejima uzeta da ukaže na drugu imenicu, a ne
onu koja joj je neposredno prethodila (vidi 13,15). Ova dvosmislenost dopušta
da se fraza tout' estin primijeni na "put", ovu drugu imenicu u rečenici.
U tom slučaju je put
pristupa Bogu, kroz zastor, Kristovo tijelo, odnosno Njegovo utjelovljenje,
smrt i uskrsnuće.
Onda bi ova fraza "kroz svoje tijelo" bila povezana s "putom": "put… to jest
kroz svoje tijelo". Ovo tumačenje
je gramatički i
kontekstualno ispravno, a slaže se i s razumijevanjem nebeskog Svetišta
konkretnim i određenim izrazima kako je to prikazano u ostalom
dijelu Poslanice Hebrejima.
Hebrejima
6,19.20
Ovi reci pripadaju poglavlju koje sadrži opomene o kršćanskoj nadi. Problematična fraza je "u prsotor iza zastora", kamo je Krist ušao. U grčkom ona glasi: eis to esoteron tou katapetasmatos, "u unutrašnjosti zastora". Ova je fraza slična Levitskom zakoniku 16,2 u prijevodu LXX: eis to hagion tou katapetasmatos.
Sličnosti su očite; no istodobno postoje i razlike. Općenita priroda ove izjave i neposredni kontekst u Hebrejima pokazuje da apostol ni u kom slučaju nije kanio reći da je Krist neposredno nakon svog uzašašća ušao u Svetinju nad svetinjama da ostvari tipološko značenje Dana pomirenja. Elementi koji su važni za ovo tumačenje su ovi:
1. Izraz katapetasma je neodređen. U LXX se odnosi na zastor na ulazu u predvorje Svetišta (Bro 3,26), na prvi zastor na ulazu u Svetinju (Izl 26,37) i na zastor ispred Svetinje nad svetinjama (rr. 31.33). Sam po sebi ovaj izraz ne možemo uporabiti da odredimo o kojem se zastoru radi. U Hebrejima 9,3 izraz je određen, "iza drugog zastora". Nedostatak određenosti u 6,19 pokazuje da se ne radi o drugom zastoru i da pisac nije definirao područje Svetišta u koje je Krist ušao.
2.
U Hebrejima 9,19 prijedlog "iza" (esoteron) uzet je na drukčiji
način nego u
Levitskom zakoniku 16,2 gdje određuje mjesto u Svetištu koje je
određeno imenicom "Svetište" (ta hagion) koja mu prethodi. Drugim riječima,
u Levitskom zakoniku 16,2 "iza zavjese" označava
određeni prostor unutar "Svetišta". S druge strane, u
Hebrejima 6,19 esoteron je uzet ne kao prijedlog već
kao imenica. Prethodi mu određeni član:
"eis to", "u prostor iza zastora", a ne "kroz zastor" (DF). U Hebrejima
6,19 nema spomena Svetišta; umjesto toga prijedložna fraza (eis to esoteron tou
katapetasmatos) ukazuje na Svetište kao cjelinu, a ne na bilo koji određeni dio unutar nebeskog
Svetišta. "Zastor" se može odnositi na zastor na ulazu u Svetište, koji je
osiguravao pristup u samo Svetište.
3.
Da se fraza "u prostor iza zastora" ne odnosi na Svetinju nad svetinjama vidi
se iz usporedbe 6,19 sa 7,19. Ovdje je stari svećenički
zakon, sa svojim ograničenjima,
uklonjen uvođenjem "bolje nade koja nas približuje Bogu".
Ideji "nade" ovdje, kao i u 9,19 slijedi kultni koncept.
6,19
7,19
"Nade" (r. 18) Bolje nade
koja "prodire u prostor iza zastora" "koja nas približuje Bogu"
Hebrejima 7,19 razjašnjava značenje 6,19. Ulaženje iza zastora znači približiti se Bogu, što je fraza koja u Starom zavjetu opisuje službu svećenik u Svetištu (Lev 21,21.23), ali se nikad ne odnosi na službu velikog svećenika u Svetinji nad svetinjama. Ova se fraza primjenjuje i na pojedinca koji pristupa Bogu u štovanju i molitvi (Iz 29,13). Prema Hebrejima nada u Krista osigurava pristup nebeskom Svetištu. Tekst ne raspravlja o određenom mjestu u nebeskom Svetištu kamo je Krist ušao nakon uzašašća. To što je Krist ušao u Svetište, znači da ima potpuni pristup Bogu.
4. Kontekstualno razmatranje u Hebrejima 6,19 isključuje raspravu o antitipskom danu pomirenja, dok je u Levitskom zakoniku 16,2 jasno naznačen Dan pomirenja. U Hebrejima 6,13-20 pisac raspravlja o sigurnosti Božjih obećanja danih Abrahamu. Budući da je Bog ispunio ova obećanja dana patrijarhu, kršćani su pozvani da se čvrsto drže nade, znajući da se mogu osloniti na Božja obećanja. Ova nada donosi sigurnost zato što je usidrena u Božjoj prisutnosti, nebeskom Svetištu, kamo je Krist ušao kao naš preteča.
Na kraju, paralelizam između 6,19 i 10,19-22 nagovještava da je u 9,19 pisac mogao držati na umu Kristov ulazak u nebesko Svetište na početku Njegove službe velikog svećenika.
6,19.20
10,19-22
Krist je ušao Krist je postavljen
zastor zastor
veliki svećenik veliki svećenik
prostor iza zastora pristupati
Osim toga, aorist u 6,20 – "ušao" (eiselthen) – ukazuje na potpuno određeni trenutak u vremenu kad je po prvi put ušao u nebesko Svetište, odnosno nakon svog uzašašća.
| < 9 Poglavlje | Sadržaj | 11. Poglavlje > |